NEMANJA: SMIRENOUMLJE

petak, 27.05.2011.

Antun Mateš

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

"Želimo ostati Europejci makar i u posljednjoj klupi europske civilizacije"…"Prije smo bili u prvim redovima europske kulture (avangarda), a sada nastoje da budemo odstupnica (arijergarda) balkanske nekulture."
Ove riječi ministra prosvjete u vladi stare Jugoslavije Stjepana Radića objavljene su u listu "Obzor"od 13. travnja 1923. godine. Radić se protivio Balkanskoj integraciji Hrvatske i kulturno ali i politički, pa je na ovaj stav vođe hrvatskog naroda u časopisu Zenit, broj 24. iz svibnja iste godine, njegov urednik i vlasnik Ljubomir Micić napisao je jednu od najgorih uvredljivih, rasističkih protuhrvatskih rugalica pod naslovom - papiga i monopol "hrvatska kultura". U tekstu punom mržnje i uvreda pri kraju je napisao : "Hrvatska kultura je vanbračno dete nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige."
Ovo je samo jedan detalj iz cjeline koju treba upoznati šira javnost, ne samo zbog sadašnjeg trenutka, već iz razloga što je mnogima nepoznat ovaj jedinstveni rasistički velikosrpski program, koji se zamaskiran u ruho artističke avangarde prikriveno šulja po rubovima ideja samozvanih inženjera ukusa i vrijednosti, koji nam ex katedra propovijedaju i nameću estetske standarde a da toga mi sami nismo svjesni. Ali ovakve zablude latentno prijete eksplozijom kakva je slijedila početkom devedesetih godina. Taj ordinarni rasizam svakako treba za javnost objelodaniti, zapamtiti i vrlo ozbiljno shvatiti. Slijed događaja i autentičnih preslika originala koji će biti prikazani u ovom tekstu kod mnogih čitatelja izazvati će nevjericu s pitanjem - kako je to moguće? Autor teksta odlučio je predočiti javnosti činjenice i sažetak zenitizma te kronologiju događaja i suprotnih stavova o ovom nevjerojatnom i zastrašujućem sadržaju. Razlog tomu je darivanje reprint izdanja časopisa Zenit kojim je Predsjednik Srbije Boris Tadić, počastio Predsjednika Hrvatske Ivu Josipovića u tzv. pomirbenom susretu baš u Vukovaru prije nekoliko mjeseci. Simbolika ovog darivanja bila bi ista kao da je recimo Angela Merkel posjetila Izrael i darovala premijeru Benjaminu Netaniahu u Yad Vashemu reprint prvog izdanja knjige Mein Kampf Adolfa Hitlera. Stoga je važno da se objelodani sadržaj toga poklona.

Sažetak o Miciću i zenitizmu

Časopis Zenit pokrenuo je 1921. godine u Zagrebu Ljubomir Micić rođen 1895. godine u Sošicama na Žumberku gdje se nalazi i zloglasna jama Jazovka. Roditelji Petar i Marija potječu s Banije od kuda je otac lugar doselio na Žumberak. Vrativši se na Baniju, u Glini je Micić završio osnovnu školu a u Zagrebu je prije studija filozofije postao sekretar Srpskoga srednjoškolskoga udruženja (SSU). Časopis je predstavljen kao avangardna međunarodna revija u vrijeme zalaza europskih umjetničkih gibanja Dadaizma, Nadrealizma, Futurizma i sličnih koji su se novim pristupom, prije svega u kompoziciji, suprotstavljali tradicionalnim estetskim vrijednostima. Već u broju 12. iz veljače 1922. godine na naslovnici časopisa otisnut je manifest Zenitizma koji u prvi plan stavlja srpskog barbara nazvanog barbarogenij koji treba srušiti Europu (Mi nećemo da smo Evropejci… Hoćemo Balkanizaciju Evrope…Na klin obesiti Evropu biće divlje uživanje). Dok su se u avangardnim pokretima predstavljale smjene estetskih vrijednosti, barbarogenij se trebao obračunati s Europom formalno i doslovno u krvi. Zenitizam se posebno obrušio na Hrvatsku kao dijelu europske civilizacije što nije ostalo nezamijećeno u javnosti pa je autor poslije rasističkih poziva na rušenje i ismijavanja Hrvatske kulture pobjegao u Srbiju gdje je nastavio izdavati Zenit i propovijedati srpskog barbarogenija do broja 43. od 26. prosinca 1926. godine kada je i formalnom zabranom ugašen zbog teksta "Zenitizam kroz prizmu marksizma". Vodeći građanski list "Politika" u međuvremenu proglašava zenitizam mrtvim pokretom. Neposredno nakon promjene boravka uhićen je a poslije kratkog utamničenja u istražnom zatvoru pobjegao je u Pariz. Razloga bijegu nije manjkalo jer mu je prijetila kazna od 10.000 dinara i do godine dana zatvora. Vratio se u Beograd 1936. godine a 25. svibnja 1940. je objavio i drugi manifest – Manifest Srbijanstva. U njemu je antihrvatska mržnja hipertrofirala do krajnjih granica…doista, srpski narod kao rodonačelnik svih takozvanih slovenskih naroda, goreg roda ni naroda nije imao od poroda hrvackoga.., pa u velikosrpskom ludilu, na tragu Garašaninovih "Načertanija" objavljuje kako su Srbi zapravo svi od Aleksandra Makedonskog pa i do Nijemaca – Germana koji bi također bili Srbi:
–Dakle, Serbanija a ne Germanija, tojest zapadna (evropska) Sarmatija….Uostalom: Serb-man znači: srpski čovek, Srbi ljudi, srpski narod dok bi German moglo da znači šumski (gorski) čovek, odnosno Šumadinac. Za porijeklo Zagreba tvrdi da je:" Zagreb mala slavonsko-katolička biskupija osnovana 1094. g. i da je to sedište pokatoličenog srpstva. Uostalom, nije bez razloga što Mađari kažu: Zahrab-Zagrab a Italijani: Zagabrija. To dolazi od Saharab-Sarab-Sakalib, kako su nekada pisali i izgovarali ime Srba. Dakle, Zagreb i po svom imenu označava grad Srba, srpski grad, tojest grad koji nosi ime svojih osnivača-Srba". To je… grad beli sa stolnom crkvom Sv. Krepana. Micić najavljuje europskoj Hrvatskoj i Hrvatima rat kao:… sekti ljudi rimokatoličke vjeroispovijesti koja sačinjava jedno hijerarhijsko pleme pod imenom Hrvati…, koji su naselili srpsku zemlju pa poziva na, kako bi se danas kazalo, etničko čišćenje : "Očistimo sav korov od zemlje srpske…dajmo konačno da Srpski pjevači i Srbi sijači ispune zavjetnu misao sviju mrtvih u minulim ratovima: nedjeljiva nacija srpska iznad svega, nedjeljiva otadžbina srpska prije svega, nedjeljiva država srpska iznad svega. Ukratko slobodan srpski narod u slobodnoj državi od Ohrida do Triglava".
Srpski barbarogenij zasnovan je na rušilačkom rasizmu pravo kao i njemački übermensch, dakle oba su nadljudi s tom malom razlikom što se nacistički nadčovjek dičio lažnom tradicijom iz njemačkih legendi a srpski barbarin je direktno bez zadrške programiran za ubijanje, klanje i formalno rušenje gradova na kojima će niknuti novi poredak sa srpskim barbarom koji predstavlja cijeli Balkan, naravno srpski. U manifestu zenitizma između ostalog piše: …On prvi smrvio je staricu krvoločnu Uš - on ti je smrskao donju vilicu i zatiljnu kost - Prsnuo je vodeni mozak ljudskih pijavica - SMRT JE NAŠA NARODNA IGRA – Ooooj – Ooooj - naši momci još uvek za zubima nose svirale i nož - U očima krv - Kantu vadimo mozak i režemo pupak –Na crvenu zastavu obesili su tvoga Hristosa za jezik - Mi smo jeretici koji mrzimo vašega Boga i s radošću beležimo da je jedini božji namesnik na zemlji papa Benedikt XV" mirovni"otegnuo papke. Jedna uš manje… U Tadićevom poklonu objavljena je ANTIEVROPA gdje stoji: Ispićemo devet akova zvezda - I pojesti hiljadu vagona srpskog neba - Ako balkanske oči ne iskljuju mozak zapadne kulture - Ako istočne duge ne poloču evropsku krv - Šta će nam samo krv - Sama krv je napast - A napast je svima genije – Da - U čistoj krvi utopićemo oči vaših vodenih ideja - Na žaru naših pogleda pržićemo genijalne mozgova - Krv je najzdravije kupatilo - O karavano lobanja probodenih našim živim kocima - Urinisaćemo besne berze i bregove karavano balkanska - Dugom varvarske ljubavi i mržnje antievropske - Banke biće klanice, mozgovi prsnuće u horizontalan pepeo sarkofag.., itd.
Ovakva vampirska, mesarska i krvoločna tzv avangarda Micića i njegova zenitizma nije dobro primljena, kako smo gore naveli, u Srbiji kod građanskog dijela, jer je to i za Srbe bilo preradikalno. U Titovoj Jugoslaviji je nekoliko puta bio uhićen, zatim upućen na Neuropsihijatrijsku kliniku u Beogradu da se da mišljenje… o stanju duševnog zdravlja optuženog, kao i uračunljivosti istog…Travnja 1960. godine poslije dva mjeseca boravka u istražnom zatvoru, izveden je pred sud zato:.. što je u toku 1959. godine u Beogradu i na drugim mestima, propagandom izazivao nacionalnu mržnju i razdor među narodima Jugoslavije, i to na taj način što je pisao veći broj pisama koja je upućivao raznim licima i organizacijama i u tim pismima veličao Srbe a napadao Hrvate, te na jednoj dopisnici prilepio amblem Beogradskog sajma i na istoj napisao: "Možda je Beograd pod hrvatskom okupacijom, nije nam potrebno ovo švapsko pismo ili fašističko, kao ni ovaj znak koji nas podseća na SS trupe. Ali šta ćemo kad nema Srba za taj posao, te uvek mora da budu Hrvati". Okrivljeni Micić u svoju odbranu navodi da on nije imao nameru da raspaljuje nacionalnu mržnju između naroda Jugoslavije već da je samo ustao u odbranu pisma – ćirilice." Ovakva njegova odbrana je neosnovana… Nepokolebljivo ustrajan, strastven i neobuzdan u svojoj netrpeljivosti prema Hrvatima, latinici i Europi neprekidno je slao i dalje pisma, pamflete i pozive na obranu Srpstva što je izazvalo bijes i kod samoga Tita kako priopćuje u Jutarnjem listu od 26. travnja 2011. godine Dušan Bilandžić: …Tito navodi kako u Beogradu kruži nekakav manifest s parolom spasavajmo ćirilicu ispred opasnosti latinice, glorificira se sve iz prošlosti…navodi Tito, … pa se čak i sveci proglašavaju pretečama socijalizma…, što se odnosilo na svetog Savu, bilježi Bilandžić. Na kraju doživio je da mu život zagorčuju susjedi pa Kalajić piše da je: živeo u istoj zgradi sa originalnim primercima
" barbarogenija" koji su ga maltretirali i kinjili, pisali mu " jedi govna" i stavljali mu, u poštansko sanduče, svoj original, "barbarogenijski" izmet iz onog (sifon – soda – krv)
" Musaka izvrsno - O ćevapčićima da i ne govorim – Pršut i klekovača divno bre". Umro je u Kačarevu kod Pančeva 1971. godine u staračkom domu, vjerojatno ni ne sluteći da će njegov barbarogenije oživjeti i materijalizirati se 20 godina poslije.

Kronologija događaja

Izložba u Beogradu od 22. veljače 1983. godine

U Narodnom muzeju u Beogradu otvorena je izložba o avangardi dvadesetog stoljeća i zenitizmu koju su priredile Irina Subotić i Vidosava Golubić. Došlo je vreme da se tri godine poslije Brozove smrti Micićevo delo postepeno rehabilituje, kako navodi Marija Đorđević (Politika, 11.10. 2008.) Rehabilitacija tog eksplicitnog rasizma počela je dakle tri godine prije, kao prethodnica Memoranduma SANU i samo sedam godina do ostvarenja zenitističkog poziva na rušenje Europe, masakrom i barbarogenijskim rušenjem Vukovara. No, izložba u Beogradu potakla je brojne polemike:… a količina tekstova, uglavnom negativnih, prevazilazi sve do tada objavljene napise o Miciću i njegovom pokretu.., navodi M. Đorđević. Apologeti zenitizma i Micićeva nauka kao ugledni kustos Narodnog muzeja Nikola Kusovac (krajem 2008. godine osumnjičen i optužen za krivotvorenje slika Srpskih slikara) opravdavali su svoju nakanu o beatifikaciji barbarogenija tvrdnjom kako valja ispravan umjetnički naum očistiti od antihrvatskog šovinizma tako da bi ostalo ono zdravo avangardno tkivo. Njegov evidentni rasizam pokušavao se zapravo sakriti iza Micićeve donacije svoje zbirke prikupljenih umjetnina avangardnih slikara koje je njegov brat Branko Ve Poljanski izmolio po pariškim ateljeima. Otpor uglednih srpskih pisaca i intelektualaca od Radomira Konstantinovića, Radivoja Cvetićanina, Bogdana Bogdanovića i drugih na ovu obmanu bio je žestok pa je taj opaki rasizam, zaogrnut avangardom, proglašen – demonskim, mračnim i šovenskim. No zbog svojeg lucidnog raskrinkavanja ove šovinističke podvale, Bogdanović se našao uskoro prvi na odstrelu nadolazećih Miloševićevih zenitista. Vrlo slično reagirali su i prvi Micićevi gosti koji su počeli objavljivati svoje radove u Zenitu, pisci Miloš Crnjanski, Boško Tokin, Rastko Petrović, Dušan Matić, Stanislav Vinaver i ostali koji su ubrzo prekinuli s časopisom i urednikom svaku suradnju objavivši zajedničko pismo u zagrebačkoj "Kritici" od 6. studenog 1921. godine u kojem završno kažu: "Ovu izjavu dajemo da bi se već jednom prestala spominjati naša imena u vezi s g. LJ. Micićem koga duboko preziremo, i kao pisca i kao čoveka čijim klevetama ne ćemo više učiniti čast da odgovaramo". Izložba je poslije Beograda trebala krenuti na turneju po Jugoslaviji pa je slijedeća postaja bila Zagreb. Dragoš Kalajić, čest i rado viđen gost Zagreba skupa sa Momom Kaporom, kao protivnik zenitizma napisao je u svezi s Kusovćevom podvalom očišćenog zenitizma: "Dobro. Pretpostavimo da je sledeća stanica izložbe Zagreb: ne sadrži li tako nespretno formulisano objašnjenje, jedno nemišljeno i nesvesno potcenjivanje inteligencije Zagrepčana, očekujući da će ih povrediti Micićeva srbijanska haranga protiv "nečovečnog srbožderstva" hrvatske kulture i Zagreba." Izložba se nakon burnih beogradskih rasprava preselila u Zagreb.

Izložba u Galerijama Grada Zagreba od 7. travnja 1983. godine

Bojazan Dragoša Kalajića kako će Zagreb reagirati na izložbu, s obzirom na kontekst zenitizma, nije bila opravdana. U Zagrebu su Zvonko Maković i Želimir Koščević dočekali Micića ovacijama kao svjetsku veličinu, i pisali panegirike, čak je dolazak zenitizma u Zagreb Koščević proglasio "umjetničkim događajem decenija". Kako se moglo dogoditi da nešto prvorazredno antihrvatsko u Beogradu bude proglašeno mračnim, demonskim i šovinističkim, a u Zagrebu bude dočekano s oduševljenjem od pojedinaca i sljedbenika Vere Horvat Pintarić jer su… poticaji za revalorizaciju Zenita u hrvatskoj kulturnoj sredini potekli iz kruga kunsthistorije, određenije, Vere Horvat-Pintarić koja je, istražujući aktivnost Josipa Seissela (Jo Klek), prevladala nacionalnu značajku zenitističkih verbalnih i ikoničkih tekstova (?!), uvodeći pojam" zagrebačka avangarda" (Suzana Marjanić, Zarez br. 203). Ovdje se neminovno nameće usporedba kao kad bi se Židovi ponosili svojim doprinosom medicini jer je monstrum Mengele vršio morbidne opite na Židovskoj djeci. No, u Hrvatskoj je tih olovnih godina vladala intelektualna apatija kao posljedica obračuna s Hrvatskim proljećem kada se s Hrvatskom mogao poigravati bilo tko. Da bi se sakrila stigma tzv hrvatskog nacionalizma valjalo se pokazati ispravnim pa čak i podržavajući jedan sramotni velikosrpski pamflet. Hrvatska politička i kulturna scena pridavljena dakle Hrvatskim proljećem bila je izvrgnuta orgijanjem pravovjernih Jugoslavena koji su se gotovo natjecali u ocrnjivanju vlastitog naroda i dodvoravanju Srbima. Snimljen je i film "Okupacija u 26 slika" koji je prikazivao Dubrovnik fašističkim gradom u kojemu se klalo i ubijalo upravo kao na otoku Daksi samo je to prebačeno u Hrvatski krimen. Dok je na jednom od čuvenih "istorijskih" partijskih kongresa tadašnji prvak Srpske politike Draža Marković toliko ponižavao Hrvatsku da je na pozornicu morao stupiti dogmatik Milutin Baltić i braniti
kako - tako interese Hrvatske, govornici je pristupio dr. Ivo Perišin i počeo skakutati i galamiti s onim svojim grlenim rr,… da je hrrvatski nacionalizam rrak rrrana na zdrravom tijelu te ga valja sastrrugati… imitirajući nekog apoksiomenusa koji struže pijesak s ruku poslije hrvačke borbe.
Euforija divljenja Miciću, kao izgubljenom sinu čiji se povratak u Zagreb konačno dogodio, usprkos tonama iskopanih očiju, mnoštvu razbijenih lobanja i hektolitrima krvi koji su, slikovito rečeno, ispadali i curili iz stranica tzv avangardnog manifesta, ponavljam, označenog u Srbiji – mračnim, demonskim i šovenskim, potakla je zagrebačke kritičare da se obruše na srpske oponente Micićeva zenitizma jer kako se osuđuju napadati takav sjajni doprinos svjetskoj avangardi koja je počela u Zagrebu. To što je na početku Micić nazvao Hrvatsku kulturu vanbračnim detetom nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige nije bilo važno. Maković je predbacivao negativnom pisanju o zenitizmu da je to…u političkom i kulturnom smislu vrlo opasno. Micić je poslije 1926 nemalo izmijenio svoje nazore… ( tu je Maković u pravu jer je "Manifestom Srbijanstva" iz 1940. godine još pojačao antihrvatsku mržnju )…a kada se time želi dezavuirati čitav pokret ( od na kraju samo jednog člana i to samog Micića, prema Kalajiću) onda to nije ništa drugo nego jeftina feljtonistika s vrlo opasnim i političkim i kulturnim konotacijama. Tako su po Makoviću bili krivi i politički opasni upravo oni koji su upozoravali na rasističku svinjariju, te im čak i priprijetio! U Vjesnikovu prilogu Sedam dana br. 253 Želimir Koščević otišao je i korak dalje pa je zanosno proglasio ovaj krvavi rasizam, što je čitatelj mogao pročitati iz nekoliko gore navedenih citata, pravom vrijednosti jer da: …avangarda nije bijesan pas što grize, (!?) da njeni eksplozivni naboji nisu samo i jedino destruktivni, već da u sebi nosi duboko humane poruke, (!?) budučnjaćke vizije, te da kroz destrukciju postojećih nastoji izgraditi i afirmirati nove i drukčije vrijednosti. Baš kako je to lijepo sročio sedam godina poslije Vučurević kako će srušiti pa izgraditi ljepši i stariji Dubrovnik. Maković pak snažno pozdravlja promicanje divlje hajdučke destrukcije protiv europske tradicije. Za njega je barbarogenije…pokretač svega zdravog, mladog i novog što će nadomjestiti dotrajalu europsku tradiciju, također jednu od konstantnih vrijednosti avangardnih pokreta. Barbarogenije Ljubomira Micića sanja o balkanizaciji Europe. Umjesto europeizacije Balkana, sada na scenu treba da stupi izvorna, sirova i barbarska snaga... I stupila je uskoro.
Osim ovih apologeta javili su se britkom kritikom cijelom uskrsavanju ovoga velikosrpskog pamfleta Vladimir Maleković, Branimir Donat i Veselko Tenžera koji je u istom broju Vjesnikova priloga Sedam dana, gdje se Koščević opijao divotom precizno sročenog velikosrpstva, opisao zenitizam upravo suprotno od Koščevićevog panegirika. Tenžera ga je nazvao "antropološkim i etničkim čudovištem". Ipak najbolju vivisekciju zenita, Micića i njegovih apologeta objavio je Dragoš Kalajić pod naslovom Barbarogenij u zenitu u časopisu Start od 30. srpnja 1983. godine. U nastavku ćemo nabrojati suprotnosti ocjena ovih smušenjaka s Hrvatske strane kao advocatusa diaboli, tj. branioca i promicatelja Zenita sa oponentom i kritičarom Dragošem Kalajićem baš zbog toga što je rečeni Dragoš dolazio sa srpske strane i s razlogom njegovog kasnijeg odnosa prema posljednjem ratu poglavito u BiH o čemu će se poslije napisati koja riječ.

Suprotnosti, suprostavljanja i polemike

Nakani Vere Horvat Pintarić, Zvonka Makovića, Želimira Koščevića, Ješe Denegrija, Aleksandra Flakera, Milana Kusovca, Irine Subotić, Vidosave Golubić i ostalih da je Micićev projekt zenitizam originalan avangardni doprinos Hrvatske (ili Srbije, po Subotički i partnerici) oljušten od velikosrpskog šovinističkog rasizma, jer je bio, ne samo u duhu vremena, već je i kreativno gradio avangardu Kalajić piše ovako. - E sad, ako bi naši salonski levičari i neoavangardna siročad umetnosti Oktobra želeli da, po svaku cenu, sačuvaju za mitomansku i kultnu uporabu nešto od "zdravog" Micića, jedini način postvarenja takve želje počiva u paradoksalnom uslovu priznanja nekakve sličnosti između Micićevog rasizma i vulgarnog materijalizma. Jer, Micićev rasizam, kao i neuporedivo inteligibilniji (razgovjetniji, razumljiviji-op.a.) i knjiški artikulisaniji, a ništa manje idiotski rasizam Rosenberga…ime te materije je "krv i tlo". U njihovim nakanama, ovih, kako kaže, salonskih levičara i neoavangardne siročadi, precizno detektira pokušaj podvale:…Uostalom i sami priređivaći zenitističkog nasleđa pomno su izbegavali da egzistenciju potvrde njegovim delima, usmeravajući fokus pažnje ka nizu pukih najava, proklamacija ili manifesta, gde je retorika trebanja i moranja micičevskog barbarogenija preteča verbalizma aktuelne društveno-političke svakodnevnice. (Drugovi mi moramo, mi trebamo, mi smo propustili itd.) …-da bi se u zenitizmu prepoznao samo jedan od mnogih zakasnelih uzora preuzetih spolja. U stvari, Micić izlazi na evropski plan da bi u epohi agonije mode avangardi pokupovao njene već pohabane i poderane krpice, sklapajući jedan kompilacijski krpež koji pokušava da uvalja na balkanskim tezgama pod etiketom balkansko-barbarogenijskog proizvoda iliti zenitizma. O tome proklamiranom "zdravom" tkivu zenitizma Kalajić ustvari utvrđuje kako materijalnog dokaznog artefakta ovdje zapravo i nema…zenitizam nije uspeo stvoriti čak ni jedinu svoju sličicu ili skulpturicu…Ipak, tako golem uslov izaziva novu sumnju: zar toliko mnogo za toliko malo!? Kada se uspoređuje Koščevićevo udvaranje Miciću s opservacijom Dragoša Kalajića, zaključak je još porazniji:…Razlika između Micića iz Zenita, i Micića iz pamfleta Srbijanstvo, samo je kvantitativne prirode. Naime u pamfletu Srbijanstvo izostala je dimenzija barbarizacije Evrope a ostala je iz vremena Zenita, ona dimenzija veliko-srpsko-šovinističkih strasti barbarogenija koja je i tada obilato ispoljavana. Sapienti sat!

O Dragošu Kalajiću

Dragoš Kalajić, u Srbiji prozvan – "Poslednji Evropljanin", stalni i cijenjeni suradnik tada kultnog zagrebačkog Starta, nedugo poslije 1983. godine, počeo je mijenjati svoje javno proklamirane stavove dolične jednom Europskom intelektualcu, piscu, poliglotu i školovanom slikaru na Akademiji u Rimu. Približavajući se velikosrpskom mistificiranju odabranog nebeskog naroda, ubrzo je metamorfozirao u radikalnog velikosrbina kojega je kod Micića prezirao i osuđivao. Doduše njegova averzija nije bila usmjerena toliko prema zapadu i Europi kao kod Micića, već prema Islamu i Muslimanima ali nije bila ništa manje maligna. U časopisu "Duga" gdje su već otvoreno srbovali B. Crnčević, M. Bečković, D. Čosić, A. Isaković, M. Komnenić i drugi, Kalajić je objavio potpisanu paskvilu o sevdahu u kojoj je silno izvrijeđao sve Bosance jer u Bosni su svi obožavali sevdah i pravoslavci i muslimani pa i katolici. Kad je počinjao rat kojeg je patetično i dramatično najavio Milan Komnenić kako će… Srbi i treći puta da povedu svet u novi svetski rat…, Kalajića je sustiglo prokletstvo barbarogenija pa je i sam krenuo u Bosnu braniti srpstvo. U Hrvatsku je pak poslao svojega paža Dragoslava Bokana osnivača Belih orlova kojima su brzo potkresana krila pogibijom vojvode Đorđa Božovića Giške na ličkom ratištu. Poznat je njegov posjet borcima HVO-a koje je pozvao da…nikada više ne ratuje krst protiv križa, već treba zajedno protiv polumeseca. Iznimno radikalan, upravo kao i prije Micić, izjavio je: "Nisam pristalica bratstva-jedinstva, niti bilo kakve Jugoslavije. Ne volim sistem u kojem su stvarali sve sami debili, koji su plakali nad Titovim odrom. Zato sam se radovao dok je Sarajevo gorjelo. Poznajem islamski fundamentalizam, i znam da je sa Muslimanima moguće biti ili u ratu, ili primirju. Mir s njima ne postoji". Po završetku rata razbolio se isto kao i Momo Kapor od raka na grlu misleći kako su ozračeni od osiromašenog urana kojeg su im u obilnim porcijama poslali Amerikanci. Poslije neuspješne operacije umro je u Beogradu 2005. godine.

Obnavljanje i pokušaj reafirmacije zenitizma poslije rata

U Zagrebu je 1995. godine Dražen Katunarić objavio knjigu "Povratak barbarogenija" (naklada Belus) u kojoj vrlo iscrpno i analitički raščlanjuje pojavu zenitizma skupa sa izborom iz suprotstavljenih strana. U knjizi su objavljeni i svi relevantni dokumenti iz kojih čitatelju nije teško zaključiti koliko je zenitizam maligna pojava. Tim prije što se u prošlom ratu sva Micićeva definicija srpskog barbarogenija u cijelosti potvrdila. Ljubomir Micić i njegov program zenitizam vrlo je dragocjen za Hrvatsku jer rijetko se tako precizno determiniralo velikosrpsko ludilo sintetizirano od Garašanina do Dobrice Čosića i Slobodana Miloševića, zapravo ako bi se današnjim terminima govorilo onda bi to bio u namjeri in continuo istinski "udruženi zločinački poduhvat" - Načertanije, Manifesti zenitizam i Srbijanstvo i Memorandum SANU. Iako je Milošević formalno bio deklarativni Jugoslaven, Micić Jugoslaviju vidi kao veliku Srbiju od Ohrida do Triglava. Bilo je za očekivati da će "levičarska neoavangardna siročad", kako ih Kalajić nazvao, iz toga razloga reterirati, ali tako nije bilo. Iz Beogradskog muzeja u Hrvatsku je poslije rata došao kustos Ješa Denegri pa je zenitizam uskrsnuo izložbom u Varaždinu 2005. u privatnoj kolekciji Marinka Sudca koji je postao formalni nositelj i nešto kao rikša za repromociju zenitizma. Kao što su zagrebački smutljivci i smušenjaci godine 1983. pozivali na odgovornost srpske intelektualce Konstantinovića, Bogdanovića, Cvetičanina i druge kako se usude dirati zenitizam tako je i njihov pomladak pozvao na red Katunarića predbacujući mu netrpeljivost prema ovoj lažnoj avangardi.
"Zašto su neki hrvatski pisci, poput Dražena Katunarića, početkom devedesetih poveli neviđenu hajku na Micića, pritom zlonamjerno ne lučeći dva razdoblja u Micićevu djelovanju – avangardističko i nacionalističko? Sve što je u svezi s Micićem ti su naši pisci prozvali djelom “barbarogenija”. Micićev kasniji uskogrudni srpski šovinizam dobro je došao takvim piscima da preko njega transferiraju svoj gnjev prema zenitizmu, u čemu se zapravo, makar i podsvjesno(?), krije morbidna potreba (ne samo) tih pisaca za obračunom sa svime što je u nas bilo avangardno"..,piše u Zarezu Ivica Župan.
U Zagrebu je 2008. repromoviran reprint manifesta odjenut u luksuznu opremu kako i dolikuje ovim "sotonskim stihovima" pa je uvijeno po prstima dobio, zbog ne dolaska na taj bal vampira i Veleposlanik Srbije u Hrvatskoj. "Radivoj Cvetićanin danas je ambasador Srbije u Hrvatskoj i on nije bio prisutan na promociji ove najnovije monografije, 22. septembra u Zagrebu”, predbacuje Irina Subotić.
Kada se započela gradnja MSU u Zagrebu javila se potreba za koncepcijom postava pa su tako kandidirani afirmirani i potvrđeni poklonik zenitizma Zvonko Maković ispred stranke SDP-a dok je ministar Biškupić nudio svoje ljude za postav ne bi li smjestio u muzej svoju kolekciju grafika pa bi tako ostao upamćen kao veliki dobrotvor i donator, iako su pravi donatori kupovali svoje zbirke što je u ovom slučaju izostalo. Bilo je za očekivati da će Makovićev postav, javno podržan autoricom termina "zagrebačka avangarda" V. H. Pintarić uključivati i Micićev zenitizam. SDP je čak uplatio pristojan avans Makoviću za njegovu inačicu postava. Na jednoj od sjednica Odbora za kulturu Gradske skupštine kojom je predsjedao Ivo Josipović, autor teksta tada član odbora, upozorio je na Micića i njegovo nedjelo uz napomenu kako je to još gore od proklamiranog radikalnog šovinizma Šešeljeva nasljednika Tome Grobara, i da svakako cijeli manifest treba objaviti ali u Ratnom muzeju a ne u MSU. Kao zastupnik u skupštini autor je pokušao upozoriti ostale zastupnike o mogućoj pojavi ovog srpskog rasizma u muzeju donijevši dokumentaciju o zenitu, no nije mu dopušteno o tome govoriti, zapravo na mig iz klupa SDP-a Tatjana Holjevac je neprekidno prekidala zastupnika nikako mu ne dopustivši da tako opasnu temu javno otvori. I tako smo došli do susreta u Vukovaru i razmjene poklona.

Pitanja i zaključci

…Gde je živeo jezik srpski, živelo je i srbijanstvo. …sve ono što nije smeo slobodno da misli Rođo Bošković u jezuickom odelu, živelo je srbijanstvo u pesništvu starih Dubrovčana, naročito Gundulića,… Kačić - Miošića, Reljkovića, Iva Vojnovića…
Kako je moguće da zenitoljupci prešućuju ovakvu otimačinu Hrvatske kulturne baštine, koju ovih dana opetovano repetira SANU dodavši još i Junija Palmotića i Marina Držića. Kako je moguće da se pozitivnim pokušava predstaviti tzv pokret od samo jednog člana i brata mu Branka Ve Poljanskog. Kako su se usudili samo podcjenjivati inteligenciju baš svih Zagrepčana od koje je zazirao čak i jedan Dragoš Kalajić. Kako mogu i danas Irina Subotić i Ješa Denegri raznositi to velikosrpsko i antieuropsko ludilo po Hrvatskoj kao što se nekada nosilo mošti cara Lazara. Jesu li doista dovoljni sitni i malobrojni radovi Jo Kleka koji u omjeru Kandinskog ili Chagala izgledaju kao grinja prema slonu, da se podržava takva sramota? Kolika je cijena prešućivanja tolikog zla za toliko malo dobra? Po kojem bi se onda pravu trebalo… razlučivati dva Micićeva djelovanja - avangardističko i nacionalističko.., kako neodgovorno piše Župan. Može li se promatrati onda i Hitlera dvojako, kao slikara ma kakav bio, i zanemariti užas nacističkog rasizma. Treba li možda slaviti i razdvajati kolekcionarstvo Hermana Göringa ili poznavanje klasične glazbe Reinharda Heydricha? Velikosrpski rasizam nije manje opasan od Njemačkog jer je svaki rasizam teška sramota i najveće zlo. Razlika je možda samo u glazbi jer su navodno Nijemci, da bi primirili nesretne židovske žene i djecu, umirivali ih zvucima klasične glazbe, prije gušenja u plinskim komorama. Dok su Bernard Kouchner i promatrači u kratkom primirju, slušali gotovo simbolično Mozartovu "Malu noćnu muziku" u crkvi Sv. Vlaha uz dim iz okolnih ruševina, srpski barbari su dovezli iznad Dubrovnika golemi razglas pa raspalili guslarsko tuljenje i zavijanje, kako svjedoči gospar Gjelo Jusić. Svi oni koji pokušavaju prikriti zlo odgovorni su kao i počinioci. Svi oni koji su skrivali Micićevo rasističko ludilo i slavili i slave njegovo kolekcionarstvo počinili su izdaju. Ne protiv Hrvatske nego gorju, protiv čovječnosti, protiv umjetnosti, protiv dobroga. Prešutjevši rasizam i Micićev poziv na krv sudjelovali su svojim kukavičkim uzdizanjem vlastite sitnosti zbog tobožnjeg autoriteta, u rušenju Vukovara, Dubrovnika, Srebrenice, Zadra, Turnja, Karlovca i tako u nedogled. A slaveći Micića zbog toga što se dopisivao s Kandinskim ili Marinettijem ukazuje na teški provincijalizam i bedastoću tih njegovih zagovaratelja posebno što oni kao deklarirani tzv antifašisti implicite podržavaju i Marinettija na čijem je futurističkom temelju nastao fašizam! Doduše poslije drugoga rata niti jedan fašist nije kažnjen (?!) iako su pomorili bojnim otrovima 100.000 Etiopljana, iako su punili logore po Dalmaciji kao na Molatu, Rabu i drugdje. Kolateralna žrtva je bio, uz Knuta Hamsuna norveškog nobelovca, veliki američki pisac Ezra Pound koji je podržavao fašizam i slavio Musolinija. I njega su Talijani, poštedjevši svoje fašiste, hrabro izručili Americi gdje je bio suđen i utamničen zbog toga grijeha podrške. Kod nas se za sudjelovanje u prikrivanju velikosrpskog rasizma postaje Akademikom ili suradnikom JAZU-HAZU, predsjednikom PEN-a, postaje se rado viđen gost na TV, dobiva se sveučilišna katedra i na listi dekana pravnog fakulteta Kregara dolazi na zastupničko mjesto u Gradskoj skupštini Zagreba, kojega je Micić proglasio srpskim, pa se vodi i Odbor za kulturu koju je Micić nazvao "vanbračnim detetom dresiranog majmuna i papige". A paradoks paradoksa je da deklarirani sljedbenici Tita, kakva je stranka SDP indirektno financijski podupiru velikosrpski rasizam kojega je njihov Tito osuđivao i kažnjavao. Pa kakva je onda ovo zemlja?

Zaključak

Zaključiti valja da se micićev zenitizam ne smije prešućivati nego ga treba što prije javno objaviti u velikoj nakladi, najbolje kao prilog kakvog tiskanog dnevnika, ne bi li se prestala pružati prilika Subotički, Dengriju i ostaloj "salonskoj levičarskoj neoavangardnoj siročadi" skupa s njihovim podmlatkom da kontaminiraju naš životni prostor. Svakako bi trebalo Micića i zenitizam u sažetku učiti i u srednjim školama. To svakako. I na kraju, možda je predsjednik Josipović zaboravio moje primjedbe o zenitizmu u Odboru za kulturu, pa primio ovakav dar. Možda. Možda i predsjednik Srbije Tadić ne zna ono… mračno, demonsko i šovensko… u časopisu Zenit. Možda i to. Ali da se baš oboje tzv eurofila slikaju uz barbara na ruševinama Vukovara koji iznutra kliče: …Mi nećemo da smo Evropejci. Hoćemo Balkanizaciju Evrope, i …on ti je smrskao vilicu i zatiljnu kost…to je ipak malo previše.

Izvori

Bilandžić, Dušan, 2011. 27. 04. Jutarnji list, Tito je već 1962. bio….Zagreb
Đorđević Marija, 2008. 11. 10. Politika, Autentični bunt Ljubomira Micića, Beograd
Đorgović Momčilo, 1983. Danas br. 55, Barbarogenij još jednom, Zagreb
Kalajić Dragoš, 1983. 30. 07. Start, Barbarogenij u zenitu, Zagreb
Katunarić Dražen, 1995. Belus, Povratak barbarogenija, Zagreb
Koščević Želimir, 1983. Vjesnik-Sedam dana, br. 253, Avangarda nije bijesni pas, Zagreb
Koščević Želimir 1983. 12. 04. Danas, Zenit ponovo u Zagrebu, Zagreb
Marjanić Suzana, 2007. Zarez br. 203, Dečki najbolje da bežite, Zagreb
Micić Ljubomir, 1921-1926, Zenit, Zagreb-Beograd (zbirka NSB)
Pejić Bojana, 1983. 09. 04. Start, U zenitu avangarde, Zagreb
Tenžera Veselko, 1983. Vjesnik-Sedam dana, br. 253, Barbarogenij u modi, Zagreb
Vojnović Aleksa, 1983. 16. 04. Start, Micić između ludosti i nacionalizma, Zagreb
Župan Ivica, 2005. Zarez, br. 151, Prokleta avlija, Zagreb

- 22:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 24.05.2011.

Nenad Perković

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Kad bi se u Čudnoj šumi održao okrugli stol Ususret Danu mladosti i rođendanu druga Tita na kojem bi sudjelovali Vlado Kristl, Rambo Amadeus i skupina Laibach, kako bi prokomentirali stari sovjetski spaghetti vestern i što bismo dobili kao rezultat? Suicid Jugoslavije, dakako


Sjećam se starog ruskog filma koji se zvao Sedmi metak. Bio je to sovjetski spaghetti vestern, vrlo solidan, a radilo se o obračunu i osveti dvojice protagonista, jednog good, a drugog ugly. Radnja se zbiva za vrijeme Oktobarske revolucije i ta dvojica su se ganjala od nemila do nedraga nošeni vihorom građanskog rata, u stalnom nastojanju da jedan drugog ubiju. Naposljetku dođe do pravog sergioleoneovskog obračuna, glavni junak bude ranjen, svoj šestopuc je ispraznio i onaj drugi tetura prema njemu ne bi li ga sredio hladnim oružjem ili golim rukama. Napetost dostiže vrhunac i napokon nam se razrješava tajna naslova filma. Junak iz kape vadi svoj posljednji, sedmi metak, nabije revolver i na užas gada, ustrijeli ga u posljednji čas.

Kad god se povede riječ o "povampirenom" nacionalizmu na "našim prostorima", sjetim se tog filma. Ne zbog klišeja s dobrim, lošim i zlim, ni zbog besmisla borbe i ubijanja, ni zbog iracionalnosti krvne osvete, nego zbog te nesretne kape i tog sedmog metka skrivenog u njoj, spremnog i pomno čuvanog za fatalni hitac. I kad god se govorilo o nacionalizmu, odnosno nacionalizmima, uvijek se atribuiralo njih šest, od Triglava do Vardara, uključujući i albanski, pa smo imali iredentizme, unitarizme, separatizme, revanšizme i sve vrsti natražnjaštva, "historijskih ostataka", iracionalnih zabluda, unutarnjeg neprijateljstva goreg od onog vanjskog, ali nikad se nije govorilo o sedmom nacionalizmu, kao da se skrivalo da postoji i da je zapravo bio najzloćudniji, upravo fatalan za prošlu državu i režim, skriven u kapi i nevidljiv kao sedmi metak – jugoslavenski nacionalizam.
Pospremljen u "ropotarnicu povijesti", zajedno s Jugoslavenskim odborom za Prvog svjetskog rata, s Orjunom, s kraljem Aleksandrom i ostalim rekvizitarijem, jugonacionalizam je bio pometen pod tepih bratstva i jedinstva Titove države i kao da je nekim, možda i prešutnim, partijskim dekretom odlučeno da ne postoji.

Pojam "iracionalnog" sačuvan je za ovih šest bijednih, kičastih, zaostalih, malih i uskogrudnih nacionalizama (ili pet, ili pet plus jedan, ili tri, već prema tome kakvu je tko teoriju zastupao i ideološki rabio), a jugoslavenska mitologija o "tri plemena", srpskom "pijemontu", prosvjetiteljskoj ulozi Karađorđevića pa do vidovdanskog kulta, sve je to uvijek bilo izuzeto od daljnje izvanakademske i političke (i)racionalizacije. Pospremljeno je u predratnu povijest i "nadiđeno". To me uvijek pomalo čudilo. Mali nacionalizmi nikad nisu otpisani nikakvim dekretom, dapače, uredno su pothranjivani infuzijom stalno žive opasnosti za državu i poredak. Jugoslavenski nadnacionalizam nestao je kao pojam opasnosti, ali je bujno i raskošno živio skriven pod maskom posestrimskog komunističkog totalitarizma, svog očito učinkovitog gnojiva.

Par stotina Hitlerof

Vlado Kristl u razgovorima s Anom Marijom Habjan, slikovito kako se već izražavao, prvog dan kako se s partizanima vratio iz šume zapazio je: "Nisam se više mogel razmet s nikim na svetu, u jednoj pesmici kad sam došel iz partizana, rekel sam, primetil sam, Hitlera smo ubili, a došli smo sa parsto Hitlerov. Parsto Hitlerov su došli z menom. To je užas, to primetit da si sve riskiral, i da je za niš". I još, malo dalje: "Većina koja je još u ono doba kad smo počeli ulaziti u gradove, većina je rekla tu rečenicu koju ne bum zaboravil: 'Zakaj nisam opal, zakaj nisam poginul...' Takva je sramota bila...".

Kristlovih "parsto Hitlerov" zapažanje je jednog intuitivnog čudaka pa ako nismo skloni uzimati intuiciju kao valjani orijentir, još uvijek možemo misliti kako je riječ o različitim totalitarizmima, ali da je "novom" Jugoslavijom zapravo vladao prikriveni nacionalsocijalizam, teško je zamisliti čak i onima koji nisu podržavali ili tolerirali režim. Sletovi umjesto bakljadi, kult ličnosti, neselektivni vanjski neprijatelji, unutarnji neprijatelji po nacionalnoj i vjerskoj osnovi bez prava građanstva, montirani procesi i likvidacije, raseljavanja i masovna progonstva u dijasporu, a nadasve i prije svega jazovke i fojbe, Kočevski Rog i križni putevi – ti ljudi, Kristlovi ratni drugovi, kao da se nisu borili u neljudskim uvjetima protiv svih Auschwitza i Jasenovaca ovoga svijeta. Lakoćom hirovita djeteta uspostavili su svoje vlastite.

Jugoslavija je turbofolk

Deklarirani Jugoslaveni su bili pošteđeni svake sumnje i svake zle kobi, članovi partije kako-tako, ovisno o odnosima snaga u borbi za moć i iskazanoj odanosti, a svi ostali ostadoše na milosti političkih silnica, bez obzira na deklarativno bratstvo i jedinstvo i zajamčene vjeroispovjedne i ine "slobode". Jugoslavenski nacionalizam, pod ruku sa socijalizmom, nastavio je stari šovinistički posao pretapanja "plemena" i vjera i kultura i etnosa, milom ili silom. "Mali" nacionalizmi mogu biti krvavi i gadni, ali prije ili kasnije zaraćeni su prisiljeni na kompromis i spremni su pomiriti se oko, najčešće, teritorijalnih sporova. Suživot potom krene svojim šepavim tijekom do nekog normalnog hoda. Tko se danas sjeća Mađara kao krvnih dušmana, a turskog zuluma kao najgoreg? Za kladiti se da će tako biti i sa Srbima za generaciju ili dvije. Jugonacionalizam, međutim, nije poznavao takvih kompromisa jer mu je krajnji cilj bio asimilacija, a bome i anihilacija, a velikosrbi su eventualno kolaborirali s idejom u mjeri u kojoj se poklapala s njihovim projektom. Istovremeno su i oni uredno punili režimske političke zatvore.

Pseudomit o novom superčovjeku, balkanskom barbarogeniju, stamenom Jugoslavenu vedra čela i široka osmijeha (doduše, upitne dentalne higijene), potomku negdanjih naroda i narodnosti koji blista na čelu globusa kao perjanica nesvrstanih nije bio ništa manje kičast i lažan i devetnaestostoljetan, dapače, bio je još gori, jer nije imao nikakvih (s)tvarnih korijena u tradiciji, u običajima, a kamoli u kolektivnom nesvjesnom. Nego se morao oslanjati na štaku socijalističkog novog morala na putu u svijetlu budućnost odumrlih država. Junak ove ideje bijaše karikatura: radnik ili seljak s kranjskim škrlakom i srpskim opankom koji izdaje zimmer frei bavarskim pomoćnim mesarskim radnicima na "našem prekrasnom Jadranu". Turbofolk noćna mora u kojoj žene svih uzrasta hodaju kao napirlitane cajke sivim i sumornim ulicama sivih i sumornih provincijalnih gradova, sela i općina od Soče do Đevđelije, a žbirovi po kafićima u vlasništvu fudbalera potkazuju ili hapse ljude radi otpjevane pjesmice ili glupog vica, e kako bi svojom revnom budnošću zaštitili san o pravednom društvu i bratskom jedinstvu. Pitam se bi li Rambo Amadeus, da se dosjetio, u svoju pjesmu-leksikon objašnjenja pojma što ga je izmislio stavio i stih-natuknicu: "Jugoslavija je turbofolk".

Šamar ljudskom licu socijalizma

Šizofreni status tog skrivenog i od režima netangiranog, dapače podupiranog nacionalizma, bio je mimikriran u nešto nadnacionalno i samim time napredno, riječju, u "socijalizam s ljudskim licem". Sve dok se nije dogodio nečuveni skandal 1987. godine s pobjedničkim plakatom Novog kolektivizma (tag: Laibach i Neue Slowenische Kunst) na natječaju za Dan mladosti, odnosno "Titov rođendan". Podvalivši nazikunst sliku Richarda Kleina koja reprezentira Treći Reich, tek neznatno prepravljenu, kao simbol mladosti i svega naprednog što predstavlja Titovu Jugoslaviju (i oduševivši natječajnu komisiju i generale JNA), nestašni dečki iz Novog kolektivizma opalili su solidnu ćušku "ljudskom licu" režima. Nevini artistički "postupak citiranja" rezultirao je političkom posljedicom bez presedana: ubili su štafetu mladosti koja je te godine posljednji put održana. I sve što je starom Kristlu bilo jasno još onog dana kad je sa svojom jedinicom ušao u prvi oslobođeni grad, sad je već trebalo biti očito i svakom bedaku: razlike između nacionalsocijalizma nema, bio on ratni njemački ili mirnodopski jugoslavenski, koliko god ovaj potonji "mekše" izgledao i koliko god se skrivao iza antifašizma kao "zgodne" povijesne okolnosti ratovanja s Hitlerom.

Autoegzorcizam balkanskog zloduha

Poput fatalnog naboja iz spomenutog ruskog filma taj sedmi metak krio se desetljećima pod "lijepom kapom partizankom", a svoju ubilačku raskoš pokazao je vrlo brzo nakon što je Slobodan Milošević zapalio prvu iskru. Krvavi pad države uporno se nastoji pripisati "povampirenim nacionalizmima", a ovaj sedmi, najtiši, ali i najmoćniji (već čisto u smislu broja oklopa i gusjenica), opet ostaje zaobiđen, dijelom i stoga što je pripisan Srbima kao "njihov". Ostat će zagonetka kako je čuvarima komunističkog poretka, koji su tako pomno plijevili "negativnosti" i obračunavali s neprijateljima, promaklo da bi nacionalistička opasnost vrebala iz samog oka poput zjenice čuvane ideologije. Nostalgičari si sad mogu pojesti cipele od muke – njihov nedosanjani san o Nadnaciji ubio je vlastiti fantomski nacionalizam u pokušaju da proždre supstanciju koja bi mu dala tvarnost: male i prgave, svadljive narode s Balkana.

Solidnom Jugoslavenu tada, a danas nekome kome je u toplom političkom sjećanju ostala državna tvorevina sa svojevrsnom fascio-bakljadom u grbu kao glavnim amblemom, ne ide u glavu da bi i on mogao biti nacionalist (što po njegovu shvaćanju otprilike znači: histerični ljubitelj nacionalnog političkog kiča, neosjetljiv na tuđe stradanje). Još gore, ne može shvatiti da je vrlo lako i skoro pa u pravilu veći i zatucaniji šovinist od Hrvata i Srba, zajedno s njihovim bogatim reliktima nacionalističke prošlosti. On će to nijekati, nijekat će i vlastito jugoslavenstvo, istovremeno ga izražavajući, nesposoban razlučiti vlastitu laž od vlastite laži. Bilo bi zanimljivo čuti kakvu analizu tog socijalno-psihološkog fenomena u ljudi koji sami sebi nisu (Jugoslaveni) što istovremeno (osjećaju da) jesu, ali su bili (prikriveni nacisti) što nisu mogli povjerovati da bi bili, i gdje su se tu pogubili subjekti, označitelji, Drugi, Treći, a u ovom slučaju valjda i Sedmi...

"Jugoslaven? Ja? Ne budite smiješni. Pa Jugoslavije više nema. Bila je to zemlja koju sam volio i u kojoj sam se osjećao predivno, ali nisam Jugoslaven, to je gotovo", reći će jedan od političkih nostalgičara u nastupu na regionalnoj televiziji, melankolično prebirući po sjećanjima zanesenim pogledom gore, ulijevo.
Znači li to da su Jugoslaveni počinili kolektivno političko samoubojstvo? Ili su, što stvarno što simbolično, zaista nestali tijekom ratovanja vulgarnih, sitnih nacionalista koji su se osim za (svoj ili tuđi) teritorij prvi put na "ovim prostorima", gle čuda, borili i za nekakvu, makar kljastu demokraciju?
Kako god... Laka im crna zemlja, samo ne znam koja (malo sasvim nenostalgične ironije za kraj).

- 23:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se