NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Italo Calvino

Gospodin Palomar odluči da će se odsada ponašati kao da je mrtav, da bi vidio kako ide svijet bez njega. Već je od nekog vremena zamijetio da između svijeta i njega stvari ne stoje više kao ranije; ako mu se prije činilo da on i svijet jedan od drugoga nešto očekuju, sada se više ne sjeća što se to ima očekivati, u dobru ili zlu, niti zašto bi ga to iščekivanje držalo u trajnoj tjeskobnoj uznemirenosti.

Sada bi dakle gospodin Palomar morao osjetiti olakšanje, budući da se više ne mora pitati što li mu svijet sprema, a morao bi zamijetiti čak i olakšanje svijeta koji više ne mora brinuti za njega. No upravo je čekanje da okusi ovaj mir dostatno da gospodina Palomara obuzme tjeskoba.

Sve u svemu, biti mrtav teže je nego što se može činiti. Ponajprije, ne smije se pomiješati biti mrtav s ne biti uopće, stanje koje obuhvaća i beskrajno trajanje vremena prije rođenja, naoko simetrično s onim jednako beskonačnim koje slijedi nakon smrti. Doista, prije rođenja pripadamo beskrajnim mogućnostima koje će se moći ili neće moći realizirati, dok se nakon smrti ne možemo realizirati niti u prošlosti (kojoj odsad posve pripadamo, ali na koju više ne možemo utjecati) niti u budućnosti (koja nam je zabranjena, premda na nju utječemo). Slučaj gospodina Palomara, u stvari, jednostavniji je utoliko što je njegova sposobnost utjecaja na nekoga ili nešto vazda bila zanemariva; svijet može izvrsno bez njega, i on se može posve mirno smatrati mrtvim, čak i bez promjene svojih navada. Problem je promjena ne u onome što on čini nego u onome što on jest u odnosu na svijet. Ranije je on pod svijetom podrazumijevao svijet plus sebe; sada je posrijedi svijet plus on manje on.

Hoće li svijet bez njega značiti kraj tjeskobe? Svijet u kojemu se stvari događaju neovisno o njegovoj prisutnosti i njegovim reakcijama povodeći se za svojim zakonom ili nužnošću ili razlogom koji se njega ne tiče? Val udara o hrid i podlokava stijenu, nailazi drugi, i drugi, i opet drugi; sve se nastavlja odvijati neovisno o tomu je li on jest ili nije tu. Laknuće što je mrtav moralo bi biti ovo: nakon što je uklonjena mrlja zabrinutosti koju predstavlja naša prisutnost, jedino što je važno jest prostiranje i smjenjivanje stvari pod suncem, u njihovoj nepomućenoj vedrini. Sve je smiraj ili miru teži, čak i uragani, potresi, erupcija vulkana. No nije li ovo već bio svijet kad je on bio tamo? Kada je svaka oluja u sebi njedrila kasniji mir, pripremala čas u kojem će se zibanje razbiti o obalu, a vjetar iscrpsti svoju snagu? Biti mrtav, to možda znači preći u ocean valovlja koje vazda ostaje valovlje i zaludno je dakle čekati da se more smiri.

Pogled je mrtvih vazda malo sumnjičav. Mjesta, situacije, prilike, uglavnom su oni koje smo već znali i prepoznati ih daje vazda stanovito zadovoljstvo, ali se istodobno zamjećuju male ili veće inačice koje bi se po sebi i za sebe mogle čak i prihvatiti kada bi odgovarale jednom logičnom koherentnom zbivanju, ali koje se umjesto toga pokazuju kao arbitrarne i nepravilne, a to je ono što smeta, napose zato što smo vazda u iskušenju intervenirati kako bismo unijeli one ispravke koje nam se čine nužnima, a ne možemo to činiti jer smo mrtvi. Otud skanjivanje i sputanost, ali istodobno i osjećaj dostatnosti kao u nekoga tko zna da je ono što je važno vlastiti prošli doživljaj i da ničemu drugom ne treba pripisati preveliku težinu. Potom se pomalja jedan dominantni osjećaj koji se nameće svakoj misli: to je olakšanje da znamo da su svi problemi tuđi, i njihova stvar. Mrtvima više ne bi trebalo baš ništa biti važno jer nije više na njima da misle; pa i ako se ovo može činiti nemoralnim, mrtvi u ovoj neodgovornosti nalaze svoje veselje.

Što se raspoloženje gospodina Palomara više približava ovome opisanome, to mu se ideja da je mrtav čini prirodnijom. Istina, nije još stekao uzvišenu ravnodušnost koju je smatrao značajkom mrtvih, niti razlog koji bi zalazio s onu stranu svakog objašnjenja, niti izlaz iz vlastitih granica kao iz tunela koji se otvara prema drugim dimenzijama. Povremeno zamišlja da se bar oslobodio nestrpljenja koje ga je pratilo cijelog života kada bi vidio druge kako griješe u svemu što čine i misleći kako na njihovu mjestu ni sam ne bi ništa manje griješio, ali bi toga barem bio svjestan. No nije ga se uopće oslobodio; i shvaća da će se netrpeljivost prema vlastitim i tuđim greškama perpetuirati zajedno s greškama samim koje nikakva smrt ne ukida. Dakle, bolje je na to naviknuti se: biti mrtav za Palomara znači navići se na razočaranje što se nalazi jednakim samome sebi u jednom definitivnom stanju koje se više ne može nadati da će izmijeniti.

Palomar ne podcjenjuje prednosti što ih stanje života može imati pred mrtvim, ne u smislu budućnosti gdje su opasnosti vazda veoma jake, a prednosti mogu biti kratke, nego u smislu mogućnosti popravljanja oblika vlastite prošlosti. (Osim ako je čovjek već posve zadovoljan svojom prošlošću, što je odveć nezanimljiv slučaj da bi se isplatilo njime pozabaviti.) Život se jedne osobe sastoji iz skupa događaja od kojih bi zadnji mogao čak i promijeniti smisao cijelog skupa, ne zato što bi vrijedio više od prethodnih, nego zato što se događaji – kad su uključeni u jedan život – raspoređuju u jedan redoslijed koji nije kronologijski nego ima unutarnju arhitekturu. Na primjer netko u zreloj dobi pročita knjigu koja ga natjera reći: ''Kako sam uopće mogao živjeti a da je nisam čitao!'' i čak ''Šteta što je nisam kao mlad pročitao!'' E pa, ove tvrdnje nemaju puno smisla, a napose druga, jer od časa kad je knjigu pročitao, njegov život postaje životom nekoga tko je tu knjigu pročitao, a nevažno je da li je ranije ili kasnije, jer je čak i prethodan život sada poprimio formu obilježenu ovim čitanjem.

To je najteži korak za nekoga tko hoće naučiti biti mrtav: uvjeriti se da je vlastiti život jedan zatvoren skup, sav u prošlosti, kojemu se ništa ne može dodati, niti unijeti promjene perspektive u odnos među različitim elementima. Naravski, oni koji su nastavili živjeti mogu, na temelju promjena koje su sami doživjeli, unijeti promjene i u život mrtvih, dajući oblik onome što ga nije imalo ili što se činilo da ima drugi oblik: prepoznajući na primjer pravednog pobunjenika u nekome tko je bio ocrnjen zbog protuzakonite djelatnosti, slaveći pjesnika ili proroka u nekome tko je bio osuđen na neurozu ili delirij. No to su promjene koje su važne ponajviše za žive. Teško da oni, mrtvi, mogu iz toga izvući kakve koristi. Svatko je sačinjen od onoga što je proživio i od toga kako je proživio, i to mu nitko ne može oduzeti. Tko je preživio pateći, ostaje sačinjen od svoje patnje: ako pretendiraju oduzeti mu je, to više nije on.

Zato se Palomar sprema postati nezadovoljni mrtvac, koji slabo podnosi osudu da ostane takav kakav jest, ali koji nije spreman odustati ni od djelića sebe čak ni ako mu teško pada.

Može se, naravno, ciljati na uređaje koji osiguravaju preživljavanje bar nekog dijela nas u potomstvu, što se može klasificirati u dvije kategorije: biologijski uređaj, koji dopušta da se potomcima preda onaj dio sebe samih koji se nazivlje genetskim naslijeđem, i povijesni uređaj, koji dopušta da u pamćenje i jezik onoga tko nastavlja živjeti prenesemo ono malo ili puno iskustva što ga čak i najsiromašniji čovjek sabere i prikupi. Moguće je čak ova dva uređaja vidjeti kao jedan jedini ako zamislimo da je smjenjivanje naraštaja kao faze života jedne jedine osobe koja se nastavlja kroz stoljeća i tisućljeća; ali tako se problem samo odgađa, od vlastite individualne smrti premješta se na ugasnuće ljudskog roda, makar koliko se kasno ovo moralo dogoditi.

Misleći na vlastitu smrt Palomar već misli na onu zadnjih preživjelih iz ljudskog roda ili na njegove derivate odnosno nasljednike: na opustošenoj se zemaljskoj kugli iskrcavaju istraživači s nekog drugog planeta, dešifriraju znakove zabilježene u hijeroglifima piramida i u bušenim karticama elektronskih računara; pamćenje se ljudskog roda ponovno rađa iz vlastitog pepela i rasipa diljem nastanjena svemira. I tako od odgađanja do odgađanja dolazi se do trena kada je vrijeme da dogorimo i utrnemo u jednom praznom nebu, kada i zadnji materijalni oslonac memorije života bude propao u vrelom plamenu ili bude kristalizirao svoje atome u ledu jednoga nepomičnog poretka.

''Ako vrijeme treba prestati, moguće ga je opisati časak po časak, - misli Palomar, - a svaki se časak, dok ga opisuje, proširuje toliko da mu se više ne vidi kraj''. Odlučuje početi opisivati svaki časak svojega života, a sve dok ih ne bude sve opisao neće više misliti da je mrtav. U tom času umre.

Preveo s talijanskog Mario Kopić