NEMANJA: SMIRENOUMLJE

nedjelja, 29.03.2009.

Alain Badiou

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

U svom predavanju na nedavnoj konferenciji o ideji komunizma na Birckbeck Institutu govorili ste o ideji komunizma kao o ideji koja stvara prostor za mogućnost mogućnosti. Ideja komunizma tako trasira put za događaj kojeg shvaćate kao radikalan prijelom s postojećim. Možete li u današnjoj društveno-političkoj konstelaciji prepoznati kakav politički pokret ili akciju koja bi nagovještavala događaj?

Točnije rečeno, posrijedi je to da događaj kao takav stvori mogućnost mogućnosti i da je ideja komunizma danas ideja mogućnosti događaja. Komunistička ideja je tako mogućnost mogućnosti mogućnosti, što zvuči veoma apstraktno. Pokušam li precizirati, komunistička ideja je prezentacija mogućnosti događaja u formi činjenice, u formi nečega vidljivog. Na konferenciji je netko kao primjer komunističke ideje ispostavio Eva Moralesa u Boliviji. Kako možemo to razumjeti? Provodi li doista Morales u Boliviji komunističku politiku? To ne znam, a slažem se da je potrebno ideju komunizma prezentirati ili ispostaviti. Vlada Moralesa u Boliviji je povijesna činjenica. Je li kod nje posrijedi događaj ne znamo, budući da ga svagda možemo prepoznati tek u retrospektivi, unatrag. U njegovim posljedicama. Možda u tom konkretnom slučaju nije posrijedi događaj, možda je posrijedi prezentacija mogućeg događaja u formi činjenice. Drugim riječima, u okviru komunističke ideje je jasno da tek događaj odlučuje o novoj mogućnosti. Događaj možemo anticipirati i na njega smo spremni tako da u konkretnoj situaciji za određen dio ili dijelove kažemo da za nas predstavljaju mogućnost komunističkog događaja u punom značenju riječi i dakle u određenom smo trenutku spremni na prispijeće nove političke istine.

Čini se da je puno ljudi na nedavnoj konferenciji očekivalo da će od vas filozofa dobiti recept ili formulu za revoluciju ili konkretnu političku akciju. No Vaše predavanje i neka druga predavanja bila su namijenjena afirmaciji same filozofske misli. Je li, kako je rekao Marx, zadaća filozofa mijenjati svijet ili je jednako značajno promjenu i misliti?

Danas je zbog niza uzroka što smo ih izložili tijekom konferencije veoma teško formulirati komunističku hipotezu unutar konkretnoga političkog iskustva. Unutar konkretnoga političkog iskustva krećemo se u okviru ideje emancipacije, nove slobode, distance spram države i tomu slično. To doduše posve razumijem, jer je komunizam u prošlosti bio ime za politike koje nisu baš bile uspješne. Danas je partikularna zadaća nekih filozofa predstaviti mogućnost debate o komunističkoj hipotezi. Nije neuobičajeno da filozofija, kada je politička situacija tako zamagljena, predlaže nešto novo, povezano s komunističkom hipotezo. A to ne proistječe iz političkog eksperimentiranja, nego iz same filozofije. Filozofija danas nudi tu mogućnost. Na konferenciji nisam bio iznenađen brojem filozofa koji su sudjelovali, nego brojem slušatelja. To je doista bilo zanimljivo.

Govorimo li o filozofiji i njezinim zadaćama, iznenađuje da je Vaša knjiga Ime čega je Sarkozy?, u kojoj iznosite kritiku politike koju zastupa francuski predsjednik, postala velikim bestselerom u Francuskoj pa i drugdje. To je vjerojatno jedan od načina kako filozofija intervenira u dnevnu politiku. Vidite li na svjetskom političkom zemljovidu još kakav događaj koji bi zahtijevao takvu filozofsku intervenciju? Je li to, prema Vama, izbor Baracka Obame za predsjednika SAD?

Mislim da postoji novi interes za radikalnu filozofiju, u koju smještaju i mene, premda tu oznaku, pravo rečeno, ne razumijem najbolje. Držim da danas za nju postoji interes zato jer konkretna situacija izaziva veliku konfuziju, jer među ljudima vlada velika dezorijentacija; ne samo u području politike, nego i u općenitijem polju egzistencije. U vrijeme hladnoga rata, kad smo imali dvije strane, kapitalističku i socijalističku, struktura je svijeta bila jasna. Danas više nije. Ako je filozofija nešto, tad je zacijelo prijedlog nove orijentacije egzistencije. Radikalni filozofi zastupaju tezu da novu orijentaciju ne možemo naći u svetu takav kakav jest, unutar dominantne ideologije. Trenutna je ideologija naime upravo sama dezorijentacija. To možemo vidjeti posvuda; i masovni mediji pridonose toj dezorijentaciji. Moramo predlagati novi koncept, nove reference. Knjiga o Sarkozyju je veoma konkretna, Sarkozy se naime ne tiče vječnih pitanja (smijeh). Uspješna je pak bila jer su je ljudi razumjeli kao odgovor na tu dezorijentaciju. A Sarkozy uistinu nije tema knjige; za mene je bio zapravo izgovorom za tematizaciju trenutne situacije. Mislim da je analiza, koju predlažem sa Žižekom i još nekim drugim filozofima, analiza političke situacije, a iz aspekta pitanja orijentacije egzistencije politike.

Vaša knjiga o Sarkozyju se na trenutke čita kao manifest. Manifest je i inače česta tema v Vašim djelima, pa i sami ste prije dosta godina napisali manifest za filozofiju i nedavno još jedan. Što je, prema Vama, u manifestima tako privlačno da pišete o njima i da ih sami pišete?

Forma manifesta je suvremena forma, i to zbog situacije u kojoj se nalazimo. U uobičajenoj situaciji razmišljamo o tome da nešto nastavimo. Kad sam bio mlad, recimo, htio sam nastaviti Sartreovo djelo. Tu se radilo o ideji nastavljanja, o nastavljanju djela jedne ključne reference. Danas imamo ideju da treba početi nešto iznovice. Ta nam je zadaća zadana. Ljudima moramo reći da se ne dâ nastavljati sa svijetom takvim kakav jest, da ne mogu nastavljati s egzistencijom takvom kakva jest. Ne dâ se predlagati samo nova forma orijentacije onoga što već postoji. Suočeni smo s globalnom dezorijentacijom, zato moramo početi iznovice – i za taj je početak manifest primjerena forma. I kod Marxa je bilo tako. Zašto manifest za komunističku partiju? Jer je bio komunizam tada na apsolutnom početku i komunistička je partija, da bi se uopće uspostavila, potrebovala manifest. Nakana je manifesta stvoriti ne posvema novu situaciju, nego točku novoga početka.

Vratimo se konferenciji. Očekivali smo više konfrontacije, recimo između Vas i Tonija Negrija. U svojim djelima polemizirate s njim, ne slažete se s njegovim konceptima i u antiglobalizacijskim pokretima, kojima Negri pridaje veliku težinu, ne vidite neku obećavajuću političku snagu.

S Negrijem se apsolutno ne slažem, i to glede niza stvari. No konferenciju nisam zamislio kao polemiku. Moja je ideja bila da treba s predavačima koji se ne slažu sa mnom, i s kojima smo inače u polemici, naglasiti jedinstvo, a ne razdor i razdvajanje. U debatama znam biti veoma oštar, no ovaj mi se put činilo veoma značajnim da nekoliko filozofa, za koje svi znaju da se međusobno ne slažu, ne samo na političkoj, nego i na filozofskoj razini, da tih nekoliko filozofa bude zajedno i nešto kažu o komunizmu, ne želeći pritom nadmašiti jedan drugoga. To je naša pobjeda.

Kant je rekao da je filozofija bojište. Filozofija je doista veoma zanimljivo bojište, a predstava o filozofima koji se neprestance suprotstavljaju ujedno veoma stereotipna. Hoću naglasiti novu ideju glede odnosa filozofije i politike, želim artikulirati što je precizno ideja komunizma, kako je možemo razumjeti danas. Jedinstvo na konferenciji ne bismo mogli dosegnuti suprotstavljanjima između Negrija i mene, između Žižeka i Negrija ili između Žižeka i mene itd. Čitamo naime knjige i upoznati smo sa svim tim polemikama. I to je doista velika promjena. Prije toga komunizam je bio kriminalizirana riječ, danas pak najznačajniji filozofi na svijetu zajedno izjavljuju da je komunizam za njih značajan. To je dostignuće. Za suprotstavljanja bit će vremena kasnije.

Različiti filozofi na konferenciji različito shvaćaju komunizam, drukčije razumiju i državu i njezin status. Negri u državi vidi protivnika, Žižek zagovara demontažu države iz nje same, Vi pak zagovarate distanco spram države. Vjerojatno se slažete da je danas za obična čovjeka nezamislivo živjeti u svijetu bez države?

U 19. stoljeću je bila ideja društva bez države nešto uobičajeno. Mnogo je ljudi prepoznalo patološku prirodu države. Zašto je dva stoljeća kasnije tako nemoguće zamisliti društvo bez države? To je pravo pitanje. Država je bila apsolutno prisutna u cjelokupnom 19. stoljeću, a najlošije pak mjesto u povijesti, prema meni, pripada socijalističkim državama u prijašnjem stoljeću. Sve klasične revolucije u posljednjem stoljeću stvorile su nove države, a ne njezinu demontažu. Riječ je o golemim državama, veoma autokratskim, čak terorističkim, a ne o procesu povlačenja države. Imamo čak stoljeće političkog iskustva opozicije državi, bilo socijalističkoj, kapitalističkoj ili neokolonijalističkoj. Iznova treba uspostaviti ideju – ne apsolutno iščeznuće države, budući da ne znamo što je to, nego ideju da možemo započeti politički proces, a da pritom ne budemo odmah suočeni s pitanjem moći. Pitanje države je značajno, jer pri njoj nije riječ o različitim oblicima moći, nego i o kapitalističkoj ekonomiji, medijima itd. A ponavljam: poanta nije u tomu da želimo živjeti izvan države, nego da možemo započeti politički proces koji ne bih odmah bio zatočenikom pitanja moći. Odatle možemo nastaviti.

Događaj, veoma značajan koncept u vašem djelu, povezan je i s procesima istine. Navodite četiri procesa istine: znanost, politiku, umjetnost i ljubav. Događaj u svakom od navedenih polja stvara istinu koja pripada tom određenom polju. No, zar ne možemo određene umjetničke akcije, recimo umjetničke avangardne pokrete, vidjeti i kao politički događaj? Zar ne može umjetnički događaj obilježiti i druga polja? Kako razlučujete različite procese istine?

To je značajno i teško pitanje. Posrijedi je naime pitanje odnosa različitih tipova istine, procesa istine. Nekoliko sam puta sam predavao o tomu da danas postoje političke konsekvence umjetničkih kreacija. U umjetničkom polju možemo artikulirati i pitanje države, dakako alegorijski. Državu možemo u polju umjetnosti vidjeti kao reprezentativnu funkciju umjetnosti. Tu nije riječ o mimezisu, o nasljedovanju, nego o reprezentativnoj funkciji. Kreativni momenti suvremene umjetnosti, što ih možemo prepoznati u performansu, instalaciji, body artu i mnogim drugim oblicima, sežu s onu stranu reprezentativne funkcije i možemo reći da idu i u smjeru nove političke vizije. Ta je dakako nejasna, no to mi se ne čini problematičnim. Postoji dakle ozbiljna mogućnost da umjetnički događaj ima konsekvence pri konstruiranju nove političke svijesti.

U svezi sa četiri procesa često se pojavljuje i pitanje zašto ste se odlučili upravo za spomenuta četiri. Zar ne bismo mogli njima pridružiti i još kakav proces istine?

Glede tih procedura nisam dogmatičar. Opstoje dva razloga za četiri procedure: prvi je posvema povijesni i dogmatski; kod Platona, koji je utemeljitelj filozofije, imamo ta četiri procesa. Drugi je razlog da me preostali prijedlozi nisu uvjerili. Višeput su mi predlagali da tim procedurama pribrojim još sport, religiju i mnoge druge stvari. Predugo bi trajalo da idemo kroza sve te inačice, zato ću samo reći da me ti prijedlozi nisu uvjerili, jer ne odgovaraju tehničkoj analizi procesa istina. Ti se pak tiču događaja, organizacije konsekvenca, konstrukcije generičkog niza, pojava novog subjekta. Sve nabrojeno za mene je veoma značajno, i to u drugim slučajevima ne nalazim. No, kao što je rečeno, ostajem otvorena duha.

Razgovarala Jela Krečič, London

Preveo Mario Kopić

Image and video hosting by TinyPic

Najvažniji filozofi i kritičari današnjice sučelili kapitalizam i komunizam

Srećko Horvat

Koristeći se pogodnim trenutkom, u Londonu je prošlog vikenda – u pravo vrijeme, na pravom mjestu – održana velika konferencija pod nazivom “O ideji komunizma”, koja je okupila najvažnije filozofe i društvene kritičare današnjice. Samo dan prije početka konferencije u Guardianu je izašao članak sa senzacionalističkim naslovom “Zaboravite Michaela Jacksona, ideja komunizma je najvruća karta u gradu ovog vikenda!”

Naime, kad je objavljena lista sudionika konferencije, među kojima su bili Jacksoni filozofije 21. stoljeća – najznačajniji živući francuski filozofi Alain Badiou, Jacques Rancičre i Jean Luc-Nancy, talijanski filozofi Gianni Vattimo i Antonio Negri, najpoznatiji engleski teoretičar književnosti Terry Eagleton, mlađa generacija filozofa (Peter Hallward, Bruno Bosteels, Alberto Toscano) i last but not least Slavoj Žižek, kao inicijator skupa – dvorana za 150 ljudi rasprodana je u samo 24 sata. Potom su organizatori iznajmili još veću dvoranu, a kako su ulaznice ponovno bile rasprodane, na kraju je za mjesto konferencije odabrana dvorana koja može primiti oko 900 ljudi. A konferencija se, zanimljivo je, počela organizirati u ljeto prošle godine, dakle prije financijske krize.

Isprika liberala

Naravno, prvi prigovor svakog razumnog čovjeka bili bi zločini komunističkih režima u 20. stoljeću. Međutim, Slavoj Žižek je konferenciju otvorio riječima: “Pitanje krivnje je gotovo, u 21. stoljeću ime komunizma treba osloboditi od njegove negativne reputacije.” Slovenski je filozof u svom karakterističnom tonu istaknuo da je petak trinaesti – kao prvi dan konferencije – idealan dan za raspravu o toj opasnoj temi: “Stigma je gotova! To treba biti naš novi slogan. S isprikama je gotovo. Liberali se trebaju ispričati.”

I premda to na prvi pogled može zvučati kao još jedna od niza provokativnih teza, Žižek je zapravo ustvrdio da mi – misleći pod time na mislioce lijeve provenijencije – možemo ponuditi bolju kritiku katastrofe 20. stoljeća od liberala. Na kraju svog kratkog uvoda, Žižek je dao sljedeći savjet: “Budite poput Lenjina 1915. godine kada je, dvije godine prije Oktobarske revolucije, otišao u Švicarsku kako bi čitao Hegela!” Organizatori konferencije “O ideji komunizma” od samog su početka naglašavali da to nije politički skup, nego teorijsko-znanstveni simpozij. A oni koji su očekivali analizu današnje političko-ekonomske situacije s konkretnim primjerima sigurno su na početku ostali razočarani kada im je Žižek uzvratio kao Winston Churchill: “Sve što vam možemo ponuditi su krv, znoj i suze teške teorije!”

Novo ime komunizmu

No, ipak nije bilo baš posve tako. Premda je konferencija većinom doista bila posvećena uglavnom filozofskim pitanjima, tijekom tri burna dana “teške teorije” iskristaliziralo se nekoliko tematskih cjelina koje će, prema svemu sudeći, predodrediti i daljnje bavljenje idejom komunizma u 21. stoljeću. To je prije svega slučaj Latinske Amerike, zatim pitanje Kine i kulturne revolucije, kao i kritika političke ekonomije i države. Na samom početku francuski filozof Alain Badiou, čija je polemički intonirana knjiga “Značenje Sarkozyja” i u Velikoj Britaniji bestseler, odmah je na početku primijetio da je riječ “komunizam” kriminalizirana te da je zajednički projekt svih izlagača ponuditi pozitivno značenje te riječi – u filozofskom smislu.

I Michael Hardt, koautor “Imperija” i “Mnoštva”, istaknuo je da je ili potrebno izmisliti novi termin za komunizam ili rasteretiti stari. Za razliku od Žižeka, on ne smatra da se valja vratiti Lenjinu, nego Marxu, odnosno da je glavno pitanje kritika političke ekonomije kao kritika privatnog vlasništva. Glavni je problem današnjeg kapitalizma, po njemu, privatizacija tzv. nematerijalnog rada (ideja, slika, društvenih odnosa itd.), odnosno sukob između privatnog i zajedničkog. S jedne strane, svjedočimo radikalnoj privatizaciji Zemljinih resursa (voda, nafta...), a s druge, privatizaciji ljudske kreativnosti. Današnja je eksploatacija, po Hardtu – eksproprijacija zajedničkog.

Antonio Negri, poznati talijanski filozof burne političke prošlosti (bio je uhićen zbog povezanosti s Crvenim brigadama, potom je emigrirao u Francusku), koji je zajedno s Hardtom napisao ono što neki nazivaju “komunističkim manifestom za 21. stoljeće” (knjigu “Imperij”), također je istaknuo taj problem.

On smatra da je komunizam danas blizu, što ne znači da je iza ugla. Komunizam valja suprotstaviti socijalizmu, to su dva različita termina: komunizam prije svega označava sistem zajedničkog vlasništva, dok socijalizam označava sistem javnog vlasništva države. I većina drugih sudionika konferencije stalno je naglašavala razliku između komunizma (ili, bolje rečeno, “ideje komunizma”) od socijalizma (tzv. “realni socijalizam”). Jacques Rancičre ustvrdio je da je komunizam praksa emancipacije, dok se Badiou usmjerio na konstrukciju koncepta komunizma.

Upravo potonjem i valja zahvaliti sam naslov konferencije budući da je njegov citat iz knjige o Sarkozyju i poslužio kao moto: “Komunistička hipoteza ostaje ispravna hipoteza i ne vidim nijednu drugu. Bez perspektive komunizma, bez te ideje, ništa u povijesnoj i političkoj budućnosti nije od tolike važnosti za interes filozofa”.

Četiri prijetnje svijetu

Među najzanimljivija predavanja konferencije svakako valja ubrojiti ono Slavoja Žižeka. On je istaknuo četiri glavne prijetnje pred kojima se nalazimo u današnjem svijetu: 1) prijetnja ekološke katastrofe, 2) pitanje tzv. “intelektualnog vlasništva”, 3) pitanje bioinženjeringa i genetike, 4) pitanje inkluzije i ekskluzije. Upravo je zadnja prijetnja po njemu najopasnija, a tiče se kontrole granica, nacionalizma i pitanja imigracije.

Žižek je ustvrdio da živimo u “izvanrednom stanju” pozivajući se na primjer Italije, koja je na ljeto prošle godine na ulice pozvala vojsku kako bi se borila protiv imigranata. I talijanski filozof Gianni Vattimo, koji je bio i član Europskog parlamenta, složio se s tim. Kao i drugi, on velike nade polaže u Latinsku Ameriku. Žižek je u tom pitanju bio pomalo rezerviran, naglasivši da “komunizam nije svjetlo na kraju tunela. Svjetlo na kraju tunela je prije drugi vlak koji nam ide ususret”. Drugim riječima, koliko su god primjeri Bolivije ili Venezuele pozitivni, to ni u kojem slučaju ne valja shvatiti kao ostvarenje “ideje komunizma”. Još ima puno posla.

Bolje da je crnkinja

Za razliku od drugih izlagača, Terry Eagleton je u svom ironijski intoniranom izlaganju pokazao popriličnu dozu samokritike navodeći primjer Oscara Wildea koji je, kako kaže, “vjerovao u komunizam u pauzi između otmjenih večera”, čime je naglasio da velik dio publike ne bi niti bio na ovoj konferenciji da nema dovoljno novca (kojim se “kupuje” slobodno vrijeme, ali i ulaznica). To je stav koji se mogao čuti i prije početka konferencije – “radikalniji” ljevičari kritizirali su organizatore zbog tobože skupih ulaznica (od 400 do 800 kuna za tri dana) tvrdeći da je to suprotno ideji komunizma.

No kako bi se taj događaj organizirao da nije bilo tih sredstava (navodno je samo najam dvorane stajao oko 100.000 kuna, čemu treba pribrojiti avionske karte za sudionike iz različitih dijelova Europe i SAD-a) Organizatori su ionako otvorili još jednu dvoranu s direktnim videoprijenosom i slobodnim ulazom za sve.

Kritika je bilo i zbog profila izlagača s obzirom na to da je među njima bila samo jedna žena (Judith Balso). No i taj je argument ubrzo pobijen kada je Jacques Rancičre svojim pitanjem bi li kritičari bili zadovoljni da se među izlagačima našlo još žena, koje bi po mogućnosti bile još i crnkinje, pokazao svu apsurdnost političke korektnosti.

Ipak, ako bi se organizatorima trebala uputiti kritika, onda bi to trebalo zbog mlađe generacije teoretičara koji su svi – da tako kažemo – pripadali “taboru” Alaina Badioua. Bruno Bosteels, Alberto Toscano, Peter Hallward – svi su oni prevoditelji opusa Badioua i mogli bismo reći da su vlastite teorijske pozicije na međunarodnoj filozofskoj sceni učvrstili upravo zahvaljujući prevođenju i tumačenju tog francuskog filozofa.

Ponekad je doista izgledalo da je riječ o nekom internom skupu posvećenom Badiouu. Sam je Žižek na kraju konferencije izrazio svoj dug Badiouu, ali je, unatoč tome, u polušali rekao da je ponekad potrebno “ubiti oca”, što je u svojoj direktnoj kritici u djelo proveo Bosteels pokazujući da bi uskoro moglo doći, ako već ne do unutrašnjeg raskola među dosad usuglašenim teorijskim stavovima, onda barem do zanimljivih pomaka u suvremenoj filozofiji.

Bilo je i drugih neslaganja među sudionicima konferencije, koja su pokazala da nije riječ o nekakvom sastanku članova Partije – kao što bi mnogi kritičari voljeli vjerovati – nego o ozbiljnom filozofskom skupu na kojem su sudionici, unatoč zajedničkoj vjernosti “ideji komunizma”, pokazali suprotstavljene pozicije koje će u bližoj budućnosti sigurno dovesti do razvoja, možda ne oprečnih, no različitih stavova o budućnosti kapitalizma, financijskoj krizi, mogućoj alternativi... Žižek je na kraju, pokazavši još jednom da je veliki meštar nemogućeg, pozvao publiku – u dvorani je sjedilo 900 ljudi – da zapjeva “određenu pjesmu”.

U iščekivanju događaja

Premda se u jednom trenutku činilo da će se usred Londona, na prestižnom sveučilištu, nemoguće doista dogoditi, publika Internacionalu nije zapjevala. Žižeku žara nije nedostajalo, kao ni entuzijazma među publikom, no čini se da je ipak presudno bilo to što mnogi – u dobi od 20 do 40 godina – jednostavno nisu znali riječi.
Nekoliko ih je počelo pjevati, a neki su povikali da ne znaju tekst. I, naizgled paradoksalno, možda je upravo to najbolji dokaz i rezime ove konferencije koja je na najbolji način ponovno filozofski, politički, ali i kritički, propitala značenje komunizma za 21. stoljeće: da je doista potrebno nešto novo ili, rečeno riječima A. Badioua – Događaj.

- 19:20 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 28.03.2009.

Georges Bataille

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Svoj ud stavljam

Svoj ud stavljam na tvoje lice
Glavić dotiče tvoje uho
Obliži polako moja muda
Tvoj jezik sladak je kao voda

Tvoj jezik sirov je kao meso
Crven je kao zmija
Njegov vrh je kričava kukavica
Moj ud grca slinu

Tvoja stražnjica je moja božica
Otvara se kao usta
Obožavam je kao nebo
Slavim je kao vatru

Pijem u rupi tvojega tijela
Širim tvoje gole noge
Otvaram ih kao knjigu
U kojoj čitam ono što me ubija

Image and video hosting by TinyPic

Gospođica moje srce

Gospođica moje srce
Gola utkana u čipke
U namirisana usta
Urin teče po njezinim nogama

Obojen miris spolovila
Prepušten je vjetru neba
Obrnuto odsjeva
Oblak u glavi

Čudesna zvijezda se ruši
Srce kriči kao usta

Srca nema
Ljiljan gori
Sunce koje otvara prsa

Image and video hosting by TinyPic

Orestija

Orestija
nebeski blagoslov
trbuh života

noć pauka
bezgraničan užas
nemilosrdna igra suza
ô sunce u mojim prsima bodež smrti

počivaj tijelo mojih udova
počivaj ti si bljesak
počivaj gade
počivaj moje srce

rijeke ljubavi crvene od krvi
vjetar mi prepliće uvojke ubojice

Sreća ô mrtvačko blijeda ljepotica
Smijeh bljeska
Skrovito sunce koje odzvanja u srcu
Čista sreća

Sreća u dugim bijelim nogavicama
Sreća u čipkastoj odjeći

Image and video hosting by TinyPic

Danaidin hodnik

Moja drolja
Moje srce
Ljubim te kao govno
Smoči svoju zadnjicu u oluji
Opasanoj bljeskovima

Grom te ljubi
Luđak riče u noć
Koja drhti kao jelen

Ô smrti ja sam taj jelen
Što ga žderu psi
Smrt koja ejakulira krv

Ti si užas noći
Moja ljubav je kao krik
Slabunjava si kao smrt

Ljubim te do ludosti
Ti znaš da moja glava umire
Ti si bezgraničnost strah

Lijepa si kao ubojstvo
Prepuno me srce duši

Tvoj je trbuh gol kao noć

Image and video hosting by TinyPic

Preveo Mario Kopić

- 13:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 25.03.2009.

Monique Canto-Sperber

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Sokratovsko pitanje „kako trebam živjeti“ karakteristika je antičke filozofije morala. Ništa bolje ne potvrđuje valjanost simbola brige u antičkoj filozofiji kao brižnost da se živi na određen način i da se bude određena vrsta osobe.

Glavni naglasak u tom pitanju leži na „ja“. Jer to „ja“ nije već dana subjektivnost, nego moralni karakter koji se mora oblikovati. Moralna osoba je prvi predmet brige, budući da je pitanje kakav život voditi, kakve aktivnosti i sklonosti razvijati da bi se izgradila jedna psihička realnost koja je prava moralna osobina. Isto tako, „mora“ se ne odnosi na nekakvu moralnu dužnost, pravilo, niti čak na sveukupnost empirijskih ili prirodnih pravila. Ono se radije poziva na razumnu potrebu koja se zasniva na prirodi čovjeka. To je jedna od najizrazitijih karakteristika grčke etike, naime razumjeti moralni razvitak čovjeka, počevši od njegove prirode. No bilo bi pogrešno misliti da se u tom pozivu na prirodu čovjeka krije težnja prema „naturalizaciji“, nalik onoj koja danas upravlja jednim dijelom moralnih ili društvenih znanosti. Kod starijih autora, pribjegavanje prirodi nipošto nema za cilj shvatiti čitavu realnost kao sastavljenu isključivo od fizičkih i fizioloških stanja. Naprotiv. Proučavanje prirode čovjeka ima moralnu valjanost jer dopušta razjašnjenje normativnosti koja je fundamentalno prisutna u čovjekovoj prirodi.

Jednu takvu brigu za sebe sama kao moralno biće Sokrat je očitovao istodobno svojim načinom života i svojom metodom. Sokrat je živio tako što je obavljao zadaću za koju je držao da mu je Bog postavio, i to da „živi u filozofiranju i ispitivanju sebe sama i drugih“ (Apologija 28e), kako bi uvjerio bilo koga „da se ne brine ni o svojemu tijelu, ni o svojemu imetku tako revno kao o svojoj duši, da bi je učinio onoliko dobrom koliko je to moguće“ (30a-b). Jedan takav zadatak ima neposredno moralno značenje. Preporuka da se svatko brine o svojoj duši, sama se po sebi zasniva na redoslijedu dobara. Puteni užitak, imetak, osobni interesi, politički uspjesi, sve to ima tek slabu vrijednost ako ih usporedimo s realnim dobrima, jedinim opravdanim predmetom brige, a to je dobro stanje duše. Istinski ljudsko dobro kojem osoba može pristupiti u ovom životu jest dobro koje mu je svojstveno i unutarnje, „dobro koje je u njemu samome, umjesto dobra koje mu pripada“. To se dobro bitno zasniva na lažnim uvjerenjima u dobro i zlo. Primjerice, mnogi vjeruju da je smrt najveće zlo. No u smrti nema ništa što bi moglo povrijediti dušu pravedna čovjeka. To znači dakle da onaj tko više voli zlo nego sigurnu smrt podcjenjuje ono što duguje samome sebi.

Metoda koju je Sokrat upotrijebio oslikava također jednu sličnu potrebu glede sebe sama. Sokrat podsjeća u Apologiji da je najveće dobro za čovjeka „razgovarati svakog dana o kreposti i o svemu drugome“ (38a). Sokrat tako uvjerava Alkibijada da jedina stvar koju treba učiniti onaj tko se želi brinuti za sebe sama jest „odgovarati na pitanja“ (Alkibijad 127 e), je prihvatiti razgovor jest najbolji način za postati bolji. Sokratski ispit sastoji se od „otkrivanja duše“ (Harmid 154e), to jest objelodaniti svoja uvjerenja, razloge, zalaganja, nakane. Ta začuđujuća sigurnost koja spaja moralnu dobrotu s razumnim istraživanjem vezana je za upornost s kojom Sokrat ponavlja da ne zna ništa, da ne vlada nikakvim bitnim znanjem o moralnosti, da ne zna ništa o njoj, što se može smatrati prihvatljiv ponašanjem ili osobinama svojstvenim čovjeku i građaninu, ali da, zauzvrat, ima „ljudsko znanje“, znanje kadro razlikovati ono što je realno dobro za dušu od onog što nije, kao i to da smrt nije ni dobro ni zlo. Najdublji smisao rečenice „spoznaj sebe sama“ odnosi se na poznavanje onog što je dobro za sebe.

Briga za sebe i briga za svoj život tek su izrazi izdvojeni iz jedinstvene brižnosti. Jer ljudski je život sâmo mjesto moralnosti. Sklonosti i norme vezani za ljudsku prirodu mogu se razviti tek u opsegu ljudskog postojanja, začetog kao praksa, djelovanje, autor kojeg je čovjek. Moralno odličan kraj nije nikad izvan pokretne snage, jer se ona zasniva ne na činjenici da se obavila ta i ta stvar, nego radije u činjenici da se postalo ta i ta osoba, da se u dušu uveo redoslijed koji joj je svojstven. Doista, ljudski život nije bez manjkavosti i ostaje podvrgnut brojnim pokretima, ali shvatiti ga kao neusiljenu praksu privlači pozornost na glavnog pokretača, to jest na ljudsko biće koje razmišlja, želi, djeluje i opravdava svoje postupke. Jedna od karakteristika uspješna života jest život pokretača koji je želio takav život i priznaje ga takvim.

Uzorno dobra strana brige za sebe nalazi se još u liku mudraca, znamenju grčke filozofije. Mudrac je živi primjer razumnosti, samokontrole, kulta kreposti i neovisnosti. Taj skup osobina, interiorizacija moralnog dobra i potraga za najboljim stanjem svoje duše, pružaju nam formulu izvanredne etike. Mudrac ne odgovara ni za koga osim za sebe sama. On je snabdjeven, opremljen, u vojničkom smislu riječi, svojom mudrošću koja ga čini kadrim suprotstaviti se svim nevoljama, jer je potrebe koje mu priroda može pružiti na uobičajen način sveo na minimum. On može živjeti kao idealan epikurejac bezbrižnim životom ili kao idealni stoik životom koji lagano protječe, bez trzavica, u posvemašnjoj neovisnosti od sreće ili okolnosti.

Karakteristična oznaka etičke misli jest moralnost usredotočena na pokretača, gdje je moralni razvitak osobe zadobiven od nje same i rezultira oblikovanjem i perfekcijom njegova moralnog karaktera. Pravedni život nije izvan moralnog JA, nego doprinosi njegovu stvaranju. Ono što je Kant prigovorio Platonovoj moralnoj filozofiji, naime da brani jedan egoističan oblik moralnosti, vrijedi za sveukupan grčki moral. Jasno je egoističan u smislu da ako svaki čovjek ima dobar razlog djelovati moralno, taj se razlog bitno oslanja na brigu za svoj moralni karakter.

Jedno takvo shvaćanje obvezno će iznenaditi današnjeg čitatelja. Dok kreposti i moralnost shvaćamo u bitno altruističkom smislu, kako razumjeti etičku perspektivu koja ne bi stavila brigu za drugog u prvi plan? Sokrat ističe da prva čovjekova briga treba biti kvaliteta njegove duše. Pa ipak, tek onda kada su se grčki mislioci potrudili shvatiti svezu koja spaja brigu za sebe s brigom za drugog, njihova nam shvaćanja otkrivaju stvarno izvorište misli. Aristotelovsko poimanje pravde, stoička ideja familijarnosti i epikurska definicija prijateljstva, oslikavaju pokušaj da se realno uzme u obzir tuđi lik u definiciji moraliteta. No ništa bolje ne pokazuje mogućnost prelaska s brige za sebe na brigu za drugog kao platonsko shvaćanje ljubavi.

Kretanje duše prema razumljivim realnostima je slično poletu, deliriju, kaže Platon, što ga kod ljubavnika izaziva ljubav. Doista, onaj tko voli teži, iznad fizičke ljubavi, moralnoj ljubavi i Obliku ljepote. Duša je dakle sposobnost poznavanja i ljubavi. Ona je u srodstvu s realnostima koje poznaje. Osim ljubavi nikakav mar i napor nisu vezani za dobro, ali iznad posjedovanja dobra, ljubav također želi roditi „u ljepoti, i tijelom i dušom“ (Simpozij 206a-b). Budući da samo ljubav dopušta da se pristupi trajnosti u postojanju, „predmet ljubavi je također i besmrtnost“ (207a).

Da bi se ovjekovječila, smrtna priroda jedino pribjegava stvaranju života i zamjeni starog bića novim. To što ljudska priroda neprekidno oplođuje očituje se u fenomenu generacije, ali također i u osobnom identitetu. Smatrati se stalnim u vremenu, naime pretpostavlja da se obnavljamo neprestano ostajući isti. Zabrinuti za svoju besmrtnost, svi mi prirodno cijenimo ono što je njezino prirodno nicanje. Time Platon naznačuje ne samo djecu, nego pogotovo mentalna stanja, zadovoljstva, muke, strahove i čak spoznaje koje se smjenjuju u središtu same osobe. Stalna briga za svoj usud pokazuje nam koliko ostajemo isto biće unatoč stalnom mijenjanju naših misli, želja i osjećaja. Čak se ni ta briga za sebe ne odnosi na dano sebstvo, nego radije na sebstvo procijenjeno prema najplemenitijim i najpohvalnijim djelima koje može obaviti. Iznad ljubavi zbog koje Alkestida želi umrijeti za Admetom, svojim suprugom, iznad ljubavi koju je Ahil osjetio za Patrokla, i zbog koje ga je slijedio u smrt, nalazi se ljubav besmrtnosti njihove zasluge koja je prouzrokovala njihova herojska djela. Ljubav njihove vlastite moralne savršenosti je bitna realnost njihove ljubavi.

Briga koju osjećamo za nas same i za moralno najsavršenija stanja nas samih, kao i shvaćanje te brige, podjednako su u korijenu ljubavi prema drugom. Jer racionalna briga za sebe počinje od ideje o oplodnji od osobe do osobe. Oni čije je tijelo plodno nastoje roditi djecu. No oni čija duša raspolaže misaonom ili kreposnom plodnošću, kao npr. pjesnici, izumitelji, odgajatelji ili zakonodavci, traže ljepotu u kojoj će moći rađati. Ako sretnu neku plemenitu dušu čestita roda, tada će ih njihova želja navesti na to da je oplode odgajajući je u svom vlastitom znanju. Ljubav započeta kao potraga za savršenstvom i krepošću usporediva je s ljubavlju spram savršenosti drugoga. „Dotičući se lijepog čovjeka i općeći s njime, spominjući ga se i kad je prisutan i kad je odsutan, rađa i iznosi na svijet ono čime je odavno bio trudan i rođeno othranjuje zajednički s njime tako da takvi ljudi stječu mnogo prisnije uzajamno zajedništvo od onog oko svoje djece i postojaniju ljubav jer zajednički posjeduju ljepše i besmrtnije potomstvo“ (209c-d). Racionalna briga za nas same opravdava racionalnu brigu za drugoga. Nema prekida između stvaranja moralno najsavršenijih stanja u središtu osobe i stvaranja moralno savršenih stanja induciranih kod drugog.

Tako uspostavljena sveza između ljubavi, potrage za besmrtnošću, potrebe za oplođavanjem drugoga, i to ne samo njegova tijela, nego poglavito njegove kreposti i misli, zajednička potreba moralnih stanja u sebi kao i u drugome, čini od Platonove koncepcije jedan od najznačajnijih pokušaja da se poveže ljubav i moralnost. Briga za sebe i za voljeno biće se miješaju, kada pitanje „kako trebam živjeti“ dobije značenje „koga trebam voljeti“.

Image and video hosting by TinyPic

Preveo s francuskog Mario Kopić

- 17:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 24.03.2009.

Nenad Popović

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

S verbalnog odnosno govornog aspekta, odstupanje od staljinističkog terora odnosno liberalizacija Jugoslavije koja je počela oko 1950. početak je opisivanja punog kruga od zabrane šutnje (1948.) – koja je bila oblik sumnjivog političkog «izražavanja» - do dozvole da se šuti. Građanin, zaposlenik, student s vremenom se više nije morao verbalno izjašnjavati. Posljednja obaveza sudjelovanja bila je za zaposlene tek prisutnost na zborovima radnih ljudi u osnovnim organizacijama udruženog rada, i dizanje ruke kad su ti zborovi nešto izglasali. No, to više nije bila iznuda (black mailing) da pojedinac javno pokaže svoju identifikaciju s društvenim ustrojem.
Fizičko učešće na zborovima (svih) radnih ljudi neke radne jedinice bio je zahtjev odnosno i nužnost proistekla iz Zakona o udruženom radu, koji je pak polazio neke vrste bazične demokracije, čije počelo i legitimacija su bili baš ti «zborovi radnih ljudi» . Kako su oni stoga morali imati «kvorum», na njih se moralo ići. No, time su bili i prostor svojevrsne slobode - tamo, ali i inače, moglo se šutjeti. Taj stupanj dozvoljene šutnje – kao i sve većeg jugoslavenskog ne moranja - bio je najviši stupanj lične slobode dosegnut u nekoj socijalističkoj zemlji.

Vlast je sve više preferirala reducirani dijalog (monolog je odlika čistog staljinizma). Naime, gledano odozgo prema dolje, sve uži krug bivao je onih s kojima je vrh dijalogizirao – a o pak zaslugom i putem «delegatskog sistema» koji je piramidalan i izlučne prirode, pa se gledano odozgo prema gore broj govorećih nužno i brzo smanjivao. Sasvim dolje, tamo gdje je masa stanovništva, vladala je šutnja, skoro neki svijet tišine. Na glasanje za delegate s moralo ići, ali su se imena na listama zaokruživala bez osjećaja i, nadasve, šutke.

Jedna od temeljnih sloboda druge Jugoslavije sastojala se u tome što ljudi nisu više prisiljavani da govore što ne misle i da se - uglavnom – sva manje moraju glasati kao dio kolektiva. Ta privilegija - privilegija, da, je zamislimo si da je to bilo u doba kada su milijuni Kineza morali vikati držeci Crvenu knjižicu u zrak - s druge strane nije značila i ličnu emancipaciju, uvećanje i produbljivanje perimetra ličnoga. Tko je šutio bio je politički (samo)anulirana osoba i živio u zabranu jedne umjetne, perverzne privatnosti. Ona naime nije bila njegovo temeljno pravo, već tolerirana, dozvoljena.

No, čim je sistem umro i došla «tranzicija», ponovno je punom vehemencijom od naroda i svakog pojedinca zatražena halabuka «izjašnjavanja», «izjava lojalnosti», prisezanja i sl., uz naglašenu teatralizacija putem glasnog pjevanja, skandiranja, upadno i «rječito» dekoriranja simbolima (sobe, automobila, vlastitih stanova i kuća), kostimiranja i javno izvođenjem određenog seta nijemih gesti. Neki su ljudi sami mijenjali odnosno adaptirali i svoja imena jer nisu dobro zvučala (jedan poznati zagrebački slikar npr.). Potiskivani su uobičajeni (manjinski) dijalekti u korist drugih da bi se potom moglo govoriti jasno i glasno, odnosno predstaviti se na šalteru ili na telefonu bez titraja u glasu ili objašnjenja, pače nekome doviknuti ime preko ulice umjesto «bok!» - «Bog!»

Šutnja u zrelom i kasnom socijalizmu se retrospektivno, nakon protekle a potom nastale nove halabuke izjašnjavanja dakako doživljavala kao sloboda i privilegija; jer, u zabranu privatnoga bilo je moguće barem krnje razvijati nešto kao ličnost i njen perimetar. Kratkotrajna, «jugoslavenska» sloboda. S pritiskom izjašnjavanja od 1987. godine dalje došlo je do euforičnog terora sličnosti – pokrenute su asimilacije, poništenja identiteta u korist drugog, dezindividualizirajućeg, koji se nazivao «općim», a u stvari bio tek većinski.

Taj novi pritisak u početku namijenjen manjinama koje treba neutralizirati posličnjenjem s većinom, bio je međutim tako jak, da se protegao do unutar većinskog korpusa. Pojedinac se u Hrvatskoj nakon 1991. ne samo nastojao prikazati kao etnički Hrvat, već i kao «dobar Hrvat», «veliki Hrvat», netko iz «stare haesesovske obitelji», «dobar katolik» i sl. A obrnuto, većinski kolektiv je mogao nekog ekskulpirati proglašavajući ga iznimkom unutar manjine, kao npr. «poštenog Srbina» npr. To se nesvjesno (?) naslonilo na tradiciji zaštićenih «plemenitih Židova» /Edeljude/, i o čemu je u doba nacionalsocijalizma i ustaška država izdavala ukaze. No, to je druga tema koja s jezikom i govorom nema veze.

- 22:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.03.2009.

Post No 969

Image and video hosting by TinyPic

- 23:31 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 21.03.2009.

Niklas Luhmann

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Reklo bi se da suvremena društva više ne pate od protuslovlja kapitalizma, bilo da je to u činjeničnom ili u intelektualnom smislu. Čak su i negdanje socijalističke države počele učiti da se bez bilanci specifičnih za poduzetništvo ne može donositi odluka o tomu što je ekonomski racionalno, a što nije. To zahtijeva obračun novčanih izdataka koji su podčinjeni zakonima tržišta, obračun cijene uložena rada i materijala u novčanom kvantitativnom mediju. Izgleda da su u tome danas svi suglasni. Međutim, time nisu riješeni svi problemi. To zapravo možda i nije bio ključni problem suvremenog društva.

Ono što na prije plaši u suvremenom dobu ili barem iznenađuje jest žestoko i zarazno istupanje plemenskih nacionalizama bez ekonomskih šansi, kojima često religija služi kao korisno i lako dostupno pogonsko gorivo. Umjetno konstruiranje nacije započeto u ranom modernom dobu, koje ima zahvaliti iznalaženju tiskarske tehnologije i jedinstvenom jeziku koji je stvoren za tiskanu knjigu, sve više gubi na integracijskoj snazi i eksternom suverenitetu. Bjelodano je, međutim, da se nije lako odreći težine i postojanosti nacionalnih pripadnosti. One se, nalik Hidri, iznova izgrađuju, na mjesto jedne odsječene glave, izbijaju brojne druge.

Ne mora se sve ovo odmah razumjeti kao antimoderni anakronizam. Čini se da je posve uvjerljivo u ovom smislu pribjegavanje paru oprečnosti – težini i lakoći (leggerezza-pesantezza), kako ih je Italo Calvino predstavio u prvom od svojih šest Američkih predavanja, koje je održao na Sveučilištu Harvard i koja su posthumno objavljena (Lezioni americane. Sei proposte per il prossimo millennio, 1988). Calvino je, naime, u težini i lakoći vidio ključne riječi za 21. stoljeće. I s tim se doista suočavamo: međunarodni odnosi i povezivanja diljem svijeta sastoje se od svojevrsne lakoće i površnosti, bilo da se misli na financijska tržišta ili na modu, prihvaćanja ili ispitivanja znanstvenih teorija, ili da se misli na procese hlađenja i zagrijavanja političkih odnosa. Brzina i sveprisutnost masovnih medija i elektronskih komunikacija, imaju isti učinak. Da bi se sve to izdržalo i podnijelo očito je potrebna težina kao protuteža lakoći, protuteža izražena u vezivanju, u tromom, neraspoloživom osjećaju, za kojega nitko sam nije odgovoran, osjećaju u kojem je netko, u stanovitom smislu, rođen.

Image and video hosting by TinyPic

U slučaju ovog protustavljanja moralo bi se sve ostaviti kako jest – kad ne bi bilo nogometa. Nogomet je pogodan više nego ijedna druga specijalnost moderniteta za specijaliziranje jedinstva lakoće i težine. Njegov sustav nema nikakav cilj, ali on je bistabilan, može se izgubiti a može se i pobijediti. Pozicije na terenu i pozicije na tablicama neprestance se mijenjaju – na osnovi što većeg mogućeg uloženog napora, ali i tada pak na stanovit način brzo i lako. Njegova se tržišna vrijednost ne može podcijeniti, ne mogu se samo lopte kupiti, nego se isto tako mogu kupiti i igrači. Gledatelji se, međutim, mogu angažirati pomoću težine svojih nacionalnih osjećaja, njihovi se fanovi čak mogu angažirati pomoću težine svojih tijela. Lopta leti kroz zrak – i pada na zemlju, fotografi također imaju osjećaj za to. Oni rado fotografiraju igrače u zraku, bez dodira sa zemljom, kao što rado fotografiraju igrače dok leže na travi ili dok su međusobno isprepleteni, kao da bi se tako željelo reći da simbol zvani nogomet valja prezentirati ne izostavljajući niti jednu od njegovih strana. I okruglost lopte, na posljetku, simbolizira upravo to: lakoću i težinu sažete u jednom.

Nitko ne može očekivati da se problemi ove vrste koje smo skicirali mogu riješiti na razini njihove simbolizacije. Prije bi se smjelo pretpostaviti da nerješivost problema objašnjava fascinaciju putem simbola.

Image and video hosting by TinyPic

Preveo s njemačkog Mario Kopić

- 20:35 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.03.2009.

Evanghelos A. Moutsopoulos

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
Možemo li govoriti o estetičnosti prostora? Kako se prostor može tumačiti ne samo kao realnost sama po sebi, nego i kao predodžba - plod niza apstraktnih umnih operacija, trebalo bi se možda vratiti prvotnim predodžbama zamišljenim kao početne realnosti na kojima je moguće konceptualno izgraditi estetski svijet. Oslanjajući se na formalnosti predmeta koji čine prirodu, estetičnost je prirode pojačana opstojem estetskog doživljaja nerazdvojnog od razvoja svijesti, a čije se pjesničko stvaralaštvo sastoji u kristalizaciji formalne prirode.

Estetičnost se koju izazivlje estetski doživljaj kod subjekta (a javlja se kako u usmenim tako i u učenim književnostima) odnosi prije svega na određene uočljive pojave. Neovisno o svojoj estetičnosti, Homerove pjesme i «Božanska komedija» se, primjerice, vezuju za prostornu estetičnost zahvaljujući estetičnosti konkretne pojave koju postavljaju unutar zamišljenog univerzalnog okvira, okvira koji je u prvom slučaju maglovit, a u drugom vrlo precizan. Većina mitskih kozmogonija odnosi se na estetičnost bliskih svjetova; pitagorizam će podržavati muzičnu estetičnost univerzuma, pojam koji će kasnije prihvatiti grčki tragičari, sam Platon, a potom i njegovi sljedbenici, nazivajući ga teorijom harmonije sfera.

Jedan od prvih pokušaja apstraktne konceptualizacije prostorne estetičnosti nalazimo u Platonovom Timeju, gdje se univerzum drži "najljepšom među stvorenim stvarima", dok mu je oblik najbliži savršenstvu: "On je obao i okrugao, a unutarnje su mu udaljenosti svuda iste, polazeći od središta prema vanjštini. Od svih oblika, on je najsavršeniji, najsličniji samom sebi. Doista…sličnost je tisuću puta ljepša od različitosti. I ovdje je prostor poistovjećen s univerzumom. Nalazimo se na pola puta između, s jedne strane, mitskih i mističnih koncepcija prostorne estetičnosti, i s druge strane, onih koje počivaju na Euklidovoj predodžbi geometrijskog prostora.

Određen kružni prostor još uvijek ovisi i od konkretnog i od relativnog kod čovjeka. Ako i predstavlja nešto idealno, tada se to samo odnosi na konstantan broj, makar i neograničen, koji označuje matematički odnos između polupromjera i opsega, tako da kružni (ili čak loptasti oblik) postaje ograničeni oblik par excellence, sastavljen od vrlo složenih, čisto matematičkih elemenata, ali isto tako vrlo jednostavnih u svojoj praktičnoj približnosti koji su zato često pogodovali stvaranju numeričkih i mističnih simbola.

Znamo da su prethodnici Euklida već matematički odredili prostorni princip, Euklid se ograničio na sistematizaciju njihovih spoznaja, obogaćujući ih svojim razmišljanjima. Moglo bi se dogoditi da zanemarimo estetičnost euklidskog prostora jer poprima obrise apstrakcije i nudi nam se kao konceptualizacija beskonačnosti, da nemamo na umu pojam Kantove sublimnosti. Kod Kanta, naime, estetika se, makar i posredno, vezuje za osjetilno, a prostor je a priori jedan oblik osjetilnosti. No, taj nesklad koji naziremo nestaje ako ne mislimo više isključivo na prostor, nego i na njegovo grafičko predstavljanje pomoću tri uspravne prave koje se mogu produžiti do beskonačnosti. S druge strane, dijelovi prostora ograničeni geometrijskim figurama, bile one pravilne ili ne, imaju svoju vlastitu estetičnost, budući da su, ovisno od slučaja, režirane konstantnim ili funkcionalnim odnosima. Figure određene krivuljama, estetskom linijom par excellence, imaju naročita visoka estetska svojstva: za razliku od prave crte, koju možemo produživati do beskonačnosti, krivulja je sastavni dio strukture neposredno u vezi s danom točkom koju je čak moguće odrediti s najvećom preciznošću. Glede pak analitičke geometrije, ona je svakako doprinijela da se estetski vrednuju određene krivulje vezane za konačne sekcije. Neprijeporna je estetičnost stvarnih danosti svedenih na krivulje. Mogli bismo, na posljetku, spomenuti estetičnost ne-euklidskih prostora a naročito prostora predstavljenih pomoću zakrivljenosti, koncepcija zasnovanih ne samo na isključivim matematičkim pojmovima, nego i na elementima fizike, a čiji bi grafički prikaz bio estetski visoko vrednovan, jer bi se mogla shvatiti kao predodžba oblika koji se tek javlja, predodžba dinamične estetičnosti, estetski organiziranog prostora.

Napustimo li sferu čiste prostornosti i uđemo li u prostor na razini čovjeka, drugim riječima, u doživljeni prostor, primijetit ćemo da okolina u kojoj se čovjek kreće a koja se sastoji od niza konkretnih, odvojenih prostora ili integriranih jedni u druge, pruža izvanredne estetske mogućnosti. Nepotrebno je na ovom mjestu zadržavati se na estetičnosti neorganske prirode, flore ili faune. Dostatno je primijetiti da estetski prirodna stvar izazivlje neprijepornu privlačnost kod čovjeka koji je može i istaknuti u trenutku umjetničkog stvaranja. No, estetičnost okoline-prostora ljudske aktivnosti nije u svim okolnostima estetski uočljiva. Špilja koja je služila čovjeku za stanovanje u prapovijesti često je nepravilnog oblika; ona ipak daje čovjeku siguran krov nad glavom i on se u njoj osjeća zaštićenim. Taj je prostor skučen, nije izdvojen iz jednog većeg prostora, već je izabran, kako iz psihologijskih, tako iz biologijskih, praktičnih i drugih razloga, i određuje mističan odnos između pojedinaca i toga skučenog prostora koji ga okružuje. Možda je to jedan od mnogobrojnih razloga bujanja umjetnosti zidova, bujanja koje se nastavlja na nekim mjestima, čak i kad je čovjek napustio svoje podzemne naseobine. Tada je pomislio možda da na nov način izrazi svoj odnos s najčvršćim elementom svijeta u kojemu živi, s kamenom.

Kada priroda ne pruža nijedan odgovarajući organizirani prostor za čovjeka, tada se ovaj ne ustručava zamijeniti je i stvoriti drugi prostor koji će odgovarati njegovim mističnim potrebama i konkretizirati ih imitacijom špilja, kao u slučaju dolmena pokrivenim tumulusima. Nadgrobni spomenici, naročito piramide i mikenske grobnice, svjedoče o značenju ove građevinske djelatnosti. No, najširi pokušaji da se mistički organizira prostor ujedno su i najjednostavniji, i kroz njih se najjasnije vidi estetski karakter spomenutih ostvarenja. Potrebno je prije svega izolirati ravnu površinu, u dvije dimenzije, uz pomoć kamena graničnika postavljenih tako da određuju kružni prostor, cromlech; pokadšto u njemu osamljeni kamen označava središte. Kružni spomenici u Engleskoj ujedno su i složeniji. Onaj u Averburyju, više nepostojeći, sastojao se od jednoga velikog kruga i dva manja, od kojih se svaki sastojao od dva koncentrična reda. Isto tako, spomenik u Stonehengeu, blizu Salsbury-a, čine četiri koncentrična kruga, dva izvanjska kružna, a ostala dva gotovo elipsasta, s otvorom koji već ukazuje na potrebu za orijentacijom. Postoji druga kategorija megalitičkih spomenika gdje je ta potreba izraženija. Nizovi u Karanaku, na primjer, protežu se od jugoistoka prema sjeverozapadu. Na sjeverozapadnom kraju, jedan polukrug spaja prvi niz paralelnih kamena s jedanaestim, zadnjim nizom. Posrijedi je orijentiran "krug", jedna vrsta "abside" u fazi rađanja.

Svi spomenuti kružni "zatvoreni" ili poluzatvoreni prostori u dvije dimenzije, odvojeni od širih prostranstava, označavaju određena mjesta gdje se mistični osjećaj spaja s estetskim proizvodeći djela koja zadovoljavaju ne samo simbolične, nego i umjetničke kriterije. Dva pojma, orkos i erkos, prisegu i mjesto gdje se daje, bliski su; bedem koji, kao i prisega, izdvaja pojedinca iz cjelovitosti društvene grupe i koji, homologno tome, predstavlja svijet. Svijest o estetičnosti kruga (i ostalih svemirskih simbola) proistječe u većoj mjeri iz estetičnosti Sunčeva i Mjesečeva oblika koji uvjetuju oblik raznih svetih prostora. Krug određuje svetilište u dvije dimenzije, iako, kod megalitičkih spomenika, menhiri koji ograničavaju prostor već svjedoče o težnji prema trećoj dimenziji, u visinu. Primitivne kružne naseobine, galske kućice, afričke kolibe itd. na prvi pogled desakraliziraju takvu težnju, ali je istodobno dovode do nekog završenog oblika. Kružno svetilište izdvojeno u trodimenzionalnom prostoru, dosta uobičajeni oblik u antičko grčko doba korišten za izgradnju mauzoleja mjesečevog simbolizma, ponavlja se u kršćanskoj umjetnosti. Hram predstavlja sveto mjesto, centar osjetilnog svijeta, konkretnog univerzuma (apstrakcija je nepoznata primitivnom mentalitetu), i on ga na neki način sažimlje, stvarajući ga ponovno unutar zatvorenog prostora, proizvoljno ga izdvajajući iz slobodnog prostora. Na taj simbolizam se nadovezuje drugi, simbolizam planine zaštitnice ili čak špilje. Paralelno s kružnim ili sferičnim simbolizmom naglašenog centralizma, razvija se kvadratni i kockasti simbolizam oslonjen prije svega na osovine, najčešće u smjeru četiri strane svijeta, ali i ponekad u drugim određenim smjerovima. Zbiva se da kružna građevina bude i usmjerena i centrirana, a kvadratna centrirana i usmjerena, slijedeći vrlo preciznu dijalektičku simboliku koja oscilira između centralizacije i tendencija prema bijegu u određene smjerove, pojava veoma vidljiva tijekom izgradnje. Sve te činjenice ukazuju na potrebu da se živi prostor estetski organizira, kondenzacijom i homologizacijom.

Image and video hosting by TinyPic

Isto bi se moglo reći i za vrtnu umjetnost koja je, bar što se Kanta tiče, podjednako autonomna koliko je i izonomna u odnosu na ostale umjetnosti prostora, napose u odnosu na slikarstvo: slikarstvo "samo daje prividnost tjelesnih granica"; vrtna je umjetnost doista daje. No, ta je umjetnost prije svega umjetnost koja naročito koristi dvodimenzionalne prostore. Treća dimenzija postoji samo kao naznaka, na dinamičan način, međutim, zahvaljujući težnji prema visinama osnovnog elementa koji se upotrebljava ,a to je biljka. Točno je da su primitivnu šumu često uspoređivali s trodimenzionalnim prostorom u obliku svoda; to potvrđuje i postojanje svetih šuma. No tu se radi o posebnom prostoru, naizgled beskonačnom u horizontali, ograničenom u vertikali, čija je simbolika, recimo, reproducirana u znanoj džamiji u Kordobi. Klasična se vrtna umjetnost služi naravno procesom denivelacije, grade se terase itd; no, temeljna je karakteristika takvog prostora većim dijelom dvodimenzionalnost. Naravno da je vrt isto tako prostor estetski organiziran u odnosu prema stanovitom posebnom elementu koji se najčešće sastoji od zgrade, palače, vile, paviljona itd., ali to može isto tako biti i kip, raspelo, običan simbol. Takva estetska organiziranost prostora, uočljiva naročito u francuskom stilu, svodi prostorne proporcije na odgovarajuće sposobnosti ljudske percepcije, od kojih dalje nema više smisla. Ona isto tako teži kondenziranju, iako se često služi linijama koje se udaljavaju. Takva tendencija prema širenju organizirane sheme dalje od prirodnih granica percepcije služi samo kao smicalica kojom se može stvoriti ravnovjesje između makrokozmičke aspiracije i ograničenja estetskih mogućnosti prostorne percepcije.
Potom, današnja arhitektura poklanja posebnu pažnju, s jedne strane, zahtjevu da se zgrade ukope u prirodno okruženje, a s druge, potrebi da se unutarnji prostor poveže s izvanjskim. Ovdje se također uočava da su posrijedi naročiti napori da se otkloni antinomija između upotrebe arhitektonskog prostora u cilju izgradnje mjesta za stanovanje čije se karakteristike poklapaju s primitivnom potrebom konkretiziranom u traganju za skloništem, i tendencije suvremenog čovjeka, oslobođenog kompleksa materijalnih praktičnih i socijalnih ovisnosti, da bježi od zatvorenog otvarajući se prema prirodnom prostoru. Primitivna kuća, nomadski šator, afrička ili polarna koliba, dijelovi sojenica, zemljana koliba, u kojima jedan skučeni otvor služi ujedno i kao vrata i kao prozor, i jedino je njime moguće komunicirati s vanjskim svijetom, odgovara primitivnoj potrebi čovjeka da se zakloni od nevremena, zvijeri, čovjeka. Estetičnost ovih građevina nadovezuje se na precizne ciljeve određene specifičnim prirodnim i društvenim uvjetima. Trogloditska je kuća posebnog tipa, slična prapovijesnom domištu - špilji. Ona se uklapa u okruženje, ali u dubinu, u čvrsti prostor koji je još više odvaja od slobodnog prostora. Trebalo bi, uz spomenute razloge, dodati i onaj koji se odnosi na razvitak građevinskih tehnika. Uporaba jakih materijala omogućuje maksimalno smanjivanje vanjskih punih površina. Također, razvoj građevinskih tehnika utječe na prijelaz s romaničke na gotičku arhitekturu. Pojava vitraža konkretizira smjer prema sve značajnijem utjecaju vanjske sredine, kao što je svjetlost, na unutarnjost građevine. Kako se napušta primitivna gotika i prelazi na cvjetnu gotiku, zahvaljujući razviću građevinske tehnike, moguće je sve više i više smanjivati pune površine i suprotno, povećavati broj i površinu prostora namijenjenih da se popune prozirnim ravnima. Tako, prostor za stanovanje, prostorni oblik najčešće proizvoljno odvojen od više ili manje neograničenog prostora, teži zadržavanju svoje estetske specifičnosti, a ujedno širenju prema izvanjskom svijetu, oduzimajući mu jedan dio koji organizira tako da mu može dati vrijednost "prijelaznog prostora".

Kiparstvo, plastične umjetnost par excellence, stvara prije svega prostorne oblike tako što, ili nasljeduje prirodu u gotovo simboličnom smjeru, ili pokušava odvojiti u trodimenzionalnom prostoru površine i volumene koje određuju nove estetske oblike. S te točke motrišta, kiparstvo ima sličnu umjetničku ulogu kao arhitektura, ali tako što se na neki način više oslobađa pritiska zemljine teže. Zahvaljujući korištenju lakih materijala u suvremenom kiparstvu, umjetnici s više lakoće i originalnosti određuju nove prostorne oblike, služeći se pokretnim osnovama ili detaljima odvojenim u okviru kvadridimenzionalnog prostora, a koji podsjećaju na oblike kojima bi se poslužila mašta astronoma da predoči kretanje nebeskih tijela: astronomski globusi koji su, okačeni na utvrđenoj točki, i kružeći u jednom, a potom u protivnom smjeru i tako dalje, možda inspirirali poznati platonski mit u "Politici". Praktična strana te djelatnosti konstrukcije scene nastavlja se kako u estetskom tako i u simboličnom smislu.
Glede slikarstva, djela su, kao uostalom i neka ostvarenja megalitičke arhitekture ili vrtne umjetnosti, poglavito u dvije dimenzije, neovisno što ono pokadšto služi za ukrašavanje arhitektonskih ili kiparskih djela. Slikarski je prostor najčešće ograničen površinom podloge. No, mnoga rješenja pokušavaju ostvariti i treću dimenziju u slikarstvu, kao dubinu ili reljef. U sumerskoj umjetnosti, primjerice, treća dimenzija se postiže preklapanjem sasvim odvojenih površina. Tek će se u renesansi stvarati prava treća dimenzija, posve fiktivna, zahvaljujući perfekciji tehnika perspektive i slikarstva en "trompe-l'oeil". Ta se nova dimenzija nadovezuje na ostale koji će izgledati "vjerojatniji". Glede pak volumena prirodnih oblika, on se lakše predstavljao, počev od egipatske umjetnosti do kubizma, primajući tehniku modeliranja.

Slikarski je prostor prije svega ograđeni prostor; jedini se tako može organizirati, slijedeći ili načelo subordinacije ili koordinacije vrijednosti koje su sadržane u njemu.. To posljednje načelo osim toga omogućuje da se unutar dvodimenzionalnog ili trodimenzionalnog prostora uključi i vremenska dimenzija naznačena kroz pokret ili kroz predstavljanje jednog te istog subjekta u nekoliko sukcesivnih faza ili na posljetku, zahvaljujući izoliranju nekoliko "privilegiranih" trenutaka njegovog postojanja.

Estetska se organizacija kazališnog prostora sprovodi na nekoliko odvojenih planova, ali koji su također međusobno funkcionalno povezani. Kazalište je umjetnost sintetiziranja, ona prostorno organizira vremenski prostor i vrijeme. Služi se poezijom i akcijom koje podređuje stvarnom jedinstvu mjesta, jedinstvu koje se može rastaviti na mnoštvo estetskih mjesta. Ne ulazeći u pojedinosti arhitektonske unutarnje organizacije kazališne zgrade, može se ipak primijetiti da je uvijek ta organizacija bila usmjerena, barem funkcionalno, na scensko mjesto, prostor, bilo da je posrijedi određeno mjesto ili prostor koji se, cjelovito ili djelomično, identificira sa samom zgradom. Posvećen prostor u toj zgradi je, prvotno, određen praktičnim uvjetima: to je strana nekog brda u grčkoj antici, trg pred crkvom za srednjovjekovne misterije, zgrada u stilu "Globe" - a za elizabetinsko kazalište, posebna prostorija za talijansko kazalište. No "standardizacija" tih mjesta je podređena estetskim i znanstvenim zakonima. Taj materijal i prostor se produžava u potpuno zamišljeni prostor, prostor dramskog djela, književni element kazališne funkcionalnosti. Stvarni prostor povijesnog događaja, podređen potpunoj promjeni mjesta, obrađen je prema ekonomiji koja odgovara načelu akcione "stilizacije", zahvaljujući kojoj se ona pojačava, estetizira. Režiser, a napose kazališni dekor postižu takav estetski preobražaj stvarnog mjesta u zamišljeno stvarajući uvjete za specifičnu iluziju kojom su i gledatelj i glumac iščupani iz svog vlastitog ontologijskog stanja, da bi bili estetski prebačeni u stvarno i ujedno nestvarno mjesto i tu osjetili na posljetku svu veličinu akcije. Prostorna kondenzacija klasičnog kazališta određuje i akcionu, obogaćenu sudjelovanjem gledatelja. Što se dekora tiče, on doprinosi antinomiji između materijalnosti osjećajnog prostora i duhovne strane estetskog prostora tako što materijalizira taj drugi slijedeći "zamisao" dramaturga i poštujući ideju režisera. Određen i ograničen prostor sale transportiran je u prostor koji je također ograničen, ali akcijom i njezinim materijalnim mogućnostima, no, u jedan posve estetski prostor. Više nema potrebe za stvarnim prostornim kontinuitetom. Veza se ostvaruje pomoću očaravajuće prirode djela. Uporaba vizualnih ili zvučnih obmana, stvarnih ili simboličnih, doprinosi dramatičnosti situacije. Više se sličnih scenskih predstava koriste i u radiofonijskom kazalištu, gdje se manjak scenskog ambijenta u užem smislu riječi i osjećaj nedostatne izolacije slušatelja usred uobičajenog okruženja nadoknađuje slobodom kontemplativne mašte. Moglo bi se isto to reći i u svezi sa sličnim sredstvima kojima se služi filmska umjetnost. Glede unutarnjeg kazališta, riznicu privilegiranih scenskih iskustava koje je pamćenje fiksiralo a mašta uobličila, ono potiče stvaranje niza inteligibilnih prostora u kojima je ugodno uroniti u trenucima sanjarenja.

Ove nas činjenice upućuju da razmišljamo i o organizaciji pjesničkog prostora primijenjenoj na književnost. Prostor u kojemu se odvija poetska radnja nije ni stvaran ni zamišljen, nego čisto estetski: prostor ustanovljen ekonomskim potrebama djela. Događa se da je opis takvog prostora najrealniji moguć; no, njegova estetičnost proishodi iz njegovog izbora, koji mu omogućuje da postane svojstveni okvir radnji, opisu, osvjetljenju likova i stvari. Književni prostor Gospođe Bovary ili Rougon- Macquartovih, da spomenemo samo ove primjere, tako je blizak radnji, da se gotovo uključuje u nju. Načelno je nemoguće zamisliti drugi prostor koji bi imao sličnu ulogu. Sekundarni produžeci takvog prostora, koliko god bili brojni i različiti, slažu se međusobno, kao i s glavnim prostorom, oblikujući hiper-prostor oslobođen svake napetosti, osim one u jedinstvu inspiracije. Kao, primjerice, u Miserables, gdje se obrisi prostora u kojima se odvija radnja poklapaju s obrisima aksiologijskih i duhovnih granica kompozicije. U istom se svjetlu može govoriti o historiografskom ili čak povijesnom prostoru. Prostor stvoren Tukididovim djelom, uostalom, ne odgovara isključivo zemljopisnim okvirima definiranim Peloponeskim ratom. Osim toga, ističe etički, praktični i duhovni prostor u kojemu se kreću glavni likovi priče. Čak i konkretan prostor predstavljen tekstom: raspored glava, ilustracija, stihova, doprinosi naglašavanju značaja prostorne unutarnjosti.

Image and video hosting by TinyPic

Osim pjesništva, vremenska je umjetnost par excellence glazba. Podređena apstraktnom ritmu, i ona ima svoj vlastiti prostor, bolje rečeno, prostor koji joj produljuje vremensko značenje. Već kod Pitagorejaca glazba ima visoku matematičku vrijednost, a pitagorejska se harmonija gotovo poistovjećuje s astronomijom, znanošću koja, proučavanjem nebeskih kretanja, dovodi u svezu prostor i vrijeme. Glazbene su skale prije svega sastavljene od zvuka, ali isto tako i od intervala, što je naročito specifično za njihovu organizaciju prostora oko jezgara, organizaciju određenu širinom klavijature ili nizom žica ili pak zvučnih cijevi različitih dužina. Čak i zakoni fizike kod pojava vibracije oivičene prostorom pokazuju značenje glazbene prostornosti. Kod nekih naroda, različiti stupnjevi glazbenih ljestvica često se vezuju za određena kozmologijska i etička pitanja. Osim općih prostornih značajki glazbe, postoji i posebni prostor za svako glazbeno djelo. Zlorabeći riječi, govori se i o dometima kako simfonijskog, tako i književnog djela. Koristeći razna izvanjska ili unutarnja sredstva vezana za samu narav djela ono zadobiva na prostornom značaju, pa se čak stvara iluzija razdaljine, volumena itd. Na posljetku, raspored instrumenata u orkestru određuje njegov prostor koji je neposredno u svezi sa zvučnim prostorom djela, materijaliziranim simboličnim raspoređivanjem raznih "dijelova" cjelokupne partiture (moguće je aludirati na prazan ili pun orkestarski prostor, u ovisnosti od toga sadrži li prostor jedne partiture oznaku soli ili tutti). Tako organizirani prostor dobiva značaj okvira nerazdvojivog od bilo kakvog estetskog stvaranja, i samim se tim briše svaka razlika između "vremenskih umjetnosti" i "prostornih umjetnosti", budući da je prostor, kao i vrijeme, temeljni a ujedno i slučajni okvir umjetničkog stvaranja.

Ne može se završiti ovo nabrajanje a da se ne spomene prostor igre sastavljen od središta u kojemu se spajaju materijalni i duhovni elementi estetičnosti ljudskog tijela. Dok u ostalim umjetnostima čovjek stvara estetski prostor pomoću inertne materije, u plesu, u igri, on se zalaže čitav i duhom i tijelom da stvori najljudskiji estetski prostor, podvrgavajući svoje tijelo disciplini koja produhovljuje kako njegove pokrete, tako i određeni prostor u kojemu se oni izvode. Točno je da magični i religiozni počeci igre, kao uostalom i drugih umjetnosti, podrazumijevaju vjerovanje da božansko neposredno sudjeluje u ljudskoj djelatnosti, i obrnuto; ali stanja transa koji se tada javljaju brzo ustupaju mjesto čistom estetskom stvaranju, organizaciji živog prostora. Tako napuštamo područje aksiologijskih razmišljanja iz Eupalinosa i divimo se "Duhu i tijelu". Time igra zadobiva značaj izražajnog stvaranja prostornih oblika putem samog tijela koje teži osloboditi se svojih tjelesnih značajki zahvaljujući pokretu. Tako se , nakon što smo napravili veliki krug u potrazi za esencijom organiziranog prostora kroz umjetnost, vraćamo gotovo na polaznu točku: primitivna je arhitektura težila, između ostalog, da stvori prostor vezan za životnost ljudskog tijela; igra ima za cilj razbijanje toga prostora i njegovu zamjenu drugim, posve zamišljenim, ogoljenim od svake materijalnosti; isti estetski simbolični oblici (zatvoreni krugovi, težnje prema visini itd.) oponašaju se arabeskom ili poskokom, prema uzoru na disciplinu svojstvenu temeljima igre.

Ako iz prethodnog želimo izvući neke zaključke trebamo imati u vidu odnos između prostora "po sebi" i svijesti, što će reći da nijedna prostorna estetičnost ne bi mogla biti doista stvorena. Estetičnost fizičkog prostora, bio on euklidski ili ne, ne bi mogla postojati bez intervencije same kategorije estetičnosti, jedne od najvažnijih kategorija ljudskog uma.

Kada to jednom shvatimo, postaje jasno sljedeće:

1.Za razliku od samog prostora, zamišljenog kao neograničenog, ili beskonačnog, estetski je prostor ograničen.
2.Ta je ograničenost određena čovjekom, čiji je estetski život stalno i jedinstveno polazište za tu djelatnost.
3. Pojam organizacije odgovara djelatnosti koja više podrazumijeva reorganizaciju prostornih oblika prema simboličnim, intelektualnim ili idealnim vrijednostima i normama.
4. U određenom smislu, može se govoriti o stvaranju, u okviru neograničenog ili beskonačnog prostora, novih prostora koji imaju ujedno i opće i posebno, i objektivno i subjektivno značenje.
5. Može se zaključiti da postoji međuovisnost između estetskih i simboličnih vrijednosti određenih arhitektonskih, likovnih, plesnih i drugih oblika.
6. Psihologijska je vrijednost estetskog prostora izražena subjektivnim nezadovoljstvom koji on pruža.
7. Objektivni se značaj estetskog prostora sastoji u tomu što pretpostavlja ujedno formalnu dematerijalizaciju i spiritualizaciju doživljenog prostora.

Moglo bi se dakle tvrditi da se estetičnost prostora izražava kroz njegovu dislokaciju, stadij koji prethodi njegovoj reorganizaciji, u kojoj ljudski činitelj igra najznačajniju ulogu. Time estetska humanizacija prostora postaje sredstvo par excellence kojim se stvara fizički ograničen prostor, ali čiji je aksiologijski domašaj univerzalan.

Preveo s francuskog MARIO KOPIĆ

- 22:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.03.2009.

Vesna Tušek

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Wenn immer einen die Dinge erschrecken, sei es eine gute Idee, sie zu messen.
(Daniel Kehlmann)

Kad te nešto preplaši, najbolje je, počni to mjeriti.
(otprilike Daniel Kehlmann)

Kad će konačno doći vrijeme kad neće više biti nikakvog grijeha?
Kada ćemo vidjeti uskrsnog Jaganjca i sjaj njegove vječno lijepe Majke?
Kada ćemo biti ujedinjeni u pjevanju nebeskih zborova, kada ćemo se izgubiti u vječnom pjevanju Sanctus Sanctus Sanctus?
Obavijeni Božanskim sjajem.

(Katolici.org)


Gospodja Ksenija je bila jasnog stava, da konceptualno i ustrajno ulaganje truda nije optimalni način kročenja kroz život. Potom mi je, istim samouvjerenim izrazom lica, ponudila alternativu: jednom tjedno oprost grijeha uz opuštanje mišića i školu disanja, sve zajedno - 50 eura..
Prije nekoliko dana me je (pod pritiskom gornjeg stražnjeg nazupčanog mišića) prisilila oprostiti se od moje omiljene “stand-by” tehnike . Tehniku trenutnog isključenja sam savladala još kao malo dijete, kao što danas djeca stanu na skije, pa se, kad odrastu, više ne boje strmine, tako sam i ja naučila kad dodje neka frka da me nema.

Jednog zimskog dana godine 1966 pokrile su tamne mrlje moje obje potkoljenice, roditelji su nekoliko sati oklijevali, nadajući se da će nevolja nestati same od sebe, no vidjevši da je vrag odnio šalu, strpali me u fiću i sa mnom u bolnicu. Tek su u trećoj bolnici pristali da me prime. Moje su mrlje u medjuvremenu narasle u kvrge, te počele crniti. Disanje je postajalo sve pliće i kraće. U milosrdnoj bolnici “Svetog duha” izmjerena tempertura je narasla preko 40 ° C, još jedan zadnji pogled na izbezumljeno majčino lice, nekog čovjeka bez lica, bol od igle u guzici, kraj sjećanja.

Gospodja Ksenija je, na samom početku naše veze, pokazala autoritativan pristup mojim nožnim prstima. Palac joj je bio sklon, no što se više približavala drugim prstima, raslo je moje nepovjerenje i otpor. Pri pritisku na zadnja dva nožna prsta, povukla sam noge i rekla joj glasom Charles Bronsona, ako me još jednom dodirne da ću joj nogom odvaliti glavu. “Aha” reče Ksenija “ legnite se, molim vas, na trbuh.”. Laganim dodirima ispitivala je potom moju leđnu muskulaturu, zastala na trenutak na jednom mjestu pored petog kralješnjaka i pritisnula duboko u tvrdi mišić. “Stegnite. Opustite. Dišite”. Gospodja Ksenija nije doktor ali je terapeut, a to je skoro isto, doktori su autoriteti bez svake sumnje, znaju oni šta rade, a i platiti ću to skupo, pa nek boli, k vragu, nisam malo dijete. Već pri drugom „Opustite. Dišite“ krenule suze niz moje obraze, stisnulo se srce u grudima, puna soba jecaja i sramote, ne mogu stati.

Pojavilo se sjećanje, jasno kao u kinu. Trogodišnje dijete, skvrčeno na krvetu u staklenoj sobi, cvileći kao napušteno štene. U prostoriju ulaze dva nijema stvora u bijelom i bez lica, prilaze djetetu, bodu ga iglom u guzu i nestaju bez riječi.

Čim sam platila, došla k sebi i do telefona, nazvala sam mamu i pitala ju, koliko sam bila stara, kad sam onda bila dugo u bolnici.
„Pa tak, tri-četri, zakaj pitaš?“
“Koliko sam dobila inekcija ?”
“42” kaže mama, bez razmišljanja i pause. Očigledno ima detalja koji se ne zaboravljaju.
To me posjetilo na Adamsov Vodič kroz galaksiju. The great Question of Live, the Universe and Everything bio je isto “42”.
Mama je opušteno odgovarala na moja pitanja, kao ne zna, ne sjeća se baš, da, bila je to neka zarazna bolest, koju, ne zna točno, nisu ni oni znali, znaš, Juga ti je bila otvorena sa svih strana, pa su se bojali da ne bi bila neka zarazna bolest…
“Koliko dugo sam bila u bolnici?”
“Pa tak, tri-četri tjedna.”
“A stakleni zidovi?
“Da, soba je imala staklene zidove, bila si sama unutra. Morali su stalno pazit na tebe, kaj se događa…”
“A ti i tata, dal ste smjeli k meni?”
“Ne, ma kaki. Samo iz vana.“

Tokom dana sjećanja su naplavljivala moju obalu, kao iz nekog davnog brodoloma, komad po komad.
Sjetila sam se roditeljskih noseva prilijepljenih na staklo, na granici svjetova, mahajući mi nasmješeni i praveći grimase glumeći čudovišta. Sjetila sam se gomile rabljenih igračaka u sobi, već mi je onda bilo jasno da su te igračke pripadale djeci koja su tu bila prije mene i da su tu umrli i da ću i ja najvjerojatnije tu skončati.
Sjetila sam se moje Ružice, lutke sa smeđom dugom kosom, mojom jedinom prijateljicom i zaštitnicom. Rekao je jedan od bijelih likova bez lica da Ružica nikak ne mre s menom doma. Ružica mora ostati u staklenoj sobi. Ne, to naravno nije nikako dolazilo u obzir. Pri zadnjoj posjeti Ružica je našla put u slobodu, mama ju je strpala u plastičnu vrećicu, sakrila pod kaput i kod kuće oprala u veš-mašini na 90 °.
Čim sam se vratila kući potražila sam moju lijepu prijateljicu. Kad smo se dezinficirana Ružica i ja ponovno sreli, kosa joj je bila spaljena i kao u crtanim filmovima kad netko uđe u strujni krug. Oči joj nisu više bile na zaklapanje i bez trepavica, a nekad plava boja irisa je bila djelomično oljuštena i bez sjaja. Jednom rječju, Ružica i ja smo bili totalno sjebani.

Jasan pogled se nalazi na površini, neposredno ispred očnih jabučica, kao nevidljivi zviker, paralelno i neumoljivo držeći fokus. A disati se isto mora, i to direktno iz opuštenog anusa. Čim se disanje zaustavi i negdje zapne, bježi pogled natrag iza očnih jabučica, negdje iza tri puta slomljene nosne kosti. Počinje Stand-by modus. Od davnina usavršena tehnika trenuntnog nepostojanja. Ja sam majstor u brzom uključivanju maglovitog pogleda. Reduciram disanje i misli nestaju. Potrebno je puno energije prekinuti moj voljeni stand-by modus i držati jasni pogled.
Ja nisam sama, od kada plaćam za mučenje, uočujem ih svjesnije, moje stand-by prijatelje. Vjerojatno su mi i prije išli na živce, ali sada ih osjećam kao crne rupe u svemiru. Razgovori
me umaraju, kad nam se sretnu pogledi predajem se neumitno tom sistemu. Svaki za sebe siguran u svom kućištu.

Tu budi, viče Ksenija, s kojom sam već nakon prvog cmizdrenja na ti. Diši, ne bježi, tu budi…
Naslonila se Ksenija laktom i zabola ga ponovo u moja leđa.
Drhtim, teku suze od boli i samosažaljenja, stižu naplavine jedna za drugom,
“To je strah, strah je dobar, pusti neka teče, diši , diši…”

“Tko se hoće prvi fotografirati ?”
Od desetoro djece u čekaonici ambulante, ja najmlađa ushićeno dižem ruku:
“Ja, ja,ja”
“Ajde mišek, ajde dodji”
„Legni se tu na krevet, sad će ti teta staviti maskicu na lice…”
U trenutku kad mi je božja službenica stavila etar-masku na lice i kratko prije no što ću izgubiti svijest, znala sam da su me prevarili i da neće biti ništa od fotkanja i da će opet pikat po meni.

Ponovno mama na telefonu: “A, da, poslije si operirala mandule, rekli su da se to mora. Joj da, kad smo vas pokupili iz bolnice ste užasno smrdili na pišalinu. A to ti je onda tak bilo. A kaj te to tak interesira?”

“Kako se osjećaš danas?” pita Ksenija pipajujći mi nožne prste.
“Imamo problem, imam već tjedan dana pratilju.“
„Pratilju?”
“Pratilju. Ima tri godine i ne miče se od mene, ni pri poslu ni u zahodu…“
„Ne razumijem.“
“Iskopala si ju iz nekog ćoška moje prošlosti, pa se mala neda više natrag. A i ja je nedam. Moramo nešto smisliti.”
„To si ti?“
„Da naravno, ja sa tri godine, izvadili smo je iz staklene sobe, šta ćemo sada?”

Image and video hosting by TinyPic

Ksenija me poslala gospođi Waltraud.
Waltraud liječi ljude od trauma EMDR terapijom.
Waltraud je psihoterapeut i doktori i socijalno osiguranje je mnogo više cijene od Ksenije. Waltraud objašnjava smisao i proces desenzibilizacije pokretima očiju i ponovne obrade.
Waltraud je odlučila upotrijebiti tehniku mahanja njenim udruženim kažiprstom-srednjakom ispred mog tri puta polomljenog nosa.
Waltraud je htjela da istovremeno ispraznim um od naplavina misli i da se fokusiram na prste i na emocionalno uznemirujući doživljaj.
Waltraud je potom htjela da izaberem jedno sigurno mjesto i da tamo smjestim moje trogodišnje ja za sva vermena.
Sigurno mjesto. Jedino sigurno mjesto koje mi pada na pamet je među moji nogama, kažem ja, Waltraud me zamolila da se ne zajebavam i ne prekidam proces.

Odabrala sam jednu livadu pored šume na Baniji gdje sam kao dijete za vrijeme ljetnog raspusta, zajedno sa mojom istodobnom srpskom rodbinom, čuvala krave.

Bila sam tamo u posjeti prije par mjeseci. I na bakinom grobu. Sve kuće u selu su spaljene i napuštene, polja zarasla u travu.
Drveni križ je ležao na zemlji, pored groba, pokriven zelenom mahovinom. Podigli smo ga i naslonili na ogradu. Danima sam još imala zelene tragove na kaputu.
Začarana zemlja. Zakonski, zemlja moje majke. Stotine hektara zemlje koju nitko ne želi.

Kukuruzi su u mojoj priči već bili jestivi i kad im se skinu listovi i kukuruzna svila, te stisne noktom zrno i prsne mlijeko, to je znak da je vrijeme za party.
Livadica, vatrica i zvuk ravnomjernog čupanja trave gubicama.
Ako negdje na ovom svijetu ima sigurno mjesto za mog malog jaganjca, onda je to pored Miljkana, pokojnog Laze i Nene, pored kestenove šume i pored žara sa kukuruzima. Imali smo uvijek neke priče, ne sjećam se više koje, ali kad se netko tjednima unaprijed veseli provesti čitav mjesec u selu bez televizije i knjiga...
Mene su zvali mala Šokica, što je otprilike predstavljalo dobrodošlu vanzemaljku, mješanca čiji roditelji pri slijetanju dijele banane i kraševe čokolade s lješnjacima razdraganom malom pučanstvu. Meni su uvijek dodijelili jednokrevetnu sobu, dok su svi ostali ukućani spavali u jednoj sobi, tetka, ujak, bolesna baka i dvoje djece. Ja princeza sa druge planete, sama u raskošnoj naštirkanoj postelji. Šokačka princeza koja je smjela jahati sve što ju je moglo nositi i koja je dvadeset puta za redom mogla skočiti vratolomni salto mortale u sjeniku.

Hodajući po temeljima zgarišta kuće osjećam se kao Guliver, razočarana Snjeguljica koja se vraća u zemlju patuljaka da pohrani sebe u staklenu prošlost.

Nedavno je neki tip u šumi htjeo posjeći kestene i orahe za drvenu građu.
Drvena građa, da čovjek ne povjeruje ušima.
Poručila sam mu da je to čarobna šuma, da ima duhova i da će mu otpasti pimpek ako posječe i jedno drvo. To su bili naravno argumenti koje nije mogao ignorirati.

Uz to je došla velika depresija, nemam više brige, pustiti će tamo mog jaganjca sigurno godinama na miru.
A 2012 će ionako doći kraj svijeta i Gospodin će preuzeti brigu i dati nam svima odmora na zelenim poljanama.

Raspričala se ja danas, ne znam stati. Umorna sam, vrijeme je za krevetac.
Pa da na koncu zapjevamo zajedno sa pokojnim Fra Serafinom Mičićem:

Jaganjče božji što si raspet bolju,
daj da budem ljiljan u tvom polju
Jaganjče božji s krunom trnja zrela,
daj da budem srna s tvog vrela.
Jaganjče božji u otajstvu skritu,
daj da budem zrno u tvom žitu.

Refren:
Jaganjac, jaganjac, jaganjac, jaganjac
Jaganjac,jaganjac.jaganjac, jaganjac

Laku noć i topla preporuka za početak novog dana:


http://www.youtube.com/watch?v=6jbksf28l7c

- 23:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.03.2009.

Giorgio Agamben

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Između kraja dvadesetih i početka tridesetih godina, Walter Benjamin će se vezati za grupu veoma atraktivnih prijateljica, među kojima su Gert Wissing, Oga Parem i Eva Hermann, vidjevši ih povezane istim, specijalnim odnosom s prividom. U dnevnicima vođenima u Costi Azzuri između svibnja i lipnja 1931. godine, on nastoji opisati ovaj odnos, pridružujući ga temi privida s kojom se suočio već prije u eseju o Goetheovu romanu. „Speyerova žena, piše on, prenijela mi je ove iznenađujuće riječi Eve Hermann, u danima svoje najdublje depresije: „Ako si nesretan, ne bi trebao hodati uokolo s licem punim bora“. Ova mi je fraza pomogla razumjeti mnoge stvari, ponajprije to da je periferni dodir što sam ga imao zadnje vrijeme s ovim kreaturama – Gert, Eva Hermann itd – samo slabi i kasni odjek fundamentalnog iskustva mojeg života: iskustva privida (Schein). Jučer sam razgovarao sa Speyerom, koji je sa svoje strane također razmišljao o tim osobama i iznio zanimljivu opservaciju da one nemaju nikakav osjećaj časti ili, prije, da njihov kodeks časti jest reći sve. Ovo je baš pogođeno i dokazuje koliko je duboka obveza koju one osjećaju u odnosu na privid. Jer ovo „reći sve“ usmjereno je prije svega na poništenje onoga što je rečeno ili, prije, jednom poništeno, učinjeno predmetom: samo ukoliko je prividno (Scheinhaft) ono za njih postaje prihvatljivo.

Može se definirati kao „nihilizam ljepote“ ovaj stav, zajednički mnogim lijepim ženama, koji se sastoji u redukciji vlastite ljepote na puki privid i potom izlaganju, sa svojevrsnom zbunjenom tugom, tog privida, opovrgavajući uporno svaku ideju da ljepota može značiti nešto drugo doli nju samu. No upravo je odsutnost iluzija o sebi samoj, golotinja bez vela, što je ljepota sadrži na ovaj način, ono što hrani njezinu najopasniju privlačnost. Ovo raščaravanje ljepote, ovaj specijalni nihilizam, prispijeva do svojega ekstremnog stadija kod manekena, modela, koji nauče prije svega poništiti na svojem licu svaku ekspresiju, na način na koji on postaje pukom vrijednošću izlaganja i pridobiva, zbog toga, poseban šarm.

U našoj je kulturi odnos lice/tijelo obilježen fundamentalnom asimetrijom koja želi da lice ostane najčešće golo, dočim je tijelo po pravilu pokriveno. Ova asimetrija odgovara primatu glave koji se izražava na različite načine, ali koji ostaje više ili manje konstantan u svim područjima, od politike (gdje titular moći biva nazvan „poglavar“) do religije (metafora glave Krista kod Pavla), od umjetnosti (gdje se može reprezentirati glava bez tijela – to je portret – ali ne – kao što je evidentno u „aktu“ – tijelo bez glave) do svakodnevnog života, gdje je lice par excellence mjesto ekspresije. Čini se da je to potvrđeno činjenicom da druge životinjske vrste često prezentiraju na tijelu ekspresivno najživlje znakove (okrugle šare krzna leoparda, blistave boje seksualnih dijelova majmuna mandrila, ali i krila leptira i perje pauna), dočim je posebno ljudsko tijelo lišeno ekspresivnih crta.

Ova ekspresivna nadmoć lica ima svoju potvrdu i, zajedno s njom, svoju točku slabosti u nekontroliranom crvenilu u kojem se ovjerovljuje stid zbog golotinje.

A možda je to zbog toga što revandikacija golotinje prije svega stavlja u pitanje primat lica. Da golotinja lijepog tijela može zamračiti ili pak učiniti vidljivim lice, jasno je rečeno u Harmidu, u dijalogu koji Platon posvećuje ljepoti. Harmid, mladić koji daje ime dijalogu, ima lijepo lice, ali, kaže jedan od sugovornika, njegovo je tijelo tako lijepo da „ako mu se prohtije svući se, učinit će ti se da ima ružno lice“ (Harmid 154d) – da je, doslovno, „bez lica“. Ideja da golo tijelo može osporiti primat lica kako bi postavilo sebe sama kao lice, implicirana je u odgovorima žena u procesima protiv vračanja koje su se, upitane o razlozima zašto u kolu vještica ljube dupe Sotonino, branile tvrdnjom da je i tamo bilo jedno lice.

Na sličan način, dok su u počecima erotske fotografije modeli trebali pokazivati u licu jedan romantički i sanjalački izraz, kao da je iznenađeno, koji se u intimnosti njihova budoira još nije vidio, tijekom se vremena ovaj postupak preokreće i jedina zadaća lica postaje izraziti stidljivu svijest izloženosti golog tijela pogledu. Drskost (gubitak lica) sada je nužna protustrana golotinji bez vela. Lice, koje je postalo sukrivac golotinje, gledano u objektivu ili koje namiguje gledatelju, daje vidjeti odsustvo tajne, izražava samo jedno sebedavanje gledanju, puku izloženost.

Minijatura u jednom manuskriptu Clavis physicae di Onorio di Autun pokazuje jedan lik (možda je riječ o samom autoru) koji drži u ruci ovojnicu na kojoj se čita: «Involucrum rerum petit is sibi fieri clarum», «on nastoji razjasniti omotač stvari». Moglo bi se definirati golotinju kao omotač u točki u kojoj postaje jasno da ga nije moguće razjasniti.

I u ovom smislu treba razumjeti Goetheovu maksimu, prema kojoj ljepota „ne može nikad biti razjašnjena sama od sebe“. Samo zbog toga što ostaje od početka do kraja „omotač“, samo zbog toga što ostaje u doslovnom smislu “neobjašnjiv“, privid, koji u golotinji prispijeva u svoj vrhunski stadij, može biti nazvan lijepim. Da golotinja, da ljepota ne može biti razjašnjena, ne znači pak da u njoj ima neka tajna koja se ne uspijeva privesti na svjetlo. Takav bi se privid činio misterioznim, ali upravo zbog toga ne bi bio omotač, budući da bi se moglo unatoč svemu nastaviti tražiti tajnu koju skriva.

U neobjašnjivu omotaču, naprotiv, nema nikakve tajne i, razgolićen, on se pokazuje kao puki privid. Lijepo lice, koje sa smiješkom izlaže golotinju, kazuje samo: „Želiš li vidjeti moju tajnu? Želiš li razjasniti moj omotač? E tada gledaj ovo, ako nisi kadar, gledaj tad ovu apsolutnu, neoprostivu, odsutnost tajne!“ Matem je golotinje, u ovom smislu, jednostavan: „nema ništa drugo nego ovo“.

Pa ipak, upravo ovo raščaravanje ljepote golotinje, ova sublimna i nedostojna izložba privida preko svih tajni i svih značenja, deaktivira na neki način teološki dispozitiv pustiti da se vidi, s onu stranu prestiža milosti i laskanja korumpirane prirode, jednostavno, nevidljivo, ljudsko tijelo. Deaktiviranje dispozitiva djeluje unatrag, naime, kako na prirodu tako na milost, kako na golotinju tako na odjeću, oslobađajući ih njihove teološke obilježenosti. Ovo jednostavno boravište privida u odsutnosti tajne jest njegov poseban drhtaj – golotinja, koja, poput bijela glasa, ne znači ništa i upravo nas zbog toga probada.

evu_revenge_120.jpg (84 KB)

Giorgio Agamben, Nudita, Nottetempo, Roma 2009.

S talijanskog preveo Mario Kopić

- 08:03 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 14.03.2009.

DKZG

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Kultura pervazivnog javnog trućanja postala je blago nopodnošljiva – prije bi se samo neki odvažili da iznesu mišljenje o ponečemu, a jedino Picasso o svemu, no sad svi mudruju o bilo čemu – o ekonomiji, krizi, naravi kapitalizma... I kod sebe primjećujem navadu novinskog sveznadara koji nastoji ekspertno odgovorati na pitanja koja mi kurtoazno postave u prolazu, da pokažu kako ozbiljno drže do mog kolumnizma iako, znam, samo pogledaju sliku, pa bih, što se toga tiče, mogao izlaziti i na duplerici... A nije da već nisam - kad sam preuzeo hrvatski «Playboy», gdje sam ranije dao glavni interview, organizirao sam snimanje pictoriala pa nastupio kao profesor Unrath (to je onaj lik Heinricha Manna, po kojemu je snimljen «Plavi anđeo» s Marlene Dietrich) s modelom iz Rijeke, poročnom učenicom koja obacujući grudnjak i gaće uzvikuje: «Budimo prirodni, budimo goli!»
Dok hitam da u baru «Esplanade» ugrabim svoj stol prije nego s društvom stigne stariji Tedeschi, pa formira prošireni korčulanski aktiv, zaustavljaju me s pitanjem kakvi su izgledi Ive Josipovića da istisne Ljubu Jurčića te kao kandidat ljevice pobjedi na ovogodišnjim predsjdničkim izborima? Ja o tome samo pišem za novine, kažem, i ne mogu pogoditi bolje od nekoga tko u birtiji u njima samo prevrće sportske stranice. Oba kandidata, doduše, poznajem, pa imam neke neposredne dojmove o njihovim sposobnostima i limitima. Josipović je jako inteligentan, tiha voda, jako vješt, diskretan operator možda malo nerealiziran na razini na koju ga, po njegovu mišljenju, one izdižu – ali to se ne čini kao prepreka predsjedničkim ambicijama. Sveučilišni profesor, vladin ekspert, kompozitor, poduzetnik, očito je neumoran kad je s takvim multitaskingom uspio u karijeri. Znam i mnoge pojedinosti, čak sam prikupio neke sličice iz njegove mladosti, recimo kad je u Baškoj vodi, dok su vršnjaci divljali sa curama na plaži, pod tamarisom mirno rješavao šahovske probleme na ploči. Ali, što ta saznanja vrijede za procjenu hoće li biti uspješniji od našega Ljube, ljubaznog kao panda, također sveučilišnog profesora čije su se mnoge ekonomske ideje pokazale ispravnima – primjerice porez na kapitalnu dobit i insistiranje na industrijskum politikama – iako su ih još prije samo godinu dana u parlamentarnoj kampanji novinski panditi, zbor političkih baba i stranačkih prišipetlji, ismijavali kao staljinističku ludoriju kojom se osporava uzlet genijalne hrvatske liberalne ekonomije?

Sad, mogao bih set procjena o osobnim svojstvima dva lika dovesti u vezu s apstraktnim procjenama biračkog tijela – prvo onog esdepeovskog, zatim nepostojane sredine na kojoj se dobivaju opoći izbori, pa heterogene desnice, koja ima dvije komponente, kvazimalograđansku i ljudoždersku, te pokušati matematički izračunati rezultat, ali takve prognostičke derivacije, unaprijed su izgubljen slučaj... Uostalom, prvo idu nesaglediva nadmetanja u stranačkim forumima, gdje je Ljubo popularan, a Ivo, kao pripadnik društvene elite, jači u rukovodstvu. Ljubu će podržati Bandić, koji uvijek stane na stranu onoga tko je dalje od Milanovića, kako bi svom generalnom sekretaru i jedinoj nemezi ograničio utjecaj – a svi misle da je Zokiju bliži Ivo, iako je baš Milanović predložio Jurčića za premijerskog kanidata, pa zbog toga, vrlo vjerojatno, izgubio prošle izbore! Zoki će Glavnom oboru naprosto predložiti onoga tko po istraživanjima provedenim početkom ljeta bude uživao veću potporu socijaldemokratskog biračkog tijela. Ali, tu odmah zastaneš pa počeneš razmišljati – mora li Ljubo odluku, bude li u prilog Josipoviću, koji je prošlih tjedana isprednjačio, prihvatiti, pogotovo ako mu budu pomagali i savjetovali ga razni zavičajni bandićevci, Vlaji i Hercegovci iz udbaško-šuškovskog lobija koji u hrvatskoj metropoli povezuju podzemlje s građevincima, bankama i političkim centralama? U toj savani onemoćale antilope lovi i Mirko Ljubičić Šveps, bivši sisovac na čelu udruge branitelja zagrebačkog Holdinga. Pišući na svom blogu, ukrašenom slikama u vojnoj odori i košrkaškom dresu, on unaprijed osporava odluku vodstva SDP-a, te optužuje Milanovića da je spreman biračima uskrati sjajnog kandidata, kojega bi, u tom slučaju, trebali istaknuti građani. To podupire i «Nacional» gdje Ljubo ima kolumnu, a list je dobro povezan s kabinetom na Pantovčaku.
Da na izbore izađu i Josipović kao institucionalni kandidat komiteta, te Jurčić kao narodni ljevičar, međusobno bi se uništili poput hrvatskih sapunica kad su se prikazivale u istom terminu, što bi savršno ogovaralo i vladi i sadašnjem predsjedniku, jer bi otvorilo put njihovim predmnijevanim favoritima, naime Draganu Primorcu i Nadanu Vidoševiću... Ali, sve su to divlje, dalekosežne kombinacije i neosnovane kalkulacije, od kojih se odmah moram ograditi – jedino što je u njima stvarno jest da ih vrte i ljudi angažirani u političko-obavještajnoj operativi, pa ako se neka od njih ostvari, moći ćemo kazati: eto, tako se programira hrvatska politika, a inače, zaključit ćemo - to su puke fantazije kojima ne treba posvećivati ni pet minuta budnoga stanja...

Denis Kuljiš

- 09:32 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Razgovor s njemačkim političkim filozofom Herfriedom Münklerom

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Imperij je tema za koju se vjerovalo da zapravo pripada prošlosti. Eric Hobsbawn je sredinom 90-tih pisao da „imperijalno doba“ živi još „samo u obliku sentimentalne književnosti i filmskih reminiscencija nekadanjih imperija“. Vi, tomu nasuprot, govorite o „promjeni forme imperijalnog poretka“ i o „iznenađujućem povratku imperija u post-imperijalnom dobu“. Zapravo smo svjedoci sve izraženijeg znanstvenog i političkog interesa za imperije. Kako biste to objasnili?

Herfried Münker: Svjetsko-politička dominacija SAD je na kraju XX stoljeća postajala sve jasnija. Ona je uočljiva na osnovi prevlasti u vojnim sposobnostima, ali također na osnovi sposobnosti SAD da preko međunarodnog trgovinskog prava, MMF i Svjetske banke, usmjerava procese globalizacije u svoju korist. Dominacija se pokazuje i u sve većem značenju amerikanskih sveučilišta za znanstvenike iz – u najširem smislu – imperijalnog prostora. Tko nije proveo neko vrijeme u SAD, ima loše izglede za znanstvenu karijeru. Čak su i Amerikanci preuzeli ovu raspru. Dugo su se protivili pojam „imperija“ uzeti za vlastito opisivanje, što je u svezi s njihovim antiimperijalnim mitom o nastanku, odnosno s ratom za neovisnost protiv Britanaca. No počevši od 80-tih godina, usporedno s propadanjem Sovjetskog Saveza u kasnoj Reaganovoj eri, sve je više Amerikanaca koji su spremni sebe izričito poimati kao „Empire“.

Dakle, još prije kraja Hladnoga rata?

Herfried Münkler: Da. To se motrište u devedesetim sve više nametalo i u najnovijim rasprama je to široj javnosti postalo jasno, napose u predvečerje iračkoga rata. Moje kolege, od Erica Hobsbawma do Alexandera Demandta, koji su s propašću Sovjetskog Saveza i prije njega s propašću europskih kolonijalnih carstava, proklamirali istodobno i kraj imperijalnih doba, zamijenili su specifični pojavni oblik imperija s temeljnim modelom poretka. Kraj za koji su tvrdili da je nastupio bio je samo kraj teritorijalno podupiranih imperija. Previdjeli su da već dugo postoji tip imperijalnog poretka koji se ne usredotočuje na kontrolu zemlje, nego na kontrolu protoka – ljudi, kapitala, usluga, informacija. U tom pogledu pokraj teritorijalizirane forme, postoji barem još jedan tip imperija, koji ima nešto manju formalnu strukturu.

Privlačnost pojma „imperij“ leži u tome da se može upotrebljavati za više epoha – dopušta usporedbe i praćenje povijesti razvitka od antike pa do danas. Tako je, primjerice, Peter Bender SAD uzeo u razmatranje kao „novi Rim“. Koje posebnosti imperijalne vladavine u XX stoljeću vidite kao nove u odnosu na, recimo, Rim?

Herfried Münkler: Krajem XX stoljeća vidimo nedvojbeno nove forme oblikovanja imperija. Elementi kao što su gospodarska integracija, kontrola tehnoloških inovacija i gospodarska kontrola, zauzimaju središnju funkciju – pri čemu su ti aspekti već u Rimu igrali ulogu, no danas imaju drugu težinu. Vojna komponenta ostaje pretpostavka od koje se ne može odustati, ali ona nema više isto značenje kao u ranijim imperijima. Valja dodati da određene forme brutalne represije ne stoje više na raspolaganju suvremenim imperijima, a i oni sami ne žele u svojem samorazumijevanju da im one stoje na raspolaganju. Forme uređivanja imperijalnih prostora, kao što je turski genocid nad Armencima ili velika preseljenja naroda koja su naređivali Hitler i Staljin, danas ne dolaze u obzir. Imperiji moraju mnogo senzibilnije djelovati i potpadati putem prisutnosti medija pod veću kontrolu. Ako danas imamo, primjerice, dramatičnu svijest za teškoće imperijalne politike nametanja poretka u Iranu, tada se ova svijest o problemu oslanja u biti na prisutnost medija. Istodobno nemamo nikakvu svijest da je rat u Kongu u posljednjih desetak godina odnio oko 3,8 milijuna ljudskih žrtava, jer o tome nema ništa u medijima. Što se tiče pozitivnih strana imperijalne vladavine u XX stoljeću, imperiji imaju sada puno jače mogućnosti dati pečat prostorima i fiksirati elitu s civilizatorsko-kulturnim aktivnostima. Do danas se malo posvećivala pozornost koju je ulogu imala, primjera radi, amerikanska glazba, počevši od jazza preko popa i rocka do posljednjih oblika hip-hopa, koja kao laka konjica, da tako kažemo, prožima prostore i orijentira mladež.

Željeli bismo se detaljnije zadržati na odnosu imperija i nasilja. Hannah Arendt je zastupala tezu da je imperijalizam oko 1900. godine sadržavao bitne crte i pretpostavke koje su kasnije vodile prema totalitarizmu – napose prema suvremenom rasizmu. Slažete li se da je dinamika nasilja gotovo nužno založena u imperijalnoj vladavini ili postoji u međuvremenu promjena forme tako da se imperiji i bez takve nasilne vladavine mogu stabilizirati?

Herfried Münkler: Iskaz Hannah Arendt odnosi se na kolonijalne imperije i u toj se formi može potvrditi samo još za Njemačku. Njemački je naročiti problem bio gubitak kolonija 1918/1919 i bujica frustriranih povratnika iz kolonija koji su stupili u dobrovoljačke odrede (Freikorps). Posve je pravilno viđeno kao opasnost imperijalnog poretka to da će se oni koji su morali na periferiji izdržati nešto poput partizanskog rata izuzetno teško recivilizirati kada se vrate u središte. Taj problem imaju i Amerikanci s vijetnamskim veteranima. S druge pak strane, imperijalni ratovi obično ne zaokupljaju čitavo stanovništvo, i ne postoji nikakav nužan put od imperija ili imperijalizma prema totalitarizmu.

Problem koji se pred imperije postavlja je i multietničnost, dakle zajednički život različitih naroda koje će imperijalna moć pokušati integrirati pod vrhovnu vlast – kao recimo u Sovjetskom Savezu. Kako su se imperije XX stoljeća suočavale s ovim problemom?

Herfried Münkler: Sve su imperije bile, i stare i nove, praktično multietnične, ponajčešće s jednim narodom koji dominira. Historijske razlike leže u tomu je li i kako je hegemonijalna etnička grupa nudila pripadnicima drugih naroda mogućnosti za uspon. (Staljin nije, kao što je znano, bio Rus nego Gruzijac.) Imperijalna stabilnost može nastati kada elite na periferiji imaju svijest za blagoslivljanje imperija. U XX stoljeću često smo imali suprotni fenomen: elita koja se školovala u središtima ojačala je misli o separatizmu. Mnoge su vođe antikolonijalnih pokreta studirali u Parizu ili Londonu i imali na vidiku karijeru u okvirima imperijalne moći, ali su se naposljetku drukčije odlučili.

Razgovarali: Sebastian Conrad i Jan-Holger Kirsch

Preveo s njemačkog Mario Kopić

- 08:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 11.03.2009.

Denis Kuljiš*

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Da se rodio u Zagrebu ili Rijeci, Ranko Ostojić imao bi normalnu karijeru. U Splitu, ako nisi pripadnik mafije ili član «institucionalnog» HDZ-a, a to su dvije frakcije iste organizacije, osuđen si na gerilu. Znači, plivaš li uz vodu, uvijek si na početku. Da nije takav, Ranko bi bio kao Željko Kerum. Njemu se tu uvijek poslože karte iako, kad ga slušaš, zaključiš da nije neki lumen, pa je čudom završio i ono malo škole što je ima, a i osnovnu, koju je pohađao u Ogorju, selu povrh vlaške metropole Muć na obroncima Svilaje, prošao je skupljajući u svjedodžbu same dvojke! Dvije godine mlađi (rođen 1962.), Ranko je pak uvijek prolazio s odlikom, i to u osnovnjaku na splitskim Mejama, gdje baš nije bila zadnja škola u gradu. Pritom, nije on bio neki razmaženi gradski gopodičić, štreber, suprotnost čestitome Vlaju Kerumu, nego uličar i izviđač, a Splićani su, ako je riječ o porijeklu, ionako svi križanci Vlaja i Bodula. Rankov je otac, primjerice, Bračanin, a majka iz Dugopolja. Imaju, istina, u Splitu svoju kuću u kojoj mu je baba živjela od 1907., sagrađenu iza Banovine, pa mikrolokacijski zaista pripadaju na elitno Meje, ali iako se kupao na «Jadranu», Ranko je igrao na balun s fakinažom iz Matejuške, u doba kad se tu miješao mali svijet Varoša s nižom srednjom klasom iz stambenih zgrada starijih gradskih četvrti. Otac mu je, uostalom, bio obični hauzmajstor u školi, a majka školska defektologinja. Ništa spektakularno. Ugođaj poznog socijalizma. Nitko nije ni slutio da su uz sva nezadovoljstva to posljednji dani jednog mirnog doba... Ranko se upisao u Kemijski školski centar reformirane šuvarovske škole (bivšu realku), a Kerum u splitsku Tehničku školu, gdje je stekao kvalifikaciju strojarskog tehničara pa postao bagerist građevinskog poduzeća «Melioracija», jedne od šesnaest velikih dalmatinskih industrijskih tvrtki koje su otišle u stečaj, ozračene hadezeovskim kriptonitom - samo u «Diokomu», tj. «Jugoplastici», bilo je prije prevrata trinaest tisuća (nezadovoljnih) radnika...

S «Melioracijom» Kerum odlazi u Irak, gdje se grade vojne baze Sadama Huseina. Za godinu dana na baušteli, zaradio je 60 tisuća njemačkih maraka. Dotle Ranko ostavlja kemijsku i prelazi u treći razred gimnazije, smjer novinarstvo, koji je završio kao odlikaš, oslobođen mature. Ipak nije dobio stipendiju da ide studirati novinarstvo u Zagreb, pa je upisao pravo u Splitu. Stipendirali su ga Norvežani, javio se na natječaj i otišao onamo na praksu. Naučio je norveški. To je kultura u kojoj ženske masovno nasrću na muškarce. Na njega valjda nisu. A prije studija, odslužio je vojsku kao vezist u pješadiji – poslije će mu to iskustvo dobro doći, uz dugogodišnji staž u skautima, s kojima je logorovao još od prvog razreda osnovne škole, jer im je to stara familijarna tradicija. Aktivni omladinac, Ranko se politizirao koncem osamdesetih, kad je već započela polarizacija partijskih struktura, što je zatim zahvatila sve sfere a Ostojić se, naravno, pošto ide protiv struje, jer nije oportunist, našao medju liberalima, te u Portorožu sudjelovao na prvom kongresu ZSMS, slovenske omladinske organizacije. Od nje je zatim nastao LDS, Drnovšekova postkomunistička stranka, što je formirala najuspješniju slovensku vladu, koja je zemlju uvela u Europsku uniju.

«Disident» u gradskoj omladinskoj organizaciji, Ranko se na prvim izborima 1990. našao na listi SDP-a za Gradsko vijeće u Mjesnoj zajednici Meje. Imao je dvadeset i sedam godina, četiri godine partijskog staža, završen fakltet i program obilježen «generacijskim zahtjevima» toga naivnog doba, kad se još nije samopoimalo da će se politička borba, uz nacionalističke slogane, voditi oko pretvorbenog plijena, personalnim vendetama i ostraciziranjem idejnih protivnika. Ranko je tražio da se izgradi Dom mladeži, isticao razne ciljeve u obrazovanju i kulturu, a hadezeovci su, predvođni Onesinom Cvitanom, advokatom kojega su demokratske promjne osujetile u izboru u CK SKH, što je već bila gotova stvar, vodili podzemnu kampanju obilježavajući ljudi popoput Ranka kao komunjare, te na prste zbrajali kome je od političkih neprijatelja koliko predaka bio srpske krvi.
Što je dotle radio Kerum? Osnovao je firmu, otvorio svoj prvi dućan u prizemlju obiteljske kuće. U fluidnim prilikama, plivao je kao riba u vodi – ondašnja totalna deregulacija i legalni švrc-komerc, stvorili su cijelu kontraklasu malih poduzetnika, raznih muljatora, koji su pravili dilove s poslovođama i direktorima socijalističkih poduzeća: počela je velika pljačka...

Dok Kerum dućaniše, Ranko ratuje – još u travnju 1991. zapisao se u Narodnu zaštitu, postao vojnik na papiru, jer vlast nije ništa radila na obrambenim pripremama, nego jedino naoružavala rezervni sastav policije (Zenge). No, od početka rujna Ranko je već u uniformi, a 6. studenog odlazi na južno bojište sa Samostalnim splitskim drgovoljačkim bataljunom. Imao je 29 godina. Čin – hrvatski vojnik, redov-prašinar, strijelac. U prosincu, bataljun je ušao u 141. splitsko-kaštelansku brigadu, koju je Glavni stožer s još tri poslao da stabiliziraju frontu prema neprijateljskim snagama 7. korpusa Vojske Republike Srpske, što su tih dešperatnih dana bile zauzele Drniš. Rankova brigada držala je položaje kod Unešića, gdje su se, na zadnjoj liniji obrane Šibenika i Splita, vodile rovovske borbe, a diverzanti upadali s bombama u bunkere, jer se tu ubijalo u okršajima prsa o prsa. Nije se ratovalo po dispozcijskim kartama, vatrenim udarima na daljinu, nego balkanski i vlaški, kako je to još Fortis opisao, u djelu o navadama divljih Morlaka. Među 59 poginulih u brigadi odlikovanoj Redom Nikole Šubića Zrinskoga ostalo je ondje u kamenoj pustinji Ultramontane i nekoliko Rankovih bliskih drugova. Tko se danas svega toga sjeća? Jedan veliki, neukusni betonski križ na prijevoju Malačka na Kozjaku (562 metra) gdje se na godišnjicu osloni vijenac s crvenim i bijelim karanfilima, sve je što otklanja zaborav od junaštva s kojim se u zimu devedeset i prve branila Dalmacija. Možda su bile još dvije ili tri takve presudne bitke – na šibenskom ždrilu, u korčulanskom kanalu... – ali kako su njihovi heroji postli nepodobni, jer bi zasjenili besmrtnu slavu Ante Gotovine, stvar je uklonjena iz medija, te postupno izbrisana iz difuzne narodne memorije...

U bitkama po gudurama Zagore, Ranko je dotjerao do v. d. vodnika, jer je, kako se to događa u sličnim egzistencijalnim situcijama, vod izabrao onoga u koga zaista možeš imati povjerenja – u pravoj frci narod pokazuje više mudrosti nego kad izlazi na birališta. Zato je nastao silan problem kad je, u ožujku 1992., Ostojić neoprezno otvorio usta pred reporterom «Slobodne Dalmacije». Rekao je kako je sramota da se po Splitu razni tipovi šminkaju u novim uniformama, dok borci na prvoj liniji nemaju ni šljemove. Nastao je strahovit skandal, pa su ga htjeli nečasno otpustiti iz vojske, ali onda je cijela njegova satnija zaprijetila da će se sama rasformirati i razići kućama, pa je uredno demobiliziran, našavši se zatim u Splitu taman na vrijeme da sudjeluje u kampanji za izbore što ih je Tuđman tada, s proljeća 1992., priredio bez straha od drugih takmaca. Rat je, naime, zaustavljen Sarajevskim primirjem, pa iako vlast nije kontrolirala trećinu teritorija, očuvna je država, te poslije primanja u Ujedinjene narode, osiguran njen suverenitet, kao i njegovo vrhovništvo. Na krilima tih uspjeha, klika oko Tuđmana preuzima sve društene institucije i resurse, a izbori za predsjednika s diktatorskim «polupredsjedničkim» ovlastima, te za dvodomni parlament, održavaju se po novom ustavu i novom izbornom zakonu, praktično bez kampanje i s kontroliranim javnim medijima, u ratnoj psihozi predstojećeg sukoba u Bosni, gdje Franjo djeluje u dosluhu sa Slobom, a Hrvatske vojska, kojom sad zapovjeda mnatora ulizica Janko Bobetko, koordinira akcije s Karadžićevim snagama. Split je pozadinska baza šverca, kriminala i logistička baza za ilegalni rat u susjednoj državi, pa je teško zamisliti gore mjesto i trenutak da se čovjek eksponira istupajući protiv «našega Franje». No, za takvu luzerske kombinacije uvijek možeš računati na Ranka – bježao je iz partije dok je bila na vlasti, a kad je vlast izgubila i cijela se ekipa komitetski guzonja prebacila u HDZ, pokrstila djecu, počela uredno pohađati misu, mijenjati imena i sakrivati nepoćudne srpske babe, Ranko se ustobočio kao kandidat reformiranoga SDP-a. Sudjelovao je na osnivačkom kongresu socijaldemokrata, pa postao dopredsjednik gradske organizacije, koju je vodio Marin Jurjević. Ranko se u splitskoj izbornoj jedinici natjecao za Županijski dom, koji će Tuđman pretvoriti u depozitorij za bizarne položajnike njegova režima, od stare ustašine barba Vinka Nikolića, do patuljastog ratnog zločinca iz Vukovara, inženjera Tomislava Merčepa. Naravno da Ranko nije prošao, a SDP spao je na izborni prag od 5% posto, dok je Račan uspio nagovoriti nepreporođenog tada još svoga a ne Kristova sljedbenika Zdravka Tomca da se kandidira pa izgori na predsjedničkim izborima... Od opozicije dobro su prošli Budišini kriptonacionalisti iz HSLS-a, i neočekivano slabo Savkin HNS, koji se, doduše, uspostavio kao stranka, što će ubuduće uglavnom servisirati liderske ambicije Radimira Čačića. Ranko je pak masivno ispušio – budući da je obilježen kao komunjara, cijelu mu je obitelj najurena s posla. Oca i majku, koja je kao pedagog specijalizirana za djecu sa smetnjama u razvoju, radila u školi s gluhonijemim učenicima, otjerali su u penziju, a sestru, zaposlenu kao fizioteraputkinju, bacili na cestu. Naposlijetku je 1996. i žena, asistenticu na Građevinkom fakultetu, dobila otkaz pošto su skužili da se nije udala u crkvi. Kakva prosvjećena sredina! Grad se počeo nepovratno pretvarati u metropolu hercegovačko-domorskog švercerskog kantona...

Kud će, što će, bez posla i sa cijelom obitelji zavijenom u crveno, Ranko se i sam bacio na trgovinu. Otvorio je firmu, uvozio bakalar. Ba Božić frknuo je jedanaest tona. Ali, ne ide to samo tako... Moraš se povezati, ući u igru, ako se ne uklapaš, ne igraš - da te pripuste moraš biti «uno di noi». Sonna cosa nostra!

Image and video hosting by TinyPic

Dok je Ranko vojevao po vlaškim ćukama s kojih se Kerum spustio u Split pa osiguravao gradsku pozadinu, nastala je kratkotrajna konjunktura hadezeovskog poduzetništva. Kutle je preuzeo veće firme, pouzdani ljudi Splitsku banku, pa se na hipotekarnim kreditima i novcu što je pritjecao od krijumčarenja robu u Bosnu, formirao divlji, predatorski kapitalizam, u kojem su participirali i neki domaći mkladi glodari. Na čemu će se pritom obogatiti ljudi poput Keruma, to nitko ne zna, samo gradske sveznalice okačeni na usmeni predinterntski sajt rekla-kazala tvrde kako je bio involviran u preprodaju Caritasove robe što je stizala u Dalmaciju preko čuvene humanitarne poduzetnice Jelene Brajše. Sad, tko zna – činjenica je da se tih godina najviše zarađivalo ilegalnom trgovinom na magistralnoj ruti šverca u Herceg-Bosnu. Glavešine iz Zagreba kontrolirali su preprodaju nafte koja je išla Srbima preko terminala u Sjevernoj luci, mafija je držala cigarete, legionari iz Hrvatske vojske drogu, a lokalna sitna boranija - što je ona mogla krasti nego jeftinu odjeću, meso i lijekove kojima je prošao rok trajanja? Sigurno se nisu bavili uvozom čipova visoke integracije... No, 1992. Kerum je otvorio tvrtku za distribuciju ribe. Ribamix je osnovan baš kad se i Ranko – kakve li koincidencije – htio upustiti u sličan biznis! Tražio je bilo što, budući da ga je neuposlivim javno, preko mikrofona, na prvoj sjednici nove Skupštine općine, oglasio sam Onesin Cvitan. Lokalni hadezeovski badža, bivši profesor marksizma, koji je završio višu upravnu školu, na kojoj su se većinom školovali udbaši, trebao je ući u CK SKH kad su ga osujetile demokratske promjene. Ali ne i onemogućile, prešao je u HDZ pa je kratko vrijeme bio i ministar unutrašnjih poslova, u ganituri koja je došla sa Šuškom, kad je Josip Perković, zadnji šef hrvatske Udbe, likvidirao Boljkovca, a Tuđman rastjerao manolićevce, pa uoči samoga izbijanja rata, ključne obrambene resore povjerio likovima poput rastrojenog Šime Đodana, provincijskog pravnika Cvitana i hercegovačkog mutikaše Vice Vukojevića, koji su obojica ispali iz Perkovićeve torbe.

Ranko nije imao druge do da se ogleda za poslodavcima iz nekog drugog vica, pa se prijavio na natječaj američke tvrtke IFT. Namjeravala je u Istri, na ušću Mirne, otvoriti ekološke riblje farme pa proizvod distribuirati na bliske destinacije, a jedan čovjek našega porijekla, inženjer, preporučio je Ranka zbog njegova iskustva za šefa europske prodaje. A tu nije riječ o onim kavezima za tune, koji devastiraju morsko dno, nego se oborita riba uzgaja u bazenima na obali, gdje se stvara «umjetno more». Nije ukusna kao divlja, ali ima svoju namjenu, pa ipak, vlasti nisu dopustile da se pogon otvori i realizira ta «greenfield» investicija, jer su na svaki način htjele suzbiti istarsko «autonomaštvo», onemogućiti razvoj regije, a išli su tako daleko da su čak režirali provokacije, pa postavljali mine i kreirali incidente koji bi opravdali uvođenje izvanrednog stanja - u Pulu su zato doveli jednu profesionalnu gardijsku brigadu (čiji će pripadnik teško raniti predsjedničkog kandidata Vladu Gotovca udarcem kopčom vojničkog remena u glavu). Naravno da ona nisu htjeli dopustiti da američka firma ovdje zasnuje neki uspješan biznis - investitora su otjerali administrativnim zakeranjem, pa se on prebacio u Nigeriju. Ranko je opet ostao bez posla, izgubivši vrijeme za obuku koju je prošao u sjedištu firme u Americi. Srećom, našao je namješnje kod Međunarodne federcije Crvenog kiža i Crvenog polumjeseca (IFRC) koja se, za razliku od «običnog» Crvenog križa, prisutnog na ratištima, brine za žrtve poslije završetka sukoba, pa je tako u bivšem Južnom sektoru nekadašnje krajinske bojišnice, poslije «Oluje» preuzela brigu za 14.000 obitelji, oko četiri i pol tisuća srpskih i oko devet i pol tisuća hrvatskih... Tu je Ranko radio godinu i pol na distribuciji humanitarne pomoći. U ratu žestok bojovnik, poslije rata profesionalni humnitarac – tu u najpasivnijem pasivnom kraju Hrvatske gdje su se ljudi, većinom stari i nemoćni, oduvijek održavali uz pomoć bližnjih. No, budući da su im rođaci sad pred ratom izbjegli, pa pritom i sami najčešće zapali u bijedu, pregaženi je narod ostao izložen na vjetrometini i paket-aranžmni Crvenoga križa bili su im jedina potpora za osiguranje golog opstanka... No, počinje novi politički ciklus i Ranko se odazivlje na prvi glas bojne trublje. Dotle se lopovski režim već bio iskompromitirao, pa iako im nije usfalilo glasova zadnjih primitivaca i nacionalista, u Splitu je HDZ ipak izgubio od koalicije HSLS/SDP, pa je liberal postao gradonačelnik, a Ranko je preuzeo upravljanje gradskim resursima, ali ne kao politički kadar, nego kao pravnik, preko javnog natječaja na koji se javio. Trebalo je preostalu imovinu obraniti od kradljivih lemura, pogotove lokale u gradskom vlasništvu, koji su se davali ispod ruke, ispod cijene, bliskim ljudima ili naprosto onima koji su bili spremni na mitološke novčane dilove. S agilnošću izviđača, velike pčelice, sa smionošću gerilca s prve crte bojišnice, nepotkupljiv kao prava komunjara, Ranko se bacio na uvođenje reda u administrativni nered. Nered je uspostavljen sistematski, pa je trebao herkulovski napor da se raščiste te Augijeve štale u Dioklecijanovu svinjcu. Naizgled nemoguć zadatak koji je Ranko, pametan i poduzetan momak, školovan pravnik, lako riješio primjenom nekoliko jednostavnih mjera. Prvo je progurao zabranu prodaja gradskih prostora – da u zadnji čas, sumnjivim nagodbama, ne odu u bescijenje, poslije čega bi arbitražu trebalo tražiti na sudu, što u Hrvatskoj traje godinama, ili vječno. Zatim je započeo ubrzanu uknjižbu nekretnina, da se točno razjasni što je u nespornom gradskom vlasništvu, a ostalo da se odmah denacionalizira te reducira trošak održavanja. Zabranjeno je, također, davanje lokala u podnajam, pa raspisano 2400 natječaja, što je uzrokovalo samo tri sudska spora, sva riješena u prilog grada. Cijena najma povćana je tri puta, što znači, zapravo, da je u prethodnom razdoblju, prostor iznajmljivan za trećinu stvarne, tržišne cijene, pa su dvije trećine para, dakle, gutali korumpirano čelništvo i njegovi činovnički adlatusi.

Što je dotle bilo s valjnim Kerumom? Pa uvalio se na vrijeme u MORH-ov objekt u Lori, gdje je otvorio dućan na devet tisuća kvadrata. Počeo je uspon koji će ga pretvoriti u veletajkuna, dalmatinskog malog Todorića. Kraj milenija obilježit će osnivanjem turističko-ugostiteljske tvrtke Neva-Kerum, imenovanom po kćeri, te akvizicijom nekakvog hotelčića u Podstrani, gdje je «spavao sam Dalaj Lama», što je tobož preporuka, kao da on inače spava u Connaughtu u londonskom Mayfairu, a ne zamotan u ćebe od dlake tibetanske koze...

Dok se Kerum investirao na poduzetničkoj fronti, Ranko je interventno djelovao u borbi za demokraciju, pripremajući izlazak oporbene šestočlane koalicije na sudbonosne izbore, kojima će napokon svrgnuti tiraninovu sljedbu, pošto je on sam nešto ranije blago u Gospodinu zakovrnuo, izloživši prethodno zmlju najgorim iskušnjem u njenoj povijesti. Jedan pravedan oslobodilački rat uspio je pretvoriti u agresiju na tuđe teritorije, čistu vojnu pobjedu kompromitirao etničkim čišćenjem, demokratske institucije zagadio političkim manipulacijama, a liberalizaciju ekonomije strašnom pretvorbenom pljačkom, dok je prosvijećenost i ideja progresa zamijenjena crnim nazadnjaštvom, skopčanim s vradžbinama i čudesnim viđenjima u režiji bjesomučnih popova kojih se odrekao i sam Vatikan. Izbornom pobjedom što je rezultirala formiranjem trećesiječanjske vlade 2000. godine, Hrvatska kao da je izašla iz bolesti, izliječivši se od kolere, a u Splitu, gdje je Ranko vodio akciju, pa ušao u poglavarstvo, trijumfirali su. No, samo je sedam dana poslije toga Ranko radio na relativno mirnom mjestu u poglavarstvu – Šime Lučin, esdepeovski ministar unutarnjih polova, predložio ga je za načelnika splitske policije. Ulica je, naime, zabrinuta za svoje kriminalne interese, demokraciju doživjela kao prevrat, pa su se kuhale razne ujudurme, od kojih je najveća bila ”balvansko” okupljanje na demonstrcije reakcionara na plitskoj Rivi, gdje su fratri iz unutrašnjosti doveli raju da ustanu protiv novog poretka, protiv «crvenih» i Amerike, teorije evolucije i svih ostlih zala modrnog svijeta. Predvodio ih je visok, naočit momak s velikim velnama, novi gensek HDZ-a, koji u tim prvim trenucima po preuzimanju vlasti u svojoj stranci, nije iskazivao potonja liberalna nagnuća – tek je morao satrati Pašalića, kojega je jedva pobijedio na stranačkom saboru, pa mu je malo desničarske demagogije bilo vrlo korisno da učvrsti poljuljanu partijsku falangu.

Ranko uvijek prihvaća najteži, najnezahvalniji zadatak. Šef policije? Šef policije. Postao je splitski šerif, pa u skladu s intencijom da se policija depolitizira, izašao iz SDP-a: u reformiranu partiju došao je kad su bili na dnu, a izašao otrpjevši neviđene progone, kad su, osam godina kasnije, osvojili vlast. Umjesto da se svima sveti, prihvato se novog posla. Nema on u sebi ogorčenja, potisnute mržnje potrebne da se upustiš u vendetu – lagan, beskonfliktan karakter, kao da nije izrastao u mediternskom miljeu siciljanskog bizantinizma. Plav, visok, zgodan, Ranko je zaista nordijski tip, frapantno nalik poručniku Bulllittu kojega u filmu Petera Yatesa glumi Steve McQueen.

Image and video hosting by TinyPic

Došao je da uvede red, i uveo ga je – osiguravao je prosvjed na Rivi, dva puta bacao suzavac na nogometnim utakmicama, te za šest mjeseci položio sve ispite potrebne da stekneš zvanje policajca, ovlasti i pravo da nosiš pištolj, natučeš tamnoplavu uniformu te iz načelničkog kabineta, umjesto da ondje čučiš kao ona stvar, na čelu taktičke formacije izađeš u raciju. U 2000. godini Policijska uprava Split bila je najbolja u državi, što su pokazale kriminalističke statistike. Političke nerede, kaos i konfuziju poraća, Ranko je suzbijao sa sebi svojstvenom beskompromisnom primjenom jednostavnih mjera – umjesto u običajeni večernji obilazak, poslije kojega bi policija odlazila kući na spavku, prepuštajući asfalt Indijancima, on bi u ponoć izveo sto murjaka pod šljemovima, stao im na čelo te dva, tri ili četiri puta u toku noći, sve do šest izjutra, upadao na mjesta gdje se okuplja šljam, heroji splitskog podzemlja, nisko podšišani mladići s debelim zlatnim lancima i dosjeima, koji su do tada otvoreno vladali gradom, kao da je Split Beograd s njegovom slikovitom gangsterskom populacijom. To je politika nulte tolerancije zločina, koju je Rudi Giuliani primjenjivao u kriminaliziranom New Yorku («Zero Tolerance»), a taktika koju je kasnije vojska egzercirala i u Bagdadu, naziva se «surge» (preplavljivanje). U našem rustikalnom žargonu, splitski su policajci to prozvali – «jematva».

Ranko je bio malo previše uspješan za svoje vlastito dobro i pošto je 1. siječnja 2001. donesen novi zakon o sigurnosti, pa predviđen položaj ravnatelja policije, koalicijski ministar Šime Lučin predlaže ga kao čovjeka koji se dokazao na prethodnoj funkciji. Bila je stiska, vladu je upravo uzdrmala afera «Gruppo». Mesić je uz propagandnu logistiku «Nacionala», koji je za tu svrhu pokrenuo svoj dnevni list, inicirao hapšenje najvećeg hrvatskog novinskog izdavača i još dvojice ljudi koji su u prethodnom režimu za Ivića Pašalića vodili ključne medijske operacije. Akciju su vodili šef predsjedničkog kabineta, šef tajne službe, Lučin kao ministar unutrašnjih poslova i pošteni Stjepan Ivanišević, ministar pravosuđa, profešur kojega su ovdje navukli na tanak led, te Radovan Ortinsky, neozbiljni državni odvjetnik s leptir-mašnom, koji se po novinama producirao kao Eliot Ness. Račan je sve to odobrio iz pozadine, ali se odmah povukao kad je stvar prerasla u skandal, pošto su ta tri poslovnjaka koji su sklopili oligopolski ortački ugovor proglašeni – zločinačkom organizacijom, kao da švercaju heroin, poput ljudi koji su financirali «Nacional»... Za položaj u ravnateljstvu trebali su sad nekog trezvenog, koji će se pozabaviti policijskim poslom, nametnuti profesionalne standarde, dokinuti strančarenje i korupciju, a istodobno restrukturirarti, smanjiti resor, koji se pretvorio u socijalnu ustanovu. Tko bi to htio preuzeti nego Ranko? Njegov glavni zadatak bit će - suradnja s haškim sudom i borba protiv organiziranog kriminala, kako bi se uklonile najteže društvene posljedice katastrofalnog desetljeća obilježenog Tuđmnovom tiranijom. U 2003. Ranko je u Splitu uhitio hercegovačkog ratnog zločinca Ivicu Rajića, a agenti tajne službe, koji su ga čuvali u sigurnoj kući u Kaštelima, pokušli su ga još u posljednji čas alarmirati... Dizali su dilere kokaina, unijeli strah među ulične gangstere, postigli fenomenalne rezultate u suradnji s bosanskim istražiteljima i međunarodnom policijom... Formacije podzemlja počele su padati kao domina. Važnu ulogu odigrala je tu klandestina skupina inspektora iz odjela za organizirani kriminal, koji su provodili operativnu akciju «Magla», što se naslanjala na obavještajni materijal, još za Tuđmnova vremena produciran u tajnoj službi pod kodnim nazivom «Barakuda». Strhujući podjednako od promjene vlasti i od ekstremne desničarske frakcije Ivića Pašalića, u Službi su složili materijalčić o ilegalnim pothvatima te hercegovačke struje HDZ-a. Ministar unutarnjih poslova Ivan Penić dao je pak da se, uoči samih izbora na kojima će stranka izgubiti vlast, napravi «enciklopedija podzemlja», sa svim informcijama s kojima policija raspolaže o kriminalnim bandama, pa odobrio uhićenja, koja su spektkularno započela privođenjem pripadnika zagrebačke «zločinčke organizacije», koje su u štmpi prozvali «dečki sa Srednjaka». Ostalih pet skupina od kojih je najjača bila hrcegovčka, tek je trebalo pohapsiti kad je akcija naglo obustavljena, jer bi pali bliski suradnici režima, što bi neugodno odjeknulo u doba izborne kampanje. Tako su «ostali» dočekali Ostojića, a uto je počeo i gangsterski rat na zagrebačkim ulicama, ubojstvom vođe Hercegovaca, Vjeke Sliška. Ranko se nikad nije pojavljivao u javnosti da se hvali uspjesima policije – kad je pala pošiljka sa 331 kilogramom kokaina, nije on održao konferenciju za štampu, a kad je zaplijenjen ekstazi, dobacio je da je najzaslužniji Reksi, jer je drogu zaista našao pas. No, poslije ubojstva Sliška na zagrebačkom Cvijetnom trgu, istupio je da obeća beskompromisnu akciju protiv počinitelja. Jako su ga ozbiljno shvatili i politička infrastruktura podzemlja, s pokroviteljima na najvišim mjestima, pokrenula je sveobuhvatnu medijsku kampanju protiv ravnatelja i njegove opasne tajne skupine istražitelja organiziranog kriminala. Bilten mafije, tjednik «Nacional», iz broja u broj publicirao je članke protiv državnog odvjetnika, njegove zamjenice koja je na sudu vodila slučaj «zločinčke organizacije», te protiv Ranka i njegovih inspektora, koji su proglašeni plaćenicima hercegovčkih gangstera. Osim u «Nacionalu», prijesne laži objavljivale su se u glasilu Hrvata sa smanjenom rasudnom moći, naime u tjedniku «Hrvatska riječ», guzic-novinama za kulturu koje nadomještaju rasne tabloide poput beogradskog «Kurira», što ondje neskriveno drukaju za ražalovane agente Državne bezbednosti. Hrvatski bezbednjaci pokušali su pak preko «Hrvatskoga slova» i «Nacionala» prikazati Ranka kao engleskog špijuna, jer je policija surađivala s haškim istržiteljima u potrazi za Antom Gotovinom. Zbog takvoga pisanja, izdavač «Nacionala», koji je nedavno odletio u zrak u nekom mafijaškom obračunu, proglašen je nepoželjnim u Velikoj Britaniji, pa stavljen na «crnu listu», što je značilo da mu prijeti izručenje ako pređe granicu bilo koje zemlje Europske unije. No, ako je međunarodna zajednica pokazala karakter, nisu i vladini političari – Račan se nije suprotstavljao aferašima iz kabineta na Pantovčaku, a Šimu Lučina brifirali su Pukanićevi novinari, jer sam nije imao nikakvih informacija, budući da je Tajna služba izdvojena iz MUP-a, pa stavljena pod nadzor fiktivnog tijela koji sačinjavaju svi državni čelnici. U stvari, šef te službe, Franjo Turek, ucijenjen time što je u Gospiću nazočio zločinima nad civilima koje je ondje izvršio Mirko Norac, tijesno je suradjivao sa šefom predsjedničkog kabineta, Željkom Bagićem. Bagić je je pak dolazio na sastanke uredničkog kolegija «Nacionala», pa se tu nalazio s Hrvojem Petračem, zagrebačkim bossom, koji sad leži u Lepoglavi, osuđen na šest godina robije. Mafijaški PR uspio je iznad očekivanja – smijenjeni su državni ovjetnik i njegova zamjenica, iz službe izbačeni inspektori specijalne skupine, a Ranko pritjeran u kut i kad je poslije izbora 2003. došlo do promjene vlasti pobjedom Sanadera, smijenjen je. Ali ne odmah, jer bi ga Ivo još bio ostavio, pošto mu tada nije smetao, a dobro se znalo da Ostojić nije za četiri godine u službu uzeo niti jednog novog policajca, nego je sve odradio s postojećim ljudima, te osim u antikriminalnoj borbi, postigao uspjeh u restrukturiranju svog resora. Rasformirao je specijalnu policiju, žandare, pa osim 330 ljudi za antiterorističku službu, ostalih tisuću i pol, kao intrventnu policiju, prebacio policijskim upravama. Pokrenuo je akciju ”Policija u zajednici», koja i danas traje, kao napor da prevenciju i represiju kriminala provode ljudi koji poznaju lokalnu sredinu. Bivšeg šefa pecijalaca, Vladimira Fabera, zadržao je kao načelnika «plavaca», uniformirane policije, pa zadužio da provede tu akciju «civilnog» preustroja organa javne sigurnosti. Statistike zločina pokazuju uspjeh koji je ostvario: 1999. Izvršeno je 118 ubojstava, u dvije tisućitoj 101, a zatim 2001. – 81, 2002. – 83, te 2003. – 67, otprilike učestalost koja je ostala do danas. Istodobno, započeo je sa stvaranjem službe obavještajno-kriminalne analitike. Surađivao je sa šefovima bosanske službe sigurnosti što djeluje pod patronatom međunrodne zajednice, pa je 2008. dobio osobno priznanje ministra unutrašnjih poslova Velike Britanije, kad je program koji je financirala njegova vlada dovršen stavljanjem u funkciju hrvatskog operativnog centra za regionalnu koordinaciju. U Bosni su – zašto bi se to i dalje krilo? – njegovi ljudi pridonijeli razbijanju mreže krijumčara i proizvođača ekstazija, zatim grupe prevaranata koja je izvozila lažnu «Vegetu» i oštetila «Podravku» za dvjesta milijuna konvertibilnih maraka, te identificirali informatora koji je bio spreman – za lovu, otkriti kretanje Radovana Karadžića...

Kad su pripadnici obvještajnog podzmlja shvatili kako Sanader ne žuri sa smjenom Ostojića, te da će, po svemu suduće, resor unutrašnjih poslova preuzeti neutralni Branko Vukelić, stranački birokrat iz Karlovca, zasnovali su na brzinu veliku operaciju, kojom će spriječiti neželjen razvoj događaja. Puštene su u novine neke stare Vukelićeve aferice – to barem nije bilo teško iskopati – a zatim je Turek načinio izvješće o sigurnosnom stanju u zemlji, tzv. Prezentaciju, pa ga predočio predsjedniku Republike. Tu je kao najopasniji čovjek u državi označen – ravnatelj policije. On, navedeno je, surađuje s haškim istražiteljima, zatim samostalno istražuje ratnoprofiterske tajne račune pripadnika Tuđmnova režima u inozemstvu i, treće, «loše surađuje sa šefom tajne službe», naime sa samim magistrom Turekom (koji je završio postdiplomski iz marktinga, jednim domaćim sastavkom o teorijama zavjere i globalnim sigurnosnim ugrozama). Ponuđena predsjedniku, Prezentacija postaje službeni državni dokument koji se dostavlja Vladi, a ondje su, uznemireni nekim od tih triju otkrića, u roku od sedam dana smijenili Ostojića. Vukelić pak nije postao ministar, nego dr. Marijan Mlinarić, varaždinski kirurg. Prilikom imenovanja objavio da će usporedo nastaviti s liječničkom praksom u svojoj bolnici. U upravljanju sekorom s trideset tisuća ljudi pomagat će mu stoga intimni prijatelj koji ga je i nominirao na tu funkciju, Ivan Jarnjak, važan politički kadar HDZ-a, koji se nije smio osobno isturiti jer je uz Gojka Šuška bio glavni vrhovnikov asistent u provedbi operacije »Oluja», kad su počinjeni zločini nad civilima zbog kojih, po komandnoj ogovornosti, sude njegovim podčinjenima. Čim je varaždinski HDZ preuzeo resor, otjerano je iz službe osam stotina policajaca kao «esdepeovski kadrovi»...

Zumba – i evo Ranka opet na ulici, u četrdeset i drugoj godini, gurnut u stranu, bez kotizacije u stranki iz koje je istupio čim je postao načelnik splitske policije. Iz policije su ga potjerali oduzevši mu ovlasti i pištolj, nakon što se deklarirao kao glavni protivnik mafije. Još je imao tešku familijarnu situaciju usljed bolesti, ali nije nikoga gnjavio, samo je digao glavu, pa jedan po jedan počeo rješavati svoje probleme... S advokatom Vanjom Bilićem osnovao je u Splitu ured koji se bavio pravnim poslovima oko nekretnina. Vratio se iz Zagreba, a kampanja protiv njega i njegovih istražitelja nastavila u «Nacionalu». Zatim su nepoznati počinioci ispalili nkoliko metaka u prozore školske učionice gdje je nastavu pohađao njegov sin. Vratio se, dakle, u Split, pa upisao u partiju kao obični «drug član». Rukovodioci su nastojali da ga ne primijete...

Dok jednome ne omrkne, drugom ne osvane – povratak HDZ-a na vlast koincidira s procvatom Kerumovih poslova te naglim širenjem njegova carstva: 2003. godine kupio je tvornicu «Diokom» u stečaju, pa najavio obnovu proizvodnje u tom nekadašnjem gigantu socijalističkom industrije. Pravio bi obuću za strana tržišta, zaposlio 800 radnika, s državnim kreditom pribavio modernu tehnologiju... U Smojinoj seriji o Malome mistu, postolar je - fločun i bumbišta, bit će da je to profesionalni hazard u ovoj djelatnosti. Istodobno, Kerum je pobijedio na natječaju za kupnju hotela «Marjan» na Rivi i hotela «Central» na Pjaci, koji će, obećao je, urediti «po uzoru na hotel Danieli u Veneciji”! Danieli se nalazi u fntastično sačuvnoj palači iz 14. stoljeća, dok je Central bezlična neoklasicitička gradnja od kakvih se sastoji agrebački Donji grad, bivše prenoćište D-kategorije za okašnjele putnike vicinalnih parobroda i pijane kurve, ali to su detalji koje lako prskače agilni um neumornog vlaškog kombinatora. Ništa mu nije problem, barem ne na riječima, a u stvarnosti, bivšu «Jugoplastiku» uredno je sravnio sa zemljom, zaposlene poslao kućama, a zatim na osvojenom terenu podigao svoj shopping mall «Joker» (što se na mućkom čita Yoker, prema imenu njegova sina koji se zove Yoke).

Da se ufao samo u HDZ, ne bi Kerom toliko postigao u svojim poslovnim dilovima. Zahvljujući seljačkoj bistrini, shvatio je da su mu potrbne vlastite političke poluge, kako bi osigura nesmetano kretanje svog poduzetničkog bagera. No, nije ušao na Listu velog mista. Tu su se okupili dečki rođeni u susjednim zabrđanskim selima, koji su se u međuvremenu obogatili postavši brodovlasnici, mini-tajkuni s vlastitim maksi-marketima, sve heroji pretvorbene deregulacije, ujedinjeni žudnjom prema gradskim građevinskim prostorima, kojih se moraš domoći da bi, pošto ih založiš kod banaka, dobio novac za razvoj nekretnina. Ekonomska piramidalna spirala bila se ludo zavrtjela, dok nije započela sadašnja kriza... Ti poslovi s nekretninama zapravo su genijalni jer, ako nisi previše pohlepan, ili megloman, ne možeš s njima propasti. Znači, dobiješ jeftino gradski prostor akonto nekog tobož društveno korisnog projekta, založiš ga hipotekarno kod banke, a građevincu izbiješ gotovinu kao kick-back, naplatu jer je dobio posao... Kad stvar pukne, vratiš zgradu banci da se s njom friga kako zna, a lovu lijepo spremiš u džep i – Bog te veselio! No Kerum je te aspiracije velikomišćnskih poduzetnika smatrao minornima, a njih same običnim špekulantima, pa ih je javno nazivao «kokošarima». Namjeravao je zapasati puno veće resurse, te zasjesti na gradski budžet, pa postati neprikosnoven komunalni lider, bog i batina, splitski Fikret Abdić. Prvi u selu, prvi u Rimu. Odlučio je izaći na izbore i natjecati se za gradonačlnika. U međvremu, producirao se naveliko po medijima – kupovao superlukuzne automobile, jahturine, paradirao s manekenskim predvodnicama, koje se zapravo ne bave modom, te dao bezbroj intervjua, u kojima je nesuzdržano lupetao o svemu i svačemu, riječima kojih bi se kulturan čovjek sramio, dok je on to plasirao kao sočne domišljaje narodskog genija i demonstraciju svoga zabrđanskog šarma... Na kraju je propjevao u popularnoj emisiji komercijalne televizije, pa dosegao vrhunac medijske popularnosti, poput uzoritog Ćesića Rojsa, drugog istog takvog lika, koji se, doduše, afirmirao u ratu, dok je Kerum najviše postigao u poraću, u propaloj ekonomiji jedng poniženog grada, kojim je prije dvije tisuće godina upravljao Julije Cezar. Pošto velike civilizacije propadnu, iz podzemnog mraka izlaze Morloci, kako je to prikazao H. G. Welles u knjizi «Vremenski stroj». No, njegovi su Murlaci ljudožderi, a Kerumu se to može pripisati jedino figurativno – jest da kud god prođe uništava civilizirano ozračje, a možda i ozon, ali do sad nije primjećeno da je netko od otpuštenih i socijalno ugroženih završio na tajkunskoj trpezi, kao u prizoru iz druge seminalne knjige, romana «Koža», napolitanskog spisatelja Curzija Malapartea. Znakovito je da isti tip populističke demagogije – koju ne bi mogao prodati recimo u Varaždinu – prolazi u srpskoj provinciji: Dragan Marković Palma, Kerum iz Jgodine, istakao se izjavom da bi platio Beethovenu da mu svira, kad mu se ne bi više sviđala Ceca, a zatim je ulazak u vladinu koaliciju uvjetovao zahtjevom da država pribavi žirafu za Zoološki vrt u njegovu gradu. Zahvljujući takvim likovima u političkoj areni, majmuni koji za njih glasaju, nikad neće biti usamljeni...

Image and video hosting by TinyPic

Dok je Kerum pripremao svoju velepoduzetničku i političku apoteozu, Ranko je iz poslova s nekretninama, pešo u upravu «slobodne Dalmcije». Tu je trebalo riješti pravne probleme kojima je firma bila opterećena kad ju je preuzeo «Europapress Holding». Osim toga, počela je gradnja nove tiskare i redakcije u Dugopolju. Sve je obavio u roku - instalirao tiskarski stroj te pripremio proizvodnju. Kompanija je fiskalnu godinu po prvi put završila s profitom. Uto se opet začula bojna trublja – pripremali su se parlamentarni izbori 2007. godine. Račan je odlučio da SDP izađe na njih samostalno, pa je zaključio kako mora odabrati neke nove kadrove da mu odrade najteže jedinice po Dalmaciji i Slavoniji. U četvrtu osječku htio je poslati Zokija Milanovića, a u devetoj počeo uz Ingrid Antičević kombinirati s generalom Kotromanovićem, proslavljenim sinjskim ratnikom, alkarskim vojvodom koji je progledao, pa poslao dovraga popove i pašalićevce koji upravljaju njegovim užim zavičajem. Ranko bi mu bio dobro legao za devetu, pa mu je Račan, bez trunka srama što ga je ranije ostavio na cjedilu, ponudio mjesto koordinatora. Ostojić je prihvatio a nije ni trepnuo – on je, zapravo, silno strpljiv, umjeren čovjek, kao da nije iz ovoga podneblja. Čim je preuzeo, dao je otkaz u «Slobodnoj», da ne sjedi na dva stolca. Nije čuvao to mjesto kao rezervu, niti je htio upasti u konflikt interesa kad novine počnu pratiti izbornu kampanju.

Račan nije bio kadar izaći na izbore, umro je, ali je stranka bilježila rast populanosti, pogotovo kad je čelno mjesto, pobjedom na stranačkoj konvenciji, preuzeo mladi, karizmatični Zoki Milanović. Najlojalniju potporu pružao mu je Ranko Ostojić. Za to je dobio vatrgasnu zadaću da uleti u devetu, gdje se Antičevićka onemogućila pošto je njen muž uhvaćen u neugodnom prekršaju, zbog kojega je izbačen iz Odvjetničke komore, a i ona sama bila je u toj aferi neizravno implicirana. Planirana četiri mjesta u parlamentu, Ranko je osvojio, i to s dvostrukim brojem glasova u odnosu na prošle izbore 2003. Godine, a Željka Antunović pukla je u desetoj, što je pokazalo kako u Splitu moraš zaigrati s nekim iz Splita. Izabran u Sabor, Ranko je postao predsjednik Odbora za unutrašnju sigurnost. Tu je silno smetao izdavačima «Nacionala», njegovim urednicima, financijerima i pokroviteljima na najvišim mjestima, pa su stalno prilazili Zokiju i nudili mu medijsku i političku podršku ako Ranka ukloni – ali Zoki, uz sva svoja ogrničenja, moralno nije Račan, pa je te ponude hladno ignorirao...

U parlamentu, Ranko je bio smrtonosno efikasan – osmomjesečna kampanja protiv nesposobnog ministra unutrašnjih poslova, dovela je do njegove smjene i uklanjanja policijskog ravnatelja. Vlada s pokrpala «nestranačkim profesionalcima», pretrpjevši najveći politički poraz u svom drugom mandatu.
Kampnja za loklne izbore 2009. bit će uvod u veliki, finalni obračun na sljedećim prlmentarnim izborima: stranka koja ih izgubi, neće ostati u komadu, nego će se frakcijski raspolutiti. U HDZ-u inherentan je sukob s hercegovčkom strujom, u SDP-u također. Nije to pitanje zavičajnosti, neke nacionalne palarizacije, nego sukob dva temeljna hrvatska idejna opredjeljenja: jednog zapadnjačkog, socijaldemokratskog ili socijalkršćanskog, svejedno, te drugog nazadnjačkog, balkanskog, koji državu vraća u šuškovsko-tuđmanovski antedilivuj. Pritom se, doduše, pokazalo da sanaderovski socijalkršćani ne uspijevaju riješiti temeljne društvene probleme, postajući i sami jedan od najkrupnijih, budući da je vlast ogrezla u korupciju. Ne štiti više ni interese hrvatskih monopolista, koji pokušavaju izbiti novac iz državnih fondova, jer vladini maestralni stručnjaci, ako misle nešto začarobirati - pokazalo se to u nebrojenim aframa koje se pomalo otvaraju pred hrvatskim sudovima, od splitskog broogradilišta do afere «Maestro» - mogu to obaviti i sami, bez natezanja s veletajkunima i njihovim firmama koje gutaju milijarde, da bi se negdje na maloj pipi sa strane, istočili beznačajni milijuni... Dakle, vlada neće trebati tajkune koji nemaju samostalnu političku bazu, što su prvi shvatili najbistriji - Željko Kerum u Splitu i Plinio Cuccurin u Rovinju, posve različiti, a podjednako vješti poduzetnici, snalažljivi u domaćim prilikama, koji su se sad odlučili kandidirati na lokalnim i županijskim izborima.

Kerumovi meglomanski projekti u takvom su stanju da bez fuzije s gradskom blagajnom, on ne može ni koraka naprijed... Bitno je, dakle, da osvoji mjesto gradonačelnika, a kao izravno izabran podeštat, neće se morati povinovati volji gradske skupštine. Ona, doduše, odobrava trošak iznad milijun kuna, ali to se odnosi na vanbudžetke stavke, dok se za ono što prođe u sklopu gradskog proračuna, ne mora ni s kim natezati. Sjedne li na pare, a tu su mu gradski tereni, kojima disponira bez nadzora Instituta za urbanizam – jer su ga splitski maheri odavna rasformirali! – može graditi i vrtiti što hoće, pa u javno-privatnom partnerstvu izgraditi kozmodrom koji će zvati po njegovoj ženi, ili pak premostiti brački kanal, što bi, uostalom, bila jedva nešto veća glupost od mosta koji će voditi na Pelješac. U predizbornim anketama, Kerum ne stoji loše. Ppodržavaju ga javni mediji jer Sanader, koji u Splitu nema nikoga osim šepavog Kureta, računa da će u svojoj matičnoj izbornoj jedinici vladati neizravno, u koaliciji s lokalnom ekipom kojoj može osigurati vladine subvencije. Osim toga, Kerum se istinski dopao onim slojevima stnovnika koji se u gradu osjećaju kao marginalci – ricasti Kerum njihov je šampion, s kojim dijele ukus i smisao za humor, prostačke ambicije i lajfstajl vlaškoga Rolling Stonea što se u antiknu varoš smandrljao s planine Svilaje. Mlađi Splićani koji su se navadili prezirati politiku pošto su ih odgojili u zabludi da im država nešto duguje, misle da će, podržavajući Keruma, «pokazati estblišmentu», odnosno Zagrebu, koji se u provincijskom Splitu, frustriranom neuspjehom komune osujećene u razvoju, smatra krivcem za kolaps urbane civilizacije u Dalmaciji. Tuđmanov koncept metropolizacije zaista je onmogući skladan razvoj regija, ali budući da se uz Zagreb i riječka te istarska županija akcelerirano udaljavaju od nacionalnog prosjeka ukupnog domaćeg proizvoda, očito je kako je najvažniji faktor lokalnog razvoja – narav lokalne vlasti i njene performanse, pa ondje gdje je na vlasti HDZ ili hunte izabrne s lažno nezavisnih lista, život usljed korupcije postaje nepodnošljiv, a gradovi nazaduju i gube stanovništvo. Iz Splita je stoga visokokvalificirana radna snaga masovno zbrisala u inozmstvo, a radno sposobni u Zagreb. Pučanstvo se realno smanjuje u cijeloj državi, neprekidno od 1991. da danas, dok se ranije iz godine u godinu znatno povećavalo, što znači da su neosnovane floskule s propovjedaonica koje su se u Dioklecijanovu gradu silno umnožile, jer se umjesto industrijskih pogona grade samo crkve i samostani – floskule, naime, o «bijeloj kugi» i izumiranju Hrvata. Ne, oni ne umiru, nego bježe iz Hrvatske i hrvatskih krajeva gdje dominirju veliki Hrvati. Nije, dakle, riječ o kugi, nego o koleri koja se širi pod znakom H s ona dva stupa povezana pleternom leptir-mašnom, te malim slovima «d» i «z» koji su se pod taj svod sakrili od kiše...

Može li netko spriječiti Splićane da umjesto racionalnog, poštenog, dokazano sposobnog Ranka Ostojića, izaberu gradskog redikula s kosom na federe, koji se obogatio na čudesan način, pošto se povećanje njegova kapitala ne može rastumačiti na temelju njegovih poreskih prijava? Samo zdrav razum može se tome ispriječiti, ali ovdje je to prilično krhka zapreka. No, budu li Splićani poslije rogoborili zbog nazadovanja grada u kojem žive što se već svrstao ne među drugorazredne, nego među hrvatske gradove od trećerazredne važnosti - moći će im Zagrepčani opravdano odgovoriti: «Jebal vas Kerum!»

Image and video hosting by TinyPic

____________________________________

* Rodio sam se u Splitu 1951. godine, smatram se i deklariram Splićaninom. Brat mog pradjeda, profesor splitske Klasične gimnazije Josip Barać, koji je objavljivao učene prinose o arheologiji i povjesnici pod pseudonimom Marul, dao je ime klubu «Hajduk». Moj otac podizao je zastavu na crkvu sv. Frane na Rivi u okupiranom Splitu 1942. godine. U to doba najbolji mu je prijatelj bio Enzo Bettiza. Moj sin zove se Marul. Moja baba rodila se u Muću, nekoliko kilometara od Kerumova Ogorja. To sve navodim da se ne bi pomislilo kako su kritičke primjedbe o Splitu i Splićanima nekakva odvratna purgersko-agramerska poza.

- 18:47 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.03.2009.

Ingeborg Bachmann

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

U Rimu sam vidjela da Tibar nije lijep, ali bezbrižan se izljeva oko svojih kejova koje nitko ne dira. Nitko ne koristi teretnjake, smeđe od rđe, ni čamce. Grmlje i visoka trava zamazani su blatom, a u podnevnoj žezi na osamljenim balustradama nepomično spavaju radnici. Nikada se nijedan nije okrenuo. Nikada ni jedan nije pao. Spavaju tamo gdje im platane bacaju sjenu i navlače nebo preko glave. No lijepa je voda rijeke, zelena kao mulj ili plava, već kako je svjetlo obasjava. Treba ići duž Tibra ali ne gledati s mostova koji bi trebali biti putovi za otok. Na Tiberini stanujemo mi drugi – noi altri. To valja razumjeti tako da on, taj otok bolesnih i mrtvih, još od stara vremena želi da na njemu stanujemo i mi ostali, da se njime vozimo, jer on je brod i plovi vrlo sporo po vodi sa svim što je na njega nakrcano, plovi po rijeci koja ga ne osjeća kao teret.

U Rimu sam vidjela da crkva Svetog Petra izgleda manja nego što su njezine stvarne dimenzije, ali je ipak prevelika. Priča se da je Bog poželio crkvu koja će čvrsto stajati na stijeni. I ona se sada uzdiže nad grobom svojega sveca koji se upravo otkopava. Tako se dogodilo da je upravo svetac taj koji je ugrožava i slabi. Pa ipak se još uvijek bučno održavaju velike svečanosti s umjetnim plesovima pod baldahinima, a u nišama vosak zamjenjuje zlato. Chiesa granne divozzione poca. Još se uvijek siromašni u svojemu oprezu brinu da crkva ne propadne, a onaj tko ju je osnovao, pouzdaje se u došašće anđela.

U Rimu sam vidjela da mnoge kuće nalikuju na Palazzo Cenci, u kojoj je nesretna Beatrice živjela prije svojega smaknuća. Cijene su visoke, a tragovi barbarstva posvuda naokolo. Na terasama trunu lonci s oleandrima za dobrobit bijelih i crvenih cvjetova; a oni bi htjeli poletjeti jer nisu dorasli zadahu smeća i truleži što prošlost čini življom od spomenika.

U rimskom sam getu vidjela da se ne smrkava svaku večer. No kad se slavi Blagdan pedesetnice svakome se oprašta godinu dana unaprijed. U jednoj gostionici blizu sinagoge postavljen je stol i serviraju se male crvene ribe Sredozemlja, začinjene suhim grožđem i pinjolima. Starci se sjećaju svojih prijatelja čija je sloboda plaćena zlatom: no i kada su bili otkupljeni, naišli bi kamioni, i oni se više nikada nisu vratili. Njihovi unuci, međutim, dvije djevojčice, u suknjicama crvenim kao vatra, i debelo plavokoso dijete, plešu među stolovima ne skidajući oči sa svirača. „Svirajte dalje“ dovikuje debelo dijete i maše svojom kapom. Njegova se baka počinje smiješiti, a onaj koji svira violinu posve je poblijedio i preskočio čitav jedan takt.

Na Campo de' Fiori sam vidjela da se još uvijek spaljuje Giordano Bruno. Svake subote, kad se oko njega ruše tezge i ostaju samo cvjećarice, kad se smanjuje zadah riba, klora i trula voća, muškarci odnose smeće što je preostalo nakon što je sve bilo prodano na jedno mjesto i spaljuju ga pred njegovim očima. Opet se diže dim i plamenovi se vrte u zraku. Jedna žena viče, a ostali viču zajedno s njom. Budući da su plamenovi bezbojni u jakoj svjetlosti, ne vidi se dokle dosežu i u kojem smjeru sukljaju. I muškarac na postolju zna to, pa ipak ne opovrgava svoje riječi.

U jednom sam baru vidjela i brojila: mačku sa smiješnim ušima i gotovo golim licem, bijelim nogavicama i džemperom boje meda iz nekog boljeg vremena. Konobara koji je prosuo kavu i kojemu su se prelile čašice s aperitivom. Maloga dječaka opasana pregačom koji je prao šalice i nikada nije pošao na spavanje prije ponoći. Goste koji su dolazili i odlazili, i posebno jednog koji bi se uvijek ponovno vraćao i koji je živio od malih gutljaja gorčine.

U Rimu sam vidjela velike vile s prirodnim pinijama i cedrovima, pa i šimširom rezanim u obliku fantastičnih životinja. Na Kapitolu sam vidjela drvo lovorovo i neuništivu divlju travu u Forumu i čula kada trava u sumraku napada zabačene stupove i obrušene zidove, buku grada, prividno daleku, i tiho promicanje automobila.

Vidjela sam gdje počinju Rimske ulice, vidjela kako trijumfalno nebo ulazi u grad, nebo koje se ne može provući ni kroz vrata i koje se prostire iznad sedam brežuljaka, plavo od razbojničkih pohoda po obalama Sicilije i puno plodova Tirenskog mora, nebo nepovrijeđeno nakon napada na brigantsku zemlju s Abrucanskih planina i crno od jata lastavica, spašenih letom preko Apenina. Vidjela sam raskošno nebo od hermelina i siromašno nebo od jute i vidjela sam kako njegova ruka u najuzvišenijim trenucima izvodi zlatni rez nad krovovima.

Često sam vidjela da svatko svoju kuću gradi kako mu se sviđa i da nema plana koji bi jednu bolje povezao s drugom nego što to čini puki slučaj i ukus pojedinca. No nema toga ukusa koji bi uspostavio prijeko potrebna odstojanja, samotna polja za sunce i sjenu, i nema tog slučaja koji bi ukinuo jednakost kojom težina jednoga zida izražava bestežinsko stanje tornja. Kuće su prikovane u starom platnu; boje na njemu sasušene. Tek kada svjetlo prodre u porozni materijal pojavljuje se boja koju vidimo; smeđa, kadra za svaku promjenu.

U Rimu sam vidjela da sve ima svoje ime i da bi imena valjalo znati. Čak i stvari žele da ih zovemo imenom. Prijestolje Ludovisi (Trono Ludovisi) nije palo s posljednjom okrunjenom glavom. Stupovi su ostatak Venerina hrama – od tog hrama i nijednog drugog. Glava svete Agneze smežurala se, ali se nije pretvorila u glavu kožnate lutke. Nakon mnogih Papa i ovoga nose u nosiljci, a blagoslov glasi urbi et orbi! Obitelji nose imena Corsini i Pignatelli, Ruspoli i Odescalchi, Farnesi i Barberini, Aldobrandini…Još se uvijek zovu tako i sada kada u jednom zamku u Campagni beskućnici postavljaju svoje željezne postelje i svoje kante za vodu stavljaju na sarkofage. Zadnji iz ove obitelji davno se odselio. U gradu su njegove sobe obložene crnim brokatom; na crnom klaviru svira on svoje kancone plemenita podrijetla. Kada čuje svoje ime, uplaši se. Drukčije je bilo sa životinjom koja nije jela, nego je u svom vlastitom mesu stvorila građu za legendu kojoj je sama prethodila: vučica.

Vidjela sam da onaj tko kaže Rim još spominje svijet i da se ključ moći sastoji od četiri slova S.P.Q.R. Onaj tko ima formulu može sklopiti knjige. Njihov sadržaj može čitati iz grbova na autobusima u prolazu, na ploči ulaza u kanalizaciju. Ta je formula znamenje bunara i oporezovanih pića; znamenje jedinog visočanstva koje je bez prekida vladalo gradom.

Na željezničkoj postaji Termini vidjela sam da se ljudi u Rimu lakše opraštaju nego drugdje. Jer oni koji odlaze kao da onima koji ostaju ostavljaju priznanicu za čežnju. Postaja graniči s ostatkom Dioklecijanova zida i u kontrastu prema novom staklenom zidu, koji kao da lebdi, nejasno se naziru tri čempresa. Klasično je najjednostavnije, pa je ono jednako dobro zastupljeno i u starim i u novim tekstovima.

Onaj tko baca novčić u Fontanu di Trevi da bi se opet jednom vratio boji se da to neće vrijediti. No neka bude spokojan. Noću jedan dječak sjeda na rub fontane i zviždi, doziva ostale. Kada su svi na broju dječak skida odjeću i bezbrižno ulazi u vodu. Mjesec obasjava ovaj prizor dok se on drhteći od hladnoće sagiba i skuplja novčiće. Na kraju opet zviždi i u njegovim se rukama sve valute pretvaraju u srebro. Plijen je nedjeljiv na mjesečini jer dječak izgleda kao Bog u odnosu na druge, koji svoj izgled zahvaljuju jeftinoj odjeći.

Teško je vidjeti ono što je pod zemljom: voda i grobovi. Stepenice vode u dubinu do cisterne koju je vjetar isušio, do bunara natkriljenih kamenom i smještenih u mekano sedreno tlo, do žile kucavice od koje počinju izvori. Putovi se spuštaju u katakombe. Kresnu šibica. Njezin plamen zaustavlja se na simboličnim crtežima. Učas se pojavljuje riba, paun i golub, pa sidro i križ, hrana i piće. Šibica se brzo gasi, a oni koji idu ispred tebe hrle prema gore. Na okuci se jedan zaustavlja i pita: Odakle puše vjetar? Kada me je prošla volja da slušam i razgledam Rim, počeo je puhati šilok i nadjačao buru s planine. Sunce je tada navuklo košulju i sjalo lažnim sjajem. To je vrijeme kada se povećava broj nesreća i kada se lako izgovara ružna riječ. Jer topli vjetar dolazi iz pustinje. Pokadšto se naviješta, crvenim pijeskom posipa umrtvljen grad i toliko ga zapuhuje da ovaj posve gubi svijest. Kad puše šilok, on to čini potajice, posred noći, dok mi spavamo u zaboravu. Ujutro pak, oko tri pada rosa. Tko bi se u to doba probudio da navlaži usne!

U Rimu sam u praskozorje s protestantskog groblja gledala preko, na Testaccio, i svu svoju brigu ostavila tamo. Onaj tko se potrudi otkopati nešto zemlje, naći će tamo ispod brigu drugih. Za groblje, koje traži sjenu Aurelijanova zida, njegove krhotine na Testacciu nisu izbrojane, ali ih je malo. Ono sebi prislanja veliki oblak na uho poput školjke, ali čuje još samo jedan zvuk. Tu je „One whose name was writ in water“, a pokraj Keatsovih i pregršt stihova Shellyja. O Humboldtovu sinčiću, umrlom od malarije, ni riječi. Ni riječi o Augustu von Goetheu. Od nijemih slikara Karstena i Marčesa ostalo je svega nekoliko crta, mrlja boje, znalački plava. O ostalim nijemim nikada se ništa nije znalo.

U Rimu sam naravno čula da neki imaju kruha ali nemaju zube, da se muhe lijepe na mršave konje. Da je jednom poklonjeno mnogo, a drugom ništa; čula sam da se onaj koji previše vuče lako kida, i da jedan jedini čvrsti stup drži kuću sto godina. Čula sam da u svijetu ima više vremena nego razuma, a da su nam oči dane da vidimo.

(1955)

Image and video hosting by TinyPic

Ingeborg Bachmann, Was ich in Rom sah und hörte, Werke 4: 29-34.

S njemačkog preveo Mario Kopić

U predgovoru talijanskom prijevodu ovog djela (Quel che ho visto e udito a Roma, Quodlibet, Macerata, 2002) Giorgio Agamben je zapisao da nije riječ o impresiji o Rimu, nego o pokušaju traženja formula grada, njegove biti, dakle „jedan magijsko-metafizički postupak“. M.K.

- 21:29 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 07.03.2009.

Italo Calvino

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Na temelju proračuna što ih je započeo Edwin P. Hubble o brzini kojoj se udaljuju galaksije, može se ustvrditi čas kad je sva materija kozmosa bila usredotočena u jednu jedinu točku, prije no što je počelo njezino širenje u prostoru. „Velika eksplozija“ (big bang), iz koje je potekao svemir, zbila se navodno prije 15 do 20 milijardi godina.

Razumije se, svi smo bili tamo, - reče stari Qfwfq, - a gdje bismo inače bili? Da bi mogao postojati prostor, to još nitko nije znao. Ni vrijeme, isto tako: a što bismo i radili s vremenom, tako stiješnjeni kao sardine?

Rekoh „stiješnjeni kao sardine“ tek onako, da se slikovito izrazim: u stvari prostora nije bilo niti toliko da budete stiješnjeni. Svaka se točka svakoga od nas podudarala sa svakom točkom u kojoj smo svi bili zajedno. Zapravo, nismo baš puno ni smetali jedni drugima, izuzmu li se neke nesuglasnosti karaktera, jer kad nemate prostora užasna je gnjavaža da vam se neprestance mota pod nogama neki antipatični tip poput gospodina Pber Pbera.

Koliko nas je bilo? Eh, to mi nikad nije bilo jasno, čak ni približno. Da biste se prebrojali, morate se barem malo razdvojiti jedan od drugoga, a mi smo se svi nalazili u toj istoj točki. Naspram onoga što bi čovjek mogao pomisliti, takvo stanje nije pogodovalo druženju; poznato mi je, primjerice, da se u drugim razdobljima susjedi međusobno posjećuju; no kako smo tada svi bili susjedi, nismo čak jedan drugome govorili ni dobro jutro ili dobra večer.

Stvar se okončavala tako da je svatko održavao odnose samo s vrlo ograničenim brojem poznanika. Među onima kojih se ja sjećam, na prvom je mjestu gospođa Ph(i)Nk, potom njezin prijatelj De XuaeauX, jedna obitelj doseljenika – neki Z'zui i već spomenuti gospodin Pber Pber. Bila je tu i jedna čistačica – „radnik za održavanje čistoće“, kako su je zvali, jedna jedina za cijeli svemir, budući da je površina bila tako mala. Ruku na srce, ni ona nije imala posla za cijeli dan, nije trebalo ni prašinu brisati – unutar jedne točke ne može se ni zrno prašine uvući – pa se iživljavala u tračevima i tužakanjima.

Samo s ovima koje spomenuh već smo bili prekobrojni; a tome valja dodati golemu prtljagu koji smo morali držati sa sobom, na gomili, to jest sav materijal koji će kasnije poslužiti za stvaranje univerzuma, sve rastavljeno na komade i skupljeno jedno preko drugog, tako da niste mogli razlikovati ono što će jednoga dana postati dijelom astronomije (Andromedina maglina) od onoga što je bilo namijenjeno zemljopisu (recimo Vogezi) ili kemiji (nekakvi izotopi berilija). Usto, neprestance biste se spoticali o neke prnje obitelji Z'zu, ležajeve, jastuke, košare; doista je trebalo paziti na te Z'zue. Izgovarali su se da su brojna obitelj pa bi se u to ime ponašali kao da su sami na svijetu. Htjeli su čak razapeti konopac kroz točku da bi sušili rublje.

Za pravo reći, ni drugi se prema Z'zuima nisu odnosili na najljepši način, počev od tog naziva „doseljenici“ koji im je bio prikrpljen, navodno zbog toga što su, za razliku od ostalih – starosjedilaca, oni došli kasnije. Meni je jasno da je to bilo posve neosnovana predrasuda, budući da nije postojalo ranije i kasnije, niti drugo mjesto iz kojega bi se čovjek mogao doselili, ali bilo je onih koji su držali da se pojam „doseljenika“ može uzeti u čistom značenju, to jest neovisno o prostoru i vremenu.

Treba priznati, živjelo se tada s jednim dosta uskogrudnim i licemjernim mentalitetom. Zbog toga ambijenta u kojem smo formirani. No, da znate, taj se mentalitet zadržao u dnu svakoga od nas. I dan danas zna isplivati na površinu kada se dvoje od nas sretnu, recimo na autobusnoj stanici, u kinu ili na međunarodnom kongresu stomatologa, i kad se počnu prisjećati kako je bilo onda. Pozdravimo se – katkada netko mene prepozna ili pak ja nekoga prepoznam – i odmah počinjemo raspitivati se za ovoga ili onoga (neovisno što se svatko od nas sjeća samo manjeg broja onih koji se sjeća drugi), ali kao u pravilu, odmah ožive ondašnje čarke, kletve i sitna podmetanja. Sve dok se ne spomene gospođa Ph(i)Nk – a svi razgovori završavaju na njoj. Tad se odjednom sve zloće ostavljaju po strani i obuzima nas neki uzvišen osjećaj blaženstva i plemenitosti. Gospođa Ph(i)Nk je jedina koju nitko nije zaboravio i za kojom svi žalimo. Što li je s njom bilo? Odavno sam je prestao tražiti: gospođu Ph(i)Nk, s njezinim prsima, njezinim bokovima, njezinom narančastom kućnom haljinom, nećemo je više nikada sresti, ni u ovom galaksijskom sustavu, ni u bilo kojem drugom.

Da budemo načisto, postoji ona teorija prema kojoj će se svemir, kad jednom dostigne krajnji stupanj razrijeđenosti, ponovno početi skupljati pa ćemo se svi opet naći u istoj točki da bismo krenuli ispočetka, no meni to nikada nije bilo uvjerljivo. A koliki među nama samo s tim računaju i samo prave u sebi planove misleći na to vrijeme kada ćemo se ponovno skupiti. Ima mjesec dana, ulazim ja tako u kafić, tu na uglu, i što mislite, na koga naletim? Na gospodina Pber Pbera – Kako ste? Otkud vi tu? Što ima nova kod vas? – Reče mi da vodi predstavništvo neke firme u Paviji. Ostao je na istoj točki, sa srebrnim zubom i tregerima na cvjetiće. – Kad se jednom budemo tamo vratili - reče mi, kao u dosluhu - treba pripaziti da neki ostanu vani…razumjeli smo se, zar ne? Oni Z'zui…

Htjedoh mu odgovoriti da sam takve priče već čuo i da je više njih na kraju dodalo: „razumjeli smo se… gospodine Pber Pber…“.

Ne želeći biti odvučen u te vode, požurih reći: - A gospođu Ph(i)Nk, mislite da ćemo ju tamo naći?
- Ah, da…Nju da…-reče on, pocrvenivši.

Za sve nas, povratak u točku značio je ponajprije nadu da ćemo ponovno biti zajedno s gospođom Ph(i)Nk. (To vrijedi i za mene, neovisno o tome što u to ne vjerujem). I kao što je već postalo pravilo u sličnim prilikama, započesmo u tom kafiću prisjećati se nje, istinski ganuti i raznježeni, a pred tom uspomenom bljedila je i antipatičnost gospodina Pbert Pberda.

Image and video hosting by TinyPic

Veliko umijeće gospođe Ph(i)Nk bilo je da nikada među nama nije izazvala ni trunke ljubomore. Čak ni ogovaranja. Da je išla u krevet sa svojim prijateljem, gospodinom De XuaeauXom, to su svi znali. No ako u jednoj točki postoji krevet jasno je da on zauzima cijelu točku, dakle nije posrijedi to da se ide u krevet nego da se bude u krevetu. Tko god je u točki ujedno je i u krevetu i sa svakim od nas. Da je bila u pitanju bilo koja druga osoba tko zna što bi joj sve govorili iza leđa. Tu je bila čistačica koja je vazda započinjala tračeve, a drugi su samo čekali priliku da krenu za njom. A tek od Z'zua kakve li smo samo gadosti morali slušati: otac, kći, braća, majka, strine, to vam ne bi zastalo ni pred najpodlijom insinuacijom. No s njom je sve bilo drukčije: sreća kojom me je ona nadahnjivala sastojala se u tome da ja, točkolik, budem sažet u njoj i, ujedno da nju, točkoliku, zaštitim u sebi, bilo je to osjećanje istovremeno bludno (s obzirom na promiskuitet opće točkolike konvergencije u nju) i čedno (s obzirom na točkoliku neprodornost njenu). Konačno, što bi čovjek mogao poželjeti više od toga?

A sve što je vrijedilo za mene, vrijedilo je i za sve ostale. Za nju također: s jednakom nas je radošću sadržavala i bila u nama sadržana, primala nas i voljela i nastanjivala nas sve podjednako.

Tako nam je bilo lijepo svima zajedno, tako divno da se nešto izvanredno moralo dogoditi. I bilo je dovoljno da u jednom času ona kaže: - Djeco, kad bih samo imala malo prostora, tako bih vam rado napravila rezance! – I u tom istom času svi pomislismo na prostor što bi ga zauzimale njezine oble mišice, gibajući se naprijed i natrag s valjkom za tijesto, njezina prsa, njišući se nad gomilicom brašna i jaja, dok njezine ruke mijese i mijese, bijele i sjajne od ulja sve do lakata. Pomislismo na prostor što bi ga zauzimalo brašno i žito od kojeg se pravi brašno i polja na kojima se gaji žito i planine s kojih dolazi voda što napaja polja i pašnjaci na kojima pase telad koja bi dala meso za preljev rezanaca, prostor potreban Suncu da svojim zracima ogrije žito; prostor da bi se iz oblaka zvjezdanih plinova Sunce zgusnulo i izgaralo; na bezbroj zvijezda i galaksija i skupina galaksija razbacanih po svemiru i neophodnih da bi svaka galaksija, svaka maglina, svako sunce i svaka planeta ostala u prostornoj ravnoteži, i u času kad je bio zamišljen taj se prostor nezadrživo stvarao, u onom istom času kad je gospođa Ph(i)Nk izgovarala riječi: - rezance bih vam napravila, djeco! – točka koja je sadržavala nju i sve nas raspala se u lepezu daljina, svjetlosnih godina, svjetlosnih stoljeća i milijardi svjetlosnih tisućljeća, te se tako nađosmo bačeni na četiri strane svemira (gospodin Pber Pber sve do Pavije), a ona bi rastvorena u ne znam kakvu vrstu energije – svjetlosti – topline, ona, gospođa Ph(i)Nk, koja je u našem zatvorenom i licemjernom svijetu bila kadra za taj prvi nesebični čin, taj prvi, „djeco, kakve bih vam rezance napravila!“, istinski izljev opće ljubavi koji je istoga časa stvarao pojam prostora i prostor sam, vrijeme i univerzalnu gravitaciju i svemir gravitirajući, omogućivši tako rađanje milijardi i milijardi sunaca i planeta i žitnih polja i gospođa Ph(i)Nk koje po kontinentima tih planeta mijese svojim, od ulja sjajnim, plemenitim i brašnjavim rukama, a ona se otada izgubila i mi za njom tugujemo.

Italo Calvino, Tutto in un punto (1965)

Preveo s talijanskog Mario Kopić

- 20:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Sub rosa

U listopadu 2008. Andrija Tunjić napisao je dobar tekst o znamenitoj hrvatskoj šutnji. Pročitajmo ga:

Hrvatska šutnja i glasnogovornici

Svjetska ekonomska kriza, propast mnogih ljudskih sudbina, stanje koje graniči s nenormalnim životom, pa i katastrofom, našu inteligenciju malo zanima. Na sve to šuti i čeka. Pazi da se nikomu ne zamjeri. Uživa u plodovima svojeg za vječnost neupitnog i nepobitnog rada. Šuti, kako ju je desetljećima komunizam dresirao. I dalje vjeruje da oni koji šute neće biti zaboravljeni, da će ih netko zbog toga nagraditi.
Nije lako pobijediti navike i poslušnost koju je satrapski režim honorirao stipendijama, funkcijama, karijerama, uspjesima, nagradama... Onima koji nisu tako činili, koji nisu bili »poštena inteligencija«, slijedile su kazne, ponižavanje, gubljenje posla, uništavanje egzistencije, a često i smrt. Kako smo mali narod, rijetki nisu bili žrtve. Čak su to bili i mnogi koji su usiljeno šutjeli i čekali trenutak da progovore istinu.
Nakon urušavanja komunističkog jednoumlja očekivala se provala govora. Očekivala se istina o tom režimu i njegovim zlima. Očekivalo se da progovori nijema pamet. Međutim, malo se toga reklo, žrtve, oni koji su puštali glas, ili su umrle ili su i dalje nijeme. A rijetke koji pak progovore brzo se ušutka. Uglavnom argumentima komunističkog jednoumlja. Tako je većina zaboravila ne samo istinu o režimu nego i sebe. U ime obećavajuće sutrašnjice i konzumerizma mnogi su se odrekli svega što je značilo dostojanstvo i pamćenje. Prihvatili su globalizacijski kaos i beznađe u kojem umjesto žrtava govore njihovi, koji su postali glasnogovornici budućnosti. Postali smo društvo glasnogovornika. Inače, glasnogovornik je po svojoj naravi onaj tko odgađa istinu, on je skriva za neko »pravo vrijeme«. Sinonim su za tuđe misli, obličje za tuđe tijelo.
Iako nastupaju u ime demokracije, iako bi demos trebali podrobno upoznati s onim o čemu govore, glasnogovornici malo mare za drugotno, za drukčije od onoga što zagovaraju, što im nameće onaj u čije ime govore za što su odlično plaćeni. Zato uvijek zastupaju iste vrednote, iste istine, iste kriterije, iste ukuse, nude nam unificiranost kao perspektivu, vraćaju nas u jednoumlje. Oni predstavljaju poslušnost i sluganstvo, u današnjoj Hrvatskoj najpoželjnije i najveće vrijednosti.
Mišljenje kreirano komunističkim jednoumljem, kojega su simbol i današnji glasnogovornici, bili oni politički ili kulturni, i kad govori zapravo šuti i proizvodi strah od pravog govora, od govorenja istine. A glasnogovornici su samo krinka, maska, obrazina koja skriva naličje, koja glumi razgovor o bitnom. Govor glasnogovornika nije mišljenje nego je tuđim naumom izrežirano, poticano i sponzorirano zagovaranje šutnje.
Sve dok nam je mjera govora i mišljenja misao koja sugerira kako treba pričekati da netko drugi progovori umjesto nas, jer naš govor može ugroziti položaj koji imamo, beneficije, apanažu, utjecaj, ugled, mali su izgledi da ćemo biti Europa, ma što pobornici Europe govorili. Takvi kakvi smo, teletabični, zbroj poslušnosti i straha od govora i zamjeranja, Europu i ne zaslužujemo. Jer Europu ne zanimamo kao plagijatori njihovih života i njihova straha od sutrašnjice. Europu zanima naš strah od sutrašnjice, a ne poslušnost, zanima ih naš artikulirani izričaj, a ne mucanje. Kad progovorimo o svemu što nas priječi da govorimo, što nam brani da govorimo, tek tada bit ćemo Europa i Svijet. Brend smo mi, a ne nekakav znak kao što je YES. ZGB, kakav odnedavno kao veliko oko promatra Zagrepčane.

Andrija Tunjić



U Hrvatskoj se šuti kao nigdje drugdje na svijetu. Recimo, Bugari su znali šutjeti: u socijalizmu se govorilo da Bugari i krajnike operiraju rektalno, koliko se boje otvoriti usta. Hrvati su šutnju usavršili do zatajivanja u govoru: ovdje je jedini smisao govora da se bitno prešuti i zataška.

Evo današnjeg primjera. Ovako su pred jutro izgledale vijesti dva vodeća hrvatska dnevna lista, koje, zbog lakšeg snalaženja, ionako skupno možemo zvati "Jučernji list" (Jutarnji Večernji); ta, jedva da se po ičemu razlikuju, a u bitnom se svakako slažu: o bitnome nema zbora!

Pogledajmo što je to za najtiražnije dnevne novine u zemlji jutros bila vijest:

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Dakle, sumirajmo:

U Hrvatskoj je 7. ožujka 2009. godine vijest dana:

1. Da je Rus umro nakon što je pojeo 43 palačinke.
2. Da je navijač Athletica uživao uživo, simulirajući seks s voditeljicom.
3. Da je Simonica u suzama jer je Ante napustio Farmu.
4. Da su komunalci poskidali sve plakate L.Ritza.
5. Da Zdravko Mamić ovo, a najmlađi Mamić ono.

I da, specijalist pacijentu ne smije preporučiti bolovanje!

To su dakle udarni naslovi portala Večernjeg i Jutarnjeg lista!

U ovoj se zemlji nešto strašno prešućuje kad se o ovome mora pričati.

The rest is silence.

- 05:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Povijest se ponavlja: jednom kao tragedija, drugi put kao farsa

Image and video hosting by TinyPic
ImageHost.org

Once upon a time napisao sam komentar:

Self-plagiarism is style, rekao je Hitchcock. Ali, Hitch je kazao i to da nikada nije za glumce rekao da su stoka, nego tek da trebaju biti tretirani kao stoka, pa tog istinskog zabavljača ne treba uvijek shvaćati neozbiljno. Zašto posebno napominjem da je plagiranje samoga sebe možda stil?

Upravo sam otkrio Nietzscheov stilistički tik, idiosinkrazijsku* prisilu: Kanta je opisao ovim riječima: a onaj nihilist s kršćansko-dogmatskom utrobom shvatio je radost kao prigovor…, da bi se na drugom mjestu o Sokratu pitao ovako: Bješe li Sokrat zločinac? Ružnoća po sebi prigovor, u Grka je gotovo opovrgavanje.
Ovdje me se ne tiče istina o Sokratu, uostalom izvedena logikom: monstrum in fronte, monstrum in animo: Sokrat je bio ružan, ružni su kriminalci, kriminalci su dekadentni!

To je dakle pravi Nietzscheov prigovor: vrhunaravna uvreda za Nietzschea nije socijalnog, već psihološkog karaktera: Sokrat - jer je ružan - ne samo da je kriminalac, nego je i dekadent!
I dok bi mu prvo, s godinama, i oprostili, drugo je zauvijek neoprostivo!

Možda je Sokrat, vjerojatno je Sokrat bio grd k'o lopov - vidite, i naše jezičko iskustvo čuva tu frenološku predrasudu da su lopovi nužno ružni ljudi - ali je Nietzsche bio glup k'o kurac - vidite, i naše jezičko iskustvo čuva tu venerološku predrasudu da je kurac glup, valjda zato jer ima rupu na glavi - a kaj je s delfinima onda, ha? - pa za života nije mogao smisliti nikakvu veću objedu od dekadencije, iako, da završim s Hitchcockom, za razliku od njega nije znao odrediti njen smisao, logiku i istinski razmjer njene razornosti:

"Once a man commits himself to murder, he will soon find himself stealing. The next step will be alcoholism, disrespect for the Sabbath and from there on it will lead to rude behaviour. As soon as you set the first steps on the path to destruction you will never know where you will end. Lots of people owe their downfall to a murder they once committed and weren't too pleased with at the time."
___________

* Ha, ha, ha, sjajno je uz Nietzschea dopisati riječ idiosinkrazija, pa čak je potiho, lento, otegnuto, i izgovoriti; Nietzsche bi uživao znajući da to činimo.

22.03.2007. (08:59)

Naravno, nisam dugo trebao čekati: već sutradan, Igra je kod Slojmuna protestirao protiv moje objekcije na račun Nietzscheovog stilističkog tika, koji, naravno, nije samo jezičke naravi, sisa, jer Nietzsche misli da mislimo jezikom, pa, ako je vjerovati Nietzscheu, bit će da je posrijedi veća sisa, nedaća, kako sam nedavno zlobno, mada sisa, točno nagovijestio, kurac, sisa, moguće čak Tourettov sindrom, krava, kurac, sisa, mislim ta potreba za, pička, konj, konj, za stalnim ponavljanem, sisa, sisa, ponavljanjem riječi ili misli kao što su ružnoća, kurac, ili misli kao što su ružnoća ili radost, sisa, konj, krava, kurac, kao prigovor, a u najapstraktnijem i finalnom, sisa, sisa, kurac, pička, krava, puši, puši, konj, obliku vječno, arahaahrararrggh, prigovor, prigovor, sisa, sisa, argahargahrag...vječno ponovno došašće!

Čujmo Igru:

Nema od toga ni go kurac - psihološko jeste socijalno, jeste čak i ekonomsko, jer je ono psihološko sve što je moguće i staje u njega. Tako da je zamerka povodom Nietzschea i Sokrata potpuni promašaj: već samim tim što Nietzsche nikada ne misli na fizičke atribute.

Dajmo do riječi, konačno, doći i Nietzscheu:

Sokrates gehörte, seiner Herkunft nach, zum niedersten Volk: Sokrates war Pöbel. Man weiss, man sieht es selbst noch, wie hässlich er war. Aber Hässlichkeit, an sich ein Einwand, ist unter Griechen beinahe eine Widerlegung. War Sokrates überhaupt ein Grieche? Die Hässlichkeit ist häufig genug der Ausdruck einer gekreuzten, durch Kreuzung gehemmten Entwicklung. Im andren Falle erscheint sie als niedergehende Entwicklung. Die Anthropologen unter den Criminalisten sagen uns, dass der typische Verbrecher hässlich ist: monstrum in fronte, monstrum in animo. Aber der Verbrecher ist ein décadent. War Sokrates ein typischer Verbrecher? — Zum Mindesten widerspräche dem jenes berühmte Physiognomen-Urtheil nicht, das den Freunden des Sokrates so anstössig klang. Ein Ausländer, der sich auf Gesichter verstand, sagte, als er durch Athen kam, dem Sokrates in's Gesicht, er sei ein monstrum, — er berge alle schlimmen Laster und Begierden in sich. Und Sokrates antwortete bloss: „Sie kennen mich, mein Herr!” —
Götzen-Dämmerung

Antropolozi među kriminalistima kažu nam da je tipičan zločinac ružan: monstrum u licu/izgledu, monsturm u duši.
Englezi prevode ovako: The anthropological criminologists tell us that the typical criminal is ugly: monstrum in fronte, monstrum in animo [monstrous in appearance, monstrous in spirit].
Nietzsche izrijekom povezuje vanjštinu i unutrašnjost, fizički i psihički čovjekov lik: ružan je in fronte eo ipso zločinac, duševna nakaza! I baš zato jer je fizički ružan, zločinac je, kao što njegova zloča ostavlja vidljiv trag in fronte, na vanjštini!

Cijela ova uzaludna raspra pala mi je na pamet kad mi je danas Tomislav Sunić poslao svoj tekst, koji ovdje objavljujem u cjelosti:

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Tomislav Sunić


Dosad su u studiju komunističkog terora primjenjivane metode iz područja političkih znanosti, historiografije, filozofije, antropologije i međunarodnog pravosuđa. Veliki broj knjiga o komunističkim zločinima dodatno je omogućio da se upozna taj politički fenomen dvadesetog stoljeća, uz kojeg se neminovno povlači emotivno i veliko žrtvoslovlje. Bilo da je riječ o bivšoj komunističkoj Kambodži ili bivšoj komunističkoj Poljskoj, u svijesti naroda i građana bivših komunističkih država, komunizam će ostati zapamćen kao sinonim za neljudski politički sustav.

Usprkos propasti komunizma kao ideološkog i političko-pravnog sustava, ideal tipski glavne komunističke ideje jednakosti i stalnog ekonomskog rasta ( ekonomizma) i dalje su žive, premda u drugim oblicima i pod drugim nazivima, i to čak kod ljudi koji slove kao desničari i antikomunisti. Možda je razlog tome, kao što je već prije bilo riječi na ovim stranicama, da su se u praksi komunističke ideje jednakosti, internacionalizma ( globalizma) i ekonomskog rasta, danas mnogo bolje ostvarile na liberalno kapitalističkom Zapadu nego u tzv.zemljama bivšeg real-socijalizma.

No malo je dosad bilo pokušaja da se komunistički sustav analizira u okvirima moderne medicine i genetike. Odmah se može postaviti pitanje da li postoji 'komunistički čovjek'? Da li je na primjer komunizam u Jugoslaviji, kao što to tvrde sociobiolozi, stvorio posebnu podvrstu bića sa komunističkim genotipom i čije se ponašanje može uistinu objasniti kao 'komunističko'? U studiji komunističke patologije ruski znanstvenik, romanopisac i disident, Aleksander Zinovjev, davno je opisao homo sovieticusa i na taj način pridonio boljem poznavanju komunističkog sustava. Po Zinovjevu, homo sovieticus nije samo literarna figura za opis posebnog društvenog tipa čovjeka ili pak alegorija na komunizirane mase građana bivšeg Sovjetskog Saveza ili bivše Jugoslavije, već nova biološka ali i neminovna nakaza modernih masovnih demokracija. Vrijedi spomenuti bivšeg jugoslavenskog autora i bivšeg komunistu Milovana Djilasa ili pak Hrvata Antu Ciligu, koji su oboje vrlo dobro opisali metode komunističke društvene selekcije, ozakonjenog državnog terorizma, rađanje nove klase, i intelektualnu samocenzuru, premda oba dva autora ne koriste sociobiološke kvantitativne metode. Usput, da li je slučajno da su tih dvoje antikomunističkih klasika, Ciliga i Djilas, koji su postigli svojevremeno slavu u francuskom i američkom visokom školstvu, potpuno nezapaženi u današnjoj hrvatskoj publicistici? A zašto hrvatsko ministarstvo kulture ili ministarstvo znanosti ne uključi ta dva svjetska autora kao obveznu literaturu u srednjim školama ? Tim više jer nije riječ o desničarima ili fašistima, nego o bivšim istaknutim čelnicima komunističkih pokreta, koji su komunizam poznavali iznutra. Odgovor nije teško naći. Djeca titoista drže i dalje sve poluge javnog života u Hrvatskoj.

Biologija, biopolitika, bioetika..

Pristup komunističkoj problematici sa sociobiološke ili genetske, ili kako se to danas kaže 'biopolitičke' ili 'bioetičke' perspektive, otvara druge vidike, ali i fronte, te dodatno u retrospektivi objašnjava ne samo fenomen komunizma nego i fenomen postkomunizma u istočnoj Europi – uključujući i u Hrvatskoj. Sociobiologija je nemila grana moderne sociologije koja definira političko ponašanje pojedinaca i političke sustave na temelju gena, odnosno na temelju sastava genetskog fonda neke nacije. Većina sociobiologa, usprkos svojih brojnih knjiga potpuno je marginalizirana, njihove knjige gotovo nedokučive široj javnosti, a mnogi su izloženi i intelektualnoj cenzuri, ako već ne i gubitku profesorskog mjesta. Od važnijih modernih sociobiologa treba navesti u Njemačkoj pokojnog Nobelovca Konrada Lorenza, jos živog njegovog učenika, Irenaeusa- Eibl Eibesfeldta, u Americi Arthura Jensena, a u Engleskoj Richarda Lynna i donekle Richard Dawkinsa. Za razliku od liberalnih i marksističkih mislioca, sociobilozi tvrde da je hereditet, a ne društvena sredina presudna u političkom i društvenom ponašanju.
Logično da akademska disciplina sociobiologje, koja kombinira prirodne znanosti sa društvenim znanostima, nije nimalo draga niti ideolozima niti teolozima, jer ona počiva na čistim empirijskim zasadama. Njeni osobiti neprijatelji su takozvani moderni ljevičari. Već po svom isticanju herediteta i ulozi gena u političkom ponašanju pojedinaca i naroda, sociobiologija vodi do klasificiranja ljudi po njihovom kvocijentu inteligencije, a u konačnici i po njihovoj rasi. U modernim multikulturalnim društvima sociobiološki stavovi su pravno neprihvatljivi, a često i krivično kažnjivi. Ulaziti u rasprave zašto danas u belgijskim zatvorima ima preko 50 posto ne-Europljana, zašto u austrijskim i njemačkim zatvorima ima u prosjeku više neeuropskih građana nego lokalnog stanovništva, zašto od 2,5 milijuna zatvorenika u Americi 80 posto čine afro-Amerikanci i latino – Amerikanci, lagano može dovesti do krivične prijave za „rasnu netrpeljivosti“. Sociobiologija je zakleti neprijatelj modernih višerasnih (ili eufemistički rečeno „multikulturalnih“) društava. Nije čudo da većina sociobiologa ulaze stoga kod svojih liberalno-ljevičarskih protivnika u kategoriju teoretičara „rasista“ i „nacista“.
Niti Katolička crkva ne štedi sociobiologe. Već po svojoj definiciji sociobiolozi su ateisti i agnostici koji koriste evoluciji i učenje Gregora Mendela (katolički svečenik!) i Charlesa Darwina, koji a priori odbacuju pojam da su svi ljudi jednako stvoreni po jednom bogu. U kratko, velik broj sociobiologa vjeruje u genetski determinizam tj da je čovjek predodređen prvenstveno svojim nasljeđenim genima -- a tek onda ostalim čimbenicima, kao što je to sredina, ishrana, odgoj, škola i ekonomski sustav.
Automatski takav pro-hereditarni stav vodi i do neminovnog prihvaćanja diskriminacije. (I sama riječ „diskriminacija“ danas ima negativno političko značenje, premda prije pedesetak godina ta riječ ima neutralno značenje, koji nimalo nije imao rasni prizvuk segregacije). Ako se uzme pretpostavka da razlike u kvocijentu inteligencije među rasama i medu pojedincima zaista postoje, onda se dakle nameću i radikalno drugačiji zaključci glede stabilnosti ili pak kaosa u političkim sustavima diljem svijeta. Zašto na primjer Japan ili Amerika ili Izrael imaju velik broj znanstvenika, te ujedno i drugačije političke sustave, a zašto pak drugi narodi, naročito u Africi nemaju gotovo niti jednog astrofizičara ili nobelovaca ili su pak stalno izloženi kaotičnim epidemijama i ratovima? Po mjerenju Lynna Japanci i Kinezi imaju u prosjeku najveći kvocijent inteligencije (120), nakon njih dolaze Zidovi ( cca 100 do 115), nakon toga europski narodi sa kvocjentom inteligencije između 90 i 100. Kod Hrvata prosječan kvocijent inteligencije iznosi 96. Brojne psihometrijske analize koje koriste sociobiolozi teško je sažeti u nekoliko redaka.

Aristocid

Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla,koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik.

Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog 'genetsko fonda' ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!) Takav stav imao je i sovjetski nadriznanstvenika Trofim Lisenko koji je smatrao da se žito može saditi na Antarktiku, i da se genijalci mogu fabricirati po petoljetki. Ove teze - naime da socijal-ekonomska sredina čini čuda - a koje su dan danas veoma raširene u mekšem obliku u multikulturalnim liberalnim demokracijama, uključujući i u Americi, idealni su povod za neradnike, sitne kriminalce, o osobito pogoduju osobama niske inteligencije koje u pravilu za svoje psihofizičke nedostatke optužuju uvijek „nekog drugog“. Ali zato nikad svoje vlastite slabosti. Može se slobodno uzeti pretpostavka da su nakon 1945. godine Hrvati, doživjeli apsolutnu biološku katastrofu čije psihofizičke i antropološke (i kranometrijske? oblik glave, o.a. ) posljedice još nisu dovoljno proučene.

Već od početka Boljševičke revolucije u carskoj Rusiji, komunističkim revolucionarima prvi su na meti bili aristokracija, kršćanski kler, odnosno svi oni koji su svojom inteligencijom i znanjem odskakali od prosjeka. Tu je komunizam sa svojim učenjem vrlo jasan, pa stoga i prihvatljiv širokim masama isticanjem primamljive „uravnilovke“. Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titosti ubili 1945.g. ( pisci: Ivan Softa, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peros, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo… Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svečenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligenicje. ( Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l'Occident,1992).

Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine - uključujući i „tihi Bleiburg“ , tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo. Pod pretpostavkom da nije bilo te katastrofe možda bi Hrvati danas imali ne samo veći ekonomski standard nego bi u pojedinim sektorima znanosti bili prilično zapaženi. Uzmimo drugu pretpostavku. Kako bi se riješila jugoslavenska kriza 1990. da su kojim slučaju bili na vlasti vrlo inteligentni i visoko školovani Milan Stojadinović, koji odlazi u Argentinu, i Vlatko Maček koji završava život u Americi? Uostalom, ako se i gleda psihoprofil ili fenotip čelnika u Hrvatskoj i Srbiji iz 1991. godine, napadno upada u oči da su i jedni i drugi bilo prije ili kasnije pobornici komunističke i jugoslavensko titoističke ideologije „uravnilovke“.
Likvidacije i progon inteligentih ljudi dovodi i do ekonomskog zastoja. Zimbabve ( bivša Rodezija) je nekad bila izvoznica žitarica. Danas ih uvozi jer vlada glad. Nije nikakvo čudo da takozvano sovjetsko čudo i lansiranje Sputnjika u orbit, Sovjeti mogu zahvaliti zarobljenim njemačkim znanstvenicima. Isto tako nije čudo da je tzv. „jugoslavensko čudo“ prvenstveno stvoreno od njemačkog roblja ( 'folksdojčeri' i njemački zarobljeni vojnici) širom Jugoslavije nakon drugog svjetskog rata. Pod pretpostavkom da je Hrvatska uspjela zadržati svoj genetski fond i da nije bilo Bleiburga, pod pretpostavkom da se Hrvati nisu selili na Zapad, nije isključeno da bi Hrvatska bila danas dinamična zemlja sa 8 milijuna ljudi, uz sasvim drugačiju selekciju političkih elita i zasnovana na sasvim drugačijim političkim pretpostavkama. Ovako i danas i dalje nepisanu prednost u stvaranju javnog mijenja imaju djeca udbaša i oznaša, čija povijest nikako da se lustrira.
Na ovakve analize može se u medijima gledati sa podsmjehom. Međutim podsvjesno svaki pojedinac zna u izvanrednom stanju gdje i kojem plemenu on pripada. I gdje mu je njegovo pravo pleme. Ako to ne zna ili ne želi znati, kad tad će ga „onaj drugi“ podsjetiti tko je on, što je on i čiji je on. Cinički zvuci, ali znatan broj Hrvata otkrio je je svoj „hrvatski paleokorteks“ tek u trenutku kad su se pojavili snagatori poput Karađorđevića i Miloševića, tj. kad im je ne samo voda, nego i nož došao do vrata.
Podsvjesno svi mi znamo da su stari Latini imali pravo kad su govorili da se po nečijem licu pozna čovjek ( in facie legitur homo). A veliki Nietzsche još je precizniji kad kaže prastaru europsku mudrost „monstrum in animo, monstrum in fronte“ (monstrum po duhu, monstrum po glavi). Prevedeno na pučki hrvatski jezik politički razbojnik prepoznatljiv je po svom izrazu lica.

- 03:33 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 06.03.2009.

Ja sam

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

PB: Google ne izbacuje ovaj pojam :)...patentiraj ga :)

TG: A definicija?

RB: Ja sam ostenzivna definicija parapsihodelije; u Enciklopediji važnih riječi i rijetkih stvari pod tim je pojmom moja slika, u bojama, jasno, florescentnim.

TG: Imat ću to na umu:). I naravno nabavit tu enciklopediju jer sramota je da nisam to znala, ..kriv je nepotpuni obrazovni sustav :)


Mi, Nemanja, Vaseljenski Car, činodejstvujući s © znamenujemo da je kopiranje i raspačavenje reči "parapsihodeličan" bez dopuštenja autora opasno po zdravlje i stoga je, za vaše dobro, strogo zabranjeno.

Nemanja, koji je večan, svečan i lep, pri tome neveštastven Ktitor Kosmosa i miljenik mladih štićenica, udovica i klikuša, Car vaseljenske posvudi i vanvasionskih oblasti, blagomirisni Zatornik besova, otalen se ima smatrati parapsihodelijom, što je bilo, jest i bit će Njegov prerogativ.

Image and video hosting by TinyPic

- 01:51 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.03.2009.

Vazda neki natječaj

Image and video hosting by TinyPic

Svojim riječima napiši zašto misliš da bi ove godine na Farmi jedan od kandidata neizostavno morao biti i Klasik.

Po tekstu najboljeg obrazloženja ovaj će čovjek

Image and video hosting by TinyPic

snimiti najuspješniji film ex-Yugoslavije, ikad.

- 09:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Farma

Image and video hosting by TinyPic

- 07:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Intervju sa sociologom i filozofom Zygmuntom Baumanom

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Gospodine Bauman, napunili ste osamdesetu. Morali ste kao dijete iz poljske židovske obitelji pobjeći u Sovjetski Savez, vratili ste se natrag kao vojnik, kasnije emigrirali u Izrael, potom u Englesku. U kojoj biste zemlji na svijetu najradije danas imali dvadesete godine?

Zygmunt Bauman: Ja sam evo trideset godina britanski građanin. Engleska je dobro mjesto za izbjeglice, emigrante i apatride. No pitanje o državi mojega izbora nisam nikad na taj način postavio. Kad sam morao napustiti Poljsku, nakon mojeg otpuštanja s fakulteta, imao sam 42 godine i nikad prije toga nisam došao na ideju da ću bilo gdje dočekati mirovinu do u Varšavi. Nije mi tada ništa drugo bilo preostalo nego otići. Povijest često usko surađuje sa slobodnim izborom, oni se jedva mogu odvojiti.

Ne postoji niti jedna druga bolja ili gora država negoli je zavičaj?

Bauman: U mojem dugom životu živio sam u različitim društvenim sustavima, s njihovim nadama i strahovima. Možda je moj jedini način mudrosti biti siguran da na zemlji ne egzistira jedno dobro društvo.

Što bi to bilo dobro društvo?

Bauman: Društvo koje sebe nikad ne drži dostatno dobrim, koje motri na nepravdu, nesreću i bol, to društvo ostaje pak nespokojno.

No to su osobine modernih društava što ih vi istodobno kritizirate.

Bauman: Moderna se naslanja na uvjerenje da se sve da usavršiti ljudskom snagom. Maksima pak današnje politike glasi: Nema nikakve alternative. Leibniz bi rekao: Živimo u najboljem od svih mogućih svjetova. Još uvijek držim do socijalističkih misli da o kakvoći jednog društva treba prosuđivati prema tome mogu li njegovi najslabiji članovi u njemu voditi uspješan život.

Što razlikuje današnja postindustrijska društva od njihovih totalitarnih predšasnika? Što je danas novo?

Bauman: Danas živimo u ubrzanoj moderni ili, kako je ja nazivam, u „tekućoj moderni“, u potrošačkom društvu u kojem su ljudske povezanosti ograničene na brzo zadovoljstvo. Ljudi su vrijedni samo dok pružaju zadovoljenje. Dvije elementarne potrebe u tom društvu stoje jedna naspram druge: želja da se u uskomešanom moru ima sigurna luka i istodobno potreba da se ne bude vezan, da se imaju odriješene ruke, da se raspolaže manevarskim prostorom. Tko se želi osloboditi veza, ne mora se napinjati. Može ih uživati kao slobodni potrošač i potom ih odbaciti. No ako svatko može vratiti ljudsku povezanost u prodavaonici na zamjenu, gdje ostaju tada prostori gdje se može gajiti osjećaj moralne odgovornosti za druge? U tradicionalnoj modernoj etici na snazi je bilo pokoravanje pravilima, postmoderni moral, s druge pak strane, zahtjeva od svakog preuzimanje odgovornosti na sebe. Sad je čovjek kao skitnica na putu, mora se individualno odlučiti što je dobro, što loše. To je zadugo bila lijepa vijest, sve dok konzum nije kolonizirao međuljudske odnose.

U Vašoj knjizi Wasted Lives: Modernity and its Outcasts izdvajate renesansnog umjetnika Michelangela kao posebnog predstavnika moderne proizvodnje otpada. Kada su ga pitali kako stvara ljepotu svojih skulptura, odgovorio je da naprosto uzima mramorni blok i otkleše sve suvišne dijelove. Što to ima s našim suvremenim društvom?

Bauman: Ljudi i društva nisu nikakvi mramorni blokovi. No to što se otpad mora odstraniti kako bi se jedan oblik usavršio jest temeljno načelo modernog oblikovanja. Ugodno će se razaznati samo ako se beskorisno odbaci. Ono što budi interes jest harmonija produkata, otpad moraju odnijeti smetlari, neopjevani heroji moderne. Uspjeh se naših demokracija s državnom socijalnom politikom naslanjao dugo na to što smo izvozili ljudski i materijalni otpad. Modernu od početka karakterizira kretanje bezbrojnih ljudi koji su u društvenim porecima svojih zemalja bili beskorisni, koji su emigrirali i putem izvoza svojih životnih stilova uništili egzistencijalne temelje u zemljama u koje su prispjeli. Danas je planet zauzet do zadnjeg ugla. Nema više slobodnih deponija. Prekomjerni ispadaju iz klasnog sustava, iz svake društvene komunikacije i više ne iznalaze put. To je novost krize.

U Francuskoj su ti izopćenici pokušali s pobunom. Zašto izopćenici revoltiraju baš u Francuskoj republici s njezinim idealom građanske ravnopravnosti?

Bauman: Tamo postoje razlozi za to više nego bilo gdje drugdje. U Francuskoj je na uvredu došlo poniženje. Na ranu društvenog odbacivanja stavljena je sol službeno proklamirane političke jednakosti svih građana. Useljenici stranog kulturnog podrijetla, društveno nepoželjni i ekonomski neasimilirani, trebaju navodno biti Francuzi kao i svi ostali. Načelo ravnopravnosti je u protuslovlju s posebnim potrebama tih najslabijih. Ono previđa da ti useljenici mogu tek onda biti ravnopravni Francuzi kad su ekonomski prihvaćeni u društvo kao i drugi.

Etničke i religiozne razlike nisu ono što dijeli?

Bauman: Etničke i religiozne razlike, koje se danas preklapaju sa socijalnim deklasiranjem, spadale bi u podređene privatne osobine da je politika prevladala ekonomsko zapostavljanje useljenika. Događaji u Francuskoj nam kazuju da između tolerancije i solidarnosti postoji elementarna razlika. Tolerantnost ostavlja drugog da bude onakav kakav jest. Solidarnost pak poklanja naročitu pozornost i posebnim potrebama različitih ljudi.

U ljudski otpad ubrajaju se izbjeglice, ljudi bez države, iskorijenjeni, nezaposleni. Što imaju zajedničko jadne izbjeglice s nezaposlenim u našem društvu?

Bauman: Zajednička im je beskorisnost njihova života. Giorgio Agamben ih je opisao u svojoj knjizi Homo sacer kao one koji su isključeni iz demokratskog skupa pravila. Također i nezaposleni ispadaju iz društvenog poretka: oni se u potrošačkom društvu, kao oni koji ne proizvode, vide kao loši potrošači i kao financijski problemi. Kao socijalni slučajevi. Za njih može postati teško poštivati pravila demokratskog društva.

Ipak su oni, za razliku od Agambenova homo sacer-a, ljudi s državljanskim pravima i osigurani su temeljnom socijalnom pomoći. Nije li to dostatno ta priznanje legitimiteta jedne zajednice?

Bauman: Država susreće te prekomjerne, kao i svi koji imaju strah od budućnosti, tako što se mijenja od socijalne države u državu sigurnosti. Ona, doduše, ne može više pružiti svojim građanima sigurnost u širem smislu, u smislu izvjesnosti, socijalnog staranja i zdravstvene zaštite. Ona ne može ponuditi nikakvo kolektivno osiguranje protiv osobna neuspjeha. Budući da je država tu moć izgubila, koncentrira se na sigurnost u smislu borbe protiv kriminaliteta, osiguranja osobna zdravlja i zaštite potrošača. Obećanje o pružanju nužne zaštite ovdje ide ruku pod ruku s porastom strahova od stranaca i s tim se strahovima može izvrsno profitirati.
Politika i moć, pišete, danas su razdvojeni. Kamo je emigrirala moć iz prethodnih vremena? Gdje je ostala?
Bauman: Kad sam prije pola stoljeća studirao, nacionalna je država slovila kao najviša institucija. Ta je država bila suverena u tri smisla: ekonomskom, vojnom i kulturnom. Brak između politike i moći činio se u nacionalnoj državi neraskidivim. Danas su sva tri suvereniteta propala, moć je emigrirala iz politike u tri smjera. Prvo, u globalizirani prostor gdje transnacionalni poduzetnici imaju moć i u dvojbenim ga slučajevima napuštaju. Drugo, moć se gubi pobočno, da tako kažemo, u potrošačkim tržištima, u kojima zakazuju demokratsko upravljanje i kontrola. Treće, moć se konačno premjestila na dolje, među građane, koji sad pokušavaju privatno riješiti probleme društvenog podrijetla. Moj je kolega Anthony Giddens ovo imenovao smjenjivanjem tradicionalne politike kroz life politics.

U tu politiku spada i napor pojedinaca da žele sebe neprestance učiniti optimalnijim. Opisali ste „fitness“ kao zapovijest „tekuće“ moderne. Usto dolaze zapovijesti da se bude učinkovit i inovativan. Jesu li to elementi nove religije?

Bauman: Ne, budući da su to racionalni načini ponašanja. To su racionalne reakcije na iracionalne okolnosti. Onaj tko ne zna što će se dogoditi s njegovim radnim mjestom sljedećeg mjeseca, mora biti razumno fleksibilan. Svatko mora danas računati na to da će u svom životnom vijeku 11 puta promijeniti radno mjesto, bilo bi dakle glupo da iskazuje lojalnost poslodavcu. Kako netko da bude solidaran prema bližnjem ako zna da će sutra dospjeti na neko drugo mjesto na svijetu? S fitnessom imamo slično: pojedinac pokušava neprestance skupiti iskustva sreće koja se još nisu oprobala. Fitness je beskrajan proces koji potrošačko društvo prikazuje kao razumno. Fitness znači biti pripravan na sve moguće okolnosti.

Pritom je tradicionalni Bog bio koristan. Moderna je čak i monoteističkog Boga ukinula, koji je dušama ranije obećavao sigurnost. No u trenutku iznova otkrivamo Boga oca.

Bauman: Prije 250 godina potres u Lisabonu suočio je suvremenike s iskustvom koje nalikuje na cunami u naše vrijeme. Potres je u filozofiji značio kraj teodiceje. Ideja o svemoćnom, brižnom Bogu više se nije dala održati. Taj Bog nije pravio nikakvu razliku u prirodnoj katastrofi između pobožnih i grešnika. Potres je u Lisabonu još jednom predstavio biblijsku knjigu o Jobu. Otada je nastala ideja da se priroda da u ruke čovjeku i da se povjeri njegovu umu. Katastrofe kao što su cunami ili uragan danas nas opet pogađaju kao slijepe sile i mnogi u naše vrijeme reagiraju na njih s velikim pojednostavljenjem, koje za njih znači Bog. Bog? To je glad za apsolutnim, potreba za čistoćom, što se izražava u povratku religije. Iscrpljenost u svijetu koji je tako nerazumljiv, vodi želji da se ponovno zamjeni sloboda za sigurnost. Sigmund Freud je u svojem djelu Nelagoda u kulturi iznio kako je civilizacija smjena između slobode i sigurnosti. Njihalo naizmjenično udara u jednu ili drugu stranu, neprestance. Mi beskonačno eksperimentiramo s tom dilemom.

Monoteistička ideja stvaranja u kojoj nijedno stvorenje nije otpad i gdje nitko nije beskoristan ne nosi tako za Vas ništa?

Bauman: Ona je lijep san koji nećemo prestati sanjati. On je pak neispunjiv. Slučaj, ambivalentnost, nejednoznačnost, na sve te nelagodne osobine slobode treba staviti točku. No sloboda se pridobiva samo po cijenu neizvjesnosti.

Razgovor vodila Elisabeth von Thadden
(Die Zeit)

Preveo s njemačkog Mario Kopić

- 00:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 04.03.2009.

Na promociji filma

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Žao mi je, Lečeni, što nisam stigao na tvoju promičbu i raspačavanje.
Sinoć sam na putu za Perjasicu, pardon za Profil (ahahaha), ugledao trojicu buzuranata kako se tiskaju ispred kina Europa. Pomislio sam da bih možda mogao ostvariti sodomijski kontakt s nekim od njih, premda sam imao nekakav jebački predosjećaj da ću ih naguziti svu trojicu. Odjednom.
- Dobar večer, rekoh.
- Merha ba, uzvrati še.
Upitao sam ih zašto stoje šćućureni na kiši, umjesto da se njišu na mom žilavom piši.
Rekli su da čekaju premijeru filma "Bjuik iz Smedereva" jedinog hodajućeg klasika Miljenka Jergovića. Nisam časio ni časka. Pridružio sam se bosanskim rodoljubima i ušao u kino Jevropa.
Dok smo čekali projekciju, na platnu su se vrtjeli reklamni spotovi za novi film snimljen prema Jergovićevu romanu "Srda zijeva, u sumrak, na puhove". Izvadio sam svoj kvrgavi ud i zabio ga Muji u čvalje. U prvom redu je sjedio Miljenko i to me dodatno popalilo. Kad sam se ištrcao Mujezinu u facu, dohvatio sam njegovog čupavog drugara Zejtina i nagnuo ga preko sjedala. Prvo sam pogladio njegove kovrče koje su me podsjetile na kovrče klasika i penetrirao bolno, govoreći mu "Miljenko moj, ahhhh, mili moj čupko".
Prema odjekivanju njegova stenjanja shvatio sam da u dvorani kina Jevropa ima ukupno šest gledatelja (sa čuvarom).
Pitao sam ih kako to da premijera jednog klasika zjapi prazna?
- Svi su na promociji knjige "Gospodar Karlovca", uzvratiše složno kako sam Bosanci umeju.
I sad me ti pitaš zašto nisam došao na predstavljanje tvoje knjige. Ne znam, ima nešto neodoljivo u tim iskonskim bosanskim šupcima.

markiz 04.03.2009. 19:23

- 23:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Predstavljanje zbirke pjesama

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Izvješće prenosimo ljubaznošću Inhibitora s kultnog bloga Patologija

Mjesto radnje?
Profil SupačStore.
Početak predstavljanja?
03.03. 2009. u 19:00 (s elegantnim kašnjenjem od 10-tak minuta)
Autor?
Tomislav Čadež.
Naziv zbirke?
Vidi naslov.
Tko je predstavio knjigu?
Nenad Popović, Milivoj Beader, autor i Aleksandar Flaker.
Profesor Flaker?!
Glavom i bradom.
Odmah po dolasku izljubio sam se s uzbuđenim autorom poslije čega sam prišao stolu s vinom jer nova zbirka poezije svakako je razlog za pravo slavlje. Čašica, dvije i već sam s galerije upućivao odvažne poglede ljubiteljicama književnosti koje su se muvale između polica s knjigama u prizemlju. Zidovi Profilove superknjižare čuvaju ustajali suhi zrak koji se miješa s vonjem celuloze što me podsjetilo na Interliber. Čak je i Frankfurt Book Fair prozračniji od ovih naših hrvatskih sajmišta knjiga. Skupilo se tu dosta ljudi raznoraznih profila (to je zato što smo bili u Profilovoj knjižari), ali za oko mi je zapela jedna mlađahna brineta neobičnih okvira naočala koja je izgledala kao ženski Clark Kent. Pulsirajuće bradavice na njenim grudima izgledale su kao da će svaki čas rasparati zategnutu bijelu košulju i da će ispod te plahe odjeće uskrsnuti superjunakinja koja spašava svijet, ali to se nije dogodilo. Uostalom, što se tu imalo za spasiti?
Skupili su se, dakle, glumci, novinari, glumci i novinari. Novinari su tražili temu. Tema je tražila novinare. Osjećao sam nelagodu u takvom neobičnom okruženju, ali onda ugledah jednog poznatog pisca. Bio je to Pero Kvesić koji je mjerkao jednu zgodnu crnku dok je dohvaćala knjigu s police. Nisam oklijevao, pridružio sam mu se u tom poimanju ženstvenosti. Upitao sam ga znači li K. iz naslova njegove kultne knjige Uvod u Peru K. zapravo spolovilo? Zagonetno se osmjehnuo i rekao da to mogu provjeriti u novom izdanju koje je u pripremi. Nastavili smo gledati crnku koja je opet dohvaćala pa vraćala knjige na police, dok joj se linija utegnutih butina ljeskala na neonskoj rasvjeti.

Image and video hosting by TinyPic

I tad je počelo. Izdavač Nenad je u uvodnim riječima pohvalio svog konja Tomislava i pročitao pjesmu "Na putu za Perjasicu". Potom je M. Beader pročitao „Odu Richardu Dawkinsu“ koja je prema mojem skromnom mišljenju najbolja u cijeloj u knjizi. I, konačno, autor je na inzistiranje Notorious B.I.G.-a iz prvog reda pročitao „Odu Stipi Šuvaru“.
- Zar ga nisu koknuli, upitah Peru.
- Koga?
- Notorious B.I.G.-a*?
- Ah, njega, nasmijao se Pero, Pa to je Denis Kuljiš.
Uistinu, kad se okrenuo shvatio sam da je to on. Nevjerojatno je to kako vrućina i loša rasvjeta mogu iskriviti percepciju. Onda se dogodilo veliko finale – govor profesora Flakera koji je u tim godinama ne znam kojim čudom došao na predstavljanje knjige i rekao nešto što je zaintrigiralo sve prisutne – zbirka Gospodar Karlovca je "ritmizirani feljton" koji mu se jako svidio. Još je nešto mrmljao o poveznici gospodara misli iz „Ode Stipi Šuvaru“, naslova knjige i gospodara svemira, ali tu smo ga već počeli gubiti. Profesor je svojim riječima razgalio autora koji je na kraju zahvalio Simi Mraoviću zbog kojeg se počeo baviti pjesništvom pa je predstavljanje knjige završio u suzama. Iskrenim, prijateljskim suzama. Bila je to jedna lijepa promocija.

Image and video hosting by TinyPic
____________________________________

* Christopher George Latore Wallace (1972 –1997), popularni američki rapper
ubijen u drive-by pucnjavi u L.A.-ju

- 17:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Tomislav Čadež: Pjesme II

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

U žutim i crnim najkicama,
u pokisloj šumi,
u maskirnoj jakni
na mokru kladu
sjeo sam.
U bilježnicu,
čiju površinu remete kapi,
veliku pišem
pjesmu.

Vidio sam jučer risa!
Sa sedam-osam metara,
dvije ili tri sekunde
gledao sam bokocrt mačke
koja je čuperkastu glavu okrenula prema meni
i podrhtavali su mišići na njezinim povelikim butinama,
gipko meso ispod narančastog krzna.

Jer svjetlo je padalo tako,
krvavo je svjetlo izdisalo
u katedrali bukovoj i jelovoj,
pa su čak i njegove pjege postale gotovo ljubičaste.

Prvim me je skokom odmjerio,
u drugom je nestao,
snažno,
tako je nestao,
okomito preko stijene u šumu.

O, zar sam toliko odličan bio
da sam i najoprezniju i najrjeđu zvijer
privukao toliko da mi dopusti
da je pogledam u oči?

Pišem u šumi,
na bukovoj kladi,
veoma lako dirigira vjetar
kišom i lišćem,
premoćnim orkestrom.

Meni kontrapunkt kraj ušiju stvara
pokrov maskirne kapuljače
moje veteranske jakne
o koju dobošare najkrupnije kapi.

Osjećam da nisam dovoljno dugo
ostao u ratu,
i zato mi je lijepo dok slušam
nepredvidiv hod kišnih nožica
po platnenom klobuku,
što dalje od svih ljudi,
samo da život promatram,
kako je nastao,
koje sve zvukove nudi.

Vidio sam, ovih dana, i dvije lisice,
tri zeca ukupno, kosova nekoliko tuceta,
i drozdova, mnogo malih pjevica
i šojku,
prenuo sam, pred sumrak,
iz prijetećeg drijemeža
veličanstvenu jednu
sovuljagu buljooku.

Uzdigla se, naoko tromo,
iz rašljaste krošnje i nestala u šumi.
Odozdo su zagakale patke,
valjda se čude što je prije vremena
počeo lov.

I srndaću sam zalajao,
u vrtači se ukipio, tridesetek metara ispod mene,
i posve slučajno sam ga registrirao.

Kako je strpljiv,
kako ga je nemoguće
opaziti,
i tek malko pomakne njušku,
tako da vidim roščiće,
grlen glas pustim,
on šušne, zagrebe uzbrdo,
i drugi krene,
koji je dotad stvarno bio nevidljiv,
i topće šuma od snažnih tetiva,
od mišićavih pokreta
preplašenih sisavaca,
ali to su srndaći, mužjaci,
koji će, makar u bijegu, rado uzvratiti,
još glasnije laju,
i cijela kotlina
pjeva od našeg laveža.

Noćas će biti hladno čak i u šumi,
viju pramenovi u krošnjama:
možda su oblaci a možda magla.
I paprat se stala njihati,
prišao je i tih vjetar sasvim nisko.

Pišem i pišem,
prisjećam se prošle noći,
kad sam zaustavio automobil u šumi iznad Dabra,
kad sam stao da pišam
a onda me vlažna obuzela noć,
i stajao sam i disao,
isprva nije bilo svjetla,
pa se onda razaznala vunena kapa oblaka,
i posve je blijedo svjetlo
stalo ocrtavati ugašene svijećnjake
na vrhovima smreka,
sipi rosa kroza mliječnu tamu,
ispočetka disao sam vrlo plitko,
shvatio sam da osjećam strah od
samoće.

Ponirem u svoje djetinstvo,
dječak u meni ovdje umire od straha.

A ja se plašim ljudi,
uvijek netko naiđe,
posvuda ih ima i kad ih nema,
minirali su ovu šumu,
premda posve u daljini,
danju ipak klepeću zvonci
pokorenih krava,
onaj su dio oteli lovci,
bogati starci koji se pred čeku dovezu džipom,
zatim se na nju popnu.
Zima je, čeka je crna,
ima prozorčić,
sto metara pred njom, i manje,
lijepo je izgrađeno hranilište.
Neka je zima, i neka divljač gladuje,
neminovno će prići,
a starac će ispucati krupnu sačmu,
možda mu koji samaritanac pritisne cijev odozgo,
plaćeno ubojstvo i trula prostata,
ne bih htio da tkogod naiđe ovim puteljkom,
što bi on mogao napraviti u tri sata iza ponoći
na ovome prijevoju?

Ali zavladala je opća
tišina civilizacije.

Jedino šuma šumi
i žabe otkucavaju.

Svio sam od dlanova
instrument prvog čovjeka,
palčevi su pisak,
huknuo sam kao sova,
ponovio sam to,
svidjelo mi se,
pa sam napunio pluća,
dlanove rasklopio
i vučje zaurlao.

Zavijao sam u gluho doba noći u šumi iznad Dabra,
ja sam najsvjesniji lik u ovoj bajci,
obdaren čudesnom moći
da se iz djeteta pretvorim u vuka.

Gust je i vlažan zrak
ispod mokrih grana,
noćas mjesec neće izići
i ni jednu zvijerku neću ugledati.

Bio sam dječak i pisao sam pjesme,
i popunio sam četiri školske bilježnice.
Otad se nije dogodilo ništa
čemu se nisam nadao,
vrlo sebično sam sretan ovdje u šumi,
i pišem u bilježnicu pjesmu,
tako sam revno pisao još samo prije
dvadeset i pet godina,
zaneseno i nedovoljno,
što sam eto, na žalost, već zaboravio činiti,
na bilježnici stoje grb i važan naslov:
humanitarna pomoć Europske unije,
ona je ovdje stizala za i poslije rata,
kao apsurdan višak nemoći,
i bilježnica je ova završila u kutiji za drva,
i bio bih je spalio
da se nisam nad njom sažalio,
poduzeo sam prema njoj određen korak,
ali možda se predomislim i ostavim je ovdje,
u šumi,
zajedno s velikom pjesmom
koja je potpuno nebitna u usporedbi s dojmom
koji ostavlja zaboravljena bilježnica duboko
među stablima,
pola sata hoda od najbliže vlake,
i mogao bih se orijentirati prema njezinoj bjelini
ako zalutam pa joj se ukrug
vratim.

Utrnuo sam, ohladio se,
i stao je vjetar,
kapi su se usitnile u aerosol,
u trulom bih tepihu lišća
sebi mogao iskopati grob,
sanak usnuti u kolijevki plodnoj,
nije mi promakao ni škanjac,
nosio je u kandžama duguljast leš,
i miševi su pretrčavali
a stotine su žaba odbacivale svoje trupiće
na kiši.

Još sam i jednu dlakavu živinu presreo,
kladio bih se da je prevelika za lisicu
ali što bi još imalo kitnjast rep
a te je veličine?
Čini se da je bila skotna,
premda je dobro okasnila,
jer već je druga polovica svibnja.

A možda sam zapravo vidio
čudovište,
sisavca budućnosti,
križanca gorske kune i dalekog velikog mravojeda,
strašne zvijeri,
koja je od majke naslijedila narav i zube
a od oca tvrde kandže.

Njezina je budućnost osigurana,
iz nekog razloga golem joj je mozak,
toliko je lukava da namjerno izgleda nespretno,
u njoj je ljudska želja za posjedovanjem,
nas je poharala studen,
malo nas je preživjelo,
u cijeloj Evropi danas živi
možda još trideset tisuća ljudi.

Jedemo kukce i zelene žabe, za zimu jedva nabavimo meso,
umiremo od otrovnih gljiva,
sve smo zaboravili, gdje jestivih ima gomolja,
često smo uplašeni,
Liku su ponovno osvojili
vukovi i medvjedi
koje, na sreću,
nikad i nismo istrijebili.

Našu djecu kolju zvijeri,
katkad to ne možemo spriječiti.

Umiremo od hladnoće, gladi i parazita,
jedino u šumi zimi je podnošljivo,
ovdje, na obodu bivšeg Mediterana,
u zemunice uvlači nas dubok snijeg,
održavamo vatru, ona plamsa,
na ulazu šušne, netko vikne:
- Kunojed!

Dječak vrisne,
krezuba se baba nasmije,
stara je priča da za najtamnijih zimskih noći
kunojedi prodiru u zemunice
i tiho dave i odvlače najzločestije
od usnule djece.

Dječak sanja risa,
ne plaši ga se,
premda zna da se ta zvijer obara
na svaki plijen za kojeg je ocijenila
da ga može svladati.

Brkovima njiše,
odvukla bi ta maca i njega,
samo ne u ovoj priči,
daleko od prošlih vremena
kad su ljudi, priča se,
letjeli na mjesec,
daleko im bilo,
nikad neću otići iz naše šume
osim u ovu samo jednu dolinu pod nogama,
to je moj svijet,
nikad neću postati trgovac
i mijenjati krv za sol,
krzno za žito,
osmijehe za laži.

Neću biti ni vojnik,
jedino šumski ću ratnik biti,
skriven među deblima,
sve ću na vrijeme čuti i predvidjeti.

Ili, ako me natjeraju,
odletjet ću i ja jednoga dana
na mjesec,
među one šare,
gdje nema kunojeda,
gdje u cijelom svemiru najveći ris
na golemom kamenu sjedi
i pozdravlja me!

U žutocrnim najkicama,
to su dva krupna daždevnjaka
pod koljenima,
ne osjećam više donji dio tijela.

Promrzao sam,
morat ću ustati,
bol u leđima toliko je jak
da mi remeti misli iz rata,
nisam više vuk,
o, kako ću brzo ostarjeti,
i kako je šuma dobrostiva
što mi je dopustila
da susretnem risa,
čiji je život u svakom trenutku
značajniji od moga.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Unajmio sam na nekoliko dana stan u Splitu,
na Spinutu,
u kvartu koji me najviše podsjeća na zagrebačku
Knežiju,
drveće je lijepo izraslo među socijalističkim kubusima,
rječiti grafiti, «kapitalizam je droga za siromašne»,
Knežiju od gradskih senzacija odsijeca željeznička pruga,
Spinut je zazidao Kineski zid, najveća splitska spavaonica,
zastrašujuća zgrada koja zaklanja pogled na svijet,
na stadion,
unajmio sam taj stan poslovno,
jer nije bilo mjesta u hotelima,
na njemu je stajala pločica,
s prezimenom moje bivše supruge,
dolazili su pisci,
donosili još mnogo podudarnosti,
o sebi, o meni, o svijetu koji je naoko zajednički,
došao je Karakaš, donio je jabuke iz Dugopolja,
pozdrav od Beadera, koji se guši u Dubrovniku,
kojiput je prespavao, kojiput nije,
isti je lik iz svojih priča,
kao i o Beaderu,
i o njemu sam već napisao pjesmu,
zaključujem da je još zabrinutiji,
misli brzo, neočekivano,
malo jede, mršav je,
lebdio je između života i smrti,
vrelina se provlači kroza škure,
gledamo u televizor,
on sjedi uspravno, preblizu,
neće ništa piti a žedan je,
žedan je, štedljiv naspram budućnosti,
usamljen je među ljudima,
od danas do sutra,
ispod prevelikog šešira,
navratio je Šovagović,
i o njemu sam napisao pjesmu,
zamračili samo dnevnu sobu,
objesio sam ćebe o kuhinjski prozor,
sad će pokus monodrame,
Karakaš luta,
i dalje luta,
ozbiljno shvaća svaki dar prirode,
čak i civilizaciju, čašu iz koje je pio samo jednom,
lio sam u sebe velebitsko pivo tjedan dana ranije,
poslije premijere filma Kino Lika,
u vrtu pulskog kafića,
snimio ga je po Krakaševim novelama isto Ličanin, Matanić,
Karakaš je osjetio trenutak
kad tri tisuće ljudi u Areni
zaplješće njemu,
potom se povukao,
patrolira splitskim kalama,
upoznajem njegove urbane likove, svoje vršnjake,
jedan je doktor, u svojoj branši najbolji u gradu,
rastao se, neprestano pokušava,
prošle dvije Norvežanke koje, čuje, traže skipera,
i odmah se prijavio,
pola sata ranije na Peristilu plesačice salse,
pita najpogodniju kako bi mogao postati član kluba,
kad prvi put može doći?,
drugi je sudac, općinski,
bude ga u tri ili četiri sata ujutro,
jebu mu majku, gone ga letvama, nabio šiltericu,
uljudno se skriva, pokazuje diskretno, samo pogledom,
spodobe u mnoštvu ispred skupog kafića,
«ovoga sam, evo, osudio na četiri mjeseca...»,
kruži priča da je u sudnici zmaj,
neumoljiva grčka sudbina,
a izvan nje je, eto,
svjestan vlastite nemoći,
u jednom zaostalom društvu,
gdje poštene suce mlate letvama
kao da su malomišćanski lere,
treći je Karakašev prijatelj patolog:
«Em ti boga, svaki dan četri mrca
rastavim za devet hiljada kuna misečno»,
piju pivo, na godišnjem su,
nikamo neće poći,
Šovagović se za koji dan pojavio na Pagu,
čekao sam ga,
i on će odigrati vlastitu monodramu,
svoju najveću ulogu u životu,
sad, u četrdesetima,
je li naučio tekst?,
bolje se osjećam,
poveo sam pleme,
djevojku i sina,
i prvo jutro pisao sam novinski članak,
u svijetloj sobi zagušljivog apartmana,
a oni su se umirili,
gule krumpir
čuo je za nju,
ali svega su se dosad jednom vidjeli,
sad su skupa započeli dan,
petogodišnjak ima brojne planove,
upada tati u sobu,
juriša na tastaturu,
intervenira u tobože svet poredak,
izbacujem ga,
kao da ih više ne čujem,
još sam pisao pa sam dopisao,
kroz kuhinju, sobu, ravno na terasu,
nosili su plastične kante s vodom,
jednu za drugom,
možda desetak kanti,
kad bi je napunio u umivaoniku,
dječak bi veselo zapomagao «poplava!»,
tek što bi dovukla deset litara na balkon,
on bi ih izlio,
bilo je vruće,
njega sam našao u kupaćim gaćama,
polivenog,
mokrog, ushićenog,
vodonošica je istom kuhala i pekla,
izmorena,
oboje su nešto krivi,
ne znam što,
pa kažu,
pokucala je bila, na vrhuncu zabave,
gazdarica,
opazila je slapić što se sjurio
s balkona ponad njezine debele glave,
pa je zarežala:
«Znate li koliko mi plaćamo kubik vode?»,
u Karakaševoj noveli i Matanićevoj slici
seljak je uskrati i bolesnom djetetu,
prije će je dati volovima,
«Mi ni cvijeće ne zalijevamo, čekamo kišu»,
odbrusila je na ispriku,
a petogodišnjak se isprsio,
prekrižio ispred sebe
plastičnozlatne,
baroknokineske
mačeve
i rekao joj:
«Otrovna babo!»,
i de facto je otjerao,
nestala je iza vrata,
pa su se smijali,
zavoljeli su se,
kiša neće pasti možda još mjesec dana,
sve ima svoju cijenu,
Šovagović je igrao za budućnost,
dojurila su tri cigana,
u velikom, starom opelu,
iza ponoći,
na brdo ispred crkve sv. Marije,
gdje se povukao posljednju noć,
posljednju noć prije praizvedbe,
da proba gledajući u zid,
dotjeran pred zid,
istom su ga ohrabrili,
sebi smotali joint,
drže štandove, govore sve jezike,
početkom lipnja mađarski,
u drugoj polovici češki i slovački,
srpanj je za sve pomalo,
«samo Nijemaca više nema»,
Slovenci, osobito dragocjeni Nizozemci,
a onda, u kolovozu,
u paški konclogor za turiste pristignu Talijani,
čiji jezik i smisao za kupnju i cjenkanje
ovi naši ponosni Romi najviše cijene,
Šovagović je pak svoj krucijalni tekst
pohranio u fascikl s logotipom
krovne hrvatske romske udruge,
i tu ga na brdu,
u tamno i divnožuto osvijetljeno doba noći
sustižu podudarnosti,
«Moj djed je rekao da smo mi,
potvrdio je da smo mi, Šovagovići, Cigani»,
priopći vižljastim poliglotima,
a oni se uozbiljili,
sjao je mjesec,
unio je nešto ponosne patetike u taj prizor,
sutradan uvečer odigrao je čudesno uspješno,
u svemu je pogriješio,
osim u odluci da bude na sceni,
moj se petogodišnjak smijao na točnim mjestima,
zbližio se s mojom djevojkom,
zbližio se toliko da je grli,
i tuče je,
mali, zbunjen čovjek,
bori se za prevlast u svijetu odraslih,
popeo se na pozornicu iza Šovagovića,
pokraj kreveta su ostali
bokal s vodom i čaša,
bio je žedan, bio sam žedan,
prvom sam njemu natočio i napomenuo:
«To je čarobna glumačka voda,
jesi li siguran da je želiš popiti?»,
on je, naravno, htio,
znao je da Šovagović proba noću,
i da Karakaš sam sebi
može odvojiti palac od ruke
i skriti ga u dlan druge,
a i uvjerio sam ga
i da je starinski krevet,
na kojem je počivao Šovagović,
specijalno za predstavu ukraden
jednoj zločestoj babi.

- 00:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 03.03.2009.

Thomas Bernhard IV

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Nakon što pet godina nisam napisao ništa i onda u jednoj godini (1962.) u Beču Frost, moja budućnost bila je neutešnija nego ikada do tada. Frost sam poslao jednom prijatelju koji je bio lektor u Inselverlagu i rukopis je prihvaćen u roku od tri dana. Ali kada je već jednom bio uzet, uvideh da je rad nepotpun i u ovoj formi nikako za objavljivanje. Čitavu knjigu prepravih i dopisah u frankfurtskom pansionu, koji je ležao na jednoj od najprometnijih ulica u blizini Eschenheimskog tornja i bio jedan od najjeftinijih koji su za mene dolazili u obzir. Ustajao sam u pet izjutra, sedao za mali sto do prozora, i kada bih oko podneva ispisao pet, osam ili čak celih deset stranica, odlazio kod moje lektorke u Inselverlag i sa njom razmatrao gde bi se naknadno napisane stranice u rukopis mogle uneti: čitava knjiga se za tih frankfurtskih nedelja potpuno izmenila; mnogo - verovatno oko stotinu stranica - odbacio sam, da bi knjiga, kako verovah, ipak postala prihvatljiva i mogla otići u slog. Kada su slogovi bili odštampani, nalazio sam se na putu za Varšavu, gde sam išao u posetu prijateljici koja je tamo studirala na akademiji umetnosti. U najhladnijem godišnjem dobu smestio sam se u takozvanoj Dziekanki, jednom studentskom domu u neposrednoj blizini zgrade vlade; nedeljama sam čitajuci slogove obilazio lep i uzbudljiv, a zlokoban grad Varšavu. Ručavao sam u takozvanom Klubu književnika, a večeravao kod glumaca - gde je hrana bila još bolja. U Varšavi sam proživeo jedno od mojih najsrećnijih vremena: u džepu mantila svuda sam sa sobom nosio slogove, moj sagovornik bio je satiričar Lec - koji je čuvene svoje aforizme zapisivao u knjigu recepata njegove žene - često me pozivao sebi doma, i, povrh svega toga, pokatkad platio kafu na Novom Swiatu. Bio sam zadovoljan svojom knjigom, koja je izašla šezdest tre ć e - istovremeno sa celostranim osvrtom Zuckmeyera u Zeit-u. Ali, kada je opšta oluja osvrta prošla, neobično žestoka i načisto kontroverzna – bilo je tu svega, od najtegobnijih pohvala do najzločestijih kritika – postadoh namah utučen i kao propao u jednu na užasavajuci način beznadežnu raku.
Verovao sam da ću se ugušiti od zablude kako je literatura moja nada. Nisam želeo ni da čujem više za literaturu. Ne samo da me ona nije usrećila, već me je gurnula u sparnu i smradnu jamu, iz koje mi više, pobojah se, nema izlaza. Proklinjajući i književnost i moj razvrat sa njom, otidoh na gradilišta i dadoh se u službu kao šofer kamiona kod firme Christophorus, čije je sedište bilo u ulici Klosterneuburger . Mesecima sam onda razvozio pivo za čuvenu Gösser-pivnicu. Pritom, ne samo da sam vrlo dobro savladao upravljanje kamionom, već upoznah grad Beč, na način na koji ga do tada nisam poznavao. Živeo sam kod tetke i zaradjivao kao vozač kamiona. O književnosti nisam želeo da znam nishta više- sve što sam imao u nju sam umetnuo, a ona me je zauzvrat odgurnula u čamotnu jamu. Od literature mi se gadilo: mrzeo sam sve izdavače i izdavačke kuce, baš kao i sve knjige. Činilo mi se da sam napisavši Frost pao time kao žrtva prevare čudovišnih razmena. Srećan bih bio kada bih se u mojoj kožnoj jakni bacio na vozačko sedište i u starom Steryrer kamionu tutnjao gradom. Sada se pokazalo koliko je samo bilo dobro još pre više godina savladati vožnju kamiona, što je bio preduslov jednog nameštenja u Africi, do kojega, no, kako danas znam, spletom upravo srećnih okolnosti nije došlo. Ali, naravno, i ta sreća da kao vozač sluzim Gösser-pivari, imala je svoj kraj. Odjednom zamrzeh svoj posao; prekidoh ga od jednog do drugog dana i zabih se pod jorgan u mojem kabinetu u stanu moje tetke. Ona je bila verovatno prozrela moje stanje, i jednog dana me pozva da na par meseci otputujem sa njom u brda. Oboma će nam dobro učiniti da na par meseci odbacimo apsolutnu surovost i štetnost velegrada po nas, i predamo se prirodi.
Njen cilj bio je mestašce Sankt Veit u salzburškom zaleđu, u blizini plućne bolnice u kojoj sam kao pacijent proveo više godina – osamsto metara nadmorske visine i vanredno idealan polozaj trebalo je da nas preporodi od grada. Jednog ranog jutra moja tetka, i ja – družbenik na njenoj grbači, započesmo naše planinsko putovanje sa Westbahnhofa. Moram li, ali, da kažem, kako sam već u trenucima dok je voz napuštao zapadni kolodvor, selo proklinjao, i u mislima čeznuo za gradom Be č om? Kako se voz više od Beča udaljavao, bivao sam tim tužniji: mislio sam da grešim što Bechu okrećem leđa i sa tetkom odlazim na selo, ali tu grešku više ne mogadoh popraviti. Ja nisam seoski tip, ja sam gradski čovek , rekoh sebi. Ali više nije bilo povratka. Po prirodi stvari na selu nisam našao svoju sreću: ljudi su mi dosađivali, i čak sam ih se i gnušao; priroda mi je bila dosadna pa sam se i nje gnušao, i konačno započeh da mrzim i ljude i prirodu. Pretvorih se u snuždeno premišljalo, koje je hodajući tamo-ovamo, preko i između livada, spuštene glave kroz šume prolazeći, poče na kraju da odbija svaku hranu. I tako, dok me je pritajena oporba seoskom i planinskom životu gonila izravno u katastrofu, postadoh u najvećoj meri tek žalosna karikatura samoga sebe, zakatančen u svoju grozomornu egzistencijalnu nesreću - pojavi se književna nagrada slobodnog i hanzeatskog grada Bremena. Ne sama nagrada je bila ta koja me povadi iz moje egzistencijalne katastrofe i turobnog raspoloženja, već pomisao da sa nagradnom sumom u iznosu od deset hiljada maraka još jednom mogu da pohvatam svoj život, da mu zadam radikalni zaokret - da ga ponovo učinim mogućim. Nagrada je, dakle, objavljena, suma poznata i imao sam priliku da sa novcem postupim što razumnije mogu. Moja želja oduvek je bila da imam kuću samo za sebe, a ako ne i pravu kuću, onda barem zidove oko mene, među kojima bih mogao da radim ili ne radim šta mi se hoće, među kojima bih mogao da se zaključam. Odlučio sam stoga da sebi sa nagradnom sumom obezbedim takve zidove i stupih u kontakt sa jednim trgovcem nekretninama, koji onda isto tako odmah doputova u Sankt Veitu i predloži mi par objekata.
Svi su oni, dakako, bili preskupi: ja sam, sa nagradnom sumom u rukama, imao samo deo prodajne cene. Ali, zašto da ne? pomislih i zakazah za početak januara sastanak sa trgovcem nekretninama u gornjoj Austriji, gde se on nalazio kod kuće i raspolagao svojim objektima – radilo se prevashodno o starim, i delimično vec propalim seoskim gazdinstvima koje mi ima ponuditi, reče, sve sa cenama u rasponu od sto do dvesta hiljada schillinga. Ali moja nagradna suma iznosila je samo sedamdeset hiljada. Možda i za sedamdeset hiljada mogu naći odgovarajuće zidine kako bih se mogao medju njima zaključati: kada sam razmišljao o objektu za sebe nisam mislio na kuću – mislio sam na zidove i to zidove medju kojima bih mogao da se zaključam. Zaputih se u gornju Austriju; tetka je bila sa mnom i posetismo trgovca nekretninama. Čovek je na mene delovao upečatljivo i odmah mi se dopao: bio je to valjan covek i njegov karakter učini mi se bez premca. Stigosmo u snežni predeo, sa metarskim visokim snegom, i zaprtismo stazu do kuće trgovca nekretninama. On nas posede u njegov auto i uz pomoć jedne cedulje objasni gde se objekti nalaze, kao i koju ćemo rutu od jednog do drugog uzeti. Notirao je bio ukupno11 ili 12 gazdinstava koja su stajala na prodaju. On zalupi vrata automobila i obilazak je mogao da otpočne. Gusta magla već se bila spustila na čitav predeo, tako da nismo videli ama ništa, pa čak ni put po kojem nas je trgovac nekretninama vozio do prvog objekta. Ni on pred sobom nije video nishta osim magle, ali kako je put poznavao, mi se u njega uzdasmo. Moja tetka bila je radoznala, kao i ja sam. Oboje smo ćutali- ja nisam znao šta je njoj na pameti, ona nije znala šta meni – trgovac nekretninama nije znao šta se nama obojema vrtelo po glavi i samo je ćutao, kada najednom zaustavi auto i reche kako treba da izađemo. U magli pred sobom zaista sam video jedan ogroman zid, sazidan od velikih kamenih blokova. Trgovac nekretninama otvori jednu golemu i iz šarki ispalu drvenu kapiju i uđosmo u dvorište. I u ovom dvorištu je ležao metarski sneg: izgledalo je kao da su vlasnici objekta sve za sobom ostavili i gazdinstvo napustili glavom bez obzira - pomislih da ih je zadesila teška nesreca. Objekat već godinu dana stoji prazan, reče trgovac i pođe ispred nas. U svaku prostoriju u koju bi stupili, on bi rekao da se radi o vrlo lepom prostoru, uvek iznova ponavljajući dve reči- izvanredne proporcije; nimalo mu nije smetalo to što je svakog trena propadao kroz truli pod i onda veštim skokom morao da se spasava iz dubine truleži. Trgovac nekretninama nas je predvodio – ja sam išao iza njega, a za mnom moja tetka. Hodali smo kroz sobe kao po daskama preko kojih je trebalo da prekoračimo neku mutnu i smrdljivu baruštinu- ponekad bih se osvrnuo za tetkom, koja je medjutim bila vrlo spretna- spretnija i od mene i trgovca nekretninama. Jedanaest ili dvanaest prostorija koje smo imali pogledati bile su sve u potpuno zapuštenom stanju, a zrakom se širio zadah stotina, ako ne i hiljada isušenih strvina od starosti krepalih miševa i pacova. Čitav parket bio je satrulio, dok su okviri prozora uglavnom bili izvaljeni do vetra i hladno ć e. Dole u kuhinji, u kojoj je stajao jedan veliki, prljavštini odolevajući i potpuno zardjali emajl-šporet, nije bio zavrnut dotok vode - voda je curila po, ali i ispod parketa: trgovac nekretninama reče da su vlasnici, koji su kuću napustili još pre godinu dana, zaboravili da zavrnu česmu i ode do nje kako bi je zavrnuo. On sâm nije imao prilike da objekat već pogleda: mi smo bili prvi kojima ga pokazuje, i on je naprosto očaran izvanredno uspelim proporcijama. Moja tetka držala je pred ustima maramicu kako bi se zaštitila od smrada koji se prostirao čitavim objektom – i to ne samo od zadaha lešina: u štalama su svuda još ležale ogromne gomile baljege, neuklonjenih od strane prethodnih vlasnika. Trgovac nekretninama uporno je ponavljao izvanredne proporcije i što je češće on to zaključivao, postajaše mi time jasnije da je u pravu – na kraju nije on više bio taj koji je govorio kako objekat ima izvanredne proporcije, već ja, i to svaki čas. Stihijski sam se unosio u ponavljanje reči izvanredne proporcije u sve kraćim odstojanjima i konačno bih ubedjen da čitav objekat zaista ima baš sasvim izvanredne proporcije. Od jednog do drugog trena postadoh opsednut čitavim objektom i kada smo ponovo bili pred kapijom, kako bi se odvezli do sledećeg obilazišta – trgovac je nekretninama sada zurio, jer smo ispred nas imali još deset ili dvanaest objekata - ja mu rekoh, da me svi ti objekti više ne zanimaju, i da sam za sebe već jedan našao, ovaj ovde naime, jer ima baš sasvim izvanredne proporcije, kao stvorene za mene, i da sam spreman da sa njim smesta zaključim potreban ugovor. Od početka obilaska do ovog mojeg iskaza nije bilo prošlo više od četvrt časa. Moja tetka se prepade, reče mi da ne činim gluposti, ona je ove zidove, sasvim prirodno, našla užasnim, i kada smo ponovo sedeli u autu, ne bi li se vratili domu trgovca nekretninama i napravili ugovor, neprestano mi je za leđima ponavljala, da bi o čitavoj stvari trebalo dobro da porazmislim, da je prespavam, reče. Ali, moja odluka beše čvrsto doneta. Našao sam svoja četiri zida. Predložih trgovcu nekretninama da u januaru, dakle nakon dodele nagrade u Bremenu, za njega izvršim uplatu u visini od sedamdeset hiljada, a ostatak položim u toku godine. Ipak je taj ostatak bio iznos od preko stodvadeset hiljada schillinga, pa iako uopšte nisam znao odakle sa svim tim novcem, nisam se ni najmanje uzrujavao. Razmisliti, prespavati, ponavljala je moja tetka neprestano, dok je trgovac nekretninama već sastavljao ugovor. Meni se dopadao način trgovca nekretninama: kako je pisao, šta je govorio, čitava njegova okolina. Sa moje strane, ponašao sam se kao da novac uopšte nije problem, a to je dodatno impresioniralo trgovca nekretninama, dok nam je njegova žena u kuhinji pripremala vrlo ukusnu kajganu. Pola časa, dakle, nakon što sam Nathal ( tako su se moji zidovi zvali) po prvi put video, pritom ih nijednom barem razaberljivo videvši- jer kao što rekoh, bili su načisto potonuli u maglu- i sasvim zanemarivši to, da nikada nisam video bilo što od onoga što je zidove okruživalo, već o tome samo nagađao, potpisah takozvani predugovor. Jeli smo kajganu, još neko vreme razgovarali sa trgovcem nekretninama i onda ga napustismo. On nas je dovezao do polazne stanice i tetka i ja se vratismo natrag u brda. Za vreme ove vožnje, tokom koje moja tetka u zloj slutnji ni reči nije prozborila, već su mi se dobrano po glavi počeli rojiti žmarci groze: tek sada sam najednom poceo razmishljati o tome šta se, zapravo, dogodilo, u šta sam se samo upustio - jer bio sam se, shodno svojoj prirodi, uvalio u užas. Provedoh niz besanih noći, za kojih mi, prirodno, nije moglo postati jasno, šta sam zapravo načinio i šta potpisao, i odakle uopšte da uzmem takozvani ostatak od stodvadeset hiljada schillinga. Ali, doći će dan dodele nagrade u Bremenu, kada ću imati prvih sedamdeset hiljada, a onda sam spašen, mislio sam. Moja tetka uzdržavala se od bilo kakvog komentara. Ovo je bio prvi put od početka našeg druzhbenishtva, a da nisam poslušao njen savet. Otputovah dakle u Bremen, koji nisam poznavao. Hamburg sam poznavao i uvek ga, kao i danas, voleo, dok sam Bremen, jedan malograđanski i neizdržljivo sterilan grad, prezirao od prvoga trena. Odmah preko puta kolodvora bila je za mene naručena soba u jednom novoizgrađenom hotelu - kako se hotel zvao, ne znam više. Zabih se u moju hotelsku sobu, kako grad Bremen više ne bih morao da vidim i tu dočekah sutrašnju dodelu nagrade. Trebalo je da bude održana u staroj zgradi bremenske opštine i - tu i bi održana. Moj najveći problem beše što su od mene očekivali da pred skupom održim govor, a ja sam već bio u Bremenu a da još uvek nisam imao ni barem ideju za govor, za koji sam već nedeljama znao da treba da održim; ni te noći u hotelu, a ni izjutra nije mi padala na pamet ideja za jedan ovakav govor. No, sada je bio krajnji čas – Za vreme doručka dosetih se da u vezi s Bremenom stoje njegovi gradski muzikanti. Ispih čaj i smesta odoh u svoju hotelsku sobu gde napravih jednu skicu. I napravih drugu, i treću skicu. Onda sam morao da uvidim da je moja ideja bila loša ideja i da iznađem novu. A vreme je odmicalo. U međuvremenu već su me tražili telefonom i tom se prilikom raspitivali koliko je moj govor dugačak. Nije dugačak, rekoh na telefonu, nimalo dug, to rekoh, iako još uvek nisam bio našao ni početnu ideju za govor. Pola sta pre početka svečanog čina u opštini, sedoh na krevet i napisah rečenicu “za studeni pridolazi bistrina”, i pomislih da sada imam prihvatljivu ideju za govor pred skupom. Sa ovom rečenicom u centru brzo se razvi još nekoliko drugih i nakon nekih deset ili dvanaest minuta imao sam ispisano barem pola stranice. Kada su došli da me iz hotela odvedu u Rathaus, govor sam bio upravo dovršio. Sa hladnoćom jasnoća se pojačava, pomislih, dok me je nekoliko gospodina sprovodilo do opštine: imao sam osećaj kao da me odvode pred sudski proces. Uzeli su svog uhapšenika u sredinu, i, iz hotela u gradu, zašli sa njim u zgradu opštine, koja je bila krcata i zauzeta do poslednjeg mesta, ispunjena uglavnom školskim odeljenjima. I ova bremenska zgrada opštine je jedan čuveni Rathaus: i ona me je pritiskivala u grudima, kao shto su me i inače sve druge čuvene zgrade opština ispunjavale zebnjom. I ovde je ordenje isijavaloi svetlucali su lanci ravnatelja grada. Svečano sam onda sproveden u prvi red i zauzeo mesto pored gradonačelnika. Jedan čovek stupio je na podijum i govorio o meni. Doputovao je iz Frankfurta kako bi pola sata govorio o prvoj mojoj knjizi proze. Govorio je vrlo upečatljivo i, koliko se sećam, sve same pohvale, ali od svega toga nisam ništa razumevao. Citavo vreme pred sobom sam video zidove Nathala i razmišljao o tome, kako ih isplatiti. Da se uvek toliko odugovlači, pre nego što novci konačno poteku! Kada je moj pohvalitelj završio i pre svega školska deca, kako je izgledalo, počeše oduševljeno da tapšu rukama, dadoše mi znak da stupim na binu. Tu mi je onda uručena povelja, za koju više ne znam ni kako je izgledala niti gde se nalazi, kao što danas ne posedujem niti jednu od svih ostalih povelja, u toku vremena izgubljenih. Sada sam dakle imao listinu i svoj ček u ruci; priđoh govorničkom pultu i pročitah svoje zapise o jasnoći koja pridolazi na hladnoći. Upravo kada su slušaoci počeli da se u moj govoru upuštaju, on je već bio gotov. Ovo je zasigurno bio najkraći ikada održan od strane jednog laureata bremenske nagrade, pomislih, što mi nakon svečanosti bi i potvrdjeno. Stajao sam tu tako i onda bih primoran da se za fotografe još jednom rukujem sa gradonačelnikom. Napolju u hodniku, najednom i potpuno neočekivano, stajao je preda mnom moj stari prijatelj - lektor koji je u roku od tri dana uzeo Frost za štampu - i, kada je bio siguran da smo nasamo, reče, takoreći u poverenju: ej,daj mi, molim te, pozajmi pet hiljada maraka, pręko mi je i hitno potrebno. Da, uzvratih ja samorazumljivo, i bez toga da sam i na tren razmislio o posledici; rekoh mu da ću odmah nakon 14h, kada banke u Bremenu opet budu otvorene, sa njim u jednu otići, ček unovčiti i dati mu pet hiljada. Koliko je samo puta on meni posudio novac, mislio sam, uvek iznova, a nije ni tako davno kako me je spasio pred jednim od mojih fatalnih finansijskih posrnuća!
Neposredno nakon svečane dodele održan je ručak u jednom otmenom bremenskom restoranu, koji sam odmah u dva napustio, da bih sa mojim prijateljem otišao do banke i unovčio ček koji sam dobio za Frost. Iz Bremena i tako idem u Giessen, gde je trebalo da održim predavanje u jednom takozvanom evangeličkom obrazovnom domu, dotirano sa dve hiljade maraka. Onda barem ponovo imam sedam hiljada. Ova pomisao smesta me je opet razgalila. Idućeg dana posetio sam drugog prijatelja u Bremenu, koji je tu živeo u jednoj mansardi; uz dobar čaj i sa pogledom na olovnosivu reku Weser, odlično sam sa njim popričao o teatru – razgovarali smo o Artaudu. Neposredno nakon ovog razgovora otputovah natrag u Beč. I, sasvim prirodno, nisam mogao da sačekam da se uselim u svoje novokupljene zidove - u Nathal. Kako sam ih kasnije uspeo srediti i -manje ili vishe -sopstvenim rukama preuredio i izgradio, a povrh toga, kako su godine prolazile, i isplatio – za to ovde nema mesta. No, svakako je bremenska nagrada bila podstrek ovom priuštenju zidova - bez nje bi verovatno sve sa mnom uzelo drugi tok i razvoj. Bilo kako bilo, u Bremen sam u vezi sa takozvanom bremenskom Književnom nagradom putovao još jednom, i nikako ne želim da prećutim svoje iskustvo ovog drugog bremenskog putovanja.
Bio sam takozvani član zirija za odabir sledećeg lauerata i otputovah u Bremen sa nepokolebljevom namerom da svoj glas dam Cannetiju, koji, kako verujem, do tada nije bio dobio ni jednu jedinu književnu nagradu. Svejedno iz kojih razloga, niko drugi sem Cannetija nije za mene dolazio u obzir - sve drugo nalazio sam smešnim. Za dugačkim stolom, čini mi se, u jednom bremenskom restoranu gde je održano zasedanje žirija, sedeo je niz takozvane za glasanje ovlašćene gospode – medju njima i senator Harmsen, sa kojim sam se izvanredno razumevao. Mislim da su svi već bili imenovali svojeg kandidata, koji se nikako nije zvao Canneti, kada na red dođoh ja i rekoh Canneti. Bio sam za to da se Cannetiju nagrada dodeli za Blendung, genijalni mladenački rad, nanovo izdat godinu dana pre ovog zasedanja. Ime Canneti izgovorio sam u više navrata, i svakog bi se puta lica za dugachkim stolom sa bolnom grimasom razvukla. Mnogi za stolom uopšte nisu ni znali ko je bio Canneti, a među malo onih koji su za Cannetija chuli, bio je jedan koji je, nakon što sam Cannetija nanovo spomenuo, najednom rekao: ali taj je takođe Jevrej, ne. Tada se začulo još samo kratko mrmljanje i ime Canneti je palo pod sto. Ja ovu rečenicu Ali, taj je takodje Jevrej, ne! još i danas imam u uhu, iako ne bih mogao reći ko za stolom ju jeizgovorio. Ali, i dan-danas vrlo često čujem tu rečenicu – doprla je ona, znam, iz posve sablasnog ugla, pa iako ne znam od koga tachno. Ona je svakako u klici zatrla svaku dalju raspravu o mom predlogu da se nagrada dodeli Cannetiju. Ja sam tada radije odlučio da u daljem toku rasprave uopšte ne učestvujem i još samo ćuteći sedeo za stolom. No vreme je odmicalo i, iako je međuvremenu bilo nabrojano beskrajno mnogo užasavajućih imena, koja sam sva mogao da dovedem isključivo u vezu sa brbljanjem i diletantizmom, nagrađeni još uvek nije stajao. Gospoda je vec poględala na sat, i uz to kroz krilna vrata nadirao miris pečenja. Tako je skup jednostavno morao da donese bilo kakvu odluku. Na moje najveće zaprepašćenje, jedan od gospode, opet ne znam ko, izvuče iz gomile knjiga na stolu, i kako mi se učini - nasumice, jednu Hildesheimerovu knjigu i začudno naivnim tonom, vec ustajući za ručak, reče : Uzmimo ipak Hildesheimera, uzmimo ipak Hildesheimera , dok upravo ime Hildesheimer tokom čitave ove višesatne debate niti jednom nije pomenuto. No sada je ime Hildesheimer palo naglo:
Svi mrdnuše u svojim foteljama i laknu im - saglasiše se oko imena Hildesheimer i za svega nekoliko minuta Hildesheimer bi određen za novog lauerata bremenske nagrade. Ko je bio Hildesheimer, verovatno niko među njima nije znao. Trenutačno je izdato i saopštenje za štampu: nakon duže od dvočasovog zasedanja kao novonagrađeni odabran je Hildesheimer. Gospoda ustadoše i zaputiše se u blagovaonicu. Nagradu je dobio Der Jude (Židov) Hildesheimer. Za mene je to bila poenta nagrade. Nisam je mogao prećutati.

Preveo s njemačkog Miloš Bajović-Ilić

- 23:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.03.2009.

Tomislav Čadež: Pjesme

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic


Dragi Richarde,
čitao sam tvoje knjige i pismo koje si napisao
svojoj desetogodišnjoj djevojčici,
o tome kako je iracionalan ovaj svijet,
ali bolno je, Richarde, djeci prenijeti ateizam,
ona su bogovi prirode i kako da prihvate vlastitu smrt?
Jednom si mi prilikom pomogao, dragi Richarde, tvoj sam trijezni futurizam
upregnuo u svoju maštu i ispunio obećanje sinu
da ću smisliti način
kako da obojica postanemo besmrtni
i zauvijek ostanemo zajedno,
što je i moja i njegova izričita želja.

Upravo je napunio četvrtu godinu života,
igra se s dečkom dvostruko starijim, koji je izgubio oca,
i pita me hoće li i on umrijeti kad odraste.
«Kad ljudi ostare onda sami požele umrijeti.»
«Ja neću poželjeti umrijeti.»
«To ne znaš jer nisi star.»
«Hoćeš li ti, tata, umrijeti?»
«Hoću»
«Hoće li svi ljudi umrijeti?»
«Hoće.»
«Pa onda na zemlji više neće biti ljudi!»
«Zato se rađaju novi»

Dragi Richarde, naš novi razgovor o smrti
dogodio se poslije dva mjeseca,
nakon što sam ponovno pročitao Vragova kapelana.
«Tata, hoću li se i ja pretvoriti u cvijet i energiju?»
«Hoćeš, sine»
«I ti ćeš se, tata, pretvoriti u cvijet i energiju?»
«Hoću.»
«I kako to spriječiti?»
«Smislio sam. U tebi postoji puno jako malenih loptica a u svakoj si ti. Ja isto imam takve loptice, zovu se DNA i svakoj sam ja. Možemo te loptice spremiti. Kad ja budem star, za trideset godina, ti uzmi moju lopticu, pokloni je svojoj ženi i ona će roditi mene. Ja ću biti djed sam sebi...»
«Djed sam sebi, baš smiješno!»
«Da, a ti ćeš mi biti i sin i otac. A kad ti ostariš, ja ću biti odrastao i poklonit ću tvoju lopticu svojoj ženi, a to će biti tvoja mama ako je sad nagovoriš da nam rodi sestricu i da se i one kloniraju. Onda će one naizmjence rađati sebe i nas, pa ćeš ti biti sam sebi djed a ja ću biti tvoj sin a one će sebi biti bake i kćeri!»
«Baš dobro, idem pitati mamu!»
«Reci joj da će mi u tom slučaju izvanbračni seks biti u rangu odlaska na pivo.»

Richarde dragi, obojica znamo da će za koju godinu to biti razumno pokušati,
ako to naša djeca budu željela,
ako nas ne zaustavi naša apokaliptična glupost,
naši nadbiskupi i ministri,
ako dakle ne izumremo zato što smo ispali gluplji od gljiva
napredovat ćemo nevjerojatno duboko u svemir,
prvo u onaj od kojeg smo sastavljeni,
a onda u onaj u koji smo bačeni.

Ako to naša djeca budu željela, a bilo bi logično da hoće,
jer dotad će ionako moći pročitati svoj genski zapis,
i znat će kad im otkucava smrt,
pa im dakle neće biti teško imati dijete,
za koje su sigurni da će živjeti dulje od njih,
i to dovoljno dugo da opet započnu njih, i u takvom dvostrukom paru možda nestaje potreba da se tjera neka besmrtnost, da se život nepotrebno produljava intervencijama u gene, a smanjit će se, možda, i neugodna potreba da se bude netko drugi. I uvijek će biti onih kojima smrt otkucava prerano. Duboko vjerujem da je njihovu nesreću potrebno umnažati koliko i našu, zašto bi oni nestali, oni će jednom zatrebati i sebi i nama, oni to uostalom osjećaju, nitko nije suvišan u trentuku kad tek počinjemo otkrivati svemir.

Zašto se ne bi paralelno klonirale
muška i ženska loza jednog para?
Zašto se ne bi udružila po dva ili tri takva para
da stvore novu, mnogo običniju obitelj?
To je dovoljno složena jednadžba da isključi većinu gadosti.
Pa tko bi htio klonirati oca pedofila?
Bude tkogod i to naumio, primjerice iz perverzne osvete,
morat će za to naći jednako perverznu ženu,
s istom nakanom, i sa željom za dva takva djeteta.
Ili je to užas koji ćemo morati naslijediti od
današnjih kršćanskih i muslimanskih, i židovskih
europskih obitelji?

Još nešto, dragi Richarde,
ništa nas u tom svijetu ne bi smjelo
sprečavati da imamo djecu
koja nisu naši očevi.
Tako bi, poput nakupina gena,
nastajale nove obiteljske i društvene veze,
«prirodni» bi se miješali s «kloniranima»,
a već bi u sljedećoj generaciji i sami postali «klonirani»,
premda bi u očima drugog klona vrijedili
kao prvorazredno prirodni.

U mojoj mašti, dragi Richarde, očevi ne siluju djecu,
zatvara se krug otac-sin, koji može poremetiti slučaj,
da koja karika u lancu strada,
ali i ona se može nadoknaditi, loptice će uvijek biti tu,
promiješati ih neravnomjerno u bubnju vremena
donijet će im toliko potrebnu raznolikost,
i nećemo sad o problemima, o novim okolnostima,
zasad nepredvidivim novostima,
taj proces je generalno moguć i on može ići još dalje.

Još dalje, gdje tijelo više nije nužno,
kad će se krug otac-sin toliko ustaliti
da će postati svakodnevično nazočan,
kad će istodobno ne samo svaki ljudski gen, i mem,
biti proučeni poput Biblije,
nego će i sve što i kako radi mozak
biti upotrebljivo izvan njega,
pa ćemo se moj sin i ja lijepo moći premjestiti
u svemirsko računalo,
u čemu će nam, na koncu,
pomoći i ova pjesma.

Različita tijela ćemo, dragi Richarde,
uzgajati u živopisnim,
solidnim obrtničkim radnjama,
gdje se pije kava, čuju se šturci
i prašina pada po cipelama
trendovski dizajniranog Đepeta.
Tiho je unutra, ugodno prohladno,
silazimo u naša tijela,
među mnogobrojne kalupe,
otprije smo dogovorili kombinaciju,
ja ću biti dijete,
četiri godine star Tomislav,
i imat ću sjećanja koja će biti samo moja,
o nekim stvarima koje su se dogodile samo meni,
tamo jednom davno kad sam počeo,
i sinut će mi privremeno pred očima istina,
kad odemo na taj izlet, u zabavni park stvarnosti,
gdje još stoje kuća, vrt i dvorište s brajdom,
krupne bobice grožđa
i osa štono zujka oko grozda,
pa druga, treća, intenzivno zujanje,
pomoćna neka svijest o sebi,
pukotina neshvatljivosti, mamice nema,
otišla je, dalje u vrtu su ruže,
tamo je Pluton, od sivožute gume –
prevelik je, progonio me već,
otrčim u kuću, plačem na stepenicama,
tamo je Pluton, nitko me ne čuje!

Moj je sin pak odrastao čovjek. Gledam ga odozdo:
ogroman je, veliku ima glavu i velike palčeve, kesi se.
Kad je bio moje dobi plašio se jednako panično
smeđeg, plastičnog T-rexa,
taj je režao upravo iskonski.

A poslije, dragi Richarde,
možda ćemo poslije izumrijeti na nekoj mreži,
možda se tiho raziđemo u nečemu što je važnije,
zanimljivije ili brutalnije od nas,
a možda nas jednostavno pokupi
i pokoja neizbježna nesreća,
nije važno, dragi Richarde,
važno je da sam ispunio obećanje sinu
pa je sad mirniji
jer zna da ga tata voli.


Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic


Kid Loco,
A Grand Love Story:
«Thirty eight fucking year's old...»

Ne volim putovati Hrvatskom,
u istome pronalaziti različito,
ja sam pjesnik, svugdje čiste,
blistavo ružno izlivene biste,
tako sam i ja odgojen,
ne mogu se oteti lošim stihovima,
pogrešnim zaključcima,
transparentnim skulpturama,
pohlepnom postojanju bezveze,
vjeronauku poslije mise,
uspješnom mesaru za pultom,
kvartu bez ikakve fizionomije,
djelovanju svega televizijskog,
o čemu lažu reklame, a čega ima,
zubobolji koja neće proći,
kamencu koji se neće oljuštiti,
prometnom policajcu koji nikad neće pročitati knjigu,
županijskom sucu koji će pročitati devet loših knjiga,
jednu od svoga prethodnika,
jednu od lažnog iscjelitelja,
jednu od pokojnog predsjednika,
jednu o uzgoju kućnog bilja,
jednu o odgoju djece,
jednu o globalnoj zavjeri,
jednu o jedinoj istini,
jednu od slavnog humorista
i jednu o postojanju Boga,
ne volim putovati, ja sam umjetnik u svojoj zemlji,
ona ne poznaje mene niti ja poznajem nju,
prolazim kroz neprijateljski teritorij svoje domovine,
iskoristio sam ga za svoje ekspedicije,
koje me lišavaju svakonevnog života,
koje me prevode u trubadura
kakav objektivno ne može umrijeti,
putujem unutar klaustrofobičnog hrvatskog želuca,
neobičnog je oblika,
kao u kakvog mesoždera a preživača,
na svim se strateškim mjestima okreću jaganjci na žaru,
nedjeljom poslije mise nogomet se igra,
navečer selo ostalo u mraku,
na cesti pregažena mačka,
spodoba u crnini gura bicikl,
svjetlo pred gostionicom,
unutra neobrijani gosti,
pijani i bez mozga,
gledaju Hrvatsku televiziju,
tornjevi crkveni označavaju središte
ama baš svakog grada na kontinentu,
po neugodno usitnjenim poljima starci,
male obitelji ispred trgovačkih centara,
kockasti domovi zdravlja i čempresi iza njih,
u kojima čuči smrt ili makar zubobolja,
koja ne prolazi lako, dugotrajna i glupa,
ćurliću besmisleni gradići u Panoniji,
gdje se političari kote kao voluharice,
pijani dječaci odvoze u smrt očeve automobile,
iza kojih ostaje dug jednoj austrijskoj banci,
troškovi pogreba, krvave oči žene koja te mrzi,
putujemo dalje, tv emisijom još od naših djedova,
u naše lažne urbane oaze, gdje okruglasti Slaveni
nespretno repaju, na tom nemogućem jeziku,
gdje sva djeca pod milim bogom izgledaju isto,
bogata kao bogataši a siromašna kao siromasi,
prokleti mobiteli i pakao sportskih kladionica,
začarani ljudi, žmirkaju svjetla u sjevernim kotlinama,
koje su premrežili jauci kotlinskih radijskih postaja,
gdje se slave krstitke i pušta nasilna glazba po željama,
gdje mladost tone u džem skuhan od predrasuda i laži,
gdje u naše dosadne živote ulazi reklama za deterdžent,
treba oprati sve muške, sve ženske i sve dječje gaće,
namirisat će ih, pomirisati medo iz reklame,
naši u školi odlikaši samouvjereno prepisuju
ponižavajuće slabe stihove nacionalne himne,
u Metropoli obavijenoj maglom solariji rade i u ponoć,
u njima prodaju svjetlo krasne, visoke i tupe svećenice,
a sve su ulične kurve i dalje stare, pohabane Ciganke,
smrde preskupa parkirna mjesta ispred preskupih hotela,
studenti zabarikadirani u minijaturne sobe uz rijeku,
koji ne poznaju Metropolu dalje od Save i koji žure dalje,
Metropola pod kontrolom gangsta-političara za nekretnine,
iza zavoja Pokuplje i Lika,
slikovita polja, planine i šume,
gdje su još prije desetak godina
žive babe vojnici nabijali na kolac,
gdje se sad razvija seoski turizam,
sve se više pažnje pridaje ekologiji,
pa možda na jugozapad, u Istru,
blato u autokampovima, i ondje
građevinska mafija, Titov papagaj
i duboke jame pune kostura,
na Kvarneru plova izumirućih dupina,
naftna industrija koju je za dobar honorar
opjevao najugledniji riječki romanopisac,
ili možda na jugoistok, u Dalmaciju,
gdje more žderu ludi turistički kapaciteti,
nervozne ruke konobara,
picerije i kampaneli,
kanalizacijske cjevčice
daju infuziju zaljevu
koji čeka da ga uplovi najveći putnički brod na svijetu,
dubrovačka jezgra jajna je stanica pokvarenog sadržaja,
koja se nada onom najodlučnijem prodoru krupnog kapitala,
brzo ćemo napustiti taj grad,
Hrvatska je neugodno uska gledana odozgo iz aviona,
kao da nema dovoljno zraka nad njom,
sastoji se od nekoliko slijepih ulica,
u njima vreba javno mišljenje,
najglasniji su gadovi i luđaci,
ako ne lažeš nisi moćan,
domaćice rado vješaju tegle s cvijećem na balkone,
bogati gazde podižu vile, betonske lavove, volte,
pod njima tuku svoje ženke domaćice, kurve jebu u hotelu,
kod obližnjeg gazde, kojem čestitaju Božić,
Tuđman i križ na zidu njegove kancelarije,
u provinciji žene šute, u Metropoli ih nitko neće,
tu je život beznačajan izvan medija,
za koje potplaćene dirinče plavuše iz vica
i nevidljivi tv osvjetljivači čija sperma
redovito završava u offu, u suhom mraku
besmisleno rashodovane scenografije.

Ne volim putovati Hrvatskom,
nikad nisam vidio ni jednu nasmijanu sobaricu,
ni jednu lijepu ženu u uniformi McDonaldsova restorana,
nitko mi nije izjavio da je homoseksualac,
nitko nije htio iz čista mira napisati pjesmu,
nitko nije odbio napojnicu,
premda na nju nema pravo,
i nitko nije znao koliko upravo ima sati u Istočnom Timoru,
ne volim putovati Hrvatskom,
ja sam pjesnik opremljen slabim pjesničkim moćima,
nepoznati ljudi obraćaju mi se na nepoznatom jeziku,
koji razumijem stjecajem nevjerojatnih okolnosti,
ne volim putovati Hrvatskom,
u istome pronalaziti različito,
ne mogu se oteti lošim stihovima i zubobolji,
no i oni me čine manje nesretnim u odnosu na nju,
kojoj, nameće se dojam, nikad neće biti dobro.

Image and video hosting by TinyPic

- 23:46 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Lars Qvortrup

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Krilo leptira nad Pacifikom može uzrokovati tornado u Japanu. Tako je glasio slogan teorije kaosa od prije nekoliko godina. S karikaturama u danskim provincijskim novinama, koje su izazvale društvene nerede u muslimanskom svijetu, teorija kaosa očito je postala realnošću u području medija i komunikacije. Za mene kao Danca ovaj slučaj nije naročito častan. No za mene kao sociologa krajnje je zanimljiv.

Ako bismo teoriju kaosa htjeli prevesti u sociologiju, neposredni bi kandidat za to bila čuvena teorija Manuela Castellsa o globalnoj društvenoj mreži. Današnjica joj, čini se, daje za pravo: iskazi, prilično banalni, šire se kao digitalne epidemije, diplomacija funkcionira preko web-stranica i SMS kampanja. Cijeli se svijet digao na uzbunu zbog lokalnih novina jedne male zemlje i jezika.

No, je li ispravno zaključiti da živimo u globalno umreženom društvu? Ne. Takav zaključak je odveć pojednostavljen. Iako je Castells na pravom putu, griješi kad kaže da svijet funkcionira kao globalna mreža u kojoj se sve može dogoditi i u kojoj je svatko povezan sa svakim. Medijski atraktivno je reći, naravno, da svijet izgleda kao da je izvan kontrole – „odbjegli svijet“ (runaway world: svijet koji nam odmiče), prema riječima Anthony Giddensa, „rizično društvo“, prema Ulrichu Becku. Ipak, posrijedi su simplifikacije.

Zašto to nije istina? Ponajprije zato jer epidemija-mreže, koju smo doživjeli početkom 2006. godine, nije pravilo, nego izuzeće. Drugo, ne postoji direktna uzročna sveza danskih novinskih karikatura i socijalnih drama u muslimanskom svijetu. Kad bi bilo ispravno da se moderno društvo opiše kao globalna, digitalna mreža, kaos bi bila normalna situacija. Premda je kaos potencijalni rizik, on je i dalje izuzeće.

Predložio bih sofisticiraniju teoriju mreže: teoriju društva kao globalnog komunikacijskog sistema koju je razradio njemački sociolog Niklas Luhmann (1927-1997).

I Luhmann naglašava da se suvremeno društvo može okarakterizirati kao globalna mreža. Prema Dirku Baeckeru, jednom od njegovih sljedbenika, Luhmannova zadnja, golema studija o društvu: Društvo društva (1997) jest knjiga o kompjuteriziranom društvu. Poput Castellsa i ostalih, Luhmann je ekstremno skeptičan spram ideje prema kojoj bi društvo trebalo biti hijerarhija s vladom i državnom moći na vrhu. (Pitajte samo danskog premjera Rasmussena ili ministra vanjskih poslova Möllera – oni su zacijelo shvatili da nemaju nikakvu kontrolu.) Suvremeno društvo nije antropocentrično društvo. Ne postoji racionalni svemoćni čovjek koji povlači konce iz kontrolne sobe. Ovo je društvo policentrično društvo.

No nije odbjeglo društvo (runaway society), nego iznenađujuće stabilno društvo. U tomu je Luhmanov važan doprinos razumijevanju današnjeg društva. On je pokazao da stabilnost ne ovisi o racionalnosti i centraliziranoj kontroli i da u suvremenom društvu alternativa ravnoteži nije kaos, nego kompleksnost, i da je ta kompleksnost rezultat dinamičke, decentralizirane samoorganizacije. Policentrizam ne vodi u kaos, nego u dinamičku samostabilizaciju, to jest u kompleksnost.

Kao prvo, naše globalno društvo nije golema mreža, nego izuzetno brojne labavo povezane mreže. Sve te mreže utječu jedna na drugu i ometaju jedna drugu, ali nisu direktno povezane. Karikature u danskom Jylland-Postenu mogu iritirati društvene i kulturne mreže u Libanu i Siriji. No te mreže funkcioniraju prema vlastitim mehanizmima koji su im inherentni. Samo pod izuzetno posebnim uvjetima dolazi do valova ometanja koji se samopojačavaju.

Image and video hosting by TinyPic

Danske karikature nisu imale kauzalni status. One su bile samo obarač za već postojeće dinamičke sile. Iako osobno ne smatram da su karikature bile naročito ukusne, demonstracije i paljenje veleposlaništva nije bilo, u strogom smislu, uzrokovano danskim novinama.

Kao drugo, prema teoriji kompleksnosti, iritacije normalnog poretka uzrokuju samorefleksiju en masse. Razlog leži u tomu što je samorefleksija jedan od načina na koji društvene mreže ponovno stvaraju internu stabilnost. Ako je netko pratio danske novine, zamijetio je da su bile preplavljene pismima čitatelja. Svaki kolumnist i opinion maker (uključujući i mene) je raspravljao je li sloboda izražavanja neograničena ili su prava povezana s obvezama. Opći je učinak javnih rasprava, procesa kolektivne samorefleksije, bio ponovna uspostava stanja normalnosti.

Premda bi netko mogao očekivati da je u globalno umreženom svijetu kaos pravilo, Luhmann objašnjava zašto je on ipak izuzeće. No vazda postoje moguće opasnosti. Primjerice, demonstracije su se mogle širiti iz jedne zemlje u drugu. Te reakcije nisu direktno uzrokovane karikaturama u Danskoj. Prije će biti da jedna reakcija izaziva sljedeću. Gotovo profetski, imajući u vidu situaciju u Danskoj, Luhmann je tvrdio da će prijelaz u globalni društveni sistem s mnogim funkcionalno različitim mrežama dovesti do „povećanog stupnja društvene iritacije“. Prednost je policentrizma što nema središnju upravljačku funkciju, može puno brže reagirati nego centralizirano društvo. Loša je pak strana da „na osnovi nedostatka koordiniranja iritacije, društvo može samo reagirati iritirano“. To smo i vidjeli: visok stupanj frustracije uzrokovan činjenicom da se ništa ne može učiniti. Zbog toga što je temeljni socijalni mehanizam strukturalna sprega različitih socijalnih sistema koji funkcioniraju prema vlastitim funkcionalnim mehanizmima, ti se globalni mrežni sistemi razvijaju na način koji je u načelu nepredvidljiv. Rezultat je stanje globalne neuroze.

U usporedbi s tradicionalnim samorazumijevanjem društvenih aktera, čini se da je sve izokrenuto naglavačke. Ponajprije, činilo se da je direktna politička kontrola bila znamenje rizika, ne sigurnosti. Ne samo iz demokratske točke motrišta, dobro je što danski premjer ne može kontrolirati danske medije. Rizično je što to nije slučaj u zemljama kao što su Iran ili Sirija. Ne treba se u prvoj liniji bojati njihova oružja, nego nepostojanja granica između religije, medija i politike.

Drugo, moćni društveni akteri, premijeri i poslovni upravitelji, iskusili su početkom te 2006. godine tešku krizu identiteta. Mislili su da su gospodari svijeta, a pokazalo se da su samo pioni u velikoj igri.

Treće, postalo je jasno da čak i Danci žive u globalnom društvu, premda konzervativne i reakcionarne snage nisu željele prihvatiti tu činjenicu.

Gledano iz te perspektive, inicijativa Jyllands-Postena mogla bi se ocijeniti kao blagotvorna: protivno vlastitoj nakani – i posve ironično – najkonzervativnije novine su pokazale da Danska – ova mala, samodostatna zemlja – jest član društva globalnih mreža i da se mora u skladu s tim ponašati.

Image and video hosting by TinyPic

Literatura
Baecker, Dirk (2001) ‘Niklas Luhmann in der Gesellschaft der Computer’. Merkur 55 (7): 597-609.
Beck, Ulrich (1986) Risiko Gesellschaft: Auf dem Weg in eine andere Moderne. Frankfurt am Main: Suhrkamp.
Castells, Manuel (1996-98) The Information Age: Economy, Society, Culture. Vol. 1-3, Oxford UK: Blackwell.
Giddens, Anthony (1999) Runaway World. How Globalisation is Reshaping our Lives. London: Profile Books.
Luhmann, Niklas (1995) Social Systems. Stanford CA: Stanford University Press.
Luhmann, Niklas (1997) Die Gesellschaft der Gesellschaft. Frankfurt am Main: Suhrkamp.


Preveo s engleskog Mario Kopić

- 17:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.03.2009.

Tomislav Čadež: Gospodar Karlovca

Image and video hosting by TinyPic
ImageHost.org
Image and video hosting by TinyPic

- 22:16 - Komentari (10) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se