NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Interview: RATKO KNEŽEVIĆ

Podgorica – Dok istražni organi Hrvatske i Srbije pokušavaju da riješe ubistvo vlasnika “Nacionala” Iva Pukanića, njegov prijatelj i nekadašnji bliski saradnik premijera Mila Đukanovića, Ratko Knežević u intervjuu elektronskom poštom, koji će “Vijesti” objaviti u nastavcima, ubijeđen je da iza atentata na hrvatskog novinara stoji “duvanski kartel”, koji je pokušao i medijski da zagospodari prostorom bivše Jugoslavije. O svojim saznanjima o švercu cigareta, tajnim kanalima, računima i osobama uključenim u taj posao, Knežević je dao i izjavu italijanskoj Direkciji za borbu protiv mafije, nakon čega je dobio informacije da mu je ugrožena bezbjednost, te i da je on sljedeća meta “vojnog krila duvanskog kartela”... Knežević živi u Londonu i ovo je prvi put poslije pet godina da govori za neki južnoslovenski medij i o svom odnosu sa Đukanovićem.

• Kakva je Vaša uloga u švercu/tranzitu cigareta preko Crne Gore?

- Za taj sam “posao” saznao kao i svaki drugi građanin Crne Gore. To je bila najlošije čuvana crnogorska tajna. Kao savjetnik gospodina Đukanovića i šef Misije Crne Gore u Sjedinjenim Državama, naravno da sam znao i više. Bio je to posao koji je mogao, na svoj način, biti legitiman samo i isključivo tijekom trajanja sankcija Ujedinjenih nacija, jer je trebalo “namiriti” državnu kasu u svakom smislu. Tada je imao svaku opravdanost. O pogubnom uticaju ekonomskog embarga UN na zemlje i društva koja su mu izložena pisao sam i u svojoj studiji iz 2006. godine koja je posvećena političkoj ekonomiji tranzicije Crne Gore, kao tada, najnovije evropske države. Međutim, ono što je počelo kao “zaobilazak” embarga, preraslo je, nakon njegovog skidanja, u jedan od najvećih biznisa u regionu, pa i u cijeloj Evropi, u kojem su se “okrenule” milijarde dolara. Nažalost, da biste krenuli u taj posao, kao Vlada zemlje izložena tome, morate se osloniti na aktere koji poznaju ilegalna tržista, “podzemne” metode poslovanja i tokova novca, te alternativne kanale transporta.
Problem nastaje kada vaši partneri iz “ilegale”, postanu i stalni partneri u poslu nakon što sankcije prođu. Te neprirodne alijanse iz perioda sankcija nastavljaju da žive i nakon njih, stvarajući neraskidive veze sa vlašću i onim njenim koruptivnim eksponentima.
Taj proces stvara u zemljama tranzicije novu elitu bogataša koja se vezama, “bondovima” stvorenim u “prljavim” poslovima i enormnom količinom gotovine dobijene od istih, sada koristi da bi kontrolisala društvene, političke i ekonomske procese u zemlji. Isto tako, u javnosti se stvaraju blaži “filteri” prema kriminalnim aktivnostima, koji demoraliziraju bilo kakav ozbiljni napor da se na zdravim osnovama reorganizuju društveni i ekonomski procesi.
To se upravo desilo u Crnoj Gori Milu Đukanoviću. Umjesto da se sa tim aktivnostima, poslom i njegovim akterima stane onog trenutka kada su završene sankcije, dolaskom Đukanovića na tron apsolutne vlasti u Crnoj Gori 1997. godine, taj posao još jače raste, cvjeta, da bi, po izvještajima agencija za zaštitu zakonitosti EU i SAD, u 1999. i 2000. iznosio nekoliko milijardi dolara godišnje. Crna Gora postaje rob tog posla, a Đukanović njegov glavni eksponent. Tako je uspio biti legalni predsjednik države i Vlade i lider najvećeg ilegalnog biznisa u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, te partner italijanske i srpske mafije, što je dokumentovano u istragama Antimafijaške direkcije u Bariju, Državnog tužilaštva Švajcarske u Bernu, Kancelarije za suzbijanje prevara i korupcije EU (OLAF) u Briselu, kao i dokumentima različitih institucija u Vašingtonu, Briselu, Londonu i Berlinu, koji su na zahtjev, naravno, dostupni široj javnosti, pa i crnogorskoj.

• U svjedočenjima pred italijanskim tužiocima Vaše ime se često pominje? Da li Vas je italijanski tužilac pozvao da svjedočite? Šta ste tamo rekli?

- Na poziv gospodina Šelzija, a nakon nekoliko intervjua koje sam dao štampi u našem regionu o problemu šverca cigareta i umiješanosti Đukanovića u cijeli proces, svjedočio sam u Bariju, u aprilu 2002. godine. Moje svjedočenje je dostupno javnosti, također.

• Tvrdite da je veliki iznos od državnih taksi na tranzit/šverc cigareta otišao u privatne džepove? Znate li ko je, kako, kada i koliko novca zaradio od tranzita/šverca cigareta kroz Crnu Goru? Imate li dokaze za to? Ako imate, kakve?

- Cijeli posao bio je od početka netransparentan i obavijen velom “državne tajne”. Počeo je kao jako potrebna i posebna “akcija” Državne bezbjednosti Crne Gore da bi se napunio državni budžet. U tu su svrhu na početku angažovani inspektori službe, Kaluđerović i Stamatović, da taj posao vode i kontrolišu za račun i u ime države. Kako je posao bio lukrativan od prvog dana, i kako nekome nije odgovaralo da državni organi znaju sve o obećavajućim količinama gotovine, ubrzo je formiran novi “tim”. Italijanski dio posla, tako, od tada kontrolišu Veselin-Vesko Barović i Branko Vujošević, otvarajući privatnu firmu M.T.T. (što stoji za Montenegrian Tobacco Transit). Ta agencija posredstvom svog predstavnika u Milanu, Dušanke Jeknić, stupa u kontakt sa “klijentima“ koji su eksponenti i lideri ključnih mafijaških klanova Barija i Napulja, koji dobijaju četiri ekskluzivne licence za transport cigareta preko Crne Gore.
Zato plaćaju, kako paušalnu, tako i taksu po mjeri transporta. Oni opet otvaraju specijalizovanu mjenjačnicu u Luganu, u Švajcarskoj, za pranje novca iz tog posla, o čemu je vrlo plastično svjedočio pred tužilaštvima u Bariju i Bernu nekadašnji saradnik crnogorske Vlade Goran Stanjević. Srpski dio posla, koji je zapanjujuće bio u obimu skoro isti sa italijanskim, po dogovoru Jovice Stanišica i Mila Đukanovića, kontroliše Stanko-Cane Subotić, do tada nepoznati krojač i trgovac sitnom robom sa Uba, koji za svoje pomoćnike u Crnoj Gori uzima dva Đukanovićeva kućna prijatelja Duška Bana i Željka Mihailovića.
Policijsku zaštitu u oba posla, kako ”srpskom” tako i “italijanskom”, sprovodi Goran Žugić, a nakon njegovog ubistva, Vuk Bošković. Svima njima sve vrijeme samo je jedan “šef” i samo jednom čovjeku odgovaraju – Milu Đukanoviću.
Tako Đukanoviću uspijeva ono što nije do sada uspjelo ni- jednom političaru u Evropi – istovremeno je bio predsjednik Vlade ili države i šef kartela koji je upravljao jednim od najvećih ilegalnih poslova u poslijeratnoj istoriji Evrope.
Samo u 1999. i 2000. godini, preko računa firmi Codex iz Lihtenštajna i Dulwich sa Kipra, “oprano” je oko 2,3 milijarde njemačkih maraka. Za ove firme istražitelji iz Barija sumnjaju da su ih kontrolisali upravo Đukanović i Subotić, a to su i dokumentovali u dijelu optužnice u Bariju.

• Da li ste znali da italijanske vlasti prisluškuju telefone pojedinih crnogorskih zvaničnika?

- U novembru 1996. sreo sam se, na njihov poziv, sa visokim zvaničnicima tadašnje italijanske Vlade u Rimu, na proputovanju iz Vašingtona za Podgoricu. U vrlo otvorenom, prijateljskom razgovoru rekli su mi da je Crna Gora postala stjecište i “operativna platforma” najjačih italijanskih mafijaških klanova, da pored cigareta švercuju drogu i oružje, da su im u oružanim sukobima sa švercerima poginula nekolika carinika i policajca na dužnosti, i da su odlučili da prekinu “morsku trasu”, da taj posao više neće tolerisati, te da za to imaju i zeleno svjetlo partnera u Evropskoj uniji. Tu sam poruku prenio Đukanoviću i ubrzo je upriličen sastanak između Maraša, tadašnjeg ključnog Đukanovićevog “bezbjednjaka”, i predstavnika više italijanskih agencija za zaštitu zakona, kojem sam prisustvovao i ja.
Italijanska strana je dostavila spisak svih mafijaša sa njihovih potjernica, oko 30 osoba, sa dokazima o njihovom boravku u Crnoj Gori, među kojima su bili i prisluškivani razgovori osoba iz Italije sa boravkom u Baru, Budvi, Herceg Novom i njihovih “prijatelja” iz Crne Gore, kao i njihove svježe fotografije. Zaključili smo i gospodin Maraš i ja da je italijanska služba i te kako bila aktivna u Crnoj Gori, jer je, naravno, kontrolisala svoju mafiju u “emigraciji.”
Dakle, informacije da se sve prati, snima, prisluškuje, osim nas, morao je imati i gospodin Đukanović, naravno. Pomanjkanje “sigurnosne kulture” i njemu svojstvena arogancija, te pogrešne procjene njegovih saradnika i prijatelja omogućile su, danas je očigledno, da italijanski istražitelji povežu sve tačke crnogorskog političkog i Đukanovićevog privatnog, životnog “mozaika”.



• Pukanić je pred tužiocima u Italiji tvrdio da mu je Vilijam Montgomeri rekao da je Đukanović zaradio 130 miliona dolara koji se nalaze na stranim računima. Vi ste tvrdili da ste imali uvid u njegov navodni račun u Švajcarskoj. Imate li dokaze za to?

- Mogu da potvrdim da sam se u maju 2001. godine sreo sa pokojnim gospodinom Pukanićem i gospodinom Montgomerijem u Zagrebu, i da smo komentarisali pisanje “Nacionala” o duvanskoj mafiji. Potvrđujem da je gospodin Pukanić vjerno prenio detalje tog razgovora istražiteljima u Bariju. Gospodin Montgomeri je rekao tu rečenicu, ali nije specificirao gdje se nalaze ti računi i ko ih kontroliše. Ponudio je i saradnju gospodinu Pukaniću na daljem otkrivanju novih “sadržaja” u toj temi. Vjerujem da je do te saradnje kasnije i došlo. U jednom sasvim drugom kontekstu, i nešto kasnije, meni su Karlos Akavedo, američki advokat iz Fort Loderdejla koji je zastupao vlade deset evropskih država i samu Evropsku komisiju u sporu protiv velikih duvanskih kompanija pred sudom u Njujorku, i pukovnik italijanske Finansijske policije Salvatore Katania, tada na službi u OLAF-u u Briselu, pokazali dokaze za tri računa koji su, po njihovim riječima, bili pod kontrolom gospodina Đukanovića.
Radilo se o računu u jednoj maloj banci u Kiasu, selu na švajcarskoj strani italijanske granice, Banci svicera italiana, o računu u UBS banci u Cugu (selo pored Ciriha) i računu u jednoj štedno-kreditnoj zadruzi iz istog mjesta. Na računima je, po njihovim riječima, bilo nekoliko miliona dolara, ali su nakon pisanja “Nacionala” svi naprasno zatvoreni, kao i računi članova njegove familije u banci UBS Lugano, te drugih njegovih prijatelja. U snimljenim i objavljenim telefonskim razgovorima gospođe Jeknić imate konkretne detalje o zatvaranju tih računa, za koje se upravo ona pobrinula.
“Tragovi” tih dokaza protiv Đukanovića i njegovih prijatelja također se nalaze u tom obimnom spisu u Njujorku i siguran sam da su na zahtjev upućen tamošnjem Federalnom sudu dostupni javnosti.
Isto tako, koliko sam shvatio iz razgovora sa novinarom italijanskog “Espresa” i američkog Centra za javni integritet Leom Sistijem, koji sam vodio prošlog marta u Londonu, italijanski istražitelji iz Barija smatraju da je račun firme CODEX u Lihtenštajnu bio pod direktnom kontrolom gospodina Đukanovića. Naime, sa njega su plaćane stvari kao što su blindirana stakla za Đukanovićev stan u Podgorici, naručena u Italiji, računi za blindirane “audije” za njega i njegovu pratnju, računi za Đukanovićev i boravak njegove pratnje na putovanjima, iznajmljivanje aviona, kupovina dva nova aviona, svaki po blizu 20 miliona dolara vrijednosti, jedan za potrebe Vlade, drugi za potrebe Subotića, školovanje djece njegovih prijatelja u inostranstvu, a omaškom, ako ste pratili nedavnu javnu polemiku Caneta Subotića sa Aleksandrom Tijanićem, stigla je i “potvrda” da je Tijanićev honorar za rad na Trećem kanalu Televizije Crne Gore došao sa tog računa. Dosta posla za dobrog, ambicioznog i hrabrog crnogorskog tužioca, ako takvog ima u Crnoj Gori.
Isto tako, trebalo bi da znate da u zvaničnim dokumentima tužilaštva u Bariju postoji dokumentacija, dokazi, crno na bijelo da je firma Stanka Subotića sa sjedištem u Lihtenštajnu, CODEX Ltd. i Dulwich sa sjedištem na Kipru, preko svojih računa “prebacila” više od milijardu i sto miliona eura u 1999. i 2000. godini. Otkud jednom bivšem šnajderu, molim Vas, toliki novac?

• U jednom intervjuu tvrdite da duvanski kartel ima „vojno krilo i grupu obučenih desperadosa spremnih da ubiju i za malo novca“. Rekli ste da je bilo pokušaja Vaše fizičke likvidacije, koje ste izbjegli. Kada, gdje i kako ste to izbjegli? Ko Vas je zaštitio i upozorio?

- O ubistvima koja su vezana za duvanski kartel u Crnoj Gori nije dokumentovano pisao samo “Nacional”. Upozorenje je dovoljno čudna koincidencija za svaki normalni ljudski mozak, da su poginuli, a da ubice nikada nisu otkrivene, ovim redom: Vanja Bokan u Atini, začetnik tog posla, prvi partner crnogorske Vlade i značajan finansijer DPS-a u to vrijeme i jedno vrijeme Subotićev mentor, Radoslav Stojičić zvani Badža, ubijen u Beogradu jer se usudio da reketira gospodina Subotića, Jusuf-Jusa Bulić, ubijen u Beogradu nakon pokušaja da od Subotića “naplati” dug za Bokana, Goran Žugić, ubijen u Podgorici, šef podgoričke policije i najintimniji prijatelj Subotića i “pulen” Đukanovića, Beli Raspopović, drugi čovjek po funkciji i prvi po moći tadašnje crnogorske Državne bezbjednosti (javna je tajna da je bio u “ratu” sa Žugićem), Milan Rajković, saradnik crnogorske službe, ubijen u Beogradu nakon susreta “bliske vrste” sa Bajom Sekulićem, Subotićevim imintimusom i organizatorom, po vlastitom priznanju, od seksi partija do “prljavih” poslova za istog, te sam Sekulić, koji je ubijen 2001. samo dvije sedmice nakon izbijanja afere “Nacional”, te Duško Jovanović, vlasnik i urednik “Dana”, potencijalni svjedok u Bariju, i Ivo Pukanić, vlasnik i urednik “Nacionala”, ubijen zvjerski u terorističkom aktu, u centru Zagreba, nakon gomile (dokumentovanih policijskim organima) prijetnji koje su stizale iz Crne Gore.
Interesantno je, takođe, da su i pokojni Žugić i Sekulić ostavili iza sebe višemilionske iznose u njemačkim markama na računima na Kipru, u istoj banci koju je koristila Subotićeva firma Dulwich.

Tužilaštvo i Uprava za sprečavanje pranja novca moraju utvrditi gdje su državne pare

- Italijanska optužnica je dostupna javnosti, sa imenima pilota aviona i kurira, od kojih su neki i svjedočili, te registracijama aviona koji su novac prenosili sa Podgoričkog na aerodrom na Kipru. Tu je najčešći famozni avion koji je koristila Vlada Crne Gore sa registracijom N999 CX. Po svjedočenju jednog od pilota, tri devetke na repu su specijalna želja kupca Caneta Subotića, jer je rođen 9. 9. 1959.
Država Crna Gora na ime taksi trebalo je da naplati makar 30 odsto od tog iznosa. Da li se može dokumentovati takav i toliki ulaz kapitala u budžet Crne Gore u te dvije godine? Ako ne, onda je taj dio otišao u privatne džepove učesnika ovog posla, i budžet Crne Gore je oštećen za onaj dio prihoda koji mu pripada po principu “kontrole teritorije”.
Zato bi Uprava za suzbijanje pranja novca, državni tužilac i tužilac za organizovani kriminal Crne Gore morali, na bazi tih dokumenata, tražiti kontrolu bankarskih računa tih dviju firmi (CODEX Ltd. i Dulwich). Dostupni su im brojevi računa, imena banaka, imena kurira, datumi polijetanja i slijetanja aviona, njihove registracije, imena kapetana. Izjave date istražiteljima u Bariju. Dakle, dokaza koliko hoćete. Pogotovu zato što je Kipar sada u Evropskoj uniji i što su, nakon više skandala, lihtenštajnske vlasti primorane da otkriju porijeklo imovine na svim računima i to unazad više godina i decenija. Ima li volje u Crnoj Gori za tako nešto? - pita Knežević.

• Od koga ste dobijali upozorenja da ste sljedeća meta i zbog čega biste bili ugroženi? Zbog čega bi neko imao motiv da Vas ubije?

… Pitajte gospodina Kestnera o metodama kojima se koristi gospodin Subotić? O tome je, u više navrata, pričao istražiteljima u Zagrebu i Bariju. Siguran sam da će i nakon ovog intervjua u Podgorici zasjedati “uži kabinet smrti”, kao i mnogo puta do sada.
Upozoravali su me, ranije skupa sa Pukanićem, hrvatske službe sigurnosti, koje su čak u jednom razgovoru sa tadašnjim hrvatskim ministrom Lučinom, od Maraša, optužene, zato što me štite i što su me naoružale?!
Nakon više direktnih upozorenja i prijetnji, obratio sam se još februara 2001. pismom Đukanoviću, u kojem sam mu rekao kakvim prijetnjama od njegovih prijatelja, prevashodno Subotića, sam izložen. To sam mu pismo poslao sa supotpisom mojeg advokata u Vašingtonu, i uručeno mu je, njegov je potpis na dostavnici, dok je bio na teritoriji SAD-a, u apartmanu, u hotelu “For sizons” u Vašingtonu. Kopiju sam proslijedio FBI-u, te sigurnosnim službama vlada zemalja čiji sam državljanin (Velike Britanije i Hrvatske), te onih u kojima radim, i putujem. To sam pismo dao i gospodinu Montgomeriju, dok je bio na funkciji šefa američke misije u Srbiji i Crnoj Gori, koji mi je nakon toga omogućio “brifing” u vezi moje sigurnosti sa američkim stručnjacima u Ambasadi SAD u Zagrebu.
To sam pismo poslao i gospodinu Šelziju, te najodgovornijim ljudima italijanskih sigurnosnih službi. Upravo su vaše novine svojevremeno objavile snimak telefonskih razgovora koje je gospođa Jeknić vodila sa Duškom Markovićem, šefom crnogorske DB, Acom Đukanovićem, Zoranom Jovanovićem - pratiocem Đukanovića - i samim gospodinom Milom Đukanovićem u kojem otvoreno govori o tome kako sam praćen, na svakom koraku i kako će se “bratovi prijatelji pobrinuti” za mene.
Kako je gospođa Jeknić pravo “duboko grlo” Đukanovićevog režima, javljaju mi i iz Ljubljane da ona to priča i sada - tamo.
Gospodin Veselin Barović je po priznanju, izrečenom pred svjedocima koji svi imaju ime i prezime, poznatog zagrebačkog ugostitelja Slobodana Cimbura, prijatelja mnogih hrvatskih političara, rekao da ću biti, citat: “ubijen čim kročim u Crnu Goru”.

• S obzirom na to da vam je Vilijam Mongomeri prijatelj, kako ste više puta rekli, da li znate je li i njegova bezbjednost ugrožena, zbog istih razloga?

- Ne mogu reći da mi je gospodin Montgomeri prijatelj, ali znamo se jako dobro. Sa njim sam se susretao u Zagrebu krajem devedestih više puta, jer je bio i kao ambasador u Hrvatskoj u timu Stejt departmenta koji je pokrivao cijeli region Balkana. Imali smo, imamo dosta zajedničkih poznanika i prijatelja u Vašingtonu. Bio sam, sa suprugom, njegov i gost američke mornarice, jedini Crnogorac na prvom američkom nosaču aviona “Dvajt Ajzenhauer” koji je u ljeto 2000. došao u počasnu posjetu Dubrovniku, gradu koji obilježava najtamniju mrlju crnogorske prošlosti. Rekao mi je tada: “Rado bih pozvao i tvoje ’prijatelje’ iz Crne Gore ali ne smijem, zbog prošlosti. Zato ti predstavljaj Crnu Goru”.
Sreli smo se, nakon toga, i u Rimu na pregovorima oko pomoći američkog budžeta Crnoj Gori nakon kosovske krize. Zvali su me jednom prilikom skupa on i pokojni premijer Đinđić da dođem u Beograd, budem njihov zajednički gost, ali se nakon izbijanja “duvanske afere” nismo sreli sve do prošle godine. Slučajno sada, ali potpuno nezavisno jedan od drugog, radimo kao savjetnici za istog klijenta, veliku hrvatsku kompaniju. Ne znam ništa o njegovoj ugroženosti. Ne vjerujem da iko ozbiljan misli da je on bio “motor” afere “Nacional”. To je plod mašte Subotićevog medijskog gurua Bebe Popovića, jer je na Montgomerijev zahtjev Popović i uklonjen iz Đinđićevog kabineta. Mislim da niko ne smije danas povrijediti, ili ne daj bože, ubiti ambasadora SAD. Pa makar on bio i bivši.

• Šta znate o nekadašnjoj Pukanićevoj ugroženosti - od koga je dobijao prijetnje i da li imate saznanja ili dokaze ko je naručio njegovo ubistvo?

- O Pukanovićevoj ugroženosti sve je on, nažalost, rekao sam u razgovoru sa Šelzijem, koji je objavljen. Svoju je “ ugroženost” smrću “dokazao”. To što je radio, pisao, i pričao sa Šelzijem, to ga je i ubilo. U mojoj percepciji stvari, ja, osobno, nemam više sumnji u to, on je poginuo kao žrtva svog zanata, svog pera, svoje hrabrosti i hrabrosti njegovih novinara. Njegov je život bila “hronika najavljene smrti” od kada je zaustavio svojim pisanjem najjaču mafijašku organizaciju na Balkanu u 20 stoljeću. Da nije bilo njega, siguran sam, danas bi “duvanski kartel’ vladao ne samo Crnom Gorom, već i Srbijom i Hrvatskom. Pogledajte samo trag novca koji vodi prema pokušajima kontrole i preuzimanja medija, te njihovoj distribuciji u regionu, čija je svojevrstna “žrtva” bila i vaša novina. Obratite pažnju na nedavnu izjavu samog Subotića, u njemu naklonjenim novinama u Zagrebu, kako je dao 10 miliona eura svojevremeno Demokratskoj stranci u Beogradu. Na pokušaj da Subotićev savjetnik Srđan Kerim postane predsjednik Makedonije, što Gruevski nije dopustio.
Znate li da se u hotelu “Ric” u Parizu već više puta susreću sa Subotićem i Đukanovićem Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić (prvi susret je bio oktobra 2007. godine, prisustvovao mu je novinar iz Beograda Milomir Marić). Zašto? Zato jer Subotić i Đukanović odavno imaju plan zavladati medijskim i političkim prostorom bivše Jugoslavije, a zaradi svojih poslovnih interesa i ilegalnih aktivnosti. Eto, to je bio je taj “pakleni plan”, koji su Pukanić i njegov “Nacional” razotkrili, i zbog kojeg su Pukanić i Franjić poginuli. Nije moje da se bavim tom istragom. Na svu sreću, policije i tužilaštva Hrvatske i Srbije, uglavnom su taj slučaj riješile. Valjda će doći i do nalogodavca, ili više njih, ubrzo.

• Hrvatski mediji su objavili da ste bili u nelegalnim poslovima, tačnije švercu cigareta i oružja sa Hrvojem Petračem? Da li ste i u kakvoj vezi sa Petračem?

- To nisu objavili hrvatski mediji, već “Nedjeljni telegraf” iz Beograda, odmah nakon izbijanja afere “Nacional”. Tada su, u režiji Bebe Popovića, a u svrhu “kontrole štete” spakovali “babe i žabe” i napravili “novu hrvatsku mafiju” sve sa predsjednikom države, ministrima u Vladi, uspješnim poslovnim ljudima, gdje se našlo i moje ime. Haranga se nastavila u podgoričkoj Republici, TV Pinku, a samo je jedan tekst “progurao” Kuljiš u hrvatskom Playboyu. Ovih smo dana iz pera istog Kuljiša saznali da je to bilo nakon Kuljiševog i Vasićevog susreta sa Đukanovićem u kafiću “Grand”, u Podgorici, gdje Đukanović prima “specijalne” goste.
Sve policije i nadležne službe zemalja u kojima živim i radim znaju da se nikada, ali nikada nisam bavio švercom cigareta, niti bilo kakvim ilegalnim poslom. Niti sam bilo kada i bilo gdje radio bilo kakav posao sa gospodinom Hrvojem Petračem. Lako je provjeriti, ako nekoga stvarno zanima. Nikada nigdje nisam krivično gonjen ili osuđivan. Sukob koji sam imao sa britanskim pravosuđem, u vezi embarga UN, riješen je njihovom javnom isprikom, u maju 1999. godine.

• Da li poznajete Željka Šelendića koji je navodno Pukaniću, kako se navodi u njegovom svjedočenju italijanskom tužilaštvu, nudio 5 miliona dolara da ne piše o švercu, tvrdeći da su to spremni da plate „prijatelji iz Monaka“?

- Ne poznajem gospodina Šelendića, poznajem, površno doduše, njegovog sina. Prijatelj iz Monaka je bio Milan Janković, allias Filip Cepter.

• Procjenjivali ste da „lukav angolaksonski lobi“ neće dozvoliti da se pripadnici “kartela” olako izvuku, te da će dio njih završiti u Hagu a dio u Bariju. To se, ipak, nije desilo, posebno za haški dio, a u Bariju je arhivirana i optužnica protiv Đukanovića, koga stavljate u to društvo?

- U Bariju je arhivirana optužnica protiv Đukanovića isključivo, samo i ekskluzivno zato sto se pozvao na imunitet predsjednika Vlade, koji po bilateralnom ugovoru između Italije i Crne Gore uživaju još ministar spoljnjih poslova i predsjednik države. Optužnica je protiv njega podignuta, detaljno obrazložena i – arhivirana. Da li se jednom može rearhivirati, kada gospodin Đukanović ne bude više na funkciji, i da li imunitet važi i za kaznena djela “jače” krivične kategorije, nego što je udruživanje u zločinačku organizaciju, njeno promovisanje, organizovanje u svrhu nelegalnog sticanja materijalne dobiti velikih razmjera, treba pitati stručnjake za italijansko i međunarodno kazneno pravo.
Kada je “malteški vitez” gospodin Tućilo, inače njegov advokat, saopštio Đukanoviću da je član 414 italijanskog Krivičnog zakonika jako opasan po njega i da može donijeti moguću kaznu do 40 godina zatvora, ako se dokažu krivična djela, sam se je Đukanović “sjetio” da treba skinuti jednog poštenog i dobrog čovjeka Željka Šturanovića sa čelnog mjesta Vlade, te time povratiti sebi imunitet, kako bi se spasila ugrožena sloboda. To je jedini pravi razlog povratka Đukanovića na čelnu poziciju u Vladi, jer sreo sam se nešto malo prije toga sa gospodinom Šturanovićem u Zagrebu, djelovao mi je kao čovjek koji je pobijedio tu tešku bolest i koji nije, moj je zaključak, htio odstupiti.
Sve ostalo je neuspješni spin gospodina Đukanovića, jer da je htio da ode kao građanin u Bari, imao je priliku za to od oktobra 2006. do februara 2008. Šelzi ga je, s nestrpljenjem, čekao. Proces protiv ostalih optuženih nastavlja se na jesen, u novembru. Biće interesantno vidjeti mogu li se oni pozvati na imunitet “šefovog” imuniteta. A ako je gospodin Đukanović tako hrabar i tako siguran u svoju nevinost, kao što pokušava da nam kaže, zašto onda ne zatraži, recimo, da crnogorsko tužilastvo putem međunarodno- pravne pomoći pozove za svoj “račun” i u korist crnogorske javnosti jednog ili više nezavisnih istražitelja iz neke od “neutralnih” zemalja EU, u kojoj postoji kult prava i zakona, kao što je Njemačka ili Engleska, koji će posjetiti tužilaštva u Bariju i Bernu, Federalni sud Njujorka, tužilaštva u Beogradu i Zagrebu, banke na Kipru, u Švajcarskoj i Lihtenštajnu, Trezor Ministarstva finansija u Podgorici, te utvrditi zaista, jednom za svagda, ima li odgovornosti gospodina Đukanovića u tim djelima koja mu se opetovano pripisuju?
To je jedini pravi način da gospodin Đukanović “ušutka” svoje kritičare i “donosioce” loših vijesti, pa i mene, naravno. Slutim da on, naravno, nema hrabrosti za to, i pretpostavljam - po njemu se nikada neće u nas ništa zvati, osim ove “olovne godine” koje nešto dugo traju.
Što se Haga tiče, najbolje bi bilo da sam Đukanović priča o tome koliko je novca potrošeno da bi se njegova odgovornost za napade policijskih snaga Crne Gore kojima je on bio izravni pretpostavljeni kao predsjednik vlade, na Dubrovnik “zaboravila”. Veljko Bulajić je mjesecima, godinama obilazio nadležne hrvatske institucije ne bi li odustale od progona Đukanovića. On je to “nagradio” sponzoriranjem filma “Libertas” o Marinu Držiću. Kakvog paradoksa, kakve sramote i za Dubrovnik, i za uspomenu na Držića.

• Da li je Đukanovićev imunitet razlog što on neće odgovarati za navodnu umiješanost u šverc, ili je, možda, kao što je nagađano, postignuta neka nagodba. Zbog čega, po Vašem mišljenju, velike advokatske kuće u Vašingtonu i Londonu ništa nijesu preduzele, kao ni kancelarija OLAFA u Briselu, za koje ste tvrdili da vrlo brzo sve mogu da provjere u vezi sa nelegalnim transportom duvana?

- Nije istina da institucije Evropske unije, zainteresovanih zemalja i konkretno Italije nisu ništa preduzele. Crna Gora je pod ogromnim političkim pritiskom tadašnje italijanske Vlade i Evropske komisije (o tome piše i Kris Paten, prethodnik Solane u svojim memoarima “Ne baš diplomat!”) pristala da sarađuje u akciji nazvanoj “Primavera” i isporučila je sve italijanske mafijaše sa svoje teritorije, ili im je sugerisala da napuste zemlju. Time je “tranzit” cigareta prema Italiji prestao.
U građanskoj parnici koju su deset evropskih vlada i Evropska komisija vodili protiv velike “trojke” duvanskih kompanija, suočeni sa čvrstim dokazima, (među kojima su i oni o umiješanosti Đukanovića i “ekipe”) te mogućnošću krivičnog progona njihovih čelnika, te su kompanije pristale na sudsku nagodbu koja je u ukupnoj sumi premašila četiri milijarde dolara. Time su vlade “pogođenih“ zemalja nadoknadile dio štete od nenaplaćenih taksi, a kompanije se obavezale u posebnom dokumentu da više neće raditi sa ljudima poput Savina, Dela Torea, Barovića ili Subotića. Jednoga dana, neka nova, ozbiljna crnogorska Vlada moći će od tih istih kompanija, u ime svojih građana naplatiti štetu koju je pretpjela u “prljanju” i iskorišćavanju svog imena i svoje teritorije u nelegalne svrhe, ako za to bude bilo želje.
Srpsko tužilaštvo i sudstvo priveli su kraju akciju “Mreža”, što je rezultiralo hapšenjima najbližih Subotićevih saradnika i stavljanjem Subotića na Interpolovu potjernicu.Šverca cigareta iz Crne Gore u Srbiju, između ostalog i zbog toga, više nema. Jedina država koja nije dala konačni izvještaj o tim godinama, i pravim benefaktorima tog stanja i tog posla, je Crna Gora.

• Ako je tako, zašto je Subotić pušten iz ekstradicionog pritvora u Rusiji, da li je tačno da mu je premijer to sredio, i kako je on i dalje na slobodi, a sudski proces u Beogradu sporo odmiče?

- Prema informacijama koje ja imam, Subotić je pušten iz pritvora u Moskvi zahvaljući vezama Olega Deripaske i Zorana Bećirovića koji, pretpostavljam, za svoj angažman u slučaju Subotić treba da dobiju druge koncesije u Crnoj Gori. Znam, takođe, da ga je u Moskvi, dok je bio u “kućnom pritvoru” u hotelu “Ric Karlton”, nakon izlaska iz ekstradicionog zatvora jula prošle godine, u više navrata posjećivao, po sopstvenom priznanju iz nedavnog intervjua zagrebačkom “Večernjaku” njegov “najbolji prijatelj” Đukanović. Neka se ne iznenadi Đukanović ako se uskoro, a prilikom prve krize gdje će nečiji interesi u Crnoj Gori biti ugroženi, on zna i čiji i kakvi, pojavi snimak Canetovih i njegovih zabava, uz “‘specijalne efekte” u istom hotelu.

Vesko Vukotić o ponudi da ubije Pukanića i mene razgovarao sa srpskim istražiteljima

- I meni i pokojnom gospodinu Pukaniću svojevremeno se javio Vesko Vukotić, Nikšićanin, koji je u Crnoj Gori optužen za ubistvo u Kotoru i koji se odnedavno nakon izručenja iz Belgije nalazi u beogradskom zatvoru. Rekao nam je, glasno i jasno, a u Pukanićevoj arhivi sam siguran da ima i snimak tog razgovora, jer je Puki takve stvari snimao, da je dobio ponudu da nas obojicu likvidira, a zauzvrat presuda suda u Kotoru i po njoj izdana potjernica biće poništene. Tu je priču ponovila i Vukotićeva supruga i njen rođeni brat u razgovoru sa predstavnikom hrvatskih službi vođenom 2002. godine u Njemačkoj, u Dizeldorfu, gdje je njen brat živio i radio. Imam indicije da je Vukotić o tome i sličnim “narudžbama“ govorio nedavno sa srpskim istražiteljima koji rade na slučaju ubistva Iva Pukanića i Nika Franjića - tvrdi Knežević.



Gelbard savjetovao Đukanovića da se okane prljavog novca

- Sjećam se razgovora u mojoj kući, Đukanovića, Gelbarda (tada Klintonovog specijalnog izaslanika za Balkan), Endija Bera (savjetnika Klintona za antiterorizam) i mene, negdje odmah iza rješavanja kosovske krize, 1999. godine. Gelbard kaže Đukanoviću: "Gospodine predsjedniče, sada imate svoja odijela, nešto gotovine na računima i znam kupili ste dobar, novi, veliki avion. Možda je vrijeme da sada, uz našu pomoć napravite jednu pravu demokratsku državu, izlog naših ideja o tome kako treba biti uređen Balkan jednog dana. Eto, recimo znamo da ste, posredstvom jednog vašeg fudbalera, Predraga Mijatovića, ugovorili sastanak sa vlasnikom jedne banke u Ženevi, gospodinom Brusom Rapaportom, za ovu subotu (bila je sredina sedmice). Mi znamo šta će Vam ponuditi taj gospodin, jer on je na našoj crnoj listi zbog ogromne količine prljavog novca koji je uspio oprati... Ne preporučujemo Vam taj sastanak, to nije mjesto, niti dobar kontakt za Vas...” Đukanović, naravno, kaže: “Ma, da, hvala na upozorenju, nisam znao...nikako neću ići...” I, znate gdje je bio te subote? U Ženevi, na susretu sa tim bankarom, gdje mu se i rodila ideja o off shore bankarstvu u Crnoj Gori, koji je jedno vrijeme bio jako problematičan detalj u odnosima sa tada, ponavljam, najvećim donatorom sredstava u crnogorski budžet - rekao je Knežević

• Kako ste se i kada upoznali sa Đukanovićem? Kako ste se, kada i zbog čega razišli sa njim?

- Sa Đukanovićem me upoznao njegov dotadašnji guru i promoter Goran-Sito Rakočević u Beogradu 1988. godine. Ja sam bio član redakcije časopisa “Ideje” a Sito je upravo postao direktor “Mladosti”, izdavačke kuće tog časopisa. Predstavio mi je “mladog i perspektivnog” Đukanovića, tada već člana CK SK i Predsjedništva omladine Jugoslavije. Bio je to skroman čovjek, svježe oženjen, zainteresovan, kako mi se činilo, više za biznis nego za političku karijeru.
Kako sam već tada bio i saradnik Ćana Koprivice u “Monteks-Cineks grupi”, Đukanović me molio da ga preporučim Koprivici za neku od pozicija u Crnoj Gori. Sa njegovim ujakom Lukom, tada jednim od direktora u Monteksu, “našli” smo mjesto direktora Monteksove turističke agencije u Budvi. Međutim, Milošević i njegov politički “cunami” ispriječio se toj karijeri Đukanovića.
Kako su i Rakočević i Đukanović tada bili “šuvarevci”, zaljubljeni u Šuvarov “novi boljševizam”, što su pokazivali i modnim detaljima noseći bijele košulje, rubaške bez kragne, te govorima koji su obilovali masom “komandnih” infinitiva, nerazumljivih široj masi, Miloševićev klan uradio je sve da ih “prebaci” kod sebe, kako bi se Đukanovićev glas u CK “čuo” i podržao njegovu politiku.
Tako, za tu uslugu, Rakočević postaje šef dopisništva “Politike”, a Đukanović direktor “Putnika” za Crnu Goru. Za uzvrat, na 17. sjednici CK SK Đukanović, u džemperu, skoro iz ofsajda drži onaj govor, koji ga je tada “proslavio”. U Podgorici već tada klan profesora Vukotića i profesora Gluščevića počinje da “radi” iznutra, kako bi se srušio “nenarodni režim” trijumvirata Milatović-Žarković-Đuranović.
Vukotić i Momir Bulatović iskaču u prvi plan i jednog kišnog oktobarskog dana u restoranu Pres centra u Beogradu, vidio sam sjetu na Đukanovićevom licu. Kazao sam mu: “Čini mi se vozovi prolaze pored tebe, vlast se u Titogradu kotrlja ulicama. Idi tamo, pojavi se, uzećeš je!” Istu je noć otputovao, i sjutra je postao sekretar partije. Gluščević i Vukotić su ipak čelnu poziciju “ostavili” svom boljem đaku, Bulatoviću.
Đukanović je tih godina pokazivao jaku volju da uči, i moram reći, imao je fine manire kućnog odgoja. Mislio sam da bi bilo dobro izdvojiti ga iz te amorfne mase Miloševićevih jurišnika i kultivisati ga, ka nekim drugačijim ciljevima. Nisam imao prilike za to, jer sam ubrzo i sam napustio bivšu državu, sa prvim ratnim trubama kojima je Beograd obilovao ’91.

• I ponovo ste se sreli….?

- Tek negdje potkraj ’92. Đukanović dolazi u posjetu Londonu, prima ga tada treći sekretar Ministarstva odbrane Britanije, a na dnevnom redu je - Dubrovnik. Dok sam ga brifovao na stepenicama tog Ministarstva o javnom odiju na Zapadu zbog vandalskog crnogorskog napada na taj grad, na svjetsku kulturnu baštinu, on mi kaže: ”Nisam znao da si ti liberal. Što se ne učlaniš kod Slavka u partiju, pričaš iste stvari koje i on!?”. Rekao sam mu da će se i on jednog dana sramiti napada na Dubrovnik, da je pod ogromnim uticajem Miloševića, i da ne vidim izbora, bez da se jednog dana prihvati ideja crnogorskih liberala i krene ka nezavisnosti i obnavljanju državnosti. Grohotom se na to smijao, tvrdeći da ja ne razumijem politiku, i da nemam talenta za nju.
Dvije su godine trebale da Đukanović dođe “na moje”. Aprila 1994. dolazi, kako kaže sa dogovorenim mandatom od Bulatovića, da im se pomogne na međunarodnoj ravni, “odvojiti od sulude Miloševićeve politike”. Kažem mu da ne treba gubiti vrijeme sa Evropom, koja je posvađana, i koja nema zajedničku politiku na Balkanu. Italija i Dini pomažu Miloševića, britanski konzervativci igraju Miloševićevu kartu, Miteran isto. Jedina prava šansa, kažem mu, je otići u Vašington, pozvati se na istorijske prerogative države i defintivni odmak od Miloševića.

• To je bio put do otvaranja Trgovinske misije u SAD?

- I on i Bulatović, konsenzusom su odobrili taj “kurs”, suočeni kod kuće sa inflacijom, ludilom Miloševićeve “dinamike” i njenim katastrofalnim međunarodnim posljedicama. Moji tadašnji poslovni interlokutori Al Dival, predsjednik jedne američke korporacije kome je majka Srpkinja porijeklom sa Romanije, i koji se grozi zločina u Bosni zbog toga, te Jon Sununu, porijeklom pravoslavac iz Sirije, nekada šef kabineta Buša starijeg, kao i kongresmen iz Nju Hempšira, u tom trenutku čelnik jedne investicijske banke, stavljaju nam se na raspolaganje.
Nakon analiziranja kako započeti “crnogorsku” priču na “Aveniji moći” u Vašingtonu, odlučujemo se da “kopiramo” model najuspješnijeg, jevrejskog, izraelskog lobija u SAD-u, uz čiju pomoć i uspijevamo na kraju.
I njima i zvaničnoj Americi dopala se priča o ugroženosti malog, ponosnog naroda sa Balkana, koji je imao najstariju državu. Nemojte zaboraviti nikada, arhivi su arhivi, da je Vilsonova Amerika posljednja sila pobjednica iz Prvog svjetskog rata, koja je priznala i Kraljevinu SHS, u koju se “utopila” crnogorska državnost. Tri godine nakon rata prekinuli su zvanične diplomatske veze sa vladom Kraljevine Crne Gore u izbjeglištvu. Institucionalno smo se opredijelili za tajvanski “model”, također nepriznate države, i nazivamo diplomatsku misiju “trgovinskom”.
Skro dvije i po godine lobiranja, ponavljanja naše priče na svakoj mogućoj političkoj i medijskoj adresi u SAD, trebale su da nas prihvate kao iskrene partnere. Đukanović u više navrata, Marović jednom, dolaze i dešava se jedan proces, rekao bih, obostrane edukacije.
Sjećam se kada je sadašnji potpredsjednik Bajden, tada predsjednik moćnog Komiteta za spoljnju politiku Kongresa, koji je do tada bio jedini američki zvaničnik koji se sreo sa Miloševićem u Beogradu od izbijanja rata, insistirao da se sretne sa Marovićem i Đukanovićem nasamo. Rekao im je doslovce: “Vi ste ratni zločinci, jer ste kompanjoni najvećeg ratnog zločinca nakon Drugog svjetskog rata, Miloševića. I on i vi ćete odgovarati pred međunarodnom pravdom”. Izašli su kao školarci, sa ukorom, zacrvenjeni, potopljeni i sa željom da se odmah vrate u Podgoricu. Na sreću ostali su još neki dan. I tada korak po korak, Amerika se otvara prema nama, nešto zbog simpatija, a više zbog interesa, jer sklanjanje Miloševića, pod ogromnim medijskim pritiskom, postaje njihov strateški cilj.
Budžet Crne Gore je u jednom trenutku, po glavi stanovnika imao najveću američku pomoć - iza Izraela.
I umjesto da taj američki vjetar u leđa iskoristimo na najbolji mogući način, umjesto da napravimo zaista ugledno društvo i državu na Balkanu, Đukanović postepeno ali sigurno postaje arogantna balkanska verzija malih karipskih diktatora koji su, također, jednom bili favoriti Amerike.
Neka zainteresovani pročitaju roman Marija Vargas Ljose “Jarčevo slavlje” o Dominikanskoj Republici i generalu Trohilju. Zamijenite samo imena, sve je ostalo isto.
Od te više ideje đukanovići i marovići su stvorili ogromne količine novca, uništili jedan mogući lijep projekat demokratske “butik” zemlje na Balkanu, stvarajući samo jednu ideologiju kojom vladaju “u se, na se i poda se”, uz zvuke turbo folka.

• Kada ste posljednji put komunicirali sa Đukanovićem i povodom čega? Kako to da nijeste ranije uočili negativne osobine čovjeka koji Vam je bio kum na vjenčanju?

- Naši su odnosi zahladili nakon jednog mog intervjua TV Monteni, ako ga se sjećate. Đukanović je tada imao apsolutnu vlast, a ja sam se, “usudio” napasti njegova dostignuća pred kamerama. Dan-dva poslije intervjua zvao me Maraš i kazao: “Veliki si nam problem napravio sa intervjuom, imaš emisiju na nacionalnoj Televiziji odmah iza Dnevnika večeras, ’ajde da se ‘pospeš pepelom’, nema smisla, vi ste ipak prijatelji…” Rekao sam Marašu: Politička prijateljstva nisu isto što i privatna. Ne sviđa mi se Đukanović predsjednik, i to sam javno rekao. Posljednji put sam se čuo sa Đukanovićem negdje u proljeće 2000. godine. Već sam bio u Zagrebu i zvao me je da se vidimo negdje u Evropi, da porazgovaramo. Nismo se vidjeli.
On je jako lukav čovjek. Esencija lukavosti, rekao bih. U stanju je da sjedi preko puta vas, da vam priča priče, da se u njih kune, da tog trenutka pomislite da je on samo takav čovjek i prijatelj, da se poziva na svoje čojstvo, a da onog trenutka kada napustite njegovu kancelariju okrene sve stvari protiv vas, zbog najmanjeg privatnog razloga čak, čije je porijeklo uglavnom povrijeđena sujeta, ili taština. Da naredi tada Marašu, ili Markoviću da se vaši telefoni i porodična kuća prisluškuju, jer ste možda rekli budućem srpskom premijeru da se pazi druženja sa njim, može biti fatalno, ili ste se usudili pogledati neku njegovu prijateljicu drugačijim, upitnim pogledom, jer se čudite kako ta “zvijezda Granda” može slušati državne tajne prve kategorije, ili ste se zapitali ko je taj nepoznati čovjek sa Uba, koji bez manira, škole, pedigrea, i sa velikom količinom mržnje prema svemu sto nosi naziv crnogorsko – postaje upravo glavni crnogorski partner? Da vam, ako čuje jednu lošu primjedbu na svoj račun pošalje “bejzbol” batinaše da vas u nekom mračnom ulazu posjete u jutarnjim časovima... Simptomatično je da je vlasnik “Elmaga” Mitrović fizički napadnut u ljeto ‘98, nakon jednog njegovog preiskrenog razgovora sa australijskim ambasadorom. Đukanović je dakle jako tašt, bahat i, nažalost, zahvaljujući svom talentu i neskrivenoj želji da pripada njoj, upoznao je dobro “ulicu” i njene najbitnije “igrače” s kojima je razvio više nego partnerski odnos.
On je do sada pokazao pravu svoju prirodu kameleona, ostavljajući sve svoje mentore i sve “politike” kojima je pripadao iza sebe. Ako retrospektivno racionaliziramo njegov životni i politički put, lagano možemo zaključiti da preovladava samo jedna ideja: jaka, pohlepna želja za gomilanjem materijalnog bogatstva, lišena svake empatije za narod i sudbinu države kojoj je na čelu, osim za šačicu odabranih oko sebe, članova familije i onih s kojima čuva najgore tajne zajedničkog “uspjeha” i novca, iIi, saznaćemo jednog dana, mnogo čega još.
Gospodin Đukanović je vezao sudbinu crnogorskog naroda i države za svoju ličnu, ili obrnuto.
Njegova priča o Evropi, samo je dimna zavjesa koja se pušta ne bi li se, iza te zavjese, nastavila još koju godinu destrukcija svakog mogućeg pokušaja uspostavljanja fer pravila igre, i nekog institucionalnog okvira.

• Nedavno je objavljeno da ste u Londonu odbranili disertaciju o crnogorskoj ekonomiji u svjetlu šverca duvana. Šta ste tamo prezentirali?

- U Londonu sam juna–jula 2006, na London Biznis Skul, kao polaznik Sloan feloušipa, odbranio tezu na temu “Politička ekonomija tranzicije Crne Gore, kao nove evropske države”. Mentor je bio profesor Endrju Smit, jedan od vodećih makroekonomista današnjice, profesor na više Univerziteta u Engleskoj i Americi. Kako je pored lanca boksit – struja – aluminijum, šverc cigareta bio jedini značajan izvor prihoda stvarnog i paralelnog budžeta u Crnoj Gori, kako je značajnim prihodima uticao na bilansu plaćanja crnogorske privrede, te stvaranje jake “sive ekonomije”, i kao što vidimo, na socijalni rascjep crnogorskog društva, morao je biti dio te teme.
Koristilo je i to što sam imao informacije iz prve ruke, “živjeći” te devedesete godine na izvoru informacija.

• Čime se sad bavite?

Već dugi niz godina se bavim onim u čemu sam stručnjak. Time sam poslušao savjet slovenačkog pisca Vitomila Zupana, da treba ostati u području u kojem ste stručnjak. Predvodim skupinu “mozgova” iz oblasti korporativnih finasija, strateškog konzaltinga i međunarodnog prava koja je u ovih skoro deset godina imala impresivni spisak klijenata sa liste “Ko je ko u svjetskom biznisu”. Naši su klijenti bili ili su vodeće svjetske korporacije, poput francuskog Buiga, Mardokovog “Nnjuz korporejšena”, vodeće svjetske banke poput Kredit svisa i HSBC-a, velikiih investicijskih fondova, više vlada tranzicijskih zemalja, i nekoliko kompanija iz regiona zapadnog Balkana.
Prošle smo godine bili “arhitekti” najvećeg direktnog ulaganja u hrvatski turizam, a ove godine, uprkos krizi, privodimo kraju još jednu sličnu investiciju.



• Kako ste od novinara postali uspješni biznismen ?

- Bio sam, svakome je valjda poznato, vrlo uspješan novinar u bivšoj državi, koji je objavljivao svoje tekstove u slovenačkom “Teleksu”, hrvatskom “Danasu”, beogradskoj “Dugi”. Pokrenuo sam prvi put neke zabavne programe na crnogorskoj televiziji, radio emisije iz kulture na beogradskoj TV. ”Novinarstvo je najljepši posao na svijetu, ako se na vrijeme napusti”, kazao je Čerčil i sam, nekada, novinar.
Krajem ove godine će biti 20 godina da se bavim privatnim biznisom. Prije toga proveo sam kao vanjski saradnik godinu dana u Cineks-Monteks grupi kod dobrog, pokojnog Ćana Koprivice, uz koga sam otkrio svijet biznisa, svijet koji do tada nisam poznavao. U bivšoj državi 1990. postao sam jedan od najvećih uvoznika tekstila, imao sam firmu sa 18 zaposlenih i predstavništva u svim krajevima Jugoslavije. Beograd, gdje sam tada živio, napustio sam 1991. u novembru, kada sam vidio da zemlja ide u rat, u potop. U Londonu sam imao firmu, i u Rusiji isto sa 60 zaposlenih, dvije-tri godine sam se borio na tom tržištu, i zbog fizičke, psihičke iscrpljenosti, nerazumijevanja tada evropskih banaka za projekte koje sam imao, vakuuma Jeljcinovog doba između komunizma i \"divljačkog kapitalizma\" rasprodao sve, zatvorio i vratio se u London. I tada ulazi u moj život gospodin Đukanović opet, na moju žalost, mogu slobodno reći, jer sam izgubio nekoliko godina života i rada, sa molbom da pokušam Americi i njenim liderima proturiti priču da bi Crna Gora mogla biti drugačija....Ako vas zanima, tvrdim da nikada nisam bio dio Đukanovićevog ortačkog kapitalizma.
Za vrijeme rada u Vašingtonu ne da nisam uzeo jedan dolar iz državne kase, nego sam, instiktivno znajući šta bi sve moglo biti, tražio komisijski zapisnik Ministarstva finansija iz Podgorice, o svim sredstvima koje sam imao na raspolaganju. U Americi sam trošio nesebično svoju energiju, svoje veze, svoje vrijeme i na kraju svoj novac.
Kako je u svih nas sa tih prostora dosta “viška istorije” i “entuzijazma” za velike stvari, ja sam, naivno, mislio da radim pravu stvar za domovinu.

On je sada “prevaziđen političar”, kao Milošević 1996.

- Đukanović je, i njegova potpuno privatizovana partija, u suštini protiv svega onoga za što je danas Evropa, i time postaju namet, težak istorijski porez koji će platiti crnogorski narod. Interesantno je da je Crna Gora jedina tranzicijska zemlja, sa aspiracijama ka članstvu u Evropskoj uniji, u kojoj još uvijek nije došlo do rotacije političke vlasti na izborima. Univerzitet Kembridž je objavio, ne tako davno, studiju više autora, komparativno analizirajući prošlih pet decenija demokratskog razvoja u svijetu. Zaključak je rezolutan: zemlja ne može biti nazvana demokratskom ako nema te rotacije na vrhu, i ako vladajuća partija nije bila nikada u opoziciji. Koruptivna elita Đukanovićevog “klana” koja ubira političku rentu skoro već dvije decenije, pri tom ne mareći za instuticije, namećući samo sebi poznata pravila igre, najveći je problem na, mogućem, crnogorskom putu ka Evropi i ispunjavanju “kopenhaških” kriterija.
To je paradoks crnogorske političke stavrnosti. On je danas “prevaziđen političar” u istoj onoj mjeri u kojoj je upravo on to spočitavao Miloševiću, u jednom svom intervjuu iz ’96 - zaključuje Knežević.

Da li Đukanović Ameriku “vuče za nos”

- Jednom prilikom izbio je skandal kada je američka pomoć Crnoj Gori blokirana na računima UBS banke u Cirihu, jer je stigla na naplatu garancija od 11 miliona dolara, izdata od strane Vlade Crne Gore i Podgoričke banke, čiji je jedan od benefaktora bila gospođa Jeknić. Možete zamisliti: pomoć Amerike otišla je time u sumnjivu transakciju i završila na ko zna čijim računima, ali sigurno ne crnogorskim. Taj je skandal, tu situaciju je bezuspješno pokušavao da riješi u korist Đukanovića, tada ministar bez portfelja Vojin Lazarević, koji se vrlo brzo našao i sam u istom problemu.
Kancelarija za ozbiljne prevare (Serious Fraud Office) Ministarstva pravde Velike Britanije i danas vodi istragu protiv njega i Vuka Hamovića, jer su jedan, tada kao ministar u crnogorskoj vladi, a drugi kao trgovac strujom, tu istu američku pomoć Crnoj Gori, koristili da po mnogo većim od tržišnih cijena prodaju struju iz Republike Srpske Crnoj Gori i Kombinatu aluminijuma. Na tom flagrantnom kršenju crnogorskog i međunarodnog prava, na toj benevolentnoj pomoći američkog naroda Crnoj Gori, Lazarević i Hamović stvaraju imperiju trgovaca strujom, u dogovoru sa svojim crnogorskim partnerima, dok Amerika kaže: “Dosta! Takvi nam partneri ne trebaju”.
Zato je danas ta pomoć simbolična, u materijalu, ne više u novcu, odnosi sa Amerikom, bez obzira što mislio i govorio njihov ambasador u Podgorici, su mnogo lošiji nego što su ikada bili nakon 1995-6. Zamislite koliko neko treba da ima arogancije, nedostatka obraza i da jednu tako moćnu silu vuče za nos? - konstatuje Knežević.

Put ka Evropi biće dug

• S obzirom na to da je poznato da ste ranije imali namjeru da se kandidujete za predsjednika Crne Gore, da li ste odustali od političke karijere? Zašto?

- Što se mene lično tiče, ako napravim retrospekciju, imao sam izbor da se borim ili da odem. Kako nije bilo saveznika u Crnoj Gori, kako je gospodin Đukanović i tada i danas kontrolisao izbornu mašinu, finansijske tokove, ključne medije, ulicu, javnu i “tajnu” policiju… izabrao sam, racionalno, ovo drugo. To sam i rekao 2002. mojim prijateljima u Vašingtonu, koji su imali naivnu ideju da se stvari mogu promijeniti i koji su me nagovarali da se kandidujem na predsjedničkim izborima.
Rekao sam im, a oni su bili najbolji američki eksperti za političke kampanje, da odu u Crnu Goru, ostanu koliko hoće, i da će njihov zaključak biti isti kao moj. Tako je i bilo. Jednu je šansu imala Perovićeva Liberalna partija, koja je trebalo da formira vlast sa DPS-om, 2001. godine. Ne znam zašto je nisu iskoristili? Neko ih je uplašio, ucijenio ili su se oni sami uplašili bremena prljavštine, koja je tada izlazila na površinu, i koju je neko trebao počistiti.
Danas, kada je trećina stanovništva nezainteresovana za izborni proces, kada je druga trećina podijeljena u dilemama prošlih vremena i kao da još uvijek ne shvata da je Crna Gora država, i kada je treća trećina interesno povezana sa Đukanovicevom “kupolom” na vlasti, uz kontrolu glasačkog procesa koji je “podmazan” kešom, gotovinom od cigareta sa početka priče, Đukanovićeva vlast je čvrsta, teško promjenjiva. Takođe, ide mu na ruku potpuna nezainteresovanost ključnih evropskih “igrača” i SAD-a za procese u samoj zemlji, jer je Crna Gora izvan svakog stratešog fokusa, skoro pa zaboravljena.
Svi znaju da zemlja i društvo nisu spremni za Evropu, i da će put ka Evropi trajati dugo, jako dugo.

Mila RADULOVIĆ, Nezavisni dnevnik VIJESTI