NEMANJA: SMIRENOUMLJE

nedjelja, 02.10.2011.

Skandal u Rovinju

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Piše: Denis Kuljiš

Na festivalu Media Weekend u Rovinju, urednici hrvatskih tv-dnevnika ustali su i napustili dvornu usred panela koji je trebao analizirati što se događa s inormativim progromom nacionalnih televizija u regiji… Nisu izdržali ni dvadeset minuta uvodne govorancije, iako mi njih slušamo i gledamo po pola sata dnevno, iz godine u godinu. Kod televizijskih ljudi uočava se narcistički poremećaj. Ne mogu zamisliti situaciju u kojoj ne vode glavnu riječ. Oni su subjekt i odbijaju da se pretvore uobjekt, predmet analize. Pogotovo u ovom trenutku kad su najvažniji ljudi na svijetu, jer im se dodvoravaju političari koji žele dobiti dvije minute u centralnim vijestima.

“Što se danas događalo s našim najmilijima?”, upitao se neki dan irenično Zoran Šprajc u televizijskom dnevniku nedjeljom, najavljujući prikaz predizbornih aktivnosti stranaka koje se pozicioniraju za skorašnje izbore. Što je Zoran Šprajc i tko je Zoran Šprajc da se tako s visoka obraća hrvatskim političkim elitama, izabranim narodnim zastupnicima, predstavnicima parlamentarnih stranaka, dužnosnicima vlasti i oporbe? Nije li on obični državni činovnik, malo više od spikera, urednik Hrvatske televizije koja je neviđeno propala baš u zadnje dvije godine otkako on upravlja “Dnevnikom”, pa je toj centralnoj emisiji vijesti gledanost od gotovo 30 posto, spala na rejting od šest do osam posto i sad, s obzirom na predizbornu dramu, jedva se vratila na deset? Dnevnik konkurentske komercijalne Nove televizije dotle redovito bilježi share od pedeset plus, što znači da ga više od polovice auditorija doživljava kao “onaj pravi Dnevnik”. To će reći da “javnjača” prožedere dvjesta milijuna eura godišnje, a ne može isporučiti ni najprizemniji rejting za najvažniju emisiju informativnog programa zbog kojega manje-više nacionalna radiotelevizija i postoji (jer bi licencne kvizove poput “Milijunaša” možemo gledati i džabe, na komercijalnim kanlima).

Podatak o kastastrofi tv-dnevnika HTV-a bio je naveden u trominutnom filmu koji je otvarao panel-diskusiju o fenomenu (ili krizi) centralnih emisija vijesti na javnim, državnim televizijama u regiji. Trebao sam ga voditi kao moderator, a započeo dugim predavanjem o stanju u Srbiji i Bosni jer sam mislio da će to zanimati sve prisutne profesionalce… Dvadeset minuta informiranog nagvaždanja s puno tabela koje sam priskrbio različitim kanalima, mislio sam, oni će lako podnijeti. Na “Weekendu” ove je godine bilo je tri tisuće ljudi, platili su kotizacije od po tisuću i pol kuna, a najskuplji hoteli poput “Monte Mulinija” (pesto eura na noć!) bili su dupke puni i u zadnji čas sobu nisi mogao naći ni preko jake veze. Znači, neće tu biti nedužnih žrtava među slučajnim prolaznicima, koje bi moglo udaviti uskotehničko pitanje programske strategije i taktike državnih televizija koje se brane od onih privatnih, što su na njih nasrule “kao vaške”, pa se “javni servisi” brane kako znaju i umiju, no s različitim uspjehom… U Srbiji, stao sam tumačiti, RTS nikoga ne pušta ni blizu – možeš ti o Aci Tijaniću misliti što hoćeš, ali da je on vraški inteligetan operator i da u tančine poznaje srpsku real-politiku, nema sumnje. Njegov glavni Dnevnik 2 na 36 je posto prosječnog sharea, a čak četiri velike komercijalne, privatne televizije koje na nj jurišaju, ne mogu prebaciti deseticu, te izbjegavaju sudar u istom terminu, nego gledatelje love ujutro i poslijepodne (kao kod nas RTL). Share je, inače, udio gledanosti nekog kanala u određenom terminu, a “rejting” udio gladetalja u odnosu na ukupni broj tv-pretplatnika: prvo pokazuje koliko si oteo drugima, a drugo, koliko tvoj program “teži” u odnosu na opći interes gledalačke mase. Oba podatka dobivaju se promatranjem reprezentativnog uzorka naroda uz primjenu “peoplemetera”. Oko tisuću obitelji kod kuće ima uređaj koji iz minute u minutu signalizira što zamorci gledaju, pa se podatak o tome, u realnom veremnu, obrađuje u lokalnom matrixu kompanije A. C. Nielsen, koja je tu tehnologiju i osmislila.

Ako Tijanić, dakle, postiže 36 sharea, znači da u najgledanijem terminu, onom u pola osam, kad započinje “prime time”, razdoblje najveće gledanosti, kod njega po informacije o zbivanjima u zemlji i svijetu navraća više od trećine svih srpskih državljana s uključenim tv-prijemnikom. Kod Šprajca na HTV-informativno pojilo dolazi pak - svaki deseti gledatelj opremljen televizorom (rejting), odnosno četvrtina od onih koji ga u to doba drži uključenim (share). Zato svi politički profesionalci usredotočeni na izbornu utakmicu znaju: fućkaš HTV, bitno je ono što se daje na Novoj! Da ekipa s Prisavlja nema presudan utjecaj, shvatilo se još na posljednjim predsjedničkim izborima.

Poslije objave izbornih rezultata hrvatskih predsjedničkih izbora, direktor marketinga HRT-a naručio je od renomirane globalne kompanije GfK koja se istraživanjima javnog mišljenja bavi u sto zemalja svijeta, da ustanove zastupljenost pojedinih predsjedničkih kandidata u Šprajcovu Dnevniku i ostalim informativnim emisijama HTV-a. Istodobno, naručeno je da provjere kredibilitet, povjernje gledatelja u “anchormane”, novinare-voditelje koji se na ekranu pojavljuju komentirajući ključne političke događaje. Pokazalo se da su Dnevnik i Šprajc u kampanji pretežno i neproporcionalno pratili Bandića, Vidoševića i Primorca – tim redom. Trojici kandidata bilo je zajedničko što ih nisu istakle vodeće parlamentarne stranke. Znači, državna televizija favorizirala ih je ili zato što su bili natprosječno simpatični, ili stoga što su raspolagali najvećim promidžbenim fondovima čije trošenje, usprkos nekim obećanjima, državno odvjetništvo nije istražilo.

Rezultati izbora pokazali su istodobno da je sav trud javnih dnevničara bio uzaludan – pobijedio je Josipović, koji nije imao para pa nije uživao njihovu potporu, ali je čovjek na svom mjestu, što je publika shvatila bez obzira što se spinalo u prisavskom negledanom informativnom programu. Istodobno, istraživanje GfK-a, otkrilo je da vodeći ljudi Informativnog programa HTV-a ne uživaju povjerenje auditorija. Najgori rezultat imala je pritom sama šefica Informativnog, Hloverka Novak Srzić…

Protiv Hloverke i njenog režima na Prisavlju, televizijski novinari dizali su ustanak, zasijedalo je Programsko vijeće HRT, a Novinarsko društvo tužakalo ju je svjetskoj žurnalističkoj federaciji i predstavnicima Europske unije. Naposlijetku je smijenjena s mjesta urednice Informativnog programa. I onda, ubrzo, proizvedena u – glavnu urednicu Televizije! O tom se nečuvenom skandalu dugo se drljalo po novinama i tupilo po portalima, a i ja sam nešto bio iskopao pa zbog toga ona sad na općinskom sudu u Zagrebu tuži izdavača “Jutarnjeg lista”. Uz članak u kojem je pozicioniram među krajnje, egzotične desničare objavio sam faksimila prijedloga za njeno unapređenje u čin bojnice Vojne kontraobavještajne službe, što ga je potpisao sam šef SIS-a, Markica Rebić. Na sudu, oglasila me stoga kao “udbaša”, ali, usprkos svemu, jedno joj moram priznati – nikad se nije ni predstavljala kao liberalka ili se gradila da je kriptoljevičarka kao Zoran Šrajc! Nije se nudila kao tajna simpatizerka koja se budućoj vlasti preporučuje napadima na sadašnju, zamalo prethodnu. A nesretni Šprajc upravo pokušava u zadnji čas izgraditi status zagovornika ljevice, iako je, zapravo, na Televiziju došao u “motrištarskoj” ekipi Miljenka Manjkasa i Ivića Pašalića pa bio zadužen za specijalne operacije, uključujući praćenje raznovrsnih Kutlinih kombinacija. Šprajca ne podnose u SDP-u, a to što im tako nametljivo pravi “usluge” u nedjeljom izdanju Dnevnika, koji reklamira kao “emisija sa stavom”, oporbu dovodi u veoma neugodnu situaciju. Dva mjeseca prije izbora broji se, doduše, svaki pozitron u eteru, ali ipak nitko ne želi da ti se državni službenici tako “namještaju”, ulaguju i zapravo te kompromitiraju pošto izgleda kao da ti takve svinjarije odobravaš ili prihvaćaš.

Novinar na javnoj televiziji mora razlučivati informacije od stavova, što znači da stav može biti prisutan samo u komentarskim formtima ili u razgovorima, gdje istupaš osobno, u vlastito ime, dok vijesti nikako ne bi smjele ići pod egidom “stava” – takvu čvrstoću Šprajc neka čuva za trenutke kad se nađe na osami s onom svojom prijateljicom s kojom su ga slikali za naslovnu stranicu skandal-magazina “Extra”, a inače, u svojoj javnoj funkciji, mora biti pritajen, a udubljen – što ne znači “nepristran”, jer to nije nitko – pa upotrebljavati više argumenata za svaku ocjenu nego što ih mora iznijeti na vidjelo bilo koji novinar zaposlen u privatnim, komercijalnim medijima.
No, za neka udubljivanja u dubine, Šprajc nije prikladno građen – nije on batsikaf, nego je više kao windsurf koji hvata vjetar kad promjeni smjer, a svoj nastup spikera-urednika temelji nadasve na dosjetkama, koje izgovori na kraju Dnevniku. Ima on, doduše, dobru pozu – visok je, širokih ramena, sprijeda još ugledne fasade, iako je straga bez kose, a iza te stature, nema puno supstancije. No, u dobrom odijelu, s melodioznim glasom, uvjerljivo djeluje i - treba li više nekom hateveovskom “anchormana” koji, eto, igra na šarm? Treba, čini se, jer ne bi inači svi gledatelji pobjegli kod malog, neuglednog Mislava Bage, koji se, kao rasni jazavčar, počne sav tresti pred kamerom kad god u Dnevnik Nove TV aportira neku senzaciju!

Hateveovska ideja o izlizanim spikerima koje unaprijediš u urednike pa oni misle da nešto uređuju jer biraju priloge i staraju se o “prezentciji” oskudnog materijala što stiže s gotovo nepostojećeg, bijednog televizijskog deska – u praksi se pokazala promašenom.

Dok je Šprac u vijestima u pola osam jedva natezao šest do osam posto rejtinga, Dijana Čuljak u noćnom ga je Dnevniku 3 uredno šila, iako tada puno manje ljudi gleda televiziju, pa za isti skor, trebaš puno veći share. Dijanu mrze gotovo koliko i Hloverku, ali ona je strastvena prisutnost, jaka i autoritativna, brza i drska, a ne neki kenjkavac, koji ne zna ni kako se zove.

Hrvatska je televizija u komi – ali to nije nikakav globalni ili regionalni fenomen, kao što sam pokušao pokazati detaljnim, možda predugom analizom informativnog programa u regiji. Uz srpski etatizam i vlast koja ni izdaleka ne kontrolira društvene tokove onako kako ih je HDZ u Hrvatskoj bila podvrgla u doba Ive Sanadera i Jadranke Kosor, srpska se nacionalna televizija, uspješno odupire konkurenciji. Tijanić ima dva metra, kratko je ošišan kao bivši marinac i kad se u tebe zabulji izbečenim očima moraš pretrnuti – pa Legija se njemu predao… Normalno, svi ga se boje, pa gdje stavi šapu, miševi bježe. U Bosni je, s druge strane, nastalo rasulo i ondje ima devet središnjih Dnevnika, od toga dva-tri na nominalno državnim televizijama. Stvari su vrlo zapetljane… U svojoj eksplikaciji regionalnih varijacija u televizijskom biznisu baš sam dotle dospio, kad se Šprajc demonstrativno digao i napustio pozornicu – pa nije on tu došao da mu netko soli pamet! Dvoje urednika komercijalnih televizija pošli su za njim, jer se u svojim glavama još nisu emancipirali od tutorstva “javnjače” i naprosto su oponašali Šprajca – on je bio ogorčen, oni samo povrijeđenih sujeta, no to je bilo dovoljno da se odmah spoje, kao Troje malih s Jabukovca u dječjom romanu Mate Lovraka “Vlak u snijegu”.

Na panel u Rovinju Šprajc je došao neobrijan, u prljavoj košulji. Odmah vidiš - kriza srednjih godina. To je ono riskantno razdoblje kad se novinari prestanu bojati vlastite žene i državne vlasti. Što je ujedno utjelovljenje duha “javnjače”, pošto je na Prisavlju nastao kupleraj otkako se ta javna kuća otela bilo kakvoj kontroli. Stoga je i Šprajcov nastup/nenastup cijelo rukovodstvo HRT-a pratilo iz prvoga reda s neskrivenim zadovoljstvom. Hloverka je pljeskala rukama od oduševljenja, ravnatelj Popovac nadmoćno se osmjehivao, direktor HTV-a Mislav Stipić lukavo žmiorkao, a glavni maher za pare koje se na Prisavlju i dalje nemilice troše, Damir Novinić, zlobno cerio kao doktor Fu Manchu… Ispad njihova urednika Zorana Šprajca, pružio im je, naime, satisfakcija za nepriliku u koju sam ih bio doveo proteklog dana, kad sam na jednom drugom panelu Josipu Popovcu postavio pitanje: “Jeste li seriju od deset nastavaka o Vukovaru, gdje se kao svjedok povijesti pojavljuje i zapovjednik eskadrona smrti Tomislav Merčep, iako leži u zatvoru osumnjičen za masovna ubojstva civila, povjerili u vanjsku produkciju maloj skupini anoninmnih hadezeovaca, i to za pola milijuna eura, zato što ste računali da će prikazivanje serije uoči samih izbora pridonijeti afirmaciji društvene funkcije javnog servisa, ili u nadi da će donijeti izvrstan prihod od marketinga? I je li istina da istu takvu seriju, ali još skuplju, o Udbi, također u vanjskoj produkciji, dogovarate s Obradom Kosovcem i Miljenkom Manjkasom, glavnim ljudima Ivića Pašlića iz doba Tuđmanove diktature?”

Zaključak koji se sam od sebe nameće jest – pa čemu će im onda ono tri-četiri hiljade ljudi koje već drže na platnom spisku?

- 00:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se