NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 12.11.2008.

Klaus Mann

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Prijeko, na ledini, vježbali su se u trčanju i natjecali manji dječaci. Kao navijeni automati hrlile su njihove figure po zelenoj površini. Povremeno bi čak onamo, do glavne zgrade, vjetar donosio iskidane, smiješno izobličene njihove zvonke povike, kojima su se uzajamno poticali na što veće uspjehe.

Uz portal stajali su debatirajući neki od starijih učenika. Bili su to oni koji će već slijedećih tjedana polagati maturu i potom, napuštajući spokojno ozračje škole-internata, otići van u velike gradove, u metež života. Puno su razmišljali, puno međusobno razgovarali o tomu što će dalje biti. Poneki su od njih već imali svoj cilj što ga valja dostići, neki ideal koji treba ostvariti; voljeli su lijepim riječima punim zanosa neistomišljenicima hvaliti ono što misle da je nužnost i da mu je došlo vrijeme. Neki su, naravski, mirno šutjeli.

„Divno je“, uzviknu jedan koji je bio član društva „Wandervogel“ i s entuzijazmom je prisezao na regeneraciju, u „novu epohu“, a najoduševljenije u „pobjedu nad dekadencijom“, „doista je lijepo kad čovjek zna koju ulogu igra u povijesti ovoga svijeta – jer je osjetio, stubokom shvatio da se našao tu u času preokreta – da je odabran, pozvan da djelujući u zajednici s prijateljima i drugovima preoblikuje staro u nešto snažno novo“. Imao je navadu da gotovo pri svakoj riječi kratkim strasnim pokretom zabaci tamnu kosu što mu je u pramenovima padala na preplanulo čelo. Žustrih kretnji, djetinjasto retorski ispružio bi cijelu ruku, a pogled mu je bio pun blistava sjaja. No drugi ga prekine i ozbiljno podiže dlan kao da prizivlje neku tajanstvenu silu. „Nemoj govoriti o tim stvarima!“ reče on polako i pogleda strogo ustranu. „Vrijeme preokreta. – Što ti znaš o tome? Govoriš o regeneraciji, a nosiš taj laneni haljetak. Pa što se toga tiče, suum cuique (svakome svoje, prim. prev.). Ali molim te, nemoj govoriti o onomu što je u svezi s kozmičkim zakonima. Je li se vrijeme ispunilo i zašto, znamo samo mi“. Gledao je iskosa u zemlju tamnim vlažnim očima. Zašutio je onako kao što šute oni koji žele što upečatljivije obavijestiti da bi još puno toga mogli reći. Bio je član antropozofskog društva. Zbog ovoga veoma žalosna napada, punog prezira, Wandervogel je u prvi čas bio zabezeknut i malce uplašen. No ubrzo potom zatrese glavom i čak počne prijetiti: „Ah“, reče prijeteći, „to je prava besmislica – ništa ja to ne razumijem. I još, kako mi znamo da se danas budi nešto novo. Pa, na kraju krajeva, sami ga donosimo. Mi smo to, k vragu“. I on se, sa srcem pravovjernika, vedro uspravi u svojemu šarenom lanenom haljetku.

Iz kuće istrčaše neke djevojčice. Bile su to učenice domaćinske škole, obučene u bijele i svijetloplave haljine. „Filozofirate“, doviknuše sa smijehom, „ah, vi mudri, mudri filozofi“ – i bose, držeći se za ruke otrčaše, zabacujući svoju posve svijetlu plavu kosu. „pametnjakovići“ – rugale su im se odlazeći – „stostruko umni“. I njihove svijetle prilike nestadoše brzo iza ugla.

Jedan mladić, neobično brižno dotjeran, slušao je, odajući pokadšto nervozu i nestrpljenje, taj razgovor člana omladinskog društva i teozofa o nečemu novom i o vremenu preokreta. „Ah“, reče naposljetku i zamahnu višeput naglo glavom kao da ga ljute dosadne muhe, „kako to razgovarate – i ni najmanje se ne ženirate. Što dižete toliku halabuku oko tog vašeg 'novog'? Što zapravo hoćete? To 'novo', reče brižno odjeveni uz niz sitnih oštrih pokreta rukom, u nastojanju da slušateljima ipak bude donekle zanimljiv, „to novo nije ništa drugo osim da postajemo sve istančanijih živaca, da sve bolnije a istodobno sve nevoljnije reagiramo na svaki ton boje, na svaki šum koji nas pogodi – na temelju posve logičnog razvića stvari, ono što će nas razlikovati od prethodna naraštaja, bit će ne nov, nego neslućeno diferenciran način – način prema kojemu će sve ono prije izgledati grubo i neukusno“. Zašuti. Lice mu je bilo neobično sitno; zagledan u žarki ljetni krajobraz, smiješio se tužno i sofisticirano. „Neće nam baš biti lakše radi toga“, počne on ponovno. „Ali zato znamo za ushite, male slatke senzacije, prema kojima Baudelaire djeluje neprofinjeno, Wilde odveć prosto. Vidim, primjerice, ove dječake kako se igraju – viđalo se to i prije i držalo da je to dobro i da tako treba. Ali te boje, ti pokreti – to bijelo koje kao iskre odskakuje nad zelenim – čini doista da zadrhtim cijelim tijelom – toliko me ta senzacija potresa, toliko intenzivno uživam u njoj da mi posve jednostavno suze naviru na oči – a to je novo“. Wandervogel, kojemu, po svoj prilici, smisao rečena i niz sitnih kretnji rukom nije bio posve jasan, uzviknu radosna srca, dok je uzbuđeno zabacivao kosu: „Vidim dječake kako se predaju igri – ali to što se tako igraju, što se naposljetku ponovno raduju svojemu tijelu, spašeni od bolesne preciviliziranosti, vraćeni velikoj prirodi, što moraju biti vedri nositelji jedne nove sjajne etike – to, to je ono novo!“ I kad on, ubrzana daha zbog svoje ispovijedi, blistajući od sreće ušuti, odmah odjeknu, naglašeno zatamnjen, kao iz tajanstvenih dubina nekoga hrama, glas mladog teozofa: „To što su se ti dječaci“, objavi on svečano i polako, „našli tu stavljeni u treću veliku prekretnicu svjetske povijesti, a oni to naravski ne mogu ni slutiti, i što svaki od njih nesvjesno i podsvjesno svojim malim, malim dijelom mora pridonijeti ispunjenju, neopozivo, kozmičkoga zakona – samo je to ono bitno, samo se o tomu radi“.

U sve to upletala se vjetrom nasumce raspuhana vika dječaka s ledine.

Jedan među onima koji su tu okupljeni stajali, samo je šutio. Razmišljao je o onomu što su drugi rekli. Sve je shvaćao, a ni sam nije znao što ga u tomu toliko rastužuje. „Eto, jedan“, razmišljao je šutljivi, „drži dekadenciju izvanredno okončanom, i neskriveno, u blistavoj čistoći pred nama je blizu to novo, nošeno krilima pokreta Wandervogel. Ni onaj drugi nije baš skroman, ima osjećaj posvećenosti u najtajanstvenije kultove; vjeruje da je točno upućen u sudbinu svih nas, kao sudionik u poznavanju tajne kozmosa – treći mora plakati i kad se boji i kad se veseli, i čini mu se da je patološka profinjenost živčanog sustava glavni cilj ovom vremenu. – Kako se čudno osjećamo“.

Wandervogel se snažno protezao na suncu. Teozof je nejasno gledao ustranu, u zemlju, očiju vlažnih od velike ozbiljnosti. Onaj profinjeni mahao je rukom da se rashladi i puno se trsio oko toga da bi lijepo namjestio svoju malo svijetloplavu kravatu. – Tako su stajali jedan pokraj drugoga.

„Ipak je čudno“, pomisli šutljivi. „Takvi izlazimo u svijet. – je li vazda bivalo tako neobično i čudnovato onima koji su stajali pred životom, kao mi danas? – Kako puno oblika ima njihova čežnja. – I što će od toga biti? – Morao bi biti jedan u kojega bi se stekle te čežnje, ti ciljevi. – Kako bi onda stvar stajala s njim?“

Mali fini, s odveć finim osjećajem u prsima, odjednom mu se nasmiješi: „Ti šutiš?“ reče. „Da, naravski, misliš svoje“.

Kao glasna povorka pristizali su trkači s ledine. Odjeveni u kratke sportske hlače, posve preplanula lica, tako da je njihova svijetloplava kosa sad izgledala bijela prema tamnoj koži. Odlazili su čavrljajući. „Je li oduvijek postojalo tako čudno obećanje među dječacima?“ mislio je šutljivi. „Doba preokreta – doba preokreta – tko bi mogao biti dostatno slab da se posve preda tim strujama i onda, dostatno jak, iz te predanosti nanovo nađe sebe. Kako li će to završiti? Kako to zamišlja dragi Bog?“ I odjednom – ostali su u prvi čas bili osupnuti – reče glasno, gledajući ih sve unaokolo: „Pa već će nekako biti“. I oni se svi skupa nasmijaše. Jedni zato što nisu znali što je zapravo mislio izrekom, a on možda samo zato da svlada tugu što je u njemu toliko narasla.

I tako su se smijali uglas na pragu života.

(1925)

* Wandervogel – omladinski pokret u Njemačkoj nalik skautskom, utemeljen 1896. godine, ukinut 1933.g.


Preveo s njemačkog Mario Kopić

- 07:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se