NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 29.02.2012.

Odgovor DZIVa na upit Porezne uprave 2005

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

HDS ZAMP posluje zakonito i nije tvrtci Emporion 2004. godine isplatio 33,6 milijuna kuna


Poslovanje HDS ZAMPa je sasvim uredno i zakonito, upravo to potvrđuju nadzori DZIVa

Državni zavod za intelektualno vlasništvo (DZIV) koji redovito vrši inspekcijski nadzor nad radom udruga za kolektivno ostvarivanje prava, potvrdio je da je poslovanje HDS ZAMPa sasvim uredno i zakonito i u dopisu kojim je odgovorio na upit Porezne uprave zaprimljen 2005. godine, a koji je jučer objavio portal Index.hr. Odgovor DZIVa na upit Porezne uprave dostavljamo u prilogu.

HDS ZAMP nije tvrtci Emporion 2004. godine isplatio 33,6 milijuna kuna

Suprotno tvrdnjama portala Index.hr, HDS ZAMP nije tvrtci Emporion uplatilo toliki iznos za ugovorene poslove u 2004. godini, niti je ikad za poslove odrađene u jednoj godini tvrtci Emporion platio toliki iznos, navodi se u demantiju.

Sustav kolektivnog ostvarivanja prava veliki je sustav koji u zemlji djeluje kroz više poslovnica, zadužuje i obrađuje više od 30 tisuća korisnika, te obrađuje veliku količinu podataka o milijunima djela i godišnje isplaćuje tantijeme za više od 80 tisuća autora i drugih nositelja prava iz zemlje i inozemstva. Troškovi ostvarivanja prava javno su svake godine objavljeni u našem godišnjem izvješću, a u 2004. godini od troškova zaštite tvrtci Emporion je pripalo 16,7 milijuna kuna.

Sukladno odredbama ugovora između HDSa i Emporiona, Porezna uprava u ranijem službenom nadzoru zaključila je da je tvrtka Emporion dužna fakturu koju godišnje ispostavlja vezati uz iznose koje HDS fakturira prema krajnjim korisnicima, bez obzira na to jesu li te fakture HDSa prema korisnicima uistinu plaćene ili ne. HDS međutim, po izdanoj fakturi plaća samo udio ovisan o ukupnoj naplati izdanih faktura. Tako je u 2004. godini s troška zaštite Emporionu pripalo 16.740.937,06 kn, a ne više od 33,6 milijuna kuna kako navodi Index.hr.

Predsjednik Josipović nije utemeljio HDS ZAMP

Suprotno tvrdnjama portala Indeks.hr, predsjednik Josipović nije utemeljio HDS ZAMP. Služba ZAMP posluje i djeluje u Hrvatskoj još od 1950. godine, ZAMP otada – prije nego li se predsjednik Josipović uopće rodio - radi isto što radi i danas, ostvaruje prava autora glazbenih djela, stoji u demantiju.

- 02:29 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 14.02.2012.

Romano Bolković

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Osam je minuta po ponoći. 27. siječnja. Međunarodni je dan sjećanja na holokaust, proglašen Rezolucijom Opće skupštine Ujedinjenih naroda od 1. studenog 2005. godine. Nadnevak 27. siječnja uzet je u spomen na 27. siječnja 1945., kada su sovjetske postrojbe oslobodile najveći nacistički logor Auschwitz-Birkenau. U Zagrebu je prije dva dana otvorena Šoa Akademija. Ideja je projekta uključivanje židovske zajednice u edukaciju o holokaustu. Ništa prirodnije stoga no početi ovaj tekst o sjećanju na holokaust kratkom podukom: što je Šoa?
Citirat ću:

„Poslije 1945. godine židovski su jezikoslovci dugo u hebrejskom jeziku tražili riječ kojom bi nazvali užas što je zadesio židovski narod. U živom govornom jeziku Izraelaca takva riječ ne postoji. Nema je ni u brojnim biblijskim legendama ni u rječitim opisima stvarnih povijesnih događanja koje Biblija bilježi. Iako povijesni dijelovi Biblije obiluju ratnim strahotama, svakovrsnim nasiljem, ropskim patnjama i jezivim prizorima pustošenja, okrutnosti i strave, bibličari i hebraisti u tim opisima ipak nisu našli riječ adekvatnu onome što se Židovima u Evropi dešavalo od 1933. do 1945. godine. Našli su tu riječ tek u nekim apokaliptičkim vizijama starozavjetnih autora koji tom riječi – ŠOA – opisuju nešto neopisivo, stravični užas kakav se još nikad nije dogodio, ali prijeti da bi se jednom mogao dogoditi.
U sve 24 starozavjetne knjige, između gotovo milijun riječi, riječ ŠOA vjerojatno je najrjeđa i pojavljuje se svega pet puta: dva puta kod proroka Izaije (10,3 i 47,11), jednom u knjizi o Jobu (30,3), jednom u psalmima (Psalam 35,8) i jednom kod proroka Sefanije (1,15). Talmudisti i drugi židovski interpretatori Biblije u srednjem vijeku, u kojem su se židovskom narodu također događala neizreciva stradanja i patnje, držali su da riječ ŠOA zapravo i nije obična riječ kojoj se može naći adekvatna definicija, jer podrazumijeva užase još neviđene i neobjašnjive. I ono nekoliko starozavjetnih autora koji su tu riječ upotrijebili bili su svjesni njene neobjašnjivosti, pa su je redovito dopunjavali sinonimima: propast, pustoš, pustinja, opustošenje, uništenje, nesre¬ća, zlo, opustjela ruševina, muka i muk, strahota i strava, jeza i užas. Svaki od tih sinonima podrazumijeva se u riječi ŠOA, ali nijedan ne obuhvaća cjelinu toga pojma, neshvatljivog i neopisivog: "Zlo će te snaći, nećeš ga presresti, oborit će te nesreća, nećeš je odvratiti, doći će na te propast iznenada, nećeš je predvidjeti." (Izaija, 47,11)“ (iz knjige Holokaust u Zagrebu , Ivo Goldstein - Slavko Goldstein, u Zagrebu 2001, 3-23.)
Posljednje dvije godine proveo sam Im Zwischenland, na putu između Zagreba i Berlina. Berlin i Zagreb svojevrsni su dvojnici. Berlin je europski grad koji je pripustio Balkan, Zagreb je balkanska palanka koja nikako da uđe u Europu. Berlin je zagovornik vječnog bivanja, nastajanja, mijena, kao Heraklit; Zagreb je poput Parmenida, zaokružen u nepomućenosti svoje panonske statike. Berlinom odjekuje tehno, Zagrebom turbo. I Berlinčani i Zagrepčani prepotentni su, no prvi s razlogom: kao što je govorio kanonik Vramec, Purgeri, nemajuć puno, hvastaju se. Hildegard Knef pjeva o berlinskoj „njušci“, i upravo Schnauze karakterizira berlinski profil: bez dlake na jeziku, samosvjesan, izravan, duhovit, Berlinčanin je karakter. Na ulasku u Zagreb, nasuprot, trebalo bi pisati: Svi događaji i osobe u ovom su gradu izmišljeni, i svaka je sličnost sa stvarnim ljudima i zbivanjima sasvim slučajna. No Berlin i Zagreb imaju nesretnu poveznicu: to je Bildungsbürgertum. Ta riječ oznacava gubitak obrazovane srednje klase: u Zagrebu taj sloj unisti svaka nova revolucija, a u Berlinu je on devastiran deportacijom i holokaustom Zidova. U Berlinu se to ne samo priznaje, nego i vidi: Memorijalni centar holokausta izgleda kao metonimija Berlina: i sam je monument, poput Berlina, naglaseno horizontalan, sugerirajuci da je upravo ovdje ono sto Berlinu nedostaje.

Tu slicnost prestaje: Berlin je tog gubitka, za razliku od Zagreba, svjestan. Na tu ce vas cinjenicu upozoriti – naglasavajuci je kao svoj kulturni i drustveni nedostatak – cak i pri najpovrsnijem razgovoru o najprominentnijoj berlinskoj aktivnosti: Berlin je umjetnicki centar svijeta, no takvim ga ne cini zastrasujuca energija nepreglednih kulturnih praksi, nego upravo kriticka svijest o vlastitim manama.

Drugi narodi zive nevino, u sebi i za sebe, kao rude ili meteori. Njemacka je sveopce zrcalo koje sve upija, svijest svijeta (das Weltbewusstsein), kaze Borges u fus-noti price Deutches Requiem. Doista, Nijemci su na narocit nacin suoceni s vlastitom usudom: vise od ostalih nacija, Nijemci su tamnu stranu svoje povijesti izlozili svjetlu dana, a kako je Berlin i kao glavni i kao podjeljeni pa reunificirani grad sinegdoha Njemacke, za Berlincane bi mirne duse mogli kazati da su vise od ikoga suoceni s moralnim dilemama inherentnim nacionalnom identitetu. U tom smislu Berlin je uistinu svijest svijeta i zasluzuje nasu netrimicnu paznju.

Postoji stoljeće stara, složena, sveobuhvatna definicija Berlina lucidnog publicista Karl Scheffler u njegovom djelu 'Berlin – sudbina jednog grada': „Berlin, proklet uvijek ponovo postajati i nikada ne biti.“ Možda i nije presmijelo odatle zaključiti da u Berlinu ima nešto spasovno: Sv. Augustin zamišlja pakao kao vječno umiranje, stalno nestajanje između života i smrti; Scheffler, nasuprot, 1910. Berlin doživljava kao mjesto osuđeno na vječno nastajanje, čije je prokletstvo da nikada ne bude. To vjecno ponovno postajanje nije uvijek izraz volje tamosnjega zivlja: Berlin se i dandanas preporadja iz ruina povijesti koja drugdje kao da je odavno minula ili zamrla. U Berlinu proslost nije prosla: Berlin je kao nocno nebo, simultanost nebrojenih proslosti. Fosterova kupola Reichstaga ne dopusta nam zaboraviti nacizam; ostaci Zida, ili njegovo odsustvo, komunizam.

Ali gradovi nisu muzeji: gradove ne tvore zgrade, nego ih cine gradjani koji stalno iznova redefiniraju svoje mjesto na zemlji. U Berlinu gradjani na narocit nacin odlucuju o prostoru svoga zivota, jer Berlin je vise no gradjevinama i ulicama, urbanizmom i arhitekutrom, odredjen njihovom simbolikom i memorijom mjesta: u Berlinu zgrade nisu nekretnine, jer je Berlin povijesno minsko polje, i svako zadiranje u urbano tkivo grada izaziva bolnu kontroverzu.

Gradovi, ponavljam, nisu muzeji, i pitanje obnove ili rusenja, ocuvanja ili razvoja, u Berlinu je beziznimno ideoloski prijepor, politicko pitanje, in ultima linea: problematiziranje nacionalnog identiteta. Jer taj nesigurni identitet zapitan za monumente i ruine zapravo pita: Sto sacuvati? Odgovor na to pitanje, bez obzira bio on inspiriran nostalgijom, zeljom za prestizem ili pukim interesom kapitala, odrazava duboka uvjerenja o nacionalnom identitetu: za neke Berlin je povrh svega grad pruskog militarizma, reda i racionalnosti, za druge birokratski upravljanog genocida, za trece odvaznih eksperimenata u arhitekturi, grad intelektualne i artisticke boeme, politicke i seksualne otvorenosti... in summa, Berlin je zrcalo ne samo njemacke povijesti, nego ponajprije stalne refleksije o njoj. Berlin je mjesto suocenja Njemacke sa samom sobom, no buduci da podjela Berlina nije izrazavala samo podjelu Njemacke, nego i svijeta, Berlin je jedinstveno mjesto na svijetu, mjesto na kojemu i svijet dolazi do vlastite samosvijesti: Weltbewusstsein.

U svom prvom tekstu u „Objektivu“ napisao sam da poput ljudi, i države imaju svoju potisnutu tajnu: pitao sam se vrijedi li za nasu povijest da paralelne i iskljucive istine supostoje praveci se da jedna za drugu ne znaju, opomenuvši da bi ovu potisnutu tajnu povijest(i) valjalo sto prije rasvijetliti, jer ce suocenje s njom biti to bolnije sto je snaznije potiskujemo.

Mi se naime nikada nismo suocili s cinjenicom da smo u dva svjetska rata bili na krivoj strani; mi se nikada nismo suocili ni s cinjenicom da su oba totalitaristicka zla XX. stoljeca u nas imala autohtone inacice; mi se, da skratim, sasvim dosljedno izbjegavamo suociti i s istinama dogadjaja kojima smo i sami bili svjedoci, štoviše često i sudionici.

„Po našem dubokom uvjerenju mir i stabilnost na zapadnom Balkanu održat će se samo ako postoji zajednička europska perspektiva“, izjavila je Angela Merkel nakon susreta s predsjedikom Ivom Josipovicem. Govoreci o Balkanu, Merkel je zapravo progovorila o Njemackoj, varirajuci opsesivnu njemacku temu nepovratnog utapanja nacije-države u EU, ne bi li se izbjegao Vergangenheitsbelastung, fatalno breme proslosti.

O tom bremenu pisao je Dominic Boyer: „Tijekom srpnja 1997 imao sam priliku dva sata razgovarati s tadašnjim njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom. Kohl, jedan od velikih graditelja duha europejstva... ukazao je na naglasak koji njegova administracija stavlja na Europsku uniju i procese europskih integracija kao "jedino moguće rješenje za njemačku povijest". Kohlova se poanta nalazi u tome da se pitanje o povratku njemačkom autoritarizmu može trajno riješiti jedino tako da se Njemačka utopi u Europi.“

Njemacka se ipak u bitnom razlikuje od Balkana: danasnji narastaj Nijemaca Vergangenheitsbelastung ne osjeća kao krivnju za počinjena zlodjela predaka, koliko kao strah da će se prošlost ponoviti u budućnosti; u nas, naprotiv, buducnost je vec prosla: povijest se, kao farsa, ponovila u ratu cija je jedinstvenost upravo u tome da se tragicnost njegovih zrtava nahodi u cinjenici da su zrtve farse. Je li onda uvjerenje Angele Merkel osnovano? I je li narativ u skladu s kojim se Hrvati nikada nisu suocili s nasljedjem ustastva i odgovornoscu za zlocine pocinjene u WWII samo reaktivna tvorba srbijanskog radikalnog nacionalizma?

Savjetnik predsjednika Josipovica, dr.Dejan Jovic, u svojoj studiji o Hrvatskoj u socijalistickoj Jugoslaviji kaze: „ Zbog tereta koji je novoj hrvatskoj republici u naslijeđe ostavila NDH i njen ustaški poredak, Hrvatska je bila u specifičnoj poziciji u odnosu na sve ostale republike... Jedino je u NDH, naime, uspostavljen sustav represije kojeg su organizirali i nadzirali (...) domaći fašisti.... U drugim okupiranim zemljama, represiju su provodili uglavnom okupatori, pa je s njihovim porazom (...) postalo moguće teret zločina počinjenih za vrijeme tog rata prebaciti na vanjske faktore. U Hrvatskoj su, međutim, koncentracijske logore (uključujući i najveći – Jasenovac) vodile domaće snage...“

Kako je onda Hrvatska nakon WWII izbjegla optuzbu za genocid, stovise sasvim beskonfliktno konstituiravsi svoj nacionalni identitet?

Govoreci o postnacionalnoj identifikaciji kao sredstvu rasterećenja bremena prošlosti, Borneman navodi da je DDR do identiteta došla kao dio internacionalne socijalističke konstelacije sa SSSR-om u središtu, naglašavajući pritom internacionalno bratstvo i jedinstvo. Jovic to tvrdi za Hrvatsku: socijalisticka se vlast zasnivala na politici bratstva i jedinstva, koja je podrazumijevala ravnopravnost svih naroda u tadašnjoj Jugoslaviji, koja se, naglasava Jovic, odnosila i na interpretaciju nedavne prošlosti: „Kolektivne zasluge su se priznavale i isticale, ali se kolektivna krivica odbacivala. Isticalo se da su svi jugoslavenski narodi, pa dakle i Hrvati i Srbi iz Hrvatske – dali golemi doprinos oslobođenju zemlje, te da niti jedan od njih nije podržavao fašizam.“

Perspektiva, tj. buducnost, ono je sto oslobadja od bremena proslosti, ali i jamci mir medju narodima Balkana, kaze Merkel. Zanimljivo, no to su mislili i Tito i Partija: budućnost - vizija socijalizma - povezuje jugoslavenske narode, a prošlost ih dijeli. Jucer socijalizam, danas kapitalizam, u srcu su politickog identiteta naroda koji bi, jucer u Jugoslaviji, sutra u EU, trebali zivjeti stabilno, u miru zapadnoga Balkana. Nesto mi govori da je to iluzija, stovise zabluda. Sto to? Vergangenshetisbelastung. Breme proslosti. Notorna cinjenica da se narodi i narodnosti ovoga podneblja nikada s tim teretom nisu suocili i tog se nasljedja oslobodili. Ili, kako tvrdi nagradjivani srpski pisac Matija Bećković: Ćeraćemo se još. Odvratna pomisao; bježim u sjećanja…

Sjećam se Prvog maja 2010.; prošetao sam negdje oko podneva središtem Zagreba: prazan grad. Vrativši se kući, na profil Facebooka stavio sam isječak iz filma „Kuhle Wampe“, snimljenog u Berlinu početkom tridesetih; za taj prvi proleterski film scenarij je napisao Bertol Brecht. Kuhle Wampe je bilo ime kampa za šatore na Müggelseeu, no naslov ujedno sugerira i prazan želudac, jer wampe na berlinskom dijalektu označava i želudac. Nekoliko dana prije, za Uskrs, doručkovali smo na jednom vrlo sličnom berlinskom jezeru, i svježina me je te reminiscencije potakla na naročitu šetnju Berlinom: počeo sam u mislima povezivati meni i intimno značajne berlinske toponime s njihovim nekadašnjim žiteljima. Ubrzo je grad - moj virtualni Berlin koji je u trenu postao stvarniji od stvarnoga Zagreba - vrvio zanimljivim likovima.

Moja berlinska adresa koječime odaje počast Immanuelu Kantu, pa je tako nedaleko stana ‚Kant Kino‘, mala kino-dvorana koja ni po čemu ne bi bila posebna, da nije njena vlasnika: kupio ju je Wim Wenders, ne bi li je spasio od propadanja; jednostavno, veliki je redatelj sentimentalan spram kina naših mladosti, relikta epohe koja je nestala u industriji multipleksa, i pokušao je Berlinu priskrbiti taj mali memento na romantične dane onoga što smo mi znali kao film. Krenem li na suprotnu stranu, u pet minuta stići ću do Savignyplatza: poznat vam je po arkadama u kojima je Bob Fosse snimao „Cabaret“. Tu, unutar arkada, nalazi se knjižara u kojoj sam prošloga tjedna kupio vrtoglavo djelo posvećeno Kubrickovom „Napoleonu“, najvećem nesnimljenom filmu. Na broju 5 živio je George Grosz; prisjećam se mnogih stvari ali pamtim jedan doživljaj: razgovor s maestrom Igorom CC Kelčecom o Neuen Sachlichkeit, neposredno nakon njegove njemačke faze – ne znam može li itko hodati Berlinom a da ne pomisli na Grosza ili Ruttmanna.

Na par koraka dalje od spomenute knjižare ulica je čudesno lijepog imena: Bliebtreustraße; Bleibtreue je imperativna forma i znači: Ostani vjeran! Tu, na broju 15, živjela je Tilla Durieux, zagrebačka sugrađanka: „članica Reinhardtova Deutsches Theater u Berlinu i jedna od najslavnijih njemačkih glumica s početka 20. stoljeća. Dolaskom Hitlera na vlast emigrirala je u Švicarsku, potom stigla u Opatiju, a od 1938. do 1955. živi i djeluje u Zagrebu“, kaže o njoj skromna enciklopedijska natuknica…

Tog prvog svibnja Ivan Pavle II proglašen je blaženim; tog prvog svibnja bio je i Jom Hašoa. Povezujući mjesta i osobe, sjetio sam se da sam u ‚Memorijalnom centru holokausta‘ nedavno presnimio izloženu fotografiju malog dječaka i njegovog medvjedića: dječak se zvao Adalbert Berkovics. Bio sam mrzovoljan toga dana; mrzovolja je bila porod posebne okolnosti: uz sam rub polja betonskih stela – 2711 blokova izrađenih od graffiti-proof cementa, što jamči tvrtka 'Degussa', suvlasnik kompanije koja je izrađivala famozni Ciklon B – proteže se niz Imbissa koji trže preskupe hamburgere, prejeftine suvenire i strašne uspomene: tih par lokala koji ni na Jadranu ne bi dobili uporabnu dozvolu - naprosto stoga jer nemaju sanitarije – iz nehata od memorije čine turizam, od žrtve – atrakciju. Spram Eisemanovog designa ionako imam ambivalentan stav – estetizacija zla, simbolička ispraznost… - no ovaj me je ugostiteljsko-turistički bonus dotukao: priznajem, ovo je mjesto na kojem me je Berlin prvi puta iznevjerio. Sišao sam u u tmine odaja Memorijalnog centra i ugledao nešto na što nisam bio spreman, na što se nikako ne možete pripremiti: ugledao sam sliku Adalberta Berkovicsa.

Adalbert Berkovics pogubljen je u plinskoj komori kad mu je bilo samo pet godina. Gledao sam u tu nevjerojatnu fotografiju očajnički pokušavajući nešto promijeniti: u večeri kad se svijet prisjeća na Šoa, ja sam pokušao oživjeti barem uspomenu na maloga Adalberta. Virtualni je svijet obimniji, potpuniji od svakodnevne realnosti – u času sam pronašao "Auschwitz Album" i biografiju osoba s fotografije na kojoj se pojavljuje i mali Adalbert: 27. svibnja 1944, Irina Berkovits, u dobi od 37, njezina kći Elly, 15 godina, i sin Adalbert, 5 godina, bili su deportirani iz Mađarske. Elly je odvojena od svoje obitelji tijekom procesa selekcije. Majka i brat poslani su u plinske komore; Elly je odabrana za prinudni rad. Nikada više nije vidjela majku i brata. Napisao sam o tome bilješku i stavio na Facebook.

Godinu i pol kasnije, skrolam niz Timeline, tražeći Adalbertovu fotografiju u albumu svoga života. Dolazim do slike: mali mornar i njegov plišani medo.

U Berlinu sam proveo neke od najsretnijih trenutaka svoga života. Susret s uspomenom na Adalberta Berkovicsa, jedan je od najtužnijih.

- 09:22 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.02.2012.

Izlaz iz situacije: Checkpoint Charlie

Image and video hosting by TinyPic

- 20:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.02.2012.

Romano Bolković

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Koncem rujna 2009. godine, predsjednik SDP-a Zoran Milanović na sjednici se Glavnoga odbora spomenuo „novinara udbaša koji kreiraju naslove i objavljuju laži sa sjednica Predsjedništva SDP-a“.
„Protiv toga se ne možemo boriti konvencionalnim oružjem, a nuklearnog i biološkog nemamo.“, ilustrirao je opasku Milanović. Na reakciju nije trebalo dugo čekati: Imperija je uzvratila udarac perom klasika Miljenka Jergovića: „Zoran Milanović novinare je koji s manjkom simpatija pišu o njemu i njegovoj stranci nazvao udbašima. Potom je, razjašnjavajući stvari, kazao kako ne misli na novinare, nego 'na jednog urednika-udbaša koji će se sam prepoznati'“. Očito, ako je reagirao EPH, riječ je o nekome od njihovih, a tko bi bolje poznavao svoje od Denisa Kuljiša: „Kružila je šala da samo mama ne radi za Udbu nego za udbaše, jer im kuha i sprema“, veli o zagonetnom novinaru-udbašu Kuljiš, tvrdeći da su na Zrinjevcu 7 zaposlenje uz oca mu našli i brat, a kasnije i supruga, inače nastavnica ruskog. Za EPH incident završava gromoglasnim Jergovićevim epilogom: „No, da ne bi bilo nesporazuma: današnji SDP doista je čist od udbaša. Dva su razloga za to, jedan dobar, drugi loš, oba se tiču Ivice Račana. Prvi: on je, doista, reformirao stranku i iz nje potjerao sve što nije samo otišlo a što bi nalikovalo Udbi. Drugi: Račan je za nasljednika ostavio čovjeka koji jest dovoljno primitivan i neodgojen da bude dobar udbaš. Ali intelektualne sposobnosti su mu takve da ne bi prošao na prijemnom.“

Prosječan Hrvat pamti koliko i čovječja ribica, jedva pet sekundi: ona, kad se otisne od jednog ruba neke spiljske lokve dok dopliva do drugog, pomisli da je u nepreglednom oceanu, pa tako i on count himself a king of infinite space. Nije to slučajno, taj endemični hrvatski samozaborav; objasnimo ga kraćim ekskursom:

Plutarh je pisao usporedne životopise: izabrao je po jednog Grka i Rimljana, komparirajući karaktere. Hrvati bi, kako sam savjetovao prije par ljeta dobrom profesoru Ivi Bancu, pametno učinili kad bi napisali svoje Paralelne biografije, pri čemu potreba za komparacijom života dvojice velikana otpada: u hrvatskoj povjesnici, naime, svaki čestiti muž an sich inkarnira usporedne životopise. Jedan u nenarodnom režimu, drugi u obnovljenoj državi. Jedan komunistički, drugi nacionalistički. U onoj uvodnoj opasci o Michelangelovom životopisu koji apstrahira od spomena djela Michelagelovih, Borges kaže da je "stvarnost tako složena, povijest tako fragmentarna i pojednostavljena da bi jedan sveznali promatrač mogao napisati beskonačno, ili gotovo beskonačno, mnogo životopisa jednog čovjeka koji bi isticali nezavisne činjenice i kojih bismo morali pročitati mnogo prije negoli shvatimo da im je protagonist isti." U Hrvatskoj je to norma. Recimo, životopis osobe koja je 1967. digla glas u Saboru protiv potpisnika Deklaracije o jeziku; četrdesetak godina kasnije zatičemo je na Kubi, u posjeti Castru; cijelo to vrijeme, čovjek je antifašist. S druge strane, usporedo se odvija oprečan život: ta ista osoba par godina nakon 1967. skonča u zatvoru kao nacionalist; dvadeset godina kasnije, jedan je od predvodnika nacionalnog pokreta opasnih namjera; pjeva Juru i Bobana, iako bez sluha i volje… Dva naoko isključiva, kontradiktorna života, dvije usporedne biografije koje se - dopustimo si teorijsku slobodu - ipak u bespuću sijeku. Kao i ona prethodna, Oca domovine, nazvanog tako po Aralici, koji nije bio Katon, jer je to časno ime, ako je vjerovati Berkoviću, u nas pripalo Vladimiru Primorcu, dočim bi Ciceron bio Vlado Gotovac. Otac domovine ne samo da je školski primjer tih paralelnih životopisa ostvarenih u jednom životu, nego je ta dvostrukost života Franje Tuđmana uvjet mogućnosti njega kao Oca domovine – Boris Buden obrazlaže zašto:"Franjo Tuđman postao je idol Crkve (čitamo da mu koludrice još i danas pišu sentimentalne pjesme) ne usprkos tomu što je svojedobno bio komunistički general, dakle promicatelj ateizma, nego upravo zbog te činjenice. Zahvaljujući toj svojoj karakteristici, obratu iz progonitelja vjere u njena promicatelja mogao je sebe ponuditi masi kao univerzalni objekt identifikacije. Narod se masovno poistovjećivao s Tuđmanom konvertitom, ne s Tuđmanom junakom borbe za hrvatsku državu. Priča o narodu koji ni o čemu drugomu nije sanjao do li o svojoj samostalnoj državi naknadno je stvorena fikcija sa sasvim realnom ideološkom funkcijom.(…) Tajna svojedobnog uspjeha Franje Tuđmana nije bila dakle u njegovim superiornim intelektualnim i moralnim kvalitetama, a ni u nekakvom političkom programu koji je predstavljao. On je masama ponudio nešto daleko primamljivije - mogućnost da kratkim postupkom u potpunosti promijene svoj identitet, da preko noći postanu nešto apsolutno drugo od onoga što su bili jučer."

Odsustvo povijesnog pamćenja u nas je metodološka pretpostavka preživljavanja, kao i duševnoga mira: da bi čovjek, u podneblju u kojem se nitko nije rodio i umro u istoj državi, preživio u skladu sa sobom i s drugima, neophodno je da može sebe jučerašnjeg bez ikakvog nutarnjeg konflikta izmiriti sa sobom današnjim, bezbolno mijenjajući identitet. Tuđman, kao konvertit, bio je medij općedruštvene konverzije iz komunizma u nacionalizam; Mesić je iz nehata poslužio kao idealni objekt građanske identifikacije: od nacionalista obnoć su nastajali navodno anacionalni građani, kojima je netko nepismen krivo rastumačio da u nacionalnoj državi nema građanina. Kroz dobrog Ivu Josipovića, koji je još jedino preostalo jamstvo da u hrvatskoj politici postoji ultima ratio, hrvatski se građani – vidljiva je sinteza prethodnih avatara – pokušavaju izmiriti sa srpskima, u stvari mireći u sebi poželjni kozmopolitizam sutrašnjice s prezrenim patriotizmom jučerašnjice. Da zaključim: predsjednici su u Hrvata naročite figure, medij općedruštvene konverzije, anestetik nacionalne savjesti, okajanje osobnoga grizodušja. Predsjednici nam, ukratko, omogućuju miran san.

Budući da su i premijeri samo ljudi, zanima me stoga što će sutra, kad postane predsjednik Vlade RH, učiniti Zoran Milanović, ne s gospodarstvom, nego s politikom ove zemlje? Univerzalna liberalna država kojom ravnaju ekonomske zakonomjernosti koje čine politiku suvišnom tlapnja je Francisa Fukuyame, i građane je neophodno razuvjeriti da su svi politički problemi riješeni, te preostaju tek oni gospodarski, čije je rješavanje nabolje prepustiti meritokratski kompiliranom timu stručnjaka, nekakvoj tehnokratskoj vladi, na kojoj stalno iznova inzistira jedna te ista skupina hrvatskih političara: ako ne predlažu vladu nacionalnog jedinstva, onda se sjete velike koalicije. Stoga je pitanje hoće li se Zoran Milanović sutra sjetiti Zorana Milanovića iz jučerašnjeg opisa Miljenka Jergovića, presudno pitanje političke sudbine ove zemlje: pitanje što će Zoran Milanović učiniti s demontažom one političke kabale koja, derogirajući demokratske procese, a part od izabranih nomenklatura, vlada ovom zemljom od obnove njene državnosti do dana današnjeg? HDZ je locirao, identificirao i transferirao svoje, omogućivši u konačnici da Mladen Bajić zakuca na vrata stranke; hoće li se dan nakon izbora Zoran Milanović prisjetiti da su sve nevolje, zbog kojih je gotovo dvije godine javno govorio sotto voce, započele kad je u ljutnji opleo Pilaša, da bi mu na napad na EPH ničim izazvan odgovorio – Nacional!?

Tu dospijevamo u srž problema: naslovna stranica Nacionala br. 730, od 11. listopada 2009., oslikava Milanovića kao clowna; naslov je teksta redundantan: Od dečka koji obećava do političkog klauna. Zašto je odjednom Zoran Milanović - koji SDP vodi u najveću izbornu pobjedu u njegovoj povijesti - do jučer za zvučnik Mesićevog Pantovčaka bio clown, a za Pavićevog i Sanaderovog panegiričara primitivac koji uslijed nedotupavosti ne bi prošao prijemni Udbe?!

Vratimo se na početak teksta, jer prošlo je više od pet sekundi, pa podsjetimo: Milanović se dirnuo u Udbu. To je njegov crimen. U tekstu „Javna tajna“, koji je svodno rezimirao motive kojima se ovdje iz broja u broj bavimo, postavio sam pitanje: „Tko je ta politička kabala koja zapravo upravlja Hrvatskom? Recimo, kad pogledamo današnju antikorupcijsku borbu: tko je tu nastradao a tko je ostao nedirnut? Iako izgleda paradoksalno, no zapravo je intaktna ostala sama srž HDZ-a – njegov klijentelizam. Jer, ideološki amalgam nacionalnog pokreta izražen formulom: Starčevićevo državotvorstvo + Radićev republikanizam + Hebrangov antifašizam, odavno je u ropotarnici postkomunističkih ideologema; HDZ je klijentelistička interesna zajednica čiji članovi imaju samo jedan program: oni hoće vlast. No, tko je zapravo napravio taj raspored moći, u kojoj nije puno sudjelovao, ali ju je omogućio?“

Odgovor je vrlo jednostavan: to su oni koji su Hrvatsku shvatili kao Noinu arku preživljavanja neminovne tranzicije. Ili, drukčije kazano, zamislimo Science Fiction Republic of Yougoslavia; nema rata, sačuvana je konfederacija, vlada liberalna demokracija – moje je pitanje: Tko bi tu nastradao? Tko bi, kao protagonist zločina u Jugoslaviji počinjenih u ime diktature proletarijata bio lustriran u takvoj državi? I, dakle, kome je ponajprije odgovarao rat u Jugoslaviji? Je li možda famoznom potpisniku pisma za koje se tvrdi da je odaslano iz Budimpešte 28. lipnja 1992., i u kojem piše: „KOS i SDB morali su imati ovaj rat, u protivnom svi udbaši i kosovci bili bi poubijani, sad je trenutak da nacionalisti izginu.“ Bez obzira na ime potpisnika, famozna Udba koju Milanović spominje epitomizira onu interesnu strukturu proisteklu iz bivšeg režima, koja je Hrvatsku shvatila kao spomenutu Noinu arku tranzicije: kapital bivše države preuzeli su najpovjerljiviji ljudi bivšeg poretka - koji su već držali u svojim rukama novac, banke i vanjsku trgovinu, Genex, Inex ili Astru - izravno ili posredno oslonjeni na službu državne sigurnosti. Elita koja vlada Hrvatskom od obnove njene državnosti do danas odlučuje tko je in a tko out, tko mora a tko nikako ne smije socijalno avanzirati a part od posebnih znanja, sposobnosti ili talenta. Stoga u Hrvatskoj nije moguće govoriti čak ni o etatističkom kapitalizmu: ovdje je riječ o "kapitalizmu" posve posredovanom partikularnom političkom voljom oligarhije. Naravno, izravna je posljedica ove situacije nejednakost šansi građana Hrvatske, kao i notorna suspenzija demokracije. Žižek se pita: Što međutim ako su zagovornici postpolitike jednostavno u pravu? Što ako autentični politički angažman danas jednostavno više nije moguć? Jer, “naše "postideološko" doba iznevjeruje ovo opće mjesto: u njemu depolitizacija društvena života ide ruku pod ruku s nekom vrstom tihog ali tim moćnijeg Denkverbota, sa zabranom čak i zamišljanja neke moguće alternative predominantnom liberalno demokratskom globalnom kapitalističkom poretku. Svaki takav pokušaj smjesta se denuncira kao protototalitarni...” Profesor filozofije politike Zoran Kurelić, pametno i duhovito invertira ovu tezu: U Hrvatskoj je bio zamisliv rat, u Hrvatskoj je bila zamisliva privatizacijska pljačka nepojmljivih razmjera, u Hrvatskoj je bilo zamislivo i moguće sve, samo je jedno bilo nezamislivo: nemoguća je bilo kakva liberalna demokracija. Stoga ne čudi da imamo na djelu opetovano osujećenje autonimije demokratskih procesa: danas i predsjednik Republike, dr.Ivo Josipović, upozorava na potrebu nemiješanja policije i pravosuđa u izborni proces. No, tko za to haje? Očito je da neka suprastruktura brižno bdije nad timingom akcija USKOK-a i prigodnog uhićenja Josipa Boljkovca, jer iako na prvi pogled izgledale proturječnima – jedna kao da šteti HDZ-u, druga kao da mu koristi – i iako imaju stubokom različit karakter, obje su upućene na jedno: dizajniranje političkog prostora RH u skladu s poželjnim idealom bipolarnosti društva i bipartijnosti politike scene.

U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, underground overlords oslanjaju se na nekakve mutne reminiscencije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, izvodeći poziciju HDZ-a i SDP-a iz ovdašnjih najdubljih povijesnih i psiholoških atavizama: kao da se članstvo tih čuvara nacionalnog i socijalnog identificira sa svojom skupinom subkulturno, iracionalno, pred- i ne-razumski, poput navijačkog plemena, a ne svjesnim posredovanjem svoga političkog interesa. Oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj, tako preparirani HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna WWII. Uz pomoć ovako glupe istine o nama samima, u Hrvatskoj je moguće ne samo lagati, nego i vladati ad infinitum, što uostalom i jest namjera jedne i druge zainteresirane stran(k)e; učinak je spomenuta potpuna suspenzija demokracije: Hrvatska je teatar sjena.

Isprva, s početka devedesetih, ta uzurpacija prostora autonomnih demokratskih procesa u tradicionalnim oblicima odvijanja građanske politike bila je posljedica ustaškoemigrantske i tuzemnoudbaške sprege. Zemljom su zavladali nacionalkomunisti. Otuda stalno iznova u Hrvatskoj velika pompa oko tzv. trećeg puta: jasno je da ljudi osjećaju da je sve zapravo premreženo jednom te istom mrežom utjecaja koja se rasprostrla na nevjerojatno naivan način: HDZ kao nacionalna stranka, SDP kao socijalna partija; prvi su crni, drugi crveni; prvi evociraju uspomene na Didu, drugi na Đidu… i, tu smo već tamo gdje Ideolozi i žele da budemo, u sferi mutnih i potmulih političkih fantazija, osjećaja, identifikacija. Pri čemu, kad dođu na vlast, i jedni i drugi slijede istu agendu, pa crni izručuju vlastite generale, a crveni ukidaju socijalne beneficije, ispostavljajući se u svojoj nevjerodostojnosti strankama lišenim bilo kakve političke supstance: bilo kakvog sadržaja=programa, i stranka i partija javljaju se u light-izdanju, desupstancijalizirane. Agenda im je ionako propisana: financijska i gospodarska aranžmanima s MMF-om; pravosudna Haagom; vanjskopolitička, diktatom EU... uglavnom, hrvatska je politika zadana, a Hrvatska je u tom smislu potpuno nesuverena zemlja čijim političarima preostaje dogovoriti se tko je sve na mitskom klagenfurtskom parkiralištu vidio da je Sanader jedini ratni profiter. Jasno, ovi manageri etatiziranog pa pokradenog kapitala ni u najgorim snovima ne kane revidirati privatizaciju ili sankcionirati kriminal u pretvorbi: ta, oni su kriminalci, i kako od njih očekivati da procesuiraju sami sebe? Zato se za elektorat priređuje igrokaz: stalno iznova, kao u Jugoslaviji vanjski neprijatelj socijalizma, tako ovdje prijete aveti: crna, ustaštva, i crvena, boljševizma. I zato je tu SDP da s koalicijom bude "sanitarnim kordonom" pred najezdom ustaša – vidi: nedavna upozorenja Stipe Mesića -, i HDZ, da se odupre pokušajima sabotiranja neoliberalnih procesa koji kao globalnokapitalistički usud nastupaju s neminovnošću prirodnih pojava: kao što pas laje a kiša pada, tako je neumitno da se uspostavi par kompanija/monopola, koje će kao EPH medije, u suradnji s političkom kabalom kontrolirati ostatak društvenih procesa. HDZ nas, kako kliče Jadranka Kosor, čuva od crvene Hrvatske i možebitnog socijalističkog revivala, a SDP od retuđmanizacije Hrvatske, od nacionalističkog ressentimenta. Tako ove dvije grupacije samoproizvode potrebu jedne za drugom, što ne čudi, jer sukob kojem je u stvari riječ, sukob je elita oko privilegija. Upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma.

Medijski relej ideologije poretka koji se obnavlja u dinamici crvenocrnih odnosa u Hrvatskoj začudo nije bila katedrala duha, nego rodno mjesto optužbe na račun Milanovićeve neodgojenosti i maloumnosti – Europapress holding. Upravo je EPH svih ovih godina proizvodio privid toga konflikta u svim njegovim inačicama, proizvevši bipartijnost hrvatske politike i bipolarnost društva: „mi-oni u etničkom smislu, vlast-oporba, totalitaristi-demokrati, jugonostalgičari-nacionalisti, ljevičari-desničari, fini građani-Hercegovci, normalni-ludi, kulturni-primitivni, zapadnjaci-balkanci, politika-kultura, itd. Ove antagonizme, oko kojih se danas u Hrvatskoj tako naivno strukturira kvazi-politički diskurs, Barikade prokazuju u njihovoj konformističkoj funkciji, kao laž koju društvo proizvodi o samome sebi kako se ne bi moralo suočiti s vlastitom stvarnošću, s odgovornošću za tu stvarnost i nuždom korjenite promjene.“, kako piše Boris Buden, u uvodu svojih „Barikada“, domećući prije toga:“… mnoštvo društvenih antagonizama danas više nije moguće svesti na jednu privilegiranu točku loma. Ne postoji više jedno jedino fundamentalno proturječje koje u sebi sažimlje sve društvene suprotnosti. Kao što više ne postoji ni jedinstveni politički prostor unutar kojeg je moguće postići razrješenje tih suprotnosti. Više se ne može podignuti jedna jedina barikada koja bi društvo podijelila u dva međusobno jasno suprotstavljena tabora“.

Zato me, da zaključim, jer sad je stvarno prošlo više o pet puta po pet sekundi, živo zanima što će učiniti Zoran Milanović kad se sjeti udbaša protiv kojih „se ne možemo boriti konvencionalnim oružjem, a nuklearnog i biološkog nemamo“? Ili će ih i on morati potisnuti negdje u underground, misleći da je rješenje ako ne u biološkom oružju, a ono u biologiji i zenu: sjednimo na obalu rijeke i čekajmo da voda jednoga dana donese tijelo našega neprijatelja. Odmah ću Zoranu Milanoviću udijeliti besplatan savjet: zaludna mistrija, jer potisnuto će briznuti to intenzivnije, što je više energije utrošeno u potiskivanje neugodne svijesti o tome da su overlords odgojili next generation. Stoga već mogu anticipirati događaje koji će mi dati odgovor na pitanje 'Je li Zoran Milanović zlopamtilo'?

Ništa se neće dogoditi. Jer, ništa se ovdje ne može promijeniti. Takva je prvotna pogodba. Hrvatskom će, bez obzira na smijene crvenog i crnog, u kruženju fatalnog hrvatskog ruleta u kojemu kugla u konačnici svakome, prije no što padne na nulu, prođe kroz glavu, i dalje postojano vladati nacionalkomunisti. Ali, zaboga, Milanović to nije, povikat ćete! Ne, Milanović ne samo da to nije, nego bi se on s njima i obračunao. Samo, kako? Konvencionalnim oružjem ne možemo, a nuklearnog i biološkog nemamo. Kakva groteskna zemlja, sasvim paralizirana vladavinom onih koji je nikada nisu željeli. Zemlja na rubu i ne samo verbalnog građanskog rata, jer sada je već i slijepcima očito da su u njoj Milanovićevi protivnici s onu stranu dobra i zla: u ovoj zemlji onima koje je Milanović prije dvije godine nazvao udbašima dopušteno sve, a da im se ništa ne može dogoditi. Milanović jednostavno nije u prilici locirati, identificirati i transferirati, a kamoli omogućiti glavnom državnom odvjetniku da sutra zakuca i na ta vrata. Otvoriti ta vrata, znači u Hrvatskoj otvoriti vrata pakla. Ili, kako je netko rekao: Niste ni svjesni što ćete otvoriti.

Kako li će se osjećati Zoran Milanović, kad doskora pritisne kvaku vrata ureda predsjednika vlade?

Image and video hosting by TinyPic

- 02:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 01.02.2012.

Romano Bolković

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Za vatrometa nitko ne gleda zvijezde. Suđenje Ivi Sanaderu za ratno profiterstvo svakako je senzacionalan pirotehnički spektakl: po prvi se puta sudi nekom hrvatskom premijeru, po prvi se puta sudi za ratno profiterstvo.
Da podsjetimo: Ivu Sanadera tereti se da je u vrijeme rata u Hrvatskoj u pregovorima s austrijskom Hypo bankom kao zamjenik ministra vanjskih poslova dogovorio proviziju od 3,6 milijuna kuna, koja mu je navodno u cijelosti isplaćena nakon što je između banke i Vlade RH zaključen ugovor o kreditu za kupnju i opremanje diplomatskih predstavništava.

I sad počinje courtroom drama: siže sasvim naliježe na senzibilitet auditorija prepariranog soap-operama: naraciju tjednima zaokuplja misterij sina nekog čuvenog domobranskog generala, slobodnog zidara Eugena Laxe, na čije je ime navodno isplaćena spomenuta provizija, no koji ima neugodnu manu: pokojni je i kao takav sasvim nepodesan za daljnji dramski optok. Stoga u radnju, ex machina, tj. sam se javivši, ulazi možebitni ključni svjedok, čovjek koji je na jednom parkiralištu vidio nekakvu primopredaju čiji su protagonisti bivši premijer Vlade RH i bivši predsjednik uprave Hypoa. Doduše, taj je čovjek i sam pod istragom zbog sumnje da je hrvatski Hypo Leasing oštetio za 18,5 milijuna kuna, ali hrvatski je tisak, iz sasvim nepoznatih razloga, profilaktički otklonio sumnju u njegovu dobrohotnost: profiliraju ga kao naivnog glazbenika koji gradi karijeru u Los Angelesu, gdje je i prije često boravio, jer „SAD mu je oduvijek bio zemlja snova“. In summa: ovdje imamo posla sa zapletom i likovima nedostojnim turske kupelji, nekmoli sapunice, da ne kažem države
.
No za vatrometa nitko ne gleda zvijezde: u srednjem vijeku sjecikese su najviše kesa odsijecale upravo za javnih egzekucija sjecikesa: svjetina bi s oduševljenjem pratila putanju krvnikove sjekire i netom otfikarene šake, dok bi poduzetne lopine histeričnu hipnotiziranu gomilu lišavale nepotrebnih škuda. Modus operandi ostao je nepromijenjen, samo ga danas nazivamo spin: da se ne bismo se zamarali majkom svih hrvatskih afera, aferom Hypo, pažnju nam zaokuplja 3,6 milijuna kuna Sanaderove provizije, kojoj su, naravno, posredovali masoni, a sve je to vidio čovjek koji je u lovi kao Baja Patak, samo ima tu sreću da je oduvijek sanjao američki san.

Kazano za publiku koja se veseli što i bogati plaču: tko to u Hrvatskoj zataškava aferu Hypo? Jer, u Hrvatskoj je afera Hypo svedena na aferu ratnoprofiterske Sanaderove provizije. Tko i u čiju korist? I, napokon, što je to tako ogromno u aferi Hypo, pa se cijela pravna država svela na jedan jedini zakon: onaj omerte?

Možda naš čitatelj - još uvijek nesvikao na hipertekst i ne s nepravom nepovjerljiv spram pročitanog na međumrežju, nemajući u hrvatskom tisku gdje pročitati o ovoj aferi - i ne zna o čemu je tu zapravo riječ, pa mu pokušajmo dati prvu informaciju ne o njenim razmjerima, pa ni o njenim akterima, nego najprije o količini truda da se i jedno i drugo zataška i tradicionalno prešuti. Ilustrirajmo sav apsurd tog pokušaja – da afera Hypo ostane izvan mainstream medija, naime, jer zapitajte se kad ste o ovome što slijedi išta čuli i vidjel na HTV-u ili čitali u izdanjima EPH – metonimijski: opisujući aferu pars pro toto njenim karakterističnim dijelom, za Hrvatsku toliko značajnom privatizacijom Hypo Consulantsa.

O ovome je riječ:

Hypo Alpe-Adria Bank International AG raspisao je 2007. međunarodni pozivni natječaj za prodaju nekih od kompanija pod nazivom Hypo Consultants. Prodaja tvrtke kćeri Hypo banke, u Hypo Grupi prozvali su kodnim imenom “operacija Cherry”. U natječaju su sudjelovale bogate europske obitelji, veliki svjetski investicijski fondovi i vodeći privatni investitori: 53 različita međunarodna subjekta zainteresirana za kupovinu tog portfelja. Od tih, osam ih je zainteresiranih ušlo u završni krug natjecanja za Hypo Alpe-Adria Consulants Croatia: za kupovinu HAAB konzultantskih firmi bio je primjerice zainteresiran Maurizio Zamparini, nekadašnji vlasnik lanca Mercatone-Emmezzetta, nekoliko investicijskih fondova iz SAD, Izraela, Rusije, kao i Pirelli Real Estate iz Milana… U takvoj jakoj konkurenciji, nakon 14 mjeseci takmičenja pobijedio je – domaći Auctor d.o.o.! Bravo za naše! Čestitamo! Samo, dovraga: tko je to i što je to Auctor d.o.o.? Po samorazumijevanju, to je status vodeće hrvatske brokerske kuće koja se bavi i investicijskim savjetovanjem. Personalno, Auctor d.o.o. u vrijeme „operacije Cherry“ činili su Marijan Palić, Nenad Pavletić i Michael Glazer. Budući da je to počesto misterij čak i za rijetke poznavatelje ove materije, posvetimo se na čas castingu: domaći dvojac iz Auctora u tu firmu dolazi iz Zagrebačke banke, s kojom sve vrijeme zadržava vrlo dobar odnos. Dotad, do 1996. radili su u Zabi na pretvorbama i privatizacijama. Zaba je napravila najviše pretvorbi u Hrvatskoj, jer je bila povezana s najviše hrvatskih firmi: njezine su pretvorbe primjerice i Dukat i Ledo, Jamnica, Konzum, turistički portfelj (btw, Luković je godinama bio predsjednik nadzornog odbora Lure, a kad je Rajić nije htio prodati Vlahoviću, Luković je izišao). Ergo, spomenut dvojac odlazi iz Zabe i osniva brokersku kuću. Da bude jasno, brokerska kuća ne može i ne smije kupovati portfelj te veličine za sebe, jer ona radi za klijente. U priopćenjima Auctora navodilo se da su devedeset posto njezinih klijenata institucionalni investitori. Brokerska kuća je preprodavač i ima ograničenja u stjecanju vlastite imovine; ona nije fond. No recimo i to, treći čovjek, Michael Glazer, žrtva je balkanskog pojednostavljivanja ili predrasuda: poput Dielachera ili Susmana, Glazer je naprosto jedan od stranaca koji su u Hrvatskoj odradili ogromne poslove.

Vratimo se bitnom: Auctor d.o.o. kupio je Hypo Alpe Adria Consultants Croatia. Točnije: od 115 projekata koji su činili portfelj holdinga imena Hypo Consultants, Auctor je kupio trećinu. Nije kupio Hypo Consultants Lichtestein i Austrija, čiji su projekti i poslovi bili vezani isključio uz tržište u Hrvatskoj i dijelom u Srbiji, i to valja zapamtiti. U Auctoru tvrde da je financiranje izvedeno u suradnji s konzorcijem banaka i da HAAB nije sudjelovala ni na koji način. Cijena portfelja za Auctor također je nesporna: iako je u javnosti dosegnula vrtoglavih 2 milijarde eura, splasnula je na 150 milijuna: bilo kako bilo, Auctor tvrdi da je kupoprodajna cijena u cjelini plaćena, da su ranije postojeći krediti u cijelosti preuzeti, portfelj restrukturiran, te unatoč recesiji smanjena je kreditna izloženost portfelja. Napokon, Auctor tvrdi da je akviziciju izveo samostalno i postao jedini vlasnik stečenih kompanija, no da je nakon toga dijelove portfelja prodao većem broju različitih vlasnika u većem broju različitih zemalja regije. „Među sadašnjim novim vlasnicima različitih dijelova portfelja koji smo kupili i prodali nalaze se i značajni poduzetnici izvan Hrvatske i financijske institucije uključujući i trenutno vodeću globalnu banku.“, tvrde u Auctoru.

Nažalost, iako zaista nema razloga vjerovati na riječ brokerskoj kući Auctor d.o.o., iz nekog neobičnog razloga, out of the blue, počele su kolati ovakve informacije: „Otkad je Bavarska izgubila milijarde eura, afera Hypo uvelike se vrti oko poslova hrvatske tvrtke kćeri Hypo Consultants koja je 2007. navodno prodana višestruko ispod cijene, a sada se pojavila sumnja da deseci milijuna eura ugovorenih pri prodaji nisu ni plaćeni. „Večernji list“ u posjedu je svjedočenja bivšeg predsjednika uprave Hypo Consultantsa Martina Watschingera pred kriminalističkim istražiteljima austrijskog ministarstva unutarnjih poslova od 2. i 18. veljače.“ Što se ovog Martina tiče, za njega vrijedi sve samo ne Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba, jer, evo što sve Martin o Zagrebu tvrdi:

• Cijeli odjel Consultants prodan je investicijskoj skupini (Auctor) oko tadašnjeg predsjednika uprave Damira Farkaša. Smatram da je riječ o namještenom poslu jer su na natječaju sasvim zanemareni bolji ponuđači poput fondova iz inozemstva, npr. Jupitera iz Engleske.
• O dogovorenoj cijeni, za koju se u medijima godinama nagađa da je iznosila 55 milijuna eura, Watschinger je čuo da je bila riječ o 20 milijuna eura te je uvjeren da se za Hypo Consultants moglo dobiti nekoliko puta više.
• „Doznao sam i to da ugovorena cijena uopće nije plaćena.“, kaže Martin Watschinger.

Namješteni posao, dogovorena cijena, koja k tome nije plaćena!? U svakom slučaju u hrvatskoj javnosti do dana današnjega nije razjašnjeno tko je kupac Hypo Consultantsa, za koliko je kupljen, kako je nastao portfelj, koliko je stvarno vrijedan,… no što je gore nitko ne zna zašto se ništa od toga ne zna!? Moguće da je cijeli portfelj nastao i ideološki i operativno uz placet državne politike? Upućivalo bi na to i izdvajanje istarskih zemljišta netom prije transakcije. Politika je dakle – a to znači hrvatski državni vrh - odobrila ovu transakciju. Cijela je transakcija izvedena panično, nakon sječe glava u Hypou, i, preventivno, kao anticipando ondašnjih događaja oko Petrača i Zagorca: Beč istražuje Hypo, a Hypo se odjednom nakanio baviti core businessom, lišavajući se portfelja koji je u hrvatskom tisku procjenjivan na 1,5 milijardi eura! Ova transverzala od državnog preko obavještajnog vrha, involviranih istražnih organa, začudnih financijskih krugova, medijskih magnata, odvjetnika, poduzetnika nesumnjive prošlosti, stranih agentura, Crkve, etc., jamstvo je isplativosti cijelog poduhvata, ali i demonstracija njegova karaktera: portfelj nastajao pod paskom države, očito u namjeri da ta zemljišta dođu u posjed sasvim određenog kruga privatnih vlasnika, zorno demonstrira proces nastanka nove hrvatske oligarhije. Nitko tu izvana nije imao nikakve šanse, iako se nitko, kako opetuju u Auctoru, od konkurenata ni na što nije požalio: sve je to ipak naša stvar, cosa nostra, i sve je to moralo ostati domaćim dečkima. Jedino, tko su ti domaći, toliko različiti od onih Ivane Brlić Mažuranić? Tko je to zainteresiran za Hrvatsku jedino kao nekretninu?

„Auctor nas je kontaktirao u fazi pripreme svoje ponude da bi testirao našu eventualnu zainteresiranost za sudjelovanje u nekom od četrdesetak potencijalnih projekata. Čini mi se da u nekim od njih postoji odlična investicijska perspektiva, a da neki još nose teret neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Proučit ćemo sve mogućnosti i opcije i nadamo se da ćemo imati priliku sudjelovati s Auctorom i drugim investitorima u ovim investicijama,“ izjavio je za Poslovni dnevnik Ninoslav Pavić. Dakle, moguće da je jedan od vlasnika Pavić, mada će on kazati: „To je ludost!“. Ipak, za tu ludost Toni Nobilo tvrdi:“... zna se da je Nino Pavić zapravo vlasnik Hypo Consultantsa. Formalno je tvrtku kupio jedan fond pod nazivom Formula jedan, ali svi znaju da je to Pavićevo. Takva tvrtka je prevelik zalogaj za mene, makar bih je volio imati“ – izjavio je Nobilo. Ova enigma već neko vrijeme mori austrijske istražitelje: tko stoji iza kupca Hypo Consultants grupe, tvrtke Auctor iz Hrvatske, što Hypo grupa nikada nije javno obznanila? Spominjao se samo Damir Farkaš koji je vodio hrvatsku tvrtku u Hypo Consultants grupi, no “Der Standard” je došao i do podataka koji tvrde da su iza Farkaša u vrijeme kupoprodaje Consultants grupe, među ostalima, stajali Ninoslav Pavić i Stjepan Orešković. Jedan hrvatski list sasvim će defetistički zaključiti: “Otkrića iz istrage vjerojatno ćemo doznavati iz austrijskih medija, znamo li da je ekipa okupljena oko imovine Hypo consultantsa ujedno i jedini istinski medijski gospodar Hrvatske. Naravno, ne samo medijski gospodar.“

Možda u tome ipak ima istine, možda nikada ne ćemo saznati tko je kupio Hypo Consultants. Jer, onaj svjedok iz Klagenfurta davno je s parkirališta otišao izravno u svoj američki san, a domobranski sin i časni engleski slobodni zidar Eugen Laxa, ni uz najbolju volju o tome ništa ne može kazati. Možda bi mogao Ivo Sanader, za koga evo tvrde da se u Hrvatskoj nije mogla prodati ni šaka brokava a da on nije imao nešto od toga, pa bi shodno svojoj naravi zasigurno participirao u cijelom ovom businessu oko Hypo Consultantsa, ionako blagonaklon spram polovnih planova Ninoslava Pavića? Možda, no Sanader sad ima preča posla, mora se baviti susprezanjem te naravi i ne ispitivati suca Turudića, iako to njemu možda i nije sasvim shvatljivo, jer, govorio je pokojni Pukanić, još koliko jučer upravo bi Turudića Sanader znao pozvati na Markov trg, neočekivano, kad se ono sudilo Pavićevoj arcinemezi Petraču, što gospodin Turudić razumljivo osporava i niječe, no sve je to jedan koloplet budalaština, u kojem se odavno odustalo od istine, jer ona je u Hrvatskoj ionako kao i sve drugo dogovornog tipa, kako se nagodimo, ako se niotkuda odjednom ne pojavi kakav sanjar s parkirališta, ili glavom i bradom engleski mason domobranskog porijekla, pa nam objasne da su neke istine za nas neshvatljive, dok su druge neprihvatljive, jer kad bismo kojim slučajem istinu i doznali, ona je toliko u nas imbecilna, da u tako lažnu istinu nitko ne bi povjerovao.

Zato i dalje za vatrometa nitko ne gleda zvijezde: mada nema kruha, narod je dobio igre.
Još samo kad bi, kao ovdje ne tako davno, i egzekucije bile javne, o kako bi nam svima bilo dobro: i svjetini i sjecikesama!

- 01:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se