NEMANJA: SMIRENOUMLJE

nedjelja, 13.09.2009.

Ernst Jünger

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Igor CC Kelčec

Lipanj i srpanj 1932. godine proveo sam s (bratom) Friedrichom Georgom na dalmatinskoj obali. Po fantastičnom zemljovidu što ga nosimo u glavi o zemljama što ih još vidjeli nismo, to je područje u mojoj predodžbi živjelo kao svojevrsna proširena Italija. Tijekom duga dana, dok je naš bijeli parobrod klizio kraj zupčastih otoka i razuđenih obala, imao sam vremena osloboditi se te zablude.

Prvi me dojam gotovo razočarao. Gromade krških stijena koje su se, ispucane na mnogim mjestima, obarale do mora i tamo razgranavale kao istopljeno olovo, pričinjale su mi se tek kao kostur krajobraza kojemu su manjkale ugodne obline i mesnati sloj. Kasnije sam, naravski, primijetio da ova zemlja ima svoje tajne sile; oživi u spominjanju i izazove osjećaj domotužja. Imala je neku daleku sličnost s lineburškom pustarom.

Naše pristanište bijaše Korčula, prastaro, utvrđeno morsko gnijezdo, zasnivanje kojega pripisuje se Atenoru. Tamo nas je pozdravio naš domaćin, kapetan Bohrer, stari k.und k. pomorski časnik. Prešli smo njegovim motornim čamcem uski morski rukavac što razdvaja Korčulu od, u obličju prsta prostrta, poluotoka Pelješca. Na sjevernom izlazu malog trgovišta Orebića svijetlio je Bohrerov ''Hotel Bellevue'', u kojem su nam pripremili sobu s pogledom na more.

Na tom prvom pohodu kroz mjesto upoznali smo se tipom hrvatskog čovjeka, ugodnim i kršnim ljudima. Predočivao sam Hrvate otprilike onako kao što žive kod nas u sjećanju na Sedmogodišnji rat – kao vrstu neotesanih barbara dugačkih brkova i smrknutih pogleda. Na naše iznenađenje, umjesto toga naišli smo na ljubazan, radišan i kultiviran mali puk. S užitkom uronismo u patrijarhalni element što je kod nas iščezao još od pradjedovskih dana. Uskoro nam je iz brojnih opažanja postalo jasno da na ovoj obali još živi staro, doraslo uređenje. Jedno od njih je i razlika u obraćanju nekoj osobi s ''gosparu'' i ''gospodaru''. Gospar znači jednostavno gospodin; oznaka gospodara pripada ocu obitelji koji je na svojemu imanju ili tlu. Ta razlika u nas je iščezla, osim možda u našim istočnim pograničnim grofovijama gdje se patron još uvijek oslovljava s ''milostivi'' gospodine.

Pučanstvo živi od zemlje i mora. Vidjeli smo u vrtovima rastresitu crvenosmeđu zemlju na kojoj rađaju divne sorte grožđa, masline, bademi, smokve i šipci. Kuće su uredno sagrađene od samoga kamenja, u najljepšim stanuju kapetani koji su se, nakon svojih putovanja, naselili na ovoj obali. Imaju navadu namjestiti svoja prebivališta s osjećajem za red i savršenim smislom za prostor na koji se čovjek navikne na brodovima. Često smo prolazili pokraj njih dok su na plaži popravljali svoje jedrenjake ili iz svojih terasastih vrtova dvogledom promatrali more. Kad njihovi nekadanji brodovi prolaze, nasljednici ih pozdravljaju zvukom sirene. Dalmacija od starih vremena daje vrsne pomorce.

Obroke smo uzimali na terasi zasjenjenoj vinovom lozom. Tu sam nastavio studij riba Sredozemlja, tražeći da mi ih pokažu prije negoli se iz ribarskih kašeta presele u kuhinju. Na žalost, u darmaru sam polaska na put zaboravio spakirati Ovidijev Halieutikom i XXXII Plinijevu knjigu, kao što sam namjeravao. Već raznolikost kolača, kao čarolijski proizvod nepresušna stvaralačkog duha, odavala je da se nalazimo u staroj austrijskoj krunovini. Nijedno od njih nije se ponovilo u vrijeme našega višetjednog boravka. Osobito je vrijedan spomena dalmatinski pršut, koji može stati rame uz rame s vestfalskom šunkom. Ugodan okus dobiva dimljen izgaranjem aromatičnoga drveta makije. Od vina smo upoznali dvije vrste, crno ''Opolo'', kao lako domaće vino, i vatrenije, boje jantara, ''Grk'', vino puno snage zemlje. Ona se pak ne nude bez otpora, već im se duh mora osvojiti. Pri prvoj kušnji nailazi se na svojevrstan okus etera ili terpentina što se s vremenom sve više i više gubi. Ništa vas ne približuje nekom krajoliku toliko kao vina što su rasla na njegovoj zemlji obasjana njegovim suncem.

Navečer, kada bi se miris naranača u cvatu i igličastih grmova posađenih u mramorna korita počeo prelijevati u slan morski zrak, rado bismo sjedili za trpezom u ljubaznom društvu našega domaćina, uz jednu ili više boca vina. Upoznali smo u njemu jednu od onih jednostavnih naravi u kojima je, zahvaljujući vojnički vođenom životu, ostalo puno toga djetinjega. Svakako, katastrofa je i na njegovoj naravi ostavila sjenu; ipak, samo je pomutila urođenu mu vedrinu, no nije je razorila. Prilikom napada na venecijanku obalu jedno torpedo mu je za nekoliko minuta potopilo brod; iz mora ga je izvukao patrolni čamac, nakon što je cijelu noć proveo plivajući. Tu i tamo na njemu smo zamjećivali nalete patnje koja se može imenovati austrijskom, i koja je zajednička mnogim starim pripadnicima te zadnje zbiljske monarhije. S njom je razoren jedan oblik uživanja u životu, u ostalim europskim zemljama već naraštajima postao nepredočiv, a tragovi toga razaranja i dalje vidno djeluju kod nekih pojedinaca. Osobito jasan nam je postao drukčiji način na koji se zbio prevrat u Austriji kada nam je Bohrer jedne večeri pričao o događajima u vrijeme Revolucije u časničkoj menzi u Splitu. Kod nas se u Reichu, između ostaloga, mogla zamijetiti različnost društvenih slojeva; ovdje su se pak otvorile provalije među narodnostima. U pripovijedanju ovoga kapetana staroga kova osjetio se užas pred činjenicom kada se krug starih drugova jednoga dana, kao dodirom štapića, raspao na Poljake, Čehe, Srbe, Slovence, Hrvate i Talijane, i rastrkao na sve strane. Neumorno smo ga zapitkivali za podrobnosti, to je najizravniji način na koji se može prodrijeti u povijest, i ponajbolji ključ što se može steći za razumijevanje starih auktora. Stara je Austrija za nas, nas koji smo ponovno na pragu oblikovanja imperija, kao fosil iz kostiju kojih se može nazrijeti složaj jednog drukčijeg svijeta – svijeta što leži iza, no možda i opetovano onkraj moderne.

U Berlinu sam bio naumio da ću uživati u promatranju životinja, posebno kukaca u ovom kraju – dakle baviti se insektualnim zabavama, poslužim li se riječima Rösela von Rosenhofa. On nam je pod tim naslovom ostavio zbirku bakroreza bogato urešenu iluminacijama, objavljenu 1750. godine u Nürnbergu. Za takvu zabavu priliku su pružale već ugodne večeri provedene u razgovoru uz ''Opolo''. Jaka svjetlost lampe, koja je visjela iznad nas, među lišćem vinove loze, privlačila je rojeve krilatih gostiju i oni su se snažnim udarcima spuštali na kamene ploče. Najugledniji posjetitelji bili su nosorošci gornje površine krila sjajne poput crvenkastosmeđeg laka, i strizibube, u Njemačkoj vrlo rijeke. One se izvlače iz starih vazdazelenih stabala, donoseći sa sobom njihov miris, noseći njihovu boju. Još od djetinjstva poznavao sam ih s ilustracija i ostat će mi svagda doživljaj vidjeti ''da doista postoje takve životinje''. Doletjela je, u velikom broju, i južna vrsta krijesnica, od naših njemačkih znatno razlikuje po dužini.

Te životinjice privlačile su kao i kiša s manom razna gladna usta. Ubrzo po paljenju lampe s pločica bi se začuo tihi zvuk poput pljuska: bila je to žaba krastača: s velikom točnošću pentrala se ona na svoju promatračnicu na taktički dobro odabranom mjestu u okviru svjetlosna kruga. Dopola skrivena iza vinove loze, buljila bi nepokretnim zlatnim očima ispred sebe kao simbol istočnjačke skromnosti, prezrivo odbijajući okrenuti makar i glavu, a još manje skočiti za moljcima što su zalijepljeni teturali po podu ili za krijesnicama što su puzale kraj nje. Ograničila bi svoj lov na kružni prostor što ga je mogla dosegnuti jezikom. Kad bi joj se plijen približio na odgovarajuću blizinu, nepogrešivom sigurnošću pogađala bi ga i jednako bi tako brzo nanovo povukla natrag jezik s prilijepljenom žrtvom.

Znatno su pokretniji bili macaklini – nježni, prozirni gušteri kojih se boja prelijevala od ružičaste do ljubičaste. Oni bi vazda u istu uru ispuzali iza skela biljki penjačica i na osvijetljenom bi kućnom zidu, uz njega pripijeni, vrebali noćne leptire. Pokadšto bi, ipak, neki od njih u jeku lova padali dolje i udarali u popločen pod, gdje bi ih učas progutao veliki kućni mačak što je vrebao pod našom trpezom. Macakline još od Aristotelova vremena na svim obalama Sredozemlja bije glas iznimne otrovnosti. Čak se priča da im sjena truje mlijeko, a u Palermu gazdarica se na odlasku nije htjela sa mnom rukovati nakon što sam, na njezin užas, pomilovao jednoga od tamo prebrojnih, većih i tamnijih, macaklina.

Dok bismo u podne i uvečer čekali zvuk zvona što pozivlje za trpezu, rado bih se zadržavao u velikom vrtu iza kuće. Bio je zasađen bademima i pistacijama, a na njegovim zapuštenim obrubima svijetlili su usplamtjeli zvjezdani cvatovi šipka, koji su pjesnici sveudilj opjevali kao simbol vatrene južnjačke ljubavi. Na moćnoj smokvi prebogato su visjeli teški zeleni plodovi. Bohrer je tu vrstu nazvao Petrovače, jer prvi se plodovi mogu ubrati već na Svetog Petra. Te smokve ne potamne pri sazrijevanju, nego se beru dok im je boja blistavo zelena, a tako su mekane da od pritiska prstom, što sam katkada sebi dopuštao iz pohlepe, istrunu na stablu.

Omiljeno drvo u vrtu bilo mi je pak neugledno i bolećivo malo stablo praskve, koje je Bohrer katkad zabrinuto promatrao. Njegov ubogi rast bio je nedvojbeno povezan s brojnim ovalnim bušotinama što su mu rasijecale deblo. Bušotine te vrste obično usijecaju kornjaši krasnici, kukci metalne boje, koje možemo imenovati pravom djecom sunca. Najveći žar južnjačkog podneva daje im iznimnu živahnost; svojim tijelima u obliku čamca ili torpeda, posve krojenima za let, zuje, usijani i bliješteći na svjetlosti. Usred duboke samotnosti provodio sam dosta podnevnih ura na tom mjestu u vlasti čarolije usnuloga Pana.

Pozornost mi je prvo privukao veliki crni drugar kojemu su površine krila, blještavih poput polirana željeza, bile prošarane krljuštima bijelim kao kreda; u njemu prepoznah staroga znanca. Već sam ga bio lovio kad sam prije više godišta u prijateljevu društvu putovao kroz veliku makiju između sicilijanskih obalnih gradova Cefalu i Sant' Agata Militello. Otkrio sam ga bio u velikom broju i na stablima rogača u prekrasnom parku La Favorita, u saracenskoj raskoši ispred Lavljih vrata u Palermu. Jedan njegov mali rođak, dolje sjajne bakrene boje, a gore zagasito brončane, sjedio je kao ukočen na trošnom deblu; samo je električno trepetanje majušnih pipala odavalo snagu života u njemu. Usuprot njemu, vrlo treperavo poput muhe lijepih krila, igrala se na najvišim granama već prorijeđene krošnje hitra vrsta zelenog i zlatnog sjaja, koja je na krilima, kao isklesane pod kalupom za novac, nosila šest malih jamica boje dukata.

Poznavatelj je iz ovih naznaka možda već prepoznao vrste Capnodis, Perotis i Chrysobothris, ili vrste boje dima, vrstu bušilica i vrstu zlatnih jamica, kako bi se nazivale u prijevodu. Taj način imenovanja što nam ga nudi znanost u svojim sustavima, nalik je tabuu kojim pokušavamo čvršće i trajnije prisvojiti prolazan i raznolik dojam živih pojava. Neposrednom zrenju ovdje u pomoć priskače prvo preciznost pojma – stari Linné doista je bio prvi i najjači enciklopedist. No, osim toga sam još kao dijete osjećao ugodu u tomu da pamtim neobična imena biljaka i životinja. To dovodim, ne na zadnjem mjestu, u svezu s godinama u našoj staroj ljekarni Adler, gdje sam u smočnici za ljekovito bilje i oficini neobična mirisa odgonetao natpise na ormarima i sudovima.

Možda zvuči čudno, ali bih prisegao da je među bezbroj nomenklatura opisanih prirodnih znanosti skriven poneki neznani pjesnik. Već sama kratkoća umjetničkog oblika, koja je propisana, zahtijeva najveću jasnoću izraza, jer kum za imenovanje neke nove vrste nema na raspolaganju ništa doli jednu imenicu i jedan pridjev. Ima tu iznimnih domašaja, eleganciji i preciznosti kojih još nijedan antologičar nije posvetio svoju revnost. Tko je, primjerice, ikada promatrao svetog skarabeja kako neumorno gura svoju kuglu, priznat će da se nije moglo naći bolje ime od Sizifova, imena što ga je Latreille nadjenuo jednoj njegovoj vrsti. Dugo nakon što je presahnuo klasični jezik u srednjovjekovlju, ovdje nalazimo na kasni oblik njegove praktične primjene, gotovo kao na morene u kojima rastu ostaci neke antičke vegetacije.

Slika ovakva stabla ne bi bila potpuna ako bismo zaboravili male ose uposlene na njegovoj kori. One su boje crvenih, zelenih i plavih svilenih tkanina dubokoga sjaja, i žure se naokolo zaustavljajući se tu i tamo u kratkim, hitrim skokovima. Pozornije od bilo kojega liječnika što osluškuje udarce srca, one prate pokrete ličinaka zavučenih duboko u srž drveta. Umrtve ih nepogrešivim ubodom.

Negdje u smiraj dana pokatkada bi se iz nekoga od najvećih otvora oprezno pružilo dugo crno ticalo. Najavljivalo je onu pojavu velike strizibube, koja kod nas, kao i crna roda i jelenak, pripada životinjskom svijetu germanskih hrastovih šuma što nestaje. U znamenitoj Hercinskoj šumi, koja je na šezdeset dana putovanja odavle prostire od Rajne sve do Sudeta, mora da se često mogla naći. Možda su se njezine ličinke, pod imenom ''cossi'', skupljale za rimske trpeze i uzgajale na brašnu. Dugačka tamna životinja bi, nakon što je izmiljela, još jedno vrijeme nepokretno ostala priljubljena uz deblo, a potom bi odletjela ticala ispruženih u obliku kuke, podsjećajući me na pomalo sumnjiva tajnog saveznika.

Iz kuće sve je do crte gdje se gola stijena pomalja iz tla dosezala zamršenost vrtova osjenčena krošnjama visokih maslina. Samotnost je tu bila iznimna. Pojedini vrtovi bili su odvojeni polusrušenim zidovima na kojima su se pjenile žute loptice cvatne suručice. Na gustim živicama dudova grmlja penjala se neka puzavica s bezbroj bijelih zvjezdica. Na njezinim prianjalkama svjetlucale su se velike metalne providnosti. Pokatkada bi u jastuke od cvijeća upadali baršunastožuti ljuti stršljeni, urešeni crnim mrljama, ili ocjeloplavi bumbari. Na otvorenim mjestima sunčao se poneki blavor, veliki sjajni zmijoliki gušter boje lišća; na najmanji zvuk nestao bi šuškajući u grmlju. Jednom, bliže moru, ukazala nam se najljepša zmija Europe, sićušna crvena krpa, koja na temeljnoj boji mahagonija nosi mrlje krvavocrvene boje, obrubljene crnom.

Ove čarolijske vrtove, u kojima kao da je očuvan dah dioklecijanskih vremena, presijecao je već isušen potok u stepeničastom koritu, voda kojega se zadržala u velikim lokvama. Tu smo katkada promatrali potočarku u lovu; plivala je tako snažno da je prednja trećina njezina tijela, visoko uzdignute glave, stajala uspravno u vodi. Taj prizor imao je nečega užasnoga u sebi; razlog je vjerojatno u tomu što se naizgled nije kretala, kao prirodne zmije, izvijajući se vodoravno, nego okomito, kao zmija naših snova.

Gore na brijegu na izbočenoj stijeni mali je samostan Sottomonte (Gospa od Anđela), zvono kojega pratilo je svojim zvukom prolazeće brodove. Odatle smo imali potpun pregled na širinu obronka što se strmo penjao, a gust čempresni pokrivač davao mu je osobit izgled. Oblik čempresa toliko je karakterističan da čak i ovdje, gdje su stajali jedno do drugoga u tisućama primjeraka, riječ šuma nije bila prikladna. Prvi smo put, dakle, doslovce imali primjer za staru poslovicu da se od drveća ne vidi šuma – primjer koji ljubitelj logičkih figura može raspredati na raznolike načine. Između tih stožastih krošnji, koji su podrhtavali na sunčevoj svjetlosti poput zelenih plamenova, u pukotinama između stijena spuštale su se u dolinu gomile crvenih oleandara kao široke vatrene rijeke.

Prijepodneva smo posvema posvećivali radostima plaže. Već rano smo, ogrnuti samo bademantilima, napuštali kuću jer je sunce ubrzo poprimilo neobičnu snagu. Od malih uvala, što su se spajale u lanac kamenih školjaka, odabrali smo onu na rubu koje je borova šumica obećavala hladovinu. To lijepo drvo uspijeva na mjestima gdje može spustiti korijen u pjeskovito tlo natopljeno slanom morskom vodom i razviti krošnju u užarenom zraku što ga sunce stvara nad svjetlucavim sprudovima. Tamo postane nalik kišobranu. Od te šumice kao krajnja izvidnička crta biljnog svijeta širio se uzak pojas morskih trava. Tu se žutio morski mak obrastao nježnim paperjem i rasla je zelena vrsta mlječike. Između kamenja jedna slana biljka pružala je svoje trobride listove kao duge, sočne kristale; cvjetišta su joj bila kao svjetleća sunca s crvenim uzdužnim vijencem.

Polukružna kotlina sastavljena od hrpe kamenja pružala se oko uvale kao prirodni nasip. Kamen ima osobiti odnos spram vremena. U tijelu Zemlje on je kostur u manjoj mjeri izložen svim mijenama. Okružen kamenjem, čovjek osjeti dah dugih kružnih tokova i čas proleti kao u zlatno doba. Tako smo svaki put bili iznenađeni kad je dimna zavjesa na malom poštanskom parobrodu naviještala podne.

Osnovna stijena, s koje je neprestani rad mora odvojio goleme blokove i ponovno ih usitnio u široke mase šljunka, sastojala se od lomljiva vapna sitnog zrnevlja. Pod udarcem davao je on zvonak zvuk; na strmijim mjestima nastajao je, svaki put kad bi val koji se povlači ponio sa sobom ostatke, čisti zvuk zvona podsjećajući na tonove koji se u špiljama siga mogu izmamiti od kamenih rubova i čepova. Sitno zrnevlje ove stijene dolazilo je posebno do izražaja na mjestima gdje je plima njezinu masu isprala u široke sprudove – tamo joj je dodir bio hladan, gladak i pomalo slaninast, kao leđa morske nemani,. Na drugim je mjestima vrtlog isklesao ravna udubljenja, kružna ili školjkasta obličja, u kojima je stajala voda iznimne topline. Posebno na mjestima gdje su stijene šarale zelene, crvene i bijele trake, nastale su male tople kupke, od kojih ljepših zacijelo nije bilo ni u Tiberijevim kupeljima.

Visoki obronci od šljunka mogli su se promatrati kao neiscrpan arhiv jednog nagnuća predočavanja svih vrsta zaobljenosti što se dadu zamisliti. No vrlo smo rijetko nailazili
između bezbroj kolutastih, ovalnih i cilindričnih oblika brušenja na posve okruglo obličje. U ponekom komadu bili su uprešani iznimno fino skamenjeni numuliti, kod nas nazvani i kamenim novčićima. Drugi su pak bili prošarani hodnicima kamotočca kao izbušeni puščanim hitcima.

Svakoga smo jutra, nakon što bismo namazali tijelo uljem, na malom grebenu ponad mora usred uvale postavljali red kamenih meta i gađali ih okruglim bjelucima. Tu dobru vježbu organizirao sam imajući u vidu zrno šrapnela koje Friedrich Georg još uvijek nosi u zglobu lijeve nadlaktice.

Kad bi sunce zagrijalo more, otplivali bismo daleko niz uzinu. Oko podneva redovito se dizao blagi povjetarac; dotada je morska površina bila glatka i nepomična kao srebrna prevlaka. Visoki sadržaj soli u moru činilo je plivanje ugodnim; njegova bistrina otkrivala je i na većim dubinama sve pojedinosti dna. Na stanovitoj udaljenosti od plaže nikada nisam propuštao zaroniti i otpiti morske vode – piće što ga Hipokrat slavi i na kojemu će jednoga dana, kao na tolikim ostavštinama antičke medicine, možda neka dovitljiva glava uspostaviti novi sustav liječenja.

Tu, kao i na mnogim drugim mjestima na Sredozemlju, nanovo sam uočio koliko se malo životinja vidi na mjestima gdje dnevna svjetlost obasja more. Vodeni element pogodniji je za svako približavanje, a time i za svaki zahvat od zemaljskog; život je u njemu intenzivniji. Na prvi pogled bile su to samo vrste čvrstoga oklopa – školjke, rakovice i rakovi samci, smeđi morski krastavci i kolonije iz dubine svijetlećih tamnoplavih ježinaca.

Koliko se tih morskih plodova može jesti, doznali smo već na Siciliji. Tu se katkad u veselom društvu, uz obilne količine vina, bijelog kruha i limuna, podiže kamp za marendu u blizini grebena gdje ti plodovi rastu. Stoga smo i ovdje iskoristili svoju veselu znanost. Doduše, ako ih hoćete jesti, prije svega ježinca, potreban vam je snažan sužanj koji će bodljikave vapnenaste ljuske prepoloviti nožem. U Palermu nam je tu uslugu činio petnaestogodišnji Antinoj. Crvenkaste petokrake jajnike valja isisati ili umakati u njih komadić bijeloga kruha i pritom se dobiva okus vedre, neptunske plodnosti. Strukovnjaci tvrde da im bujnost raste s mjesečevim srpom.

Večeri jedne, kada su ribari s Korčule prostrli mreže u blizini naše terase, otkrili smo da u tom morskom rukavcu ne manjka ni ribe. Prišli smo kad je plijen bio već u kašetama i osvijetlili ulov voštanicama. Kao u kakvoj mreži ležala su tu, još drhtava tijela, ribe i lignji priljubljeni u mekim lukovima. Slikar bi na njima mogao proučavati sve nijanse kojima se prelijeva srebro. Nije nedostajao ni jedan ton vidljive ljestvice, no svi su bili prilagođeni nekom tajanstvenom ključu dubine. Divna caklina tih svjetala koja su oscilirala u naporu smrti, podsjećala je na sablasne boje u elektronskim cijevima fizičara. Od svih umjetnosti možda samo jedna može to predočiti – to je umijeće puhača stakla; svoju prozirnu materiju on boji metalnim oksidima ili na njoj stvara taloge od tankih omotača u nježnim preljevima. Te boje dubine mogu se naći na zakopanim staklima, a sve češće i u našim velikim gradovima, kojima je osim mnogih drugih osobina svojstven i podmorski značaj, i kroz koje katkada prolazimo nalik roniocima. Pri pogledu na kalamare velikih zelenkasto-zlatnih očiju, na sipe sedefaste boje, na duge morske ugore pune opalne glatkoće, na lokarde tamnozelenih pruga, dođe mi misao da je Huysmans u svojemu kasnoromantičarskom čarolijskom dvorcu Des Esseintes zaboravio jednu sobu: kabinet nalik špilji, posvema obložen zelenim zrcalima u kojemu na nevidljivim nitima lebdi armija fantastičnih šarenostaklenih riba.

Image and video hosting by TinyPic

Oko podneva, kada se kamenje užari, povlačili bismo se u hladovinu bora na plaži. U to vrijeme povremeno bi se pojavio crni leptir, krila elegantna oblika urešenih rubom od bijelih točkica, koji je tražio ovlažena mjesta. Dva ili tri puta imali smo i tu sreću da iz prikrajka prisustvujemo igrama jednog para dupina, krupna leđa kojih izranjala su iz mora. Kad sam prvi put posve neočekivano vidio te velike životinje kako izranjaju, obuzela me nevjernička zaprepaštenost kao pred nekom očnom varkom, koja je, međutim, uskoro prešla u vedrinu, jer bilo je krajnje zabavno vidjeti kako se u neprekinutom slijedu crno tijelo uzdiže iz mora, a potom kružnim pokretom nanovo zaranja, sve dok ne ostane vidljivom samo široka repna peraja. U oluji se dupin, koji se još i danas drži svetom životinjom među ribarima, baca, kličući radosno, u pahuljičastu pjenu; njegova snaga čini se kao da raste sa snagom materinskog elementa.

Vazda čovjeka razveseli kad vidi neko stvorenje kako igrivo vlada danim mu sredstvima. U takvim se pojavama očituje dubina elegancije. I ja sam imao taj osjećaj kada sam, zadrijemavši od vrućine, kao u snu vidio da uskim pojasom plaže prolazi jedna druga Apolonova životinja, iznimno veliki primjerak smaragdnog guštera. Tijelo mu je, kojim upravlja dugim izvučenim repom, prešlo preko kamenjara munjevito poput strijele i, tek što sam ga ugledao, već je nestao u grmu poput zelena bljeska.

Otkada nam je znana radost tih trenutnih spoznaja, za vrijeme kojih želimo zaustaviti tijek vremena i pred kojima nam se duh odaziva poput žice koju smo trznuli? Možda je to otkrio Stendhal kada se trsio opisati udar kojim je njegov prvi zaplijenjeni bravenjak pao na zemlju, možda Brockes u pjesmi o ''Ranim pupoljcima na jednoj krušci'', možda već Dürer u svojemu cvijeću i drveću što se toliko razlikuje od Boschova i Cranachova. Rastvaranje zla nedvojbeno je podarilo našim bojama dublju snagu svjetlosti.

Kada bi sunce dosegnulo najveću snagu, uranjali bismo ponekad u užareno šipražje makije. Čempresi, bodljikavi hrastovi, oleandar i ruže spleli su se u guste otoke grmlja; između njih su ulegli jastuci od bijelih cvjetišta mirte, koja je nalik anemoni kasnog ljeta. Nepregledan grmoliki krajobraz bio je sav ispunjen divnim, suhim i bodljikavim mirisom, što se opojno zgušnjavao u dolinama i uvalama. Balzamski mirisi smolastog drveća i para cvjetnih ulja nadirao je u nevidljivim bujicama da bi se spojio u ovim vrućim kotlinama i udolinama. Od životinja što su tu zujale nadasve mi se svidio majušni kornjaš krasnik; purpurne i zelene boje, svjetlucao je on u cvjetištima mirte kao dvobojni brod od turmalina. Za vlati suhoperke uhvatila se smeđa zlatica, krila prekrivenih dugačkim rogatim bodljama – dotada sam bio upoznao samo malu crnu vrstu, tijekom šetnje obalama Aude u blizini Carcassonea. Oko visokih cvjetišta koromača u obličju kišobrana letjela je strizibuba boje požutjela graška, s tamnim crtežom poput klinasta pisma na čupavim leđima. Uzalud sam i ovdje, kao i na mnogim drugim mjestima, vrebao purpurnu strizibubu, na jarkocrvenoj površini koje je velika samtana mrlja. Također sam uzalud tražio cvrčka, kojega se cvrčanje čulo u šipražju kao zvuk čegrtaljke.

Nakon tih izleta, od kojih nam je popucala koža, osvježili bismo se još dužim kupanjem i nanovo zauzimali mjesta na plaži. Vrijeme bi odletjelo kao na krilima. Malo je stvari kojima se možemo predati posvema bez dosade, i koje nam razbiju armiju misli, napadima kojih smo neprestance izloženi u gradovima. Tu je i motrenje plamteće vatre, prizor kovitlaca snježnih pahulja i duboki šumeći ton kojim se vali izlijevaju na plažu. Daleki prizor korčulanskih sivih zidina s okruglim snažnim obrambenim kulama pojačavao je osjećaj bezvremenosti; čovjek je mogao pomisliti da se nalazi na nekoj izgubljenoj obali srednjovjekovlja, ili čak Homerova svijeta. Tamo se često slavio neki svetac plotunima iz mužara i čovjek bi poželio, kada bi tup zvuk preko mora odjeknuo, da izvidi ne prilazi li to turska ili mletačka gusarska flota.

Od ovoga života na plaži utonuli smo u stanje vegetativnog umora; vruća poslijepodneva provodili smo u krevetu ili u udobnim stolcima za ležanje, opruženi ispod smokava u vrtu. Istinska lijenost pripada u rajske kreposti, a to iskustvo kod nas doma samo još mačke imaju. Uzeo sam bio Burckhardtovu Kulturnu povijest Grčke, ali, unatoč stalnim pokušajima, nisam uspio pročitati više od prvih dvadeset stranica.

Pa ipak, išli smo i na male izlete; tako smo katkada odlazili u Korčulu i pili sjedeći pred malim konobama na ulici, hladan sok od šipka ili slatku tursku kavu. Ne treba otići sve do Pompeja da biste vidjeli antički grad: na Mediteranu još svuda postoje gradovi gotovo antičkog značaja. Čak su i napadaji velike industrije samo rijetko uspjeli razoriti čvrstu gradsku jezgru. U Korčuli se svuda čuje zvuk čekića i piljenje iz brodogradilišta u kojima se od davnina grade mali, ali dobri brodovi za obalni promet. Iz okolnih šuma dobiva se drvo, posvuda naslagano u visokim gomilama, miris kojega ispunjava ulice i trgove. Osobiti su skupocjeni komadi savijeni prirodnim rastom, koji se rabe za zaobljena mjesta i režu dugim ručnim pilama kojima rukuju dvojica ljudi. Na tim gradilištima još imate priliku promatrati nastajanje velikih rađevina ručnim radom. Tek promatrajući takve fizičke pothvate čovjek spoznaje koliko se promijenila metafizika rada.

Obala u maloj luci načinjena je od velikih kvadara bijeloga vapnenog mramora, koji građevinama ovoga kraja daje iznimnu čvrstoću i trajnost. U tamnoplavo more, koje se iza kobilice brodova mliječno pjeni, pogled je bez muke prodro do njegova dna, gdje su, poput zvijezda, ležali tamni ježinci. U pukotinama između kamenja kretali su se velike rakovice s bodljikavim oklopima, obraslima zelenim algama; male srebrene ribe s crnim očnim mrljama uz trzaj iskakale su na površinu.

Jednoga smo poslijepodneva Bohrerovim motornim čamcem svratili u poznato vinogradarsko mjesto Lumbardu, na uskoj udolini na južnom predjelu Korčule. Usput smo svratili na gusto pošumljen otok Badiju, s franjevačkim samostanom iz 14. stoljeća, i otočić Vrniku, koji se sastoji doista samo od velikog kamenoloma, uzdignutoga i nadaleko vidljivoga nad morskom plaveti. Tu se od davnine kopa i obrađuje krasan vapneni mramor. Od njega je već Dioklecijan gradio zidove svoje palače nalik na grad i od njegovih kvadara podignut je ne samo saraj u Konstantinopol i mnoge venecijanske palače već i moderne zgrade u Berlinu. Kamenolomi i rudnici najstarije su građevine na svijetu, i možda ne bez razloga jedine kod kojih se može govoriti o radu ljudskog roda kao takvog.

Vinove loze Lumabarde puštaju korijenje u sitno, vrlo plodno prašno tlo. Na poljima se uzdižu mali bijeli tornjevi, koje u vrijeme berbe naseljavaju čuvari. Grožđe je na brižno njegovanim čokotima bilo već teško i imalo je svijetlozeleni zreo sjaj. Uskoro nam je prašina što se dizala pod koračajima na stazama kuda smo prolazili, bila isušila grla. Nakon što smo još na plaži lovili vrstu pješčara, vratili smo se u mjesto, a pred kućama su sjedile žene s malim preslicama, i pustili smo da nas vodi zvuk njemačkih studentskih pjesama što dopirao je iz bijelog dvorišta.

Naišli smo tu na pijanku bečkih studenata, dok je gostioničar, obradovan neočekivanim posjetom, neumorno donosio iz podruma velike staklene boce široka grlića napunjene vatrenim ''Grkom''; u njemačkim ljekarnama zovu ih blejalicama.

Ovdje, na jednoj širokoj terasi, s pogledom na vinograde, more i otočje, sklopili smo intimno prijateljstvo s tim divnim vinom i uskoro smo se našli u onom raspoloženju bezgranične naklonosti u kojemu je čovjek najbliži istini ljudi i stvari. U njemu smo se pobratimili s jedim hrvatskim gimnazijskim profesorom. On se odjednom bio našao za našim stolom i njegova pojava veoma se razlikovala od naše predodžbe povezane s njegovim zanimanjem jer mu se odjeća sastojala samo od hlača i poderane košulje. Stari momak bio je dovoljno vatren i bilo je zadovoljstvo slušati ga, iako smo iz njegovih priča razumjeli samo jednu riječ, i to ime jednog ubijenog hrvatskog vođe seljačkog ustanka. No i bez toga dobro nam znanog imena pogodili bismo samo iz njegovih grimasa, iz gestikulacije i zvuka glasa da im je predmet bila sloboda. Vino je simbol krvi kojim se prizivlje duh palih junaka. Nejasno sam se spominjao da sam, u noći prije nego što smo izvršili puč na trgu Waterloo, u jednoj hanoverskoj točionici vina čuo profesora kako na sličan način priča o Steinu i Scharnhorstu, i davni se doživljaj nejasno miješao sa sadanjim. Čovjek ima drugo, tankoćutnije i dublje, pamćenje, koje se širi preko trenutaka zanosa kao preko užarenog lanca i koje potone u vrijeme svakodnevnoga života.

Kasno smo se vratili u Orebić našim čamcem prepunim raspjevanih studenata.

Teži je pak bio uspon na Monte Viperu (Sv. Ilija), najviši vrh krševitog poluotoka, koji nadaleko dominira nad razbacanim otočjem. Pošli smo na taj izlet u nadi da ćemo na njemu ugledati dvije za Europu neuobičajene životinje: divljega magarca i čaglja. Naravski, nije posrijedi ovdje doista divlji magarac, već podivljale životinje oje su već stoljećima udomaćene u ovom osamljenom brdovitom svijetu. Čagalj ovdje ima jedno od svojih posljednjih europskih staništa; katkada smo u noćima čuli njegov lavež, na koji su svi psi po dvorištima odgovarali onom mješavinom uzbuđenja i mržnje kojom svaka domaća životinja prima zov slobodnog i neukroćenog rođaka.

U cik zore krenuli smo na put kako bismo, po mogućnosti, još prije negoli sunce prispije u zenit bili na vrhu. U prvom dijelu uspona prolazili smo između nasada vinovih loza i kukuruza kroz vrtove osamljenih imanja, osjenčenih visokim murvama, u kojima se od Hesiodova vremena život zacijelo jedva jedvice promijenio. Golemi klanac, okružen golim krškim obroncima, činio je ulazna vrata u planinski masiv. Tu smo uzalud vrebali čaglje; zacijelo su se već s prvim zracima zore povukli u svoja skrovišta. Za naknadu, otkrio sam jednu zelenu mjehuraču, gotovo čovječje visine, čvrste peteljke koju je oblijetao gust oblak lisnatih kornjaša, i to neke sitne vrste koju karakterizira šaren, prhutav prah. Ovdje je zujala vrsta koja kao da se valjala u brašnu mahovinaste boje, poradi čega joj je Linné i dao primjeren nadimak farinoza. Druga vrsta, koju katkada viđam na dinama njemačke obale Baltičkog mora, nosi tanak sloj srebrene prašine duginih boja, a treća, južnofrancuska, zrači u raskošnom lazurnoplavom sjaju. Prah ili puder vrsta je nanosa boje što stvara meku površinu gustoga sjaja. Nalazimo je u mnogih životinja, posebno leptira, ali i brojnih voćaka. Njihov veliki opisivač je Jan van Huysum, koji nam je ostavio niz čarolijskih komada voćaka i cvijeća. Od umjetnosti posvećeno mu je pastelno slikarstvo, kojemu je najčešća tema dojam što ga ostavlja koža ženskog lica. Kao jedna od nježnih umjetnosti društvenog i erotskog života, ono ističe dubinu površine i prenosi oku tankoćutni osjećaj ruke što dodiruje i miluje.

Nakon što smo prešli dugu kamenitu udubinu, ponad koje je lebdjelo nekoliko velikih ptica grabljivica, zaklonila nas je gusta bukova šuma svježe zelene boje, ugodno različita od sažeženog raslinja obalnog pojasa i njegova šipražja. Put se uvijao naviše u serpentine kroz lisnatu masu kojoj se mogao nadjenuti naziv prašuma, utoliko što ju je očito sjekira zaobišla. Taj sjenoviti pojas od lišća, koji okružuje više planinske lance suhoga juga i u romanskim je zemljama gotovo istrijebljen, imao je u stara i nova vremena brojne opisivače. Od svih tih opisa najviše štujem onaj divni koji je Fallmerayer posvetio gori Atosu, i riječi i rečenice kojega se same spajaju kao streha od lišća i granja što osvježava čitatelja.

To neugodnije nas je onkraj šume pozdravilo žarko sunce, već visoko na nebu. Glatka okrugla glava navlastitog vrha bila je udaljena za još jednu visoravan, blago izbočenoga ruba, smještenu u rasutim ostacima visokih kraljevskih srdaca, divizmi, mlječika i drugog raslinja suhog kamenog tla. Oko sredine zemljište je prelazilo u plitku udubinu i dobivalo je močvarast izgled. Pokrivač od mahovine sličio je, međutim, samo na tanku naslagu kroz koju je kao kroz izgažen tepih svjetlucalo svijetlo pješčano tlo. Otočić ivina žbunja tu i tamo otvarao je pogled na perivoj ili, bolje, pašnjak što su ga zatvarali planinski lanci.

Tu nam je, nakon što smo propustili čaglje, želja bila da za naknadu barem vidimo divljeg magarca. Još prije nego što smo ga ugledali, izdaleka nas je zapljusnuo njegov zadah. On je uistinu potvrdio sve one zlobne primisli u studentskoj šali iz Jene i Hallea o divljem magarcu, koji od Apulejeva doba u mitologiji nepristojnih riječi ima značajnu ulogu. Trebalo je, dakle, samo držati se zadaha, a naša napetost podsjećala me je pomalo na časove putenog iščekivanja djece u cirkuskim šatorima punim mirisa znoja i slonova. Doista smo preplašili dvije životinje na njihovu podnevnom ležaju – smeđu ženku sa ždrebetom sive boje; oboje su imali dugu crnu crtu na leđima. Pokreti im nisu imali ničega ravnodušnoga, štoviše žurili su se u vitkom polukasu preko grmlja i kamenja, i pritom su ispuštali svoj oštri magareći krik pojačan zidovima kamene kotline kao rezonatorom. U tom njakanju na čudan su način spojeni bol i oholost. Ovdje je doduše, usred usijane osame pojava ovih životinja imala nešto neobično razvedravajuće; jednim udarcem otkrila nam je satirski značaj krajobraza. Satir voli takva mjesta na kojima otvorene površine prethode sjenovitom žbunju. Iz kazivanja, naime, proistječe da se falički dio dionizijskih otajstava odigravao u divljem pojasu ponad granice vinograda. Tijekom tih svečanosti nastupao je inače i onokentaur, svojevrsni križanac ljudskoga i magarećeg lika.

Za vrijeme uspona do vrha nanjušili smo još jednoga crnog mužjaka i čuli, kao zov podnevnih demona, čas tu, čas tamo iza grebena i grmlja, dugo rikanje što se podrugljivo gubilo u daljini.

Pred preostali nam dio puta odmorili smo se još jednom u velikoj kući od kamenih blokova, na rubu smrekove šume, usred samoće. Građena je bila, kako smo već doznali od kapetana Bohrera, za vrijeme rata kao topnička promatračnica; i obrasla staza što smo je dotad slijedili i koja je tu završavala mora da je napravljena tijekom rata. Odatle je straža trebala motriti približavanje ratnih brodova na pučini i obavještavati topove na plaži tisuću metara odande. Pokušali smo, stojeći na niskom krovu kuće, zamisliti sliku takve bitke usred ove samoće, i činilo nam se da je prije morala podsjećati na antičku opsadu nego na naše doživljaje u flandrijskim oblacima dima. Dok su duboko ispod nas na predgorju stršile ruševine promatračnica Mletačke Republike, ovdje smo stajali pred ruševinama vlastita vremena – na jednom od napuštenih graničnih položaja germanskoga istočnog carstva, slom kojega je dosezao u naše dane.

Površina krova bila je uređena kao nakapnica okružena rubom poput bazena, cijevima povezana s gustijernom. Dugim vjedrom, koje je netko tu ostavio, zagrabili smo čarobno svježu i hladnu vodu iz dubine.

Ima situacija u kojima nam se nenadano otkrije dublji smisao odavno bliskih riječi. De Quincey u svojim Ispovijestima opisuje takav doživljaj povezan s riječima Consul Romanus; ja sam imao sličan doživljaj s riječju gustijerna dok sam uživao u izvrsnom piću usred užarene osame.

Već je često pokušavano i vazda se iznova pokušava razliku između sjevernog svijeta i Sredozemlja sročiti u poredbe i naučili smo opreke kao one između forme i kretanja, sunca i magle, čempresa i hrasta, niskog i šiljatog krova. Mislim da im se dade priključiti i poredba između gustijerne i vrela. Gustijerna je bila središte rimske kuće; ona je to i danas u sicilijanskim cortiles i andaluzijskim patios, pa i u raskošnim dvorištima Arabije, Egipta i zemlje Berbera. Naročito izgleda da između gustijerne i oštrine rasnih obilježja postoji odnos nadređenosti, koji dolazi do izražaja u tomu što imaju zajednički prostor. Već na Mallorci mi uz prizor cjevovoda kojima se zalijevaju vrtovi pada na um misao da mora postojati sveza između tog načina gospodarenja vodom i krvotoka. Mauri kao tvorci tih umješnosti poznati su kao majstori u svim vrstama uzgoja. U zemljama bez puno oborina transport je krvi zatvoreniji, a time i povoljniji za kovanje rase.

Ovaj odnos može se primijeniti i na mnoga životna područja; tako rimsko pravo ima značaj gustijerne – iz njega se crpe sud na posve drukčiji način nego, primjerice, u germanskom pravu. Jednako vrijedi i za antičku književnost; njezina najznačajnija spojnica nije sustav voda, već lukova koji su povezani akvaduktima. Odatle i njezina iznimna pogodnost za citiranje, kao i činjenica da ovdje postoje klasičari u posve drugom smislu nego kod nas. Ta mogućnost osvježenja na zatvorenim sadržajima očituje se i u gramatici; određene participne konstrukcije, a nadasve apsolutni ablativ, uključene su u prozu kano male gustijerne. Najljepši zorni prikaz duha gustijerne imamo možda u priči o nosaču i trima gospođama u Tisuću i jednoj noći, dočim je duh vrela nanadmašivo izrazio Goethe u baladi o ribaru.

Osvježeni u razgovoru o tim stvarima, krenuli smo na vrh. Friedrich Georg je tu primijetio da je Don Quijote istinska gustijerna vedrine. Dalje smo se morali penjati jer je gola stijena stršila iz zemlje strmo i gotovo stepeničasto naslagana. Rijetko joj je u pukotinama poneki busen mlječike žuta cvijeta ili trnova grmlja. Kamena masa bila je rascijepljena s bezbroj okomito urezanih pukotina; neke su bile uske kao urezane nožem, druge toliko široke da smo imali muke prijeći preko njih. U dubini su se stvarale izbočine; stijena je bila ispunjena bezbrojem mjehura i udubljenja, a koraci su odzvanjali šuplje kao na kamenu roštilju, kao stvorenom za utočište gušterima i zmijama. Ime planine Monte Vipera ili Zmijsko brdo nije dakle bilo loše izabrano. Kukci su tu gore bili rjeđi; jednom sam ulovio nakaznika s crvenim i bijelim prugama, drugi put strizibubu, crnu kao samt s duguljastim prugama bijelima kao kreda – ta boja, slično žutoj i crnoj pruzi u tkanju, stalno se sreće u prirodi. Pokatkada bi proletjelo jarkožuto jedarce urešeno plavim prugama i mrljama; životinja koja voli vrhove.

Trsili smo se za vrijeme uspona ne gledati okolicu, što se, svakim korakom naprijed, sve više širila. Tek na vrhu dopustili smo sebi puni pregled.

Sunce je već bilo prešlo zenit i daljina se skrivala iza treperave izmaglice. Uspeli smo se na najvišu izbočinu, sličnu kralješnici, na tom duguljastom poluotoku i gledali smo ispod sebe njegovu sjevernu obalu s udaljenim gradićem Trpnjem. Njegove kućice svjetlucale su u dubini. Onkraj uskog rukavca širio se nepregledno kopno, a u njegovoj sredini prostirao se močvarni pojas ušća Neretve. S lijeve strane naslućivali su se ogranci Dinarskog gorja, s desne albanske planine. Na južnoj strani, odakle smo se popeli, more se širilo kao brušena sivoplava ploča. Motrena s takvih visina, morska površina izgledala je kao da se uzdiže prema obzorju i stapa s nebesima tvoreći dojam zatvorenoga okruglog prostora.

Dok smo se penjali, Korčula i ostali otoci ukazivali su se našim očima kao dijelovi jednoga povezanog kopna; sada su se odvojili u svojoj raznolikosti kao razveden arhipelag, i to oštrinom koja je podsjećala na stare pomorske zemljovide u bakrorezu. Među grebenima i školjima, Korčula i Lastovo izranjali su iz mora kao kornjačina pogrbljena leđa. Daleko na zapadu gubili su se obrisi Visa, koji je, zahvaljujući Tegethoffu i njegovoj floti, stekao znamenito ime. Na jugu se jasnije vidio osamljeni, divlji Mljet sa svojim morskim špiljama iz dubina kojih odzvanja huk podzemne grmljavine.

U dubini, podnevni je parobrod upravo plovio prema otoku Hvaru; izgledao je jedva većim od brodice koja je nosila Odiseja nadomak otoku sirena. Čudesno u nama ne izazivlje čuđenje, jer nam je ono najprisnije. Navlastita sreća, koja nam pripravlja svoj prizor, jest u tomu da vidimo potvrđenu zbilju svojih snova. Kako bi inače Hölderlin, daleko od igrališta dupina, u najdubljem smislu spoznao neprolaznu ljepost otočnih svjetova?

Alle leben sie noch, die Heroenmütter, die Inseln
Blühend von Jahr zu Jahr…

Žive su jošte sve one, majke heroja, otoci.
Cvatuć iz ljeta u ljeto….


Image and video hosting by TinyPic

(Ernst Jünger, Dalmatinischer Aufenthalt, Blätter und Steine, 1934)


S njemačkog preveo Mario Kopić

- 05:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #


View My Stats