NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 01.07.2010.

Saša Stojanović

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Saša Stojanović za Vaseljenu u povodu prvog objavljivanja cjelovitog teksta Pentamerona u Hrvatskoj:

PENTAMERON ili POUČNA PRIČA O PROKOPIJU je esejizirana pripovest nagrađena nagradom ULAZNICA koja se dodeljuje za najbolju pripovetku u tekućoj godini. Objavljena je u sarajevskom ODJEKU i zrenjaninskoj ULAZNICI u integralnom obliku, dok su delovi objavljivani u zagrebačkom ZAREZU, niškoj GRADINI, leskovačkom THINK TANK - u, kragujevačkim KORACIMA... Takođe, ova priča je i deo romana MANCHESTER CITY BLUES (FILIP VIŠNJIĆ - Beograd, 2006, ALBATROS PLUS - Beograd, 2010), čije je prevođenje na češki jezik u toku.


Anno domini 2006, epidemija avijarne influence, poznatije kao „ptičji grip“, desetkovala je stanovništvo Evrope. Virus H5N1, mutiran i zao, proširio se najpre među političarima, za koje zlobnici tvrde da nisu mogli da se suzdrže od „ljubljenja čavki i grljenja patki“. Glad sa Istoka, klizišta i zemljotresi na Zapadu i velike vode sa Severa zemlje, primorali su nekolicinu zbunjenih (čitaj: dvojicu) da se sklone u Ajvar Siti. Ovaj bivši grad, odakle Bog izvodi korner, pokazao se kao dobar izbor. Naime, i epidemija je, uplašena za svoju budućnost, zaobišla mesto u kojem se i dosada dosađuje, u kome
(ovde nedostaje deo stranice koji je grubo istrgnut iz spisa; ivica je neravna i iskrzana, što ukazuje na žurbu prethodnog „urednika“)

Čarli i onaj drugi, ne mogavši da pronađu adekvatan smeštaj, rešavaju da prenoće u zgradi lokalnog Muzeja. Ova kulturna institucija, koju su zli jezici proglasili najatraktivnijim poslovnim prostorom i predmetom volšebne hipoteke, probudila je u glavnim junacima istraživačke porive. Uz pomoć krckalice, bonseka i kalauza, naši „heroji“ zauzimaju celu zgradu. Gruba trijaža, ishitrena i neodmerena, dovela je do situacije u kojoj su samo eksponati iz brnjičke kulture i iz rane Vizantije ostali na svojim mestima. Sve ostalo je razbacano, uništeno, spalje
(na ovom mestu je vidljiv trag gareži; nedostaje nekoliko strana)

Spis, pod nazivom „Pentameron“, dat je u prilogu, uz izvesne priređivačke intervencije. Sve nelogičnosti i trivijalnosti, od azbučnog redosleda ispisanog latinicom do vulgarnog rečnika, padaju na teret samih autora. Danas, pedeset godina posle, a nakon otvaranja tajnih arhiva Ministarstva mentalnog zdravlja, mnogi od ovih komentara deluju neuverljivo i smešno, u šta će se uveriti i čitalac pomnim praćenjem svih nelogičnosti koje se pojavljuju u tekstu.

Image and video hosting by TinyPic

Prvi Dan:

(Na prvoj strani je zaheftana beleška sledeće sadržine:
„Zatvorili smo sva vrata i prozore. Nerazumljiva mi je paranoja koja ga opseda i koju, nezadrživo, širi oko sebe. Ubeđen je da ga prate, prisluškuju, da žele da ga otruju. Jedemo samo iz konzervi koje ja podgrevam. Počinje da mljacka tek kada ja prvi probam ono što sam spremio. Ostatke namerno baca tamo gde su stajali najcenjeniji eksponati iz istorije oslobodilačkih ratova. Malu nuždu vršimo gde stignemo, mermerni ćoškovi muzeja rezervisani su za velike. Kada ne pišem, tada kuvam; kada ne kuvam, pospremam za njim; kada jede, čekam da podrigne.
Sad, kada se oždrao, tera me da se igramo ’na slovo na slovo’. Lepo me je molio, nisam hteo. Pretio je, odbio sam sa indignacijom. Počeo je da bije. Pristao sam.“)


Anekdota – u doslovnom značenju: neobjavljeno delo; radni naziv Prokopijevog spisa Historia arcana ili Tajna istorija, jednog obilnog produkta pljuvačnih žlezda pomenutog istoričara; dok se danju predstavlja kao podguzna muva imperatora Justinijana, Proka noću štrika antidržavni pamflet sve u šesnaest, ne štedeći one što ga ’lebom rane: Teodoru i Cara; Antoninu i Velizara, takođe.
Opasan konkurent za prvo slovo azbuke bio je i Alemanus Nikola, dežurni u Vatikanu, još od 1614. godine, zadužen za rukopise i knjige ove nevladine organizacije. Dovoljno velika muda da ovo pisanije objavi 1623. godine opet su izazvala potoke sputuma, malo po bibliotekaru, malo više po Istoričaru. Usput, stigao je da fasuje i „optužbu“ da je, navodno, on pravi autor Tajne istorije. Tek će Feliks Dan...
Onaj Feliks Dan?
...je li, bre, ko je pustio ovog robijaša u rečnik...
Odgovaraj šta te pitam i ne palamudi!
...jeste, taj Feliks Dan, Limeni doboš i Oskar Macerat, knjiga pod nazivom Borba za Rim...
Dakle?
...tek će on, uz pomoć Borisa Pančenka, nedvosmisleno dokazati Prokopijeva autorska prava.
I tebi je to dovoljno?
Da, u pogledu autorstva. Međutim, postavljaju se neka druga pitanja.
Recimo?
Ko mu je suflirao, diktirao, usmeravao „talenat“ u vode političkog pamfleta?
I?
Samo polako. Tek smo na prvom slovu.

Buna Nika – po jednima dobila ime od grčke boginje pobede, drugi tvrde da je u pitanju „Nika“, lozinka pobunjenika koja znači „pobedi“ ili „pobeđuj“.
Šta si očekivao od zaverenika? Poklič koji glasi „ajde da izgubimo“ ili „malo smo se zezali, Avguste“?
Samo ti laj, veterinar, ali ovde se govori o najžešćoj unutrašnjoj krizi Vizantije u celom VI veku.
Što, nestala im purpurna boja za vladarske haljine, pa se carski savet posvađao oko, „metoda rešavanja problema“? Ajde malo sa mnom u prdekanu, da laješ na katanac, ili u rat, u blato do guše, da ti objasnim šta su problemi....
U redu je, Čarli. Govorim ti o paradoksu da ova pobuna traje samo osam dana, od 11. do 19. januara 532, pri čemu je pola Carigrada izgorelo, uključujući i staru crkvu Svete Sofije. „Deme“ ili stranke, sportska udruženja koja su prerasla u političke organizacije zadržavajući boje omiljenih hipodromskih dvokoličara, do tog trenutka bile su samo gomile beznadežno suprotstavljenih pristalica „plavih“ i „zelenih“. Prvi su predstavljali aristokratiju i pravoslavlje, potonji štite interese nove činovničke klase i trgovaca sa Istoka okrenutih monofizitizmu i još ponekoj sekti.
I, kažeš, stranke postoje tek tako?
Ne. To su „žive uspomene na tradicije antičkih gradova i njihovih pojmova o slobodi“. Vrlo suprotstavljene Justinijanovoj autokratiji i centralizovanoj vlasti. Doduše, centralizacija u ovom slučaju, jeste važan podsticaj celoj vizantijskoj državi. Ekonomiji, posebno.
Dalje?
Car uspeva da dugo drži stranke u zavadi, sve do pobune. Pobunjenici su stigli i da proglase novog cara, Ipatija, nećaka Anastasija I, dok se Justinijan spremao za bekstvo. Međutim, Teodora uzima stvar u svoje ruke, sprečava imperatora da pristupi „hrabrom napredovanju ka pozadini“, i izdaje naređenja vojskovođama. Narzesu, koji posle pregovora sa „plavima“, razbija monolitnost pobunjenika, i Velizaru koji čeka, sa varvarskim najamnicima, naređenje od vladara. Epilog: trideset hiljada mrtvih, car na prestolu, partije osakaćene i ljute na onu drugu. Naravno, izdajničku.
Šta je bilo sa onim nesuđenim carem?
Ne bih sad o tome. Malopre sam ručao. Crevca na žaru.

Velizar, poznatiji kao Bellisarius. Sjajan vojskovođa i pička papučarska. Klanica na Hipodromu samo je intermezzo u odnosu na prave ratove u Persiji, Africi, Italiji, i, ponovo, Persiji. Najpre Persijanci, od 527. do 531. godine, sa promenljivim uspehom, čemu će Prokopije posvetiti prva dva toma svoje Istorije ratova ili De bellis. By the way, podela istoričarevog dela je izvršena naknadno, tek u XII veku, i veštačkija je od plastičnih karanfila za Dan žena.
Dalje?
Evo nas u godini 533, kada će Velizar, na brodove u Carigradskoj luci, ukrcati deset hiljada do zuba naoružanih pešaka i između pet i osam hiljada konjanika, spremnih za okršaje sa Vandalima u severnoj Africi. Gelimer, vandalski kralj, potučen je i kod Decima i kod Trikamara, opkoljen prilikom povlačenja u Papuu, i prinuđen na predaju godine 534. Vezanog vandalskog vladara Velizar dovodi pred noge Justinijanu, dok Carigrad drka od zadovoljstva i ponosa, priređujući Vojskovođi doček dostojan Velikog Pobednika.
Vandalizam?
No comment.
I to mu nije bilo dovoljno da čoveka ostavi na miru?
Budalo. Već sledećeg leta gospodnjeg, godine 535, Justinijan, koji je sebi već prišio nadimke „Vandalski“ i „Afrikanski“, šalje Velju u Italiju.
Šoping? Trst i šinobus do Gorice?
Ćuti malo. Caru je potreban povod za rat sa Istočnim Gotima i nalazi ga u ubistvu Amalasvinte, Teodorihove ćere kojoj će krštenicu pocepati Teodah. Ovog puta stvari ne idu baš tako glatko. Posle početnog uspeha sa zauzećem Sicilije 535. godine i osvajanjem Napulja i Rima, Velizar će morati da izdrži jednogodišnju opsadu Rome, od marta 537. do marta 538. godine. Osvojiće Ravenu tek 540. i, opet, dovesti kralja Istočnih Gota, kao zarobljenika, u Carigrad. Pred Velikog Cara.
Opet masovna masturbacija?
Opet, samo što je trajala mnogo kraće. Goti se prisabiraju pod Totilom i ponovo se otvara front u Italiji.
Pa? Jednom im nije bilo dovoljno? Kažem ja, samo se dobro biven i dobro jeban nikada ne buni...
Hmm... Ovog puta, Velizar je carskoj nemilosti. Sa vojskom koja broji između dvadeset pet i trideset hiljada ljudi i bez para, prinuđen je da pretrpi neuspeh, labudovu pesmu koja će trajati od 544. do 548. godine.
Znači, pozvan je na konsultacije u Carigrad?
Da, jedino što imam osećaj da se i nije nešto mnogo bunio. Komandu je, sa više uspeha, preuzeo Narzes.
Nije se bunio što je smenjen?
Upravo tako. Ako uzmemo u obzir da, u ponovnim okršajima sa precima današnjih Iranaca, godine 541, nije baš zablistao, zatim neuspeh u Italiji, i činjenicu da Teodora umire upravo 548. godine, mislim da mu, sem kuge 542. godine, i nije bilo tako loše u prestonici. Dovoljno vremena, pre svega.
Za šta, bre?
Za uporno, dugo i detaljno diktiranje Tajne istorije, svom sekretaru, Prokopiju, koga je izvukao iz vukojebine zvane Cezareja i doveo u Carigrad. Pod jednim uslovom.
Da čujem...
Da je opšteprihvaćena godina nastanka Tajna istorije, 550, uopšte tačna.

Greške – obavezan i nezaobilazan deo svih istorijskih tumačenja, posebno onih sa jebivetrovskim tendencijama. Po Oskaru Vajldu, „iskustvo je ime koje poklanjamo svojim greškama“. Ipak, izgleda da su namerne pogreške važan deo priče o Justinijanu.
Odakle ti sad to, ’leba ti?
Čuo si prvu mogućnost. Ukoliko se za početak ozbiljnih borbi uzme već uvrežena 518, odnosno godina stupanja na vlast Justina I i početak neformalne vladavine mog zemljaka iz Caričinog grada, tada bi Prokopijeva opaska o „protekle 32 godine od početka političkih borbi“ zaista datirala u 550. godinu. Ali, u tom slučaju, kandidata za autora Tajne istorije ima malo više od jednog. Posle pada tenzije izazvane Teodorinom smrću, oslobodiće se mnoge zatomljene ambicije.
Samo to?
Nikako. Zar ne misliš da je bilo čudno da neko piskara šlihtarsku Istoriju ratova, zatim naglo „svesno sazri“ i izrka sav jed u Tajnoj istoriji, da bi, nešto kasnije ponovo podmazao glavudžu za uvlačenje u guzno crevo, ispisujući i ime na đonovima svojih baletanki da bi ga lakše prepoznali bez izvlačenja, i urbanističko-šlihtarski panegirik, poznatiji kao De aedificiis ili O građevinama?
Nešto tu smrdi, priznajem...
Ujeda, bre, smrad je nežna reč. S druge strane, igrajući se poznate igrice Gintera Grasa „s jedne strane, s druge strane“, autorstvo Prokopija možda i ne bi trebalo dovesti u sumnju. Ukoliko...
Šta ukoliko?
Ukoliko za pravi početak političkih borbi između „dema“ uzmeš godinu 532, vreme – odmah posle pokolja na Hipodromu; razlog – mržnja prema drugoj političkoj opciji pošto svi misle da su oni drugi izdajnici; lični motivi – rodbina i prijatelji ostali na Trkalištu zauvek, posle Velizarovog neoriginalnog modela „trajnog rešenja konflikata“.
Pojasni malo, potrudi se, ti si ovde pisac.
Tek će posle hipodromske klanice početi prava mržnja između „zelenih“ i „plavih“. A ako na tu godinu dodaš Prokopijeve „32 godine“ dolazimo u...
U 564. godinu. I?
Godinu dana pred smrt i Prokopija i Justinijana. Carski lav bez zuba da bilo koga ugrize i Istoričar koji, osećajući da se približava i njegov zadnji čas, pokušava da se suoči sa samim sobom.
Ono, dosta sam se kurvala, sad da živim malo pošteno?
Ajde, ako ti tako kažeš. Ruku na srce, definicija je malo prejaka. Ali ni Prokopijeva paškvila nije manje žestoka.
Ona pljuvačina?
Ili testamentalno delo. Svejedno...


Drugi Dan:

(Zarđalom spajalicom, koja je ostavila tragove gvožđe-oksida – poznatijeg kao rđa – na snežnobelom peliru, pripojeno je parče toalet-papira sa tekstom sledeće sadržine:
„Počele su da nas nadleću čudne ptice. Vrapci koje naziva denuncijantima, svrake za koje tvrdi da su poreznici, supovi ostaju supovi – citiram. Dovodi u pitanje moralni lik ’otis magna’ i ’otis tarda’, divnih ptica poznatijih kao velika i mala droplja. Moj pokušaj da ispravim ovu nepravdu završen je neuspehom.
Guši moju slobodu govora i pisane reči. Prvo čini nadlanicom, drugu cenzuru sprovodi vatrom. ’Ashes to ashes, dust to dust’ – glasi mantra koju izgovara dok derogira Hajneove stihove sa trga Remer. Ako neko zameri na kvalitetu hartije, znajte da je i meni, već drugi dan, sranja preko glave!“
)

Drugi deo – naziv za produžetak prvog dela; odličan modus za ispravljanje greške nastale ultrabrzim prvim metkom i idiotskim opravdanjem u stilu „to je zato što te mnogo želim“; u književnom ataru – posledica griže savesti ili insistiranja izdavača; način da se plate računi za vodu i struju.
Je li, bre, ko je ovde cinik? Ne mešaj se u moj posao, lepo ti kažem. Šta ti, u stvari, pokušavaš?
Prvo, da podsetim da Prokopije, u Anekdoti više puta spominje drugi deo. Zatim, da ukažem na nelogičan pristup nekih istoričara koji, i pored smeštanja nastanka Historia arcana u 550. godinu, unose u svoje fusnote za objašnjenja odrednice „drugi deo“ i spis De bellis, čijih je prvih sedam tomova objavljeno 551, a osmi tek 553. godine.
Dakle?
Da je Istorija ratova pisana mnogo ranije pre ove druge, tajne, i da ne može biti podrška ovakvim teorijama fusnotskog karaktera.
Dakle, opet pitam?
Da je „Drugi deo“ ili zauvek izgubljen ili namerno uništen u riznicama Vatikana ili...
Ili?
Ono najgore. Da nikad nije ni napisan. Da je smrt bila brža od Prokopijevog napada istinoljubivosti, dakle 565. godine. I da ćemo pravu istinu morati da tražimo samo između redova već napisane Tajne istorije. Ovakve kakva jeste.

Đenovljani – poznate vucibatine i morske lutalice, sa nestalnim boravkom u Đenovi, Italija; sugrađani izvesnog Kristifora, poznatog vaskolikom srpstvu po grafitu iz perioda NATO-bembanja: „Kolumbo, jebemo te radoznalog“; pronalazak dotičnog gospodina, sina vunovlačara, uvešće nas u suštinu umotvorine „čija majka crnu vunu prede“, a koja preti da preraste u verbalno rukobludije.
Alo, majstore, da pustiš ti malo Istoričara i objasniš nam neke druge stvari. Recimo....
To i pokušavam. Međutim, u želji da ti približim „lik i delo“ Prokopijevo, obavezan sam da spomenem Cezareju, današnju Kajsariju, rodno mesto našeg glavnog junaka.
Čekaj, pa zar nismo rekli da ih možda ima više?
Nije važno ko su očevi detetu, važno je ko ga vaspitava. I suzdrži se malo.
Dooobrooo...
Elem, vraćamo se u 1001. godinu, kada će Đenovljani pronaći jedan sud, naizgled ništa drugačiji od svakodnevnih. Ali, bio je to Gral, ili „il Sacro Catino“.
Jeel?
Još uvek traju dogmatske svađe oko toga da li su iz njega Hrist i apostoli jeli jagnje za Pashu ili je njime Josif iz Arimateje skupljao Hristovu krv dok je Nazarećanin visio na krstu. Danas je bezbedno smešten u muzeju u Đenovi, u crkvi svetog Lorenca.
Šta je tu posebno?
Verovalo se da je Gral bio izrađen od jednog smaragda, sve dok se nije razbio i dok nije provaljeno da je u pitanju obično antičko staklo. Takođe, bajke o Gralu i vitezovima uspavljivale su i decu i odrasle.
Šta, šta?
Izgled Grala, onako stepeničast, inspirisao je Justinijana da oko sebe okupi umne ljude, na čijem će čelu biti niko drugi do sam Car. Kao najviši stepen moćne i ozbiljne države. A u priči o smaragdu i običnom staklu, bolje potraži Istoričara.
Molim?
Ono što je ličilo na smaragd u De bellis i De aedificiis pokazaće se kao bižuterija u Historia Arcana...

Egipat – poznata turistička destinacija, namenjena onima koji bi da jašu (kamile), da se kače i penju (na piramide) i da lažu (kako su se suuupeer proveli).
Stoko, o Vizantiji govorimo.
Znam, o Teodori. Pre nego što će postati carica, ostavio ju je ljubavnik Hecebol, u Pentapolisu, u Africi. Bez novaca i prijatelja, sa sopstvenim telom kao jedinim kapitalom, „Teodora vuče bedu po celom Istoku“, tvrdi Šarl Dil. Put je vodi u Aleksandriju, jednu od prestonica hrišćanstva počev od IV veka, grad trgovaca, prevaranata i kurvi. Ali, evo opet Šarla Dila:
„Nigde verske borbe nisu bile oštrije, teološke prepirke utančanije i vatrenije, fanatizam više izazivan: nigde, isto tako, sećanje na velike osnivače usamljeničkog života nije proizvelo bogatije cvetanje manastira, mističara i asketa.“
Blesavi, znaš li šta pričaš? Trgovci i askete, mistici i kurve, manastiri i javne kuće?
Upravo to. Teodora će, u bezizlazu u kome je, uspeti da se pridruži patrijarhu Timotiju, Severu Antiohijskom. Kada se ponovo bude vratila u Carigrad, biće to pametnija, zrelija i umornija žena. I iskusnija, naravno.
Za još neki snošaj?
Tako su razmišljali oni koji je nisu poznavali. Iskusnija za bolji uvid u važnost monofizitizma na Istoku, i za sposobnost da shvati značaj verskog pitanja za budućnost carevine. Za sve ono što Justinijan, i pored nesumnjivog obrazovanja, nikada nije imao.

Žezlo, purpur i proskineza – tri simbola moći vizantijskih vladara; i u današnje vreme uspešno supstituisani pendrekom, poslaničkim karticama i uzrečicom „hiljadu evra puta sam ti rekao kako ćeš da rešiš svoj problem“; civilizacijski napredak omogućio je ravnomernu i bratsku podelu ovih obaveza na ministarstva pravde, unutrašnjeg dela i finansija.
Dobro ova prva dva, ovo treće me malo buni. Pro-ski...?
Ful-šlihtanje, obavezno na persijskom dvoru. Klečanje, obgrljivanje kolena i ljubljenje krajeva vladarskog plašta i vladareve cipele. Koliko god se Herodot kurčio kako Grci to nisu činili prilikom radnih i prijateljskih poseta Persijancima, činjenica je i da je Aleksandar Veliki to isto velikodušno dopuštao svojim podanicima. Novi zavet takođe poznaje ovu vrstu počasti. Ali proskineza postoji i u islamu. Šta misliš, zašto muslimanski fes nema obod i ne skida se tokom molitve?
Aaaa....
Nije A, nego pamti. Ako ćemo pošteno, ovaj običaj je uveo još onaj fijuk Kaligula, iako za divno čudo nije insistirao na implementaciji. Tada je samo to bilo klečanje i ljubljenje odeće. Tek će Justinijan uvesti pravu proskinezu: padanje podanika pred imperatorom kao da su gromom pogođeni, zveketanje glavudžom o pod i žvalavljenje sa obućarskim lepkom.
Eeeee...
Kome ja pričam. Dalje...

Zatvaranje Akademije i Zidanje Svete Sofije – ovo prvo je ideal kome teži svaki iole talentovan i ambiciozan diktator; drugo je težak kuluk za dunđere i poreske obveznike i zadovoljstvo za naručioca građevinskih radova, odnosno Vlast.
Ništa autonomija univerziteta?
Justinijan u Akademiji vidi, pre svega, leglo paganskog neoplatonizma i čin zatvaranja ove institucije, posle devet vekova postojanja, jeste dokazivanje ličnih simpatija prema hrišćanstvu. Uzmi u obzir da mu je titula pripala 527. godine, a da je Akademija zatvorena već 529. godine i eto ti odgovora.
Ja i dalje ovde vidim samo pitanja.
Nije postojao bolji način za podršku hrišćanskoj ideji, a da niko ne bude povređen. I papa na Zapadu, i monofiziti u Egiptu i Siriji mogli su samo da pozdrave ovaj rez novog-starog vladara Vizantije.
Još govoriš o politici. Ja mislim na Akademiju.
Povod je pronađen u jasno izraženom paganizmu nekolicine profesora. Epilog? Većina predavača je, sa svim počastima, primljena na persijski dvor, noseći sa sobom, kako reče Ostrogorski, „neprocenjive plodove grčke i rimske kulture“.
To i ja govorim.
Ovde postoji nešto drugo. Vrlo jasan stav Prokopija koji nikada neće zameriti Caru ovaj dripački gest. Iako niko od savremenika nije opisao Istoričara kao fanatika po bilo kom pitanju, uključujući i versko.
Vidi, vidi...
Dakle, čin koji zaslužuje osudu svih, posebno „nezavisnih“ hroničara. Potez koji zaslužuje pljuvanje, umesto gomile gluposti nabrojanih u Tajnoj istoriji. A to je već...
Falsifikat?
Osnovana sumnja, u najmanju ruku. Uz mogućnost da je, tokom dugog odležavanja u vatikanskim riznicama, neki monah pokušao da prečicom obezbedi sebi put u nebo. Brišući Prokopijevu osudu zatvaranja Akademije ili...
Ili?
Ili pišući novu Tajnu istoriju. Još stariju od one prve.
Kao što je Sveta Sofija starija od svoje prethodnice.
To je sasvim druga priča. Stari hram svete Sofije izgoreo je januara 532. k’o šibica, tokom Bune Nika. Car, srećan što je izvukao dupe od svrgavanja s vlasti....
A da, Vizantija je poznata po džentlmenskim dogovorima i poštovanjima istih. Do u sitna crevca. Posebno ako pripadaju svrgnutom.
...rešava da obeleži novu eru svog vladanja tako što će, na mesto stare crkve, podići novu Svetu Sofiju.
Ima nešto važnije, debeli. Ne daš da te čovek prekine. Biće to početak novog doba u povesti hrišćanske arhitekture.
Tačno. Deset hiljada radnika koji rintaju nekoliko godina, najpoznatije arhitekte svoga vremena, Isidor iz Mileta i Antemije iz Trala, mermer, slonovača, zlato i srebro, da bi, 26. decembra 537. godine, hram svete Sofije najzad bio osvećen.
Amin.

Image and video hosting by TinyPic

Dan Treći:

(Spektrofotometrijskom analizom utvrđen je kvalitet lepka kojim je salveta sa porukom pričvršćena uz ovaj deo teksta. Takođe, otkriveno je, na salveti, prisustvo tucane ljute paprike u tragovima, ostataka roštilja – teleće, juneće i nešto što je bilo nemoguće identifikovati, primese crnog luka (???) i paprike (capsica capsica), opet. Tekst poruke glasi:
„Trudi se da mom radu da privid koautorstva. Nažalost, istina je sasvim drugačija: proverava svaku moju napisanu reč. Dodatne poteškoće predstavljaju rezerve roštilj-mesa koje smo pronašli u zamrzivaču za eksponate. Znao sam da ću da najeb
/pocepano/
Prinuđen sam da ustajem u pet da bih raspalio skaru. Već sam izgoreo sve kundake iz muzejskog fundusa i, postepeno, prelazim na knjige. Kad je zadovoljan, hrče; kad ima primedbe, ne ustručava se da ih iznese. Nažalost, preferira neverbalnu komunikaciju u ophođenju sa mnom. Boli, bre!“
)

Iustinianus (Flavius Anicius Iulianus Iustinianus) – glavni junak jedne knjige koji nije imao priliku da se žali; Justinov nećak i Teodorin suprug; rušilac Akademije i graditelj Svete Sofije; meštanin Caričinog grada kod Leskovca; čovek koji će postati suvladar Vizantije prvog aprila 527. godine i niko neće smeti da mu kaže apri-li-li još punih 38 godina; veri, veri zajeban igrač, sve u svemu.

Jovan Kapadokijski – večiti idol svih političara koji se kunu u demokratiju; ličnost koja će uspeti da u jednoj osobi, sebi, spoji funkciju i ministra unutrašnjih poslova i ministra finansija, a da se, pri tom, nijedna polovina ne oseti skrajnuta ili maćehinski zapostavljena; čudo od čoveka koji će pendrekom isterivati pare, kojima će plaćati nove pendreke da isteraju još više para; sveti preteča poreznika i policajaca; sumnja se da je bolovao od ne tako retkog oboljenja poznatijeg kao „sindrom kratke kože“ – kad god sklopi oči, zine mu dupe za kintu; autor poznate floskule koja se najbolje primila kod bugarskih carinika: „ako nešto ne možeš da rešiš so pari, probaj da ga rešiš so mnogo pari“; jedan od mogućih kandidata za došaptavača i usmerivača Prokopijevih pera u željenom pravcu.
Stani, bre, malo. A upravne reforme?
Ima istine u tome. Georgije Ostrogorski tvrdi da je sve pozitivno u reformama vizantijske državne uprave posledica inicijative Jovana Kapadokijskog, da je većina Justinijanovih novela upućena J. K. i da je njegova zasluga što je carska vlada istupila protiv veleposedništva, doduše neuspešno. I da su Justinijanove odnosno administrativne mere imale za cilj ono što jednu državu čini ozbiljnom: jačanje administrativnog aparata, poreski prihodi i suzbijanje korupcije.
Vojska o skraćenju, država o poštenju. Ili to beše za kurve?
Svejedno, vozi dalje.
Napušten je jasan Dioklecijanov i Konstantinov princip striktnog odvajanja vojne i civilne vlasti, pri čemu je spajanje izvršeno tu i tamo. Negde je prvenstvo dato civilnoj upravi, a negde oficirima. Ono što je najvažnije: Justinijanove reforme nemaju jasan i vidljiv opšti princip, one su samo pomogle formiranje prelazne forme državne uprave, od „jednog jasnog poretka prema suprotnom, takođe jasnom Iraklijevom sistemu“. Ali...
Ali?
Suština svih reformi leži u dve Careve uredbe iz 535. godine kojima je utvrdio nove dužnosti za činovnike, savetujući im najveću ispravnost, u odnosu sa podanicima. Jer, Justinijan je duboko svestan stanja svoje polakomljene državne administracije. Stanja koje zahteva niz ozbiljnih političkih mera, počev od ukidanja kupovine položaja u službi i izbacivanja nepotrebnih i skupih titula i institucija, preko proređivanja sudske administracije i policije, sve do povećanja plata i pokretanja javnih radova. Nažalost, rashodi koje su pravili ogromna država i ratni izdaci nisu mogli biti pokriveni novcem od poreza a da to ne oseti i ekonomija.
Ništa MMF, Svetska banka i obavezni uslovi za priključenje Uniji?
Neozbiljan si. Govorim ti o već drugom pokušaju uspostavljanja jake države. I prvi je, kao i drugi, neslavno prošao. Jovan Lid tvrdi da su pravi razlozi Bune „Nika“ previsoki porezi koje je nametnuo Jovan Kapadokijski.
Ostavka, ostavka!!!
Da, dok se stvari nisu primirile. Justinijan nije bio spreman da se olako liši nekoga ko je tako uspešno pravio pare, tako neophodne za nove osvajačke ratove. Biće to jedna uspešna ministarska karijera, sve do 541. godine.
Afera, znači?
Intriga, u stvari. U majstorskoj režiji Teodore i Antonine, Kapadočanin je prognan u Kizik, prisiljen je da ode u monahe, a celo imanje mu je zaplenjeno.
Easy come, easy go...
U pravu si. Neznatnog porekla, beskrupulozan, vrlo bogat zahvaljujući krađi i iznudi, omrznut. Idealna žrtva koja će biti optužena da je u mestu svog progona ubila Jevsevija, tamošnjeg episkopa. Optužbe, naravno, nikada nisu dokazane. I, opet naravno, čak i takve biće dovoljne da ministar oseti smrad tamnice u Egiptu.
Kolega, dakle. Svaka čast, poštujem....
Justinijan će mu dozvoliti povratak tek posle Teodorine smrti, 548. godine. Ali, biće to ovog puta čovek bez moći i bogatstva, uništen i umoran od svega.
Ali dovoljno osvetoljubiv za ....
Za pokušaj da, iznoseći Prokopiju svoje viđenje Vizantijskog carstva, uzvrati makar deo udaraca koje je osetio na svojoj koži.
Moć, debeli, moć. Manje volja, više žal za moć. Ono, volim seks i rado ga se sećam, je l’ to?
Something like that...

Kodeks Justinijanov – poučno štivo za današnje pisce ustava sa naravoučenijem da se sve može kad se hoće; dokaz Justinijanove sposobnosti da, kao dobar egzekjutiv, oko sebe okupi sjajne saradnike; unikatan primer kićenja tuđim perjem.
Ima još?
Nešto malo. Cilj je bio dobijanje „jasnih i utvrđenih zakona“ te je Tribonijan, kao vrstan pravnik, dobio zadatak da obavi ovaj ogroman zakonodavni posao. Odbor ili Komisija će se sastati prvi put 528. godine, da bi se već sledeće pojavilo prvo izdanje novog Zakonika. Kao izvori su poslužili Teodosijev, Gregorijanov i Hermogenijanov kodeks, jer je cilj bio sakupljanje i sređivanje, u jednom zborniku, najvažnijih carskih zakona od vremena cara Hadrijana.
Šugav posao, bogami...
Uspešno obavljen, za divno čudo. Novo izdanje će se pojaviti već 534. godine. Ipak, ovo je tek početak davanja pravne osnove onakvoj državi kakvu Car želi.
Ima još?
Ima. Ali sačekaj do T.
Čekam...

Laž i manipulacija – osnovni vid komunikacije među ljudima; prvo je obično sredstvo, dok je drugi pojam, vrlo često, i cilj; pristalice ove teorije, bar kada je o Vizantiji reč, jesu cenjeni Edvard Gibon i poštovani Šarl Monteskje.

Ljubav – termin koji su, po jednim izvorima izmislili vizantijski studenti da bi koitirali za DŽ; po drugima, čarobna reč koju je upotrebljavala Teodora, vizantijska carica, da bi preživela do udaje, a posle udaje da bi vladala najvećim carstvom svog vremena; ostali izvori banalizuju ovaj stalan izvor prihoda pametnih žena, te ih nećemo ni spominjati.

Monofizitizam i druge sekte – sjajan način da se, pod plaštom religioznih nesuglasica, obezbede što povoljniji uslovi za plasman istočne robe na Zapadu, odnosno zapadnih ideja na Istoku; u današnje vreme zamenjen bajkom o ljudskim pravima koja su, citiram, „nadnacionalna i neupitna“.
Zašto samo monofizitizam? Bilo je tu i drugih sekti. A ako ćemo pošteno, da se točak istorije malo drugačije zakotrljao, možda bi danas pravoslavlje bilo tek jedna od važnijih sekti. U istorijskom smislu, naravno.
Većina ozbiljnih istoričara se slaže da su različiti stavovi u Hristologiji posledica lukrativnih interesa maskiranih u „idelološke razlike“. Na sreću, ne može se osporiti armija istinskih vernika kojima je jasno definisanje Hristove prirode bilo „pitanje svih pitanja“. Najpre, odnos Hrista prema Ocu, kroz učenje o Svetoj trojici, zatim prihvatanje Hristove ljudske prirode, jer se, ipak, rodio kao čovek i, najteže, usklađivanje njegove božanske prirode sa prethodno zadatim (ne)ograničenjima.
Šta je tu nejasno?
Ne govorim o Hristovoj božanskoj prirodi, ona je bila i ostala takva da nikada nije pobuđivala sumnju, već o onoj težoj. Ljudskoj.
Ne težoj. Najtežoj.
Uskladiti sva učenja o „jednoj osobi“ (Prosopon, Hypostasis), sa dve prirode (physis), onom božanskom i onom ljudskom.
A da se niko ne oseti povređenim?
Eto slobodnog prostora za rasprave koje će trajati skoro 300 godina, od 4. do 7. veka. Pri čemu će rezultati biti učenje o jednoj osobi i dve prirode Hrista. Isto ono što je još Tertulijan propovedao.
Tri veka u raspravama tek tako?
Ništa kod Romeja nije bilo tek tako. Arijanizam, nazvan po svešteniku Ariju iz Aleksandrije, uporno je isticao čovekovu prirodu Hrista, negirajući jednakost Oca i Sina i ne prihvatajući Hrista za Boga. Suprotno gledište je monofizitizam koji naglašava Hristovu božansku prirodu. Negde između, centar – rečeno političkim žargonom, postoje evnomijanci, pristalice Evnomija i sledbenici arijanstva, koji podržavaju neortodoksne puteve sagledavanja sv. Trojstva, zbog čega će biti pokrštavani prilikom prelaska u pravoverje; nestorijanizam čije učenje prihvata Hristovu ljudsku hipostazu, uz njegovu božansku prirodu; manihejci sa persijskim sveštenikom Manijem koji će principe Dobra i Zla, karakteristične za tradiciju persijskog dualizma, spojiti sa elementima hrišćanstva; tu su još i sabatijanstvo sa proslavom Uskrsa po jevrejskom računanju vremena, samarićani, i slični i drugačiji od Jevreja, koji se pridržavaju Pentateuha i drugih jevrejskih knjiga uvodeći i neke paganske obrede; montanisti koji, sa svojim osnivačem Montanom iz Frigije, zahtevaju moralnu askezu i dižu glas protiv crkvene hijerarhije.
Tu smo, dakle...
Gde smo?
U naravoučeniju da svaki bogatiji region Carstva ima potrebu i za religioznim vođom, po mogućstvu iz svoje sredine. Ako je svetovna vlast nešto što se ne sme dovesti u pitanje, ostaje prazan prostor u „ideološkoj sferi“. Prostor koji treba što pre popuniti.
I voda.
Šta, i voda?
Samo voda i pare uvek pronađu put.

Narzes – evnuh koji, u duhu GMP-a (gud menjufekčuring prektis), nosi svoje testise sa sobom u tegli, a u cilju da isti „budu sahranjeni sa njim“, ne bi li, u drugom životu, bio pravi mužjak; kolega Farinelija i pevača papskog hora u Sikstinskoj kapeli; vojskovođa prinuđen da vadi trnje iz pičke posle Velizarovih sranja; grbavac, omrznut u narodu, koji će postati prefekt u Italiji; jedan od ozbiljnih kandidata za „pravog“ autora Tajne istorije.
Zar ih već nije previše?
Razboritih i prepredenih likova, poput Narzesa, nikada nije previše. Kada treba nahuškati „Venete“ na „zelene“, eto ga, kao da ga sad čujem:
„Zeleni pričaju za vas da imate mali kurac, aristokratski.“
Ili:
„Plavi kažu da se vi, zeleni, trgovci, ljubite u vrat zato što nemate obraz.“
???
Otprilike tako nešto. Dovoljno da počne oklevanje. Napuklina koju će proširiti Velizar, mačevima svojih plaćenika. Ali nije to jedini slučaj Narzesove odlučnosti.
Kao?
Borba za Rim Feliksa Dana. Oskar Macerat kaže da je to jedna od dve knjige koju je pročitao. Ne računajući Limeni doboš.
Šta lupaš, bre?
Onako. Drugi Justinijanov pohod na Italiju okončaće baš Narzes. Plus ostali ratovi, kad god bi planovi bili u koliziji sa činjenicama.
Menjamo činjenice! Šta čekaš?
Bio bi to još jedan greh protiv ovog genijalnog vojskovođe. Fizički hendikepiran, kastriran, nedovoljno vrednovan. Dovoljno.
Za šta?
Za motiv da stvari budu ispričane baš onako kao što ih je zabeležila Tajna istorija.

Image and video hosting by TinyPic

Četvrti Dan:

(Uz ovaj spis priložen je i fiskalni račun; pažljivim proučavanjem otkrivena je i njegova poleđina, sa zbunjujućom porukom:
„Opsada traje već četvrti dan. Juče su mu bankari, maskirani kao lešinari, ponudili nagodbu: izuzetno povoljan kredit na 99 godina, koji će otplaćivati njegovi unuci, sa atraktivnom kamatom od samo 5% mesečno. Odgovorio je, citiram: ’Dam vam kurac da mi popušite bez kamate, govna zelenaška.’ Još je dodao da bi ih, u svakoj normalnoj zemlji, hapsili ko džeparoše, a da ovde, opet citiram, ’na sirotinju i zec drvi patku’. Kao odgovor, združeni napadi patriotskih jastrebova i nevladinih golubova nastavljeni su još većom žesti
/ovde je stavljen pečat „Strogo pov.“/

- - - - -

Počeli su da nas zasipaju govnima. Zabranjuje mi da koristim ovaj laički termim, po njegovom mišljenju, jer ’ptice imaju spojene urinarne i intestinalne kanale, pa je produkt zajednički’. ’Znači, i pišaju i seru po nama?’, upitah radozna
/prekid/
Prisiljava me da pišem kao da je sve u najboljem redu, kao da se baš ništa ne dešava. Odnekud je izvadio štipaljke koje držimo na nosevima po ceo dan. Verovao sam da služe za sušenje veša; ispostavilo se da su to prislušni rekviziti, davno zaboravljeni na muzejskoj telefonskoj centrali. Juče je, kroz razbijene prozore, izbacio na ulicu sve partizanske spomenice, kurirske opanke i jatačke torbice. Jedva sam ga smirio obećanjem da neću propustiti i tzv. ’ženski faktor’ rane Vizantije. Ne znam zašto mu je to toliko važno. A ako ćemo pošteno, ne smem ni da pitam.
“)

Njeno veličanstvo Teodora – ćerka čuvara medveda u cirkusu i žena slona u staklarskoj radnji zvanoj „Rana Vizantija“; „mala sobarica“ u pozorištu i „francuska sobarica“ u posleponoćnim predstavama, samo za galantnu gospodu; u pokušaju da bude poštena, sprečena je krunisanjem i promovisanjem u caricu; navijač sa istočne tribine, loža, sklona monofizitizmu i drugim alternativnim građanskim pokretima; pametnija, ambicioznija i surovija od muža joj; verna sebi, pre, i suprugu, posle udaje.
Tebi je i dalje Prokopije jedini izvor?
Malo sam dodao spise iz VI veka, Životi blaženih istočnjaka i odlomke Sveštene istorije vladike Jovana Efeskog umutio sa bezimenom hronikom Zaharija iz Mitilene i biografijama patrijarha Severa i Jakova Varadeja, uz začine iz Malale i beležaka Jovana Lida. Po receptu Šarla Dila.
Onog što Proku naziva „carigradskim besposličarem“?
Koji je, citiram, „masu spletaka brižljivo pokupio za potomstvo“. Od njenog prvog pojavljivanja na pozornici, dok njena majka bezuspešno moli „zelene“ da se uda za novog čuvara medveda – posle muževljeve smrti i odobravanja „plavih“ da bi napakostili protivnicima, preko komentara da je, zbog broja ljubavnika, ljudi zaobilaze na ulici kloneći se „nečistog dodira“ žene koja nema ni 20 godina. Priču o Egiptu znaš.
Malo je neverovatno sve to...
Pitaj Edvarda Gibona. Kaže: „Tako neverovatne stvari se nikad ne izmišljaju. Dakle, mora da su istinite.“ Opasnost dolazi i od prijatelja, već spomenutog vladike Efejskog, koji ćutanjem o monaškim uvredama upućenim carici ostavlja prazninu u „legendi o Teodori“. Ali zato, svi znaju da leži do podneva zbog odmornog lica, da se stalno kupa zbog svežine svoje kože i da posle kupanja sledi nov odmor.
I subotom?
Kupanje ili odmor?
Zaboravi. Je li, a švaleri?
„Prokopije nije ništa rekao: znači da zaista nije imalo šta da se kaže.“
A sad mu veruješ, a?
Verujem njenom pragmatizmu i volji za moć, koji nadvladavaju želju za avanturom. U to verujem. I, paradoksalno, njenim mudima. Slušaj stenogram sa sednice carskog saveta, za vreme Bune „Nika“, dok revolucionari lupaju na vrata carske palate:
„I kad drugoga spasa ne bi ostalo do bekstva, ja ne bih htela da bežim. Oni koji su nosili krunu ne treba nikada da prežive njen gubitak. Ja volim onu staru izreku, da je purpur lep pokrov.“
Svaka čast, priznajem. Svaka čast.....
Ima još. Samo ona vidi značaj Istoka za Vizantiju i, saglasno tome, štiti i Egipat i Siriju; prima Zorasa i Jakova Varadeja, kaluđere odrpane i oštrog jezika; shvata značaj verskih razlika i održava preko potrebnu ravnotežu između pravoslavlja i „jeretika“; ukratko bolji je analitičar i strateg od Justinijana. Jer, opet Šarl Dil, „Teodora prepoznaje, pod prolaznom i promenljivom formom teoloških svađa, stalan razlog i osnov političkih problema“. Usput, njena zasluga je i uspeh monofizitskih, u osnovi hrišćanskih misija u Arabiji, Nubiji i Abisiniji.
Ha-ile Se-la-si-je! Hai-le, Hai-le! A tamnice i egzekucije? To si zaboravio.
Preterivanja, kao i mnogo toga o njoj. Prva, a ne tajna, istorija je pokazala da su neke njene „žrtve“ živele kao bubreg u loju i da su, posle kraćih perioda „na ledu“, i dalje avanzovali u karijeri. I da su njeni „smrtni“ neprijatelji kažnjeni progonstvom. Sve u svemu, ništa slabija zaštita od statusa „caričinog prijatelja“ nije bio ni status „protivnika“.
A German, carev nećak, sekretar Prisk, Joca Kapadočanin, zatim Velizarov zet Fotije?
Kad god su Velizaru narasle ambicije, tu je bila Antonina i njena „slabost“.
Ona što je razbila više jaja o svoje guzove nego o sve vizantijske tiganje zajedno?
Čuvajući Antonininu „tajnu“ carica je kontrolisala Velizara i štitila Cara.
Ona? Pa, ubi se štiteći javni moral.
Sve dok isti ne postane smetnja njenoj vlasti. Tada pravila više ne postoje.
I tebi je to normalno. Govno jedno.
Istina je da posle Teodorine smrti počinje slom Justinijanove restauracije. Žalostan kraj jedne velike ideje.
Njena stvar. Mogla je da bude i književnica, kao Evdokija ili Ana Komnin. Ili samo ljubavnica, kao Zoja Porfirogenit.
Izabrala je politiku kao i Irena Atinjanka.
Pa?
Izbor. Njena stvar. Neprikosnovena.

Ooooo – uzvik sa Hipodroma kojim je 30.000 demokratski orijentisanih Carigrađana nasrnulo na mačeve subordinantno nastrojenih plaćenika; zbog razlike u tvrdoći između čelika i ljudskog mesa, više puta eksperimentalno dokazane u istoriji, ovaj glas agresora se postepeno pretvarao u Aaaa ili Eeee; komentari stranih dopisnika, zvanično akreditovanih u medija-centru, uglavnom su zabeleženi kao Iiiii ili Uuu, zavisno od položaja loža; izvesno vreme posle opisanog događaja niko se nije usudio ni da pisne; ni A, ni B.

Prokopije – advokat iz Cezareje kome je dosadilo da se jebava sa stablima južnog voća na palestinskim međama; odličan student Fakulteta u Gazi, smer retorika, odsek hipersalivacija; zbog rečite ćutljivosti, kooptiran je iz palestinskog detašmana u Prestonicu, na mesto Velizarove sekretarice; između pušilačke, nije rušilačke – lepo sam napisao, Istorije ratova i priručnika za ranovizantijske dunđere De aedificiis poznatiji kao „I sisak i visak“, sumnja se da je zabeležio i Tajnu istoriju; Potraga za pravim autorom ovog hrabrog, i nadasve poštenog spisa je u toku; već hiljadu i po godina.

Rex – titula koju su nosili neki građani iz bliže i dalje okoline Leskovca: Justinijan iz Caričinog Grada, Konstantin iz Niša, Galerije iz Gamzigrada i Dioklecijan sa ekskurzija u srednjoj školi; prva dvojica su „good guys“, potonji su teški zlotvori, majku im jebem da im jebem im majku majčinu da im......
Eeeej! Stoko! Dam ti, za promenu, mesto uvodničara, a ti...
...jebem ja!
Ništa ne shvataš. Čak i ovi zli, a to je apsurd istorije, pokreću civilizaciju na svoj način. Dioklecijan će uvesti tetrarhiju ili četvorovlašće, proglašavajući sebe za Avgusta, a Galerija za Cezara istočnog dela Rimskog carstva. O zapadnoj polovini brine Maksimilijan koji za asistenta uzima Konstancija Hlora.
Dioklecijan? Poljud? Torcida?
Obrad Stanojević tvrdi da u korenu njegovog imena leži ime plemena – Diocleati, zatim Dukljani, posle Crnogorci. N. A. Maškin u Istoriji starog Rima navodi da je „rođen u Dalmaciji, kao sin jednog oslobođenika“. Pri čemu se tadašnja Dalmacija prostire od Istre do Čačka.
A oni ostali?
Maksimilijan je rođen u okolini Sirmijuma. Slušaj šta za njega kaže Edvard Gibon:
„Bio je seljačkog porekla, kao Aurelijan, sa teritorije Sirmijuma. Neuk u književnosti i ravnodušan prema zakonima. Po prostoti izgleda i ponašanja odaje svoje nisko poreklo. Rat je bio jedini zanat kojim se bavio.“
A zamenici premijera?
Konstancije Hlor, po tvrdnjama Aurelija Viktora u životopisu careva Illyricum patria fuit, takođe je iz Ilirika. Galerije, po Dragoljubu Srejoviću, „rodom je iz Crne Reke, mesta pored današnjeg Gamzigrada“.
E, baš odatle!
Tragom navoda već pomenutog Aurelija u delu Epitome, saznalo se da je „rođen i sahranjen u mestu, koje je po svojoj majci Romuli, nazvao Romulijanom“. To nije značilo ništa sve dok 1984. godine u antičkim ruševinama u Gamzigradu nije pronađena ploča sa natpisom „Felix Romuliana“. Čuo si sve.
Sve?
Skoro sve. Laktancije piše da „Dioklecijan, taj pronalazač zakona i majstor zala, dok je sve uništavao, nije mogao ruke da uzdrži ni od Boga“. Za Galerija tvrdi da je „gori ne samo od Dioklecijana i Maksimilijana, koje smo mi iskusili u naše vreme, već uopšte, od svih zlih careva“.
Preteruje čiča, je l’ da?
Mislim da ne. Isto potvrđuju i spisi jednog drugog savremenika, Jevsevija, episkopa kesarijskog. Elem, za Dioklecijanove vladavine počinje strašan progon hrišćana, a sve zbog navaljivanja Galerija i majke mu Romule. Pogromi jačaju posebno od kada Galerije preuzima svu vlast i traju do pred smrt ovog krvnika koji, pritisnut jezivim bolovima, priznaje postojanje Boga i piše edikt kojim prestaju dalja ubijanja vernika.
Sve to govna, bre, kažem ja....
Ništa nije onako kao što izgleda. Sin Konstancija Hlora, veliki Konstantin, izdaće 313. godine drugi edikt. Sa drugačijim sadržajem: svim hrišćanima se dozvoljava slobodno ispovedanje svoje vere. Zatim će podići „Novi Rim“ ili Konstantinopolj, dajući povod da J. K. Jireček, u Istoriji Srba, izjavi sledeće:
„Posle Konstantinovog približavanja hrišćanstvu i uzimanja Carigrada za novu prestonicu, pojačana je važnost Balkana, koji je, i bez toga, stekao prednost zbog mnogih ilirskih vojničkih careva.“
A ovaj naš?
Na insistiranje Obrada Stanojevića, Piter Berks i Grant Meklaud, sa Univerziteta u Edinburgu, unose, u predgovor prevoda Institucija, podatak da je Caričin Grad rodno mesto Justinijana. Onog koji je podelio vreme u istoriji; između starog i srednjeg veka i između dve civilizacije, antičke i vizantijske.

Sabor – srpska institucija sastavljena iz desetina hiljada oznojenih i maljavih tela u jelecima i opancima; pokreću se na zvuk trube i rade na gorivo u obliku piva i kiselog kupusa (GUČA); hrvatsko zakonodavno telo sposobno da zasmejava čitav svet i da rasplače sopstveni narod; samit poštovalaca lika i dela Isusa Hrista okupljenih sa ciljem iznalaženja odgovora na kratka pitanja: Bog ili čovek? Čovek ili Bog? Više Bog nego čovek ili obrnuto?; po zlobnicima, institucija – preteča MMF-a, Svetske banke i G-8; po drugim zlobnicima, daleki predak redakcije istoimenog časopisa posvećenog Jungovom sinhronicitetu između deteline i lucerke i fenomenu „kriptomnezije“ kod krtolastog povrća. Krompir ili rotkvice? Rotkvice ili pomfrit? Više...?
Ne huli na Boga, drzniče!
Ne hulim. Udaram kokavce onima koji se, bez pisanog ovlašćenja, predstavljaju kao njegovi pastiri. Ili specijalni izaslanici, ako tako hoćeš.
Pa ćeš ti da ih opomeneš?
I Šarl Dil: „Velike jeresi kao što su arijanstvo, nestorijanstvo i monofizitizam nisu obične bogoslovske prepirke, već maska za različite političke i druge interese.“ Ali, ovo je priča samo o Vaseljenskim saborima.
Po-činji!
Prvi je održan u Nikeji, 325. godine, i tada je osuđeno Arijevo učenje. Proglašeno je da su Bog-otac i Bog-sin „jednosuštni“. Drugi je održan 381. godine, u Carigradu, i na njemu je Teodosije I odbacio arijanstvo. Već tu će biti uočena ona poznata razlika između istočnih episkopa, podređenih vladarevoj volji, i rimskih papa, pokornih samo svojoj oholosti. Treći, održan 431. godine u Nikeji, poslužio je da Kirilo Aleksandrijski, poguran od papa, zvanično osudi Nestorijevo propovedanje.
O-ho!
Sve bi bilo lepo, da Evtihije nije „uspeo“ da ekstremizuje Kirilovo učenje, propovedajući samo božansku prirodu Hrista i stvarajući novu jeres – „monofizitizam“. „Efesko razbojništvo“ je posledica ovakovog razvoja stavova o pravoj Isusovoj prirodi. Tu je i Četvrti sabor u Halkidonu, 541. godine, preko puta.
Preko mora, valjda?
To. Pravoslavno učenje o spoju dveju priroda biće proglašeno zvaničnim, a Rim će slaviti veliku pobedu.
Isto se desilo i na Šestom?
Tako je. Šesti će vaseljenski sabor obnoviti versko jedinstvo i, ponovo, zavesti pravoslavlje, osuđujući monotelitsku jeres.
Šta znači to, ponovo?
Da je Justinijan, na Petom saboru u Carigradu, pokušao da kompromisom postane omiljen i pravoslavnima i monofizitima.
Kompromis? Ili neodlučnost?
Istina je da je dozvolio da crkveni, ne vaseljenski sabor u Carigradu 536. isključi iz crkve otpadnike i da je započeo progone jeretika. Istina je i nešto drugo.
?
Da će dopustiti monofizitima, već 543. godine, da obnove svoju crkvu i da će uspeti da, od pape lično, izdejstvuje jednu zaobilaznu i vešto sročenu osudu odluka donesenih na Četvrtom saboru. Ali, istina je i da će spor o „Trima poglavljima“, pune 22 godine, biti uzrok povišene religiozne temperature u Carstvu, šizme na Zapadu i povećanih apetita na Istoku.
???
Rasprava se odnosila na ekstrakte iz spisa trojice bogoslova, Teodora Mopsvestiskog, Teodora Kirskog i Ibe Edeskog, a čije je učenje odobreno na Saboru br. 4.
Teodora i njen uticaj?
I to, ali i pokušaj da se normalizuju odnosi sa bogatim zemljama Istoka. Odakle i dolazi većina novca namenjenog obnovi sjaja nekadašnjeg Rimskog carstva.
Opet pare?
Opet. I samo.


Poslednji Dan:

(Tokom istrage, pronađeni su bančini obrasci koji su mučki zloupotrebljeni u druge svrhe. Ispisane komentare prenostimo u celosti:
„Gađaju nas lakim, oštrim spajalicama i teškim heftalicama; zatim nas bombarduju zašiljenim kreditnim karticama. Ali ništa nas tako ne izluđuje kao aviončići napravljeni od obrazaca za troškove puštanja kredita u tečaj i od formulara za plaćanje penala u slučaju da kredit bude vraćen pre vremena. Ne zna se šta je gore: idiotski sadržaj ili uvredljiva forma, budalaština ili bezobraz“
/istrgnuto/
)

Tribonijan – Tatko na pravnici u celu Vizantiju; potomak lisice iz Ezopovih basni; živi dokaz da „nepoznavanje zakona ne može biti olakšavajuća okolnost, ali da dobro poznavanje istog može da oslobodi krivice“; autor bestselera pod nazivom Digeste ili Pandekte u izdanju „Vizantija Publishing“, knjige koja je, pored Biblije, najviše uticala na razvoj evropske civilizacije; takođe, knjiga koja je, uz „Sveto Pismo“, najviše citirana; lajav kao političar, dobar organizator kao savremeni menadžer; pohlepan, takođe kao političar i loš u predmetu Nasledno pravo, imajući u vidu da mu je Justinijan, posle smrti, zaplenio skoro celu imovinu, bez obzira na žive naslednike.
Opet ćeš o Kodeksu?
Evo, neću. Digeste su, verovatno, značajnije delo, s obzirom da predstavljaju ozbiljnu sistematizaciju ogromnog nasleđa klasičnih rimskih fiškala. Ta masa mišljenja, stavova i vrlo često protivrečnih presuda dobauljala je, u 6. vek, u jadnom i haotičnom stanju.
A Triki je izmislio vruću vodu?
Izbegao je klasičnu kompilaciju već zastarelog rimskog prava i uskladio ga sa novim vremenom. Sa postojećim, duboko ukorenjenim običajnim pravom i sa zaglušujuće bučno nastupajućim hrišćanskim moralom.
Ti to ozbiljno?
Kao smrt. Možeš da misliš šta hoćeš, ali novi zakoni su, uprkos naslonjenosti na rimsko pravo, bili luča slobode, u odnosu na prethodne zakone. Posebno u pogledu porodičnog prava.
Jeel?
Napravljen je i priručnik, pod nazivom Institucije, za studije prava, u stvari izvod iz Kodeksa i Digesti, a koji je postao obavezan za sve studente u Rimu, Bejrutu i Carigradu. Tu su još i Novele, zbirka zakona donetih od 534. ili 535. do 565, u skladu sa zahtevima svakodnevnog života. Sve ovo je Tribonijanovo delo. Delo čoveka koji će biti na čelu Komisije ili Odbora i za izdavanje Kodeksa. Saberi sve i dobio si Corpus iuris civilis, kamen temeljac građanskog prava.
A Justinijan?
Kao pametan – prepustiće svu slavu Caru. Budući pohlepan – unovčiće svoje znanje i svoju poziciju. Dovoljno lukav – umeće da se skloni od carske sujete. Da ti citiram?
Nije ti prvi put.
„Osećam bojazan da, zbog svoje blagočastivosti, car ne bude još za života uznesen na nebo.“
I to je prošlo?
Iii teee ka-ko!

Ćutanje – jedinica mere za zlato u Vizaniji; način da se proživi dug, srećan i mutav život; najčešći način komunikacije patrijarha Antima i bliže okoline, u obliku okrupnjalih evnuha, tokom dvanaestogodišnjeg skrivanja u Teodorinom ginekeju; u današnje vreme zamenjen zvučnom krilaticom koja glasi „nisam obavešten“, praćenom zavodničkim pogledom kroz trepavice; opozicija primenjuje radikalnu poštapalicu „pa šta“, koja mora biti izgovorena mrzovoljno i odlučno.

Uhode – najveće bogatstvo, u ljudskom materijalu, svih država koje pretenduju da postanu demokratske; zakonom zaštićeni gmizavci kroz čije dosijee teče struja, u cilju zaštite od urokljivih očiju radoznale javnosti; iskreni borci za nacionalnu stvar, pod uslovom da je ista u gaćama; duhoviti aforističari čiji se talenat ogleda u davanju imena i naziva objektima, živim ili mrtvim, svojih aktivnosti; na privremenoj slobodi, usled nedostatka dokaza i nepostojanja države.

Fakti – poznatiji kao činjenice; imaju lošu naviku da navode nevine žrtve na donošenje zaključaka, uglavnom pogrešnih.
Ti još uvek sumnjaš u Prokopija?
Trebaće mi pomoć Radivoja Radića, i njegovi komentari nekih izraza iz Tajne istorije.
Zoviii, samo zoviiii.....
Prvo, izraz „pokazao zube“, preuzet iz Aristofanovog Mira. Ono, trgovci kožom koji bi zbog cena koža da malo razbuktaju rat. Ili istoričari koji bi da, zbog gubljenja interesovanja za hrišćanske korene Vizantije, malo podgreju interesovanje...
Ajde, dalje. Samo te slušam.
Tu je i izraz „utamanjivač ljudi“, korišćen kod Homera, u Ilijadi i Odiseji, za boga rata Aresa. Kod Eshila takođe, a rabili su ga i kao Apolonov epitet. Zatim „država koja pada na kolena“...
Tooo! Pušenje, znači?
Klasična poezija, nažalost. A iz „bogate“ ponude plagijata izdvajamo i „prikupljanje neopravdanog razloga“, preuzeto iz Aristofanovih Oblaka, i pojam „adikos“ – takođe personifikaciju koja brani novo Sokratovo učenje. Opet Aristofan i...
Dosta više sa tom špijunčinom, bre!
...„varali raznolikim prevarama“, iz Viteza, i Herodot i Carstvo dece ili dečja igra. Ima još.
Ima?
Za neke, kao što su „oblak prašine u nestalnosti“ ili „dah vetra sreće koji je bio povoljan“, izvori su još uvek nepoznati.
Molim?
Dakle, ili dobar istoričar sa viškom patosa, ili loš plagijator, ili nečija sjajna sekretarica. Ništa više od toga. Dixit.

Hozroje I Anuširvan – kralj Persije i jedna od retkih figura zbog koje se celom Carstvu, uključujući i Glavnog, tresu gaće na pomen ratovanja na Istoku; najveći reketaš 6. veka, kome je Justinijan najdraža mušterija, i idejni tvorac „neformalnog ubiranja poreskih prihoda“; vladar sa stopostotnom naplatom poreskih obaveza u zemlji i inostranstvu, bez promila poreske evazije; najžešći protivnik „dvostrukog oporezivanja“, s obzirom na to da iste naplaćuje sam i samo on; preteča GPS sistema kontrole fiskalnih kasa, u obliku luka i strele, i prerušenih poreskih inspektora, maskiranih u, kao, konjanike i sa, kao, sabljama; pare voli više od krune, krunu od Persije, Persiju od Vizantije za koju mu se, bajdvej, baš jebe...
Oooo...
Opasan tip.

Cezaropapizam – dominacija svetovne vlasti nad duhovnom; jednačina sa dve nepoznate, u kojoj osoba A (vladar) kontroliše osobu B (prvosveštenika), pri čemu je A jednako B; stilska figura u kojoj ruka sa vladarskim žezlom bije drugu ruku, zaduženu samo da se krsti, čim ova druga, posežući za purpurom, zaboravi šta joj je dužnost; ulje na platnu, na kome Crkva jede iz ruke Države, pri čemu prsti države nežno i preteće miluju liturgijsku pticu-pevačicu; odličan recept za dugu i srećnu diktaturu; još bolji za demokratiju, južnoameričkog ili balkanskog tipa.

cariČin grad – vizantijska naseobina, nedaleko od Leskovca, sagrađena 536. godine; glavni grad dijeceze Dakije, čiji je episkop imao status nezavisnog arhiepiskopa severnog Ilirika, sve do 546. godine i potčinjavanja vrhovnoj duhovnoj vlasti pape; titulu arhiepiskopa Iustinianae Primae, od 12. veka, nosi arhiepiskop ohridski, a od 16. veka i arhiepiskop pećki; grad sa osam crkava, akvaduktom, trgovima, ulicama i rokom trajanja od samo 80 i kusur godina; mesto sa najvećim mozaikom u Srbiji, površine 200 kvadrata, „zaštićenog“ peskom i najlonom; izvor jeftinog građevinskog materijala za domoroce; san svakog arheologa amatera i akademika profesionalca.

Image and video hosting by TinyPic

(Uz poslednji deo „Dnevnika“ pričvršćen je izgužvan papir sa pečatom i nečitkim nazivom neke pravne kancelarije. Sadržaj glasi:

„Danas su nas izbacili iz Muzeja. Njega su odveli, mene su, opet, malo tukli. Dežurni lekar je upisao navode službenih lica da sam se ’okliznuo niz stepenice, više puta’. O njemu nisam čuo više ništa, sem da je vraćen u roman, odakle je pobegao zbog ’nepažnje i nedostatka budnosti šire društvene zajednice’. Eksponati su prodati ili na kilo ili na komad i već su uneti šalteri i kompjuteri. Umesto grobne muzejske tišine, koja je često grubo narušavana divljim komentarima razgoropađenih kustosa, zgrada danas peva u ritmu POS-terminala. Uspeo sam da sklonim ovo rešenje o prinudnom izvršenju i iskoristim ga za moja zapažanja.
I zapis, baš kao i batina, ima dve strane“
.)

Dživdžan ili vrabac – oblik reinkarnacije intelektualaca omiljen svakom diktatoru: neprimetan, lako se odstranjuje i hrani se mrvicama.
Šta je, nisi imao ništa pametnije pod dž?
Nešto pametnije od reinkarnacije? Ako nisi znao, Justinijan je najzaslužniji za to što je ponovno otelovljenje prognano kao jeretičko učenje. Na onom Petom saboru.
Tada beše sve osudio?
I monofizite, i spise tri episkopa, i reinkarnaciju. I ako je učenje o ponovnom rađanju, još od Origena, bilo sastavni deo ranohrišćanskog učenja. Tu je i tekstualno izdanje Starog zaveta ili „Hexapla“ i njegova čuvena škola u Aleksandriji. Pored biblioteke.
Da, tu je i patrijarh Teofil, hrišćanski fanatik.
I on. Onaj koji će zapaliti najveću riznicu mudrosti. Međutim, veće zlodelo je da se Origenova učenja proglase jeretičkim. I to na Saboru sa 159 vladika sa Istoka i sa samo šestoricom sa Zapada, koji podržavaju Origena. Rezultat znaš: „Ako neko prihvata neverovatno postojanje duše pre ovog života, kao i čudnu reinkarnaciju koja sledi posle toga, neka je proklet.“
Samo to?
Samo? Nešto kasnije, osuda je jasno personalizovana: „Ko ne prokune Origena, zajedno sa njegovim spisima i svim ostalim jereticima koje je sveta katolička crkva proklela, proklet da je.“ Ovom anatemom, Origen, najvažniji teolog rane crkve, proglašen je za otpadnika, a iz svih crkvenih dokumenata izbrisano je ili izmenjeno sve što je ličilo na njega. Dakle, umesto novog rađanja i pomirenja palih duša sa Bogom, kroz reinkarnaciju, uspostavljena je dogma o večnom prokletstvu. Iako se, ni u Bibliji, ponovno rađanje nigde ne osporava.
Kako beše, brisanje i izmene crkvenih dokumenata?
Baš tako. Ista sudbina koja je mogla, u bibliotekama Crkve, zadesiti i pravu Tajnu istoriju.

Šššš – onomatopeja poslednjeg izdisaja, vrlo često potpomognuta, kroz istoriju, svilenim gajtanom, klavirskom žicom ili, kod primitivnijih učesnika, golim rukama; strujni suglasnik kojim se utišavala pijana stoka u besplatnom „Pozorištu svih – pozorištu za sve“; prvo slovo rečenice „Šta sam, u stvari, hteo da kažem?“.
To sam i ja ’teo da pitam.
Nije ti malo sumnjivo da su iste godine, 565, pandrknuli i Justinijan i Velizar i Prokopije? Epidemija?
Čekaj, čekaj...
Ista godina smrti svih glavnih aktera Tajne istorije jeste još jedna enigma. Pitanje je samo: ko?
Šta ko?
Ko je rešio da sa sobom povuče i ostalu dvojicu? Pred kraj života, ostavljajući amanet dežurnim trovačima šta da rade sa isluženim vojskovođom i upotrebljenim istoričarem.
Ti to ozbiljno?
U tom slučaju, Prokopijev spis postaje još tajniji i misteriozniji. I još dalji od svih zabluda da je otkrivena prava Istina. Onaj birsovski „spoj poželjnog i prividnog“.
Ništa više?
Ništa.

I dan-danas su neki od detalja hapšenja terorista ostali nerazjašnjeni. Nikad se nije saznalo kako su uhapšeni došli u posed tajnih dokumenata o muzeju i hipoteci, niti imena svih saučesnika u ovom zločinu. Takođe, teško je objasniti uniformu onog drugog kidnapera, koja je ličila na togu, i sandale neprimerene klimatskim uslovima. Islednicima je „priznao“ samo svoje ime: Prokopije. Dok su ga odvodili u ludnicu, ponavljao je, žarom svojstvenim samo piscima i jurodivima, jednu te istu rečenicu:
„Kad, dakle, Justinijan umre, ako je čovek, ili završi svoj život kao vladar demona, svi oni koji ga budu nadživeli saznaće istinu.“

- 01:22 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Franz Xaver von Baader

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Štovana gospodična,

Dok usred drevnog Rima posvećujete svoje srce, svoj duh, svoje oko i svoju ruku umjetnosti, možda Vam neće biti neugodno ako preko oštrih Alpa čujete glas prijateljskog sjećanja na onu svetu ljubavnu povezanost triju gracija našeg boljeg i vječnog života: religije, spekulacije i poetike (a s njom i likovne umjetnosti), neovisno o tomu kako malo teolozi, filozofi i stvaratelji u naše vrijeme još ili već vjeruju u tu povezanost.

Vaš, s dubokim štovanjem odani Vam pisac ovog malog spisa koji na promišljanje velikih stvari pobuđuje.

Schwabing kod Münchena, 27. Kolovoza 1831.


Većina ljudi smatra da samo od njihove samovolje ovisi hoće li svoje divljenje nakloniti onome što je doista vrijedno divljenja, svoju ljubav onome što je vrijedno ljubavi, svoju vjeru onome što je vrijedno vjere, i da tako mogu uskratiti svoje služenje zakonitu gospodaru. Ovi ljudi većinom prekasno bivaju svjesni da tako iz slobode zapadaju u nevolju da se moraju diviti onome što nije vrijedno divljenja, ljubiti ono što nije vrijedno ljubavi, vjerovati onome što nije vrijedno vjere i služiti onome koji nije vrijedan nikakva služenja.

1.
Prema riječima sv. Martina, čovjek je htio biti čovjekom bez Boga, ali Bog nije htio biti Bog bez čovjeka. Kako bi stvorio prirodu i čovjeka, Bog je morao samo slobodno razviti svoju moć i veličanstvenost, morao se nekako osloboditi – a da spasi paloga čovjeka, morao je u neku ruku učiniti nasilje. Morao se, naime, lišiti svoje veličanstvenosti, kako bi mogli shvatiti Njega i njegovu pomoć, i kako bi to mogli podnijeti u svojoj slabosti i pokvarenosti. Samo ljubav poima i kadra je za tu žrtvu.
Ako stvoreno biće ne poima, pa se zato divi onome što je iznad njega, još manje shvaća kako se to što je iznad njega ujedno spušta dolje, u njega i pod njega. Naša filozofija još nije jasno shvatila ovo silaženje, iako je ono već jasno izrečeno u riječi supstancija kao podmet, kao temelj i utemeljenje. Sve što proizvodi sa svojim proizvedenim izjednačava se ili se s njim sjedinjuje, a da se s njim ne miješa, nego samo tako što se kao majka spušta toliko duboko, pod ono, koliko se otac zadržava iznad njega. Kao što se stvoreno biće ukida/uzdiže u Boga, ovaj se ukida/uzdiže u stvoreno biće i obrnuto. A ako je ovaj normalni uzajamni proces ukidanja/uzdizanja poremećen, na stvoreno biće koje se htjelo uzdići prema ocu, majka odmah uzdigne/ukine ili potisne naniže, lako ćemo razumjeti da tu nenormalnost ne može ispraviti otac, nego jedino majka, naime dublja emanacija materinstva nego što je to bila ona prva. Iz ovoga se može shvatiti funkcija ženskosti kako u dobrom, tako i u lošem smislu.

2.
Trgovac zapisuje sve što primi od svojega poslovnog prijatelja na svoj račun, ili debet, kao što mu ovaj daje, zapisuje na njegov račun, ili credit. Na jednak način vodi svoje knjigovodstvo i ljubav. Kada mi se, naime, moja ljubljena predaje, ja sam postao dužnikom, a kada se ja predajem svojoj ljubljenoj – kada joj vjerujem – ona mi postaje dužnom. Čak mi se ni Bog ne može predati ako Mu se ja ne predam, ako Mu se ne prepustim, ako se ne oslonim na Njega, ako mu ne vjerujem. Ali, On mi se ne može uskratiti ako Mu se predajem kad mu vjerujem: i tako mi On na neki način postaje dužnim.

3.
Kad imam svoju ljubljenu, ja njome vladam i njezin sam gospodar. Kada ona ima mene, vlada mnome i moja je gospodarica. Ako onome koga ljubim mogu pričiniti radost, time se oslobađam potrebe, patnje, a ako mu mogu oduzeti kakvu patnju, time primam radost. Kao u prvom, tako i u drugom slučaju, ljubljenom sam biću dužan onoliko zahvalnosti koliko i ono meni, i u tom smislu možemo reći da ljubav sve zapisuje dvostrukom kredom.

4.
Zato bismo mogli reći da je onaj tko ljubi zahvalan svojoj ljubljenoj već zato što mu dopušta ljubiti. Ali pogledamo li izbliže, pokazuje se da mogu ljubiti samo onu osobu, to jest da mogu dopustiti da je od mene ljubljena samo ona osoba koja sa svoje strane ljubi mene. U tom smislu Bog se u Pismu vrlo često žali da malo ljudi puštaju da ih On ljubi, pa i to da ih ljubi tako malo, pa da zato On, iako je Ljubav, može zbilja ljubiti tako malo ljudi, a i njih – njihovom krivnjom – tako malo, iako bi ih itekako rado ljubio.

5.
Iz ovoga slijedi da zapravo ništa nije vrijedno ljubavi, osim ljubavi same; jer u području duha i srca, vrijednost, prihvatljivost i zasluga su jedno.

6.
Ništa nije pogrešnije, prostačkije, nego kada poniznost ljubavi koja se slobodno spušta zamjenjujemo s neslobodnom niskošću, i kada njezinu uzvišenost brkamo s ohološću. Doista poniznost i uzvišenost u svojemu jedinstvu kao androgin tvore ljubav, i kada ta (ljubav) kao takva, kao moć gasne, nastupa spolna razlika kao nasilje i slabost, kao obijest ili tiransko uživanje ili naslada ropstva, što je međusobno vezano lancem kao u divljem braku.

7.
Ljubav nas čini istinski slobodoumnim (liberalnim), jer onaj tko ljubi ne odvaja pravo (vladanje) od dužnosti (služenja), posjedovanje od posjedovanosti ili dopuštanja da se bude posjedovan.

8.
O Bogu neprestance svjedoče kako onaj koji Ga ljubi, tako i onaj koji Ga mrzi. Kao što, naime, dobar čovjek u svojoj sreći slavi Boga i zahvaljuje Mu, i kao što ga u nesreći moli, tako i zli čovjek u bolu i nesreći Boga proklinje, a u sreći mu prkosi.

9.
Iako cjelokupna kršćanska religija počiva na spoznaji i uvjerenju da je „Bog ljubav“, mnogi teolozi i moralisti ipak govore o našoj dužnosti prema Bogu i prema ljudima tako kao da dužnost i ljubav u temelju nisu jedno te isto. Ako je, naime, rečeno u Pismu da su sve zapovijesti sažete u jednoj, i to u ljubavi prema Bogu i ljudima, ipak je kao dužnost zapovjeđena sama ljubav. Naravno da ta ljubav ne bi mogla biti zapovjeđena ako bi se sastojala samo iz požude i strasti, pa zato zapovijest ljubavi izriče samo to da je u moći svakoga čovjeka otvoriti se ili zatvoriti se pred nekim afektom ove ljubavi koji mu se slobodno nudi ili ga moli. Identitet ljubavi i dužnosti se, doduše, pokazuje već i time da i jedno i drugo govore o povezanosti. Jer riječ dužnost, obveza, proistječe iz toga da smo vezani ili povezani, pa je razlika između dužnosti i ljubavi samo u tome da dužnost (zakon), kao puka obitavajuća moć goni na povezanost, dočim ljubav kao moć koja ispunjava i obitava unutar, privlači, zbog čega ljubav oslobađa od pritiska zakona, tako kao što prodor zraka u tijelo bez zraka ovo oslobađa od zračnog pritiska. Povezanost koja je u dužnosti bila još jednostrana i zato neslobodna, u ljubavi postaje uzajamna, pa time i slobodna. U ovom smislu je u Pismu rečeno da je ljubav ispunjenost zakona, i u tom smislu se riječ ili ljudski personificirana žudnja za ponovnim spajanjem zove „nasićujućom“ (speisende) ili „ispunjavajućom“ (erfüllende).
Ona stara rečenica: Pater in filio, filius in matre (Otac u sinu, sin u majci) izražava dvostruki odnos svakog proizvodećeg prema svom proizvedenom, kada je taj kao otac suptilniji od porođenog, pa mu je nepojmljiv, a kao majka, suprotno tomu, pojmljiv, takav da hrani i ispunjava, ili dijeli hranu i sebe u njoj: kao Otac postavlja se iznad njega poput neba, a kao majka je pod njim, poput zemlje.

10.
Težina obveze ili zakona, dakle, izriče prazninu ili nedostatnost obitavanja-unutra, jer teško je ono što nema svoje noseće središte u sebi, i što njegovu moć iskušava samo kao obitavajuću. Ispražnjenost od ljubavi i teško srce su stoga sinonimi, onako kako je tama kao težina očiju – ispražnjenost od svjetlosti.
Stari su Nijemci nazivali bitak-u-tuđini (In-der-Fremde-sein) također i bitak-u-bijedi (Im-Elend-sein). U tuđini/bijedi je onaj tko napusti svoju majku i tko se nalazi kod tuđe majke ili maćehe, u području ili kod posrednika kojemu nije jednako važan. Jer to što je rođeno, njegova prirodna majka uzvisuje ili snizuje u razmjeru s tim kako se to uzvisuje ili snizuje u odnosu prema ocu. Otuda postaje razumljiva i ona rečenica: Svako je biće dobilo zadaću da rodi svojega oca (Saint-Martin: Esprit des Choses I, 267), naime uz pomoć svoje majke; jer se roditeljica predaje djetetu u istom razmjeru, odnosno tako želi dijete, kao što se dijete predaje ocu i kako ga želi. Upotrijebimo li izraz ukidanje/uzdizanje (Aufhebung) u Hegelovu smislu, mogli bismo reći da se u istom razmjeru u kojem se sin ukida/uzdiže u oca, u normalnom stanju mati ukida/uzdiže u sina, dočim mu se u nenormalnom stanju uskraćuje kao maćeha.

11.
Nema ništa gluplje od vjerovanja u zbiljsko ili uspjelo samoljublje (filautiju), jer sebe možemo ljubiti toliko malo koliko možemo sebe zagrliti. Onaj tko hoće sebe ljubiti i samome sebi se diviti, ustvari samo nastoji preko svjedočenja drugih opovrgnuti svoje dvojbe o tome da je sam vrijedan ljubavi i divljenja, što mu nikada ne može uspjeti, tako da naposljetku uvijek ostaje unutarnje prazan. Samoljublje, kao i divljenje samome sebi, uvijek dokazuje samo tu prazninu, za koju smo krivi mi sami; samoljublje je kao tantalski trud, kazna za odbijeno divljenje i ljubav onoga što je doista vrijedno divljenja i ljubavi.

12.
Svaki čovjek, kao onaj najplemenitiji tako i onaj najprostiji, ima potrebu diviti se, poštovati i biti poštovan, ljubiti i biti ljubljen. Onoga koji nas ne poštuje ili nas smatra nevrijednima, iako ga priznajemo za višeg od sebe, možemo se samo bojati ili smo pred njim zastrašeni: onoga koji nam nije naklonjen ne možemo ljubiti. Jer samo je slobodna naklonjenost ljubav; samo onaj tko ima sebe, može se i predati, i samo njega primamo, dočim onoga koji je bez vlastitosti ili je vlastitost izgubio uzimamo, i za to mu se ne zahvaljujemo.

13.
Darovatelj nije dar, i dar nije darovatelj, a ipak u daru darovatelj daruje sebe sama, onoliko koliko ljubi, a primatelj prima u daru darovatelja, onoliko koliko ga ljubi. Ako ti u svojemu daru ne darujem sebe sama (svoje srce), ne ljubim te, i ako u daru ne primaš mene sama, ne ljubiš me.

14.
Istinski nesretnim i neblaženim moramo nazvati samo onoga tko ne može steći nikakvu naklonost prema onome koga se ustvari treba bojati, i koji je preko naklonosti vezan za onoga koga bi trebao prezirati.

15.
S pravom govorimo da samo uz pomoć dobrih djela možemo privući srce i uza se ga vezati. No zbiljsko dobro htijenje je već dobro djelo, i to načelno i središnje dobro djelo, pa stoga veće od onih koje samoživo ili slobodno biće može iskazati drugome, i bez kojega su sva druga dobra djela ništavna, pa tako i ne mogu biti priznata kao takva, niti mogu polučiti priznanje.
Tako dobro djelo koje priroda ili poeta (umjetnik) ukazuju osjetilu koje opaža lijep oblik, ustvari dolazi od dobrog htijenja koje je priznato kao takvo: onako kako ljepota kao ljupkost (Lieblichkeit) potječe od ljubavi, ružnoća (Hasslichkeit) iz mržnje, i kako je Charis ili Gratia isto što i Charitas (milost ili naklonjenost). Inače, glede ljepote materijalnog oblika, tu je srodnost lijepog (Schön) s „blagonaklonošću“ (Schonen) utoliko pravilnija, jer je samo blagonaklona Božja milost ta koja našem oku lijepim omotom, kao lijepim izgledom, uskraćuje bezličnost, da, odvratnost koju materija krije u sebi. Privid (Maya) u sebi nije ni istina ni laž, nego to postaje samo po intenciji onoga koji ga uspostavlja, onako kako prevara nastaje samo krivnjom onoga tko je smatra nečim drugim nego što jest.

16.
Ako onaj tko čini dobro djelo za sebe veže srce onoga tko je dobro djelo primio, ta veza mora biti slobodna, to jest uzajamna. Primatelj treba biti tako spreman i radostan da se isporuči u vezu kao što darovatelj treba biti spreman i radostan povezati se. Tko može davati bez oholosti, taj može i bez samoponižavanja (pritiska) uzimati, a onaj tko uzima sa samoponižavanjem, kadar je davati samo s ohološću.

17.
Potreba da sebe vidiš poštovanim i ljubljenim je tako istinska i snažna da često ne opravdava samo slabost onoga koje je tu previše lakovjeran, pa dopušta da bude prevaren, nego pokadšto i nezlonamjernog prevaranta ili prevaranticu.

18.
Ako s pravom preziremo koketnost kao težnju za sviđanjem koja je pretjerana ili smjera na prevaru, ipak ne treba zaboraviti da ljubav i prijateljstvo ne mogu postojati ukoliko nam se prijatelj prestane pokazivati u ugodnu svjetlu, dakle, ako više ne želi sviđati nam se. Baš brigu, čak skrupuloznost u tome dokazuje ljubav koja zajedno s malim uvijek daje veliko, baš zato što i veliko koje daje smatra malim i premalim, a ono malo što prima, prevelikim.

19.
U našim racionalnim vremenima, kad znamo čak i za racionalno stočarstvo i načine za racionalnu proizvodnju stajskog gnojiva, razumljivo je da je ljubav, kao i religija, racionalizirana u istom smislu, to jest očišćena od te skrupuloznosti kao da je posrijedi praznovjerje – a ustvari je time zajedno s vodom nakon porođaja bačeno i dijete.

20.
Ljubiti u tako velikoj mjeri znači služiti ljubljenom, da i obrnuto, služenje lako proizvede ljubav. Ljubiti, znači učiniti nešto s radošću, znači patiti i iskušavati pomanjkanje za ljubljeno biće; i tko ne bi imao ili ne bi znao ništa drugo što bi za ljubljeno biće mogao uraditi, što propatiti ili čega se lišiti, taj bi prestao ljubiti.

21.
Ne ponižava nas i ne čini nas neslobodnim služenje, nego samo ono služenje koje briše poštovanje i ljubav; služenje iz ljubavi stoga oslobađa, iskazuje nam čast i uzvisuje nas, i ništa nije budalastije nego kad ljude pokušavamo osloboditi time da su bez služenja, jer ih na taj način ostavljamo bez ljubavi. Tako bismo od njih samo napravili rulju koja nije prijemljiva za slušanje.


22.
Žališ li se zbog toga što moraš služiti, pomisli na to dan svijetu nema nikoga tko ne služi, i to često ne samo višim od sebe, nego baš nižim. Za ljubavno služenje nitko nije prevelik niti premalen, jer i Bog, kako kaže Pismo, služi onome tko Njemu služi dobrovoljno i pošteno. I u najobičnijem služenju je dobra volja ili ljubav ono što je najbolje, i lud je onaj tko svojom zlobom ili odsutnošću ljubavi onemogućuje onome tko mu služi služenje s dobrom voljom, odnosno da mu dobro služi.

23.
Hoćete li dakle, vi koji ste svjetovne i duhovne veličine, da vam ljudi služe voljno i dobro, učinite ipak i nešto zbog čega će vas moći ljubiti – a da bi vas ljubili, učinite nešto zbog čega će vam se diviti. Jer divljenje ostvaruje slobodno podređivanje, pa kada netko pokušava postati autoritet, neka se pokaže vrijednim divljenja, znači istodobno i uzvišen, i onaj tko se spušta ili ljubi. („Milost“ (Gnade) dolazi od „izglađivanja“ (Gnieden) ili uniženja (Niedern). Die Sonne geht zu Gnaden, govorili su stari, to jest „sunce zalazi“).

24.
Istinski ljupka i uljudna je ljubav, i naprotiv, odsustvo ljubavi je uvijek neotesano, ma kako uljuđenim i ljupkim hoće se praviti.

25.
Kao što je svakom ljudskom srcu potrebno poštovanje i ljubav, potrebno mu je i opraštanje. No samo ljubav prašta, i rado oprašta, jer joj smirenje i kajanje, koji joj se obraćaju, pomažu razviti bogatstvo i punoću svoje nježnosti. Istinsko kajanje nije kajanje zbog toga što smo oštetili ili nečim povrijedili onoga tko zbog toga može nas kazniti, nego onoga tko nam oprašta, ili je spreman oprostiti nam.

26.
Bez su-patnje/sućuti (Mitleiden) nema nikakve zajedničke radosti (Mitfreuen). Ne samo da u nevolji poznajemo prijatelja i ljubljeno biće, nego su prijateljstvo i ljubav tek ukorijenjeni u nesreći i nevolji. U sreći i blagostanju ljudi stižu ne dalje od druženja (kako sa ženama, tako i s muškarcima), pa čak i kada klica ljubavi proklija bez suza, neće uhvatiti korijena bez ove rose.
Tko nikada nije jeo kruh sa suzama,
Tko nikada nije u noćima, probdjevenim u bolu,
Sjedio u suzama na postelji,
Taj vas ne poznaje, nebeske moći.
(slobodni navod iz Goethea)


27.
Ljubav prašta onome tko se kaje, to jest onome koji se pošteno ispovjedi. Svaka biljka umire ako ogolimo njezin korijen ili ga izvadimo na svjetlost, a tko je obavio ispovijest, to je učinio s grijehom ili odsutnošću ljubavi koja se u njemu ukorijenila, i koja je, kao i indiferentnost, već zametak mržnje. Tko se pokajnički ispovijeda, odaje svoje zlo uz dobro, kao što je kao grešnik odavao svoje dobro uz zlo; jer nema grijeha koji ne bi napao korijen dobrog i utoliko ga ogolio.


28.
Nije vidljiva, opipljiva hrana ta koja nas zapravo hrani i održava, ili - prema točnom francuskom izrazu – koja nas „supstancira“, nego nevidljiva, skrivena moć koja je u njoj prikrivena ili incognito, i kroz koju onda, kada hranu uzimamo u sebe i počinjemo je koristiti, one moći stupaju s nama u zbiljsku zajednicu, kao u communio vitae: one moći su hranu proizvele u tu svrhu. Ako sunce na nebu svojom svjetlošću i toplinom hrani biljke, ako ih blagoslivlja i ako im se priopćava – jer ono što sunce nije blagoslovilo ili posvetilo, to ne može uspijevati – ono im na neki način govori: „Uzmite i jedite, ovo sam ja“, a ipak, ne komada se u nebrojene hostije, nego na nebu ostaje isto.
Drugu osobu kao osobu ne mogu, naravno, neposredno posjedovati i uživati, osim ako mi se ne unizi do neosobnog dobra i stvari. Otuda materia iz mater; i u tom smislu je svako sebe-izručivanje bića koje ljubi sebe-darivanje ljubljenome. Bez uvida u to stalno premještanje-sebe-u-drugoga i ponovno sebe-preuzimanje vlastito-osobnog u ne-vlastitu prirodu (naravno, u drugom smislu nego što o tome govore filozofi prirode), bez toga uvida u ovaj po-sebljujući i od-sebljujući (sich verselbstigenden und entselbstigenden) proces ne razumijemo ni jedno ni drugo.
A na osnovi ovoga shvaćamo i izvornu androginu prirodu duha, ili (činjenicu) da svaki duh kao takav ima svoju prirodu u sebi i ne izvan sebe; kao što je, naime, istinska (wahre) ljubav zbiljska (wirklich) tako kao što oba bića koja se ljube uzajamno postavljaju svoju po-sebljujuću i od-sebljujuću mogućnost u zbiljnost: mogućnost čije je ono biti-predručno-prisutan (Vorhandensein) dakle pretpostavljeno u oboma. Nerazumijevanje ove izvorno androgine prirode čovjeka je doduše tako veliko da su čak i stvaranje Eve iz Adama, to stvaranje drugog čovjeka, pomiješali s raspolovljivanjem spolne mogućnosti u oboma, do koje je navodno došlo tom prilikom, pa su, dakle, predstavljali androgine kao apsolutno nesposobne za razmnožavanje. U normalnoj spolnoj vezi – vezi preko ljubavi – muškarac ženi pomaže diviti se, a ova muškarcu ljubiti, ili muž pomaže ženi koja je u njemu prema muškosti, a ova mužu koji je u njoj – prema ženskosti. U nenormalnoj spolnoj vezi – vezi bez ljubavi – žena pomaže mužu prema zmiji, a muž ženi prema luciferskom, oholom duhu.

29.
Zapravo, srce je hranjeno i supstancirano samo drugim srcem, i u svakoj drugoj hrani ili uživanju srce na kraju ostaje prazno. Kao što čovjek dakle živi i jede samo od čovjeka, tako čovjek drugom čovjeku može biti također otrov i smrt. Kako budalaste nazvati ljude koji su tako brižni i skrupulozni u izboru svojih jela, a tako nepažljivi i ravnodušni kad biraju hranu svojega srca?

30.
Ako ne bi postojalo središnje Srce, i ako se ljudi ne bi mogli u zajedništvu supstancirati i obnavljati ovim srcem i u njemu, ne bi se mogli supstancirati ni međusobno i uzajamno, nego bi čovjek morao drugog – kako se to često i zbiva – ispljunuti iz sebe.

31.
Ne postavljaj svoje srce u stvari ili u osobe koje su bez srca, a još manje u zle. Svi otrovni, krvoločni insekti i crvi su beskrvni ili imaju hladnu krv, pa su tako i svi ljudi s hladnim srcem – krvopije, trovači i ubojice srca.
Otkako je negativni duh postao doktrinaran i posjeduje ljude u njihovoj inteligenciji, nastalo je mnoštvo filozofskih, religioznih ili moralnih sistema koji srca čine hladnim, koji truju i isušuju, sleđuju ili ubijaju srce. Ovi sistemi su često još gori od njihovih izrađivača, koji su više obssesi nego possesi.

32.
Ne samo slučajnost ili lakomislenost, nego čak i zločin može spajati ljudi, odakle ne proizlazi da je i njihov trajni suživot slučaj ili zločin, jer u ljudskoj moći je da od lošeg povoda napravi nešto bolje. Tako na primjer nevolja ili neka niska potreba sjedini ljude, ali nastala veza ostaje i kada nevolja prođe. Na taj način nam je svaka prirodna ljubav dana (gegeben) kao nešto neposredno, ali nam je ujedno zadana (aufgegeben), zato da preko posredujućeg samo-djelovanja od nje napravimo nešto bolje. Mnogi ljudi se u svemu tome ne pokazuju razumniji od orangutana koje Indijanci tjeraju od vatre koja se sama zapalila i uz koju se griju, ali nemaju pameti da tu vatru održavaju dometanjem. Kako često zbog toga vidimo kako prirodna spolna ljubav, ljubav prema djeci, roditeljima, braći i sestrama, rodu ili domovini, iz istog razloga prilično brzo gasne i prođe.

33.
Žališ se nad prolaznošću i zbog toga nad ispraznošću svih tih ljubavi, a ustvari bi mogao i trebao bi promjenljivo učiniti nepromjenljivim – tako da postane bezvremeno, umjesto da time, takoreći, hraniš vrijeme.

34.
Svaka nova ljubav (ni religiozna nije od toga izuzeta), koja u nama nastaje bez našeg dodavanja ili zasluge, nalik je novorođenom djetetu, nježnom, a krhkom i potrebitom pozorne njege. Novorođenče je, naime, u početku samo neposredni plod i slika supstance roditelja, a mora postati djelatnom samoživom slikom njihova duha i srca.

35.
Trajno je i besmrtno ono što je u sebi temeljito izbrisalo propadljivost i smrtnost. Tako je u ljubavi vjeran i postojan samo onaj tko je nevjernost i mogućnost otpadništva u sebi izbrisao već kao nacrt i mogućnost (kao posse mori, kako kaže Augustin), premda nije došlo do zbiljske nevjernosti ili otpadništva.
Oni koji utvrđuju nužnost zbiljskog nevjerništva kažu nam da se djevojka može udati samo tako što će pasti, i da do spoznaje istine možemo doći samo tako što ćemo opozvati laž.

36.
Kao što je Bog stvorio čovjeka bez krivnje (schuldlos) ili nevinog (unschuldig), i kao što je prirodu stvorio nepokvarenu, ali ne i nesposobnu za krivnju i nepokvarljivu, i kao što je Bog htio da čovjek preko vlastitog djelovanja, suradnje i zasluge (preko iskušenja u kojima se potvrđuje) u sebi izbriše tu mogućnost za krivnju ili pokvarljivost, tako vrijedi i za svaku drugu ljubav, jer svaka ljubav treba iz svojeg prvotnog, neposrednog, prirodnog ili nevinog stanja stupiti u potvrđeno stanje i (trajno) opstojanje (Stand und Bestand) preko iskušenja.


37.
Kao što, dalje, ljudska nevjernost i otpadništvo od Boga i (pobuna) protiv Boga nisu bili nužni, i kao što bi čovjek mogao proći i opstati i bez takva iskušenja – a ipak, kao što je iskušenje bilo nužno, jer bez toga da ga prođe čovjek ne bi mogao steći potvrdu ili ostvarenje istinitosti i trajnosti svoje veze s Bogom – isto na svoj način vrijedi i za svaku ljubav, naime kako za ljubav između ljudi, kao i za ljubav prema prirodi, za ljubav kao načelo, kako kulture tako i prikazivačke umjetnosti.

Kao što se Božja ljubav spušta prema čovjeku i uzdiže ga sebi, ona se kao ljubav prema ljudima širi u horizontali i spušta se kao ljubav prema prirodi u niža bića i njih uzdiže sebi. A ako s ovom istinskom ljubavlju ili naklonošću prema prirodi treba uspostaviti istinski odnos njezina pripadanja/poslušnosti (Hörigkeitsverhältnis) čovjeku, morala je razumna tvorevina i tu oduprijeti se dvostrukom iskušenju: da ili despotski, zaboravljajući Boga, zlouporabi prirodu, ili da joj se ropski (i podjednako zaboravljajući Boga) podvrgne. Tamo, naime, zaboravljam da je Bog apsolutni Gospodar prirode, a ovdje, da je taj Bog njezin jedini neposredni Gospodar. Prvom je iskušenju podlegao Lucifer, drugom čovjek.

38.
A ako je u Ljubavi zbilja došlo do otpadništva ili nevjerstva, ni time ipak nije sve izgubljeno, osim ako u otpadništvu samom ili nakon njega nije bila izbrisana mogućnost pomirenja. To pomirenje ne samo što čini dobrim ono što je bilo loše urađeno, ne samo što povezuje ono što se razdvojilo, ili udaljilo jedno od drugog, nego - ako čovjek slobodno prihvati u sebe bol pomirenja, koji je ovdje istodobno bol smrti i rođenja) - preradi to što je bilo uništeno u nešto bolje nego što je bilo, a to što je bilo razdvojeno poveže još čvršće nego ranije, kao što pomireni prijatelji i ljubavnici osjete da su međusobno povezani dublje, na više unutarnji i neraskidivi način, nego što je to bilo prije nego što su bili pali.
Riječi sin (Sohn, Filius), isto kao i pomirenje (Söhnung), pokora (Sühne) – imaju isti korijen. Krist je, kako kaže Majstor Eckhart, umro na križu, kako bi učinio mir i pomirenje (Sun) između Boga i nas. U skladu s primjedbom u (našem) tekstu, razlikujemo, doduše, nepomirljivo i (u vremenu) pomirljivo otpadništvo, nevjernost ili prekršenu riječ. Nepomirljivi zločin moramo shvatiti kao nešto što je usmjereno prema središtu, dakle kao potpuno ili direktno suprotstavljanje, dočim se nepotpuno, koso kretanje brzo pretvara u kružno vremensko kretanje, koje ponovno vodi natrag. Otuda potječe identitet pojma vremena i obnove. Kao što prilikom dobrog korištenja vremena smjer koji još nije bio direktan prema središtu, postaje direktan, dok se koso suprotstavljanje posve iscrpljuje, tako se i obrnuto, prilikom lošeg korištenja vremena, kos smjer prema dobrom posve iscrpljuje, a suprotstavljanje u smjeru samog središta postaje potpuno i direktno.

39.
Pad oholog Lucifera Bog nije u svom srcu tako teško primio, kao što je primio pad slabog, preko osjetilnosti zavedena čovjeka. Budući da je taj pad teško primio u svom srcu, iz tog srca je stigla spasonosna ljubav koja pomaže, i počela je preko otjelovljenja u ljudskom liku (koje je, naime, počelo već u trenutku pada) djelo pomirenja, to jest neraskidivog ponovnog spajanja Boga s čovjekom, a preko ovoga i sa svijetom. To je djelo napredujuća povijest svijeta u velikom i povijest svakog pojedinog čovjeka u malom. Ljubav je, i uvijek je bila, kako kaže Ivan, kod Boga kad je stvarao svijet i čovjeka, a kada je čovjek pao, došla je iz Boga i kao spasonosna Riječ stupila u svijet.
Mogli bismo reći da je u trenutku čovjekova pada Božje srce u odnosu prema njemu pogriješilo, ali je to ovdje mišljeno u smislu koji je suprotan uobičajenom, jer je, naime, bilo bezoblično i time ponovno oblikovano. Zrak Božje ljubavi, ili Isus (prema tumačenju Židova) je, naime, u trenutku pada ušao u Sofiju kao prava matrica svih praoblika, pa je u praliku Čovjeka postao duhovni čovjek, kao što je u to vrijeme počelo i prirodno otjelovljenje u ljudskom liku. Na ovome počiva trostruko ime Spasitelja: Isus, Krist i Marijin Sin.

40.
Slične se tajne događaju u svakim ljudskim grudima koje su dopustile da se u njima učini čin pomirenja, jer se središnji proces ponavlja i zrcali u svakom djelomičnom. Koji čovjek koji ljubi u sebi nije osjetio da onda kada oprašta, i kada se s nekim miri, dublje zalazi u svoje srce, da time u samom srcu dublje poima – i da s ponovno uspostavljenim odnosom prema onome tko je od njega otpao, umjesto iskidanog i unakaženog odnosa, preko ove nanovo ostvarene i pojmljene žudnje i imaginacije, koja je postala na neki način stvaralačka, - da svim tim ne stupa u čovjeka koji se pokajao, da ga obnavlja i da se s njim povezuje? Koji, kažem, čovjek koji ljubi, nije opazio da samo krv iz srca, koja pritom dotiče, daje vezivo za onu unutarnju i trajnu, prijateljsku i ljubavnu vezu (kao krvno srodstvo u dubljem značenju riječi) za koju vrijedi ono što je rekla Mojsijeva žena: „Postao si mi krvav ženik.“
Stoga bismo svakom čovjeku koji je u sebi pošteno i srčano dovršio proces pomirenja, mogli uzviknuti: Nisi daleko od Kraljevstva Božjeg!
Impetus philosophicus* za božićni praznik

Kakvo je to rođenje i kakva je to osoba, kad se neizmjerna Riječ, Tvorac sveukupne tvorevine, rađa kao ljudsko dijete i od zemaljske djeve koju nije poznavao čovjek (da se, dakle, rodi bez oca u vremenu, a bez majke u vječnosti), ne može nam reći naš sam sebi prepušten um, jer je samo blijedi sjaj ili odraz Božjeg razuma, kao mjesec u kojem se zrcale sunce i zemlja, a sam nema snage, ni topline, niti sjaja.
To je najviša Božja tajna; navijestiti je mora zvijezda mudracima na Istoku, preko anđela mora je noću priopćiti jednostavnim pastirima u polju (jer se samo istinskim mudrim i jednostavnim otkriva Božansko): navijestiti da je On Spasitelj cijelog svijeta; inače nitko ne iskušava što je On, sve dok nije prispio u muževni uzrast i dostigao zagonetnih trideset godišta. Tada mora svijet spoznati svjetlost preko moći njegove riječi i preko velikih djela. Kad slijepi vide, bogalji hodaju, nijemi govore, kad bolesni bivaju izliječeni, kad đavoli bježe iz ljudi i odlaze u svinje, kad mrtvi ustaju – i još mnogo toga sličnog.
Što se to prepiru naši veliki Kaldejci, astrolozi, vidovnjaci i tumači znamenja o ovom božanskom knezu mira, kad ga zapravo nemaju? On je u Betlehemu, a ne u Babilonu, u tijelu zemaljske Marije i ujedno u središtu Trojstva, koje je njegovo vječno prijestolje. Ali je također u smirenom i skrušenom srcu – a ne u njihovim mozgovima, knjigama i visokim školama.
Jer trojno je rođenje ove riječi, prvo vječno u Ocu, drugo u Marijinom tijelu, a treće u svakoj duši što se čisto i iskreno preobrati k Bogu, jer ono što se tebi ispovijeda, u tebi se rađa, i ako se Tvorac u tebi čisto i slobodno ispovijedi i rodi, to u tebi ne smije učiniti nijedno stvoreno biće. Prema starom običaju, i Crkva to trojno rođenje slavi s tri službe na božićni dan.

*Impetus philosophicus: filozofsko oduševljenje, polet, i istodobno filozofski napad.

Preveo s njemačkog Mario Kopić

F. von Baader, Sätze aus der erotischen Philosophie und andere Schriften, Frankfurt am Main/Leipzig 1991, str. 139-157.

O autoru

Franz von Baader (1765-1841) bio je polihistor, od onih koji nakon renesanse ne bi trebali imati pravo na postojanje: filozof, liječnik, alkemičar, parapsiholog, socijalni političar, industrijalac, izumitelj i ekumenski vizionar.
Ova mnogostrukost znanja i slutnji bila je rođena u jezivu iskustvu suprotnog: u svojoj šestoj godini, bistro dijete, koje je raslo u atmosferi tople vjere, odjednom je upalo u čudnu duševnu i duhovnu tupost, „maloumnost“ (Blöde), kako je kasnije sam pisao. Tek u jedanaestoj godini njegova je misaona tupost nestala, isto tako iznenada kao što je i došla, pri pogledu na Euklidove geometrijske likove.
Studirao je medicinu i neko vrijeme pomagao ocu koji je bio dvorski liječnik, ali je vrlo teško podnosio patnje bolesnika, pa je stoga uskoro napustio svoj poziv. Posvetio se proučavanju kemije i mineralogije.
Među prvima je ponovno otkrio njemačku mistiku: za Majstora Eckharta je oduševio Hegela, koji je otada Eckhartovu misao stalno isticao kao ugled filozofske prožetosti religioznog sadržaja.
Vrijeme između 1792. i 1796. proveo je u engleskim i škotskim rudnicima; to što je tamo naučio upotrijebio je nakon povratka u Njemačku, kada je svoja metalurška znanja usavršavao u rudarskoj praksi i opisivao u brojnim znanstvenim spisima. Vodio je i vlastitu tvornicu za proizvodnju stakla. Godine 1800. oženio se Franziskom von Reisky. Od djece koju mu je rodila, samo je dvoje preživjelo dječji uzrast.
U vremenu između 1820. i 1826. Baader je putovao u Rusiju, gdje je želio osnovati kršćansku akademiju koja bi na ekumenskoj razini zadovoljila potrebu za bližom povezanošću vjerovanja i znanja.
Godine 1826, kao honorarni profesor, počeo je na minhenskom sveučilištu predavati filozofiju religije. Baader je bio čitavog života katolik, ali je oštro polemizirao protiv papinske „monarhijske“ vlasti u Crkvi, jer mu se činilo da je zbog nje ugrožena sama bit katolicizma. Nakon smrti supruge, oženio se drugi put kao sedamdesetčetverogodišnji starac dvadesetogodišnjom Marijom Rebel, s kojom je sretno živio do smrti.
Baadera je poštovao Goethe, Schelling je na brojnim mjestima svjedočio o genijalnosti svojega dugogodišnjeg prijatelja, Jacobi, Schlegel, Novalis i Jean Paul, Tieck i Steffens, Caroline Schelling, Rahel Varnhagen i Bettina von Arnim, Clemens Brentano, Alexander i Wilhelm von Humboldt, Görres, Kerner, Lenau i kasnije Kierkegaard, svi su ostavili ocjene pune entuzijazma o osobi i značenju ovoga teozofa.

M.K.

- 00:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se