NEMANJA: SMIRENOUMLJE

ponedjeljak, 15.09.2008.

Massimo Cacciari

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Grad je polis i oikos – i ne može biti njihovim mirom. Pripadaju različitim timai, različit je daimon kojega trebaju slušati. Preko-mjernost fiziološki ugrožava polis – a ugrožavala bi i oikos kada bi taj zahtijevao da se priroda polisa reducira na nj. Naravski, grad se zasniva na sporazumu između tih dviju dimenzija, no sporazum znači nešto umjetno, nešto nužno prolazno. Vrijednosti oikosa vazda izazivaju vrijednosti polisa, u odnosu na ove vazda afirmiraju vlastitu pre-moć. S druge pak strane, i kad bi polis priznao arhaičnost oikosa, ne bi se mogao odreći pokušaja da ga zatoči u svoje nove poretke, da ga podredi vlastitim „inovacijama“.

Isto se tako žena ne može okaniti želje da grad bude „dom“. Oikos je mjesto, suprotstavljeno svakom prostoru, od-rezano od njega: mjesto gdje se zbivaju fundamentalni prijelazi: rođenja, vjenčanja, pogrebi, prijelazi što ih žena ima u skrbi. Da bi prispjela do vjenčanja, Antigona mora „kroz“ pogreb. A taj joj čin, čin koji je u njezinoj time, fundamentalan za život oikos, polis zabranjuje. Zabranjen je to čin. Ali pozor: nipošto nije posrijedi u sebi nedopušten čin. Mala prohibita nisu zločini koji bi bili zabranjeni jer ih prepoznajemo kao takve, nego oni činovi što su tako određeni na podlozi pozitivnog prava polisa. Razlikovanje između mala u sebi i mala kao ponašanja koje je protivno pozitivnom društvenom poretku tipično je za jusnaturalističku viziju. I upravo je to vizija koju Kreont drastično odbacuje.

Kreont zna i da bi se cjelokupni poredak polisa srušio kada ponašanje koje je određeno kao nedopušteno ne bi bilo sankcionirano. Pravni poredak važi samo ukoliko je učinkovit, i prestaje važiti kad izgubi vlastitu učinkovitost. Kreontovo očište je dosljedno očište pozitivnoga prava, stoga ga nije smisleno ocjenjivati na podlozi jusnaturalističkih načela. No afirmacija toga prava neizbježno dovodi do otpora od strane onoga koji zlo ne može reducirati na zabranjeno-kažnjivo. Takovrsni je otpor do te mjere imanentan pozitivnom pravu, da je u mnogim modernim Ustavima izričito priznat. Tako bismo mogli reći da i Kreont ne vidi u Antigoni nekoga „barbarina“, nego neprijateljicu polisa, alter njegova poretka – i njegov je usud da se s njime uhvati u koštac. Pozitivno pravo mora pobijediti ono što mu se opire – i unatoč tomu nije pojmljivo bez takva otpora. Potonji isto tako potkopava doista temelje onoga prava – i istodobno pokazuje kako niti jedan polis ne bi mogao trajati na temelju „integriteta“ prirodnog prava, na „jedinstvu“ Pravednog i Zlog u sebi.

Kreont nastoji Antigonu u to „uvjeriti“. No Antigona je „arhaičnija“ od samoga logosa „otpora“. Ona ne teži Kreontov poredak zamijeniti drugim. Njezin je Nomos posvema apolis. Ne odupire se, nego se protustavlja. Izvanredno i strahotno je da se to apsolutno protustavljanje zbiva na sceni polisa – da je tu njima koji su apsolutno odvojeni suđeno međusobno protusloviti. I u tom nužnom protuslovlju mora se i Antigona prikazati kao dio koji pretendira prisvojiti pravo cjeline. Prisiljena izići iz oikos, živjeti „vani“, afirmirati se u prostoru gradske agore, i ona, koja je željela skrbiti samo za pogrebe i vjenčanja, neće moći izmaknuti sudioništvu u hybrisu logosa – puko mu protusloveći.

S Antigonom se nije moguće pogađati ; to zna i ponavlja Kor (Antigona, 471-472): nepopustljiva je u ispunjavaju svoje dužnosti (443), kao što je bio i njezin otac u svojoj groznici za znanjem, za rasvjetljavanjem svega, sve do sljepila. Njezin je demon prizivlje na tu akciju, ona je proročica toga demona. Surovo izražava srce one time podzemnih bogova, Dike kojih je xynokos. Ona obitava u oikosu Dike, i zakoni su toga oikosa nepopustljivi spram ukaza i konvencija polisa. Jednostavno nisu otvoreni za pogađanje – i zbog toga su načela strani polisu, budući da polis može opstojati samo ukoliko se mnogi koji u njemu obitavaju žele i mogu sporazumjeti. Tomu usuprot, Antigona tvrdi da zakon polisa ne može važiti s obzirom na umrle, na obred žalovanja, i na Dikin oikos općenito – da je oikos radikalno auto-noman. Obitelj – ili točnije: odnos s bratom – tu se odmah postavlja kao „das sich empörende Prinzip der Einzelheit“, kao načelo otpora pojedinačnosti. Takva tvrdnja nužno kida splet razgovora, zaštitnu mrežu činova i kompromisa pomoću kojih pokušavaju ljudi preživjeti, prilagođavajući se jedni drugima. Harmonizirajuća snaga logosa razbija se o lik žene koja je ekstatično zagledana isključivo u svojega boga, koja podnosi samo njega. Logos polisa protuslovi mania oikosa. I takovrsna manija je strana svakom pokušaju pomirenja. Antigona će sama, jedina od živih, sići autonomos u kraljevstvo Hada, „plijen“ svojega samog zakona. Muče je ostali smrtnici u svom kolebljivom mnogoboštvu. Na tom se „temelju“ grade njihovi gradovi. Ali ne čin Antigone. Ona opsesivno ponavlja glas bogova koji skrbe za pokop, koji kraljuju nad „savršenom“ smrću. Ona je savršena predstavnica onih „personae funerae“, „ad quos funus pertinet“, onih žena kojima pristaje threnos, žalobna pjesma (predstavnica na koju je Bachofen u svojemu Muterrecht čudesno zaboravio).

A i polis sada opstoji – i konflikt između božjih timai je tragedija. Autonomija Antigone ne može opstojati niti u posvemašnjoj samoći niti u „zadovoljnoj“ smrti. Ponavljamo: Antigona mora protusloviti – i dakle afirmirati vlastitu pre-moć nad drugim silama. I s takvim postupkom mora biti kriva. Mora sebi natovariti svetu krivnju, jer je bila napravljena u imenu svojega demona, ali ipak krivnju, „opravdano“ kažnjivu hybris: „Bit će mi drago ležati do njega, koji mi je drag, meni koja sam počinila sveti zločin (hosia panourgesasa)“ (73-74). I Antigona čak priznaje da njezino postupanje teži cilju kojega nikakvim sredstvom nije moguće dosegnuti, amechanon (90-91). Taj cilj nije samo pokop Polinika – nego afirmacija jedine Dike nad brojnim nomoi, oikosa nad polisom. Afirmacija koja je doslovno alogos: nesposobnost odnosa, posredovanja, dijaloga – ukratko, pathos više negoli diskurs, iz očišta logosa paradoks i skandal: „Pusti dakle da ja zbog svojega ludila (dysboulia) strahotu tu (to deinon touto) podnosim (pathein)“ (95-96).

Afirmirati pravo polisa i na njemu utemeljiti njegov razvoj (191) jest, tomu usuprot, Kreontov „poziv“. S onim što je polisu neprijateljsko ne smije nitko od njegovih stanovnika postupati prijateljski; ono što polis zabranjuje ne smije biti prekršeno. Istina je da je Kreont anax, da se prikazuje kao nedvojben gospodar, no unatoč tomu nipošto ne izražava prirodu tiranskog oblika. Kreont drži da slijedi savjete koji su za polis najbolji (179), da služi jedino polisu. Polis je subjekt kojemu pripada istinska suverenost (666). Kreont je njegov stameni čuvar. Svaka pukotina koje se otvori u njegovu pravu, otvara vrata najtežemu zlu: anarhiji (672) I samo anarhija može biti tamo gdje se neprestance stavlja u pitanje Nomos polisa iz motrišta Dike, tamo gdje se poštuju zakoni samo kada se misli da su u harmoniji s Pravednošću, tamo gdje je pravo polisa podređeno oikosu – ili mu je barem jednakovrijedno.

Opreka anarhiji nije tiranija: načelo koje spašava gradove jest peitharchia, ukaz Peito, uvjeravanje koje čini poslušnim, uvjerenje koje sazrijeva u razgovoru (676). Je li uopće moguć život polisa koji se ne bi zasnivao na umjetnosti govora, slušanja, uvjeravanja, poslušnosti? Koji ne bi opstojao u stalnom iskanju riječi koja „uvjerava“ u zakon? No svaka techne politike nalijeće na skandal apsolutno ne-političkog: lik koji ne afirmira nikakve zahtjeve za vlašću – beskonačno više: koji po samoj svojoj prirodi potkopava njezin temelj, odbacujući samu ideju da bi mogao biti nagovoren, uvjeren.

Neizbježno je da pozitivno pravo naleti na taj lik i da tu započne njegova drama. Njegovo je načelo peitharchia – a kako ga očuvati pred onim što je ontološki zatvoreno za pogađanje ? Ili drukčije: kakvu učinkovitost može imati pred onim što je posvema autonomos poziv na skladnost s Nomosom? Pojava Antigone na njegovu putu postavlja u krizu Kreontov kosmos. Bio je anax, pozoran samo na dobro svojega grada, čisti agens njegova razvića i njegove slave. Neće li morati sada postati zatvoren za pogađanja kao načelo kojemu se protustavlja? Ta tragična heterogeneza ciljeva prikazana je u velikom dijalogu sa sinom. Da bi mogao odgovoriti na njegova pritiskujuća pitanja, Kreont je sada prisiljen preuzeti privid tiranina /10/. Možda misli da može u gradu (koji je intrizično mnogostruk) opstojati samo jedan ethos, samo jedan jezik koji bi bio „prav“/“pravni“ (705-706)? Ako je afirmirao vladavinu Peitho, kako može misliti da nema više ništa za naučiti, kako može potom djelovati kao da je za njega svaki dijalog besmislen (710-711, 725)? On je voditelj Tebe – ali dobar kormilar, ako previše napne konopce, prevrće brod. Egzistira samo zbog polisa; sada se čini da polis egzistira radi njega (737).

Hemon, koji pripada Afroditinoj time, „govori zgodno“ (kairion legei, 724), no ne može dokučiti tragičnu prirodu konflikta. Kako uvjeriti onoga koji se uvjeriti ne može? Kako vladati polisom ako kleca temelj njegove techne politike? Kako očuvati učinkovitost prava ako opstoje u polisu autonomne sile? To je tragično pitanje kojega Kreont ponovo postavlja – i „razložnost“ kojega Antigona ne niječe, ali jednostavno ne može slušati, jer to je pitanje logosa kao računa, harmonizirajuće mudrosti, neumorna traženja koje teži izbjeći paradoks, odstraniti ga, prevladati ga. Logos poima paradoks kao dysboulia – ali dysboulia je Antigone, kao što smo vidjeli, mania. Kad bi bogovi htjeli da takav „delirij“ prevlada u gradu – odnosno da bi neprijatelj, koji je došao spaliti njegove hramove, stupove i zavjetne darove, bio pokopan prema obredu – bilo bi kao tvrditi da oni žele da bi bili uništeni nomoi i da bi pobijedili kakoi (285-288). Kreont se buni protiv te ideje. Ne može biti, ouk estin (289). Ali odreći ženi pokop znači uništiti pravednost oikosa. I kad bi gradski zakoni to htjeli, ne bi bili samo izvan Dike, nego bi bili u protimbi sa samom prirodom grada, kao što prosijava iz Hemonovih riječi (možeš misliti da bi u njemu bio samo jedan jezik orthos, prav/pravilan?). U gradu je dakle bitna prisutnost načela koje se protustavlja njegovu pravu. Njegovom se poretku ne protustavljaju neprijateljske vojske koje pritišću na vrata, nisu novi pretendenti na vlast. Borba za vlast nije tragična, žalobna je to igra, Trauerspiel, kvintesencija moderne drame. Gradu se protustavlja njegovo samo srce, oikos. Novi će Kreonti s istim takvim očajnim naporom carevati Tebom; Antigona nikada. No Antigona će vazda remetiti njihovu moć. Sama prisutnost te menade Hada, koja lamentirajući kriči uz bratovo truplo kano ptica nad praznim gnijezdom, zavazda lomi harmonijski ritam logosa polisa, njegov hybris sve-shvaćanja i vladanja.

Polinik je želio carevati, ne Antigona. Polinik može biti poražen, Antigona nikada. I pojavila se dvojba: ne znači li zagriženost s kojom je Antigona odlučila pokopati brata da želi prikriti njegovu srodnost s Kreontom? Iznakaženo Polinikovo tijelo ispisano je Kreontovom rukom. Kreontovi su zakoni, naime, zapisani, za razliku od Antigoninih „agrapta nomina“ (454-455). Antigona ne čita , ona sluša svojega boga i odgovara mu. Ali kako da se ne protustavi poretku polisa onaj tko ne čita, onaj tko nema oči za zakon? Polis ne može opstojati ukoliko je pismo pokopano. Tko želi izmaći opscenom pogledu koji čita, opaža, inkvizicijskom i ispitujućem pogledu koji svaku stvar shvaća iz očišta pisma, u polisu će biti neizbježno strancem. Grad opstoji samo na pretpostavci one od-luke od živa glasa i od mania onih „agrapta nomina“, odluke koja uspostavlja smisao pisma.

Grad je pismo. No biti-drugo od pisma i od pogleda koji, slijedeći njegovu lyra, (njegovu) brazdu, (njegovu) ranu, uspostavlja zakon ili dolazi čak do toga da ga smatra slikom Pravednosti, znači pripadati bogovima Hada, ljubiti mrtve. A to ne kaže Kreont; sama Antigona to tvrdi o sebi: moja psyche je već odavna umrla, mrtvima sam svoju psyche posvetila (559-560). Ovdje dolazi do izražaja najnepristupačnija priroda prijepora između dva načela. Antigona ne ljubi mrtve „u funkciji“ živih. Ne spominje se mrtvih u smislu da bi ih privela do srca živih. Vrtlog Hada – koji osljepljuje pogled koji „služi“ živima za pismo i zakon – nezaustavljivo ju je zagrabio. Antigona pripada prošlosti. Polis se spominje umrlog da bi ga „prevladao“, da bi ga „prilagodio“ sebi. Ukratko, da bi ga napustio. Polis se spominje mrtvih samo zato da bi preživio. Antigona pak želi da bi pokop bio savršen. No od savršena pokopa nema odvajanja, dočim polis upravo zato pokopava i časti svoje umrle: da bi se odvojio od njih ne morajući ih se bojati. Antigona ne ljubi vlastitu psyche, ljubi samo bogove podzemlja.

Je li to doista ljubav koja je svojstvena ženi, kako tvrdi Kreont? Naravski, ako ta ljubav ima svoje mjesto, to je oikos. Tamo se za sebe čuva neokrnjen spomen. Tamo prošlost ima svoje središte. Što bi trebao značiti prostor grada ako ne trajnu borbu za osloboditi se od prošlosti koja nam prijeti i u svakom trenutku prijeti da će nas odnijeti tamo gdje ne opstoji ni pismo ni čitanje? Grad napreduje istražujući-otkrivajući i usput pokopavajući ono preko čega prelazi? Žena, Antigona, prorokuje pak bezdan Hada: pokazuje ga očima polisa vazda otvorena i neiscrpna. Tragična se odluka događa dakle upravo na tom raspuću: između „pravednosti“ žene koja pripada prošlosti i „prava“ trajanja, preživljavanja. Kad Moira nametne tu odluku, tada je doista strahotno, to deinon. I Kor uči da je čovjek najstrahovitija od svih stvari upravo stoga jer živi od tog razdiranja, jer se od te krize raspao njegov opstanak.

Naravski, Kor uči i da bi pravo spasenje grada bilo u dogovoru između Nomosa i Dike (368-369), između zemaljskog zakona (nomos…chthnos) i božje Pravednosti (theion…dikan). Niti Antigona niti Kreont to ne niječu; naprotiv, tu se njihovi likovi do beskonačnosti susreću. A njima ta harmonija nije dana, budući da je puno jača kako od logosa polisa tako i od manije koja mu se protustavlja. Ako uopće opstoji harmonija, viša od svih sporazuma koji se sklapaju u gradskom prostoru, njezini su putovi preduboki da bi ih logos mogao dokučiti. Sada smo kadri prepoznati pravu prirodu hybrisa: hiniti posjedovanje moći koja je kadra ozbiljiti tu Harmoniju. No, bi li Kreont uopće bio ili htio biti kraljem da ne hini, da ne obmanjuje i da se ne obmanjuje oko njezine mogućnosti ozbiljenja? Ako opstoji neki demon kraljeva, ne bi li morao zahtijevati od svojih podložnika, to će reći od Kraljeva, da prikažu zemaljske zakone grada tako kao da bi ti reflektirali Harmoniju – preduboku za čovjeka – prava i pravednosti? Kralj mora hiniti pomirenje onoga što tragična mudrost odvaja. Stanovita antitragična hybris izražava njegov usud. I samo zato jer se tvrdo drži svoje „fikcije“, sam Kralj pripada tragičnom prizoru.

Antigona ništa ne zna o techne politike, tuđa je njezinim aporijama. Stoga ne poznaje Kreontov kao da bi come se di Creonte>. Antigona predstavlja i provodi drugi, isto tako ponosan, nadut: izražava se kao da bi načelo oikosa moglo samo živjeti, kao da bi priznanje njegove pre-moći, njegove arhaičnosti moglo prevladati prijepor božjih timai.

To nije dano Arhipelagu. Arhipelag čuva oikos i polis, u obnavljanju njihova polimorfnog i neiscrpnog konflikta. Arhipelag može samo ploviti prema Dobru njihove Harmonije – nadbitnom Dobru – u odnosu na sve njegove otoke, njegove gradove, njegove jezike, trenutke i sredstva njegova putovanja. Nemogućem cilju njegova napora.


S talijanskog preveo Mario Kopić

- 16:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se