NEMANJA: SMIRENOUMLJE

petak, 24.10.2008.

Leszek Kolakowski

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Već nekoliko godina, sa stanovitim pauzama, studiram povijest katoličkog modernizma s početka XX stoljeća i možda ću jednoga dana svoje refleksije na tu temu i napisati, iako nisam siguran. No neovisno o tomu, ta mi se stvar čini vrlo zanimljivom. Odnosno, želio bih da netko – iako to studiranje zahtijeva 30 godina rada i ne znam ima li jedan čovjek uopće za to snage – napiše globalnu povijest fin de siecla (uzimajući u obzir, naravno, prve godine XX stoljeća), u kojoj bi bio pronađen zajednički smisao svih promjena što su na različitim poljima kulture urodile plodom: neobični noviteti u tehnici, novi smjerovi u slikarstvu, književnosti, arhitekturi, novi smjerovi u filozofiji (Bergson, empiriokriticizam, Husserl), invazija istočnjačkih religija, teozofija, psihoanaliza, pariški bordeli, boljševizam, nova fizika, ekstravagantna ženska moda i slično. Gdje bi se našlo i mjesto za katolički modernizam. Je li modernizam bio jedna od brojnih kriza u povijesti Crkve? Jest. Je li u dalekoj prošlosti? Nije. Žigosan i naizgled razbijen, u ozračju čistki, denuncijacija i intriga u crkvenim redovima, sjemeništima i kurijama, pod drukčijim imenima djelovao je u Crkvi potajice i u priličnoj je mjeri pustio korijenje na II Vaticanumu. Modernizmi u Crkvi pojavljuju se istodobno s različitim preobražajima u kulturi. Doktrinarni je smisao svakoga drukčiji, ali su im duhovne strukture slične. Modernist je bio Klement Aleksandrijski, modernist je bio Toma Akvinski (sjetimo se samo osuda aristotelizma), modernisti su bili jezuiti.
Kako definirati modernizam? Najgore su vrelo za njegovo razumijevanje enciklika Pascendi Pia X i dekret Lamentabili. U njima postoji stanovit broj izraza koji su sasvim u skladu s intencijama modernizma, dok su neki krajnje pogrešni, a neki opet slični modernističkim teorijama, premda im se pripisuje smisao koji nije u skladu s tom intencijom. Možda je najbolji odgovor na Pascendi programska knjiga Ernesta Buonaiutija (objavljena anonimno).

Modernizam je, kako mi se čini, obuhvaćao tri osnovna smjera kritike (izostavljajući političke i socijalne ogranke).
Prvi je zahtjev da se u proučavanju Biblije također primjene kritički i filološki kriteriji, općeprihvaćeni u historiografskim istraživanjima. Kritika nekih postojećih vjerovanja koja se odnose na Bibliju pojavila se još u XVI stoljeću, a krajem XVII stoljeća fundamentalno djelo Richarda Simona.
Moderniste su zanimala različita, specifična pitanja: autorstvo različitih tekstova od bitna značaja (Petoknjižje, Knjiga mudrosti, neke poslanice apostola Pavla, Evanđelje po Luki, između ostalih), protuslovlja u naraciji i sam pojam božanskog nadahnuća. Govorili su da se ne može utvrditi je li Gospod Bog jednostavno diktirao te tekstove. Odnosno, vjerovali su u stanovitu formu nadahnuća, u trajnu prisutnost Krista u povijesti, »jednostavno ga nisu smatrali čovjekom«, nisu nijekali da je naš svet uklopljen u natprirodni poredak, premda su držali da se taj poredak jednostavno ne uklapa u naš svijet, nego je sadržan u čovjekovoj svijesti o religiji i kulturi.
Drugi: evolucija dogmi i Crkve. Modernisti su držali da je to mitološka izmišljotina koja se ne temelji na tekstovima Novog zavjeta, da je Isus ustanovio temelje Crkve, s njezinom hijerarhijom, autoritetom, sistemom vlasti, da je utemeljio i sve svete tajne i pridao im smisao koji im Crkva pripisuje. Što se tiče dogmi, sve su izrastale iz iskustava, promišljanja i prijepora u kršćanstvu i da se njihov smisao tijekom povijesti mijenjao. To su ipak kulturni artefakti koji su izražavali religijsku svijest vjernika, a pravi je smisao dogmi praktičan.
Treći: Modernisti su često kritizirali birokratski karakter crkvenog ustrojstva, autoritarne običaje, nesposobnost za kritičku refleksiju kulturnih promjena koje Crkvu nisu mogle ostaviti u nepromjenljivom vidu – kako je to, uostalom, bilo stoljećima – zbog odbijanja racionalne diskusije. S tim je bilo povezano nepovjerenje prema tradiciji skolastičkog racionalizma koji je – ma koliko važan u povijesti kulture – prestao biti uspješnim i uvjerljivim. Također su smatrali da odvajanje Crkve od države ne škodi samo Crkvi nego da, oslobađajući je čisto političkih zadaća i prijepora, diplomatskih intriga i semiteokratskih iskušenja, kršćanstvu vraća njegov pravi smisao. Prihvaćali su i blagotvorne, uostalom i neizbježne demokratske promjene.
Naravno, ovo je uopćen sažetak. Nije postojao Centralni komitet modernista, uglavnom su radili pojedinačno, premda su se poznavali i razmjenjivali pisma, o različitim stvarima imali su različita mišljenja ili su ih u različitoj mjeri izražavali radikalno. U Loisyja, koji je bio najpoznatiji, najviše se sumnjalo da koristi smicalice.
Modernisti su također govorili da religiozna iskustva nisu isto što i priznanje dogmatskih formula, premda je to odlučujuća stvar.
Što je nepromjenljivo u Crkvi? Nisam pozvan odgovarati na takva pitanja. Za mene su to tekstovi Novoga zavjeta, koji se neprestance iznova interpretiraju i samo naizgled djeluju nepromjenljivo. No ne treba gubiti iz vida da teorija evolucije dogmi lako može prijeći u radikalni bultmanizam, tvrdeći da je sve, bez ostatka, u doktrini i tradiciji prepušteno na milost i nemilost civilizacijskih preobrazbi, da u vjeri nema ničega trajnog, da će se vremena promijeniti i da će se kršćanstvo možda izražavati riječima koje su u posvemašnjoj protimbi s onima što se danas koriste. Kuda ta granica točno prolazi – to ne znam utvrditi.
Također moramo znati da su modernisti, kao uostalom mnogi današnji ljudi Crkve, smatrali da je i u svim drugim religijama sačuvano, premda u nesavršenom ili malo savršenom vidu, zračenje božanske svjetlosti, da je Bog cjelokupno čovječanstvo obdario darovima duha, premda je sve što ljudi dobivaju od Boga filtrirano kroz povijesno promjenljive uvjete. Prema tome, modernisti su bili pioniri tzv. ekumenizma.
Poznato nam je da su mu prijetile dvije suprotne opasnosti, kad god je u Crkvi dolazilo do kriznih situacija, jer se radilo o prilagođavanju novim civilizacijskim uvjetima. Tada imamo dilemu: kruto odbijanje svih ustupaka što ih »svijet« zahtijeva je opasno, budući da Crkvu može potisnuti na pozicije izolirane sekte. I veći su ustupci opasni, jer izazivaju nesigurnost među vjernicima i brišu, recimo tako, religijski identitet Crkve. Nitko unaprijed ne može utvrditi koja je opasnost veća i kako naći sigurniju »sredinu«. Govorimo li o »prilagođavanju« novim civilizacijskim uvjetima, ne mislimo da Crkva bez kolebanja treba podlijegati svemu što je u danom trenutku pomodno – ideološki ili običajno, jer Crkva često mora biti »protiv« svijeta. Modernizam se susreo s apsolutnim neprijateljstvom. Crkva se u cijelosti godinama borila s tom zarazom, što ju je oslabilo, jer ju je dio europske inteligencije s kojim je računala odbacio, vidjevši u toj kampanji, ne bez razloga, trijumf »konstantinske« reakcije, osvetu klerikalnog birokratizma, beznadne pokušaje ostvarenja semiteokratskih pretenzija, nemogućnost prihvaćanja Uma koji nije neprijatelj religije, nego samo kritičar institucije koja treba zamjenjivati živu vjeru... S tim što moramo priznati da je napetost između žive vjere i institucije neizbježna.

Kao što vidimo iz kasnije perspektive, Crkva jednostavno nije mogla prihvatiti sve što su modernisti proklamirali. No mogla je prihvatiti da su to ljudi dobre volje, umjesto da i dalje koristi snažne osude i prijetnje.
Postkoncilske promjene su u priličnoj mjeri proizlazile iz duha reformi što ih je modernizam zahtijevao (premda se, naravno, nije radilo o neposrednim »utjecajima« modernističke literature). U Crkvi su pobijedila pravila historijske kritike, potiskujući mnoga ukorijenjena i suvišna vjerovanja, koja su pretendirala na istinu u smislu poklapanja s činjenicama. Poljski čitatelj tzv. Biblije Tisućljeća u komentarima zamjećuje mnoge stvari koje su donedavno izazivale gnjev i suprotstavljanje, iako se Crkva nije srušila zbog toga što se Mojsije više ne smatra autorom Petoknjižja. Crkva je prestala osuđivati heretike i inovjerce, traži sporazum s drugim kršćanskim religijama, također i sa Židovima, veoma je proširila ulogu laikata u crkvenom životu, provela je goleme promjene u liturgiji itd., premda ovdje ne mogu rezimirati Koncil.
Razumijem odbojnost ili tugu katolika, kojima se mnoge od tih promjena, premda i površne, čine promjenama njihovih religioznih navika. Razumijem već oslijepjela kardinala Ottavianija koji je rekao da je sretan što je star i što će uskoro umrijeti, jer se nada da će još uvijek umrijeti u katoličkoj crkvi. Razumijem i nadbiskupa Lefebvrea kada kaže da je Crkva zaražena modernizmom. U pravu je, jer se modernizam na različite načine utemeljio u Crkvi, s tim što bi kretanje utrtim stazama za Crkvu bila puno veća opasnost. I ja (ništa ne tražeći, niti imajući bilo kakva prava da Crkvi nešto savjetujem) iz čisto estetskih razloga više volim Tridentsku misu i jako žalim za latinskim (latinski je bio važan za osjećaj jedinstva katoličanstva, a ne iz estetskih razloga), jer sam od djetinjstva naviknut da svećenici idu u mantijama i volio bih da tako i dalje ostane, iako to, naravno, nema ničega zajedničkog s doktrinom. Poznato mi je da je Koncil između ostalog rezultirao i političkim pokretima u okviru tzv. teologije oslobođenja, koji gotovo ništa nisu ostavili od kršćanske vjere i po svoj prilici bi se maksimalno trsili Crkvu učiniti trockističkom ili maoističkom sektom. No zadovoljan sam što se Crkva pod takvim pritiskom stavila na stranu bespomoćnih i siromašnih ljudi, što je jednoznačno prihvatila ideju o ljudskim pravima koja se izvodi iz Francuske revolucije i pravila demokratskog života, što je ukinula antimodernističku prisegu. U kolektivnom životu sve je dvoznačno i nesigurno i tako će zavazda ostati, bar do strašnoga suda.

Image and video hosting by TinyPic

Preveo Mario Kopić

- 19:48 - Komentari (13) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se