NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 17.09.2008.

François Lissarrague

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Dioniz je prema grčkoj predaji bog koji je došao od drugdje, stranac, drugi. Njegovu pratnju sačinjavaju barbarske žene, Lidijke, pobješnjele Menade. Za muški dio znamo da nije bio ljudski, nego su ga sačinjavali satiri. U marginalnom svijetu, koji čini «grad Bromija», čovjek kao takav nema svoje mjesto; prostor prepušta satiru, hibridnom biću, smjesi ljudskog i životinjskoga.
Na podlozi ikonografskoga materijala želim predstaviti nekoliko konstatacija o karakteru satira i pri tomu pokušati odrediti njihov oblik divljaštva. Moje zamjedbe, naravno u zgusnutoj formi, temeljit će se na atičkim slikama s kraja 6. i početka 5. stoljeća prije Krista, dakle iz razdoblja koje je bilo tom motivikom figuralnih uprizorenja posebice bogato i u kojemu se počinju razvijati novi ikonografski ciklusi. Više negoli povijesti podrijetla i razvitku tematike, koju je dakako nužno respektirati, posvetit ćemo se antropologijskim sadržajima što ih možemo izlučiti iz spomenutih ciklusa: primjerice, kakav oblik divljaštva odnosno drugosti definira slika satira i kakvu ulogu ta tematika ima u grčkoj kulturi?
Satiri oblikuju svojevrsnu rasu o kojoj je već od prvoga literarnog spominjanja koje nam je dostupno u jednom fragmentu iz heziodskoga Kataloga žena moralni sud jasno negativan: «rasa lijenih satira koji nisu ni za kakvu uporabu».
Sama uprizorenja nipošto ne mogu direktno prikazati negativnosti takvog moralnog suda. Dapače, na puno načina, na prvom mjestu s tjelesnim prividom, prikazuju drugost satira. Satiri su zapravo hibridna bića; njihovoj ljudskoj slici stalno su pridodavali rep i konjske uši, pokadšto su uprizoreni čak s kopitima i posve dlakavim tijelom. Potonje su dvije karakteristike iznimne, iako nisu povezane samo sa stilističkim razvitkom. Često te dvije inačice srećemo na jednoj te istoj slici. Tako primjerice na amfori iz Berlina, na kojoj jedan za drugim koračaju tri satira muzikanta, srednji ima kopita, a druga dva stopala. Jednako je i na čaši iz Petrograda, gdje su dva satira prikrivena točkama koja ukazuju na krzno, dočim treći ima glatku kožu ljudskoga lika. Te, treba priznati, istinski rijetke varijante, dokazuju da je slikar svojim fantazijskim svijetom u anatomiji satira pokušao ukazati na veći ili manji stupanj animaliteta. Nastavak životinjske naravi, koja obilježuje tijelo satira, može se naći u odnosu što ga satiri imaju sa životinjama. U opreci spram ljudi, satiri se ne zadovoljavaju time da životinje love ili ih pak pripitomljuju; pokadšto se događa da ih naprave partnerima – u igri, u plesu ili u ljubavnom odnosu – čak uloge zamjenjuju s njima. Na lekitu iz Louvra tri satira na ramenima nose magarce. Ta uprizorena šala razotkriva u čemu svijet satira djeluje kao neka igra zamjena, kao neki izokrenuti svijet karnevala. Satirova ambivalencija, njegova dvostruka priroda, ljudska i životinjska, konačno se na eksplicitan način pojavljuje u uprizorenjima zaprega, na kojima možemo vidjeti satire u konjskoj zaprezi, kako kao konji vuku kola te ujedno drže u rukama dizgine i upravljaju njima kao kočijaši.
Takva se uprizorenja temelje prije svega na preokretima i juksta-poziciji suprotstavljenih položaja u usporedbi s ljudskim normama. Životinje bivaju ljudske, satiri bivaju životinjski, granica između ljudi i životinja se briše.
Slikari pored anatomskih promjena, poradi kojih je satir više ili manje životinjsko biće, uvode «kozmetičke» i odjevne promjene. Satirove su najčešće raščupane kose pokadšto skrbno očešljane i skupljene u rep, jednako vrijedi i za bradu. Na amfori iz Leidena, pripisanoj Kleofradovom slikaru, satir muzikant pored skrbno počešljanih kosa na način KYNODESMOS ima povezan i penis, kao atleti. Na takav je način tijelo kontrolirano u skladu s grčkim estetskim mjerilima. Na posljetku ih odijelo, kojega povremeno nose neki satiri, antropomorfozira, mogli bismo čak reći pretvara ih u ljude srednje klase. Čini se da motiv satira u ženskom ogrtaču postoji samo na vazama sa crvenim figurama. Prvi se primjeri pojavljuju kod slikara Gerasa oko 480-470 godine prije Krista. Na krateru iz Ženeve pred hermom nepomično stoji satir. Njegova odjela, hiton i ogrtač daju mu nešto od odličnosti građana, no možemo zamijetiti da je njegov pokrivač – svojevrsni PETASTOS, karakterističan za konjanika – prilično neprimjeren. Satir je dakle odjeven, no glede pravila oblačenja toga vremena, satir je odjeven prilično nekoherentno. Unatoč tomu, u kronologijskom su nizu toga ciklusa uprizorenja, satiri u ogrtačima odjeveni na primjeren način i jer HIMATION prikriva njihov konjski rep, napuštaju uobičajeno ritanje i letenje. Samo ih zašiljene uši još uvijek razotkrivaju kao satire, iako su dosegli najviši stupanj ljudskosti.
U nekim su slučajevima satiri goli, međutim obučeni. Tada nose trakijske čizme na vezivanje. Taj odjevni dodatak satire civilizira, ali još uvijek obilježuje njihovu barbarsku narav, na koju ukazuje tračanski Dionizov izvor. I kad su naoružani, prije su peltasti nego do zuba naoružani hopliti. U bitki su od marginalnoga značaja, pokadšto su naoružani sulicama u obliku falusa; tako opremljeno tijelo zahtijeva naime svoja prava.
Anatomske i odjevne varijante prati raznolika gestikulacija. Satiri se neprestano kreću, kao da bi bili nesposobni nadzirati svoje tijelo. To je i razlog (navodi ga već Euripid u Kiklopu), poradi kojega ih Kiklop nije rastrgao tako kao što je to učinio s Odisejevim pratiocima.
Kad su odjeveni, nepokretni su, drukčije ih vidimo kako skaču, neartikulirano plešu, čuče, puze, kao njihovi životinjski pajdaši. Ukratko, satir se njiše između ljudskog i životinjskog, između barbarskog i civiliziranog, i to kako svojom tjelesnom slikom tako i kretanjem ili načinom odijevanja. Hibridna figura koja prati Dioniza nije samo čudna pojava, čiji je ikonografski model jednom za uvijek određen. U svojoj gotovo ljudskosti pokazuje promjenljivu, više-manje naglašenu, a svagda prisutnu animalnost.

Osim tjelesnog i osobnog lika za satirovu je sliku karakteristična prije svega njegova pripadnost kolektivu; satiri hodaju vazda u skupini, često bez pravog reda, skupa plešu, rijetko kada su u zboru. Pri opisu te mitske obitelji satire su često uspoređivali s «divljacima» srednjovjekovnoga folklora. Čak sama grčka predaja opisuje neke divljake – ANDRAS AGRIOUS – kao satire. Tako u jednom zapisu (inače nepoznatom svjedočenju), kojega je Pauzaniju namijenio Eufem Ker, čitamo da su mornari atlantske otoke na kojima prebivaju kosmata i pohotna bića s konjskim repom imenovali «Satiridi». No, to je zakašnjelo svjedočenje osamljeno, možda čak posve izmišljeno i satire spominje samo za usporedbu. No, ipak je zanimljivo: u imaginariju pomoraca – ili pak Pauzanijeva sugovornika (to doista nije značajno) – divlji je svijet ono mjesto gdje možemo očekivati susret sa satirima.
I ako se ovi mogu prilagoditi divljacima, tako kao što to opisuje Mannhardt, to je moguće samo u veoma općenitom smislu, budući da u trenutku kad pobliže pogledamo na stvar, s njima ne možemo vući tako jasne paralele kao s nekom drugom mitskom etnijom koja je bliža satirima, s kentaurima. I ti su hibridna bića, ljudi-konji, no drukčijih dimenzija. Kod njih je manje prostora za ljudskost. Oni su društvo na rubu, izvan ljudskoga svijeta i civilizacije bez boga i gospodara. Tako Heraklov dolazak njima nije mogao biti nasilan. Nes je pokušao silovati Dejaniru. Kad je Fol otvorio vrč vina, kojega mu je povjerio Dioniz, taj je čin kentaure izludio i prizor gostoljublja se pretvorio u pravu pravcatu bitku. Jednaki se bijes može zamijetiti na vjenčanju Pejritoja, gdje je Tezej morao zaustaviti divljanje pijanih silovatelja, kentaura.
Tomu nasuprot, neki su kentauri, kao primjerice Fol i Hiron, obdareni tajanstvenim ljekovitim i čarobnim moćima. Hiron je i znameniti uzgojitelj – PAIDOTHROPOS. Ta su dva hibridna bića istinski na granici između divljaštva i kulture, između životinjstva i ljudskosti.
Kod satira je drukčije. Satiri ne tvore izolirano društvo, daleko sklonjeno od civiliziranoga svijeta ljudskih bića. Prate Dioniza, okruženi su Menadama; s plesom, vinom, glazbom prisutni su među ljudima. Nalaze se u podređenom položaju koji je usporediv s robovskim. Satiri su službenici Dionizovi, u Hefestovoj kovačnici djeluju kao obrtnici, pokadšto su kipari, kuhari ili Heraklovi službenici. Heraklo ih doduše lovi, no ne ubija ih kao što ubija kentaure. Prema logici njegova robovskog položaja satiri su ujedno tatovi, žderonje i nepopravljivi pijanci.
Ne znaju biti na miru niti nadzirati svoje želje. Jer su svagda žedni vina, pohlepno piju i tako se ulove u vlastitu zamku. Najviše ih pak određuje prekomjerna spolna požudnost. Slikari su na uprizorenjima tu značajku ustrajno prikazivali: bilo falus u erekciji ili obrnuto, skrbno privezan penis (KYNODESMOS). Kentauri koji mogu biti i silovatelji, nikada nisu prikazani s erekcijom, a satiri skoro vazda. Kao voyeurji i silovatelji rijetko dosežu svoje namjere. Često su pri zadovoljenju svojih potreba osamljeni. Seksualnost satira čini se u usporedbi s ljudskim ponašanjem pretjeranom i neispunjenom, dakle iznad i ispod uobičajenih mjerila.
Na uprizorenjima ta gotovo životinjska značajka seksualnosti satira nalazi svoj pandan u ponašanju magaraca i u opreci je spram psihičkih i erotskih dimenzija koje su namijenjene liku Erosa, krilata mladića kojega se nipošto ne može vidjeti s erekcijom.
Možemo zamijetiti da je seksualno nasilje satira drukčije od seksualnoga nasilja kentaura. Jedina je iznimka u toj seriji veoma tajanstveno uprizorenje na kojemu je moguće vidjeti više satira koje muče ženu, privezanu uz stup. Kazna sadrži jasnu seksualnu konotaciju, no teško je reći nešto više od toga. U svakomu je slučaju to nasilje, inače udaljeno od «klasične estetike», doista jedinstven primjer.
Činjenica je da je u dionizijskom THIASOS nasilje u svezi sa samim božanstvom i Menadama koje ga okružuju. MANIA doista uzrokuje trenutak žrtvenoga nasilja, izraženog u DIASPARAGMOS, koji je u posvemašnjoj opreci s mirnim civilnim žrtvovanjem na oltaru. U ikonografiji se najprije, od 515. godine nadalje, pojavilo uprizorenje komadanja Penteja. Posrijedi je ludilo – MANIA – koju je kao kaznu odredio Dioniz. Na uprizorenjima se kasnije, oko 490. godine, pojavljuje životinjski DIASPARAGMOS kojega sprovode Menade i sam Dioniz. On može, slično kao i njegove pratilje, pasti u trans (kao što satiri mogu postati pijani). No, moguće je zamijetiti da satiri sami nikada ne izvode DIASPARAGMOS. Trans i nasilje pri žrtvovanju ne spadaju u njihovo djelovanje.
No, vratimo se «divljaku». Kakva znanja imaju satiri? Treba razlikovati dvije razine: razinu mudrosti i razinu izuma.
Najprije se posvetimo mudrosti uzgojitelja. U nizu uprizorenja, posvećenih rođenju i djetinjstvu Dioniza – posrijedi su isključivo nizovi s crvenim figurama – satiri su u manjini. Pokadšto čak sam Zeus, a najviše pak Hermes, izručuje božansko dijete u ruke nimfi iz Nise. Satiri su nazočni samo rijetko. Vidimo ih na sedam vaza iz serije koja sadrži 23 primjerka. U dva primjera su samo motritelji, a pet puta su upleteni u događanje. Na pelike iz New Yorka dijete menadi izručuje satir a ne Hermes, jednako kao i na lekanisu iz kasnijeg razdoblja. I na tri druge vaze dijete povjeravaju satiru kojega svagda prate nimfe. U dva primjera satir je sijed. Obje su vaze iz razdoblja 440-430 i u seriji predstavljaju neuobičajenu promjenu. Dijete ne prihvaća niti nimfa niti menada, nego novi tip satira – satir-starac. Ta se ikonografski model pojavljuje u drugoj polovici 5. stoljeća i podudara se s određenim razvitkom na uprizorenjima: satiri počinju imati neku starost. Nisu posrijedi više samo odrasli ljudi, nego su to sada i djeca, golobradi mladići i kao u zadnjem primjeru mudri starci. Počinju se pojavljivati svojevrsne obitelji satira. Tip starca ima svoju paralelu u teatru, u obliku vođe zbora, Paposilena. Na uprizorenjima se misao o mudrosti satira ne pojavljuje sama od sebe. Na nju nalijećemo prilično kasno, u vrijeme kada nastaje očinska figura satira koja je u opreci s dječačkim karakterom njegovih mlađih srodnika. Ti se igraju kao mala djeca i u opreci s logikom odgaja ih Dioniz. Tako se na krateru iz Compičgnea posve maleni satir, Kosmos, uči piti iz Dionizovih ruka.
Silen je mudar u pregovorima, kralj Mida bi iz njega volio izvući njegove tajne. Na vazama je naslikan trenutak Silenova zarobljeništva. Silena je u zamku izmamilo vino iz fontane, žrtva je vlastitog pijančevanja. Nije li to čudna mudrost? O njegovom susretu s Midom slike nam ne govore puno. Pogledamo li crvenofiguralnu keramiku, jasno ćemo vidjeti magareće uši lidijskog monarha kojega pretvaraju u svojevrsnoga kraljevskoga satira, kao na znamenitom stamenu iz Londona. Ta je mudrost sličnija trgovanju prevaranata.
Cijela serija uprizorenja i brojni odlomci satirskih drama povezuju satire sa značajnim izumima ljudske povijesti i civilizacije. To je područje koje potječe iz grčke tradicije prvoga izumitelja, PROTOS HEURETES. U ikonografiji satirima pripisuju prije svega izum frule, AULOS. No ipak ne možemo govoriti o iznašašću u pravom smislu riječi, dakle o rezultatu inteligencije i promisli. Prije je posrijedi otkriće. Marsija je podigao sirenu koju je bacila Atena, zapravo koju je Atena izumila. Lukavi um, METIS, dakle pripada božici a ne satiru. Jer je to ponižavajuće iznašašće koje vlasnika čini ružnim i izbečenim, frula je primjerena samo za satire.
U satirskoj su drami svi prizori izuma na kojima možemo naletjeti toga tipa: susreti, otkrića koja imaju karakter iznenadnosti, karakteristični za djelovanje samoga Dioniza. Richard Seaford u tom smislu pravilno ustrajava na povezivanju otkrića, HEUREMATA, i «čudovišta», TERATA.
Ono što je za satire doista karakteristično nije njihova sposobnost izumljivanja, nego njihova sposobnost čuđenja. Tako na vlastitu štetu uz vatru što ju je prinio Prometej otkrivaju njegovu bitnu značajku: vatra gori i peče. U Ahejovi «Omfali» otkrivaju tako umijeće čitanja kao Dionizovo ime, no ipak kao izumitelj slova važi Palamed.
Na toj smo se točki dotaknuli bitne značajke satira: njihove radoznalosti i uloge koju ima pogled, kako u teatru tako i na uprizorenjima. Satiri su željni gledanja, začuđeni, iznenađeni i prijemčivi za čuđenje, THAMBOS, i paniku, koja je često uprizorena u njihovim kretanjima – primjerice u sklanjanju s rukom dignutom iznad glave i frontalno uprizorenim obrazom.
Treba podcrtati bitnu ulogu posebne kretnje, APOSKOPEIN, koja obilježuje tako zaslijepljeno čuđenje kao i česta frontalna uprizorenja satira. Sve teče tako kao da su satiri otkrili ljudski svijet, kao da služe istraživanju kulture na dva načina; s načinom ponašanja, koji je više ili manje sličan ljudskom i kojemu bi se voljeli prilagoditi i preko odnosa s izvanjskim svijetom, prije svega u satirskim dramama, u kojega su se rodili naivni i tek spoznaju ono što gledatelj dobro pozna. U tom se slučaju nalaze na početku svijeta i kulture.
U tom smislu je njihov položaj srodan položaju djece koja imaju isto tako vitka, još ne posve razvijena tijela (ali ne i aseksualna), slični su životinjama u njihovom načinu pomicanja, njihove su kretnje još uvijek nespretne. Takva podrobnost postaje očitija u usporedbi s antiserijskom serijom husa. Te male vinske vaze imaju u doba praznika vina i djece dvostruku ulogu; oba ikonografska spektra u toj seriji se većinom prekrivaju. I svijet satira izvire iz igre i shvaćen je kao svijet istraživanja i eksperimentiranja s realnošću.
Raspravu ćemo pokušati zaključiti na podlozi spomenutih prizora. Divljaštvo satira ne određuje nad-ljudskost, nego pod-ljudskost koja je u usporedbi s čovjekom definirana negativno. Uloga satira na uprizorenjima jest preokretanje i postavljanje pravila kulture na glavu, pri čemu nije riječ samo o stvaranju komičnog, nego takav čin ima i istraživačku vrijednost. Upravo u tomu nalazimo jednu od dimenzija dionizijskog eksperimentiranja s drugošću.
Komičnost je u tom slučaju samo način izražavanja. Bit je toga svijeta drugdje, gledatelja na svoj način pokuša pobuditi na razmišljanje o ljudskosti. Preko ljudsko-životinjskog preplitanja, tipičnog za satire i igre, koji je kao eksperimentiranje sa svijetom, u negativnosti se ocrtava ponovno potvrđivanje ljudskih normi.


S francuskog preveo Mario Kopić

- 10:59 - Komentari (31) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se