NEMANJA: SMIRENOUMLJE

nedjelja, 28.11.2010.

Zoran Kurelić

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Srećko Horvat i Igor Štiks napisali su knjigu Pravo na pobunu kako bi pokazali da je studentska blokada fakulteta iz 2009. godine najvažniji događaj suvremene hrvatske političke povijesti. Kako bi to dokazali autori „blokadu“ smještaju u dva povezana konteksta. Prvi je globalni, a drugi nacionalni. Na razini čitavog svijeta studentski pokret suprotstavlja se politici globalnog laissez-fairea i komercijalizaciji visokog obrazovanja kao posljedici nametanja tržišne logike svim sferama društva, a na nacionalnoj razini „blokada“ je prikazana kao oblik građanske pobune i dovedena u izravnu vezu s protestima seljaka i Zagrepčana koji su akcijom Pravo na grad zaustavili privatizaciju javnog prostora. Iako autori na samom početku knjige ističu kako ona nije ni teorijska rasprava niti detaljna anatomija studentskog protesta, sam rad donekle je i jedno i drugo. Na teorijskoj razini autori pokušavaju pokazati istrošenost liberalne demokracije i istaći kako je „neoliberalizam“ problem koji povezuje borbu na globalnoj i lokalnoj razini. Tom su zadatku posvećena uvodna poglavlja knjige. Studentski protest nije analiziran na razini Hrvatske, već se pažnja usredotočuje na plenum Filozofskog fakulteta. Veći dio knjige polemika je s kritičarima studenata Filozofskog fakulteta, koju Horvat i Štiks koriste kako bi objasnili politički potencijal studentske borbe. Time knjiga postaje svojevrsna revolucionarna publicistika s limitiranim teorijskim pretenzijama koja ističe značaj plenuma kao oblika direktne demokracije.

I najpovršnijem čitatelju neće promaći da se riječ „neoliberalizam“ pojavljuje na gotovo svakoj stranici. Za to postoje dva razloga – prvi je teorijski prikaz nužnosti direktne demokracije, a drugi razotkrivanje zajedničkog protivnika naoko nepovezanim grupama nezadovoljnih građana. Štiks i Horvat svoju priču započinju interpretacijom pada Berlinskog zida, pa kažu: „Uz dvadesetu obljetnicu pada Berlinskog zida, umjesto da se propita stvarna bilanca 'vrlog novog svijeta', većina se komentara na kraju pretvorila u novu apoteozu tobože neupitnog i nezaustavljivog neoliberalnog procesa. Premda je ideja da će neoliberalna demokracija donijeti 'raj na zemlji' naišla na niz kritika i empirijskih opovrgnuća, ona se danas ponaša poput 'živog mrtvaca': i dalje živi premda je na neki način već mrtva.“ (str. 18.) Pobjeda takozvanog slobodnog svijeta nad komunističkim blokom za Štiksa i Horvata je pobjeda „neoliberalne paradigme“ koja tvrdi da tržišna ekonomija u kombinaciji s predstavničkom demokracijom predstavlja najbolji poredak na planeti. „Neoliberalne“ su i tranzicijske države poput Hrvatske koja je nastala raspadom Jugoslavije. SFR Jugoslavija raspala se po njihovu mišljenju i zbog toga što je od strane „neoliberalnih financijskih institucija“, poput MMF-a, bila prisiljena provoditi „neoliberalne reforme“. „Neoliberalni“ karakter današnje Hrvatske ogleda se između ostalog u političkom pogodovanju privatnom kapitalu u slučaju Varšavske, kao i u provođenju „neoliberalnog Bolonjskog procesa“.

Nije teško uočiti kako riječ „neoliberalno“ ima nekoliko poprilično različitih značenja. „Neoliberalizam“ znači liberalizam, kapitalizam, zapadni svijet, globalnu ekonomiju, alijansu politike i kapitala, tržište i sliku svijeta u kojemu su vlasničke slobode temeljne slobode. Ovakvo određenje pojma izgleda politički korisno jer se može argumentirati da su protesti seljaka, studenata i građana u Varšavskoj svi pokrenuti zajedničkim fenomenom protiv kojega bi se trebali zajednički boriti. Upravo to i tvrde Horvat i Štiks. Seljačke blokade prometnica, građanski neposluh u Varšavskoj i blokada Filozofskog fakulteta različite su manifestacije građanskog otpora hrvatskom „neoliberalnom Režimu“. Pojam „Režim“ autori pišu velikim slovom i pridaju mu veliko značenje. „Režim“ je „oligarhijski konglomerat“, a sačinjavaju ga političke elite bez obzira na stranačke razlike, „Kapital“, mediji, državni aparat, dijelovi civilnog društva i organizirani kriminal. Režim je dakle mnogo više od vlasti i države, a okuplja dobitnike „neoliberalne tranzicije“. Velika većina građana tranzicijski su gubitnici čiji gubitnički status prikrivaju mediji, vjerske zajednice i obrazovne institucije. U tako shvaćenoj konstelaciji studentski pokret poprima prvorazredni politički značaj, jer prema mišljenju autora uspijeva poljuljati „ideološki konsenzus“ koji opravdava neizdržive socijalne nepravde proizašle iz tranzicije.

Središnji motiv čitave knjige pokušaj je da se pokaže kako plenum predstavlja model direktne demokracije, koji ne služi kao tijelo za pregovore o ukidanju školarina, već postaje svojevrsni slobodni teritorij u okvirima „neoliberalne države“, koji, svjestan da je alternativna forma političke organizacije, odbija komunicirati s okolinom po pravilima okoline. Cilj blokade nije samo besplatno školstvo, već uspostave plenuma kao izravne opozicije postojećim institucijama, „ne kao generalnog savjetodavnog okupljanja u kontekstu protesta i štrajka, već kao pobunjeničkog „zakonodavnog“ tijela na zauzetom području.“ (str. 57.) Studenti tako postaju iskra direktne demokracije koja većini građana koji su u postsocijalističkoj Hrvatskoj pokazuje da je moguć otpor „Režimu“ i konačna uspostava novog tipa poretka, kako ekonomskog tako i političkog.

Ovako postavljen zahtjev za revolucionarnim „udarom odozdo“ pretpostavlja da tranzicijski poredak nema smisla popravljati i od njega napraviti funkcionalnu liberalnu demokraciju. Kombinacija tržišne ekonomije i predstavničke demokracije ne može imati ljudsko lice.

Izjednačavanje liberalizma i neoliberalizma na koje se odlučuju Horvat i Štiks ima brojne nedostatke, kako teorijske tako i praktične, jer, ako su svi poredci koji imaju tržišnu ekonomiju i predstavničku demokraciju neoliberalni, onda ne postoji politički relevantna razlika između Danske i Hrvatske, Švedske i Sjedinjenih Američkih Država, Obame i Busha, starih laburista i novih laburista. Političke razlike u okvirima liberalnih demokracija, kao i razlike među tržišnim ekonomijama s predstavničkim vladavinama, za autore su samo gradualne. Ova neosjetljivost na razlike stvara probleme. Prvo teorijske, jer se gube značajne distinkcije, a potom i praktične, jer se ne prepoznaju konkretni uzroci objektivnih problema.

Neoliberalizam u svom pravom značenju grana je liberalizma koja drži da je temeljno ljudsko pravo pravo vlasništva i da tržište garantira najracionalniju alokaciju resursa. U svojoj izvornoj varijanti (Mises) bio je kapitalistički odgovor na pojavu planske ekonomije, za vrijeme Hladnog rata postaje oružje za kritiku totalitarizma (Hayek), a u suvremenim liberalnim demokracijama služi kao ideološki temelj konzervativizma (Friedman i ostali). Neoliberalizam je kao argument za minimalnu vladu odigrao presudnu ulogu u kritici keynesijanskog liberalizma te formiranju politike Margaret Thatcher i Ronalda Reagana. Isto tako, politike uspostave univerzalnog slobodnog tržišta za koje su se zalagale brojne američke administracije neoliberalne su po definiciji. Bilo kako bilo, prvi i neposredni neprijatelj neoliberalizma u liberalnim demokracijama je liberalizam shvaćen na američki način (socijaldemokracija u europskom političkom vokabularu).

Negiranje razlike između neoliberalizma i liberalizma stvara probleme i u interpretaciji normativnog sadržaja zahtjeva studenata Zagrebačkog sveučilišta koji su više-manje u potpunosti preuzeli poziciju International Student Movementa koju Štiks i Horvat naprosto ignoriraju. ISM jasno određuje za što se bori, a to je slobodno emancipirajuće obrazovanje koje je ljudsko pravo. Cilj tog obrazovanja je kritička autonomija pojedinca. Zatim, obrazovanje kao javno dobro i akademska sloboda. Sve navedeno čini klasični arsenal američkog liberalnog egalitarizma zadnjih 40 godina. Za obrazovanje oslobođeno plaćanja može se boriti i bez rušenja liberalne demokracije. Dio studenata u Europi i Americi bori se protiv neoliberalnih politika u okviru svojih pravnih poredaka ne dovodeći ih u pitanje. Isto vrijedi i za građanski neposluh Prava na grad. Protiv vlasti se može boriti, a da se poredak ne ruši. Neposluh krši zakon da bi osigurao zakonitost. I Hayek bi ih podržao.

Za razliku od brojnih autora koji su u propadanju države blagostanja vidjeli opasnost za predstavničku demokraciju samu, autori Prava na pobunu spašavajući državu blagostanja od neoliberalizma u pitanje dovode smisao svake države, a pogotovo liberalno-demokratske. Neoliberali su za minimalnu državu, Štiks i Horvat su na rubu da kažu da su protiv države same. Budući da nikad ne raspravljaju o normativnom sadržaju direktno demokratske akcije, te da nikad ne diskutiraju razlike između anarhizma i komunizma, iz njihovih komentara nije moguće izvesti jasnu poziciju i stav prema državi i vlasništvu.

Zaključno treba istaći da koncepcija omniprezentnog „neoliberalizma“, u kojemu je ovaj pojam izjednačen sa svime što ima bilo kakve veze s tržišnom ekonomijom, pokazuje eksplanatorni deficit već kod određenja problema koji bi studentima trebao biti najrazumljiviji - Bolonjskog procesa. Upravo je sarkazam uma da je Dragan Primorac, za čijeg je ministarskog mandata zakonski osigurano da diploma baccalaureusa ne jamči nikakvu pristojnu zapošljivost u struci, proglašen „neoliberalom“ koji u skraćenom roku tjera studente na tržište rada. Bajati o implementaciji „neoliberalne“ reforme visokog obrazovanja u zemlji u kojoj je Ustavni sud proglasio neustavnim odredbe zakona kojima se propisuje integracija sveučilišta naprosto je neozbiljno. Pretpostavke da dođe do bilo kakve reforme pokopane su 2006. Tužna je činjenica da je šira akademska zajednica u Hrvatskoj doznala da Praški Communique eksplicitno određuje da je visoko obrazovanje javno dobro tek kad su blokade rekle da je „neoliberalna komercijalizacija“. Ako Bolonjskom procesu treba lijepiti političke etikete onda je on najvjerojatnije socijaldemokratski manevar, što je očigledno i iz naglašavanja „socijalne dimenzije“ koja se pojavljuje u Loevenu. Misteriozno je i isticanje pozitivnog primjera besplatnog obrazovanja u Danskoj, Švedskoj, Finskoj i Norveškoj, jer sve odreda su liberalne demokracije.

„Neoliberalizam“ kako ga određuju autori knjige nije „plutajući označitelj“, već naprosto simplifikacija koja je teorijski pogrešna, a politički limitirana. Smisleno djelovanje pretpostavlja distinkcije koje su prepumpanim pojmom „neoliberalizma“ zamagljene. Čitateljskoj publici zainteresiranoj za pravedno financiranje visokog obrazovanja, precizan pojam neoliberalizma, kao i za teorijsku diskusiju prava na pobunu koja bi uključivala razmatranja odnosa plenuma i građanskog neposluha ili odnosa komunističke i anarhističke kritike tranzicijskih režima ovu se knjigu ne može preporučiti. Ako vas pak uzbuđuje ideja da bi se „kapilarno inficiranim“ jedinstvom radikalnih studenata, seljaka i pokreta poput Prava na grad mogla stvoriti masa plenuma dovoljno velika da zauvijek eliminira tranzicijsku demokraciju u Hrvatskoj i tako da svoj obol slanju liberalne demokracije na smetlište povijesti, Horvat i Štiks napisali su knjigu za vas.


- 01:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 26.11.2010.

Denis Kuljiš: Steže se obruč oko bivšeg hrvatskog premijera

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Ova je luda balkanska priča zaprvo roman. Inscenacija je, doduše, kazališna, kao u Krležinu “Kraljevu”, gdje se okuplja razuzdani kor, pijanci, luđaci, klatež, sitni lupeži i krupni prevaranti, napuhanci, budale i opasni kreteni, lažni proroci lažne uljudbe, klerikalci koji drže bordel, Hitlerov impersonator i hrvatski politički blefer koji pokuša imitirati svoju gej-ikonu… Svi okupljeni na provincijskom vašaru taština što se pred našim očima neodoljivom teatarskom dinamikom pretvara u cirkusku predstavu. No zaplet, zaplet je čisti krimić, ali tu nema pisca koji je na visini teme: ima ih više koji mogu sjetno puhnuti u frulu ili naštrikati šareni džemper od balkanskih memorija, no tko će ti složiti ovaj mitleuropski “Bourneov identitet” koji uključiju globalne financijske operacije, tajne račune u kneževini Lichtenstein, upad u hrvatske budžetske novčane tokove, medijski inženjering i namještene izbore? Svi su potrebni elementi tu, pa i romantična junakinja, samo što umjesto seksa imaš političko karanje koji uslijedi tek kad se njihov sentimentalni odnos raskine.

Tko je, u stvari, gopodin Sanader, glavni junak ove nevjerojatne storije? Publika ga poznaje po njegovu državničkom avataru, kao karizmatičnog lidera proeuropske Hrvatske, u čijem je promidžbenom spotu za posljednje parlamentarne izbore 2007. nastupila sama Angela Merkel. Snubila je glasače za potporu mladolikome doktoru, šampionu eropske narodnjačke udruge dosadnih klerikalnih partija što se svjetonazorno manje-više svrstavaju uz Benediktovu viziju “kršćanske Europe” u kojoj je, priznaje njemačka kancelarka, već “propao projekt multikulturalizma.”

Iz Sanaderove prošlosti poznata je samo kraća epizoda kulturtregerskog angažmana u jednom beznačajnom splitskom izdavačkom poduzeću te intendantura u splitskoj “opera comique” gdje su izvorno nastali “Mala Floramye” i besmrtni likovi poput šjor Bepa Pegule, gizdelina s Rive, “fločuna i bumbušte”, lašca i mistifiktora, dramske osobe koja, dakle, jako podsjeća na samoga šjor Ivu, samo što će se ta sličnost uvjerljivo iskazati tek s odgovarajućom naknadnom pameću i makar s ovoliko kratkom historijskom perspektivom.

Četiri godine prividnog liberalizma i još gotovo tri godine teškog krpanja na mjestu predsjednika slavne hrvatske vlade u priličnoj jadnoj državici u kojoj su se Hrvati našli nakon buđenja iz Tuđmanova hiljadugodišnjeg sna, pohabali su Sanaderovu političku auru, pa je on – u aferi misterioznog iščeznuća – morao dati ostavku, a njegova stranka formirala je tada privremenu revolucionarnu huntu kojoj je na čelo došla stranačku reduša, Jadranku Kosor. Držeću tetu srednjih godina, kojoj čovjek zapravo ne bi oprostio da se s njom nađe na prikladnom mjestu i u odgovarajućem raspoloženju.

Jadranke se nitko nije bojao – mislili su, poslužit će do izbora, koje ćemo izgubiti, pa ćemo se nje lako riješiti i zatim posvetiti onome što HDZ radi najbolje – dizanju desničarsko-popovskog narodnog ustanka branitelja, klijenata socijalne države i raznih primitivaca, sve uz zvuke domoljubne kancone Marka Perkovića Thompsona i promuklo urlikanje s improvizirane govornice odakle se uvijek glasaju ratni zločinci protiv kojih Državno odvjetništvo, ni poslije petnaest godina, nije uspjelo pribaviti dovoljno dokaza.

Tako su mnogi hadezeovci htjeli i mislili, pa su se jako iznenadili – Jadranka im je namjestila pušku, te pustila s lanca ministra unutrašnjih poslova, krvožednog desničarskog idealista Tomicu Karamarka. Profesor latinske paleografije, on je jedna hrvatska klerikalna verzija fanatičnog udbaša Krcuna Penezića (a Tomica je, nota bene, oženjen kćeri prvaka zagrebačke bošnjačke zajednice, prof. Osmana Muftića).

Ono što se zatim dogodilo događa se samo prilikom prevrata: Karamarko je za korupciju optužio i uhitio svog prethodnika na ministaraskoj funkciji, zatim nekoliko najviših hadezeovskih partijskih korifeja, te četrdeset direktora i članova uprave hrvatskih javnih poduzeća. Budući da u buksi tih četrdeset hajduka već naveliko pjeva, obruč se počeo stezati i oko samoga Ali Babe, njihova šefa Ive Sanadera, koji je preko svoga kabineta bio uspostavio “paralelnu liniju zapovjedanja” pa rukovodio nacionalnom ekonomijom onako kako je preko Gojka Šušak Tuđman, zaobišavši institucije nesavršene hrvatske demokracije, vodio svoju ratnu politiku etničkog čišćenja i umjerenog genocida.

Kad je naglo otišao s mjesta premijera, Sanader se povukao u kućerinu u sjevernom dijelu grada. Kupio ju je od prihoda što se nisu smjeli istraživati dok je bio na vlasti. Sad se zna da je uselio u doba kad mu je koruška Hypobanka navodno isplatila jednu proviziju od 800.000 njemačkih maraka.
No, budući da mu je u Hrvatskoj postalo previše vruće, pošto su zaredala uhićenja ljudi koji su pripadali njegovoj poslovnoj mreži, otputovao je u Ameriku i ondje stao tražiti način da isposluje papire i postane rezident donekle zaštićen od progona i od mržnje koja se prema njemu sve češće javno iskazuje u hrvatskim javnim medijima. Kako je u svom mandatu efikasno zaprijačivao prodor ruskih ekonomskih interesa i protok njihove energije, pa je Hrvatska jedina zemlja regije (osim Makedonije) koju zaobilaze svi transverzalni cjevovodi za prijenos nafte i plina, a istodobno Hrvatsku uveo u NATO i u Afganistan postao pola bataljuna momaka, dobio je angažman na uglednom njujorškom Columbia Unvivesity gdje će, na Averell Harriman centru, think-tanku State Departmenta i demokratskog establišmnta, sudjelovati u istraživanjima kao “viši predavač”. Ugovor je, doduše, odmah ograničen na samo jedan semestar, čim su u Hrvatskoj stali na veliko na vidjelo izlaziti korupcijski aranžmani njegovove klike.

Sanader je u Ameriku poveo i svoju korpulentnu gospođu Mirjanu, koja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu inače predaje nepostojeći predmet “rimske provincijske arheologije”, izmišljen za nju da bi mogla postati redovita profesorica iako nema pravi doktorat ili neki objavljen znanstveni rad. Godinama se bavila iskopavanjem rimskog legijskog logora Tilurijum gdje je bila stacionirana VII rimska legija Claudia Pia Fideli, pa je pronašla samo jedan veliki brončani penis, arheološki podjednako zanimljiv kao konzerva mesnog doručka koju sam ja ostavio na Krivolaku prilikom manevara bitoljske 82. pješadijske divizije JNA 1978. godine.
Osim žene, Sanader je u Ameriku doveo i kćer Petru kojoj je u NewYorku kupio stan. Plavuša bovine figure, završila je skupu londonsku Kraljevsku akademiju glume (što joj je, kako se čini, iz budžeta platio Božo Biškupić, hrvatski ministar kulture). Doletjela je zatim s dečkom u New York (s tim da je kartu platio na državnu karticu hrvatski veleposlanik u UN Neven Jurica u međuvremenu osuđen zbog pronevjera kojima je plaćao svoje kockrske dugove). Tu je upisala čuveni Actor’s Studio, a zatim pošla u Hollywoodu, gdje se čak pojavila u jednom filmu u epizodnoj karakternoj ulozi slučajne prolaznice.

I mlađa kćer bivšeg Prvoga para, studentica medicina, otperjala je nedavno preko oceana pa to, kako primjećuje jedan promatrač političkih prilika, očito znači da je Sanader u Ameriku “pospremio i obitelj i pare”. Sam se zatim vratio doletjevši iz Frakfurta ekonomskom klasom, pa se doma odvezao taksijem kao običn privatni građanin i zatim od Sabora zatražio da mu aktivira zastupnički mandat. U tom času njegov najbliži suradnik u vladi i izvršni sekretar kabintske kabale, ministar gospodarstva Damir Polančec, dopao je Lepoglave, brzopotezno osuđen zbog neke beznačajne afere na godinu i pol zatvora, s tim da još traje proces u kojem je optužen zbog pokušaja krađe divovskog prehrambenog poduzeća “Podravka”. Nije Polančec mažnjavao lovu iz te firme, nego je htio cijelu firmu otuđiti tako što je od mađarske banke OTP izbio kredit kojim su kupljene dionice poduzeća, pa parkirane u inozemstvu. Zauzvrat, mađarsko poduzeće MOL, koje kao i Polančec bankari u OTP-u, tajnim je ugovorom od hrvatske vlade dobilo upravljačka prava u hrvatskoj naftnoj kompniji INA, iako u njoj ima manje od pedeset posto vlasništva. Lijepo smišljeno, ali završilo je fatalno po sudionike te male ujudurme. Polančec je u zatvoru, pa čeka da mu se Sanader pridruži. On pak pokušava destabilizirati svoju nasljednicu, pa to opoziciji pruža priliku da u Saboru zatraži glasanje o povjerenju… Što to znači za dotora Ivu? Što li jke u svojoj glavi izračunao?

Ako vlada padne, raspisat će se izbori, ali s novom vladom kao i sa starom, državni odvjetnik Mladen Bajić morat će nastaviti progon jer to od njega očekuju i jedna i druga garnitura. Ako vlada ne padne, još će se povećati pritisak na svjedoke koji, uostalom, već pjevaju, i samo je pitanje dana kad će glavni javni tužilac Bajić, oprezni, lukavi stari mačak, zaključiti da ima dovoljna štofa do pošalje maricu po barba Ivu da ga dopreme u USKOK gdje će mu postaviti nekoliko važnih pitanja. Na sva, uostalom, Bajić odavna zna odgovore, jer je u oba Sanaderova mandata bio njegov čovjek povjernja pa je točno znao što ne smije dirati ako ne želi da ge smijene u idućih pet minuta.

Dokazni materijal protiv Sanadera, naravno, usmene je prirode. Nekolicina njemu najbližih ljudi, primjerice šef carine Mladen Barišić, koji se proslavio glupošću kad su mu policajci u ormaru, uz četrdeset Pradinih košulja, pronašli 300 tisuća eura keša, otkrivaju, naime, kako se u predsjednički kabinet novac slao u torbama. Nimalo naivni Le Douanier čak dodaje – kaže trač koji se širi iz USKOK-a pa dopire prvo do ušiju novinara koji se profesionalno zanimaju za svinjarije političara – da su se te pare zatim otpremale u inozemstvo, pa polagale na račune u ciriškoj privatnoj banci “Julius Baer”. Torbe su prenosili državnim avionom kad bi premijer sa svitom pošao u neki od svojih čestih državničkih posjeta. Torbe je prenosio, ide dalje priča iz birtuje u koju zalaze namještenici Uprave za suzbijanje korupcije i orgnizirnog kriminala, jedan visoki vladin užnosnik koji je uvijek fotografirao Sanadera i delegaciju što je s njim putovala. Koliko znamo, taj strastveni foto-amater bio je Božo Biškupić, ministar kulture (i sam imam lijepu veliku fotku s drom Ivom s američkog sveučilišta Yalea koju sam preko Bože dobio od protokola). Novinari koji su pratili HDZ uvijek su se čudili zašto Sanader naokolo uvijek vuče Biškupića, pa i onda kad ide na razgovore što nemaju nikakve veze s Božinim resorom. No, to se tumačilo dubokom povezanošću dvojice ljudi, jer je ministar kulture u sanaderovskom “kuhinjskom kabinetu” figurirao kao dobrćudna, kvaziočinska pojava. Pritom se zaboravljalo da se Božo još prije rata obogatio trgujući preko granice slikama pa se, prema ovoj novoj teoriji, čini da je imao i drugu rolu, koja će biti od većeg interesa za istragu koju vodi odvjetništvo…

Osim divovske afere zbog isisavanja stotina milijuna iz državnog proračuna preko javnih poduzeća, nad Sanaderovu se budućnost nadvija se jezivi znamen Hypobanke. To u ovom času, kako se čini, ne igra toliko, jer je stvar odveć dalekosežna i zapletena, ali nema sumnje da se upravo pod tim teretom slomila kičma metaforičke pretovarene deve. S negativnim auspicijem ove mega-afere ne može opstati na životu i na funkciji ni jedan političar. Neizravnim učinkom, ona je i odnijela i Sanadera u času dok je bio na vrhuncu ambicija, te u zanosu trijumfalnog pothvata uspona u još više sfere vlasti (planirao je, naime, da se da izabrati za predsjednika Republike, a s vladom da vlada kao s podređenom ustanovom).
Da se pojmi hiperbolični Hypo-skandal, potreban je mali povijesni uvod.

Dakle, počekom devedestih dok je Tuđman uspostavljao svoj personalni režim, koruški gaulajter Joerg Haider zasnivao je u toj alpinskoj austrijskoj autonomnoj pokrajini svoju vlast, pa spremao desničarski pohod na Beč. Njegove ambicije trebala je financijski podržati mala pokrajinska banka, koju je stoga širom otvorio sumnjivom kapitalu ruske mafije, diktatorima sa Srednjeg i s europskog bliskog Istoka. Haidera je u Zagreb doveo Sanader, a zatim je Hypo postala hrvatska rezervna narodna banka u koju se plasirao novac pokraden po Hrvatskoj. Odlazio je na tajne račune u Lichtenstein, uplaćivan na šalter u jednom dvorcu blizu Klagenfurta koja je istodobno funkcionirao kao javna kuća, iako je svrhovitost toga bludilišta upitna, budući da je već na prvi pogled očito kako u ovoj mutnoj storiji ni jedan akter, koji se svi prezivaju na -er (Haider, Sanader, direktori Kulterer, Striedinger i Truskaller) ne pokazuje poseban interes za žene.

Slom Hypo-operacije nastupit će s pogibjom Joerga Haidera. Vraćao se iz klagenfurtskog gej-bara prilično trešten i ljut na svog zamjenika u vodstvu stranke, dvadesetisedmogoišnjeg mladića koji je poslije nesreće, slomljen, javno priznao da je Joerg bio “muškarac njegova života”. Haiderovu ženu njegova je izjava kosnula, pa je novine koje su to objavile tužila sudu i glatko dobila proces. A licemjernoj Austriji javno se ćudoređe sankcionira i novinar poput Senada Avdića ondje bi već dobio sedam hiljada godina robije u teškim okovima.
Kako je točno došlo do havarije Haiderova VW-phaetona (dolazi u pamet grčki mit o nesreći Phaetona koji je pokušao upravljati Febovim sunčevim kolima), također nije sasvim jasno. Policija tvrdi da je sve čisto, no s druge strane, poznato je da je izrelsko ministarstvo vanjskih poslova stalno ukazivalo na uspon ovog opasnog srednjoeuropskog demagoga, filonacista koji je primao novac od Sadama Huseina. Da zaista pišem triler poput “Bourne Supremacy”, normalno da bih upleo likove iz izraelskog ”Instituta za bezbednost” (HaMossad leModi'in uleTafkidim Meyuchadim), ali ovako – ništa!

Nije ni godinu dana prošla od toga nemilog događaja na okuci koruške ceste kod Ljubelja, a uslijedio je slom “Hipice” (kako banku zovu u zagrebačkim poslovnim krugovima). Ustanovilo se da fali nekoliko milijardi eura, te da je porfelj pun toksičnih kredita odobrenih u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji. Među štedišama, osim raznih hrvatskih političara, otkiven je i vrijedni Darko Šarić, partner ueberbossa srpskog ganglanda, Stanka “Caneta” Subotića. Šariće je na knjižici uspio skucati jedno sto milijuna eura. Od toga novca teško zarađenog na prodaji droge, banka je davala neosigurane kredite hrvatskim biznismnima iz Sanaderove okoline, pa su direktori uzimali proviziju (i sad su svi pohapšeni). Austrijsko tužilaštvo formiralo je zatim SonderKommando Hypo (SoKo Hypo) koje neće strijeljati taoce kao što bi se moglo naslutiti po nazivu, nego će pokušati optužiti te biznismene koji, međutim, žive u drugoj državi pa im, manje-više, mogu staviti soli na rep. Neki hrvatski političari već su izjavili: “Kaj nas briga što je austrijska banka davala neotplative kredite sumnjivim tipovima dok su direktori s njima dijelila lovu… To i nije naš problem!”

Teoretski nije, ali praktično jest, jer je afera poprimila još veće dimenzija kad je Koruška Hypobanku prodala bavarskoj županijskoj banci (BLandesB), pa su Nijemci ustanovili kako su im pritom podvalili više od deset milijardi eura dubioza. Merkelica je natjerala bečku vladu da banku uzme natrag i nacionalizira, ali je pritom stradao još jedan klerikalac s prezimenom na –er, naime bivši bavarski zemaljski poglavar Edmund Stoiber, koji je tu prodaju i zakuhao, direktnom pogodbom sa Sanaderom. Znači, ukazuje se jedan koruško-bavarsko-hrvatski koruptivni politički komplot, kakav nije viđen od posljednje ujudurme što ju je u ovom Bermudskom trokutu složio jedan drugi infamni lik s prezimenom na –er (Adolf, izvorno Huetler, rođen kao i Haider u Gornjoj Austriji na udaljenosti od samo 94 kilometra presječeš li zavojitom lokalnom cestom).

Da se svemu tome pridaje odgovarajuća pažnja, svjedoči posjet zamjenika direktora CIA-e Beču. Michael J. Morell bio je šef Nacionalnog protuteroristočkog centra, zadužen za dnevni obavještajni brifing predsjednika Busha. Sad je unaprijeđen na mjesto direktora operacija CIA-e, a u Beč doputovao je – kako su izvijestile novine – da vlastima stavi na raspolaganje saznanja što će pomoći u istrazi oko afere Hypobanke. Bit će da nije nešto beznačajno, kad nije poslao faksom ili po City Expressu, nego se sam pojavio praćen kolonom blindiranih crnih kombija, kao u uzbudljivom filmu “Kraljevina” (The Kingdom).

Što Miško Morel zna a mi već ne znamo na osnovi bliskog praćenja djelovanja ove skupine drskih bandita koji su bili uvjereni da im nikad nitko neće stati na rep? U svakom slučaju, prevarili su se, i jedan od vodećih šeta već po Lepoglavi, gdje ima lijepo društvo, a ubrzo, moći ćemo možda, s podjednakim olduševljenjem kao i 1991. godine povikati: “Oba, oba su pala!” Na temelju uvida koji sam stekao u Lepoglavi, gdje smo nedavno kolega Ante Tomić i ja održali književnu tribinu, zaključio sam da bi dr. Ivo Sanader mogao ondje ostvariti povijesni preokret, pošto bi poslije Tita, Moše, Đilasa, Stepinca, Đodana, Budiše, Veselice, Parage i Tuđmana ondje stupio kao prvi lider koje nije iz toga zatvora došao na vlast, nego obrnuto.

- 21:04 - Komentari (6) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se