NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 01.11.2008.

Mileniumko Jergović u epizodi:

Image and video hosting by TinyPic

Da, zaboravih da kažem da me priča o Jergoviću posebno veseli. Taj je sad zaseo po Politici i šlihta se baba Vidi and co. da sve zvoni.

zhanesa

Image and video hosting by TinyPic

Priča na koju se Zhanesa referira, post je Gospođa ministarka. Akoprem su čitatelji Vaseljene odavno navikli na najrazličitija moja proroštva kojih se, kažu, ne mogu nasititi, pa ipak ću zagovornicima moje kanonizacije causu olakšati svježim doprinosom: upravo sam u tom postu najavio Jergovićev Sturm und Drang nach Osten, špiritualnu njegovu Seobu u Beograd:

Jergović gleda u pravcu Beograda, što je naročito neugodna činjenica koja je ujedno indeks njegove ludosti: Jergović sada već sasvim neskriveno oponaša Andrićev životni put u njegovoj zemljopisnoj, ali i duhovnoj putanji. Andrić je prezir prema Zagrebu iskazao opaskom o alkoholiziranom Zagrebu iz kojeg mora pobjeći da bi preživio, Jergović svoj prezir - tekst u "Politici" o hrvatskom kelnerskom mentalitetu - iskazuje kao kupovinu karte za Beograd, u kojem Vida Ognjenović, kažu mi, nije lišena ambicije da postane gospođa ministarka. Moji beogradski drugovi pričaju da nesuđena gospođa ministarka inicirajući osnivanje balkanskoga PEN-a samo obnavlja kandidaturu za resor kulture. Kad samo pomislim na ministarstvo kulture, nadođe mi Hribarova rečenica kao legenda, kao slogan: U hašekovskim kancelarijama nušićevski činovnici financirali su kreativne pokušaje šarlatana iz Iljifa i Petrova.

(...)

Odlazi li dakle Miljenko Ivo Jergović u Beograd? Koga briga.
Bog mu pomogao.
Beogradu.

Image and video hosting by TinyPic

Beograd - Tamo gdje knjižare rade od 9 do 23

Piše: Miljenko Jergović

I kod susjeda je pravoj tranziciji put popločan, no jedan segment nisu zahvatile njene posljedice. Unatoč tabloidizaciji, srpske novine i televizija i dalje su puni priloga o knjigama.

Petak je, rano jutro nakon atentata u Staroj Vlaškoj, stojim na prozoru Hotela Balkan, u Prizrenskoj ulici u Beogradu, i uživam u prizoru. Stari hamalin, neobrijane brade, s brkovima, uzbrdo gura trokolicu, do vrha ispunjenu đevrecima i kiflama.

Miriši svježe pecivo na putu prema Knez Mihajlovoj, kao što je s istih kolica mirisalo i prije stotinu godina, a mirisat će, bez obzira na globalizaciju, tranziciju i europske integracije, i za stotinu godina, jer ovo je doista pravi Balkan, koji se ne može tek tako očistiti, oprati i uniformirati, i koji je, na sve dobre i loše načine kulturno i civilizacijski dovoljno neukrotiv da nema onog tko bi staroga hamalina potjerao s ulice ili njegovim gazdama, tamo dolje s pijace na Zelenom vencu, navukao sanitarnu inspekciju na vrat.

I dok ga tako ispraćam s prozora hotelske sobe, dišući njegove đevreke, pada mi opet na um Ivo Andrić koji je u ovoj istoj, Prizrenskoj ulici živio kao podstanar, nakon što je glavom bez obzira izbjegao iz Zagreba, da bi u ovome gradu postao veliki pisac i da bi mu, napokon, Beograd pružio atmosferu u kojoj je napisao sve svoje bosanske romane, i onaj jedan tjeskobni beogradski, o Gospođici, staroj usidjelici koja je štedjela na svemu.

Nakon sretne nedjelje

Andrićevi su prozori u tih nekoliko mjeseci, ili čak koju godinu života u Prizrenskoj bili dolje niže niz ulicu, ali otprilike na jednakoj visini, pa je i on, kao ja sad, u rana jutra mogao gledati starog hamalina i njušiti njegove đevreke. E, vidite, po tome se prepoznaje grad. Kao što se u notornome Joyceovom Dublinu nalaze ulice po kojima kroči duh slavnoga pisca, tako i u Beogradu, u Prizrenskoj i u još nekoliko drugih, međusobno i ne tako udaljenih ulica, živi duh našega jedinog, a zauvijek zajedničkog, književnog nobelovca.

Tu s njime živi i hrvatska književnost, koja može zahvaliti samo jednoj šparnoj teti što je nećaku ostavila škrabicu punu dukata, jer da nije bilo nje izvjesno je da bi se i Krleža trajno doselio u Beograd, pa bi se tako hrvatska politička i hrvatska književna metropola u dvadesetom stoljeću našle u dva međusobno četiristo kilometara udaljena grada. No, ne bi to bila tragedija: u neka dobra doba za tu književnost politička je metropola bila u Beču, Varaždinu ili tko zna gdje, dok je književna, zna se, bila u Dubrovniku.


U Beogradu nisam bio tek tri-četiri mjeseca, a grad kao da se u duhovnom smislu preobrazio. Tada su bili dani od izbora, svi su strepili od najavljivane pobjede radikala, tjeskoba se mogla osjetiti na svakome koraku, s njom i dojam da je Srbija i u Beogradu podijeljena, kao u nekoj fantastičnoj priči, na one kojima vrijeme teče unaprijed i one kojima
teče unatrag, pa iako se takvi nikada ne mogu u stvarnosti sresti i razgovarati, lako bi mogli međusobno zaratiti. Ali nakon što je te sretne nedjelje pobijedila glasačka mašinerija budućnosti, narednih se mjeseci dogodilo nešto neobično, nešto što se u Hrvatskoj moglo osjetiti dan nakon Trećega siječnja.

Počela je tranzicija, stranci su izašli na ulice, pokreću se javni tenderi i sumnjive transakcije u kojima sudjeluje međunarodna zajednica, otvaraju se nove trgovine, privatizira se sve odreda, a u hotelskom se foajeu za susjednim stolovima, za kojim u odvojenim društvima sjede muškarci u sivim i plavim menadžerskim odijelima, čuju američki i ruski. Kao da jedni druge ne primjećuju, iako su, to je sasvim izvjesno, tu o istom poslu.

Sve ostalo je Delta

Kod prijatelja koji su još ljetos osjećali tjeskobu pred četničkom ofanzivom što su je predvodili Toma Nikolić i Aleksandar Vučić, danas već osjećam tjeskobu pred onim što donose i odnose ti menadžeri. Istina, ovaj je strahić neusporediv s onim prethodnim, ali svakako ga valja zabilježiti. Moje je da im ga pojačam pričama o tome što su nam stranci učinili od televizija i od novina, što od svakodnevnog života i radno-pravnih zakona, a što od naftne industrije, trgovačkih lanaca i hotela na obali. Naravno, tu su i domaći, čija imena se u našim novinama više ne smiju spomenuti, osim u laudacijama prikrivenih reklamnih stranica, koji su također došli kao tranzicijski kolonizatori i konkvistadori. Prijatelji mi, pak, odgovaraju sentencom na temu njihovih todorića: “Kosovo je Srbija, a sve ostalo je Delta!” (tko nije razumio, Delta je trgovački lanac onog tajkuna Miškovića, koji je - kako su izvještavale naše novine - kanio graditi u Zagrebu “srpski Manhattan“, ali ga spriječiše Jure Radić i domoljubi iz IGH).

Ćosić pa Paković

Priča li se u Beogradu još o Kosovu, osim kroz tranzicijske šale i viceve? Uglavnom ne, osim s gostima sa strane, a čini se da više nitko i ne zna što bi s tom pričom. Radikali su smrvljeni i podijeljeni: na jednoj je strani ostala fizička većina, a na drugu su prešli prepoznatljivi vođe Nikolić i Vučić. I jednim i drugima argument Kosova je, što gubitkom izbora, a što stranačkim slomom, postao manje atraktivan i upotrebljiv u borbi za vlast. Borisu Tadiću i njegovoj vrlo raznorodnoj, ali i živopisnoj koaliciji priča o Kosovu dođe poput bruha. Moraju silno paziti da se ni u kojem smislu previše ne naprežu, jer bi im crijeva mogla završiti u krilu.

Jednostavno, ne smiju baš jako biti ni za onu opciju koja bi bila od praktičnog interesa za Srbiju i uz koju bi racionalno mogli stati, ali ni za onu opciju za koju se formalno i formalistički zalažu, a u kojoj je patriotski i legitimistički zalog srbijanske cjelovitosti. Kompromis koji bi se našao u podjeli Kosova nemoguć je, jer je on treća krajnost, neprihvatljiva i velikim Srbima, i
svim Albancima, i međunarodnoj zajednici. Na kraju se onda, kao ptica zloslutnica, s feljtonom u kojem će objasniti sve - ono što se događalo u ratovima devedesetih i ono što će se tek dogoditi s Kosovom i Srbijom - pojavio u Politici Dobrica Ćosić. On, recimo, kaže da je rat u Bosni počeo onoga dana kada su Hrvati i Muslimani združeni napali Srbe. Iritantno jest, ali više nije važno.

U istoj toj Politici, u kulturnom prilogu, Zlatko Paković piše, kao u nekom nekrologu sirotome ostarjelom piscu: “Opsežno književno, publicističko i političko delo Dobrice Ćosića svedoči o zabludi ideologije u dvadesetom veku u Srbiji, to tvrdi i njegov autor. Ali, bitno je istaći da je ono, to opsežno delo o ideološkoj zabludi, upravo izraženo tom zabludom; najpre kosmopolitsko-komunističkom, potom otadžbinsko-nacionalnom, u oba slučaja komunitarnom i partikularnom, u čemu se guši ono individualno i univerzalno, koje, avangardno u svom vremenu, nadživljava to svoje vreme, i u politici i u književnosti.”

Vozim se taksijem od Hotela Balkan do Sajmišta, gdje se odvija Beogradski sajam knjiga, manifestacija koja je po svojim razmjerima, značaju te društvenoj i medijskoj podršci neusporediva s bilo kojom knjiškom manifestacijom u Hrvatskoj. Razlika između tog sajma i, recimo, Interlibera i pribrojeno mu, svih manjih knjiških sajmova i izložbi u Hrvatskoj zajedno, jednaka je razlici koja je svojedobno postojala između rezultata ovdašnje skijaške šampionke, svjetske i olimpijske pobjednice Janice Kostelić, i rezultata najbolje srbijanske skijašice, profesorice engleskoga jezika Jelene Lolović. Sigurno se sad smiješite, jer vam je drago barem zbog slavne nam skijaške prošlosti, ali valja znati da spomenuta razlika čini da Zagreb danas ima umjetno osnježenu skijašku stazu, poput Abu Dabija - recimo, a Beograd ima knjižare koje svakodnevno rade od 9 do 23, uključujući subote i nedjelje.



Trotomni Aksjonov

Na ovogodišnjem sajmu izlagalo je više od 800 izdavača, kroz izlagačke hale protekle su rijeke ljudi, pisci su, kao i svake godine, bili najveće zvijezde, a Japan je bio zemlja partner. Na srpski je prevedeno više japanskih knjiga nego u posljednjih tridesetak godina, gledali su se japanski filmovi, proučavala japanska umjetnost vrtova, uzgajanja patuljastog drveća i građenja zmajeva od papira; zainteresirani su mogli sudjelovati u čajnim ceremonijalima ili upisivati kurseve japanskog. Ali u svakom je trenutku bilo zanimljivo gledati kako jedna velika, silno napućena, civilizacijski i kulturno moćna zemlja predstavlja sebe u jednoj maloj, napaćenoj, opustošenoj i izluđenoj zemljici na brdovitom Balkanu.

Nisu u toj priči Japanci bili toliko važni, nego Srbi, koji nisu dopustili da im iz Tokija dođu s jednim folklornim društvom i dva-tri turista s fotoaparatima, nego su bogme Japance stimulirali da idu u Beograd kao da idu u Berlin, Pariz ili Rim. Čovjek ne može a da se s tugom i s pomalo srama ne sjeti kako su se prije koju godinu Poljaci proveli na Interliberu, kada smo im, kao zemlji partneru, pokušali izbiti novce iz džepova za izložbeni štand, a da nas njihova književnost i kultura nisu ni zanimali. Uopće, znate li tko je ove godine zemlja partner na Interliberu? I jesu li hrvatski izdavači od države dobili novce da prevode i tiskaju njezine pisce?

Jedna od istinskih senzacija na ovogodišnjem sajmu bila je srpsko-hrvatska izdavačka kolaboracija, fototipsko izdanje svih brojeva časopisa Zenit, uz prateću monografiju. U tom poslu oživljavanja jedine naše izvorne umjetničke avangarde, kojoj su neki ovdašnji pjesničići i frustrirane budaline od formata posvećivali šovenske knjižuljke, sudjelovalo je više institucija i izdavača, a rezultat je impresivan i pomalo korotni. Po Zenitu sve vidi gdje smo nekoć bili, a gdje nas više nema. Ne, ne mislim na Jugoslaviju…

Na kraju, ne može čovjek koga je, eto, baš i briga za knjige koje bi i čitao, da ne spomene i ponešto od onoga što je u torbama i rancima donio iz Beograda. Recimo, trotomno djelo Vasilija Aksjonova “Moskovska saga”, prevedeno i izdano samo tri godine nakon ruskoga izvornika, sjajno opremljeno fotografijama, glazbenim CD-om i glosarom, u kojemu se na živ i potresan način evocira privatna, kulturna i politička povijest Sovjetskoga Saveza do Staljinove smrti. Aksjonov piše po rubu fikcije, nešto što nije ni historiografska knjiga, ni roman, ni klasični memoarski tekst. Nakon dugo vremena još jedna golema, opsežna i potresna, sasvim ruska knjiga. “Moskovsku sagu” objavila je Informatika.

Kreativni centar

A knjigu Georgesa Minoisa “Istorija samoubistva”, koja će na polici stajati uz Jankelevičevu “Smrt”, objavio je novi, još uvijek mali izdavač Mediteran. Minois piše o tome kako se u različitim društvima, u različitim religijskim i političkim sustavima tretiralo samoubojstvo, te kako se mislilo o samoubojstvu, a ono što knjigu čini dodatno privlačnom jest decentan, precizan i točno izveden dizajn korica, kao i sjajno odabran slog. U posljednjih nekoliko godina tehnička izvedba srbijanskih knjiga općenito se jako podigla, pa više ne stoji onaj prigovor da su im knjige ružne, kao što, uglavnom, više ne stoji ni prigovor da su im prijevodi loši.

Beogradski filmolog, rodom Zagrepčanin, Ranko Munitić objavio je treću knjigu svoga serijala “Čudovišta koja smo voleli”, u kojoj, između ostalih, analizira Pinokija, doktora Jekylla i gospodina Hydea, Dorothy iz “Čarobnjaka iz Oza” te druge likove koji nikada nisu živjeli. Munitićev je nakladnik Kreativni centar, jedna od mojih omiljenih izdavačkih kuća, čiji je maštoviti, luckasti, zaigrani i sasvim blesavi dječji program vjerojatno među najljepšim i najdojmljivijim umjetničkim djelcima koja čovjek danas u ovdašnjim izdavaštvima može vidjeti.

Objavljuju knjige poput monografije velikih ljudi koji su bili loši đaci i propalice, ili slikovnica o seksu, o tome kako postati filmski režiser ili liječnik, a ilustratori i crtači Kreativnog centra apsolutno su superiorni svemu onome što se kod nas po dječjim knjigama crta. Naravno, da se kompleksaši i Hrvatine opet ne nađu uvrijeđenima, nije riječ o tome da kod nas nema crtača i crtačica - jer to i nije istina - nego nemaju gdje tako slobodno da crtaju, pa neće biti čudno ako uskoro i netko naš završi u Kreativnom centru.

Palmina žirafa

I tako, čovjek bi mogao do u nedogled nastaviti o knjigama o kojima se u nas šuti. Ne zato što su srpske, krivo ste shvatili, nego zato što su knjige. Srpske su ih novine, kao i televizija, prepuni. Izuzetak su, možda, samo tabloidi. Ali ni u njima nema one vrste ljudi koji su preplavili ovdašnji javni prostor. Zvijezde tamošnjih tabloida su, ipak, političari. U Beogradu i u Srbiji o Simoni i Anti gotovo da i ne bi imao tko da piše, niti bi autori i glumci u sapunicama imali prostora za svoje stejtmente. E, reći ćete, ali upravo zato oni nemaju tako kvalitetne sapunice kao mi, i bit ćete sasvim u pravu. U skijanju i sapunicama Hrvatice i Hrvati daleko su ispred Srpkinja i Srba.

Pred povratak čitam u novinama o čovjeku koji je presudio srbijanske izbore, vizionaru koji je rekao da se patriotizam ne toči u traktor, jagodinskom šerifu i faktotumu Palmi. On, naime, još uvijek čeka da mu ispune jedan od prohtjeva kojima je uvjetovao koaliciju: kupovinu žirafe za jagodinski zoološki vrt. Odjavljujem se tako na recepciji Balkana i vraćam se u Hrvatsku, tu gdje nikome, u odnosu na Srbiju i srbijanske standarde, ne fali ništa, pa ni žirafa.

Image and video hosting by TinyPic

TAJNI SASTANAK #1: BORIS TADIĆ & DRAGAN MARKOVIĆ PALMA U BEOGRADSKOM ZOOLOŠKOM VRTU, OKRUŽENI SLONOVIMA:

TADIĆ (oprezno): Da ne bude zabune, ovo je privatni, neformalni susret, sasvim slučajno smo se sreli u Zoološkom vrtu.

PALMA (opreznije): Ali, vaše je obezbeđenje zatvorilo Zoološki vrt. Samo smo nas dvojica ovde. I životinje.

TADIĆ (žovijalno, grleći Palmu sa obe ruke): Neka nam je sa srećom, Dragane, junače! Da nastavimo da okrećemo evropske pedale, da bicikl razvoja nikad ne stane zahvaljujući našoj budućoj zajedničkoj Vladi!

PALMA (šireći ruke): Nešto mi gimnastika ne ide od ruke, više volim da sedim uz meze, pa muzika na uvce…

TADIĆ (raspoloženo): Vaše su reči melem za našu koaliciju, upravo nam treba tako neko prirodan, običan…

PALMA (mršteći se): Običan?

TADIĆ (panično): Običan u onom sjajnom smislu: da ste neposredni, direktni, da uživate u životu, da ste hedonista…

PALMA (zbunjen): Šta sam ja?

TADIĆ (u sve većoj panici): Da volite sve što je ljudski, punim plućima, da se predajete životu čije evropsko lice lako možemo da dostignemo, samo ako nastavimo da okrećemo pedale.

PALMA (odlučno): Mislim da sam za pedale bio jasan. Ništa ne okrećem.

TADIĆ (depresivno): Nema veze, mi ćemo zajedno da okrećemo umesto vas. Nego, dozvolite da vas pitam: da li ste zadovoljni kadrovskim ishodom u vašoj koalciji?

PALMA (koračajući prema kavezu sa slonovima koji su ga radoznalo gledali): Da se više ne zajebavamo: šta nudiš meni i Krkobabiću?

TADIĆ (mrmljajući): Ali, šta vas dvojica tražite?

PALMA (gledajući u slonove dugim ispitivačkim pogledom): Recimo…

TADIĆ (spušta pogled): Ministarstvo kulture za vas, Ministarstvo omladine i sporta za čika Jovu Krkobabića, nekoliko Upravnih odbora, možda Ministarstvo poljoprivrede ili Jugoslovensko dramsko pozorište, mesto ambasadora u Kairu, Bangkoku, Varšavi i Lisabonu.

PALMA (bacajući slonu kilogram banana): I još?

TADIĆ (očajnički): Sva sredstva Nacionalnog Plana uložićemo u Jagodinu. Izgradićemo vam Diznilend. Novu Ajfelovu kulu. Big Ben. Notr Dam.

PALMA (zabavljen posmatranjem slona): A keš?

TADIĆ (opušten): Ako kažete „da”, Mlađa Dinkić će od vas napraviti Kreza!

PALMA (uvređeno): Nema potrebe da se vređamo. Ja u Jagodini imam većeg i novijeg slona od ove vaše matore drtine, tek da znaš.

TADIĆ (sijajući od sreće): Krez je bio najbogatiji čovek sveta! Kupao se u zlatu, svili i kadifi.

PALMA (hladnokrvno): Dok pare ne legnu na račun, zadrži slobodno tog Kreza.

TADIĆ (držeći se za slona): Ali, sam si, Dragane, rekao da se patriotizam ne toči u traktore. Šta ćeš da radiš ako ti ponište Sporazum o pridruživanju? Kako će Jagodina izgledati ako ne budemo nastavili da okrećemo pedale ka Evropi?

PALMA (ledeno): Kad budeš imao cifru, javi se. A ovo za Ministarstvo kulture nije loše. Konačno da u Jagodinu lično dovedem tog Betovena: da ga ugostimo kao što to Srbi rade - sir, mladi kajmak, šopska, teleća čorba, jagnjeće ispod saća, vruće lepenje, ladan špricer, vanilice. Pa da otpeva tu devetnaestu simfoniju u Jagodini kao da smo u Njujorku! E, to hoću! Možda se zbog Betovena i dogovorimo oko Vlade!

Petar Luković

- 00:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se