NEMANJA: SMIRENOUMLJE

ponedjeljak, 13.10.2008.

Buden vs. Jović

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Još o komunističkim krvolocima

Ili zašto smo se ono bili rastali?

Dejan Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Prometej (Zagreb) i Samizdat B92 (Beograd) 2003.

Boris Buden

Oholost je na neki način prirodna mana svih onih koji dolaze poslije; koji ne moraju stati oči u oči s kaosom i kontingencijom povijesne stvarnosti, nego se preko ramena osvrću na njezin posmrtni red; i koji bez ikakvih vlastitih zasluga stječu privilegij da joj konačno sude. Poseban oblik te oholosti u našim postkomunističkim vremenima ogleda se u sveprisutnom uvjerenju da su protagonisti naše komunističke prošlosti vidjeli svijet kroz ideološke naočale, dakle isrkivljeno, dok mi danas vidimo taj isti svijet onakvim kakav on uistinu jest. Pod tom pretpostavkom razlika između nas i njih, između naše sadašnjosti i naše prošlosti, postaje razlikom između istine i zablude. Mi smo, naravno, ti koji znamo istinu. Za razliku od njih koji su zabludjeli u ideološkim iluzijama.

Amnestiranje nacionalističke desnice

Iz te jednostavne i nadmoćne perspektive napisana je Jovićeva knjiga o raspadu socijalističke Jugoslavije. Njegova je glavna teza jednostavna: jugoslavenski komunistički ideolozi, prije svih upravo Edvard Kardelj, upropastili su Jugoslaviju zato što su je pokušali izgraditi na ideologiji odumiranja države. Jović, naravno, pritom misli na koncept samoupravljanja koji je u jugoslavenskoj interpretaciji marksizma pretvoren u načelo organizacije cijelog društva (i države). Glavni problem jugoslavenske države bio je, dakle, u tome "što su jugoslavenski komunisti shvatili marksističku doktrinu veoma ozbiljno, te su doista vjerovali da državu treba ukinuti." Tako su sprečavali nastanak bilo kakvog jugoslavenskog nacionalizma, potiskivali etničku srodnost jugoslavenskih naroda i na kraju srozali jugoslavensku državu na čisto ideološki projekt. Samoupravni koncept oslabio je, naime, sve glavne funkcije države: obranu, vanjsku politiku, unutarnju sigurnost, cjelovit ekonomski sustav, jedinstven medijski prostor (nepostojanje jedinstvene jugoslavenske televizije, npr.) itd. Kada je na kraju komunistička ideologija propala, s njom je nužno morala propasti i jugoslavenska država, jer, kao što Jović naglašava, nije imala nikakav drugi identitet osim ideološkog. Tako je iskrena odanost marksističkim idejama, koja je odlikovala jugoslavenske komuniste - u razlici prema njihovim pragmatičnijim i ciničnijim istočnoblokovskim kolegama - skrivila nastanak tipično jugoslavenskog koncepta općedruštvenog samoupravljanja, odnosno ideologije odumiranja države, koja je za Jovića "ne samo glavni razlog raspada Jugoslavije, nego i glavni razlog načina na koji se taj raspad dogodio, odnosno građanskog rata koji mu je uslijedio."
Naglasimo još jednom monstruozan domet te Jovićeve optužbe, jer se čini da je ona, u svojoj jasnoći i težini, bez presedana u našem postjugoslavenskom kontekstu: za krvavi rat i razaranja, za etnička čišćenja, masovne ratne zločine, stotine tisuća mrtvih i milijune prognanih, za uništenu perspektivu barem jedne, ako ne i više generacija, za sve to krivi su jugoslavenski komunistički pokojnici i njihova propala ideologija, krivi su Kardelj, Tito i drugovi, a ne, primjerice, Tuđman i Milošević, a ne hrvatski, srpski i ostali nacionalisti, karadžići, šešelji, šušci, a ne fašističke i rasističke ideologije ustaških i četničkih falangista… Recimo otvoreno: nitko u nas nije u tako ambicioznoj - znanstvenoj !? - formi, amnestirao nacionalističku desnicu za krvav raspad Jugoslavije kao što je to ovom knjigom učinio Dejan Jović.

Država ili prirodno stanje

Je li baš tako? Osvrnimo se najprije na jednu traumatsku scenu jugoslavenskog raspada kojoj se Jović u svojoj knjizi više puta vraća i kojom ilustrira nemoć odumiruće komunističke države da spriječi građanski rat i rasulo. Riječ je o onom poznatom slučaju kada je JNA skrivenom kamerom snimala ilegalan uvoz oružja na jugoslavensko-mađarskoj granici. Država, zaprepašteno primjećuje Jović, umjesto da intervenira, spriječi ilegalnu rabotu, uhiti krivce, tek snima skrivenim kamerama taj kriminalni čin. On u toj sceni vidi abdikaciju države pred snagama destrukcije, bezakonja i građanskog rata. Jović zapravo gradi - i to eksplicitno - svoju argumentaciju na Hobbesovu binarnom kodu države i prirodnog stanja. Država, taj odumirući jugoslavenski Levijatan, kao jedini jamac mira i reda nemoćno se povukla prepuštajući društvo prirodnom stanju borbe svih protiv svih, dakle kaosu, nasilju i građanskom ratu. Je li se u tom primjeru doista odigrala ta za Hobbesa temeljna društvena drama sukoba između uzajamno isključivih snaga države i prirodnog stanja?

Pokušajmo taj događaj analizirati iz logike suverenosti. U tom slučaju, kako se čini, ne možemo tako lako ustvrditi da je uvoz oružja ilegalan akt, čin pripreme građanskog rata, odnosno uvod u prirodno stanje. Naprotiv. Prema logici suverenosti, oružje zapravo uvozi hrvatski narod - dakako, posredovanjem svojih legitimnih, dakle na demokratskim izborima potvrđenih predstavnika. S tog je stajališta uvoz oružja s onu stranu legalnosti i ilegalnosti jer se može shvatiti kao akt izvanrednog stanja. Suveren je, da podsjetimo na Carla Schmitta, onaj koji raspolaže izvanrednim stanjem. Dakle, hrvatski narod, odnosno njegov demokratski zastupnik, predsjednik Tuđman, konzumira svoje pravo, koje mu kao suverenu pripada, da se izdigne iznad zakona i proglasi izvanredno stanje. I tako se, upravo u tom činu uvoza oružja, definitivno uspostavlja kao suveren.

Druga strana, takozvana jugoslavenska država, odnosno njezina legalna egzekutiva, ne predstavlja u tom trenutku nikakvog suverena. Ona nema narod na koji bi se pozvala, jer jugoslavenski narod nije demokratski konstituiran. Koliko god to paradoksalno zvuči, jugoslavenska država ne može proglasiti izvanredno stanje - s demokratskom legitimacijom! - nego tek izvesti neku vrstu puča, koji, doduše, može biti legalan po tadašnjim jugoslavenskim zakonima, ali se ne može osloniti ni na kakvog demokratski legitimiranog suverena.

Vakuum koji je nastao nije, dakle, nikakav prosti pad u hobesovsko prirodno stanje, nego efekt (re)konstitucije naroda kao suverena u činu proglašenja izvanrednog stanja. Ta scena ne prikazuje raspad države, nego zapravo njezino rađanje iz načela narodne suverenosti.

Naime, druga, komunistička Jugoslavija nije stvorena na liberalnodemokratskom konceptu narodne suverenosti. Njezin se narod, koji je bez sumnje postojao, konstituirao iz jednog bitno drukčijeg demokratskog načela - onog revolucionarnog.

Emancipatorska a ne identitetska zajednica

Svatko tko se bar malo razumije u marksizam, automatski će upitati: Otkud komunistima narod? Pitanje je apsolutno opravdano. Kao što je poznato, klasični marksistički koncept (općeljudske!) emancipacije temelji se na ideji klasne borbe, koja upravo destruira pojam naroda. Oslobođenje naroda, odnosno uspostava suverene, demokratske države, iz te su perspektive politički akt bez svake svrhe. Komunisti ne grade državu, nego uvode diktaturu proletarijata i to u političkoj formi koja je u danom trenutku oportuna, zvala se ona država ili ne.

Tek pod fašističkim pritiskom, kada veliki dijelovi radničke klase, pogotovo u Italiji i Njemačkoj, ne samo da ne prihvaćaju ulogu koju im je namijenilo marksističko shvaćanje povijesti nego, naprotiv, prelaze na stranu klasnog neprijatelja, dolazi do revizije rigidnog koncepta klasne borbe i rekonceptualizacije ideje naroda. U svom poznatom govoru na 7. kongresu Kominterne u Moskvi, 1935. godine, Dimitrov inaugurira politiku narodne fronte. Narod je tu shvaćen kao skup svih onih slojeva i grupacija društva spremnih da uđu u borbu protiv fašizma. Taj narod politički se artikulira ne kroz logiku suverenosti, nego posredovanjem isključenja nenaroda ili, bolje, protunaroda, naime svih onih njegovih dijelova ili slojeva koji podupiru fašističku diktaturu. Taj fašistički protunarod zasnovan je na ideji jedinstva. Za Dimitrova, naprotiv, bit naroda je u njegovoj heterogenosti.

Tek na osnovi tog koncepta moguće je shvatiti na što je mislila - odnosno na što nije mislila - Komunistička partija Jugoslavije kada je pozvala na "narodni ustanak", kada je počela "narodnooslobodilačku borbu", kada je osnivala "narodnooslobodilačke odbore" i na koncu obnovila Jugoslaviju kao "narodnu republiku". Pod pojmom naroda, dakle, jugoslavenski komunisti nisu mislili nikakvu identitetsku zajednicu. To najbolje potvrđuje uvodni tekst avnojskih odluka, temeljnog dokumenta druge Jugoslavije. Citirajmo: "Na osnovu prava svakog naroda na samoodređenje, uključujući pravo na otcjepljenje i ujedinjenje s drugim narodima i u skladu s istinskom voljom svih naroda Jugoslavije, osvjedočenom u toku trogodišnje zajedničke narodno-oslobodilačke borbe koja je skovala nerazdruživo bratstvo naroda Jugoslavije, Antifašističko vijeće naroda Jugoslavije donosi sljedeću odluku…"
Naglasimo još jednom da ne bi bilo zabune: ljudi i narodi bivše Jugoslavije ne ujedinjuju se ni zbog kakve etničke bliskosti, odnosno tradicije i perspektive jugoslavenstva, nego isključivo na temelju zajedničke borbe protiv fašizma. Ta borba, a ne nekakav zajednički ili bliski etnički identitet jest ono po čemu oni čine jedan, jugoslavenski narod. Druga, komunistička Jugoslavija, dakle, čisto je emancipacijska - a ne identitetska - zajednica.

I još nešto. Taj novi jugoslavenski narod ne gradi svoje političke institucije iz logike suverenosti (nasljeđujući je od monarha, odnosno od jugoslavenskog nacionalizma takozvane prve Jugoslavije), nego upravo kroz radikalnu negaciju tog koncepta, naime, iz revolucionarnodemokratske ideje savjeta. Druga Jugoslavija ne uspostavlja se kao nacionalna država, nego kao republika savjeta.

Raspad logike suverenosti

Riječ, dakle, nije, kako to vidi Jović, o proturječju između komunističkih ideoloških iluzija (samoupravljanja, odumiranja države, itd.) i realnosti ("prirodne" potrebe za stabilnom, ideološki neutralnom, efikasnom državom kao jedinom zaštitom od prirodnog stanja kaosa i nasilja), nego o proturječju između dviju inkompatibilnih logika političke organizacije društvenog života, logike suverenosti i logike revolucionarnodemokratskih savjeta.

Ova druga logika nije nikakva komunistička ideološka izmišljotina. Savjeti se spontano rađaju još u revolucijama 18. stoljeća, u Americi i Francuskoj. Oni su temeljni oblik društvene organizacije u Pariškoj komuni, u ruskim i njemačkim revolucijama, kao i u revolucijama u Austriji i Mađarskoj. I danas kad u Argentini radnici zauzimaju bankrotirane tvornice, oni formiraju svoje savjete ne zato što su zaslijepljeni marksističkom ideologijom, nego zato što organizacijski sustav savjeta pripada, kako je isticala Hannah Arendt (u djelu Macht und Gewalt, München: Piper, 1970.), biti ljudskog djelovanja. Uvijek je, međutim, pisala je ona, uspjelo birokracijama nacionalne države ili partijskim mašinerijama da nakon revolucije zatru taj autentično demokratski koncept i praksu organizacije društvenog života.
Jović, uvijek se iznova pozivajući na Hobbesa, neprestano ponavlja kako je suverena država naša jedina zaštita od kaosa i nasilja. Hannah Arendt, upravo u zaključku svog najvažnijeg teksta o političkom nasilju, tvrdi nešto sasvim suprotno: ukoliko se želimo suprotstaviti nasilju, ratovima, i učiniti odlučan korak prema miru, morat ćemo odstupiti od dominantnog pojma države zasnovanog na logici suverenosti. Taj korak je korak u smjeru obnavljanja revolucionarnodemokratskog koncepta savjeta - koncepta na kojem je pobijedila jugoslavenska antifašistička revolucija i koji je sputao i kastrirao partijski aparat, a do kraja ga uništile današnje nacionalističke državne birokracije. Ako taj sustav savjeta i jest utopija, on je, pisala je Hannah Arendt, "narodna utopija", a ne utopija kojekakvih teoretičara, dakle ne utopija ideološke fantazije.

To upozorenje čini se da je ponovo aktualno. Ne svjedočimo li upravo danas iznimnom porastu političkog nasilja i povratku ratova na svjetskopovijesnu scenu? Ne raspada li se danas pred našim očima cijeli međunarodni poredak utemeljen Westfalskim mirom i zasnovan na načelu poštovanja državne suverenosti? I što zapravo znači naše jugoslavensko rasulo u tom epohalnom, odnosno globalnom kontekstu?

Jovićev putokaz u normalnost

Ideološki zaslijepljeni komunisti uništili su državu i tako nas gurnuli u prirodno stanje, u rat svih protiv svih, uvjerava nas Jović. Izlaz iz tog rasula on nam nudi tek implicitno, naime u obliku normativnog ideala, na čijoj pozadini njegova analiza tek zadobiva neki smisao - u obliku ideala suverene države, ideala moderne, demokratske verzije hobesovskog Levijatana. Nije li to put kojim idemo ili bismo barem trebali ići? Da nije bilo komunista i njihove ideologije, sugerira nam implicitno Jovićeva teza, odavno bismo bili na tom putu, odavno bismo uživali mir, sigurnost i stabilnost u solidnoj suverenoj državi. Drugim riječima, otkako su komunisti nestali, ništa nas više ne priječi na putu u normalnost. Dakle, naprijed u svijetlu budućnost koja nam obećava sretnu simbiozu jake (nacionalne, demokratske) države i u njoj suverenog, svakoga-dana-u-svakom-pogledu-napredujućeg naroda!
Nije li neobičan taj kontrast između Jovićeva metafizičkog pesimizma u kojem čovjek, čim se oslobodi stege jake države, ne zna ništa drugo doli da svom bližnjem, krležijanski rečeno, pregrize grkljan, i njegova "realistična" optimizma u kojem se, u svijetu oslobođenom komunističke ideologije i prakse, svijetu suverenih demokratskih država, problem rasula, političkog nasilja i rata zapravo može smatrati konačno riješenim. Jer jedini problem o kojem govori Jovićeva knjiga zapravo su komunisti sami, kojih na sceni ionako više nema. U tom je smislu ono što implicira njegova nemilosrdna kritika (komunističke) prošlosti zapravo nekritička afirmacija realne liberalnokapitalističke sadašnjosti. To što Jović predbacuje komunistima, naime da su kao ideolozi bili slijepi za realnost, tako se može predbaciti njemu samome: proturječje sa stvarnošću. Nije li upravo neoliberalni kapitalizam taj koji, u procesu danas poznatom kao globalizacija, već desetljećima sustavno razara realan sadržaj onoga što po svijetu, kao normativni ideal, sam misionarski propovijeda - tu istu suverenu nacionalnu državu i svjetski poredak zasnovan na tom idealu.
Ali ideologija nije isto što i sljepilo prema stvarnosti, kako naivno vjeruje Jović. Njezina bit skriva se u funkciji koju spomenuto sljepilo obavlja u reprodukciji te stvarnosti, odnosno u reprodukciji postojećih odnosa dominacije. U tome se razotkriva ideološki karakter Jovićeve teze. Proglašavajući rasulo Jugoslavije isključivo komunističkim nedjelom i tako fiksirajući tu traumu u našu prošlost, on nam istodobno zatvara oči pred realnošću rasula koje živimo danas i koje prijeti da sudbinski zapečati našu budućnost i budućnost svijeta u kojem živimo.
Tu prijeteću perspektivu i ujedno drukčiju viziju jugoslavenskog rasula, upravo suprotnu od Jovićeve teze, jasno artikulira Giorgio Agamben: "Ono što se odigralo u bivšoj Jugoslaviji i, sasvim općenito, raspad tradicionalnih državnih organizama u Istočnoj Europi, ne smijemo promatrati kao povratak borbe svih protiv svih u prirodnom stanju, koja je predigra za nove društvene ugovore, odnosno uspostavu novih nacionalnih država. Naprotiv, to je istupanje izvanrednog stanja kao permanentne strukture pravno-političkog dislociranja i pomicanja. Ne radi se, dakle, o regresiji političke organizacije u prevladane forme, nego o alarmirajućim događajima koji kao krvavi vjesnici najavljuju novi nomos na zemlji, koji (ako načelo na kojem se on temelji ne bude iznova dovedeno u pitanje) prijeti da će se proširiti na cijeli planet." (Giorgio Agamben, Homo sacer: Die souveräne Macht und das nackte Leben, Frankfurt am Main: Suhrkamp, 2002.)

Što s vlastitim komunističkim naslijeđem?

Jugoslavija, država koja je odumrla dobro je napisana knjiga. Ona sadrži obilje odlično analiziranog dokumentarnog materijala koji pruža jasan uvid u mikrostrukturu bivšejugoslavenske komunističke vlasti, u njezine ideološke dileme i političke konflikte. Glavna teza te knjige ne iskače, međutim, iz perspektive pobjedničke ideologije i ni u čemu ne nadmašuje danas već otrcane antikomunističke fraze. Iza originalnog otkrića da je komunistička ideja promašena krije se prije svega sam autor kao promašena kadrovska investicija nekad vladajuće partijske birokracije. Upravo je zato u prostoru i vremenu u kojem se politički i intelektualni oportunizam uvijek iznova uspostavlja kao jedina čvrsta konstanta uspjeh ove knjige i njezina autora više nego zajamčen. Ona sasvim glatko klizi niz dlaku svima kojima je odgovornost za sadašnjost preteška i kojima je strah od suočenja s proturječjima naše aktualne stvarnosti prevelik; kao što, pod izgovorom radikalne kritike komunizma, u korijenu sasijeca svaku pomisao na moguću alternativu današnjem stanju i guši svaku ma i najmanju iskru emancipacijske volje, prokazujući je unaprijed kao ideološku zabludu koja nužno završava u prirodnom stanju nasilja i rata. Ali što, s onu stranu ovog povoda, da radimo s našim jugoslavenskim, komunističkim naslijeđem?

Uzimajući za moto Empirea riječi Williama Morrisa da je "ono za što su se oni borili ostvareno usprkos njihovim porazima", Hardt i Negri evociraju projekt proleterskog internacionalizma (Michael Hardt, Antonio Negri, Empire, Cambridge, MA/London, E: Harvard University Press, 2001.), te paradoksalne, ali i toliko moćne političke mašinerije koja je svojedobno s lakoćom prestupala granice i hijerarhije suverenih nacionalnih država. U našem epohalnom horizontu obilježenom globalizacijom, taj klasični koncept lijeve, marksistički inspirirane socijalne borbe nema više svoje mjesto. Ali ona vizija s kojom i za koju su se komunisti borili postala je naša stvarnost: raspad poretka suverenih nacionalnih država i uspostava novih oblika globalne suverenosti.

Iz te perspektive možemo napokon upitati: nije li došlo vrijeme da danas kudikamo radikalnije odbacimo dilemu na koju su generacije jugoslavenskih komunista i njihovih nacionalističkih suparnika potratile svoje - i naše! - živote, dilemu: suverena Jugoslavija ili suverena Hrvatska (Srbija, Slovenija…, bilo koja nacionalna država)? - Ne hvala! Ni jedno, ni drugo.
Image and video hosting by TinyPic
Uspješna investicija komunizma

Uz tekst Borisa Budena, Još o komunističkim krvolocima, u Zarezu, broj 106, 5. lipnja 2003.

Dejan Jović

Sa stanovitim sam zakašnjenjem – uzrokovanim činjenicom da ipak živim relativno daleko od Hrvatske - pročitao osvrt Borisa Budena na moju knjigu, koji je objavljen u Zarezu 106 (od 5. lipnja 2003.), pod naslovom Još o komunističkim krvolocima. Iako u načelu vjerujem da je bolje ako autori ne reagiraju na prikaze svojih knjiga, ovog ću puta učiniti izuzetak, između ostalog i zato što je otvaranje rasprave o raspadu Jugoslavije u samoj Hrvatskoj bio jedan od ključnih motiva pisanja ove knjige. Istodobno koristim priliku da zahvalim redakciji Zareza, (a naročito gospodinu Radi Dragojeviću) što je knjizi dala toliki prostor u posljednjih nekoliko brojeva. Drago mi je, također, da je gospodin Boris Buden odlučio pretvoriti u pisanu formu i objaviti svoje izlaganje na predstavljanju moje knjige (u Zagrebu, 25. travnja 2003.) Na moju preporuku, naime, zagrebački je izdavač pozvao Borisa Budena da govori o knjizi, zajedno s dr. Jasnom Dragović Soso i profesorom Ivanom Prpićem.

Tumačenje, a ne osuda

Manje mi je drago, međutim, vidjeti da Boris Buden ni do trenutka pisanja svoje kritike nije pažljivo iščitao knjigu, ili pak nije otklonio neke nepreciznosti, na koje sam se osvrnuo u svom izlaganju na predstavljanju knjige, a potom i u intervjuu Zarezu (broj 105, od 22. svibnja 2003.). Da je pažljivije čitao primijetio bi, primjerice, da i ja upozoravam na istu onu "oholost" u interpretaciji prošlih događaja s pozicije poznatog ishoda, za koju on kaže da je polazna pozicija moje knjige. Na str. 93-102. knjige upravo zato utemeljujem svoju metodologiju na onoj Quentina Skinnera, koji upozorava na myth of prolepsis i druge metodološke probleme i zamke analize povijesnih događaja. Drugi kritičari (primjerice, Tvrtko Jakovina, u svom prikazu u Vjesniku, od 2. travnja 2003.) su u tom mom upozorenju prepoznali metodološku novost za hrvatsku povijesnu znanost, pa me čudi da Boris Buden uopće ne uzima u obzir takvu metodološku poziciju, nego me - kao da nisam napisao tih desetak stranica u prvom poglavlju - optužuje za "oholost" naknadne pameti.
Drugo, na više mjesta u svom kritičkom osvrtu Boris Buden inzistira da sam ja "okrivio" ili "optužio" jugoslavenske komuniste za ovo ili ono. To pokazuje da on nije pročitao moje izravno upozorenje da "smisao političke analize nije da sudi i prosuđuje; niti da objasni tko je bio dobar a tko zao lik, niti tko je kriv a tko zaslužan" (na str. 22.). Ako nije pažljivo slušao moj (od)govor na predstavljanju knjige (ili čitao, primjerice, isto u intervjuu koji sam dao Novom listu 2. veljače 2003.), barem je u knjizi mogao pročitati (također na str. 22) i ovu rečenicu: "Ako netko traži odgovor na pitanja kao što su: tko je kriv ili tko je zaslužan za raspad Jugoslavije, ili čak - tko je više a tko manje kriv/zaslužan - neće ga pronaći u ovoj knjizi. Takve odgovore svatko mora za sebe pronaći u sebi samom." Manje-više identično upozorenje dajem u fusnoti 24, na str 38. prvog poglavlja, u kojoj objašnjavam da se pod pojmom "odgovornosti" ne podrazumijeva isto što i "krivica", nego puka činjenica da je netko bio odgovoran za odluke koje je donosio (responsible, a ne guilty). Pa ipak, Boris Buden neprekidno govori o tome da ja okrivljujem, optužujem, i to "monstruozno" jugoslavenske komuniste za ovo ili ono.

Zanemarivanje kronologije

Treće, ja u knjizi vrlo eksplicitno kažem da moja priča završava s 14. Kongresom SKJ, a tek se usputno osvrće na razdoblje između Kongresa i formalnog raspada države, tj. međunarodnog priznanja Slovenije i Hrvatske u siječnju 1992. Moja se knjiga uopće ne bavi onim što se dogodilo nakon tog datuma s postjugoslavenskim zemljama: ni ratovima, ni razaranjima, ni sukobima ni secesijama, ni mržnjom koja je nakon toga stvorena, ni tranzicijama. Tamo gdje dajem neku orijentaciju o tome kakva je veza između samog raspada i onog što se dogodilo kasnije, činim to uz eksplicitnu napomenu (na str. 19.) da je riječ o tentativnim zaključcima, dakle o hipotezama za neku novu knjigu a ne tezama koje su bitne za ovu. Pa ipak, gospodin Buden te hipoteze pretvara u teze, a potom ih uzdiže na razinu glavne teze zbog koje i polemizira sa mnom. Možda je za nekoga potpuno prirodno da se knjige ne moraju ograničiti nekim periodom kojim se bave ili da mogu imati više od jedne teme. Možda nekima izgleda normalnim da se knjige pišu o temama od stoljeća sedmog do današnjih dana, i da pokrivaju (enciklopedijski) teme from Plato to Nato. Meni to ne izgleda ni prirodnim poželjnim. Povrh toga - ako autor jasno kaže da se knjiga bavi raspadom Jugoslavije, odnosno razdobljem od 1974. do 1990., a kritičar potom napadne tu knjigu u vezi s onim što se dogodilo 1992-1995., ili - još više - što se događa danas u svijetu, onda se ne može izbjeći zaključak da kritičar jednostavno ne napada tu knjigu, nego neku koja bi tek trebala biti napisana.
A Boris Buden radi upravo to. On u svojoj kritici govori o svemu i svačemu: o komunističkom razumijevanju ideje nacije kod Dimitrova (1935), o Hani Arendt i njenom razumijevanju revolucije, o Hardtu i Negriju i njihovoj teoriji imperije, o Carlu Schmittu i Pariškoj komuni, o Westfalskom miru i stanovitom Giorgiou Agambenu (koji, zamislite, zaključuje nešto potpuno drukčije od mene - kao da je po tome prvi ili posljednji), o današnjem svijetu u kome je komunistička ideja napokon ostvarena, o meni samome kao o promašenoj investiciji komunističke birokracije, o ratu koji je nastao nakon kraja Jugoslavije, o tome da ja sprečavam nastanak alternative liberalnoj demokraciji, i da čitateljima zatvaram oči pred "realnošću rasula koje živimo danas…" itd. Jedino o čemu Boris Buden nije rekao ni jedne jedine riječi jest ono što je središnje u mojoj knjizi: o razlozima raspada socijalističke Jugoslavije. On nema nikakav odgovor na pitanje kojim se ja bavim. On ne nudi nikakvo alternativno objašnjenje za taj raspad. Umjesto toga, on nam nudi citate iz djela Hane Arendt koja je - kao što je svima poznato - neizostavni autoritet u objašnjavanju razloga raspada socijalističke Jugoslavije, a pritom zaslužuje i našu posebnu pozornost, budući da je analizu raspada Jugoslavije dala post-mortem.

Amnestiranje desnice za rat

Boris Buden nam ništa ne kaže o tome zašto su se upravo tri socijalističke federacije (Sovjetski Savez, Čehoslovačka i Jugoslavija) raspale s kolapsom ideološkog koncepta koji ih je oblikovao, a druge federacije (primjerice Sjedinjene Države) ili složene države (primjerice, Belgija, Švicarska, Kanada i Velika Britanija) nisu? Ima li to ikakve veze s tim što se u prvom slučaju radilo o federacijama koje su slijedile (iako u različitom modalitetu) koncept odumiranja države? I zašto se od svih socijalističkih federacija, najdramatičnije, najbrutalnije, u najvećem kaosu i s najviše krvi raspala upravo ona koja je najdalje otišla s idejom o odumiranju države? Slučajno? Možda. Ali i u tom slučaju rado bih pročitao kako tu slučajnost objašnjava Boris Buden.
Kritika koju mi gospodin Buden upućuje je na određenim mjestima gotovo nevjerojatno nekonzistentna. On, primjerice, upozorava čitateljstvo na "monstruozni domet Jovićeve optužbe" (Sic! Ponovno "optužbe"!) komunista, kojom sam istodobno tobože "amnestirao nacionalističku desnicu za krvavi raspad Jugoslavije". Ali, nakon par redaka, on drži da je odluka hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da ilegalno uveze oružje i naoruža Hrvatsku bila potpuno legitimna, jer je njome uspostavljena demokratski (tj. izborima) legitimirana država. Boris Buden bi nam, dakle, morao reći tko zapravo amnestira nacionalističku desnicu za rat koji je uslijedio tim naoružavanjem - on ili ja?
Nacionalistička desnica, kad smo već kod nje, postoji i u svim ovim prethodno navedenim etnički složenim državama koje se nisu raspale: i u Kanadi, i u Belgiji, i u Britaniji. Njihov je utjecaj u političkom životu daleko veći nego što je bio utjecaj nacionalističke desnice u Jugoslaviji u razdoblju kojim se bavi moja knjiga. Pa zašto se onda Belgija i Kanada nisu raspale, a Jugoslavija jest? U razdoblju kojim se bavim, Savez komunista je držao glavne poluge vlasti, pa je prema tome bio i odgovoran za učinke tog vladanja. Tvrditi da su u razdoblju kojim se bavim, tj. 1974-1990. važniji bili Franjo Tuđman, Dobroslav Paraga, Vojislav Šešelj i drugi, potpuno je paradoksalno. Osim toga, o svemu tome pišem već u prvom poglavlju (str. 44 - 57.), gdje se osvrćem na teze drugih autora o tome da je nacionalizam razbio Jugoslaviju, pa je to Boris Buden mogao tamo i pročitati.

Kritika liberalne demokracije

Da Boris Buden nije pažljivo čitao knjigu pokazuje i to što tu i tamo govori o "drugoj Jugoslaviji" za ona razdoblja koja ja nazivam "treća" i "četvrta" Jugoslavija. Druga je Jugoslavija za mene - to je opisano u prvom poglavlju knjige - ona u kojoj je konstitutivni koncept bio vezan uz priznanje hrvatske posebnosti u okviru Banovine Hrvatske. On, također, u isti koš trpa Tita i Kardelja, tvrdeći da ih "optužujem" za raspad - dok ja uporno objašnjavam da je između Tita i Kardelja razlika bila tolika da se jedna (treća) Jugoslavija može nazvati Titovom, a druga (tj. četvrta) Kardeljevom. Buden, također, nije pažljivo čitao ni drugo poglavlje (o Kardeljevom konceptu) - inače ne bi pitao: "otkud komunistima narod". Nevjerojatna je njegova tvrdnja da komunisti tek 1935. godine počinju govoriti o narodu, tek s Dimitrovom. A što je s Lenjinovim pravom naroda na samoodređenje iz 1918. godine? Što je sa Staljinovom definicijom naroda/nacije? Što je, uostalom, s raspravama o nacionalnom pitanju, koje su razdirale jugoslavenski komunistički pokret, uništavajući ga u cijelom razdoblju prije dolaska Josipa Broza za njegovog generalnog sekretara?
Možda najproblematičniji dio Budenove kritike jest njegovo interpretiranje moje knjige kao indikatora pozicije koju zauzimam u odnosu na post-komunističke poretke, odnosno liberalnu demokraciju. Boris Buden ne može naći nigdje ni retka o tome u knjizi pa mu jedino ostaje da sam konstruira moj tobožnji pogled na liberalnu demokraciju - zato triput koristi riječ "implicitno". Ja "implicitno", dakle, zagovaram liberalnu demokraciju kao jedino normalno stanje, a time sprečavam nastajanje bilo kakve alternative ovom svijetu patnji u kome živimo. Ne samo, dakle, da Buden ne vidi ono što sam u knjizi napisao (dakle "eksplicitno" ustvrdio), nego vidi ono što nisam ni pomislio. Još bih mu nekako mogao oprostiti tu "fatamorganu", da nisam upravo s Budenom bio suorganizator workshopa na kome je predstavljen moj dulji članak Tranzitologija kao ideologija, koji je kasnije (u broju 11/1999) objavljen i u Hrvatskoj ljevici. Kritiku liberalno-demokratske ideje tranzicije sam potom izložio i u tekstu Biti kao mi, najprije na jednom poluakademskom skupu kojem je Boris Buden predsjedavao u Beču prije dva ljeta, a potom i objavio u časopisu Springerin, kojem je Buden jedan od urednika. Prema tome, on dobro zna za moju kritičku poziciju glede onog što je nastalo nakon pada socijalizma u istočno-europskim zemljama. Kao nekadašnji kolega iz Arkzina zna također dobro za moju kritiku post-jugoslavenske zbilje i za moje (oportunističko?) protivljenje nasilju u ratnim godinama. Zašto onda Boris Buden tvrdi da ja ne samo "implicitno" idealiziram liberalnu demokraciju, nego u korijenu sasijecam "svaku pomisao na moguću alternativu današnjem stanju i gušim svaku ma i najmanju iskru emancipacijske volje."?

Tko je protiv nas - taj je s njima

Gospodin Buden to ne čini samo zato što je zagovornik radikalne kritike svega postojećeg (a naročito svega što se objavljuje na hrvatskom i sličnim jezicima) nego i zato što se vodi revolucionarnom logikom, prema kojoj je onaj tko je protiv nas - s njima. Njegov je svijet crno-bijel. Ako je netko skeptičan prema ideji o odumiranju države, onda on automatski afirmira ideju i praksu liberalne demokracije. Nema trećeg, nema ničeg između, nema mogućnost da se bude kritičan i prema jednima i prema drugima, i da se misli slobodno i neovisno o jednima i drugima. Budenova tvrdnja da ja već svojom "nemilosrdnom kritikom komunističke prošlosti" per se, makar i implicitno činim grijeh "nekritičke afirmacije realne liberalnokapitalističke sadašnjosti", svrstava ga uz bok onima u okviru suvremene liberalne demokracije koji tvrde, primjerice, da je svaka kritika liberalne demokracije danas propagiranje islamskog fundamentalizma. Ona ga legitimira kao odanog nasljednika onih rigidnih jugoslavenskih (i drugih) marksista koji su oduvijek tvrdili ovo što danas tvrdi Buden - da je kritika političke elite u socijalističkim zemljama u biti neprijateljska propaganda, jer (čak i ako nije izrečena, tj. ako je samo implicitna) pogoduje glavnom protivniku, tj. liberalnoj demokraciji. On je taj koji u korijenu sasijeca svaku mogućnost kritike političke birokracije (u ovom slučaju komunističke), a ne ja.
Iz tog okvira je sad moguće razumjeti i Budenovu etiketu - da sam propala investicija komunizma. Ali, ponavljajući poziciju tko-je-protiv-nas-taj-je-s-njima, Buden sebe legitimira kao investicijski uspjeh propalog komunizma. Da nije riječ o pretjerivanju, pokazuje nam i njegova tvrdnja da je komunizam zapravo uspio, jer se suverenost nacionalnih država raspala i jer se uspostavio "novi oblik globalne suverenosti". Meni nije daleka teza da je slom socijalizma - barem u Jugoslaviji - rezultat i uspjeha u promoviranju i realizaciji ideje o odumiranju države. Ali, tvrditi da je komunizam uspio u globalnim i historijskim razmjerima, a naročito - ne vidjeti i njegov historijski globalni neuspjeh, to nije ništa drugo nego zatvaranje očiju pred stvarnošću. Uostalom, ako je komunizam doista historijski uspio, neka nam onda Boris Buden objasni što će nam uopće neka alternativa suvremenom svijetu, koju ja tobože "sasjecam u korijenu" svojom knjigom. Ako su se već nacionalne države protiv kojih su se komunisti i Boris Buden tako žestoko (iz)borili raspale i postale "tigar od papira", kako to da ipak živimo u "rasulu" koje - kako kaže Buden - "prijeti da sudbinski zapečati našu budućnost i budućnost svijeta u kojem živimo"?

Mali čovjek u vihorima bezdržavlja

Boris Buden mi zamjera da zatvaram oči pred realnošću i užasom današnjice. Ali, nije li upravo on taj koji zatvara oči pred opasnostima koje sobom nosi raspad država - u što smo se uvjerili ne samo u Jugoslaviji, nego i nedavno u Iraku. Raspad države stvara situaciju kaosa u kome su oni koji su jači, moćniji i nasilniji uvijek u prednosti pred malim, slabim i nezaštićenim. Ti mali (manjine), slabi (potlačeni) i nezaštićeni (eksploatirani) plaćaju svojim životima politiku "suverena Jugoslavija ili suverena Hrvatska - ne hvala, ni jedno ni drugo", koju Boris Buden propagira posljednjom rečenicom svog teksta. Ali, za to on izgleda ne mari. On se bavi velikim pitanjima: radničkim savjetima, "narodnim iluzijama", globalnom pobjedom komunističkih ideja, imperijalnom dominacijom… Tko bi pritom pomislio na malog čovjeka u vihorima bezdržavlja.

Image and video hosting by TinyPic

- 01:43 - Komentari (37) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se