NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 08.10.2008.

DUŠAN PIRJEVEC

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic


(1974)

…Sjećam se govora što ga je držao Kardelj povodom smrti Borisa Kraighera (slovenski političar, prim. prev.). Više ga ne znam citirati, no taj je govor pokazivao čistu „nemoć“, to znači nereflektiranu nemoć pred smrću – i to je ona zajednička crta sa slovenskim liberalizmom koji je upravo stoga uvijek producirao ljude što su prije smrti pozivali svećenika. *** Povodom svoje osamdesetogodišnjice Tito je govorio na TV-u kako ga je Staljin pitao za tjelesno zdravlje. Smrt je tu radikalno primljena i shvaćena samo ontički i bez značenja za čovjeka, dakle kao životinjska, prirodna – a život je shvaćen kao čista suprotnost smrti a dijalektika koja se potom postavlja u smislu: rodim se da bih umro, ostaje i postaje čista automagija. Kod tog mentaliteta smrt ima „važnu“ „ulogu“, otuda i patos akcije i patos života, a upravo stoga sveudilj čuva opscenost – govoriti o smrti za komuniste, barem slovenske, najopscenija je stvar i na taj je način i sam život za njih opscen – to je onaj element koji od slovenskih komunista pravi klerikalne moraliste, *** tj. malograđane.

…Za nas je ovaj pokret bio sve, egzistencijalno. Tu smo se formirali. Partija je bila naš svijet, to jest pristali smo na to da će se naš život odvijati u skladu sa selekcijom koju obavlja partija. U partizanima je to postalo definitivno. Mislim da sam jednom izjavio da prijelaz u ilegalu i u partizane za nas nije bio nikakav potres, nije bio stvar posebne odluke, jer je ta odluka bila donesena još ranije. Htjeli smo revoluciju i znali smo da ćemo je doživjeti. Na svoju budućnost nisam mogao misliti bez revolucije, tj. nemoguće je bilo svoj život planirati u okvirima postojećeg svijeta i važećih normi i mogućnosti. No to nije bio osjećaj ili habitus profesionalnog revolucionara u starom značenju riječi. Nismo bili profesionalni revolucionari koji u dubokoj ilegali pripremaju strpljivo, polako pripremaju i planiraju revoluciju dok još nema nikakvih znamenja revolucije. To mi se čini tako bitno značajno i presudno: nedvosmislenost revolucije koja se približava. Bili smo revolucija, bili smo čista budućnost. Hodali smo svijetom, ali taj svijet, taj realni svijet uopće nismo vidjeli. To jest: život je bio revolucija i samo revolucija, što znači: stupanj vlastite realizacije bio je stupanj privrženosti revoluciji i taj se stupanj realizirao u kadrovskim odlukama partije. Te su odluke bile shvaćene kao čista pravednost, jer su bile u skladu s vlastitim revolucionarnim sudjelovanjem, bile su dakle osvještenje ili shvaćanje tog sudjelovanja. Ono što si bio, bio si prema partiji, ali tako što je partija bila samo zrcalo tvojega zbiljskog revolucionarnog duha i revolucionarnosti. U tom smo pogledu bili potpuna likvidacija svih dotadašnjih normi i mogućnosti i prema tome realna mogućnost same revolucije. Nije glavno: biti spreman dati život za ideju, nego je glavno to što sam zapisao i pokušao opisati, to jest prihvaćanje života samo kao od partije strukturiranog zbivanja, prihvaćanje revolucije kao svijeta koji uređuje partija, svijeta koji dolazi do svijesti samo kroz partiju.

Ali tu je nastao problem. Postupao si kako si postupao, u uvjerenju da će odluke koje će te postavljati u tom svijetu biti samo revolucionarna, to jest partijska ocjena onoga što si učinio. No odjednom se pokazalo da partija nije čisto i nezainteresirano zrcalo, jer nije sasvim suverena, nego ima svoje saveznike i o tvojoj sudbini prema tome ne odlučuje samo s obzirom na tvoju privrženost, nego isto tako i prije svega s obzirom na odnose moći unutar one strukture koja se zove OF (Osvobodilna fronta slovenskega naroda, Oslobodilačka fronta slovenskog naroda, prim. prev.). Na taj je način sama partija postajala dvolična i događalo se da si bio „privatno“ unutar partije „pohvaljen“ – dočim je ta ista partija u prisutnosti „saveznika“ i zbog njih za istu stvar prema tebi postupala oštro ili te čak kažnjavala. Konzekventno rečeno i promatrano sa stanovišta naše identifikacije našeg života i revolucije–partije to je ovako: bili smo instrument partije u njezinoj borbi za premoć nad drugim središtima moći. Moja sudbina nije bila neposredni rezultat mojega djelovanja, nego posljedica sporazuma između partije i njezinih saveznika.

Ta jasno je da taj konflikt nije bio rješiv, štoviše, trebalo je spriječiti i to da sazri do jasne formulacije. Zato je partija dopuštala, iako to nije izričito izjavljivala, da je OF taktika. Dobro se sjećam kako mi je 1941. godine Primož objasnio činjenicu da su sve komandne pozicije u partijskim rukama i da predstavljaju zametak i jamstvo diktature proletarijata. I još se sjećam: raspisali smo kredit za OF i ja sam bio zabrinut kako ćemo nakon rata vratiti taj novac. A Primož mi je objasnio: napravit ćemo političku kampanju za to da se ljudi odreknu svojih zahtjeva i prava koja im pripadaju od kredita. Onda je posve jasno da nismo prijaznim očima gledali na tzv. saveznike: sokolski političari su nam izgledali smiješni, jer su mladi sokolovi, tj. naša generacija, napustili sokolstvo i postali komunisti; a kršćanske socijaliste i uopće kršćanine gledali smo „poprijeko“. Ali to treba razumjeti u odgovarajućem kontekstu: isto tako nismo voljeli ni tzv. kulturne radnike. A onda nakon rata bili smo nesretni i uzdisali smo da je u partizanima ipak bilo bolje i ljepše.

Takvu poziciju možemo vrlo lako nazvati staljinizmom, ili pak sektaštvom i vojvodstvom itd. No kad to kažem, razumije se, nije mi stalo do toga da uljepšavam ono što smo i mi sami činili mimo stvarnih ovlaštenja svijeta. Ono što smo htjeli bilo je nemoguće, štoviše: na stanovit način bilo je „zloupotreba“ vlastite istine. Naime to: biti u revoluciji, bila je sloboda, oslobođenost od svih normi, biti subjekt u svojoj slobodi koja se zasnivala na krajnjoj izloženosti smrti. Tu smo slobodu htjeli institucionalizirati – i u tomu su svi naši poslijeratni ekscesi, ali pritom treba priznati da je partija imala za njih dosta razumijevanja, premda smo s obzirom na još uvijek vladajući građanski moral morali djelovati kao prava čudovišta.

Partizansko iskustvo slobode u krajnjoj izloženosti smrti. To je to. I nismo znali što s tim učiniti. A onda su naravno nakon rata došli teški konflikti i katastrofe i tragedije. Nitko nije bio kadar za razlučivanja i razlike. Zato je u pogibelji samo partizansko iskustvo, partizanstvo kao takvo. Jasno je: u odnosima moći pobijedila je partija u svojoj diplomatsko-političkoj igri i sa svojom diplomatsko-političkom igrom uspostavila svoju moć. To se moglo dogoditi samo ovladavanjem slobodom koja sada postaje spoznaja graničnosti, to jest ovladavanje i tako se gasi sloboda koju donosi smrt i na taj način je zbrisano područje na kojemu je sloboda kao spoznaja graničnosti uopće još moguća i zato graničnost postaje graničnost, a slobode više nigdje nema. Ostaje društvo koje svakog jutra neobrijano ustaje na lijevu nogu i boji se sljedećeg jutra koje je zrcalo njegove neuglednosti, zato zrcalo treba razbiti. Smrt ga svakog dana ponovno postavlja. Ali smrt jest samo tako što se pokazuje u ljudima i na ljudima kao smrtnicima. Smrt se pokazuje tako što čovjek sebe svjedoči kao smrtnog, što svakog jutra zamjećuje da mu je opet narasla brada i da ustaje na lijevu nogu, jer započinje nov a ne više jučerašnji dan koji je jednom za svagda okončan i da prema tome jednog lijepog dana više neće biti novog dana, jer u tom svakog novog jutra novom danu uvijek je i onaj posljednji dan, onaj bez-dan. Ili taj narod ne može živjeti ako svakog dana ne razbije zrcalo? To je ovdje partizansko pitanje. U tom se pitanju, tako vidim i mislim, obnavlja osnovno partizansko iskustvo, partizanska sloboda koja izvire iz otvorenosti za smrt.

Image and video hosting by TinyPic

ZABRANA SMRTI

(1975)

Ernst Bloch u Spiegelu od 3. veljače. Posrijedi je njegova ocjena socijalističke realnosti. Za njega je to carizam, što naravski znači: „neučinkovitost“ oktobarske revolucije, a to stoga što u tom svijetu nije bilo demokratske revolucije: Social. Osteuropa eben keine bürgerliche Revolution im Leibe hat – a to znači da će na Istoku socijalizam nastati tek nakon socijalističke revolucije na Zapadu i dakle kao njegov odjek. Bloch vjerojatno nije svjestan svih implikacija – a možda i nije rekao baš sasvim tako. Ali u tome ima nešto valjano: to je problem europske kulture. Opća je teza koja kaže da u Rusiji socijalizam „nije uspio“ zato jer tamo nije bilo prave demokratske revolucije, što znači da je staljinizam jedina moguća ruska, to jest istočna varijanta socijalizma – a naravno i ona naša i uopće svačija, jer gdje je danas socijalizam, uvijek je i tamo i samo tamo. Gdje nema demokratske tradicije – a iz toga već slijedi da je socijalizam moguć samo u zemljama gdje nema buržoasko demokratske revolucije i prema tome socijalizam je doista pitanje prijelaza zaostalosti u tehniku – i to mimo demokratske revolucije. Tu nastaje pitanje, što je s demokratsko buržoaskom revolucijom i tehnikom?

Ipak: prije no što se ova stvar može u tom smislu postaviti treba riješiti pitanje fašizma, nacionalsocijalizma itd., jer: unatoč europskoj kulturi, usred te kulture i usred demokratske tradicije pojavili su se fašizam i nacionalsocijalizam, a naravno i imperijalizam sa svim strahotama koje poznajemo. A Napoleon? A Vijetnam? itd. itd. Budimo sasvim skromni i započnimo jednostavnim činjenicama i onda je naravno moguće reći i ovako: negdje usred te demokracije jest nešto totalitarno, imperijalističko itd. I recimo još: unutar te kulture i te samokritičke tradicije taj je totalitarizam uvijek osuđen, on uvijek iznova propada – u istočnoj Europi ne propada, on se učvršćuje, razvija se. I to je: u Europi totalitarizam jednostavno izbije, ali nema razvitka, nema povijest – na istoku ima povijest. Socijalizam je povijesni totalitarizam - u tome se bitno razlikuje od fašizma i nacionalsocijalizma. Ali kao totalitarizam on nije nešto što bi Europi bilo strano, što ne bi dolazilo iz Europe. Socijalizam koji je sada moguć samo kao staljinizam jest realizacija Europe. Ono što je tu problem jest europski pluralizam, jest načelo pluralizma koje vlada kako u Europi tako i u Americi a bio je likvidiran u cjelokupnom socijalizmu, čak i u onom koji je posegao za Europom (Češka, Poljska, Rumunjska, Slovenija, Hrvatska, Srbija, Bugarska, Crna Gora, Makedonija predstavljaju poseban problem). Prema tome, da li je taj pluralizam ono što je „tajna“ Europe i da li je on ono što kulturom zovemo? Kod toga napredovanja, kako mi se zapisalo, sam pluralizam uopće još nije definiran. I to je problem! Jer: ako pluralizam jest, on razumije se, jest samo na određenom jedinstvenom horizontu metafizike. A sama metafizika dopušta transcendenciju i rescendenciju – dopušta idealizam i materijalizam. Sama metafizika je dualistička i prema tome pluralistička. „Učinak“ metafizike je tehnika i jasno je da je taj pluralizam i samo taj pluralizam omogućio tehniku, odnosno da je bio samoj tehnici potreban.

Pluralizam se počinje ukidati tek s dovršenom tehnikom. Tu je sad ta posebna stvar koja se naziva umjetnost, koja je uvijek problematizacije metafizike – i jest umjetnost samo ukoliko jest ta problematizacija, a istodobno je metafizika i dolazak i dovršavanje tehnike ukoliko je pokraj nje svagda već i problematizacija metafizike i tehnike. To znači da je uvijek posrijedi problematizacija koja je još uvijek tu i tu je već od Platona nadalje. Ta konstantna problematizacija jest ono što nudi mogućnost pluralizma. Ili je pak ta problematizacija vazda i „preduvjet“ tehnike i njezina dovršenja? Metafizika kao metafizika jest nihilizam, tj. ona se događa i uopće se može događati samo u zaboravu svojega podrijetla, a on je u zaboravu ontološke diferencije. Zato: problematizacija koju „izvodi“ umjetnost ili „estetska usmjerenost“ vazda je upravo u zaboravu, svagda upravo pada u zaborav i zasnovana je u glavama ljudi na način zaborava. A onda je sam pluralizam samo degradirani način „djelovanja“ vlastitog izvora. U njemu je taj izvor prisutan, ali svagda već i zaboravljen i degradiran. Prema tome, nastaje načelo konflikta koje predstavlja načelo razvoja i jest načelo pluralizma ili barem dualizma tijelo-duh. Ali stvar je u tome što u socijalizmu nema tog konflikta i što je socijalizam moguć samo izvan tog konflikta. Fašizam i nacionalsocijalizam su bili jedan od elemenata tog konflikta, tj. čisto tijelo protiv duha (recimo). A ako konflikta nema, nema razvoja, ali ni tehnike. No cilj je svagda u tomu kako pobijediti protivnika, cilj je svagda uspostavljanje diktature (kako je to pokazano kod Hegela). Ali: Hitler i Mussolini ne mogu uspostaviti tu diktaturu, jer ne može postojati diktatura u smislu socijalno-povijesnog zbivanja, ta diktatura može biti samo tehnika – ne može vladati partija, može vladati samo tehnika koja je „razumna“ moć i svemoć. U „razumnosti“ tehnike još uvijek se „iskazuje“ sam izvor metafizike, tj. bitak sam, po razumnosti tehnika je „obavezna bitku“, ako se uopće tako smije reći.

Kod nas je, dakle, ovako: dopuštena je samo službena marksistička „misao“, sve drugo je zabranjeno, neovisno na kakvoj se razini to drugo kreće, nije potrebno da ima političke ili sociološke implikacije, dostatno je da nije službeno marksističko i zabranjeno je, osim teologije koja ima svoj fakultet i svoju organizaciju. Prema tome zabranjena je i misao o metafizici, a dopuštena je, dakle, misao kao svjetonazor i konkretna politička ideologija. To znači da je dopušteno samo ono što ta ideologija može pokriti: dopušten je čovjek samo u onim svojim dimenzijama koje upravo i samo ideologija može konstituirati, što načelno znači da nije dopuštena čovjekova trenutnost. Dakle, pluralizam se u biti zasniva na smrtnosti, to jest na onom što radikalno priječi čovjekovu identifikaciju s institucijom, ulogom itd. Naravno, u pluralizmu se uopće ta smrtnost afirmira na degradiran način, ali nikada ne do kraja degradiran. Budući da ta smrtnost svagda iznova nastupa i budući da se zato pluralizam sadržajno preobražava, tada je on nešto vrlo šareno (barem prividno). Kod nas je smrtnost zabranjena. Pitanje je kakve to ima veze s tehnikom koje očito ne bi bilo kad bi smrtnost bila zabranjena. Ili je ta silovitost tehničkog razvitka „obrana“ pred smrtnošću, ona je dakle nekakva sublimacija, što bi značilo da kod nas upravo zato nema stvaralaštva, jer je smrtnost kao takva zabranjena, to jest: budući je smrtnost zabranjena, onda nema mogućnosti „istupanja“ iz institucionaliziranog smisla, pa prema tome nema kreativnosti koja bi čovjeka opet vezala, ali na nov način, to jest kreativno – naravno u smislu tehnike (jer uopće nemamo npr. patente, iako se vlast već godinama i godinama trsi potaknuti te patente). Tu je sad razlika između fašizma–nacizma i socijalizma–staljinizma: fašizam-nacizam je smrt, smrtnost kao takva, socijalizam-staljinizam je zabranjena smrtnost. To su dva tipa negacije smrti i smrtnosti. Objema je zajednička negacija, tj. „ontizacija“ smrti i smrtnosti, ali svaki sistem o tome svjedoči na drukčiji način. U tomu je i ona razlika koju pokazuje usporedba između nacističkih i socijalističkih (a i jugoslavenskih) koncentracijskih logora. U tom sklopu je Goli otok vjerojatno posebno važan, jer je gotovo sigurno da je ta socijalistička inačica negiranja smrti najčišća. Kod Staljina još nema te čistoće, još nema one prave socijalističnosti i stoga je teže zamijetiti ono što ga stvarno razlikuje od Hitlera. Možda bi se baš s obzirom na smrt još najlakše dala jasno ustanoviti razlika između nacionalizma i socijalizma, pa i moguća sveza s Europom kao takvom. To je naravski prilično komplicirana i dugotrajnija zadaća. U socijalizmu je tako da se smrt skrije, i onemogući, fašizmu smrt jednostavno „vlada“ – i fašizam je u tom smislu zbilja onaj posebni cinizam i onaj posebni nihilizam: aprčs moi le deluge itd. A sve to naravno samo komplicira problem socijalizma s obzirom na Blochovu i ostale slične teze, i to baš pošteno komplicira, ali on se vjerojatno može razviti samo tako što će se problem smrti promišljati s obzirom na tehniku. Tehnika je vazda uspjeh i kao uspjeh produžuje čovjeka u „vječnost“, jamči mu prikrivenost smrti i tehnika je tada moguća upravo iz te prikrivenosti, ili barem istodobno s njom. U tehnici ništa nije sa smrću, ali mi kažemo: sa smrću i smrt je ipak tu, ona je tu uvijek ništa od smrti. U totalitarizmu to je očito posve ili barem prilično drukčije – zato ni totalitarizmi nisu tehnika, nisu još čista tehnika, iako mogu biti u službi tehnike (kao što je to jasno za socijalizam-staljinizam). Jasno je da bi bilo potrebno podrobno promisliti Staljinovu filozofiju. U njoj je ontološki temelj priroda odnosno materija u svojemu kretanju od nižeg prema višem – to je ona osnova koju ima Vidmar i koju objašnjava, i vjerojatno je to uopće stara materijalistička teza.

(D. Pirjevec, Dnevnički zapisi, priredio i preveo sa slovenskog Mario Kopić)

Image and video hosting by TinyPic

DUŠAN PIRJEVEC

Dušan Pirjevec, partizanskog imena Ahac, rodio se 20. ožujka 1921. godine u Solkanu kod Nove Gorice. Maturirao je 1939. godine u Ljubljani i iste godine započeo studij agronomije u Zagrebu. Bio je član Komunističke partije Jugoslavije još prije rata i otišao je u partizane odmah nakon sloma stare jugoslavenske države. U narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945. godine obavljao je vrlo odgovorne političke i vojničke dužnosti. Od posebna je značenja njegov udio u organiziranju oružanog ustanka u Dolenjskoj, Primorskoj i Koruškoj. Nakon rata je do veljače 1948. godine na raznim političkim dužnostima. Pod optužbom za anarhizam, dekadenciju i nihilizam, izazvanom izrugivanjem sa slovenskim političkim rukovoditeljima, osuđen kolovoza 1948. godine na šestomjesečni zatvor u samici. Između 1948. i 1952. godine studirao je svjetsku književnost s teorijom književnosti i slavistiku u Ljubljani kod prof. Antona Ocvirka. Najprije je bio zaposlen kao znanstveni suradnik u Slovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Doktorirao je 1961. godine s disertacijom Ivan Cankar i europska dekadencija i simbolizam, a 1962. godine postaje profesorom komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Njegov je književno-povijesni i teorijski rad bio pretežno usredotočen na slovensku modernu i europski roman. Studije o europskom romanu, objavljene najprije kao predgovori za prijevode pojedinih romana koji su izlazili u ediciji Sto romana Cankarjeve založbe a posthumno u knjizi Europski roman (1979), vrhunac su njegova književno-teorijskog rada i otvaraju jedan posve nov uvid u rađanje modernog europskog romana. Bio je više godina urednik časopisa Sodobnost, suurednik časopisa Problemi i urednik zbirke Znamenja u Mariboru. Blisko je surađivao s grupom jugoslavenskih filozofa i sociologa okupljenih oko časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole, a napose je bio blizak sa zagrebačkim filozofom Vanjom Sutlićem. Posljednjih je godina života često odlazio na studijske boravke u Austriju, Francusku i Njemačku, sve se intenzivnije odavajući filozofskom mišljenju. Tijekom boravka u Njemačkoj 1974. godine susreo se s Martinom Heideggerom. Umro je 4. kolovoza 1977. godine u Ljubljani uslijed dugogodišnje srčane bolesti.

U razgovoru sa svojim prijateljima Dušan Pirjevec često je izričito naglašavao da opstoji bitna sveza između iskustva (slovenske) narodnooslobodilačke borbe (uključivši tu i društveno-politički razvitak poslijeratnog perioda) i suvremenog svjetsko-povijesnog iskustva kraja tradicionalne filozofije ili, drugim riječima: iskustva krize svih dosadašnjih temeljnih načela, ciljeva i vrijednosti europske kulture, pa čak i rastakanja svih bitnih ljudskih sveza i odnosa. Životni put i osobna sudbina Dušana Pirjevca upleteni su na osobit način u spomenute povijesne događaje i sami sobom svjedoče o njima.


Iz: Dušan Pirjevec, Smrt i ništa, priredio i preveo Mario Kopić, Demetra, Zagreb.

- 00:54 - Komentari (45) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se