NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 03.09.2008.

Giorgio Agamben

Image and video hosting by TinyPic

Dragi Nemanja,

dugo sam se mučio naći primjereni odlomak iz Agambenove upravo objavljene knjige Ono što ostaje od Auschwitza. Svi su na svoj način upečatljivi. Na kraju mislim da sam ipak uspio, ovaj se nekako natkrilio nad ostale.

Lijep pozdrav,

Mario

Image and video hosting by TinyPic

Izraz „preživjeti/nadživjeti“ [sopravivere] sadrži neuklonjivu dvojnost. Implicira vraćanje nečemu ili nekomu koga smo nadživjeli. Latinski izraz supervivo kao i jednakovrijedni superstes sum zato se vezuju s dativom kako bi pokazali „u odnosu na što“ nadživljavanja. Sve od početka pak glagol koji se odnosi na ljude dopušta povratni oblik, to jest jedinstvenu ideju nadživjeti sebe sama i vlastiti život u kojemu se onaj tko nadživi i ono što nadživi podudaraju. Ako tako Plinije može reći o nekoj javnoj osobi da je „za trideset godina nadživjela svoju slavu“ (triginta annis gloriane suae supervixit), kod Apuleja već nalazimo izraženu ideju o čisto pravom postumnom egzistiranju, životu koji živi nadživljavajući sebe sama (etiam mihi ipse supervivens et postumus). U istom značenju mogu kršćanski autori reći da nije samo Krist – a s njim i svaki kršćanin – kao onaj koji je nadživio smrt, svjedok i baštinik (Christus idem testator haeres, qui morti propriae supervivit), nego i grešnik na zemlji nadživljava sebe sama, premda je uistinu duhovno mrtav (animam tuam misera perdidisti, spiritualiter mortua supervivere hic tibi).

To implicira da kod čovjeka život nosi sa sobom neku cenzuru koja može iz svakoga živjeti napraviti nadživjeti i iz svakoga nadživjeti živjeti. Pokadšto – a to smo našli kod Betteleheima – preživljavanje razotkriva samo obično nastavljanje gologa života naspram istinskijeg i ljudskijeg života; drugdje pak preživljavanje ima pozitivno značenje i odnosi se – kao kod Des Presa – na onoga tko je, boreći se protiv smrti, nadživio neljudsko.

Sada nam valja postaviti tvrdnju koja sažimlje nauk Auschwitza: čovjek je onaj tko je kadar nadživjeti čovjeka. U prvom se slučaju taj nauk odnosi na muslimana (ili sivu zonu) i tada će značiti neljudsku mogućnost nadživjeti čovjeka. U drugom se odnosi na preživjelog i raskrivat će mogućnost čovjeka da nadživi muslimana, nečovjeka. No pogledamo li dobro, oba se primjera podudaraju u točki koja konstituira njihovu najunutarniju semantičku jezgru, gdje se čini da se za trenutak oba značenja podudaraju. U toj točki stoji musliman; i u njemu se oslobađa treći – istinskiji i istodobno dvosmisleniji – smisao teze, ono što Levi proklamira, pišući „upravo su oni, 'muslimani', potopljeni, integralni svjedoci“: čovjek je ne-čovjek, doista ljudski je onaj čija je ljudskost u cjelini bila uništena.

Paradoks je ovdje da, ako doista svjedoči o ljudskom samo onaj čija je ljudskost bila uništena, to znači da identitet između čovjeka i nečovjeka nikada nije potpun, da ljudskost nije moguće u cijelosti uništiti, da svagda nešto ostaje. Taj je ostatak svjedok.


Izvor: Giorgio Agamben, Ono što ostaje od Auschwitza, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2008, preveo Mario Kopić

- 18:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se