NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Jacob Taubes

Prijevod Dalibor Davidović

Biblioteka Poligraf, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2009.



Kakav smisao može imati povijest nakon apokalipse dvaju svjetskih ratova, nakon holokausta i Hiroshime? Da bi odgovorio na pitanje što svakim danom sve više otkriva svoju tragičnu aktualnost (i da bi razumio Auschwitz kao nužni element, nipošto kao iznimku), njemački filozof i rabin Jacob Taubes (1923-1987) izabrao je judeo-kršćansku perspektivu kraja povijesti.

Židov – i dakle pripadnik ''naroda vremena'', izbavljenog od ukorjenjivanja u prostor – Taubes u Zapadnoj eshatologiji ispisuje fascinantnu povijest eshatologije i mesijanske ideje u zapadnom mišljenju, počevši od Ivana, Pavla, Augustina i Joakima iz Fiore preko Kanta i Hegela do Marxa, Kierkegaarda i Nietzschea, kojim se zatvara ovaj ciklus, bez mogućnosti njegova ponovnog otvaranja.

Za ovog ''apokaliptičara revolucije'' (kako Taubes sebe sama određuje), koji izaziva misao XX stoljeća kako u njezinoj teologijskoj tako i njezinoj eminentno filozofijskoj verziji, riječ je o propitkivanju tijeka povijesti kao razotkrivanja istine, no koristeći se pritom instrumentima koji su izvan nje same: vremenom, podrijetlom, krajem i bitkom. Eshaton se tako otkriva kao ono tada u kojem se u nerazlučivom jedinstvu mogu ponovno susresti ono prvo i ono posljednje, prošlost i budućnost.

''Na kraju zapadnog eona ljudskom je rodu kao nasljeđe i zadaća, kao ne-više i još-ne, predan prijepor između gore i dolje, rascjep između unutar i izvan, kao nacrt bitka. Pečat kojim bi se spojilo rastrgano jest coincidentia oppositorum. Suprotnosti se podudaraju: pred i u Bogu, koji je uvijek viši od gore i uvijek dublji od dolje, uspinjući se i silazeći, tako da ispunjava sve. Bog obuhvaća nutarnje i izvanjsko, jer On je kako ono najdublje nutarnje svake stvari, budući da je u Njemu sve, tako ono krajnje vanjsko svakoj stvari, budući da je On sve. Budući da je sve u Bogu, sve je ek-sistentno, ima svoje središte izvan sebe: u Bogu. Samo se čovjek može odvratiti od središta Božjeg i biti insistentan. Čovjek se upire protiv Boga i uzima samoga sebe kao središte. Zaboravljajući božansku mjeru, čovjek gubi orijentaciju i uzima samoga sebe kao mjeru: čovjek je mjera svih stvari. Time što čovjek kao subjekt sebe uzima kao mjeru svih stvari, zastire pravu vezu stvari i uspostavlja odaje, ispunjava svijet svrhama i sigurnostima, zaobljuje svijet u svoju čahuru, ograđuje se. Ove odaje zastiru veze stvari s Bogom i u njemu, gurajući ga u »tajnu«. No time i splet stvari postaje tajnom, što se više one rukovanjem, tehnikom čovjeka, gone u novu, nepravu mjeru.
Pitamo se: zašto ova zabluda vlada upravo čovjekom – ova zabluda, koja čovjeka baca u najveću udaljenost od Boga? U ovoj se bludnji bit čovjeka razotkriva kao sjena Boga. Upravo stoga što je čovjek sjena Boga, može u nju pasti – i što je odlučujuće, može mu uspjeti postaviti se kao mjera. Sjena je zmija što zavodi čovjeka na misao da je kao Bog... naposljetku: na misao da je sam Bog – a Bog da je samo njegova sjena. Time što čovjek sebe postavlja kao mjeru, sjena stupa u središte i zastire se veza stvari s Bogom. To je tama i pomrčina svijeta.
No, ne zagleda li se čovjek u ljepotu noći, nego je uvidi kao tamu, spozna li svoju čahuru kao prikrivanje, zamijeti li svoju inzistentnost kao upiranje, razotkrije li vlastitu mjeru kao laž i zabludu, sviće i u čovječjem svijetu, zbiva se zaokret od inzistentnosti prema egzistenciji. Svanuće preokreće sva mjerila. Bog tada prima čovjeka i ovaj ek-sistira, budući da nalazi vlastito središte: u Bogu. Jer čovjek po sebi nije ništa, ako nema udjela u Bogu. Time se podiže zastor spušten nad svijet, podiže se magla, otpadaju zablude čovječjih mjerila i razotkriva se mjera Božja. Mjera Božja jest sveto. Sveto je ponajprije izdvajanje [Aussonderung] i odvajanje [Absonderung]. Biti svet prije svega znači biti odvojen. Sveto je strahotnost koja potresa ustroj svijeta. Potres što ga izaziva sveto rasprskava ustroj svijeta za spas. Na sudištu povijesti presuđuje sveto. Povijesti ima samo kada se istinu izdvoji iz bludnje, kada se istinu osvijetli iz tajne. Od tajne bludnje do objave istine povijest se razvedrava''.