NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 27.01.2010.

Martin Walser

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Kada pođem na pogreb predsjednika općine, imat ću na licu svoj najbolji izraz, izraz poprskan suzama. Bolovi što će ih morati pretrpjeti dok ga ne budem ubio svojim neuvježbanim rukama, stanje u kojem će ga naći, pola zadavljena a pola usmrćena bodežom (vjerojatno će mi i tako još morati pomoći jedan srčani udar), njegova obećanja koja više nije mogao ispuniti, sve to osigurat će mu sućut na koju, da je kasnije preminuo, nipošto nije mogao računati. Dva gospodina iz policije vjerojatno će mi tek nakon pogreba staviti lisice, na vratima groblja, sjeverni izlaz. Ako se ni do tada ne odluče, morat ću hitno otputovati. Pa poznajem svoje živce.

No zašto, pitat će, zašto uopće mora biti? A ako mora biti, zašto da baš predsjednik općine u to vjeruje? Upravo to želim objasniti da bih naljutio državnog tužitelja, kojega će jasnoća mojega priznanja degradirati u obična čitatelja. Sucu i njegovim pomoćnicima preporučit ću se istinoljubivošću, možda čak kajanjem. Svakako da previše tražim želim li od sebe iskamčiti priznanje da se kajem već prije nego što moj nož stigne do prugastoga sakoa predsjednika općine. Nadam se da štof nije odveć solidan. Namjerno sam sačekao ljeto. S druge strane, čovjeku bi se u ovo doba godine, i ako nije sklon znojenju, pri takvom jednom neobičnom naporu mogli ovlažiti dlanovi, nož zamahne i klizne ti unatrag iz šake, predsjednik te općine ismije, užasna pomisao. Nastaviti posao goloruk, bar upola svladati njegov ne baš mršav i vjerojatno nikada posve suh vrat, to bi moglo prevladati ako ne moju odlučnost, a ono barem moju snagu. Neću ići predaleko u promišljanjima, naposljetku, neke mi okolnosti mogu biti od pomoći. Za njih moram ostati otvoren. Za pritiskač za pisma, tintarnicu, zlatni ključ koji možda visi na zidu i poslužio bi kao dobar čekić. Ako se samo skroz ne upropastim pedantnim planiranjem, već će biti moguća neka spontanost. To ne treba značiti, štovani suci, da taj nepredvidivi predmet kojim ću svoju žrtvu kucnuti u sljepoočnicu kasnije treba poslužiti kao dokaz da moj čin nije bio naumljen. Trebate znati da sam pri izvođenju svoje nakane već bio isplanirao slučajnosti.

No u moju se obranu mora reći jedno: sam me prisiljava da ga ubijem, jer mi, otkad me otkrio među svojim građanima, gotovo svakodnevno poručuje da me smatra ubojicom. Ne podcjenjujem njegovo poznavanje ljudi. Možda je u pravu. No, molim vas, toliko ubojica unaokolo, a rijetko se kada dogodi neko ubojstvo. Ali on od mene zahtijeva tako reći konzekventnost: trebam priznati. Ne da mi se. Lijepo, hranim se u gostionici, abonent sam, ali to ipak još sve ne objašnjava. Vidite: u podnevnoj zvonjavi njiše se grad, njiše se prema juhi, a u juhi, moleći za ponovni izbor, plivaju predsjednikove oči. Tada se smijem. To priznajem. S druge pak strane, razumijem ga. Mogu ga zamisliti kako pati zbog nezahvalnosti stanovništva. Sam noću nekada ležim i osjećam bol CDU (Kršćansko-demokratska unija, prim. prev. M.K.). Nije li naš PO sve kuće stavio pod krovove, a kada sada prođe pokraj tih kuća, ni jedna jedina ne skida krov da bi mu zahvalila! Shvaćam kako ga to boli. A ipak svakodnevno šaljem statiste koji me trebaju prisiliti da počinim samoubojstvo prije negoli izađe na ponovne izbore. Želi me skloniti s puta. Šesnaestogodišnje djevojke, njih mi šalje u kuću, barem po dvije, moraju stalno stajati u polumraku stubišta. Čim se pojavim, moraju se pribijati jedna uz drugu, šuškati, kikoću se, prekrštaju noge i izvijaju vratove da bi pokazale površja kože koja će mi istrgnuti ruke iz džepova hlača. Ponekad, kada odbijem napustiti sobu, on jednostavno uz moj prozor progoni šarena, svilasta stada djevojaka sve dok ne skočim. Čak i vlastitu kćer šalje na ulicu, naredi joj da prođe blizu mene i da me gleda pogledom kunića, moleći tako reći za nož. Moje nadljudsko samosvladavanje dirnulo bi ili umirilo svakog drugog, a PO draži na sve nove izazove. Lijevo od mene morala se sada useliti neka stara gospođica. Vjerojatno jedna od njegovih umirovljenih tajnica. Ima glas od kojega se koža ježi. Od PO iz nekog posebnog fonda dobiva toliko novaca da svakoga dana može pozivati sve druge umirovljene službenice grada i gostiti ih do duboko u noć. Svi zajedno imaju nalog svađati se do posljednjeg daha oko toga tko je između 1921. i 1923. radio u A dva, B četiri, A pet ili K tri. Već se četiri godine svađaju. Tko mi želi dokazati da to čine bez naloga, taj jednostavno još nikada nije stanovao u sobi u kojoj je morao slušati kako se šest, osam gradskih umirovljenika svađaju o uredskom osoblju godina od 1921. do 1923. Zacijelo je jedan ili drugi od tih umirovljenika već predložio da se sada jednostavno ode u općinu i u personalnom uredu potraži u aktima, ali to priječi stara gospođica, jer ona je vjerojatno jedina posvećena u tajnu, barem djelomice. Mora biti satrven jedan politički protivnik koji stanuje pokraj nje, vjerojatno su joj objasnili tako ili slično. Ali da je ona žrtva koja mene treba učiniti ubojicom, to su joj zacijelo prešutjeli. A u međuvremenu je već toliko mrzim da se ne mogu više natjerati da je posvetim u tajnu. Ne smijem je više susretati, moram priznati, došlo je do toga da bi mi se ruke mogle zaboraviti. A ne susretati je više nije jednostavno. Čuje me kada dolazim i odlazim ma koliko joj se kolege i kolegice glasno svađale. To dokazuje: do svađe joj uopće nije stalo. Ona je podbada po zadaći, potom čuli uši da čuje kada dolazim i odlazim, istrčava i upućuje mi smiješna pitanja. Primjerice, koliko je sati. Ipak, u čarapama uspijevam nezamijećen proći pokraj njezinih vrata. Ali što raditi protiv invalida kojega je PO uselio desno kraj moje sobe. Bogaljem ga je načinila neka eksplozija. Samo izvana. Njegova uvjerenja, njegova volja da pjeva, i to zajedno sa mnom, njegova radost zbog dobra gutljaja ako ga može popiti skupa sa mnom, sve to još živi netaknuto. Pritom čak i ne zastupa politička mišljenja predsjednika općine, tako je lukavo to namješteno. Liberal je. Doduše bivši radnik, ali konkurencije mora biti, kaže, može tko može, poviče i silovito zavitla praznim rukavom. Svatko se mora braniti, preostaje onaj tko je bolji.

Naravski, sada je, kaže, invalid, samo još jedna noga, samo još jedna ruka, samo još pola lica, gotovo je, to je posve jasno; on i uviđa da tako mora biti; nigdje, kaže, ne može stanovati duže od pola godine, potom ga izbace na ulicu; ne da se zatvoriti u neki dom; slobodan čovjek, još uvijek slobodan čovjek; tako galami dok se posve ne opije i dok mi se ne ukaže mogućnost da ga transportiram. Toga je PO doista dobro izabrao. Što ćete, nije to za njega ništa, naredi da mu daju akte stambenoga ureda, pa najgorega od svih podstanara žonglerski prebaci u moju blizinu.

Svatko tko zna za moja tužna iskustva pomislit će da sam komunist. Koga bi inače PO mogao tako strašno progoniti. Ili možda znam nešto iz prošlosti PO. Ne, ništa ne znam, nisam ni komunist. Bilo bi mi nelagodno ako bi jadne komuniste sada teretili još i mojim činom.
Mrzi li me moj predsjednik općine možda zato što nisam za njega glasao?

Ne, toliko jednostavne stvari ipak nisu. Ljude koji ga ne biraju on prezire, čak ih sažalijeva, žao mu je što ne uviđaju kakav je on dobar predsjednik općine. Ali mene mrzi, a mrzi me stoga što ga držim lošim klaviristom, eto to je. Već sam rekao da se hranim u gostionici, abonent sam. Tu me je ponekad već povuklo da iskažem svoje mišljenje o sviranju našega predsjednika općine. Moje kolege abonenti, pred koje iz dana u dan iznose istu hranu kao i pred mene, koji možda očekuju još više od života negoli ja, iako zacijelo nemaju očekivati više negoli ja, oni ne propuštaju priliku za pohvaliti sviranje predsjednika općine. Očito se više razumiju u glazbu i sviranje na klaviru. Napose mi zamjeraju zbog moje kritike zato što priznajem da mi nedostaje sluh za tu vrstu sviranja na klaviru. Svaki od tih abonenata, to je pobudilo moje nepovjerenje, kao da čuje neku drugu glazbu kada predsjednik općine svira. Šležanin jeca šleski kada o tome zbori, mali frizer tvrdi da u toj glazbi čuje nešto što ga uznosi ponad češlja i škara, a onaj što mi za stol dolazi iz turističkog ureda, kada posjeti neki od koncerata predsjednika općine, budućnost vidi pred sobom umirujuće jasno kao kakav plakat kantona Tessin. Već samu činjenicu da predsjednik općine daje toliko koncerata visoko mu zaračunavaju. I koliko puta kada se dođe u općinu ili i samo prođe dopire, kažu, iz prostorija PO prepoznatljiva klavirska glazba. Zapravo klavir uopće više nije klavir, PO od toga jedinog instrumenta stvori, kažu, čitav orkestar.

Ja sam pak rekao: Ja ništa ne čujem. Čujem tu i tamo PO, to da. Posjećujem skupštine, javne sjednice općinskoga vijeća, doduše rijetko, ali otkad znam da me gone, sve češće, poznajem PO, koliko jednoga PO čovjek može poznavati, poznajem čak nekoliko lica njegova osobnog referenta, ali ono što sam dosada čuo od PO još nikada nije bila glazba.

Ali vi ste već nemuzikalni na jedan način opasan po zajednicu, kažu onda.

Pa dobro, kažem ja, ostavimo to.

Danas se kajem što sam ikada priznao svoj bjelodano manjkav sluh. Predsjedniku je općine to, naravno, preneseno i on od tada zna da u gradu, eto, živi čovjek koji na jedan radikalan način osporava sviranje predsjednika općine, pa čak drsko tvrdi da PO uopće ne svira klavir. I držim da PO ne može više mirno disati sve dok se ja slobodno krećem. Stoga me mora učiniti ubojicom, jer to je najjednostavnije. Na krađu se netko tko ima od čega živjeti puno teže može navesti. PO poznaje ljude.

Ali ma koliko shvaćam PO, ipak mu ne mogu učiniti uslugu pa klati žrtve što ih on baca preda me. Ako me već tako neodoljivim lukavstvom i konzekventnošću želi natjerati na ubojstvo, a on to želi i, kao što postupno uviđam, čak i može, tada se svojim ubojstvom hoću istodobno osvetiti onome tko mi ga nameće, a to je on sam, PO.

To je, dakle, štovani suci, objašnjenje za ubojstvo, koje bi vam se inače možda moglo učiniti zagonetnim. No budem li, kada prvi put stupim u radnu sobu svojega predsjednika općine, zbilja čuo klavirsku muziku, odmah ću se pod nekakvim izgovorom udaljiti. No, bude li u toj radnoj sobi samo PO, a nadaleko i naširoko nigdje glazbe, tada ću spontano koristiti sve što mi bude od pomoći i uzdišući počiniti ubojstvo koje se od mene očekuje. Ne mogu sada više čekati, najkasnije za četiri tjedna opet će nositi deblje sakoe i bogzna koliko slojeva donjega rublja. S druge pak strane, jednoga svježeg listopadskog dana čvršće bih držao nos. To zahtijeva promišljanje i uzajamno uspoređivanje. Sve ću promisliti i uzajamno usporediti.


S njemačkoga preveo Mario Kopić

Martin Walser, Fingerübungen eines Mörders, Frankfurt am Main 1994.

- 04:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #


View My Stats