NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 23.01.2010.

Ekskluzivno: Integralni tekst Denisa Kuljiša o Mesićevoj vanjskoj politici

Tekst napisan za subotnji Magazin "Jutarnjeg lista", preopolovio je pa samo prve četiri kartice objavio Ivica Buljan, urednik te tisikovine. Tko je Ivica Buljan? To nije Ivica Buljan poznati režiser, niti glumica Ivica Buljan, nego potpuno nepoznat čovjek koji već dugo obavlja pomoćne poslove u novinama EPH, gdje je slučajno dospio kad je propala knjižara kojoj je bio suvlasnik. Radio je nekoć po omladinskim listovima, a sad ga uvijek možeš naći u birtiji "Kod Pajićke", gdje sjedi pijan već od podneva s bivšim urednikom "Jutarnjeg", Tomislavom Wrussom, te s ostalim holdinškim besposličarima. Cijeli opus Ivice Buljana mogao bi stati na pozadinu dnevnog računa Tomislava Wrussa u ovom lokalu, i obratno. Ti ljudi nisu zadužili hrvatsko novinarstvo svojim opusom, nego samo golim nastojanjem, koje nije imalo vidljiva traga. Inhibiran imenom što ga osuđuje na anonimnost (jer se nije domislio da uzme neki inicijal, primjerice Ivica Žnj. Buljan), taj je čovjek poput sjene Petra Schlemiela iz "Hoffmanovih priča", s tim da se, zapravo, nije nikad odvojio od protagonista, nego je ostao njegov vjerni šlemil u sjeni. Integralni tekst o Mesićevoj vanjskoj politici i njenim dubljim motivima, izlazi pak ovdje, na "Vaseljeni", te u banjalučkom "Glasu",
jer se nisam uspio probiti kroz baražu lokalnog novinarskog idiotizma.

Prije nekoliko godina najavio mi se američki diplomat, koji je htio razgovarati o hrvatskoj vanjskoj politici. Bilo mi je neugodno priznati da tako nešto uopće ne postoji, pa sam pristao da se nađemo u «Esplanadi». Visok, mlad čovjek, oštra i bistrog pogleda, dao mi je svoju posjetnicu na kojoj je njegova pozicija bila dosta općenito opisana kao «savjetnika za politička i ekonomska pitanja». Poslije sam se raspitivao kod ljudi koji u ambasadi rade, ali oni za nj baš i nisu čuli, a njegova vizit-karta, uostalom, imala je američki grb sa strane, a ne, kao što je uobičajano, u sredini. But, whatever – poveli smo razgovor o hrvatskoj vanjskoj politici, odnosno o temi koja ga je zaokupljala: Zašto predsjednik Mesić ide u posjet predsjedniku Fidel Castru? Zašto se susreće sa Chavezom? Zašto obilazi centralnoazijske diktatore i libijskog predsjednika Gadafija? Postoji li neka hrvatska vanjskopolitička agenda koja se razlikuje od osnovne nakane hrvatske vlade da se priključi Europskoj uniji? Ne bi li Hrvatska tome trebala adaptirati i svoj vanjskopolitički nastup, kako se ne bi razlikovao od vanjske politike Europske unije, pa umjesto prepreke za članstvo, postao još jedan argument za primanje, pokazatelj da na najvišoj razini, kao i u dubini same stvari, postoji konvergencija između Hrvata i Europljana, što je još jedan dokaz da je Hrvatska istinski usvojila vrijednosti na kojima se ta vanjskopolitička orijentacija osniva? Da, trebala bi, morala bi, u pravu ste, doista je tako – ponavljao sam pa je naša konverzacija počela je nalikovati razgovoru mladog srpskog diplomata koji je naučio francuski Berlitzovom metodom, prema opisu iz Nušićeve besmrtne «Autobiografije»: Jede li vaša sestra rado sira? Da, moja sestra rado jede sira. Nije li vaša punica jučer sjedila u bašti i pila čaj? Da, moja je punica jučer sjedila u bašti i pila čaj...
«Gledajte», rekoh odlučno da presječem sve te dvojbe, «postoji hrvatska vanjska politika koju vodi hrvatska vlada, a ona ima samo jednu programatsku točku – brzo priključenje Europskoj uniji. To ima važnu unutrašnjepolitičku dimenziju, jer ako se pokaže da premijer to ne može isporučiti (if he can't deliver), dolazi u pitanje i njegov položaj, jer je u HDZ-u, kojem idejno ne pripada, on, zapravo, glavni PR-menadžer... S druge strane postoji vanjska politika koju vodi predsjednik Mesić. On je jedan diletant, stariji čovjek i zapravo prilično neobrazovan, ali vješt blefer, šarmer, politička vidra, pa se zna obrnuti i okrenuti, svidjeti i dodvoriti masama. Odlično priča viceve. Ima tajming kao Walther Matthau. No, njegova vanjska politika proizlazi iz ekscentričnosti, dokolice i sujete – čovjek ima na raspolaganju mlazni avion, pa putuje naokolo, u pratnji jednog starog Titova operativca, koji je gradio politiku nesvrstanosti, dok mu savjete daje jedan bivši televizijski novinar, smiješna i tužna figura, tip koji i danas, čini se, vjeruje u nesvrstanost, a možda i u samoupravni socijalizam. Ne znam jeste li vidjeli onaj Disneyev kratki crtić s Pajom Patkom i dva meksička papagaja koji sviraju gitare i pjevaju pjesmu Los tres caballeros? E, to je takva ekipa...»
«Vanjska politika koja se vodi s Pantovčaka», potvrdio sam, «zaista ne korespondira s liberalnim vrijednostima elementarne europske uljuđenosti. Castro je ipak jedan odvratni diktator i trećesvjetski demagog, kao i Chavez koji je, pritom, sitni indio-gangster, a ne krupna, romantična figura poput kubanskog prevaranta. Gadafi je malo munjen, no Libija je važna izvoznica nafte i plina – no nama te energente ne isporučije, kao ni Azerbajdžan, gdje Stipe druguje s lokalnim tiraninom, sinom onog fenomenalnog Gajdara Alijeva, zadnjeg šefa KGB-a, koji je u svojoj zemlji, kad se otcijepila, živio kao penzioner sa sinovljevom obitelji u dvosobnom stanu, pa se ubrzo uspio vratiti na vlast, pozatvarao sve novinare i karikaturiste.»
Zatim sam Amerikancu nadugo pokušavao obijasniti insuficijencije hrvatske vanjske politike, koja nije postojala sve od vremena kralja Dmitra Zvonimira. Prve korake načinio je poslije stjecanja nezavinosti, jedan zagrebački viktimolog, a njegovi suradnici predložili su da se osnuje samo nekoliko diplomatskih sjedišta u svijetu i konzularna služba podnajmi Švicarskoj. To je bila posljednja trezvena zamisao što je potekla iz toga resora, da se, naime, Hrvatska prikaže kao mala, skromna srednjoeuropska zemlja, teško postradala u ratu, koja smjerno zauzima položaj na svjetskoj sceni. No, Vrhovnik je imao sasvim drukčiju ideju. Uveo je gardu u kazališnim husarskim uniformama, a u posljednji čas odustao od ideje da ona jaše na konjima. Državni uredi dekorirani su u stilu koji je dopisnika gracerskih novina, kad je ovdje prvi puta došao, naveo da, zabezeknut, usklikne: «Pa što je ovo – sve sami stari komunisti koji sjede pod goblenima!»
I diplomatska služba rodila se pod nesretnom zvijezdom, odnosno, započela pod nepovoljnim auspicijem u zgradi na Zrinjevcu broj 7, gdje je ranije bilo zagrebačke sjedište Službe državne bezbednosti. Valjani dijabetolog Mate Granić, zvani Očenašek – onaj neodoljivo simpatičan i ljubazan tip kojeg uvijek vidim kako hoda po gradu s velikom crnom fedorom koja bi pristajala jedino Danielu Day Lewisu - napunio je zgradu stilskim namještajem iz boljih zagrebačkih antikvarijata, pa angažirao skupinu «Vjesnikovih» novinara bez fakulteta da skupa započnu ostvarivati težak zadatak koji mu je dao Tuđman: njegovu politiku i personu trebalo je prodati u svijetu! Radije bih se upustio u izvoz nuklearnog otpada! Bilo je zaista strašno teških trenutaka, pogotovu dok je pedeset tisuća momaka upućenih iz Hrvatske ratovalo u Bosni, gdje su Hercegovci srušili mostarski most mimara Sinana Hajrudina. Ali, Tuđmanova diplomcija imala je jasan zadatak. No, kad se zemlja poslije njegove smrti demokratizirala, pa je napuštena bolesna ideja o rekreiranooj «banovinskoj», odnosno Velikoj Hrvatskoj, ostala je čista protokolarna funkcija, jer sve važne zemlje u svijetu odnose s Hrvatskom vode iz svojih zagrebačkih ambasada, a ne preko slučajnih prolaznika, Hrvata koje dopadne ambasadorski položaj u nekoj svjetskoj metropoli, pa se, poput jednog pjesnika koji je bio stacioniran u Varšavi, jeftino opijaju u kantini ministarstva vanjskih poslova ili, poput Nevena Jurice koji je neko vrijeme predsjedao Vijećem sigurnosti, bave pronevjerama, kako bi se mogli kockati...
Toliko sam mogao reći onom američkom posjetiocu, a šira slika, stvorila se tek kasnije, kad su protgonisti te podvojene politike svoje slabosti doveli do paroksizma.
Diplomatski vakuum ispunila je Sanaderova vanjskopolitička ofenziva prema Bruxellesu, koja je, međutim, kao i svi pothvati toga čovjeka, bila obilježena njegovim samoljubljem. On je bio i premijer i svoj ministar vanjskih poslova, i poklisar, pregovarač i lobist, pa je nametnuo režim «ja, ja i ja», a na Zrinjevcu instalirao svoju sekretaricu, koja je u večernjoj školi svršila fakultet, pa dobila ministarsku funkciju, te neograničene ovlasti koordinatora svih ostalih ministarstava u poslovima vezanim za adminstartivnu proceduru oko priključenja Uniji. Sanaderu je prijatelj Miomir Žužul pak zasmetao kao nominalni šef diplomacije, pa ga je zbacio aferom koju je osobno režirao, a zatim šutnuo i nasljednicu, Kolindu Grabar-Kitarović, jer mu se činilo da ga previše zasjenjuje ljepšom frizurom. Instalirao je malog Jandrokovića, ambigvitetnu političku pojavu iz Bjelovara, pa sve poslove uzeo u svoje ruke... Budući da je dubok samo do dna svoje plitkosti, te da zapravo ne razumije složene stvari za koje nema ni finese i strpljenja, bio je neobično neuspješan u svojoj diplomatskoj efinzivi na zapadnom pravcu. Dotle mu je Stipe kajlao svojim morskim kombinacijama s odioznim diktatorima, od kojih nikad nema koristi, jer te blamaže uvijek više koštaju, nego što vrijede...
Američki diplomat koji me posjetio, htio je saznati postoji li u hrvtskom društvu neko nagnuće neevropskom i antizapadnom sentimentu, neki dubinski balkanizam, koji uvijek po malo drma Srbiju. Ne, rekao sam, ništa takvoga ne postoji – Hrvati su katolici, pa iako je to valjda najgora katolička crkva u Europi, ona je, ipak, multinacionalna korporacija sa sjedištem u jednoj zapadnoj metropoli. Veći dio radno sposobnog stanovništva emigrirao je u Evropu i Ameriku, gdje prticipira u misteriju kapitalizma. Ovdje nema potencijala za državotvorni komnizam, nitko ne zagovara autarkičnost, niti smišlja nadrealističke vertikale, očuđujući apsurdnu ideju ekvidistancije izmedju dva, odnosni tri svijeta. Takav kontekst, uostalom, više i ne postoji – na europskom Istoku, Rusija i Turska dinamične su kapitalističke države, na Dalkom Istoku azijski «tigrovi», nositelji su industrijskog razvoja, dok je Bliski Istok, najbogatije područje planeta. Postoje samo razvijeni i nerazvijeni, glupi i pametni, dobri i loši učenici. Neko srednje stajalište mogu tražiti samo trećeputaši bleferi, konjine i somovi, i ne znam što sam sve tom prilikom izgovorio...
Pa ipak, trebao sam spomenuti – ali bi to zauzelo previše mjesta u razgovoru – da ipak postoje neke sentimentalne zablude o prirodi nesvrstanog pokreta. Toga diktatorskog kluba, u kojem je bilo svakovrsnog svijeta – pravih afričkih ljudoždera, bliskoistočnih pomahnitalih mahdijevaca novoga doba, šeika, kraljeva i careva, pa čak i jedan živi bog, koji je nadahnuo važno usmjerenje moderne glazbe na tisućama kilometara udaljenim antilskim otocima... Bilo je tu suverena nasljednih monarhija, vojnih diktatura, komunitičkih i antikomunističkih nacionalističkih satrapija, ali baš nijedna prava demokracija, kako je primijetila dr. Mirjana Kasapović, osim, primjećujem, Indije, gdje je Indira u to doba vladala uz parlament bez ikakvih demokratskih standarda, otprilike kao Tuđman.
Države koje su sačinjavale jezgru Pokreta, imale su sve sudbinu vrlo sličnu bivšoj državi Jugoslaviji – započele bi kao nekakav folklorni socijalizam, s adaptiranom ili revizionistički preuređenom marksisitičkom doktrinom, obavezno brendirane lokalnim tiraninom, koji bi tu ideologiju sankcionirao – od Gane, Konga i Indonezije, do Sjeverne Koreje i Jugoslavije, svugdje je postojala neka kimilsungovska ideja «đuče», sukarnovska «dirigirana demokracija», kardeljevski «delegatski sitem» ili neke slične kerefeke. Do smrti vrhovnog lidera i pontifexa maximusa toga doktrinarnog endema, zemlja bi već ekonomski propala, jer se od budalština ne može živjeti, a zatim bi zakonomjerno uslijedio građanski rat. Jedino se u Libiji to nije moglo dogoditi, jer tu leže na nafti, pa mogu eksperimentirati sve dok ne iscrpe svoja neiscrpna vrela...
Stipina vanjska politika bila je izvedenica, koju objašnjava ona Marxova teza o tragediji koja se replicira kao farsa. Velika je sreća što ta Mesićeva voluntaristička koncepcija ide u politički grob skupa s njime, pa od cijele stvari neće ništa ostati. No, šteta koju je taj dokoličar s Pantovčaka počinio u regionalnim odnosima, puno je veća, iako možda manje zanima diplomatske mandarine velikih sila – sva šteta, naime, ide samo na konto Hrvatske i njenih bilteralnih odnosa, jer utjecaj Hrvatske u susjedstvu malen je, gotovo zanemariv.
To što je Mesić u zadnjim tjednima svoga predsjednikovanja zaprijetio kako će poslati vojsku u Bosnu da spriječi otcjepljenje Republike Srpske, doduše, čista je besmislica, već i stoga što on nigdje ne može slati vojsku, jer je počasni vrhovni zapovjednik, s pravom da dijeli odlikovanja i činove, a za angažman Hrvatske vojske u inozemstvu treba odluka s dvotrećinskom većinom u Saboru. Znači, mogao bi u tu oružanu avnturu poslati jedino svog vanjskopoloitičkog savjetnika Tomicu Jakića, naružanog sovjetskim automatom PPŠ s kolutom za redenik, i Budu Lončara, svog diplomatskog specijalnog izaslanika, koji bi usprkos poodmakloj, oktogenerijskoj dobi mogao pričiniti puno više štete, jer već ima nekog iskustva sa smaknućima u inozemstvu – ako je vjerovati izjavama raznih starih ustaša, koji su tvrdili da ih je on osobno po Italiji smicao kao zečeve. No, nije to samo vic, to Stipino zveckanje nepostojećim oružjem, njegovi ispadi više su od neslane šale. Sličan je potez bio odlazak na Kosovo na sam pravoslavni Božić, koji je srbijanski predsjednik Boris Tadić proveo u Gračanici – ali ondje su njegovi sunarodnjaci, pa čak i prva žena, koja se zamonašila, a kosovska tema za nj je toliko osjetljiva, da ga zbilja nije trebalo provocirati time da hrvatski predsjednik, kao slon iz «Knjige o džungli», promaršira izazivajući potres u ionako krhkom zatišju mirovnog procesa koji, čini se, i ne ide nekim definitivnim smjerom...
Zašto Stipe pravi ršum na Kosovu, zašto uznemirava Bosnu? To s Bosnom lako je objašnjivo. Da se stvar rastumači, moramo se vratiti na čuveni Transkript, majku svih hrvatskih tajni, sažetak prisluškivanja g. Hrvoja Petrača koji sad leži na robiji u Lepoglavi.
Osamnaesta stranica, 15. veljače 2000. Godine, traka br. 57, TKT tel. 01/3778-935:
«U 13.14 sati Petrač zove Bartola Jerkovića na broj 098 214 428 da mu kaže da je njegov prijatelj stupio u kontakt s Kuvajtom, pa ga pita ima li zajedničke poslove sa R BiH u vezi tenkova. Petrač bi se sastao s Harisom Silajdžićem u vezi tog zajedničkog projekta. Petrač bi možda trebao autorizaciju 'Đure Đakovića' za pregovore u njihovo ime, kao što je Jerković imao od 'ALAN RH'
U 13.20 sati Petrač zove Nedima Šuljaka na broj +90 53 22 117 793. Kaže mu da je Đuro Đaković imao s UNIS Sarajevo neku suradnju. UNIS je povezan s KIA-om iz Kuvajta. Radi se o modernizaciji tenkova.
U 19.36 sati Nedim Šuljak zove Petrača da mu kaže da Silajdžić podržava posao. On je sad u Bruxellesu i sastat će se s glavnim tajnikom NATO-a. Htio bi se sastati i s Mesićem. Silajdžić želi promjenu Dytona i treba mu podrška. Kuvajćani su još sutra u Zenici. Petrač se ide dogovoriti da se sastanu Šuljak, Silajdžić, Mesić i on.»
Nešto kasnije, Petrač će ugovoriti sastanak s Mesićem na Pantovčaku – ujutro je nazvao Pukanića, a već poslijepodne njih su trojica sjedili u Richterovoj vili, kroz koju je prodefiliralo više gulamfera nego kroz zagrebački Glavni kolodvor.
Šema lijepo izgleda: Petrač zakahla ĐĐ i UNIS, Silajdžića i Mesića, pa se malo redigira Daytonski sporazum tako da više odgovara aspiracijama muslimanskih nacionalista koje predstavlja Haris, bivši namještenik jugoslavenskog vojnog izvoznika oružja, SDPR, u Gadafijevu Tripoliju, te potom povjerljivi osobni tajnik uleme efendije Hadžiabdića, koji je izrastao u divandžiju na Izetbegovićevu minderluku i onda ga, kao rahmetliju, naslijedio… Uspije li kombinacija, Hrvoje i Petrač bit će u bezbrižni i u kurvama do kraja života. Ali, avaj, sudbina drukčije plete niti ljudskih života - Puki je pod zemljom, Hrvoje u buksi, a Silajdžić, blago radioaktivan, na kraju svoje državničke misije kao i sam Stipe. Ne znam samo gdje se djenuo onaj Nedim Šuljak…
Što se tiče revizije Daytona, Silajdžić i Mesić, Petrač i Puki bili su isto toliko nadležni za tu materiju koliko je Stipe sad u moći da pošalje hrvatsku vojsku neka presječe srpski koridor kod Brčkog. To je, naprosto, još jedna trula kombinacija, koja je, kao i veze s podzemljem, obilježila Mesićev predsjednički mandat.
Njegovi antisrpski ispadi u Bosni i na Kosovu, povezani su pak s nastojanjem da revidira svoj profil, pa ga učini podobnim za razdoblje umirovljenja. Znači, lik koji je započeo političku karijeru kao žestoki tuđmanovski nacionalistički demagog, pa po Australiji pjevao ustaške pjesme skupljajući novčane priloge u gotovini, a u Slavoniji prijetio Srbima egzodusom, najavljujući kako će biti “protjerani samo u blatnjavim u opancima”, želi sad postati ugledan “elder statesman”, kao tobožnji antifašist blizak ljevici, a kao šovinistički demagog primitivnijim Hrvatima. Kao i ranije, njegove su ideje kontradiktorne, neautentične, glupe i promašene. Jer, najkonzervativniji hrvatski politički korpus, Hercegovci, iz pragmatičnih se razloga u Bosni vezuju za politiku Milorada Dodika, kojega su prošle godine proglasili najpopularnijom ličnošću u zemlji. Oni na Republiku Srpsku gledaju kao na uzoran primjer uspješno ostvarene atonomije u granicama bosanskog federalizma. Stipe je, ukratko, jeftini opsjenar koji može impresionirati neupućene, ljude bez znanja i momorije. On je, zaista pravi pravcati hadezeovac, kao da ga Tuđman pravio, ili što reče moj prijatelj general Prkačin, “istom je napravom načinjen kao i Bandić”. No, Stipe je bio Tuđmanov zamjenik, pa bi morao paziti što govori o ratu i o Srbima – naprosto nije moralno kvlificiran da se o tome izjašnjava osim u krajnje svedenim okvirima konvencionalnih diplomatskih uljudnosti prema susjedima. Bog ga ne čuva, vrag mu ne da mira.

- 12:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Mail

NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 23.01.2010.

Ekskluzivno: Integralni tekst Denisa Kuljiša o Mesićevoj vanjskoj politici