NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 27.01.2010.

Martin Walser

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Kada pođem na pogreb predsjednika općine, imat ću na licu svoj najbolji izraz, izraz poprskan suzama. Bolovi što će ih morati pretrpjeti dok ga ne budem ubio svojim neuvježbanim rukama, stanje u kojem će ga naći, pola zadavljena a pola usmrćena bodežom (vjerojatno će mi i tako još morati pomoći jedan srčani udar), njegova obećanja koja više nije mogao ispuniti, sve to osigurat će mu sućut na koju, da je kasnije preminuo, nipošto nije mogao računati. Dva gospodina iz policije vjerojatno će mi tek nakon pogreba staviti lisice, na vratima groblja, sjeverni izlaz. Ako se ni do tada ne odluče, morat ću hitno otputovati. Pa poznajem svoje živce.

No zašto, pitat će, zašto uopće mora biti? A ako mora biti, zašto da baš predsjednik općine u to vjeruje? Upravo to želim objasniti da bih naljutio državnog tužitelja, kojega će jasnoća mojega priznanja degradirati u obična čitatelja. Sucu i njegovim pomoćnicima preporučit ću se istinoljubivošću, možda čak kajanjem. Svakako da previše tražim želim li od sebe iskamčiti priznanje da se kajem već prije nego što moj nož stigne do prugastoga sakoa predsjednika općine. Nadam se da štof nije odveć solidan. Namjerno sam sačekao ljeto. S druge strane, čovjeku bi se u ovo doba godine, i ako nije sklon znojenju, pri takvom jednom neobičnom naporu mogli ovlažiti dlanovi, nož zamahne i klizne ti unatrag iz šake, predsjednik te općine ismije, užasna pomisao. Nastaviti posao goloruk, bar upola svladati njegov ne baš mršav i vjerojatno nikada posve suh vrat, to bi moglo prevladati ako ne moju odlučnost, a ono barem moju snagu. Neću ići predaleko u promišljanjima, naposljetku, neke mi okolnosti mogu biti od pomoći. Za njih moram ostati otvoren. Za pritiskač za pisma, tintarnicu, zlatni ključ koji možda visi na zidu i poslužio bi kao dobar čekić. Ako se samo skroz ne upropastim pedantnim planiranjem, već će biti moguća neka spontanost. To ne treba značiti, štovani suci, da taj nepredvidivi predmet kojim ću svoju žrtvu kucnuti u sljepoočnicu kasnije treba poslužiti kao dokaz da moj čin nije bio naumljen. Trebate znati da sam pri izvođenju svoje nakane već bio isplanirao slučajnosti.

No u moju se obranu mora reći jedno: sam me prisiljava da ga ubijem, jer mi, otkad me otkrio među svojim građanima, gotovo svakodnevno poručuje da me smatra ubojicom. Ne podcjenjujem njegovo poznavanje ljudi. Možda je u pravu. No, molim vas, toliko ubojica unaokolo, a rijetko se kada dogodi neko ubojstvo. Ali on od mene zahtijeva tako reći konzekventnost: trebam priznati. Ne da mi se. Lijepo, hranim se u gostionici, abonent sam, ali to ipak još sve ne objašnjava. Vidite: u podnevnoj zvonjavi njiše se grad, njiše se prema juhi, a u juhi, moleći za ponovni izbor, plivaju predsjednikove oči. Tada se smijem. To priznajem. S druge pak strane, razumijem ga. Mogu ga zamisliti kako pati zbog nezahvalnosti stanovništva. Sam noću nekada ležim i osjećam bol CDU (Kršćansko-demokratska unija, prim. prev. M.K.). Nije li naš PO sve kuće stavio pod krovove, a kada sada prođe pokraj tih kuća, ni jedna jedina ne skida krov da bi mu zahvalila! Shvaćam kako ga to boli. A ipak svakodnevno šaljem statiste koji me trebaju prisiliti da počinim samoubojstvo prije negoli izađe na ponovne izbore. Želi me skloniti s puta. Šesnaestogodišnje djevojke, njih mi šalje u kuću, barem po dvije, moraju stalno stajati u polumraku stubišta. Čim se pojavim, moraju se pribijati jedna uz drugu, šuškati, kikoću se, prekrštaju noge i izvijaju vratove da bi pokazale površja kože koja će mi istrgnuti ruke iz džepova hlača. Ponekad, kada odbijem napustiti sobu, on jednostavno uz moj prozor progoni šarena, svilasta stada djevojaka sve dok ne skočim. Čak i vlastitu kćer šalje na ulicu, naredi joj da prođe blizu mene i da me gleda pogledom kunića, moleći tako reći za nož. Moje nadljudsko samosvladavanje dirnulo bi ili umirilo svakog drugog, a PO draži na sve nove izazove. Lijevo od mene morala se sada useliti neka stara gospođica. Vjerojatno jedna od njegovih umirovljenih tajnica. Ima glas od kojega se koža ježi. Od PO iz nekog posebnog fonda dobiva toliko novaca da svakoga dana može pozivati sve druge umirovljene službenice grada i gostiti ih do duboko u noć. Svi zajedno imaju nalog svađati se do posljednjeg daha oko toga tko je između 1921. i 1923. radio u A dva, B četiri, A pet ili K tri. Već se četiri godine svađaju. Tko mi želi dokazati da to čine bez naloga, taj jednostavno još nikada nije stanovao u sobi u kojoj je morao slušati kako se šest, osam gradskih umirovljenika svađaju o uredskom osoblju godina od 1921. do 1923. Zacijelo je jedan ili drugi od tih umirovljenika već predložio da se sada jednostavno ode u općinu i u personalnom uredu potraži u aktima, ali to priječi stara gospođica, jer ona je vjerojatno jedina posvećena u tajnu, barem djelomice. Mora biti satrven jedan politički protivnik koji stanuje pokraj nje, vjerojatno su joj objasnili tako ili slično. Ali da je ona žrtva koja mene treba učiniti ubojicom, to su joj zacijelo prešutjeli. A u međuvremenu je već toliko mrzim da se ne mogu više natjerati da je posvetim u tajnu. Ne smijem je više susretati, moram priznati, došlo je do toga da bi mi se ruke mogle zaboraviti. A ne susretati je više nije jednostavno. Čuje me kada dolazim i odlazim ma koliko joj se kolege i kolegice glasno svađale. To dokazuje: do svađe joj uopće nije stalo. Ona je podbada po zadaći, potom čuli uši da čuje kada dolazim i odlazim, istrčava i upućuje mi smiješna pitanja. Primjerice, koliko je sati. Ipak, u čarapama uspijevam nezamijećen proći pokraj njezinih vrata. Ali što raditi protiv invalida kojega je PO uselio desno kraj moje sobe. Bogaljem ga je načinila neka eksplozija. Samo izvana. Njegova uvjerenja, njegova volja da pjeva, i to zajedno sa mnom, njegova radost zbog dobra gutljaja ako ga može popiti skupa sa mnom, sve to još živi netaknuto. Pritom čak i ne zastupa politička mišljenja predsjednika općine, tako je lukavo to namješteno. Liberal je. Doduše bivši radnik, ali konkurencije mora biti, kaže, može tko može, poviče i silovito zavitla praznim rukavom. Svatko se mora braniti, preostaje onaj tko je bolji.

Naravski, sada je, kaže, invalid, samo još jedna noga, samo još jedna ruka, samo još pola lica, gotovo je, to je posve jasno; on i uviđa da tako mora biti; nigdje, kaže, ne može stanovati duže od pola godine, potom ga izbace na ulicu; ne da se zatvoriti u neki dom; slobodan čovjek, još uvijek slobodan čovjek; tako galami dok se posve ne opije i dok mi se ne ukaže mogućnost da ga transportiram. Toga je PO doista dobro izabrao. Što ćete, nije to za njega ništa, naredi da mu daju akte stambenoga ureda, pa najgorega od svih podstanara žonglerski prebaci u moju blizinu.

Svatko tko zna za moja tužna iskustva pomislit će da sam komunist. Koga bi inače PO mogao tako strašno progoniti. Ili možda znam nešto iz prošlosti PO. Ne, ništa ne znam, nisam ni komunist. Bilo bi mi nelagodno ako bi jadne komuniste sada teretili još i mojim činom.
Mrzi li me moj predsjednik općine možda zato što nisam za njega glasao?

Ne, toliko jednostavne stvari ipak nisu. Ljude koji ga ne biraju on prezire, čak ih sažalijeva, žao mu je što ne uviđaju kakav je on dobar predsjednik općine. Ali mene mrzi, a mrzi me stoga što ga držim lošim klaviristom, eto to je. Već sam rekao da se hranim u gostionici, abonent sam. Tu me je ponekad već povuklo da iskažem svoje mišljenje o sviranju našega predsjednika općine. Moje kolege abonenti, pred koje iz dana u dan iznose istu hranu kao i pred mene, koji možda očekuju još više od života negoli ja, iako zacijelo nemaju očekivati više negoli ja, oni ne propuštaju priliku za pohvaliti sviranje predsjednika općine. Očito se više razumiju u glazbu i sviranje na klaviru. Napose mi zamjeraju zbog moje kritike zato što priznajem da mi nedostaje sluh za tu vrstu sviranja na klaviru. Svaki od tih abonenata, to je pobudilo moje nepovjerenje, kao da čuje neku drugu glazbu kada predsjednik općine svira. Šležanin jeca šleski kada o tome zbori, mali frizer tvrdi da u toj glazbi čuje nešto što ga uznosi ponad češlja i škara, a onaj što mi za stol dolazi iz turističkog ureda, kada posjeti neki od koncerata predsjednika općine, budućnost vidi pred sobom umirujuće jasno kao kakav plakat kantona Tessin. Već samu činjenicu da predsjednik općine daje toliko koncerata visoko mu zaračunavaju. I koliko puta kada se dođe u općinu ili i samo prođe dopire, kažu, iz prostorija PO prepoznatljiva klavirska glazba. Zapravo klavir uopće više nije klavir, PO od toga jedinog instrumenta stvori, kažu, čitav orkestar.

Ja sam pak rekao: Ja ništa ne čujem. Čujem tu i tamo PO, to da. Posjećujem skupštine, javne sjednice općinskoga vijeća, doduše rijetko, ali otkad znam da me gone, sve češće, poznajem PO, koliko jednoga PO čovjek može poznavati, poznajem čak nekoliko lica njegova osobnog referenta, ali ono što sam dosada čuo od PO još nikada nije bila glazba.

Ali vi ste već nemuzikalni na jedan način opasan po zajednicu, kažu onda.

Pa dobro, kažem ja, ostavimo to.

Danas se kajem što sam ikada priznao svoj bjelodano manjkav sluh. Predsjedniku je općine to, naravno, preneseno i on od tada zna da u gradu, eto, živi čovjek koji na jedan radikalan način osporava sviranje predsjednika općine, pa čak drsko tvrdi da PO uopće ne svira klavir. I držim da PO ne može više mirno disati sve dok se ja slobodno krećem. Stoga me mora učiniti ubojicom, jer to je najjednostavnije. Na krađu se netko tko ima od čega živjeti puno teže može navesti. PO poznaje ljude.

Ali ma koliko shvaćam PO, ipak mu ne mogu učiniti uslugu pa klati žrtve što ih on baca preda me. Ako me već tako neodoljivim lukavstvom i konzekventnošću želi natjerati na ubojstvo, a on to želi i, kao što postupno uviđam, čak i može, tada se svojim ubojstvom hoću istodobno osvetiti onome tko mi ga nameće, a to je on sam, PO.

To je, dakle, štovani suci, objašnjenje za ubojstvo, koje bi vam se inače možda moglo učiniti zagonetnim. No budem li, kada prvi put stupim u radnu sobu svojega predsjednika općine, zbilja čuo klavirsku muziku, odmah ću se pod nekakvim izgovorom udaljiti. No, bude li u toj radnoj sobi samo PO, a nadaleko i naširoko nigdje glazbe, tada ću spontano koristiti sve što mi bude od pomoći i uzdišući počiniti ubojstvo koje se od mene očekuje. Ne mogu sada više čekati, najkasnije za četiri tjedna opet će nositi deblje sakoe i bogzna koliko slojeva donjega rublja. S druge pak strane, jednoga svježeg listopadskog dana čvršće bih držao nos. To zahtijeva promišljanje i uzajamno uspoređivanje. Sve ću promisliti i uzajamno usporediti.


S njemačkoga preveo Mario Kopić

Martin Walser, Fingerübungen eines Mörders, Frankfurt am Main 1994.

- 04:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 23.01.2010.

Ekskluzivno: Integralni tekst Denisa Kuljiša o Mesićevoj vanjskoj politici

Image and video hosting by TinyPic

Tekst napisan za subotnji Magazin "Jutarnjeg lista", preopolovio je pa samo prve četiri kartice objavio Ivica Buljan, urednik te tisikovine. Tko je Ivica Buljan? To nije Ivica Buljan poznati režiser, niti glumica Ivica Buljan, nego potpuno nepoznat čovjek koji već dugo obavlja pomoćne poslove u novinama EPH, gdje je slučajno dospio kad je propala knjižara kojoj je bio suvlasnik. Radio je nekoć po omladinskim listovima, a sad ga uvijek možeš naći u birtiji "Kod Pajićke", gdje sjedi pijan već od podneva s bivšim urednikom "Jutarnjeg", Tomislavom Wrussom, te s ostalim holdinškim besposličarima. Cijeli opus Ivice Buljana mogao bi stati na pozadinu dnevnog računa Tomislava Wrussa u ovom lokalu, i obratno. Ti ljudi nisu zadužili hrvatsko novinarstvo svojim opusom, nego samo golim nastojanjem, koje nije imalo vidljiva traga. Inhibiran imenom što ga osuđuje na anonimnost (jer se nije domislio da uzme neki inicijal, primjerice Ivica Žnj. Buljan), taj je čovjek poput sjene Petra Schlemiela iz "Hoffmanovih priča", s tim da se, zapravo, nije nikad odvojio od protagonista, nego je ostao njegov vjerni šlemil u sjeni. Integralni tekst o Mesićevoj vanjskoj politici i njenim dubljim motivima, izlazi pak ovdje, na "Vaseljeni", te u banjalučkom "Glasu",
jer se nisam uspio probiti kroz baražu lokalnog novinarskog idiotizma.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Prije nekoliko godina najavio mi se američki diplomat, koji je htio razgovarati o hrvatskoj vanjskoj politici. Bilo mi je neugodno priznati da tako nešto uopće ne postoji, pa sam pristao da se nađemo u «Esplanadi». Visok, mlad čovjek, oštra i bistrog pogleda, dao mi je svoju posjetnicu na kojoj je njegova pozicija bila dosta općenito opisana kao «savjetnika za politička i ekonomska pitanja». Poslije sam se raspitivao kod ljudi koji u ambasadi rade, ali oni za nj baš i nisu čuli, a njegova vizit-karta, uostalom, imala je američki grb sa strane, a ne, kao što je uobičajano, u sredini. But, whatever – poveli smo razgovor o hrvatskoj vanjskoj politici, odnosno o temi koja ga je zaokupljala: Zašto predsjednik Mesić ide u posjet predsjedniku Fidel Castru? Zašto se susreće sa Chavezom? Zašto obilazi centralnoazijske diktatore i libijskog predsjednika Gadafija? Postoji li neka hrvatska vanjskopolitička agenda koja se razlikuje od osnovne nakane hrvatske vlade da se priključi Europskoj uniji? Ne bi li Hrvatska tome trebala adaptirati i svoj vanjskopolitički nastup, kako se ne bi razlikovao od vanjske politike Europske unije, pa umjesto prepreke za članstvo, postao još jedan argument za primanje, pokazatelj da na najvišoj razini, kao i u dubini same stvari, postoji konvergencija između Hrvata i Europljana, što je još jedan dokaz da je Hrvatska istinski usvojila vrijednosti na kojima se ta vanjskopolitička orijentacija osniva? Da, trebala bi, morala bi, u pravu ste, doista je tako – ponavljao sam pa je naša konverzacija počela je nalikovati razgovoru mladog srpskog diplomata koji je naučio francuski Berlitzovom metodom, prema opisu iz Nušićeve besmrtne «Autobiografije»: Jede li vaša sestra rado sira? Da, moja sestra rado jede sira. Nije li vaša punica jučer sjedila u bašti i pila čaj? Da, moja je punica jučer sjedila u bašti i pila čaj...
«Gledajte», rekoh odlučno da presječem sve te dvojbe, «postoji hrvatska vanjska politika koju vodi hrvatska vlada, a ona ima samo jednu programatsku točku – brzo priključenje Europskoj uniji. To ima važnu unutrašnjepolitičku dimenziju, jer ako se pokaže da premijer to ne može isporučiti (if he can't deliver), dolazi u pitanje i njegov položaj, jer je u HDZ-u, kojem idejno ne pripada, on, zapravo, glavni PR-menadžer... S druge strane postoji vanjska politika koju vodi predsjednik Mesić. On je jedan diletant, stariji čovjek i zapravo prilično neobrazovan, ali vješt blefer, šarmer, politička vidra, pa se zna obrnuti i okrenuti, svidjeti i dodvoriti masama. Odlično priča viceve. Ima tajming kao Walther Matthau. No, njegova vanjska politika proizlazi iz ekscentričnosti, dokolice i sujete – čovjek ima na raspolaganju mlazni avion, pa putuje naokolo, u pratnji jednog starog Titova operativca, koji je gradio politiku nesvrstanosti, dok mu savjete daje jedan bivši televizijski novinar, smiješna i tužna figura, tip koji i danas, čini se, vjeruje u nesvrstanost, a možda i u samoupravni socijalizam. Ne znam jeste li vidjeli onaj Disneyev kratki crtić s Pajom Patkom i dva meksička papagaja koji sviraju gitare i pjevaju pjesmu Los tres caballeros? E, to je takva ekipa...»
«Vanjska politika koja se vodi s Pantovčaka», potvrdio sam, «zaista ne korespondira s liberalnim vrijednostima elementarne europske uljuđenosti. Castro je ipak jedan odvratni diktator i trećesvjetski demagog, kao i Chavez koji je, pritom, sitni indio-gangster, a ne krupna, romantična figura poput kubanskog prevaranta. Gadafi je malo munjen, no Libija je važna izvoznica nafte i plina – no nama te energente ne isporučije, kao ni Azerbajdžan, gdje Stipe druguje s lokalnim tiraninom, sinom onog fenomenalnog Gajdara Alijeva, zadnjeg šefa KGB-a, koji je u svojoj zemlji, kad se otcijepila, živio kao penzioner sa sinovljevom obitelji u dvosobnom stanu, pa se ubrzo uspio vratiti na vlast, pozatvarao sve novinare i karikaturiste.»
Zatim sam Amerikancu nadugo pokušavao obijasniti insuficijencije hrvatske vanjske politike, koja nije postojala sve od vremena kralja Dmitra Zvonimira. Prve korake načinio je poslije stjecanja nezavinosti, jedan zagrebački viktimolog, a njegovi suradnici predložili su da se osnuje samo nekoliko diplomatskih sjedišta u svijetu i konzularna služba podnajmi Švicarskoj. To je bila posljednja trezvena zamisao što je potekla iz toga resora, da se, naime, Hrvatska prikaže kao mala, skromna srednjoeuropska zemlja, teško postradala u ratu, koja smjerno zauzima položaj na svjetskoj sceni. No, Vrhovnik je imao sasvim drukčiju ideju. Uveo je gardu u kazališnim husarskim uniformama, a u posljednji čas odustao od ideje da ona jaše na konjima. Državni uredi dekorirani su u stilu koji je dopisnika gracerskih novina, kad je ovdje prvi puta došao, naveo da, zabezeknut, usklikne: «Pa što je ovo – sve sami stari komunisti koji sjede pod goblenima!»
I diplomatska služba rodila se pod nesretnom zvijezdom, odnosno, započela pod nepovoljnim auspicijem u zgradi na Zrinjevcu broj 7, gdje je ranije bilo zagrebačke sjedište Službe državne bezbednosti. Valjani dijabetolog Mate Granić, zvani Očenašek – onaj neodoljivo simpatičan i ljubazan tip kojeg uvijek vidim kako hoda po gradu s velikom crnom fedorom koja bi pristajala jedino Danielu Day Lewisu - napunio je zgradu stilskim namještajem iz boljih zagrebačkih antikvarijata, pa angažirao skupinu «Vjesnikovih» novinara bez fakulteta da skupa započnu ostvarivati težak zadatak koji mu je dao Tuđman: njegovu politiku i personu trebalo je prodati u svijetu! Radije bih se upustio u izvoz nuklearnog otpada! Bilo je zaista strašno teških trenutaka, pogotovu dok je pedeset tisuća momaka upućenih iz Hrvatske ratovalo u Bosni, gdje su Hercegovci srušili mostarski most mimara Sinana Hajrudina. Ali, Tuđmanova diplomcija imala je jasan zadatak. No, kad se zemlja poslije njegove smrti demokratizirala, pa je napuštena bolesna ideja o rekreiranooj «banovinskoj», odnosno Velikoj Hrvatskoj, ostala je čista protokolarna funkcija, jer sve važne zemlje u svijetu odnose s Hrvatskom vode iz svojih zagrebačkih ambasada, a ne preko slučajnih prolaznika, Hrvata koje dopadne ambasadorski položaj u nekoj svjetskoj metropoli, pa se, poput jednog pjesnika koji je bio stacioniran u Varšavi, jeftino opijaju u kantini ministarstva vanjskih poslova ili, poput Nevena Jurice koji je neko vrijeme predsjedao Vijećem sigurnosti, bave pronevjerama, kako bi se mogli kockati...
Toliko sam mogao reći onom američkom posjetiocu, a šira slika, stvorila se tek kasnije, kad su protgonisti te podvojene politike svoje slabosti doveli do paroksizma.
Diplomatski vakuum ispunila je Sanaderova vanjskopolitička ofenziva prema Bruxellesu, koja je, međutim, kao i svi pothvati toga čovjeka, bila obilježena njegovim samoljubljem. On je bio i premijer i svoj ministar vanjskih poslova, i poklisar, pregovarač i lobist, pa je nametnuo režim «ja, ja i ja», a na Zrinjevcu instalirao svoju sekretaricu, koja je u večernjoj školi svršila fakultet, pa dobila ministarsku funkciju, te neograničene ovlasti koordinatora svih ostalih ministarstava u poslovima vezanim za adminstartivnu proceduru oko priključenja Uniji. Sanaderu je prijatelj Miomir Žužul pak zasmetao kao nominalni šef diplomacije, pa ga je zbacio aferom koju je osobno režirao, a zatim šutnuo i nasljednicu, Kolindu Grabar-Kitarović, jer mu se činilo da ga previše zasjenjuje ljepšom frizurom. Instalirao je malog Jandrokovića, ambigvitetnu političku pojavu iz Bjelovara, pa sve poslove uzeo u svoje ruke... Budući da je dubok samo do dna svoje plitkosti, te da zapravo ne razumije složene stvari za koje nema ni finese i strpljenja, bio je neobično neuspješan u svojoj diplomatskoj efinzivi na zapadnom pravcu. Dotle mu je Stipe kajlao svojim morskim kombinacijama s odioznim diktatorima, od kojih nikad nema koristi, jer te blamaže uvijek više koštaju, nego što vrijede...
Američki diplomat koji me posjetio, htio je saznati postoji li u hrvtskom društvu neko nagnuće neevropskom i antizapadnom sentimentu, neki dubinski balkanizam, koji uvijek po malo drma Srbiju. Ne, rekao sam, ništa takvoga ne postoji – Hrvati su katolici, pa iako je to valjda najgora katolička crkva u Europi, ona je, ipak, multinacionalna korporacija sa sjedištem u jednoj zapadnoj metropoli. Veći dio radno sposobnog stanovništva emigrirao je u Evropu i Ameriku, gdje prticipira u misteriju kapitalizma. Ovdje nema potencijala za državotvorni komnizam, nitko ne zagovara autarkičnost, niti smišlja nadrealističke vertikale, očuđujući apsurdnu ideju ekvidistancije izmedju dva, odnosni tri svijeta. Takav kontekst, uostalom, više i ne postoji – na europskom Istoku, Rusija i Turska dinamične su kapitalističke države, na Dalkom Istoku azijski «tigrovi», nositelji su industrijskog razvoja, dok je Bliski Istok, najbogatije područje planeta. Postoje samo razvijeni i nerazvijeni, glupi i pametni, dobri i loši učenici. Neko srednje stajalište mogu tražiti samo trećeputaši bleferi, konjine i somovi, i ne znam što sam sve tom prilikom izgovorio...
Pa ipak, trebao sam spomenuti – ali bi to zauzelo previše mjesta u razgovoru – da ipak postoje neke sentimentalne zablude o prirodi nesvrstanog pokreta. Toga diktatorskog kluba, u kojem je bilo svakovrsnog svijeta – pravih afričkih ljudoždera, bliskoistočnih pomahnitalih mahdijevaca novoga doba, šeika, kraljeva i careva, pa čak i jedan živi bog, koji je nadahnuo važno usmjerenje moderne glazbe na tisućama kilometara udaljenim antilskim otocima... Bilo je tu suverena nasljednih monarhija, vojnih diktatura, komunitičkih i antikomunističkih nacionalističkih satrapija, ali baš nijedna prava demokracija, kako je primijetila dr. Mirjana Kasapović, osim, primjećujem, Indije, gdje je Indira u to doba vladala uz parlament bez ikakvih demokratskih standarda, otprilike kao Tuđman.
Države koje su sačinjavale jezgru Pokreta, imale su sve sudbinu vrlo sličnu bivšoj državi Jugoslaviji – započele bi kao nekakav folklorni socijalizam, s adaptiranom ili revizionistički preuređenom marksisitičkom doktrinom, obavezno brendirane lokalnim tiraninom, koji bi tu ideologiju sankcionirao – od Gane, Konga i Indonezije, do Sjeverne Koreje i Jugoslavije, svugdje je postojala neka kimilsungovska ideja «đuče», sukarnovska «dirigirana demokracija», kardeljevski «delegatski sitem» ili neke slične kerefeke. Do smrti vrhovnog lidera i pontifexa maximusa toga doktrinarnog endema, zemlja bi već ekonomski propala, jer se od budalština ne može živjeti, a zatim bi zakonomjerno uslijedio građanski rat. Jedino se u Libiji to nije moglo dogoditi, jer tu leže na nafti, pa mogu eksperimentirati sve dok ne iscrpe svoja neiscrpna vrela...
Stipina vanjska politika bila je izvedenica, koju objašnjava ona Marxova teza o tragediji koja se replicira kao farsa. Velika je sreća što ta Mesićeva voluntaristička koncepcija ide u politički grob skupa s njime, pa od cijele stvari neće ništa ostati. No, šteta koju je taj dokoličar s Pantovčaka počinio u regionalnim odnosima, puno je veća, iako možda manje zanima diplomatske mandarine velikih sila – sva šteta, naime, ide samo na konto Hrvatske i njenih bilteralnih odnosa, jer utjecaj Hrvatske u susjedstvu malen je, gotovo zanemariv.
To što je Mesić u zadnjim tjednima svoga predsjednikovanja zaprijetio kako će poslati vojsku u Bosnu da spriječi otcjepljenje Republike Srpske, doduše, čista je besmislica, već i stoga što on nigdje ne može slati vojsku, jer je počasni vrhovni zapovjednik, s pravom da dijeli odlikovanja i činove, a za angažman Hrvatske vojske u inozemstvu treba odluka s dvotrećinskom većinom u Saboru. Znači, mogao bi u tu oružanu avnturu poslati jedino svog vanjskopoloitičkog savjetnika Tomicu Jakića, naružanog sovjetskim automatom PPŠ s kolutom za redenik, i Budu Lončara, svog diplomatskog specijalnog izaslanika, koji bi usprkos poodmakloj, oktogenerijskoj dobi mogao pričiniti puno više štete, jer već ima nekog iskustva sa smaknućima u inozemstvu – ako je vjerovati izjavama raznih starih ustaša, koji su tvrdili da ih je on osobno po Italiji smicao kao zečeve. No, nije to samo vic, to Stipino zveckanje nepostojećim oružjem, njegovi ispadi više su od neslane šale. Sličan je potez bio odlazak na Kosovo na sam pravoslavni Božić, koji je srbijanski predsjednik Boris Tadić proveo u Gračanici – ali ondje su njegovi sunarodnjaci, pa čak i prva žena, koja se zamonašila, a kosovska tema za nj je toliko osjetljiva, da ga zbilja nije trebalo provocirati time da hrvatski predsjednik, kao slon iz «Knjige o džungli», promaršira izazivajući potres u ionako krhkom zatišju mirovnog procesa koji, čini se, i ne ide nekim definitivnim smjerom...
Zašto Stipe pravi ršum na Kosovu, zašto uznemirava Bosnu? To s Bosnom lako je objašnjivo. Da se stvar rastumači, moramo se vratiti na čuveni Transkript, majku svih hrvatskih tajni, sažetak prisluškivanja g. Hrvoja Petrača koji sad leži na robiji u Lepoglavi.
Osamnaesta stranica, 15. veljače 2000. Godine, traka br. 57, TKT tel. 01/3778-935:
«U 13.14 sati Petrač zove Bartola Jerkovića na broj 098 214 428 da mu kaže da je njegov prijatelj stupio u kontakt s Kuvajtom, pa ga pita ima li zajedničke poslove sa R BiH u vezi tenkova. Petrač bi se sastao s Harisom Silajdžićem u vezi tog zajedničkog projekta. Petrač bi možda trebao autorizaciju 'Đure Đakovića' za pregovore u njihovo ime, kao što je Jerković imao od 'ALAN RH'
U 13.20 sati Petrač zove Nedima Šuljaka na broj +90 53 22 117 793. Kaže mu da je Đuro Đaković imao s UNIS Sarajevo neku suradnju. UNIS je povezan s KIA-om iz Kuvajta. Radi se o modernizaciji tenkova.
U 19.36 sati Nedim Šuljak zove Petrača da mu kaže da Silajdžić podržava posao. On je sad u Bruxellesu i sastat će se s glavnim tajnikom NATO-a. Htio bi se sastati i s Mesićem. Silajdžić želi promjenu Dytona i treba mu podrška. Kuvajćani su još sutra u Zenici. Petrač se ide dogovoriti da se sastanu Šuljak, Silajdžić, Mesić i on.»
Nešto kasnije, Petrač će ugovoriti sastanak s Mesićem na Pantovčaku – ujutro je nazvao Pukanića, a već poslijepodne njih su trojica sjedili u Richterovoj vili, kroz koju je prodefiliralo više gulamfera nego kroz zagrebački Glavni kolodvor.
Šema lijepo izgleda: Petrač zakahla ĐĐ i UNIS, Silajdžića i Mesića, pa se malo redigira Daytonski sporazum tako da više odgovara aspiracijama muslimanskih nacionalista koje predstavlja Haris, bivši namještenik jugoslavenskog vojnog izvoznika oružja, SDPR, u Gadafijevu Tripoliju, te potom povjerljivi osobni tajnik uleme efendije Hadžiabdića, koji je izrastao u divandžiju na Izetbegovićevu minderluku i onda ga, kao rahmetliju, naslijedio… Uspije li kombinacija, Hrvoje i Petrač bit će u bezbrižni i u kurvama do kraja života. Ali, avaj, sudbina drukčije plete niti ljudskih života - Puki je pod zemljom, Hrvoje u buksi, a Silajdžić, blago radioaktivan, na kraju svoje državničke misije kao i sam Stipe. Ne znam samo gdje se djenuo onaj Nedim Šuljak…
Što se tiče revizije Daytona, Silajdžić i Mesić, Petrač i Puki bili su isto toliko nadležni za tu materiju koliko je Stipe sad u moći da pošalje hrvatsku vojsku neka presječe srpski koridor kod Brčkog. To je, naprosto, još jedna trula kombinacija, koja je, kao i veze s podzemljem, obilježila Mesićev predsjednički mandat.
Njegovi antisrpski ispadi u Bosni i na Kosovu, povezani su pak s nastojanjem da revidira svoj profil, pa ga učini podobnim za razdoblje umirovljenja. Znači, lik koji je započeo političku karijeru kao žestoki tuđmanovski nacionalistički demagog, pa po Australiji pjevao ustaške pjesme skupljajući novčane priloge u gotovini, a u Slavoniji prijetio Srbima egzodusom, najavljujući kako će biti “protjerani samo u blatnjavim u opancima”, želi sad postati ugledan “elder statesman”, kao tobožnji antifašist blizak ljevici, a kao šovinistički demagog primitivnijim Hrvatima. Kao i ranije, njegove su ideje kontradiktorne, neautentične, glupe i promašene. Jer, najkonzervativniji hrvatski politički korpus, Hercegovci, iz pragmatičnih se razloga u Bosni vezuju za politiku Milorada Dodika, kojega su prošle godine proglasili najpopularnijom ličnošću u zemlji. Oni na Republiku Srpsku gledaju kao na uzoran primjer uspješno ostvarene atonomije u granicama bosanskog federalizma. Stipe je, ukratko, jeftini opsjenar koji može impresionirati neupućene, ljude bez znanja i momorije. On je, zaista pravi pravcati hadezeovac, kao da ga Tuđman pravio, ili što reče moj prijatelj general Prkačin, “istom je napravom načinjen kao i Bandić”. No, Stipe je bio Tuđmanov zamjenik, pa bi morao paziti što govori o ratu i o Srbima – naprosto nije moralno kvlificiran da se o tome izjašnjava osim u krajnje svedenim okvirima konvencionalnih diplomatskih uljudnosti prema susjedima. Bog ga ne čuva, vrag mu ne da mira.

- 12:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.01.2010.

Umberto Galimberti

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

''Plešimo kao trubaduri, između svetaca i kurvi, između boga i svijeta ples!'' Tako kaže Nietzsche, nakon što je uzdrmao sve likove što ih je Platon rasporedio s onu stranu neba zvanog ''hiperuransko''. I kad je Emanuele Tesauro 1663. godine usmjerio u nebo svoj Cannocchiale aristotelico (Aristotelovski dalekozor), otkrio je da je na početku svijeta ''plemenita umjetnost, ples, za koji kažu da je nastao već na početku svijeta''.

Zaista, prije nego što se božje ukrutilo u pojam Boga i sveto odvojilo od profanog, i Platon se slagao da su nam upravo bogovi, ''koji su dani za drugove u plesu, ulili osjećaj ritma i sklada uz nasladu, pa da nas time pokreću i vode pri korskom plesu''. Tu se stara grčka kultura podudara s biblijskom, gdje psalmist hvali Gospodina ''bubnjem i plesom'' i gdje je David ''iz sve snage plesao pred Gospodinom''.

Kršćanstvo je odvojilo svetost od plesa i ukrutilo tijelo u nadziran i zatvoren prostor. Tako Ivan Zlatousti piše da ''Ubi saltatio, ibi diabolus'', gdje je ples, tamo je i vrag, a sveti Ambrozije ''saltationem'', ples, označava kao najbliži put prema bestidnosti. A ako ples treba biti način proslavljanja praznika, onda sveti Augustin nema sumnji: i tokom praznika ''melius est arare quam saltare'', bolje je orati nego plesati.

Kada su se u svetom postepeno prestajali susretati čisto i nečisto i sveto je postalo samo prostor pokore i askeze, kada su riječ, pisanje i um postepeno postajali sredstva svetog, tijelo i njegove geste što ih je oživljavao ples prešli su iz kraljevstva Dionisa u kraljevstvo vraga, od Bakovih svećenica prema vješticama sabata.

S renesansom i rođenjem moderne znanosti tijelo je bilo spašeno od pakla, kamo ga je prognala religija duše, i izloženo na anatomskom stolu kao tijelo disciplinirano opisom medicinskog znanja. Na mjesto vjerskih kategorija dobro/zlo, duša/tijelo, sveto/profano, nastupaju medicinske kategorije u smislu zdravlje/bolest koje omogućuju povratiti ples kao ''dobrohotno kretanje'', samo ako izbjegavamo krajnosti i plešemo disciplinirano. Kad je ples atrofirao u uglađenu ritualnost, pokazao se akulturacijskom gestom. No sada je riječ o plesu zatvorenog tijela, ograničenog na svoj svijet, a ne o plesu otvorenog, grotesknog tijela, koje stupa u svijet i svijet prodire u njega.

Ponovno otkriće tijela dakle ne donosi nikakvu otvorenost u svijet i zato kodeks dvorskog plesa može biti prihvatljiv i za vjerski okoliš, samo ako se tijela tokom plesa ne dotiču, jer, kako piše Franjo Saleški: ''Ljudska tijela su slična kristalima koje nije moguće nositi zajedno, jer bi se pri dodiru mogli razbiti, i plodovima, koji se, premda su netaknuti i brižno pripremljeni, pokvare ako se dodiruju''.

Čini se da je omladina iz naših diskoteka doslovno razumjela savjete Franja Saleškog, jer su obuzeti solipsističkim plesom, pa i kada imitiraju pokrete koitusa ne prodiru stijenu nekomunikativnosti. Višak energije oslobođene tijelima, pokušaj da se pokretima nadomjesti nemoć govora, mehanički ritam što potiskuje gestikulacijsku ekspresiju u bezvremenu kadencu, stroboskopska svjetla što drobe kontinuitet kretanja i blokiraju oblike, uistinu su parodija plesa, gdje se dramatično pokazuje nemogućnost da tijelo prenesemo u središte vlastitog iskustva.

Apokaliptična, orgijastična, hipertehnološka atmosfera u našim diskotekama, gdje je sklonjen ples, kao što je bolest sklonjena u bolnicu ili smrt na groblje, govori naime o tijelima koja su se odrekla svojih gesta i nazadovala u samostalno i za sve jednako kretanje, odnosno ritam, koji ovdje razumijemo ne kao ritam srca ili ritam disanja, u kojem bismo mogli ući u trag prvim oblicima života u tamnom majčinom trbuhu i prodornom kriku tek pri izlasku iz majčina trbuha. Razumijemo ga kao ritam ponavljanja, koji krletku vlastitog tijela ne može pomaknuti iz konvencija. I tako se gubi tajna plesa. Kao što piše Fabrizio Andreella u knjizi Suspendirano tijelo, ples samo još znači ''liječiti društvo koje nastoji potisnuti ono što doživljava kao bolest. Bolest emocionalnosti, koja nikada neće biti sistematična; bolest čovječanstva kojeg nije moguće ograničiti na propisana pravila ponašanja; bolest tijela koje izmiče nametnutoj dimenziji mesa; bolest duše koja ne može izdržati u krletki uma; bolest uma koji se ciklički odriče svoje uloge represivnog vladara iskustva''.

To stoji, jer u nekom smislu možemo reći da se um uspostavio kao dezinkarnirani um, s posljedičnom redukcijom tijela na bezizraznost mesa. I jer ples odbacuje konfliktni dualizam između materijalnog i nematerijalnog, jer tijelo ne doživljava kao takmaca duše, ples s jednostavnošću svojih pokreta rastvara disjunktivnu crtu s kojom djeluje um, tako da postavlja istinito naspram lažnog, dobro naspram zla, pozitivno naspram negativnog, visoko naspram niskog, kako bi prizvalo simbolički poredak (u grčkom značenju syn-ballein, ''postaviti zajedno''), iz kojeg izviremo i koji je još uvijek u nama kao bezdan u koji svijest nastoji baciti svoju blijedu svjetlost.

U plesu naime tijelo utjelovljuje produkcije simboličkog smisla kako bi ih potvrdilo u ritualnoj ritmičnosti ili rastvorilo u orgijastičnoj groznici. To je moguće jer tokom plesa tijelo napušta uobičajene geste koje u svijetu imaju svoje polje primjene, kako bi se produciralo u gestikulacijskim nizovima bez namjere i cilja; ti nizovi u svom ritmu i kretanju proizvode prostor i vrijeme koji su posve novi, budući da su bez granica i prisile.

Jer geste ne pripadaju više stvarima ovog svijeta, postaju u plesu višeznačne i upravo u toj višeznačnosti tijelo može reciklirati simbole, pomiješati ih međusobno ili čak ukinuti. Kad se tijelo plesača oslobađa u čistoj nenamjenskoj gestikulaciji, ono opisuje svijet koji je s onu stranu svih kodova i svih relativnih upisivanja, budući da je u plesu jedini vidljivi znak onaj u kojem tijelo upisuje sebe sama između zemlje i neba.

U tom smislu ples je sredstvo za bijeg pred strogim, ugrožavajućim kodovima. Dosita, kližući jedan preko drugoga u plesu, pokreti tijela ne daju se pojedinačno razaznati, prema tome ne možemo ih ni analizirati.

Zbog brzog promicanja pokreta ples u trenutku briše tek stvorene figure, neprekidno stvara i uništava svijet i u toj krajnjoj razlici ukida značenja stvorena u toj razlici. Ples, koji je parodija svih sistema, rastvara sve smislove koji bi htjeli postati definitivni. Lakoća tijela koja ponovo uvodi lakoću simbola, njihovo talasanje, koje se poigrava sa strogošću kodova i njihovim upisivanjima.

Ako tijelo dopusti da ga u sistematskom jeziku kodova izražava racionalnost, tijelo izražava u simboličkom jeziku i u ustalasanom semantičkom višku, koji ga obilježava, svoju e-motivnost, odnosno ono što ga pomiče. Jer emotivnost nije sistematična, nikada se neće moći oblikovati u jezik. Kad emotivnost prevlada znakove i isklizne u značenja, može se izraziti samo u semantičkom višku koji sklizne na rub kodova. Zato što društva više postaju racionalna, tim više ukidaju simbolički jezik, sve više oduzimajući prostor emotivnim izrazima što svoj korijen imaju u tijelu.

No ipak kodove ne održava na životu racionalnost, nego emotivnost. Nije naime dovoljan sistem znakova da bismo imali smisao. Smisao je uvijek unesen u emotivnu referencu koja može biti i strah pred djelomičnom ili potpunom dekodifikacijom. Primitivni jezik, koji upotrebljava organske metafore za izražavanje emocija, govori o srcu, želucu, jetri, bubrezima i uopće o tjelesnim organima kao o sjedištu emotivnih reakcija i potom te organe prebacuje iz tijela kako bi imenovao vanjske stvari; tako kuća recimo ima ''pročelje'', vaza ima ''trbuh'', a grad ''srce''.

Time tijelo i njegovi dijelovi ne postaju referenca ili kod svih kodova, nego ono što prevodi jedan kod u drugi, emociju u organ, organ u stvar svijeta. Ples je živ simbol tog neprestanog i neprekinutog prevođenja. Sada tek možemo razumjeti gnostički fragment koji kaže : ''Tko ne pleše, ne zna što se događa''.

S talijanskog preveo Mario Kopić

Umberto Galimberti, Orme del sacro, Milano 2000.

- 23:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.01.2010.

Denis Kuljiš: Fajront na esdepeovskoj desnici

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Kako izgleda politički front u Zagrebu? Aktivne su samo dvije stranke – SDP, koji je premoćno pobijedio na prošlim lokalnim izborima, te HSLS, energiziran izborom novog predsjednika Darinka Kosora, koji je smjesta postao uočljiv lik na nacionalnoj sceni. Skupina kregarovaca ne pripada nekoj etabliranoj političkoj organizaciji - odlično su prošli na izborima jer su išli protiv omrznutog Bandića, ali se ne mogu usredotočiti, postići “akciono jedinstvo”, jer su to previše reazličiti ljudi, s vlastitim prioritetima. Njihov dopredvodnik, profesor Velimir Srića, izabran na antikorupcijskog platformi, nije pak puno dobio na ugledu otkrićem da je na Ekonomskom fakultetu bio najbliži suradnik smijenjenog dekana Tipurića, koji je izradio većinu elaborata za sumnjive operacije u javnim poduzećima, što ih sad istražuje USKOK.
HNS više ne igra ulogu koju je nekoć imao kao liberalna, građanska centrala, usprkos vrlo dobrom rezultatu Vesne Pusić na predsjedničkim izborima. Bez predmnijevane koalicije sa SDP-om, haenesovci su beznačajni, a HDZ u gradu praktično mrtav, do to mjere da pitanje njihove perspektive postaje više sociološko ili historijsko, nego operativno političko.
Premoć SDP-a u metropoli kolosalna je, bez presedana u kratkoj političkoj povijesti hrvatske države. No, SDP tu prevlast nije uspio realizirati, a grad pretvoriti u platformu za šire djelovanje. Nema tu novine, televiziju ili radio, nije izgradio nikakve institucije – u ilegali je više nego, recimo, u Splitu, gdje sektaško esdepeovsko rukovodstvo namjerno drži stranku izvan matice društvenog života i komunalne politike.
Takav položaj SDP-a u Zagrebu uzrokovala je, naravno, dirigirana frakcija Milana Bandića. Politički, njena je osnovna svrha bila da reprezentativnu stranačku populaciju odvoji od upravljačkih funkcija u gradu. Prepuštene su umjesto toga ljudima kadroviranim po zavičajnoj ili personalnoj liniji, pa su imenovani razni bizarni likovi - korumpirani muljatori postali su šefovi u gradskim službama, gdje su im se pridružili razni propali desničari, pripadnici obavještajnog podzemlja i slična fauna hrvatskog političkog Međuzemlja. Tu političku uslugu Milan Bandić pružao je Ivi Sanaderu kako bi se neutralizirao gubitak glavnog grada za HDZ, a premijer mu je zauzvrat osiguravao podršku ministarstava prilikom realizacije nekretninskih dealova, kojima se cijela operacija ilegalno financirala. Činjenica što su u tom poslu sudjelovali pripadnici podzemlja iz nekoliko glavnih hrvatskih klanova, samo je pridonijela uspjehu cijele šeme: društvena kompromitacija gradskog SDP-a trebala je izbalansirati sveobuhvatnu korumpiranost hadezeovskog aparata, pa medju birače proširiti defetizam. Svi su oni jednaki, birajmo, dakle, najsimpatičnijeg, a ne očekujmo da je baš pošten…
HDZ se riješio Sanadera, te započeo sveobuhvatnu čistku njegovih ljudi. Odstranjeni su iz rukovodstava, a funkcionere javnih poduzeća koji su servisirali paralelnu, “kabinetsku” korupcijsku liniju, policija jednog po jednog trpa u zatvor. Neki su preokrenuli kaput – nitko nije tako zdušno pomagao novoj šefici kao bivši šef Sanaderova kabineta Ratko Maček. Prevrat i osujećeni partijski udar, bili su popraćeni silnim publicitetom, što je donijelo popularnost vladi Jadranke Kosor.
SDP se riješio Bandića te priprema sveobuhvatnu čistku njegovih ljudi povezanih s kriminalnim elementima što su zagrebačku poslovnu scenu pretvorili u kloaku, u koju su uronjeni funkcioneri, advokati, poslovnjaci, neki crkveni ljudi, praktično cijelo gradsko visoko društvo, koje se u doba jeftinih kredita okupilo pod Milanovim šestinskim kišobranom. No, ta akcija SDP-a uperena protiv ljudi koji nisu samo pokušali stranački puč, nego su ga i ostvarili, pa cijelu zagrebačku županijsku organizaciju okrenuli protiv centrale, popraćena je uglavnom negativnim publicitetom, pa stranku, koja se sprema da u Hrvatskoj preuzme vlast, sa svih strana savjetuju da ne pokreće diferencijaciju, da prikaže toleranciju, očuva pravo na drukčije mišljenje... Te bismislice naokolo šire uglavnom ljudi što ih je Bandićev pomagač Duško Ljuština obilazio s velikom torbom još uoči predsjdničkih izbora. Za unutarstranački pluralizam založili su se i takvi mislioci kao što je Miroslav Rožić, desničarski zelot kojega su izbacili iz njegove pravaške stranke “Sivih vukova”, te profesor Anđelko Milardović, koji je u doba Tuđmanove diktature kolegama prijetio moralnom likvidacijom.
Čemu takva briga za poražene frakcionaše, koji su se na predsjedničkim izborima odcijepili od stranke, pa njezina kandidata počeli napadati s ustaških pozicija? Već su mišljenjem izašli iz okvira razumne tolerancije, a djelovanjem, prešli su demarkacionu liniju što civiliziranu političku komunikaciju parlamentarne scene, odvaja od divljačkih ispada ekstremističkih grupa. Bandićevski frakcionaši koji sebi utvaraju da predstavljaju 800.000 birača koji su, zapravo, glasovali protiv kandidata ljevice, u stvari su dešperaterska šačica otpadnika koje ne bi primila u svoje redove ni jedna stranka – mogli bi se upisati jedino kod Šešelja u njegovu Radikalnu, da nisu Hrvati…
Zašto se onda novinari zaposleni na javnoj televiziji i u pojedinim listovima toliko brinu za političku sudbinu Bandićevih beznačajnih trabanata, listom krajnje sumnjivih osoba, s debelim repovima skandala i afera, korupcije i ratnih zločina?
Naravno, iz istog razloga zbog kojega je Sanader podržavao Bandića: nepodnošljiva im je pomisao da SDP preuzme vodeću društvenu funkciju u metropoli, koju mu obećava izborni rezultat. Hrvatskom se ne može vladati bez prevlasti u glavnom gradu gdje oko četvrtina stnovništva države ostvaruje znatno više od polovice nacionalnog dohotka. Promjena duha i tona u glavnom gradu imat će kataklizmički učinak na društvenu scenu. Demagoško desničarenje poluobrazovanih provincijalaca, koje je još od Tuđmanova vremena dominantan idiom političkih elita, time prestaje funkcionirati. Cijela politička kasta koja živi od antiglobalističke paranoje, skrbi za ZERP, brige za dignitet Domovinskog rata te promulgiranja sličnih floskula, gubi osnovni instrument djelovanja. Javnost se opasno modernizira – tu onda više nema mjesta za gnjavatore koji su nas terorizirali za posljednjih dvadeset godina! U pitanje dolaze njihove povlastice, sam njihov društveni položaj. Liberalizacija i modernizacija društva – čisti užas! Kako to spriječiti, kako zaustaviti taj opasan trend?
Izolacija vodeće opozicijske stranke bila je sama bit projekta “Milan”. No, cijela operacija propala je usprkos uspjehu pokusa s Kerumom. Zakon o izravnom izboru gradonačelnika Sanader je i donio da anulira neizbježni gubitak velikih gradova na lokalnim izborima. Ideja je bila da se unese kaos izborom nezavisnih lista s kojima se prethodno napravi deal, a u Zagrebu, štoviše, on je postignut s odmetnutom frakcijom pobjedničke stranke. Da je Milan sad osvojio Pantovčak, njegovi sponzori pokušali bi zadržati Zagreb izborom nekog njegova čovjeka – zapravo žene - za gradonačelnika, pa bi zatim destruirali SDP udvojenim pritiskom “odozgor” i “odozdo”, poticanjem frakcijske borbe što bi nesumnjivo izbila nakon neuspjeha na predsjedničkim izborima. Glavnu ulogu u svim tim planovima imala je Željka Antunović: ona je bila predviđena za novu gradonačelnicu, koju će izabrati bandićevci uz pomoć naklonjenih medija. Željka je od početka Bandićeva najbliža saveznica, istodobno u stalnom sukobu s predsjednikom stranke, Zoranom Milanovićem. U stranačkom predsjedništvu najopasnija mu je suparnica, jer nema što izgubiti: već je propala na stranačkim izborima kad je pokušala naslijediti Račana a zatim, na parlamentarnim izborima 2007.sa stranačkom listom koju je nosila u Splitu, pa ostvarila nezapamćeno slab rezultat. Nije vic u tome što je žena, što je iz Virovitice, a ne iz Dalmacije, nego u tome što pripada onom krugu potrošenih stranačkih kadrova iz doba Račana, koje birači ne mogu žive smisliti, jer se i ne bave politikom, nego samo intrigama, sindikalnom funkcionerskom borbom u partiji, gdje su pokušavali zaustaviti promjene, te nadsve spriječiti izbor novog, mladog predsjednika, kojega su odmah prihvatili članstvo, javnost i masovni mediji.
Željka je u politiku ušla još na prvim izborima kao članica Socijalnodemokratske stranke Hrvatske koju je vodio dr. Tonči Vujić, gdje su se od prominentnijih likova našli i dr. Miroslav Tuđman, tada još u opoziciji spram oca, te Vinko Grubišić (nadobudni aktivist Saveza socijalističke omladine, kojega je kadrovirao dr. Zlatko Tomac). Željka je, zapravo, bila njihova knjigovotkinja, ali kako je ta jednosobna strančica imala vrlo mali broj članova, ubrojili su je u funkcionere. Vujićev SDSH propao je na izborima na kojima je nastupio u okviru Savkine i Tripalove Koalicije narodnog sporazuma, pa su se prisaldumili SDP-u koji je također pukao na izborima, ali ne tako definitivno. Dr Vujić Željki se pritom nešto ubacivao, ali po upućenim izvorima to nije otišlo dalje od zajedničkih odlazaka na piće, što su bili primarni u njihovu političkom suodnosu. Oboje nastavljaju karijeru na Iblerovom trgu, odakle je Račan odmah otjerao sve intelektualce i profesore, pa zadržao političke tehnokrate, odnosno stranačke činovnike, aktiviste koji ne postavljaju puno potpitanja. Vujića je spasilo to što je uvijek, zapravo, bio više karijerist nego učenjak, pa se uklopio u novu nomenklaturu koja je “dr” tolirirala samo kod osoba naoružnih stetoskopom.
Kad je Račan s trećesiječanjskom kolaicijom došao na vlast, ministar obrane postao je neodlučni Budišin doglavnik Jozo Radoš koji je shvatio da je osnovni politički prioritet njegova stranačkog šefa da se u resoru vojske očuva Hercegovce. Opterećen hrvatstvom, impresioniran muževnim vojnim gulamferima, Budiša je nastojao spriječiti potrebne reforme, koja nisu započele dok na čelo ministarstva nije došla Željka. Ona je perfektno odradila stvar – razjurila je polovicu bezveznjaka koji su se tu ugnijezdili uglavnom po završetku rata. S drugom polovicom se lijepo slagala i svakog je sisovca mogla oboriti pod stol. Za to je odlična – pravi Terminator, ali samo ako joj oduzmeš svaku političku autonomiju.
Pouzdana, čvrsta kao svi ljudi koje ne opterećuju tanane nijanse i unutarnje dvojbe, poslužila je Račanu kad se morao suprotsaviti Bandiću pošto je njegova moć u glavnom gradu previše narasla. Račan ga je mogao suzbiti dok je sam imao vlast u državi, pa je poslije incidenta s vožnjom u pijanom stanju i bijega od policije, postavio za gradonačenicu Vlastu Pavić. No, Bandić je iz ureda dogradonačelnika i dalje svime upravljao preko svojih ljudi, a postao je silno jak kad je SDP izgubio vlast, a on je očuvao, pa brzo ušao u dilove s hadezeovskim ministarstvima, ministrima i premijerom. Tada je Račan čak Željku postavio za zamjenicu, ne bi li uspostavio ravnotežu u stranci, gdje je ona bila zadužena za “kritiziranje Bandića”.
Kad je Račan shvatio da je teško bolestan pobojao se da bi ga Željka zaista mogla naslijediti. Zato je dao ostavku, kako bi proceduralno isforsirao unutarstanačke izbore, a novinarima koje je primao objašnjavao je u četiri oka, u povjerenju, da je Željka ograničena i k tome alkoholičarka. Tako je osujećena kombinacija stranačkog rukovodstva da na pralamentarne izbore izađu u istom sastavu, s v. d. predsjednicom, pa da izbore izgube, ali ostanu u sedlu. Kad se za predsjednika sam kandidirao Zoran Milanović, ranije stranački glasnogovornik, zatim odgurnut za nositelja 5. izborne jedinice (Slavonski Brod) gdje se očekivao najveći poraz što bi ga diskvalificiralo za uspon u stranačkoj hijerarhiji, Željkin mentor Tonči Vujić išao je naokolo pa svima objašnjavao kako je bolje da SDP izgubi izbore, nego da mu na čelo dođe taj ambiciozni grebator.
Za stranačku izbornu konvenciju sve su unaprijed pripremili ne bi li eliminirali autsajdera: u Dalmaciji kandidirali su Tonina Piculu (on je njihov zavičajac), u Zagrebu Milana Bandića, a u Rijeci trebao je ustati Željko Komadina. Tako bi Zokiju ostala samo njegova beznačajna slavonska baza, pa ni u ludilu ne bi ušao u drugi krug. No, Linić i Obersnel, riječki partijski šefovi koji, zapravo, ne podnose Komadinu, jer ga valjda smatraju tupim birokratom nulte karizmatičnosti, okrenuli su se, te podržali Zokija i učinili ga favoritom s dvije lokalne baze. Na konvenciji, Bandić se sam uništio govorom isto onako kako je nedavno upropastio svoju predsjedničku kandidaturu: počeo je režati, prijetiti, obećavati, busati se u prsa, pretjerivati, valjati gluposti, te pokazao kako je, zapravo, prilično nekontroliran tip koji, što bi rekli psihijatri, “nije osvijestio svoje Ja.” Tako su ostali Zoki i Željka. Željka se stala naveliko domunđavati s Bandićem, pa su je bandićevci podržali, a i sam Picula, samo što ga njegovi delegati nisu slijedili, jer je njegov liderski potencijal otprilike ravan Komadininoj karizmi. Poslije govorancija koje su oboje održali – većina je glasala za Zokija i on je pobijedio, ali to je bila Pirova pobjeda, jer se morao obavezati da će kao premijerskog kandidata za parlamentarne izbore istaknuti Ljubu Jurčića. Ljubo se nije odrekao te počasti – njegovo samoljublje obrnuto je proporcionalno njegovoj staturi – a za tu su se kompromisnu koncepciju s govornice redom založili svi istaknuti pripadnici “starog rukovodstva”. Zoki se nije usudio da ih sve pošalje k vragu – on je formiran u discipliniranom stranačkom okružju na Iblerovu trgu, što ne pogoduje drskim avanturistima poput Sanadera, prikladno njegovu stranačkom miljeu. Tako je SDP izgubio izbore a predsjednik stranke nije bio dovoljno jak da rukovodstvo poslije očisti od starih, neupotrebljivih kadrova. Ondje gdje su se oni zatim pojavili na lokalnim izborima, SDP je pukao, a gdje su nastupali novi, mladi ljudi, bio je strahovito uspješan. Zagreb je pak dobio Bandić, pa pomislio da je to njegova pobjeda, a ne stranačka – okružen gomilom svojih primitivnih čankoliza, stalno je slušao: “Milane, ti si genij!” Kako to i sam misli, ušao je u izbornu trku, ali mu je dobro išlo samo dok su njegovu neobjavljeni kampanju preko medija vodili drugi, pametniji, a kad se sam u to upustio, sve se pretvorilo u farsu, a zatim u grotesku. Dotle se u predsjedništvu i u vrhu SDP-a stvorila heterogena opozicijska grupacija sastavljena od onih koji su računali na sutrašnju Bandićevu pobjedu, a zatim, na podršku novinstva, koje upija svaku njihovu riječ protiv stranačkog rukovodstva. Tako su se ti “uomini contra” zanijeli zaključivši da su važni sami pa sebi, a ne stoga što participiraju u ostvarenju velikoga plana dezavuiranja oporbe. Prvo, sam Bandić i Antunovićka koji su spremali stranački udar – on izvana, on iznutra. Zatim i svi oni koji su još uoči lokalnih izbora pokazali gdje stoje i kako će se postaviti ako se pruži kakva prilika: Vujić, Komadina, Antunovićka i Bandić otvoreno su kritizirali stranku i njenog predsjednika, pridonijevši slabijem izbornom skoru. Brifirali su novinare protiv Milanovića – pa i sad svaki novinski izvjestitelj zna da samo treba nazvati Željku, ako želi neku cvebu protiv Zokija, pričicu koju će u svoj list moći plasirati pod naslovom “teški unutarstranački sukobi u SDP-u”. U stvari, svi ti Milanovićevi protivnici obični su miševi, koji na sjednicama šute, ili se nešto proceduralno izmotavaju jer, zapravo, ni u ludilu ne bi otvoreno izustili nešto što bi ugrozilo njihove sinekure i penzije koje očekuju u Saboru, gdje čuče u angažmanu stranke. Razlike u mišljenjima? Pa nema tu nikakvih mišljenja, većinom je riječ o minornim stranačkim činovnicima koji samo gledaju gdje će se uglaviti pa dočekati izbornu pobjedu, što bi ih mogla pretvoriti u ministre i visoke dužnosnike…
Bandićeva kanidatura bila je presudna prilika za tu “tihu opoziciju”. No, čim je postalo jasno kako su Josipovićevi izgledi zapravo jako dobri, odustali su od priča kako je on obična izmišljotina Milanovićeva, pa mu se nastojali probližiti – Antunovićka mu se, štoviše, nacrtala u stožer kampanje, a izborne noći patetično zaplesala na bini, iako je rezultat bio fatalan za njene ambicije. Kakve sad ima izglede da postane predsjednica gradskog odbora SDP-a, za što se bila još prije svega kandidirala? Ona je isti takav problem kao i Bandić, ali manji, pa će je pokušati na svaki način onemogućiti, a ako se čak i nametne, bit će izolirana i funkcija će izgubiti značaj a, zatim, neće je kandidirati za gradonačelnicu, kad dođe trenutak za te izbore. Ako je u međuvremenu izoštrio instikt za samoodržanje, Milinović je neće staviti ni na izbornu listu za parlament – neka se friga i žali Jasmini Popović u “Večernji list” da stranka ne tolerira pluralističko mišljenje. Mladenki Šarić u iste novine više se ne može pritužiti, jer je ova u međuvremenu dobila kopito zbog takvih pristranih napisa.
Josipovićeva pobjeda na izborima bila je početak kraja Bandića i Antunovićke. Dok ih posve ne odstrane, bit će potrebno puno više napora i vremena nego to ljudi očekuju, ili pak puno manje – sve ovisi o inicijativi, te o slijedu događaja koji se odjednom histerično ubrzano nižu, pa su instant-dijalektikom prošlog tjedna s nacionalne scene odjednom praktično uklonjena četiri najkrupnija lika: Sanader, Mesić, Bandić i Čačić. Providnost koja je zapravo posve neprozirna djeluje nepredvidivo, ali zakonomjerno. Dospjeli smo na viši nivo ove političke video-igre.

- 01:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

- 00:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 13.01.2010.

Peter Sloterdijk

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Na početku svih gospodarskih odnosa, smijemo li vjerovati klasicima, počivaju samovolja i lakovjernost. Rousseau u znamenitoj uvodnoj rečenici drugog dijela Rasprave o podrijetlu i osnovama nejednakost među ljudima iz 1755. godine daje potrebno objašnjenje: "Prvi kojemu je, nakon što je ogradio neko zemljište, palo na um reći – 'ovo je moje!' i našao na lakovjerne (simples) ljude koji su mu povjerovali, ustvari je osnivač građanskog društva (société civile)".

Prema tome, ono što nazivljemo "gospodarskim životom" počelo je tako što je netko uspio postaviti uvjerljivu ogradu i što je ograđeni teren autoritativnim govornim činom stavio sebi, gospodaru ograde, na raspolaganje: Ceci est ŕ moi. Prvi poduzetnik jest onaj tko je prvi uzeo – prvi građanin i prvi lupež. Njega je neizbježno pratio i prvi javni bilježnik. Tako nešto kao što je obrada tla koja daje višak vrijednosti jest pred-ekonomska "djelotvorna radnja" (Tathandlung) koja se ne sastoji ni od čega drugog osim sirove geste prisvajanja. Bez pristanka "lakovjernih" koji vjeruju u valjanost prvog uzimanja, posjedovno se pravo ne bi dugo održalo.

Ono što počinje kao zauzimanje, zapečaćuje se unosom u katastarske knjige – ponajprije samovolja, a potom blagoslov legalnog priznanja. Prema tome, tajna se građanskog društva krije u naknadnom posvećenju inicijative koja u sebi nosi nasilje. Kada je posrijedi početna pljačka što će se kasnije pretvoriti u pravni naslov, najvažnije je biti prvi. Tko je kasno stigao, toga će život kazniti. Tko živi s pogrešne strane ograde, taj ostaje siromašan. Siromašnima se svijet pričinja mjestom na kojem je ruka drugog sve uzela još i prije no što su oni prispjeli na poprište.

Samovolja kao pretpostavka gospodarstva

Rusoovski mit o rađanju građanskog društva iz zauzeća zemlje ostavio je snažan dojam na čitatelje u političkoj moderni. Marx je bio toliko impresioniran izvornim postavljanjem ograde da je pokušao čitavu ranu povijest "kapitalizma" svesti na takozvanu prvotnu akumulaciju, na zločinačku samovolju nekoliko britanskih zemljišnih veleposjednika kojima je, kako je mislio, palo na um ograditi goleme površine zemlje i pustiti tu pasti velika krda kapitala s krznom – a što je prirodno podrazumijevalo da su prethodno otjerali ranije posjednike ili korisnike te zemlje.

Kada je Marx kasnije svoju teoriju gospodarstva vođenog kapitalom razvio u obliku Kritike političke ekonomije, učinio je to na temelju slutnje, inspirirane Rousseauom, da čitavo gospodarstvo počiva na pretpostavci predekonomske samovolje – upravo na onoj inicijativi nasilnog ograđivanja iz koje je, nakon puno međukoraka, proistekao aktualni vlasnički poredak građanskog društva. Prve inicijative beati possidentes jednake su izvornom zločinu – one nisu ništa manje do ponavljanje prvotnog grijeha na polju vlasničkih odnosa. Čovjek je doživio pad čim je privatno vlasništvo izdvojeno iz zajedničkog. Taj se pad nastavlja u svakom sljedećem gospodarskom činu.

Popravljanje početne nepravde

Takav način gledanja na stvari nalazi se u osnovi modernog habitusa pomanjkanja poštovanja važećeg prava (habitusa karakterističnog za marksizam, ali ne samo za njega), napose najgrađanskijeg među pravima, prava na nepovredivost vlasništva. Svatko tko vjeruje da je kadar prozreti "opstojeće" kao rezultat jednog početnog neprava, automatski će prestati poštovati pravo. Budući da se vlasništvo, tako promatrano, može svesti na izvornu "pljačku" iz difuznog zajedničkog imetka, tada sadašnji vlasnici trebaju računati da će jednoga dana u sferi politike doći na red korigiranje tako nastalih odnosa. Taj će dan svanuti kada "lakovjerni" prestanu to biti. Tada će se oni sjetiti "zločina" koji je počinjen postavljanjem prve ograde. Ispunjeni prosvijećenim revolucionarnim elanom, krenuti će rušiti postojeće ograde.

Nakon toga će politika morati zajamčiti nadoknadu štete za ono što je većini oduzeto tijekom prve raspodjele: općem će biti vraćeno ono što su prvi privatni uzimatelji prisvojili. U osnovi svakog revolucionarnog pomanjkanja poštovanja nalazi se uvjerenje da naposljetku nema nikakvog značaja to što sadašnji ''legitimni'' vlasnici nisu isti oni od jučer. Od pomanjkanja poštovanja do razvlaštenja samo je jedan korak. Sve avangarde objavljuju da je neophodno iznova obaviti preraspodjelu svijeta.

Lupeži na vlasti

Na ovoj pozadini lako je razumjeti zašto su sve "kritičke" ekonomije nakon Rousseaua morale biti samo opće teorije krađe. Gdje su lupeži na vlasti, makar oni već odavna postali upravljači, tu realistička ekonomska znanost ne može biti drugo nego nauk o kleptokraciji imućnih. Teorijski gledano, taj će nauk objasniti kako to da su bogati oduvijek i oni koji vladaju: tko je u početnom uzimanju zemlje zgrabio, taj će i u kasnijem uzimanju moći biti među prvima.

Iz političke perspektive, nova znanost o "ruci što uzima" objašnjava zašto se realno egzistirajuća oligarhija može prevladati samo povratkom na početno uzimanje. Tako je na scenu stupila najmoćnija političko-ekonomska misao 19. stoljeća, ona koja je, zahvaljujući sovjetskom eksperimentu od 1917. do 1990, sudjelovala u definiranju prethodnog stoljeća: ta misao artikulira kvazi-homeopatsku ideju da u slučaju izvorne krađe od strane nekolicine od pomoći može biti samo ćudoredno opravdana povratna krađa od strane mnogih. Kritiku aristokratske i građanske kleptokracije, koju je začela Rousseauova slutnje puna početna teza, preuzelo je radikalno krilo Francuske revolucije; preuzelo ju je s ogorčenim oduševljenjem iz kojeg je iznikla pogibeljna sveza idealizma i ressentimenta.

Već je kod ranih socijalista gotovo značilo: vlasništvo je krađa. Mladi Marx je u početku bio jako naklonjen anarhistu Pierre-Joseph Proudhonu, koji je skovao ovu zloglasnu frazu i tražio, u spisu o vlasništvu iz 1840. godine, ukidanje starog poretka i zasnivanje proizvođačkih saveza u kojima neće biti uprave. Dobro je znano da je Marx, nekoliko godina kasnije, kada je okrenuo leđa prudonističkoj inspiraciji, iznio zahtjev da se priroda problema vlasništva i eo ipso fenomena krađe, ispita dubljim zalaženjem u njezine temelje.

Gospodarstvo kao kleptokracija

Marx je i kasnije u klasičnom tonalitetu pomanjkanja poštovanja iznosio parolu "eksproprijacija eksproprijatora", ali to se tada više nije svodilo na ispravljanje nepravde koja je učinjena u pradavno doba. Štoviše, taj marksistički postulat, oslonjen na mudro konfuznu teoriju vrijednosti, smjera na ukidanje pljačkaških odnosa koji se svakodnevno obnavljaju u sustavu kapitala. Ti odnosi navodno određuju da se "vrijednost" svih industrijskih proizvoda neprekidno nepravedno raspodjeljuje: za radnike samo egzistencijalni minimum, a za vlasnike kapitala višak vrijednosti.

Iz Marxove teorije viška vrijednosti proizašla je plodna teza formulirana na polju kritike vlasništva. Kada ona sve obasja, tada vidimo kako je buržoazija, iako je de facto proizvođačka klasa, zapravo iz temelja kleptokratski kolektiv čiji modus vivendi zaslužuje prijezir, i utoliko više što se službeno poziva na opću jednakost i slobodu – između ostalog i na slobodu sklapanja ugovora prilikom ulaska u proizvodne odnose. Ono što se utvrđuje u pravnoj formi slobodno sklopljenog ugovora o razmjenskim odnosima između poduzetnika i radnika nije ništa drugo do još jedan slučaj onoga što je Proudhon nazvao "opresivno vlasništvo".

Otuda put vodi ravno do one krađe viška vrijednosti koja navodno postoji svuda gdje postoji dobitak na strani kapitala. Plaćanje je nadnice uzimanje pod izgovorom davanja; nadnica je krađa odjevena slobodnom, pravno reguliranom razmjenom. Samo zahvaljujući ovakvom moralizatorskom tumačenju temeljnih gospodarskih odnosa mogla je riječ "kapitalizam" postati izraz kojim se u politici netko napada i izraz koji se sistematski razumije kao pogrdan.

Kredit kao pokretač

On danas ponovno na takav način kruži. Kapitalizam se razumije kao nastavak feudalne eksploatacije robova i kmetova sredstvima moderne, odnosno buržoaske eksploatacije onih koji primaju nadnicu. To je ono što se kaže tezom da se "kapitalistički" gospodarski poredak pokreće bazalnim antagonizmom kapitala i rada – tezom koja u svom sugestivnom patosu počiva na pogrešno predstavljenim odnosima. Naime, pokretač modernog načina gospodarenja ne treba tražiti u igri u kojoj su kapital i rad suprotstavljeni. On se krije u antagonističkom odnosu povjerenika i dužnika. Moderno gospodarstvo pokreće skrb kako vratiti kredit – i u pogledu te brige kapital i rad se nalaze na istoj strani.

Ipak, u ovim danima financijske krize bulevarski tisak piše: kredit je duša svakog poduzeća, plaće treba otplaćivati posuđenim novcem – a samo u slučaju uspjeha, i iz zarade. Profitni nagon je epifenomen dugovanja, a faustovski nemir neprestance živog poduzetnika nije ništa drugo do psihički refleks zbog kamatnog stresa.

Kapitalizam i država

No podvala da je "kapital" samo pseudonim za nezasitnu pljačkašku energiju živi sve do Brechtove sottise (budalaštine, prim.prev.) da pljačka banke nije ništa u usporedbi s osnivanjem banke. Tu vidimo još nešto: u analizama klasične ljevice kaže se da je na onaj tko je na vlasti vazda lupež i da nema maske koje će to prikriti i da nije važno koliko se poduzetnici trse izaći u susret onima koji rade za njih. Glede "građanske države", prema ovom tumačenju, ona ne može biti ništa više nego sindikat za obranu dobro znanih "vladajućih interesa".

Nema neke svrhe sada nabrajati razne zablude i pogrešna razumijevanja koja su, na crti od Rousseaua preko Marxa do Lenjina, svojstvena avanturističkim konstrukcijama oko načela vlasništva. Ovaj potonji je pokazao što se zbiva kada se formula "eksproprijacija eksproprijatora" prevede iz sfere sektaških traktata u sferu terora državne partije. Njemu treba zahvaliti za nenadmašni uvid da usud kapitalizma, kao i njegovog navodnog protivnika, socijalizma, neminovno ovisi o načinu kako je uobličena moderna država.

Image and video hosting by TinyPic

Čudovište koje usisava novac

I doista, moramo pogledati kakva je današnja država ako nas zanima dokle je u svojem umijeću stigla "ruka što uzima". Da bismo točno razumjeli razmjere današnjeg nečuvenog nadimanja države potrebno je podsjetiti se historijskog srodstva između ranog liberalizma i začetaka anarhizma. Oba je pokreta nadahnjivala odveć varljiva vjera da ulazimo u eru slabih država. Liberalizam je težio minimalnoj državi koja će svojim građanima upravljati gotovo neosjetno i ostaviti ih na miru da rade svoje poslove, a anarhizam je na dnevni red stavio čak i zahtjev za potpunim odumiranjem države.

U oba je postulata bilo živo očekivanje, tipično za 19. stoljeće i njegovo mišljenje koje je slijepo za sistem, da će pljački u dogledno vrijeme doći kraj. Jedni su vjerovali da će se to dogoditi putem već zakašnjelog razvlašćivanja onih koji su neproduktivni i samo isisavaju novac od drugih, to jest razvlašćivanja plemstva i klera; drugi su vjerovali da se pljačka može zaustaviti rastvaranjem (Auflösung) poznatih društvenih klasa na male krugove u kojima neće biti otuđenja i koji će sami konzumirati ono što proizvedu.

Iskustvo je dvadesetog stoljeća pokazalo da logika sustava ide i protiv anarhizma i protiv liberalizma. Koga zanima što danas doista radi "ruka koja uzima", taj bi trebao ponajprije pogledati najveću uzimajuću moć modernog svijeta, danas ostvarenu državu poreza, koja se sve više postaje dužnička država. Preduvjeti da to razumijemo de facto se nalaze pretežno u liberalnim tradicijama. U njima se na uznemirujući način brižljivo notira kako se moderna država tijekom stotina godina polako preoblikovala u golemo čudovište koje guta i troši novac.

Oduzimanje porezom na dohodak

To se preoblikovanje događa ponajprije basnoslovnim proširenjem zone oporezivanja, pri čemu nije od najmanjeg značaja uvođenje progresivnog poreza na dohodak – poreza koji zapravo nije ništa manje do funkcionalni ekvivalent socijalističke konfiskacije, uz jednu značajnu prednost što se postupak može ponavljati iz godine u godinu, barem u slučaju onih koje cijeđenje od prethodne godine nije uništilo. Da bismo na pravi način shvatili koliko su danas dobrostojeće klase tolerantne prema porezima možda bismo se trebali prisjetiti da je kraljica Viktorija, kada je prvi put porez na dohodak u Engleskoj podigla na pet posto, razmišljala nije li time prijeđena granica drskosti. U međuvremenu smo se odavno navikli na stanje u kojem šačica uspješnih gospodarstvenika puni više od polovicu nacionalnog budžeta.

Zajedno sa šarenom listom postignuća i isisavanja, koji se uglavnom tiču potrošnje, javlja se jedan fenomenalan ishod: posve izgrađene poreske države uzimaju polovicu ukupnoga gospodarskog uspjeha svojih produktivnih slojeva za fiskus, a oni koji su time pogođeni ne pribjegavaju najplauzibilinijoj reakciji, antifiskalnom građanskom ratu. To je posljedak političke dresure u modernom društvu zbog koje bi svaki ministar financija u apsolutizmu mogao puknuti od zavisti.

Kleptokracija države

Glede opisanih odnosa lako je vidjeti zašto je pogrešno postavljeno pitanje ima li "kapitalizam" budućnost. Mi danas ne živimo "u kapitalizmu", kako to stalno iznova sugerira koliko nemisaona toliko histerična retorika u zadnje vrijeme. Mi živimo u poretku stvari koji bi se cum grano salis morao definirati kao polu-socijalizam, podržan od strane masovnih medija, koji počiva na gospodarstvu s privatnim vlasništvom i u kojem poreska država samo grabi. Sramni službeni naziv za to glasi "socijalno tržišno gospodarstvo". Glede aktivnosti "ruke što uzima", od kada ju je monopolizirala u nacionalnom i regionalnom fiskusu, ona je uglavnom u službi zadaća zajednice. Posvećuje se sizifovskim poslovima koje izviru iz zahtjeva za "socijalnom pravdom". Svi oni počivaju na uvidu da onaj tko hoće puno uzimati, taj mora i puno davati.

Tako je od sebičnog i direktnog iskorištavanja u feudalno doba, u moderno doba nastala gotovo nesebična, pravno obuzdana državna kleptokracija. Moderni ministar financija je Robin Hood koji je prisegao da će poštovati ustav. Uzimanje s čistom savješću, koje odlikuje "ruku javnosti", to jest javne državne službe, opravdava se, idealtipski kao i pragmatički, nepriznatom korisnošću u pogledu socijalnog mira – a da ni ne spominjemo druga postignuća države koja uzima i daje. Činitelj korupcije se pritom uglavnom drži u umjerenim granicama, iako iz Kölna i Münchena stižu neki signali koji navješćuju da možda i nije tako. Tko želi pravilno ocijeniti ovdašnje uvjete, treba se samo sjetiti kakvi su odnosi u postkomunističkoj Rusiji u kojoj čovjek bez ikakva podrijetla, netko poput Vladimira Putina, za nekoliko godina službe na vrhu države može prikupiti bogatstvo od više od dvadeset milijardi dolara.

Obrnuto iskorištavanje

Liberalnim promatračima ovoga današnjeg čudovišta, na leđima kojeg jaše sustav socijalne brige, treba zahvaliti što su skrenuli pozornost na skrivene opasnosti u takvom stanju stvari – na mogućnost pretjerane regulacije koja poduzetničkom elanu postavlja preuske granice, potom na pretjerano oporezivanje koje kažnjava uspjeh, i na pretjerano zaduživanje zahvaljujući kojem je ozbiljno domaćinstvo zamijenila spekulativna frivolnost, i u javnoj i u privatnoj sferi.

Autori liberalne tendencije prvi su ukazali da u današnjim uvjetima postoji tendencija obrnutog iskorištavanja: ako su u ranijim gospodarskim okolnostima bogati, bez ikakve sumnje živjeli neposredno na račun siromašnih, u ekonomskoj moderni može doći do toga da neproduktivni posredno žive na račun produktivnih – i to na način koji može biti pogrešno protumačen, naime tako da dobivaju ono što im je rečeno, i čak vjeruju da im se čini nepravda jer im se zapravo još više duguje.

Zadužena budućnost

Danas polovicu svih stanovnika modernih država doista čine ljudi bez ikakvih prihoda ili s niskim zaradama, dakle oni koji su oslobođeni bilo kakvih davanja i opstanak kojih u velikoj mjeri ovisi o rada one polovice koja je porezno aktivna. Ako bi se takovrsni uvidi proširili i radikalizirali, moglo bi tijekom 21. stoljeća doći do desolidarizacije u velikom stilu. Ta bi desolidarizacija bila posljedica toga što bi gotovo previše plauzibilna liberalna teza o iskorištavanju produktivnih od strane neproduktivnih spustila na niži rang puno manje plauzibilne lijeve teze o iskorištavanju rada od strane kapitala. To bi sa sobom povuklo post-demokratske konsekvence koje bi zasad bilo bolje ni ne pokušati ocrtati.

Velika pogibelj za budućnost sustava trenutno dolazi od dužničke politike kejnzijanizmom zatrovanih država. Ta dužnička politika vodi, diskretno ali neizbježno, do situacije u kojoj će dužnik još jednom opljačkati svojeg povjerenika – onako kao što se to često zbivalo u povijesti pljačke, od dana faraona pa sve do valutnih reformi u dvadesetom stoljeću. Novost ovog aktualnog fenomena tiče se ponajprije pantagruelske dimenzije javnog duga. Bio to otpis duga, insolventnost, valutna reforma ili inflacija – sljedeća je velika konfiskacija na putu. Već je sada jasno kako glasi radni naslov scenarija budućnosti: sadašnjost koja pljačka budućnost. "Ruka što uzima" poseže čak i za životima nadolazećih naraštaja – nepoštovanje obuhvaća čak i prirodne osnove našeg života, kao i buduće naraštaje.

Jedina moć koja bi se mogla protustaviti pljačkanju budućnosti morala bi počivati na jednom novom socijal-psihološkom iznašašću "društva". To iznašašće ne bi bio ništa manje nego revolucija ruke što daje. Ono bi vodilo ukidanju obveznog oporezivanja i njegovom pretvaranju u poklon općem – a da pritom javni prostor zbog toga ne bi nužno bio osiromašen. Taj bi timotički (srčani, prim. prev.) preokret pokazao da u vječnom prijeporu između lakomosti i ponosa pokadšto i ovo drugo može prevladati.


Peter Sloterdijk, Die Revolution der gebenden Hand, 2009.

Preveo s njemačkog Mario Kopić

- 22:12 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.01.2010.

Umberto Galimberti

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Sklonost objektivizaciji, koja navodi liječnike da pacijente razmatraju samo kao organizme, koja navodi da se u svijetu rada ljudi razmatraju samo na osnovu kriterija djelotvornosti, rastvarajući njihov identitet na efikasnost njihova postignuća, navodi profesore da svoje učenike ocjenjuju na osnovu uspjeha, profita; taj je izraz svijet škole preuzeo iz ekonomskog svijeta i time odgoj rastvorio u čistu kvantitativnu činjenicu gdje se zbrajaju samo pojmovi i ocjene.

Budući da je količinu moguće računski izmjeriti, iz škole su protjerane sve one dimenzije koje se ne daju izračunati, dakle kreativnost, emocije, identifikacija, projekcija, želje, radosti, žalosti koje obilježavaju odrastanje i o kojima škola ne vodi niti minimum računa. To objašnjava zašto u školi uspijevaju i dobivaju dobre ocjene samo oni čija je ravan kreativnosti niska, emocionalna okosnica skromna, a fantazijske projekcije ograničene. Oslobođen spomenutih neprijatnosti, um može lakše skladištiti sve one pojmove koje uređujemo strogo i precizno. Što su više bezdušni, manje pogađaju dušu, u znaku emocionalne štednje koja katalogiziranje informacija čini mnogo lakše ostvarljivim.

Iz škole su izbacili emocionalni odgoj. Sada emocija luta bez sadržaja na koji bi se mogla primijeniti i opasno se njiše između pobunjeničkih nagona, koji uvijek prate ono što se ne može izraziti, i iskušenja prepuštanju zastranjivanjima, čiji su ne tako krajnji primjeri svijet diskoteke, alkohola i droge.

Ako se složimo s Aristotelom, koji razlikuje ''primarne uzroke'' i ''sekundarne uzroke'', morali bismo se pitati nije li pred sekundarnim uzrocima, koji se nazivaju seks, alkohol i droga, primarni uzrok mladenačke nelagode emocionalna i egzistencijalna praznina što je oko učenika stvara škola, nudeći im u toj mjeri bezdušnu kulturu da je naposljetku mladom čovjeku svejedno da li uči logaritme ili poeziju Uga Foscola.

Pa ipak je Pavle iz Tarsa rekao: Non intratur in veritate nisi per charitatem, ne ulazi se u istinu bez ljubavi. U našim je školama ljubav rastvorena u siromaštvo simpatije i antipatije. Identitet dobrih učenika gradi se na neuspjehu manje dobrih, odnosno ''nedovoljnih'', kako se kaže u školskom žargonu. Ocjene se donose na osnovu subjektivnih utisaka, gdje se rastopljene projekcije učenika i učitelja miješaju i na kraju pristaju na sudu zrelosti (maturi) sačinjenom od tridesetminutnog kolokvija koji se odvija između dva neznanca.

A da o nepreciznom rječniku na granici beznačajnosti što su ga puni razgovori između roditelja i učitelja niti ne govorimo. Te razgovore sačinjavaju fraze: ''morao bi imati više dobre volje'', ''morao bi se više potruditi'', ''nikada nije sabran'', ''u razredu malo sluša'' itd. U njima je talog poopćavanja i možda neznanja onih koji ne znaju da volje nema izvan interesa, da interes ne može postojati odvojeno od emocionalne veze, da se emocionalna veza ne može uspostaviti kada je odnos između učitelja i učenika odnos uzajamnog nepovjerenja, ako već ne potpunog nerazumijevanja.

Naspram nerazumijevanja, koje nastaje čim psihologija učenika izlazi izvan shema psihologije profesora, škola se bavi samo objektivnim danostima koje su učinak uspjeha, profita. Jer je pak uspjeh posljednji rezultat lanca, u kojem su – preokrenemo li ga – razumijevanje, interes i emocionalna pobuda, učenike nije teško demotivirati, pa i ozbiljno demotivirati; profesori naime učenike ocjenjuju na osnovu rezultata, a oni pak mogu izvirati samo iz pretpostavki što ih je škola izbjegla njegovati.

Ne vrijedi primjedba da je zadatak škole obučavati um i ne brinuti se o emocionalnim činiteljima. Jer, od miša u labirintu do mladog čovjeka u školi, ako se ne ovladava znanjem bez emocionalnog nagrađivanja, danas je najveća opasnost za učenika koji ide u školu emocionalna zanemarenost, odnosno toliko površna briga za emocije da je ona već kontraproduktivna. A ta opasnost nije neznatna ako je naime istina da je škola najviše iskustvo koje posreduje modele višestoljetne kulture. Ako pak ti modeli ostanu sadržine uma, a da pritom ne postaju pobude koje oblikuju srce, srce počinje da luta bez obzorja u nemirnom i depresivnom ništavilu što ga niti buka moderne muzike neće uspjeti prikriti.

Kao ''primarni uzrok'' devijantnosti, u usporedbi sa svim ostalim ''sekundarnim uzrocima'' što ih sociologija smatra izvorima mladenačke nelagode, škola se pokazuje s tim neodgovornim licem, kao da je njeno mjesto izvan problema povezanih sa procesom odrastanja. Svjesno ograničavajući prostor svojeg djelovanja, škola pokazuje onu lažnu nedužnost što je objektivizacija tretmana (uspjeh-ocjena) uvijek spremna dopustiti onima kojima nije stalo do subjektivnosti mladih; nije naime rečeno da ćemo nakon načinjanja ove problematike i dalje imati zaista čiste i dezinficirane ruke.

Preveo s italijanskog Mario Kopić

Umberto Galimberti, Parole nomadi, Milano 2006.

- 01:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se