NEMANJA: SMIRENOUMLJE

utorak, 02.09.2008.

Mario Kopić: Gianni Vattimo

Image and video hosting by TinyPic
Dragi Nemanja,

Iskrice oko post-ateizma između tebe i Liječenog veoma su simpatične, no ponukale su me da probam s još jednom promocijom. Upravo je kod mog istog izdavača Hrvatsko društvo pisaca & Izdanja Antibarbarus objavljena knjiga Gianni Vattimo „Čitanka“. Riječ je o izboru tekstova mojeg prijatelja Giannija Vattima (zapravo svojevrsni The Vattimo Reader), iznimne figure talijanske filozofije, koji se zadnjih godina, nakon intenzivnog i inovativnog studija Nietzschea i Heideggera, koji ga je proslavio (najpoznatije djelo „Kraj moderne“), okrenuo kršćanstvu i pročitao (jer sto filozof drugo može) kršćansku poruku u svjetlu svoje filozofije. Nije se okrenuo Crkvi, nego uspostavio, recimo pojednostavljeno, nereligiozno kršćanstvo. Knjiga u kojoj je prvi put to izveo zove se „Credere di credere“ (Vjerovati da vjeruješ, Misliti da vjerujem), i njezin izlazak u mojem prijevodu (kod mog srpskog izdavača) također se očekuje uskoro. Slijedila su potom ostala djela...U spomenutoj, upravo objavljenoj „Čitanci“, neki su odlomci iz te knjige, i jedan ti šaljem. Kao prilog diskusiji.

Srdačno i još jednom hvala za sve,

Mario

Image and video hosting by TinyPic

Gianni Vattimo

Kršćanska baština i nihilizam

O kršćanskom nasljeđu ne govorim samo zato jer je u mojem osobnom slučaju prianjanje kršćanskoj poruci ona stvar iz prošlosti koja se opet pojavila u jednom trenutku u mom životu kroz refleksiju o činjenicama i teorijskim transformacijama. Mislim da treba govoriti o kršćanskom nasljeđu u puno širem smislu, smislu koji se tiče naše kulture uopće; ona je postala to što jest također, i nadasve, stoga jer ju je intimno "obradila" i kovala kršćanska poruka, općenitije rečeno: biblijska objava (Stari i Novi zavjet).

Nastojim pojasniti i pojednostavniti: jasno mi je da dajem prednost Nietzscheu i Heideggeru, jednoj određenoj specifičnoj interpretaciji njihove misli, u odnosu spram drugih filozofskih prijedloga s kojima sam došao u doticaj i ( možda iznad svega) zato jer mi se njihove teze čine skladnima s jednim religioznim, napose kršćanskim supstratom koji je u meni ostao živ i koji se ponovno pojavio i stoga jer sam se, udaljavajući se od njega ili ga odbacujući (ili misleći da to radim), družio prije svega s tekstovima tih autora te u njihovu svjetlu živio i interpretirao svoje egzistencijalno stanje u kasno- modernome društvu. Ukratko: vraćam se ozbiljnom razmišljanju o kršćanstvu zato jer sam oblikovao filozofiju nadahnutu Nietzscheom i Heideggerom i u njezinu svjetlu interpretirao svoje iskustvo u današnjem svijetu; veoma je vjerojatno da sam tu filozofiju oblikovao preferirajući upravo te autore zato jer sam polazio od one kršćanske predaje za koju mi se sada čini da je dobivam natrag, a zapravo je uistinu nisam nikada napustio.

Na ovim analizama "cirkularnosti" (sa stajališta logike: skandalozne?) svojega stanja ne bih toliko ustrajavao ako ne bih mislio da sam upravo počevši s tim idejama (no, opet, samo počevši s tim idejama? - još jedan krug...) otkrio da taj krug određuje i odnos mojega svijeta kasne moderne prema hebrejsko-kršćanskoj predaji.

No, pokušajmo ići po redu. Ponajprije, kakav odnos može postojati između mojega osobnog kršćanskog nasljeđa - činjenice da sam odrastao kao praktičan, militantan kršćanin, vatren i predan naporu da odgovorim učenju Isusa Krista - i nietzscheovsko-heideggerijanskog nihilizma?

Tu bih podsjetio da su se te refleksije, nipošto slučajno, konačno toliko ohrabrile da su se oblikovale, postale tekstom, prilikom jednog razgovora sa Sergiom Quinzijem. Quinzio je jedan od autora (zajedno s Renéom Girardom, o kojemu ću još govoriti) koji su imali najveću težinu u mojemu nihilističkom ponovnom otkrivanju kršćanstva, premda se njegovo razumijevanje sveze između kršćanstva i nihilizma u konačnici ne podudara s mojim. Moram reći da mi se čini utjecaj kršćanstva u mojem čitanju Heideggerove misli najuočljiviji tamo gdje ga određuje "slabost". "Slaba misao" je izraz kojega sam upotrijebio u jednom eseju na početku osamdesetih godina, potom je postao uvodni tekst zbirke (pod istim naslovom: Feltrinelli 1983) koju sam uredio s Pierom Aldom Rovattijem i naposljetku naljepnica za struju, ako ne već za školu, obrisi koje su još uvijek nejasni i koja prije svega nipošto nije bila ujedinjena oko neke jezgre karakterističnih teza. Meni izraz - skovao sam ga pod utjecajem eseja Carla Augusta Viana, koji je potom bio jedan od najoštrijih i najmanje ugodnih kritičara slabe misli - ne znači toliko ili ponajprije ideju o mišljenju koje bi bilo svjesnije svojih granica i koje napušta pretenzije velikih globalnih metafizičkih vizija, itd. - nego nadasve teoriju o slabljenju [indebolimento] kao konstitutivnoj karakteristici bitka u epohi kraja metafizike. Ako naime Heideggerovu kritiku objektivističke metafizike ne možemo nastaviti tako da je zamijenimo adekvatnijim poimanjem bitka (još uvijek mišljenoga, dakle, kao objekt), mora nam poći za rukom bitak nipošto ne misliti kao identičan s prisutnošću, karakterističnom za objekt. To pak implicira, što mislim da nije teško argumentirati, i da u povijesti nihilizma ne možemo vidjeti samo povijest zablude mišljenja: kao da bi bila metafizika - koja izjednačuje bitak s objektom i naposljetku ga reducira na proizvod volje za moć - nešto što pogađa samo ideje ljudi, preciznije, zapadnjačkih filozofa i znanstvenika, dočim bi bitak bio nešto što stoji s onu stranu svega toga u svojoj objektivnoj neovisnosti. Ukratko ( i opet vas moram glede podrobnije diskusije, za koju se nadam da je i uvjerljivija, uputiti na druga moja djela): ako hoćemo misliti bitak ne-metafizički, moramo misliti da je povijest metafizike povijest bitka, a ne samo povijest ljudskih zabluda. To pak znači da bitak ima jednu nihilističku naklonost [vocazione], da su njegovo reduciranje [ridursi], uskraćivanje [sottrarsi] i slabljenje [indebolirsi] crte bitka koje nam se daju u doba kraja metafizike i bivanja objektivnosti problematičnom.

Nadam se da se sada počinje jasnije pokazivati zašto je takvu interpretaciju Heideggerove misli kao "slabe ontologije" ili ontologije slabljenja moguće misliti kao ponovno otkrivanje kršćanstva i kao rezultat neprestanoga djelovanja njegova nasljeđa. Ne znam točno na kojoj točki itinerara, zacijelo ne istodobno s prvom formulacijom "slabe" interpretacije Heideggera 1979. godine; može biti i samo poradi iskustva bola, bolesti, iskustva smrti dragih osoba nekoliko godina kasnije; vjerojatnije s refleksijom djela Renéa Girarda, kojemu sam se približio najprije čitajući O stvarima skrivenim od utemeljenja svijeta (talijanski prijevod je izišao 1983. kod nakladnika Adelphi i o njemu sam napisao recenziju za jednu reviju) - činjenica je da sam se u jednom trenutku ulovio pri razmišljanju da slabo čitanje Heideggera i ideja da je crvena nit povijesti bitka slabljenje jakih struktura, slabljenje zahtijevane odlučnosti zbiljnosti, dane "tamo izvana", kao zid u kojega se zalijećemo i koji se tako razotkriva kao faktički realan (to je slika zbiljnosti bitka i naposljetku transcendencije Boga koju sam čuo od Umberta Eca u debati 1994. godine), nisu ništa drugo nego transkripcija [trascrizione: prijepis] kršćanske doktrine o utjelovljenju Božjega sina.

Dobro znam da pojam "transkripcija", koji ovdje rabim u manjku druge riječi, skriva niz problema. I to ponajprije: je li transkripcija istina izvornog teksta ili samo blijeda kopija koja bi uspostavljanjem svoje autentične redakcije samo pridobila? Iz rasprave koja će slijediti bit će, nadam se, manje taman i smisao toga odnosa između filozofije (slabe misli) i kršćanskog nasljeđa kojega mogu misliti samo u okviru sekularizacije i dakle, naposljetku, u okviru slabljenja, dakle utjelovljenja...

No ima li smisla misliti kršćansku doktrinu o utjelovljenu Božjega sina kao navještaj ontologije slabosti? Tu stupa u igru moje čitanje (koje nije nužno vjerno slovu teksta, iako imam razloga misliti da ga u općim crtama autor ne odbija) Girardova djela, Girarda koji je prije knjige O stvarima skrivenim...već objavio, između ostalog, Nasilje i sveto, filozofsko-antropološki tekst, želimo li time naglasiti da nije posrijedi kulturna antropologija u uobičajenom smislu riječi: teorija o podrijetlu i načinima razvića ljudske civilizacije koja se temelji na tezi da je sve što se s posve prirodnog, ljudskog stajališta imenuje svetim, duboko povezano s nasiljem.

Ljudska društva, kaže otprilike Girard, povezuje jak nagon, nagon za oponašanjem; no taj je nagon i korijen kriza koje prijete rastvoriti ih kada potreba za oponašanjem drugih eksplodira u volju za prisvajanjem stvari drugoga, i tako izazove rat svih protiv sviju. Na toj se točki, otprilike kao na nogometnim igralištima, gdje se bijes navijača nastoji jednodušno isprazniti nad sucem, ponovno uspostavlja sloga samo tako da se nađe žrtveni jarac i da se na njega usmjeri nasilje. Budući da žrtveni jarac doista funkcionira - uzrokuje kraj rata i ponovno uspostavlja temelje suživota - investiran je atributima sakralnosti i postaje kultnim predmetom, iako je u biti obredna žrtva. Te su "prirodne" značajke sakralnoga očuvane i u Svetom pismu: kršćanska teologija perpetuira žrtveni mehanizam poimajući Isusa Krista kao "savršenu žrtvu" koja svojim beskonačno dragocjenim žrtvovanjem, tako kao što je beskonačna ljudsko-božanska Isusova osoba, posve zadovoljava božju potrebu za pravednim sudom zbog Adamova grijeha. Girard utvrđuje, prema mojem mišljenju s dobrim razlozima, da je takvo žrtveno čitanje Pisma pogrešno. Isus se ne utjelovljuje da bi Ocu ponudio adekvatnu žrtvu za njegov bijes; nego dolazi na svijet upravo zato da bi razotkrio i uništio svezu između nasilja i sakralnog. Na smrt je osuđen upravo stoga jer je takva objava odveć nesnosna ušima čovječanstva ukorijenjenog u nasilnu tradiciju religioznog žrtvovanja.

Da kršćanske crkve još uvijek govore o Isusu kao obrednoj žrtvi, samo potvrđuje preživljavanje jakih ostataka prirodne religije u samom srcu kršćanstva. Doduše, biblijska je objava, Stari i Novi zavjet, i dug odgojni proces Boga u odnosu spram čovječanstva, koje napreduje prema sve jasnijem distanciranju od prirodne religije, od žrtvovanja. Spomenuti proces još nije dovršen, i to je smisao preživljavanja žrtvovanja u kršćanskoj teologiji.


Iz knjige Gianni Vattimo, Čitanka, priredio i preveo s talijanskog Mario Kopić, Hrvatsko društvo pisaca&Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2008.

- 17:29 - Komentari (31) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se