NEMANJA: SMIRENOUMLJE

ponedjeljak, 13.10.2008.

Minijatura

Image and video hosting by TinyPic

DANI: Sad Vas želim pitati o Vašim utiscima o Sarajevu, no prije toga bih Vas podsjetio na jednu fusnotu iz Vaše knjige Nedjeljivi ostatak, vrlo "filozofske" knjige u kojoj gotovo da se i ne bavite popularnom kulturom, politikom i novijom poviješću, ali se u toj fusnoti dotičete opsade Sarajeva, tačnije govorite o načinu "na koji građani Sarajeva vide sami sebe u teškim danima pod opsadom. Naravno, njihova je muka veoma materijalna, ali nemoguće je ne primijetiti narcističko zadovoljstvo u njihovoj narativizaciji svoje nevolje: posve su svjesni da je njihov grad postao simbol, da su na neki način u 'središtu svijeta', da su oči medija uprte u njih. Uslijed toga, u samom izravnom samodoživljaju svoje bolne svakodnevnice, oni već igraju ulogu za pogled virtualnog Drugog - oni strahuju (barem nesvjesno) od gubitka te privilegirane 'svete' uloge egzemplarne žrtve, tj. od trenutka kad će Sarajevo opet postati grad poput svakog drugog…" I na predavanju koje ste održali u okviru Talent Campusa i na otvaranju izložbe Ede Murtića insistirali ste da niste željeli doći u Sarajevo za vrijeme opsade i kritizirali ste zapadne intelektualce koji su u tim danima posjećivali Sarajevo. Sjećate li se ove fusnote i kako je danas komentirate?

ŽIŽEK: Naravno da se sjećam. To sada možda zvuči malo cinično, ali ne mislim da se to odnosi samo na Sarajlije u vrijeme opsade, to je više generalni recept kako da se preživi. Bez neke imaginacije da te ipak neki Veliki Drugi gleda, to je užas. Imam još tragičniji primjer. Opet, ne znam koliko je to istina, čuo sam u Sloveniji za nekoliko takvih slučajeva, a tiču se djevojaka koje su silovane za vrijeme rata. Čak i ako to nije istina, čak ako je samo u tendenciji istina, to govori mnogo o tragičnoj psihologiji. Naprimjer, najveći dio samoubistava tih žrtava silovanja nije se dešavao odmah nakon silovanja, nego kasnije. Te djevojke su neko vrijeme same sebi govorile kako trebaju preživjeti da bi kazale istinu, da bi govorile o svom stradanju, da kažu svijetu, nekom Velikom Drugom, šta se dešavalo. Onda bi, kao ogroman šok, došlo otkriće da nema one idealne publike koja bi to saslušala, da nema Velikog Drugog. Te se žrtve ne uzimaju ozbiljno, kaže im se: mi sve to već znamo, i tada dolazi kritičan moment, i tada dolaze samoubistva. Kad je o opsadi Sarajeva riječ, meni su izuzetno dirljivi bili izvještaji o ženama koje su se, usprkos ratu i granatiranju, sređivale, lijepo oblačile i živjele po geslu: ako bismo naše živote sveli na puko preživljavanje, onda su agresori pobijedili, onda gubimo dostojanstvo. To su sitne stvari koje su za mene važne. Nije ništa loše u tom igranju žrtve, to je obična nesvjesna ekonomija, to je način da se preživi. Problem je u načinu na koji je Zapad vas, Bosance, gledao kao žrtve. Taj je način bio implicitno rasistički. I zato ja mislim da, ako si stvarno žrtva, s tom činjenicom treba brutalno manipulirati da bi se dobilo što je moguće više. Naprimjer, Palestinci su majstori u tome, oni to znaju. Ja sam se uvijek zalagao za Palestince, išao sam tri puta u Ramallah, ali kazao sam im ovako: nešto mi se ne sviđa kod vas, vi samo pričate kako vas Izraelci jebu u dupe. Tačno je da Izraelci prave probleme Palestincima, ali to se u posljednje vrijeme najviše svodi na ono što Foucault zove "mikrofizika vlasti". Znate, neke birokratske zavrzlame, teror kroz birokraciju. Recimo, ako seljak traži vodu i kopa bunar na Zapadnoj obali, onda on, ako je Izraelac, može kopati onoliko duboko koliko želi, a ako je Palestinac, može kopati do dubine od jednog metra, kao, da se to ne bi zloupotrijebilo za neke tunele ili nešto slično. Kazao sam, dakle, u Palestini kako postoji nešto što se zove vizibilitet žrtve. Ako jedno izraelsko ili američko dijete pogine od bombe, to je naslovna strana svjetskih novina. Ako se to desi u Evropi, vijest je već malo manja. Ako neki izraelski vojnik ubije palestinsko dijete, to je još uvijek naslovnica svjetskih novina, makar vijest bila pozicionirana malo niže. A ako hiljadu djece pogine u Kongu, za to nikoga nije briga! U posljednjih deset godina u Kongu je umrlo više od četiri miliona ljudi. Ako tražite najveću tragediju, to je najveća tragedija. Tamo se masovno odgajaju djeca-ubice. Ispostavilo se da je najbolji način da se napravi ubilačka mašina da se uzme dijete prije puberteta, neko ga se vrijeme sistemski drogira i dobiješ ubicu. To nije priča koja interesira medije zato jer velike kompanije imaju svoje interese u Kongu, a te interese štite lokalni gospodari rata. Vratit ću se sada na opsadu Sarajeva. Budimo ozbiljni, vidio sam mapu opsade grada, kako je tanak bio obruč kod aerodroma, recimo. S malo ozbiljnog pritiska UN-a, mogao se bez problema otvoriti koridor. Ne kažem da bi se cijeli problem opsade riješio, ali postojao bi neki malo ozbiljniji prolaz. Zašto to nije bilo urađeno? Ja to ne znam, makar postoji cijeli niz teorija od kojih je najmračnija ona koja kaže da sarajevskom podzemlju takav koridor nije bio u interesu, a ovako su od naroda mogli izvući novac.

- 01:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se