NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Denis Kuljiš: Provincija razara

U provinciji ni talent ne pomaže. Kao što kaže Dragan Živadinov, najveći jugoslavenski umjetnik druge polovice 20. stoljeća – protiv svega se možeš boriti, osim protiv provincijskog idiotizma. To nije protivnik nego stanje. Stazis. Čak i protiv usuda možeš ustati pa poginuti, kao u grčkoj ili balkanskoj tragediji, koja žrtvi ostavlja dostajanstvo, ali provincija, ona te naprosti guši kao smog, polako ubija kao bolest. Živadinov se izloženim osjeća u Ljubljani, predivnoj Plečnikovoj srednjoeuropskoj metropili male, moderne Slovenije, koju je Jankovič ludo ušminkao, a kako li te tek taj pervarzivni, razorni sentiment koji je Italo Svevo opisao u tršćanskom romanu “Sinilnost”, a Radomir Konstantinović u esejističkom djelu “Filosofija palanke”, ne bi zahvatila u Splitu? U metropoli zaostale i nazadne Istočne Hrvatske, gdje gospodari Željko Kerum… Kerum je simbol, puno više od jednog slučajnog Vlaja, KV-bagerista koji se dokotrljao s mućkih obronaka pa na početku rata nekom sumnjivom trgovinom stekao najveće tajkunsko bogatstvo u Dalmaciji. Zna se da je u to doba bio blizak sa Sanaderom, koji je švercao alkohol (fabricirao je lažni Stock), te da im je jedina konkurencija bio drugi dalmatinski hadezeovski “mladi lav” – Nadan Vidošević. Sanader je u zatvoru, Nadan je politički propao, ali Kerum ulazi u Sabor, gdje će imati klub – tri zastupnika – koje mu je poklonila Jadranka Kosor. Kerum je stoga potentni šampion današnjeg Splita, a Split je Kerum, i sav izbor koji ondje imaš sužen je između “zloslutnih brda” i skoka u more. Ljeti to pomaže da sve zaboraviš, a zimi pruža mogućnost da se ubiješ… “Ubij se, Duje!”, savjetuju tako ovih dana dobronamjerni prijatelji Dujomiru Marasoviću, direktoru bolnice na Firulama i šefu lokalnog HDZ-a, koji već dvije godine bezuspješno vodi politički rat s Kerumom. Uredio je najmodernije rodilište u Hrvatskoj, ali do rodilišta ne mogu cestom prići ambulantna kola, nego samo doleti helikopter, jer antagonistička gradska vlast ne dopušta uređenje prilaza, pošto Kerum i Marasović vode bitku i malo divlji liječnik divljeg vlasnika špeceraja naziva “shizofrenikom”. Nazivao ga je, naime, dok mu stranačka vlast nije naredila da se s Kerumom udruži i demonstrira “akciono jedinstvo”. Kad je to učinio, požalio se na televiziji, prijatelji su mu počeli govoriti “Ubij se, Duje!” “Što, dakle, da uradim u takvoj situaciji?” pita se Marasović, a svi sliježu ramenima i kažu: “Pa ubij se, Duje!”

Može li se uopće suprotstavljati Kerumu kad se on, ne bi li izbjegao poraz, utalio s HDZ-om? U desetoj, splitskoj izbornoj jedinici što se proteže do Dubrovnika, ta usiljena koalicija dobit će šest ili sedam mjesta, polovicu, dok će ostalo povući Kukuriku, a uglavit će se jedan ili dva marginalca koji se guraju sa strane – igraju nešto Laburisti, ujedinjeni penzioneri, a HSP slabo stoji jer ga je HDZ uspio pocijepati na dvije stranke. Ruža Tomašić izašla je iz HSP-a 2007. kad je Sanader “kupio” trojicu najviđenijih pravaša mjesec dana prije izbora pa im poslije dopustio da se registriraju pod istim imenom sa sufiksom “dr. Ante Starčević”, što je isto kao da se upiše “HDZ dr. Franjo Tuđman”. Dakle, HDZ u Dalmaciji gubi i pao bi da nije podrške Kerumove, kao što Keruma ne bi bilo, da se nije našao s HDZ-om, s tim da je buduće opozicija tu žrtvovala tri sigurna mjesta pa nesretnom Kerumu omogućila da u Saboru formira klub i postane jedan od najvećih među malima… Stoga je presudno važno da se ljevica, antihadezeovska koalicija u Desetoj ne kala, nego da se svi pošteni ljudi upnu, kako bi se zlikovce skinulo s vlasti. No, da se, naprotiv, malo razbije blok pristojnih građana koji vjeruju u demokratski proces pa traže realnu alternativu, pobrinuli su se pisac Ante Tomić i TBF, splitski reperi mediteranskog šarma. Oni su otkrili kandidata za kojega mogu glasati mirne savjesti – to je don Ivan Grubišića, besposleni pop, koji se umjesto krštavanja jarića uhvatio političke agitacije, u apsolutnom neskladu sa svojom društvenom (da ne kažemo profesionalnom) i moralnom pozicijom. Don Ivan je, naime, svećenik, koji bi se trebao ugledati u svog šefa, Isusa Krista. Isus Krist se nije prijavio na rimske izbore u desetoj galilejskoj izbornoj jedinici, nego je djelovao u sferi koja se izdiže iznad politike. Dao se stoga pribiti na križ – na što bi, doduše, vjerojatno pristao i don Grubišić, ako bi mu garantirali direktni televizijski prijenos. On je, inače, jedan prilično sirov demagog i moralist koji bez ikakvih uvjerljivih argumenata, u nepolitičkom i antiintelektualnom diskursu, izjednačava stranke ljevice i desnice, a napada i biskupe, pa mu, kao ni u politici, zapravo nije mjesto ni u Crkvi, gdje bi ga se rado riješila, samo što joj za to ne stoje na raspolaganju odgovarajuća sredstva – Inkvizicija se odavna bavi samo pitanjima religijskog softvera, a ekskomunikacija bi privukla previše pažnje. Ne mogu ga otjerati u zabačenu župu kao druge katoličke ekshibiocioniste, Suca i Kaćunka, jer je ionako u penziji. To je, naprosto, jedan nepodnošljivi stari, deplasirani gnjavator, koji se silno izagitira uoči svakih izbora, pa je tako i sad sastavio “Listu moralni ljudi”, koju nosi sa smjernošću divljeg balkanskog popa, kakvoga je Meštrović izlio u bronci za spomenik Grguru Ninskom, neshvaćenom poborniku Bizanta i ćirilice. Zašto likovi poput Grubišića ovdje uživaju takvu popularnost? Zato što se ne podvrgavaju redu, poretku, ne prihvaćaju i ne priznaju društvene granice, nego misle da im je sve dopušteno, da za njih ne vrijede zakoni i bolji običaji. To je jedan oblik mediteranskog infantilnog egotizma, koji vidiš i kod Sanadera, a u puno manjoj mjeri kod Keruma – on je divlji, ali priznaje granice, samo gleda kako da ih zaobiđe, jer mu to nalaže njegov pragmatični um i vlaški geni, koji osiguravaju opstanak na kamenu.

Zašto Ante Tomić piše po novinama kako pomišlja da podrži Grubišića? Nije on lud, nego je, i sam Vlaj, veoma lukav, pa zna kako ne smije stati na stranu HDZ-a, koji je previše kompromitiran, dok nema razloga da se jeftino da SDP-u… Za sad je u programkom vijeću Televizije koja će nesumnjivo ekranizirati neku njegovu knjigu, a s te pozicije neutralnosti i moći, lakše će se pregovarati, nego ako se sad samo prikloni, pa pokaže kako se okreće prema vjetru, pošto je 2007. podržavao Sanadera. A TBF? Oni su umjetnici. Zajebanti. Angažirana pozicija mogla bi ih izbaciti iz satiričnog koncepta. Da se založe za nešto stvarno i normalno, možda bi ih fanovi prestali poštovati. Ma ipak je sve to provincija i sve su računice takve. Filosofija palanke, u jednu riječ.