NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Vesna Tušek

Dragi gospodine Popoviću,

znate li odakle potječe riječ svekrva? Od krvi svevišnjega? Ili od svega krivoga? S koje god se strane toj riječi prišuljao, osjeća se dah sjeverca. A ne, ne, moja nije takva. Moja mi je poklonila za rođendan skupi kaput, cipele od dizajnera i pretplatu za GEO. A u njemu piše da jurimo kroz univerzum brzinom od 107 000 km/h i još uz to, ako smo kod ekvatora, vrtimo se 1670 km/h oko zemljine osi. Ta jurnjava nam je, naravno, bogom dana, i hvala za to, jer kad ne bi bilo tako, sigurno bi se svi opustili i ugojili i ne bi napredovali takvim tempom. Zasigurno je i naša glatka koža posljedica te mahnitosti, hvala i na tome, to nam se svima sviđa, jer da nam se ne sviđa, imale bi žene po nogama i ispod ruke guste dlačice. Unatoč tom promišljenom i provjerenom konceptu, sviđalo nam se to ili ne, priroda je ljepljiva i neravna, te se pri toj razvratnoj brzini često dešavaju kolizije sa živim i neživim, i onda, ko jači taj kvači.
Prije no što vam pošaljem sljedeću priču, nalazim da je potrebno da se bolje upoznamo. Ja sam, gledajući sprijeda i straga, snažna i zdrava Slavenka, genetski opremljena hrabrošu i sposobnošću prilagodbe mojih predaka, zaobljena kroz dugovječno treskanje u prostoru i vremenu, uvijek u potrazi za istinom.

Priča

Bila je to godina konja, a ja mlada studentica umjetnosti. Moj stari majstor kod koga sam učila, organizirao mi je, nadaren prpošnim i njemu samo po sebi razumljivim plemićkim šarmom, dozvolu da moju umjetnost potopim u akvarije bečkog zološkog vrta. Novi designirani direktor, gospodin Pechlaner, primio me opušteno i pridržao mi kaput. Crvenih obraza objasnila sam mu moje namjere, može, rekao je izmedju ostalog i potom smo dogovorili termin.

Dogovorenog jutra dokoturala sam se uzbuđena i nabijena kao kugla za biljar. Kao i uvijek prijevremeno.
Na ulazu me je dočekao odgovorni suradnik bez dobre volje. Njegov je materinji jezik bio češki bez svake sumnje: „Sind Sie von ….?“ izmrmljao je nešto na kraju „ Ja, guten Tag“ rekoh i pođoh za njim. Poveo me je u veliku prostoriju koja je ličila na kuhinju i naredio mi strogim glasom da počnem sitno sjeckati različito voće i povrće. Pomislih, dragi čovjek, hoće mi približiti život u miljeu. Sljedeća zadaća je bila, velikom pincetom pitonu servirati miša. Hladnokrvno poput plaćenog ubojice izvršila sam i taj zadatak. Potom je trebalo nahraniti Alberta. Suradnik iz Češke je otvorio neka mala vrata, a ja se pogrbljena i sa mojim nasjeckanim bostanom progurala u Albertov životni prostor. Pustinjski krajolik. Pogled lijevo, pogled desno, nigdje nikoga. Prilično veliki životni prostor, mislim ja i odjednom me dotakne strah od nepoznatog. U tom trenutku mi skoči nešto od pet do sedam kilograma na leđa i zabije pandže u pulover i malo u kožu.
Iguana Albert iz porodice zmajeva, spoznavši neponovljivost prigode, odlučio je s mojih leđa zbrisati kroz vrata u slobodu. Iz vana se čulo obeznanjeno vrištanje na češkom, i onda “fang ihm, fang ihm!!!”
Ja, poslušna i sportski gradjena, jurnem za čudovistem i primim njegovo prohladno koštunjavo tijelo. Albertu to naravno, nije bilo drago. Divlje je okrenuo glavu, pa da će me ujesti, a ja njega pustim, nek ide k vragu, a iza leđa opet fang ihm, fang ihm…
Moj dragi gospodine Popoviću, da ne povjerujete, zgrabim ja njega ponovo kao divlja, gladna puma, ovaj puta nešto poviše kod glave i držim ga kao što nikad ništa do tada, a i do sada u životu, nisam držala. Do krajnosti iznerviran suradnik ubojitog pogleda dotrčao je, oteo mi izbjeglicu iz ruku i mrmljajući češke uvrede vratio ju u vivarij, gdje će vjerojatno, odsjediti doživotno.
Potom mi je polako prišao i prekoračio dozvoljenu granicu moje aure. U zraku su se miješali mirisi stresa, a da nisam bila veća od njega, pala bi možda i pljuska.
Na ulaznim vratima stajalo je, očigledno već duže vrijeme, dvoje mladih ljudi, djevojka i mladić od petnaestak godina, posmatrajući scenu : “Hallo, guten Tag, wir sind vom workshop…”
Stanka, prostror ispunjen znojem i dubokim disanjem.
“Wer-bist-du ?” stisnutih zuba suradnik je naglašavao svaki slog.
Očigledno nije bio informiran o potapanju umjetnosti u njegovim akvarijima.
Na kraju se sve lijepo razjasnilo i omladina na školskoj praksi je preuzela moj već započeti posao.
Ja sam odlučila provesti izvjesno vrijeme na svježem zraku pored ružičastih plamenaca. To su ptice crvenog perja koje satima stoje na jednoj nozi.

Gospodine Popoviću, mislim da bi to bio dobar početak zbirke čudesnih ali istinitih dogodovština Jugolivere T. u inozemstvu.
Ako ih ne želite, znam da se znate braniti.

S poštovanjem
V.

Vesna Tušek

Rođena je 1963. godine u Zagrebu. Završila je Školu za primjenjenu umjetnost u Zagrebu. Godine 1986. odlazi u Austriju i nastanjuje se u Beču. Magistrira godine 1994. na Hochschule für angewandte Kunst.
Od 1986. godine živi i radi kao slobodna umjetnica u Beču.