NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 30.08.2008.

Crni vuče i mat u tri poteza

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

1. Najveću ponudu za kupnju idealne polovice zemljišta Zagrepčanke u Heinzelovoj ulici, najatraktivnije parcele u Zagrebu, Zagrebačkom je holdingu jučer predao Institut građevinarstva Hrvatske. IGH, kojemu je na čelu Jure Radić, ponudio je za 50.000 kvadrata tog zemljišta 45,620 milijuna eura i time je iz igre, čini se, izbacio Ingru i United Europe ulaganja, kompaniju u vlasništvu srbijanskogskog Delta holdinga Miroslava Miškovića, najbogatijeg poduzetnika u Srbiji
(…)
2. Marko Vojković, direktor United Europe ulaganja i vlasnik najveće hrvatske turističke agencije Adriatica.net, objasnio je zašto je u Zagrebu osnovana tvrtka u vlasništvu Miškovićeva Delta holdinga:
(…)
3. Stipe Orešković, EPH: S Adriatica.net-om ne možemo govoriti o strateškom partnerstvu, nego o suvlasništvu.

Ugodan vikend,

Image and video hosting by TinyPic


- 15:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 29.08.2008.

Mario Kopić

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Uzmimo kao ishodište tri komponente: egzistencijalnu, nacionalnu i socijalnu. Koja je od njih temeljna? Kakvo mjesto zauzima u strukturi navedenih elemenata nacionalno? Ukoliko je posrijedi nacionalno pitanje kao takvo, tada temeljno značenje nedvojbeno pripada nacionalnoj komponenti. No, takva je tvrdnja zapravo tautološke prirode. U literaturi nije bitna nacionalna nego egzistencijalna dimenzija. Utemeljenost ove tvrdnje valja dokumentirati. Kao dokaz navest ćemo neke biografske i bibliografske podatke tri tako različita književnika: Joycea, Kafke i Sofokla.

James Joyce je rođen 1882. godine u Dublinu, u Irskoj, u katoličkoj obitelji. Školovanje je započeo kod jezuita. Godine 1902. odlazi na studij medicine u Pariz, no zbog majčine se bolesti već nakon nekoliko mjeseci vraća u Irsku. Podučava na nekoj školi u blizini Dublina, dok godine 1904., nakon vjenčanja s Norom Barnacle, konačno ne napusti Irsku. Doduše, još će dva puta obići domovinu, ali od 1912. godine, dakle od svoje tridesete godine dalje, nikada više. Dogodilo se, naime, da je izdavač Maunsel& Co., nacionalistički usmjeren i s eksplicitnim programom renesanse irske književnosti, pod pritiskom katoličkoga moralizma spalio već tiskane stranice knjige Dublinci (Dubliners).

Tako je Joyce sva svoja sljedeća djela izdavao najprije u inozemstvu: 1914. godine izdaje Dublince, 1916. godine Portret umjetnika kao mladića (A Portrait of the Artist as a Young Man), 1922. Uliks (Ulysses) i 1939. godine Finneganovo bdjenje (Finnegan's Wake).

U tom su se času Irci, kao i već stoljećima, borili za svoju nacionalnu suverenost. Godine 1905. nastao je narodnooslobodilački pokret Sinn Fein ("Mi sami"), pokret za posve samostalnu i jedinstvenu Irsku. Na početku I svjetskoga rata taj je pokret izborio od Engleza priznanje autonomije, no Sinn Fein tom autonomijom nije bio zadovoljan, pa je 23. aprila 1916. godine organizirao ustanak koji će biti krvavo ugušen u ciglih šest dana. Nakon rata pokret/organizacija ponovno se oporavlja i 1919. godine uspijeva ustanoviti prvi neovisan irski parlament (Dail Éireann) koji će potom proglasiti i neovisnu Irsku i imenovati irsku vladu pod predsjedništvom Éamona De Valere. Slijedi engleski napad, odnosno anglo-irski rat u kojem će Irska republikanska armija biti uspješnija, tako da će engleski parlament Irskoj konačno priznati 1920. godine ograničenu autonomiju sjeverne i južne Irske s posebnim parlamentom za svaku od njih, a &. decembra 1921. dodijeljen im je status dominiona. Organizacija Sinn Fein, sa svojim vođom De Valerom na čelu, takvim polovičnim rješenjem neće biti zadovoljna, stoga je De Valera podnio ostavku na mjestu predsjednika vlade, a njegovo mjesto zauzeo vođa umjerenijeg krila William Thomas Cosgrave, koji te 1922. godine, dakle u godini izlaska Joyceova Uliksa, proglašava u južnoj Irskoj Irsku Slobodnu Državu (Saorstat Éireann; Irish Free State). De Valera započinje građanski rat s irskom vladom koji traje do 1923. godine. Nakon Imperijalne konferencije 1926. godine prava dominiona izjednačena su s pravima Engleske i De Valera ulazi u irski parlament kao vođa opozicije. Pobjedom na slobodnim izborima 1923. godine postaje legalni predsjednik vlade. Ustavom iz 1937. godine Irska se Slobodna Država preimenuje u Irsku (Éire) i proglašava posve neovisnom. Decembra 1948. godine De Valera potpisuje zakon o konstituiranju Republike Irske, i 18. aprila 1949. godine Irska istupa iz Commonwealtha. Stoljetni se narodnooslobodilački boj okončao dakle uspješno, pobjedom. Neriješen je ostao jedino problem Sjeverne Irske.

James Joyce u narodnooslobodilačkoj borbi nije sudjelovao. Izbjegao je završnu etapu, napustivši definitivno domovinu 1912. godine. Možemo li reći da je Joyce bio narodni izdajica ili bar izdajica domovine? Ili bismo pak trebali reći da ga je izdala domovina? Da je Irsku bio prisiljen napustiti? Na koji je način Joyceov odnos spram narodnooslobodilačke borbe i nacionalnog pitanja uopće utjecao na njegovu literaturu?

Joyce je bio - kako svjedoči njegovo predavanje na talijanskom jeziku Irska - otok svetaca i mudraca (Irlanda - Isola dei Santi e dei Savi), održano u Trstu 1907. godine - skeptičan spram irskoga nacionalnog pokreta. Između ostaloga, izjavio je o Irskoj i sljedeće:

"Je li toj zemlji (Irskoj, prim. M.K.) suđeno da jednog dana ponovo preuzme svoju drevnu ulogu Sjeverne Helade? Keltskoj duši, kao i slavenskoj koja joj u mnogo čemu sliči (l'anima celtica, come quella slava alla quale in molte cose rassomigla), je li suđeno u budućnosti obogatiti uljudbenu svijest novim otkrićima i novim intuicijama? Ili će keltski svijet, pet keltskih naroda što su ih jači narodi potisnuli na rub kontinenta, na najudaljeniji europski otok, nakon stoljetnih borbi biti konačno potisnut u ocean? Ah, mi sociološki diletanti smo samo drugorazredni auguri. Gledamo i zrimo u utrobu ljudskih životinja da bismo konačno priznali da ne vidimo ništa. Samo naši nadljudi imaju moć pisanja povijesti budućnosti. Zanimljivo bi bilo razmišljati kako bi renesansa toga naroda utjecala na našu kulturu, no to prekoračuje okvir što sam ga za večeras postavio. Pomislimo samo na ekonomske učinke ako bi pored Engleske nastao još jedan konkurentski otok, dvojezičan, republikanski, samostojan i poduzetan otok s vlastitom trgovinskom mornaricom i vlastitim konzulima po svim svjetskim lukama. Pa i na moralne učinke kad bi se irski umjetnici i mislioci pojavili u Europi, ti samosvojni duhovi, hladni entuzijasti, spolno i umjetnički nekultivirani, puni idealizma, a nesposobni ga ostvariti, dječje duše, naivne i satirične, 'dragi Irci', kako ih se nazivlje. ...No u očekivanju takva preporoda priznajem da ne vidim čemu služi zazivanje munja protiv engleske tiranije, dok rimska tiranija zaprema palaču duše".

Joyceove su riječi jasne. Narodnooslobodilačka borba nema nikakva smisla dok je to samo borba za izvanjsku slobodu. Sloboda duha prethodi slobodi naroda, egzistencijalno prethodi nacionalnom. Nije se vrijedno žrtvovati za narod ako se taj nije kadar duhovno osloboditi, ako se za svoju slobodu bori pod okriljem porobljavajućega, duhovno totalitarnog pogleda na svijet, kakav je primjerice katolicizam. To znači da se Joyce odlučio drukčije nego brojni pisci diljem bivše Jugoslavije koji su u NOB stupali neovisno o vodećoj ulozi totalitarističkog komunizma, odnosno boljševizma.

U sličnoj, iako posve suprotnoj situaciji nego Joyce bio je Franz Kafka. I dok je Joyce napustio domovinu i time oslobodilačku borbu svojega naroda, Kafka nikada nije skupio dovoljno snage da se uputi, kako je inače planirao, u domovinu svojih židovskih praotaca, u Palestinu.

Posrijedi je Kafkin odnos spram cionizma, spram programa samostalne države Židova i spram borbe za taj program, za njegovu realizaciju.

Franz Kafka se rodio u Pragu 1883. godine, dakle godinu dana kasnije od Joycea. Njegovo je hebrejsko ime bilo Amšel, dobio ga je po djedi s majčine strane. No hebrejski nije znao. Očev je materinji jezik bio češki, dočim je majka govorila njemački. Čini se da je Kafkin otac svoje prezime tumačio pučkom etimologijom, tako da je za amblem svoje trgovine izabrao sliku čavke (u njemačkom se v čita naime kao f) koja sjedi na hrastovoj grančici. Kafkin je materinji jezik dakle bio njemački, no dobro je razumio češki, o čemu svjedoče Milenina pisma što ih je ova Kafki pisala upravo na češkom. Hebrejski je Kafka pod utjecajem cionizma počeo učiti tek 1917. godine. Günther Anders u tom smislu ponešto melodramatski: "Kao Židov nije posve pripadao kršćanskom svijetu. Kao indiferentni Židov - a to je u biti bio - ne posve Židovima. Kao čovjek koji govori njemački, ne posve Česima. Kao Židov koji govori njemački, ne posve češkim Nijemcima. Kao Čeh ne posve Austriji. Kao službenik osiguranja radnika, ne posve građanstvu. Kao sin građanina, ne posve radništvu. No ni uredu nije pripadao, jer je osjećao da je pisac. Ni pisac također nije bio, jer je svoje snage žrtvovao obitelji. A 'u svojoj obitelji sam više tuđ od svakog tuđinca'".

Kafka nikada nije iskazivao težnju za asimilacijom. Od početka svjestan svojega roda, svoje židovske narodnosti, u odnosu spram cionizma kao radikalnog židovskoga nacionalizma prolazi kroz tri faze. U studentskim se godinama jako zanima za cionistički pokret, sudjelovao je na zborovanjima Društva židovskih studenata itd. Sudjelovao je čak i na 11. cionističkom kongresu 1913. godine u Beču. Potom 3-4 godine apstinira, kako je zapisao u pismu Felice, ravnodušan spram cionizma, premda je među vodećim cionistima toga vremena i njegov najuži prijatelj Max Brod. Kafka naprosto nije podnosio kolektivitet. No nakon nastupa antisemitizma 1916. godine, počinje se drukčije ponašati. Pretplaćuje se na cionistički časopis Samoobrana (Selbstwehr) i počinje u njemu objavljivati. U tom je časopisu već u svečanom novogodišnjem broju 1916. godine objavio tekst Pred zakonom (Vor dem Gesetz), no oduševljeni pristaša časopisa postaje tek postupno, zapravo je tek zadnjih godina svojega života u časopisu počeo češće objavljivati. Spisak će Kafkinih pročitanih knjiga o židovskoj problematici obuhvatiti više od desetak naslova. I premda se nije smatrao cionistom, sestri Felice Bauer je primjerice preporučio aktivno uključivanje u djelatnost Židovskoga narodnog doma u Berlinu. Podupire i najdražu sestru Ottlu u nakani da se preseli u Palestinu i obećava da će u židovski nacionalni fond uplatiti 1000 kruna ukoliko joj taj fond pomogne pri iseljenju.

U skladu s cionističkim programom povratka Židova iz apstraktne djelatnosti u sferu konkretnog, ponajprije tjelesnih poslova, u dodiru sa zemljom, dakle novoga uzemljenja židovske egzistencije, Kafka počinje raditi na vrtu. Naravski, poglavito zbog svoje bolesti, koju na stanovit način povezuje sa židovstvom. Svoje ozdravljenje vezuje za odlazak u Palestinu i tjelesni rad u tamošnjim kibucijima. Zbog strašne se nesanice koja ga je gonila na rub ludila, konačno se 1923. godine odlučuje otići u Palestinu, odlučuje se za ono što je držao "nečim sasvim radikalnim". Svoj put u Palestinu uspoređuje s biblijskim pohodom Židova preko Crvenoga mora.

Pretekla ga je bolest i na posljetku smrt. No, na taj se radikalan korak Kafka nikada ne bi doista odlučio. Kolebao se, naime, između težnje za potpunom, samotnom samostojnošću i želje za pripadanjem zajednici, no prevladavala je i u prijelomnim trenucima vazda prevladala posve individualna samo-bitnost. I upravo kroz tu samobitnost, a ne u eksplicitnim Kafkinim nacionalnim određenjima, nastaje svom svojom snagom Kafkina rodna i duhovna povezanost sa židovskim narodom.


Pojedini istraživači drže da je pri Kafkinoj ponovnoj odluci za cionizam sasma prevladala želja za zajednicom i navode odlomke iz teksta Uz gradnju kineskog zida (Beim Bau der chinesischen Mauer):

"Jedinstvo! Jedinstvo! Prsa o prsa vlastitom narodu, krv neka se više ne zatvara u šturi optok kroz tijelo, već neka se slatko valja i ponovno vraća po beskonačnoj Kini".

"Tada bijaše potajno načelo mnogih ljudi, i to baš boljih, da treba svim silama nastojati razumjeti naredbe vodstva, ali samo do stanovite granice, kad treba prestati s razmišljanjem. Vrlo razumno načelo".

Mislim da je ovdje posrijedi ironija, kao i u tekstovima što su nastali kasnije i koji se još neposrednije bave životom iznimna pojedinca u zajednici, među narodom, kao što je Traganje jednog psa (Forschung eines Hundes), gdje je posrijedi pogled na zajednicu s točke motrišta pojedinačne egzistencije, ili pak Jozefina, pjevačica (Josephine, die Sängerin) gdje je posrijedi ponašanje zajednice u odnosu spram egzistencije pojedinca. U «Traganju jednog psa» ovako opisuje dvostruk pasji život: «Kada se sada, priča pas, prisjećam i vratim u vremena kad sam još živio u sredini psećje zajednice…pas između pasa, smatram, da ipak tamo oduvijek nešto nije bilo u redu, da je postojao nekakav mali prelom i da se nametala izvjesna laka nelagodnost i u najčasnijim priredbama». No potom susreće jedan čopor pasa, čiji mu je miris ostao nezaboravan. To su bili čudesni svirači, on ih je zapitkivao, ali «oni nisu odgovarali, ponašali su se kao da nisam bio prisutan». Junakinja pripovijetke «Jozefina, pjevačica» je miš Jozefina. Jozefina je mislila zaštititi narod, a zapravo je narod nju zaštitio i kao primadonu u pištanju religiozno obožavao; iako nije bolje, iako je čak i gore pištala od svakog drugog miša. Njoj već više nije stalo do toga što će pištati, nego svojim koncertom samo koristi priliku da se raširi u «toploj postelji naroda». Ona utjelovljuje nešto od «izgubljene, neponovljive sreće», no najradije koncentrira u vrijeme katastrofa. Ona «zapravo ne teži za onim što na riječima zahtijeva», a ipak ne prestaje zahtijevati. Ona pretendira «na sveopće javno, neprolazno priznanje svoje umjetnosti», ali je u tom tako «uporna, jer osjeća da stari». Stalno odbijana, svoju publiku kažnjava štrajkom s koncertima, no time samo sebi šteti. Ona je tek jedna «mala epizoda u vječnoj povijesti» mišjeg naroda i kao takva «može se preboljeti». Njezino stvarno pištanje nije «gotovo ništa više nego jedna mala uspomena», «uspomena koja se ne može izgubiti, jer je već za života davno izgubljena».


Kafka svaki odnos spram drugih i drugoga, uključujući i svoj narod, oblikuje prije svega kroz odnos spram svojega vlastitog bitka, svojega konačnog bitka, bitka-za-smrt. Etičko prethodi etničkom, ontološko prethodi etičkom. Nacionalno prethodi socijalnom, egzistencijalno prethodi nacionalnom. Jer na razini egzistencije (ek-sistencije, iz-loženosti) nije riječ o egzistentnim pitanjima (pitanjima koja se odnose na moje potrebe, moju vanjštinu, kontakt s drugima itd.), nego o načinu bitka, o traženju odgovora na pitanje o bitku, na pitanje o smislu (mojega) bitka.

Ujedno je Kafka načisto da je "literatura manje stvar (Angelegenheit) povijesti književnosti nego stvar naroda", posebice mala književnost, o kojoj u odnosu spram velike literature Kafka kaže:

"Ono što se unutar velikih literatura odigrava negdje dolje, stvarajući ne baš neophodan podrum zgrade, događa se ovdje u punom svjetlu; tu, što tamo izaziva samo trenutačnu strku, dovodi ovdje do - ništa manje nego do odluke o životu i smrti".

Deleuze i Guattari pravilno upozoravaju da Kafka o maloj literaturi ne govori u smislu literature manjinskog naroda, nego o literaturi manjine koja rabi jezik velikog, odnosno većinskog naroda. Manjinska literatura je literatura Židova koji su koristili njemački jezik, dakle Kafkina literatura. Riječima Deleuzea i Guattarija: "Čak i onaj tko ima nesreću da je rođen u zemlji velike književnosti mora pisati njezinim jezikom, kao što češki Židov piše na njemačkom ili Uzbek na ruskom. Pisati kao pas kad pravi brlog, kao štakor kad ruje rupu. I poradi toga iznaći vlastitu točku nerazvijenosti, vlastitu šatru, vlastiti treći svijet, vlastitu pustinju". U tu manjinsku literaturu spada i primjerice irska literatura, ukoliko je unatoč tome što opstoji poseban irski jezik pisana na engleskom jeziku. Ukoliko je Joyceov materinji jezik bio irski, spada u manjinsku, malu literaturu u Kafkinom smislu riječi, i njegova literatura .

Veoma je privlačna tvrdnja koju Deleuze i Guattari razvijaju na podlozi sljedeće Kafkine misli: "Iako se o pojedinačnoj stvari često smireno razmišlja, ipak se ne dopire do njezinih granica kojima je ona povezana drugim istovrsnim stvarima, najlakše se dostižu granice sučelice politici, čak se ta granica i nastoji prije uvidjeti, i prije nego što je ona uopće tu, često se i nastoji tu granicu, koja se sužava, posvuda i naći. Uskoća prostora, a nadalje i obzir spram jednostavnosti i ujednačenosti, na posljetku i mišljenje da je uslijed unutarnje samostalnosti literature vanjska povezanost s politikom neškodljiva, sve to dovodi do toga da se literatura širi zemljom pridržavajući se političkih gesla". Autori knjižice Kafka - za jednu manjinsku književnost (Kafka - pour une littérature mineure) na podlozi te i prije navedene Kafkine formulacije, prema kojoj se u maloj literaturi sve zbiva kao na dlanu, i doista krvavo, zaključuju da je temeljna značajka manjinskih književnosti da su apriori politične: "U njima je sve politika". Tu činjenicu, koja se posebice potvrdila u negaciji i politiziranju Kafkine literature s pozicije real-socijalističkog marksizma, pokušavaju autori potom preoblikovati u pozitivni program. Adorno bi razlog tomu vjerojatno vidio u paraboličnosti Kafkina literarnog dikursa: "To je parabolika za koju je ključ izgubljen; čak i onaj tko bi se trsio upravo iz toga učiniti ključ, bio bi zaveden u bludnju na taj način što bi apstraktnu tezu Kafkina djela, tamu opstanka, pobrkao s njegovim sadržajem. Svaka rečenica govori: odgonetni me i nijedna to ne podnosi". No, previđaju Deleuze i Guattari pritom da je Kafka ironičan i na toj točki, da se upravo odupire olakom politiziranju literature. Središte je literature za Kafku negdje drugdje, na granici egzistencijalnog:

"Ona osamljenost koja mi je najvećim dijelom oduvijek bila prisilno nametnuta, a djelomično sam je i ja tražio - ali i to je bilo nekom prisilom - sada, idući u krajnost postaje nedvosmislena. Kamo ona vodi? Ona može, i to se neodoljivo nameće, dovesti do ludila, o tom se više nema šta govoriti, hajka (Jagd) prolazi mnome i razdire me. Ili možda se ja mogu - ali mogu li? - pa ma bilo to i najsitnijim nekim dijelom, uspraviti i puštati se da me hajka nosi. Kamo ću onda stići? 'Hajka' je samo slika, ja mogu reći i 'nasrtaj na posljednju granicu zemaljsku', i to nasrtaj odozdo, koji potiče od ljudi, i potom je ja mogu - jer je i to samo slika - zamijeniti sa slikom nasrtaja odozgo, na mene dolje.
Čitava je literatura samo nasrtaj na granice, i ona se mogla, da se cionizam nije pojavio u međuvremenu, vrlo lako razviti u novu okultnu nauku, u kabalu. Uvjeti za to postoje. Doduše, kakav li se neshvatljiv genij morao pojaviti ovdje, da se ponovo ukorijeni u stara stoljeća ili da stara stoljeća nanovo ostvari, a time još ne bi istrošio sve svoje snage, nego bi ih tek sada počinjao trošiti".

Literatura je kao nasrtaj, kao skok na granicu, na zadnju zemaljsku granicu (Ansturm gegen die letzte irdische Grenze), s ovu ili onu stranu socijalnog, s ovu ili onu stranu nacionalnog, odnosno u osrčju egzistencijalnog. Od samoga se svog početka osvrće na najsvetije, na bitak. Zbiva se ponajprije u svijetu kao prostoru bitka, a tek potom u području nacionalnih ili socijalnih borbi. Tek se u svijetu kao prostoru bitka porađa kako etičko tako i etničko.

Kod Joycea i Kafke literatura i nacionalno se razilaze da bi u njihovoj literaturi na taj način lakše došlo do riječi etičko i etničko. Kao što je Joyce uskoro spoznao da ne bi mogao pisati ni o čemu drugom doli o Dublinu i njegovim stanovnicima, tako je i Kafka stalno pisao iz židovske etike i u sjeni ili svjetlu židovske etničke sudbine.

Drukčiji tip književnosti naravno predstavlja Sofoklo. Njegove su tragedije imale od samog početka etničko značenje i etičku nakanu. Bile su izričito politične, naravski politične u značenju grčke riječi polis. Svoje tragedije Sofoklo piše za Atenu kao polis i uprizoruju se pred Atenjanima kao građanima polisa. Vrhunac Sofoklova stvaralaštva podudara se s vrhuncem procvata Atene na svim područjima. Kako ustvrđuje Alfred Weber, unutar se toga maloga polisa u svega nekoliko desetljeća oblikovalo ishodište i duhovna jezgra čitave zapadnjačke kulture, uključujući poimanje čovjeka kao autonomnog bića.

No, sva ta kultura, sav taj silan procvat mišljenja i pjesništva nije mogao spriječiti katastrofu u vrijeme nakon Sofoklove smrti, samouništenje atenske demokracije i sumrak atenskoga roda. Ono što je ostalo od Sofoklove etičko-etničke umjetničke riječi i njezine za polis konstitutivne uloge nije ništa drugo doli književnost. Malo? Veliko? Veliko, ukoliko je upravo kao umjetnost, kao poiesis u okviru "socijalnog" i "nacionalnog" već od samog početka sadržavala "egzistencijalno" ili, kako bi rekao Heraklit: demonično.

Posrijedi je sentenca iz 119. Heraklitova fragmenta, njegova izreka: ethos anthropo daimon. Čovjekov ethos, čovjekovo (unutarnje) prebivalište ili stanište (dakle bit čovjeka kao čovjeka) jest demon ( ili kafkijanski preokrenuto, a Grcima zacijelo ne posve strano: čovjek je prebivalište demona). Demon, kao i sinonim theos, grčko je ime za sveto u vidljivoj ili bar prezentiranoj ( ne možemo reći personificiranoj, jer Grci još nemaju ni riječ niti pojam za osobu) formi. Sveto kao demonično jednako je blizu bitku kao i ništini. Po svetome je čovjek ili stvaralac ili uništavalac. Uništavalac postaje ako sveto institucionalizira i time sakralizira.

I ono nacionalno, ukoliko ga sakraliziramo, postaje izvor nihilističke akcije. Sakralizacija nacionalnoga znači totaliziranje te ljudske komponente, dakle i automatsko zatiranje egzistencijalnog, bitkovnog (ontološkog) u čovjeku. Zato Joyce i Kafka bježe, zato literatura kao poiesis bježi pred nacionalizmom u njegovoj totalnoj i totalitarnoj formi. Bježi pred nacionalizmom koji se oslanja na Naciju te u njezino ime nastupa šovinistički - "za narodno dobro" - kako prema vani, tako i prema unutra.

Kako teologija tako i ideologija proglašavaju da opstoji nešto što je iznad, što može zacijeliti sve rane svijeta. Naspram toga, poslanstvo je literature da svjedoči o nazacjeljivoj rani svijeta, o dijaboličnom rezu u sim-bolu.

«Smatram da bi uopće trebalo čitati samo takve knjige koje nas ujedaju i bodu. Ako nas knjige koju čitamo ne budi udarcem pesnice po glavi, zašto je onda čitamo? Da nas usreći…? Zaboga, bili bismo sretni i da nema knjiga, a knjige koje nas usrećuju mogli bismo za nuždu pisati i sami. Ali potrebne su nam knjige što na nas djeluju poput nesreće koja nas jako boli, poput smrti osobe koju smo voljeli više od sebe, kao da su nas odagnali u šume, daleko od ljudi, kao samoubojstvo; knjiga mora biti sjekira za zamrzlo more u nama».

Mišljenje i pjesništvo nastaju iz svete igre svijeta, iz igre koja prethodi ne samo socijalnim i nacionalnim borbama, nego i radu i molitvi. Sloboda u svetoj igri svijeta jest strašna sloboda ništine.

Stoga nam u vremenu u kojemu nam je dano biti nisu potrebni ni strah niti hrabrost. I dok je strah izražaj pomanjkanja volje, volje za moć kao biti čovjeka kao subjekta, čovjeka koji želi i hoće biti gospodar nad svim što jest, koji hoće imati sudbinu u svojim rukama, hrabrost pak izražava njezin višak, višak koji se prelijeva u čovjeka transcendirajuću moć. Ta je moć obično okrenuta spram drugih, no ukoliko naiđe na prevelike prepreke može se okrenuti i prema vlastitom nositelju. Njezina uništavajuća dimenzija tada postaje samouništavajuća. Kako strah tako i hrabrost obilježena su dakle stanovitom deficitarnošću. Njima nasuprot stoji neustrašivost, neustrašivost o kojoj je Franz Kafka zapisao:

"Strah (Furcht) je nesreća, ali ni hrabrost (Mut) nije sreća, nego neustrašivost (Furchtlosigkeit: odsustvo straha), ne hrabrost, koja možda još i više hoće nego snaga (u mom su razredu bila samo dva hrabra Židova i obojica su se ustrijelili još u gimnaziji ili kratko vrijeme nakon toga), dakle ne hrabrost, nego neustrašivost, smirena, otvorena pogleda, koja sve podnosi".

Sve: ne samo protivnikova podmetanja ili neprijateljske napade, nego i užas puke ništine.

- 00:13 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 27.08.2008.

Jacques Derrida

Image and video hosting by TinyPic
wir posthumen Menschen!

Image and video hosting by TinyPic


„Zaboravio sam svoj kišobran“.
Među Nietzscheovim netiskanim fragmentima nađene su te riječi, samo one, u navodnicima (Posthumni fragmenti, signatura 12/62/).
Možda citat.
Možda je neki dio bio izostavljen.
Možda ga je negdje bio čuo.
Ili je možda to bio povod da se negdje napiše koja riječ.
Nijedan nepogrešivi instrument nije nam na raspolaganju da spoznamo gdje je mjesto onomu što je izostalo, niti na što bi se ono moglo nacijepiti.
Nikada nećemo jamačno znati što je Nietzsche htio učiniti ili reći bilježeći te riječi.
Pa ni da je htio to što je učinio. Uz pretpostavku da ni najmanje ne dvojimo da je to njegov, autografski potpis i da znamo što predstavlja pojam autografa i oblik potpisa.
S te strane, bilješka urednika, koji su ovaj neizdati fragment uvrstili, spomenik je hermeneutičkom somnambulizmu što svaku riječ spokojno prekriva mnoštvom kritičkih pitanja. Trebalo bi ga dobro protresti da bismo se oslobodili svih problema koji nas ovdje okupiraju.
Možda ćemo jednoga dana doznati kakav je značenjski kontekst toga kišobrana. Možda urednici to znaju, iako ništa o tome ne kažu: objašnjavaju da su u poslu odabira i sređivanja rukopisa zadržali samo ono što je, prema njihovu sudu, „elaborirani“ Nietzsche.
Možda ćemo jednoga dana velikim radom i s malo sreće moći rekonstruirati unutarnji ili izvanjski kontekst rečenice „zaboravio sam svoj kišobran“. Do tada, realna mogućnost neće ukloniti ono što je ubilježeno u strukturu fragmenta (iako, ovdje pojam fragmenta više ne zadovoljava jer odveć upućuje na neki prijelom i na dodatak koji upotpunjuje), koji dopušta da se održi kao cjelina i, istodobno, da uvijek bude bez ikakva drugog konteksta, odvojen ne samo iz sredine u kojoj je načinjen nego i od svake intencije i značenja vezanoga za Nietzschea – onog značenja i onog prisvajajućeg potpisa što nam u načelu izmiču.
Ne samo da je ta nepristupačnost dubina jednog tajnog smisla nego je on nestalan, bez značenja. Nietzsche možda ništa nije htio reći, ili je možda nešto malo i rekao, svejedno što; odnosno, još se i pravio kao da nešto hoće reći.
Možda ta rečenica i nije njegova, iako se zacijelo prepoznaje njegova ruka. Što znači pisati svojom rukom? Recimo, da li sve što napišemo svojom rukom i potpisujemo? Uzmimo čak i svoj „vlastiti“ potpis? Sama struktura potpisa diskvalificira oblik ovih pitanja. (Potpis i tekst padaju jedan van drugoga, uzajamno se skrivaju, oblikuju zajednički rez što ih obezglavljuje, pravi od njih trup bez glave, od trenutka njihova ponavljanja.)
Potom, ta se rečenica nalazi u navodnicima. Dalje, nije uopće potrebno stavljati navodnike da bismo pretpostavili kako ona nije posve „njegova“, kako se kaže. Njezina jednostavna čitljivost isključuje autora.
Nietzsche je još mogao ostaviti neki manje ili više tajni kod, kojim bi se, za njega ili nekoga neznanoga sudionika, taj iskaz mogao osmisliti.
Nikada to nećemo doznati. Barem, nikada nećemo biti u mogućnosti to doznati, i ovu nemogućnost, ovu nemoć valja uzeti u obzir. Taj je obzir obilježen preostajanjem (restance) ovog ne-fragmenta kao traga, i skriva ga od svakog hermeneutičkog pitanja uvjerenog u svoj vidokrug.
Čitati, odnositi se prema kakvu pismu, znači dakle probiti vidokrug, hermeneutičku koprenu, odbaciti sve Schleiermachere, sve majstore velova, prema Nietzscheovoj riječi koju prenosi Heidegger. Riječ je o tome da se ovaj neobjavljeni fragment čita, pa se zato odaje skrivajući se, kao žena ili pismo. Jer ta je rečenica čitljiva. Njezina se transparentnost razastire bez preklopa/nabora, bez ostatka. Njezin sadržaj kao da ima više nego jednostavnu inteligibilnost. Svatko razumije što znači „zaboravio sam svoj kišobran“. Ich habe, „imao sam“ (glagol koji se u originalu rabi i kao pomoćni glagol i kao posvojni pridjev što obilježuje imanje svog kišobrana) jedan kišobran, koji je doista moj i koji sam zaboravio. Mogu ga opisati. Trenutno, sada, više ga nemam, dakle mora da sam nešto zaboravio, itd. Spominjem se svog kišobrana, sjećam ga se. To je stvar koju možemo imati ili možemo ne imati više u trenutku kad nam ponajviše treba, odnosno možemo je imati i kada nam više nije potrebna. Pitanje vremena.
Taj je sloj čitljivosti moguće bez gubitka prevesti na sve jezike koji raspolažu određenim materijalom. Istina, taj materijal ne ograničava se na znak „kišobran“ (i na još neke) u danom jeziku, pa čak ni na prisutnost tog „objekta“ u danoj kulturi, nego na enormnu funkcionalnost. Primjerice, možemo zamisliti „psihoanalitičko“ dešifriranje fragmenta povezujući ga, nakon što uvedemo neku opću normu, s ničeovskim idiomom. Znamo, ili mislimo da znamo, što predstavlja simbolična figura kišobrana: na primjer, hermafroditska ostruga falusa što se stidljivo skriva u svoje velove, organ istodobno agresivan i svetački, koji prijeti i/ili kojemu se prijeti, neobičan objekt što ga ne nalazimo svagda pri slučajnom susretu sa strojem za krpanje na kastracijskom stolu.
Za Freuda to nije bio nikakav simbolički objekt, nego pojam, metafora metapsihološkog pojma, odmah uz famozni Reizschutz sustava Percpecija-Svijest. Štoviše, nije samo kišobran prizvan, nego zaborav stvari, a psihoanaliza, koja se prepoznaje u onom što je zaboravljeno i u faličkim simbolima može se nadati osiguranju hermeneutičke vlasti nad tim ostatkom, ili nagađanjem o njemu, jer psihoanalitičari nisu tako naivni kako smo pokadšto skloni misliti, te samo oprezno dopunjujući kontekst artikuliranjem i reduciranjem njegovih određenih osobina – možemo jednoga dana zadovoljiti interpretativno očekivanje.
Na to se u načelu oslanja i psihoanalitičar, iako manje naivno, u istoj situaciji u kojoj brzopleti čitatelj, ili ontološki raspoložen hermeneutičar, jednako smatraju da je taj neizdati odlomak neki značajan aforizam, koji nešto treba značiti i intimno zadirati u misao autorovu, od uvjetom da je posrijedi jedan preostali tekst, doista zaboravljen, vjerojatno o nekom kišobranu. I koji nam više nije u ruci. Ovo preostajanje ne vodi nikakvoj kružnoj putanji, nikakvu stvarnom putokazu između njegova polazišta i kraja. Njegovo je kretanje bez ikakva središta. Strukturalno oslobođen svakog živog značenja, on svagda može ništa ne značiti, nemati nikakav određen smjer ili smisao, njime se parodijski igrati, prenositi sebe cijepljenjem, bez kraja, izvan svakog kontekstualnog sustava ili svakog konačnog koda.
Čitljiv kao zapis, taj odlomak zauvijek može ostati skriven, ne po tomu što zadržava nekakvu tajnu, nego stoga što mu ona uvijek može nedostajati i što može u svojim naborima simulirati neku skrivenu istinu.
Ta je ograničenost propisana njegovom tekstualnom strukturom i posve se s njom miješa: njezina igra upravo izazivlje i zbunjuje hermeneutičara.
Nemojte iz ovoga zaključiti kako bi se smjesta trebalo odreći potrebe za spoznajom što to znači: tek bi to bila estetizirajuća i mračnjačka reakcija jednoga hermeneuein.
Da bi se, u najstrožem smislu, povelo računa o ovoj strukturalnoj ograničenosti, o pismu kao znakovitom preostajanju simulakruma, treba, naprotiv, ići u dešifriranju koliko god je moguće. Ta granica ne okružuje spoznaju i ne najavljuje neki onkraj; ona prelazi i razdvaja znanstveni rad, kojemu je uvjet, i kojeg otvara prema samom sebi.
Ako je Nietzsche htio nešto reći, neće li to biti granica volje za kazivanjem, kao učinak jedne volje za moć, nužno diferencijalne, dakle vazda podijeljene, naborane/previjene, umnožene?
Nikada nećemo moći suspendirati tu hipotezu; sve dok podržavamo svjesnu interpretaciju, totalitet Nietzscheova teksta je u najvećoj mjeri možda tipa „zaboravio sam svoj kišobran“.
Ukoliko možemo reći da više neće biti „totaliteta Nietzscheova teksta“, pa bio on fragmentaran i aforističan.
I kojemu se valja izložiti, pred bljeskovima i gromom neizmjernog proloma smijeha. A bez gromobrana, i bez krova.
Wir Unverständlichen…denn wir wohnen den Blitzen immer näher“: „Mi nerazumljivi (naslov 371. fragmenta Vedre znanosti)…jer mi prebivamo sve bliže bljeskovima!“ Tako se penjemo, sve više s mukom, do fragmenta 365., koji se zatvara ovako: …“wir posthumen Menschen!“ – „…mi posthumni ljudi!“


S francuskog preveo Mario Kopić

Image and video hosting by TinyPic

- 13:06 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Kako život oponaša umjetnost

Image and video hosting by TinyPic

Nezanemariv broj mojih čitatelja su debili, a kad njima pribrojim mlađe ljude odrasle u kulturi slike, razumjet ćete otkud odjednom ovaj likovni intermezzo.

Iako, ni on nije bez vraga, ni najmanje naivan.

Naime, suvremena je kultura vražja stvar, nema tu više razlikovanja visokog i niskog stila, i poznavati Nadju Auermann, ili je barem ševiti, jednako je važno, ako ne i važnije od poznavanja Husserliane in extenso.

Zato danas rješavamo veliku ljetnu enigmu: tko je koga pokrao u famoznom slučaju Hudson - Auermann!?

Rješenje je izvan obzora očekivanja suvremenih interpreta pop-kulture: život je pokrao umjetnost.

Ni prvi ni zadnji put.

Vidi dolje.

Image and video hosting by TinyPic

- 12:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 26.08.2008.

Martin Heidegger, Stvaralački krajolik:

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Na strmovitoj padini široke gorske doline južnoga Schwarzwalda, na visini oko 1150 metara, stoji jedna mala skijaška brvnara. U tlocrtu mjeri ona 6 na prema 7 metara. Oniži krov pokriva tri prostorije: kuhinju, uređenu za prebivanje, spavaonicu i jedan studijski sobičak. Razbacana po uskom dnu doline i jednako tako strmovitoj suprotnoj padini leže široko položena seljačka imanja s velikim natkriljujućim krovom. Povrh svega zjapi jasno sunčano nebo, u sjajnoj prostranosti kojega se dva jastreba uzvrću u širokim krugovima.

To je moj radni svijet - viđen promatračkim očima gosta i turista na ljetovanju. Ja sam zapravo nikada ne promatram krajolik. Iskušavam njegovu časovitu, dnevno-noćnu promjenu u velikim ciklusima godišnjih doba. Težina i čvrstoća njihova prastara stijenja, polagani rast jela, svjetleći a ipak skromni raskoš cvatućih ledina, žuborenje gorskog potoka u dubokoj jesenjoj noći, stroga jednostavnost duboko zametenih površina, sve se to tamo gore pomiče, navire i promiče kroz svakodnevni opstanak.

A opet ne u hotimičnim trenucima nekakva uživajućeg utonuća i umjetnog oživljavanja, nego samo kada vlastiti opstanak stoji u svom radu. Rad tek otvara prostor za ovu gorsku zbiljnost. Hod rada ostaje uronjen u zbivanje krajolika.

Kada u dubokoj zimskoj noći divlja mećava svojim udarima bjesni oko brvnare i sve zastire i prekriva, tada je pravo vrijeme za filozofiju. Njezina pitanja tada moraju biti jednostavna i bitna. Razrada svake misli ne može a ne biti tvrda i oštra. Muka jezičnog iskivanja nalikuje otporu jela zahvaćenih naletom oluje.

A filozofski se rad ne odvija kao nastrano zanimanje nekog čudaka. On spada u sred srede rada seljana. Kada mladi seljanin uz padinu vuče teške rogove saonice a potom ih pretovarene bukovim trupcima opasnim nagibom spušta prema svom dvorištu, kada pastir lagano- zamišljenim korakom svoju stoku tjera uz padinu, kada seljanin u svojoj izbi vješto isjeca nebrojene daščice za svoj krov, tada je moj rad od iste te vrste. U tomu se i korijeni neposredna su-pripadnost sa seljanima. Stanovnik grada misli da ide "među narod" čim se s nekim seljaninom upusti u duži razgovor. Kada odmarajući se od naporna rada uvečer sjednem sa seljanima na banak uz peć ili za stol u kutku s nabožnim predmetima i svetačkim slikama, tada mi najčešće uopće ne razgovaramo. Šuteći pušimo naše lule. Tu i tamo možda padne pokoja riječ, da su drvarski poslovi u šumi pri kraju, da je prošle noći kuna upala u kokošinjak, da će se sutra jedna krava vjerojatno oteliti, da je seljanina Oehmija pogodila kap, da će se vrijeme ubrzo "okrenuti". Unutarnja pripadnost vlastitog rada Schwarzwaldu i njegovim ljudima proistječe iz stoljetne, ničim zamjenljive alemansko-švapske priraslosti tlu.

Stanovnik grada biva "potaknut" takozvanim boravkom na selu najviše jednom. Moj je cjelokupan rad, međutim, nošen i vođen svijetom ovih gora i njegovih seljana. Rad u brvnari se povremeno prekida na duže vrijeme zbog diskusija, putovanja na predavanja, razgovora i nastavne djelatnosti ovdje dolje. No, čim se ponovno uspnem na padinu, već u prvim urama boravka u brvnari navraća mi već čitav onaj svijet ranijih pitanja i to upravo u onom obliku u kojemu sam ih prije silaska ostavio. Naprosto bivam prenesen u vlastiti zamah rada i više u osnovi ne vladam njegovim skrivenim zakonom. Stanovnici se grada često čude dugoj jednoličnoj osami seljana među gorama. No to nije osama nego samovanje. U velikim gradovima može čovjek doduše s lakoćom biti toliko osamljen kao jedva gdje drugdje. Ali on tamo nikada ne može biti sam. Jer samovanje ima iskonsku moć da ono ne odjeljuje nego da čitav opstanak izbacuje u široku blizinu biti svih stvari.

Tamo vani čovjek u mahu može preko novina i časopisa postati "znamenit". To je još uvijek najsigurniji put na kojemu se najvlastitije htijenje ruši u pogrešno tumačenje i temeljito i brzo tone u zaborav.

Tomu nasuprot, seljačko spominjanje ima svoju jednostavnu, sigurnu i nepopustljivu vjernost. Nedavno je tamo gore došla jedna stara seljanka umrijeti. Ona je sa mnom često i rado razgovarala i raspredala stare seoske priče. U svom jako slikovitom jeziku ona je još sačuvala puno starih riječi i svakojakih poučnih izreka, koje su današnjoj seoskoj mladeži već nerazumljive i stoga nestaju iz živoga govornog jezika. Još tijekom prošle godine, dok sam tjednima živio u brvnari, ova se seljanka sa svoje 83 godine počešće uspinjala kosinom k meni. Htjela je, kako je govorila, vidjeti jesam li još tu ili me je "Netko" nepažnjom možda ukrao. Noć u kojoj je umrla provela je u razgovoru sa svojim rođacima. Još sat i pol prije kraja naložila je da se prenese pozdrav "gospodinu profesoru". - Takvo spominjanje vrijedi neusporedivo više od najuspješnije "reportaže" nekoga svjetskog lista o mojoj navodnoj filozofiji.

Gradski je svijet u opasnosti da podlegne jednom razarajućem pogrešnom uvjerenju. Čini se, naime, da se oko svijeta seljana i njihova opstanka često brine jedna vrlo glasna i vrlo poduzetna i vrlo dopadljiva nametljivost. Ali upravo se tako i niječe ono što je sada jedino neophodno: održati razmak prema seljačkom opstanku, prepustiti ga više nego ikada ranije njegovu vlastitom zakonu; ruke sebi - da se ne bi izobličio u neiskrenom brbljanju literata o onom narodnosnom i o ukorijenjenosti u tlo. Seljanin ne potrebuje i uopće neće tu gradsku susretljivost. Ono što on potrebuje i hoće, jest plaho ophođenje prema svojoj vlastitoj biti i njezinoj samostojnosti. No, mnogi od gradskih potomaka i izraštaja - ne najposlije skijaši - ponašaju se na selu ili na seoskom imanju tako kao da se "zabavljaju" u svojim velegradskim palačama zabave. Takvo ponašanje na jednoj večeri razara više nego što desetljećima dugo znanstveno podučavanje o narodnosnom i izučavanju naroda ikada može potaknuti.

Ostavimo se svakog milostivog gnjavljenja i lažnog narodničarenja - naučimo se da tamo gore ozbiljno uzmemo onaj jednostavni, tvrdi opstanak. Tek će nam tada on ponovno govoriti.

Nedavno sam dobio drugi poziv za prijelaz na Berlinsko sveučilište. U takvoj se prilici povlačim iz grada u brvnaru. Slušam što mi kazuju gore, šume i seoska imanja. Pritom svratim do mojega starog prijatelja, sedamdesetpetogodišnjeg seljanina. On je u novinama čitao o pozivu za Berlin. Što će reći? Polako upire siguran pogled svojih bistrih očiju u moj, te strogo zatvorenih ustiju na moje rame polaže svoju vjerno-opreznu ruku i - jedva primjetno - klima odrečno glavom. To znači: neumoljivo ne!

(1934)

S njemačkog preveo Mario Kopić

- 10:57 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.08.2008.

Emmanuel Lévinas

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Urgentno je braniti čovjeka protiv tehnologije našega stoljeća. Čovjek bi trebao izgubiti svoj identitet kako bi stupio kao kolesa u beskrajnu mašineriju gdje se vrte stvari i ljudi. Odsada bi egzistirati značilo isto što i iskorištavati prirodu; no u vrtlogu se toga poduzeća koje proždire sebe sama ne bi trebala očuvati niti jedna stalna točka. Samotni šetač koji se šeće po zemlji, uvjeren da pripada samo sebi, trebao bi biti doista samo stranka hotelske i turističke industrije, ne znajući prepušten izračunima, statistikama i planovima. Nitko ne bi egzistirao za sebe.

U takvim je deklamacijama nešto istinito. Tehnika je opasna. Ne prijeti samo identitetu osoba. Postoji opasnost da naš planet dovede do eksplozije. No neprijatelji industrijskog društva uglavnom spadaju u reakcionarna vremena. Zaboravljaju ili mrze velike nade našega vremena. Vjera u oslobođenje čovjeka u dušama nikad nije bila snažnija. Ta vjera nije ovisna o ugodnostima što ih strojevi i novi izvori energije nude dječjem instinktu za brzinu; nije ovisna o lijepim mehaničkim igračkama koje iskušavaju vječnu djetinjastost odraslih. Identična je s klimanjem starosjedilačkih civilizacija, s drobljenjem teških taloga prošlosti, s blijeđenjem lokalnih boja, rasprslina koje se otvaraju na svim opterećujućim i tromim stvarima na kojima počiva ljudska posebnost. Na njih se nadalje, kao na razlog postojanja, oslanjaju jedino zaostali u razvoju i u njihovo ime nastoje izboriti svoje mjesto u modernom svijetu. Razviće tehnologije nije uzrok – ono je već posljedak rasterećenosti ljudske supstancije koja se ispraznila od svojih noćnih tereta.

U mislima imam zanosnu struju suvremene misli koja proizlazi iz Njemačke i preplavljuje poganske zakutke naše zapadnjačke duše. Mislim na Heideggera i hajdegerovce. Želi se da čovjek ponovo pronađe svijet. Ljudi su navodno svijet izgubili. Ne poznaju ništa drugo do materiju koja je nekako postavljena pred nas, na neki način pred-stavljena (objectée) njihovoj slobodi: poznaju samo još predmete.

Ponovno pronaći svijet znači ponovno pronaći djetinjstvo tajanstveno uglavljeno u Mjestu (Lieu): otvoriti se svjetlosti velikih krajolika, očaranosti prirodom, veličanstvenim planinskim lancima; značilo bi to trčati puteljkom koji vijuga preko polja; osjećati jedinstvo koje uspostavlja most povezujući obale rijeke i arhitekturu zdanja, prisutnost stabla, igru svjetla i sjene (le clair-obscur) šuma, tajnu stvari, krčag, poderane seljankine cipele, sjaj vrča s vinom položen na bijelu stolnjaku. Sam bi se Bitak realnog trebao manifestirati iza tih privilegiranih iskustava: davao bi se i povjeravao ljudskoj sigurnosti. A čovjek, čuvar bitka, iz te bi milosti trebao crpiti svoju egzistenciju i istinu.

Nauk je suptilan i nov. Sve što nam se već stoljećima činilo kao nešto što je čovjek pridodao prirodi već blista u izvanrednosti svijeta. Umjetničko djelo, sjaj Bitka a ne čovjekova invencija – obasjava taj pred-ljudski sjaj. Mit se rađa u samoj prirodi. Priroda je usađena u taj prvotni govor koji se u nama glasa i sâm je temelj ljudskog jezika. Čovjek treba moći slušati, čuti/razumjeti (entendre) i odgovarati. Ali da bi se čulo/razumjelo i odgovorilo na tom jeziku ne znači upustiti se u logičke izvode usustavljene spoznaje, nego valja obitavati na mjestu, biti tu. Znači ukorijenjenost. Želio bih preuzeti taj pojam; no biljka nije dostatno biljka da bi odredila našu intimnost sa svijetom. Malo bi nas ljudskosti udaljilo od prirode, mnogo bi nas ljudskosti privelo natrag prirodi. Čovjek navodno živi na zemlji radikalnije nego biljka koja iz nje crpi prehrambene sokove. Bajka što ju izriče prvotni jezik svijeta pretpostavlja suptilnije, brojnije i dublje veze.

U tomu je dakle vječna zavodljivost poganstva, onkraj odavna prevladanog infantilizma idolatrije. Možda je judaizam tek nijekanje Svetoga koje se probija kroz svijet. Razoriti svete šumarke – sada razumijemo čistoću toga navodnog vandalizma. Tajanstvenost je stvari izvor svekolike okrutnosti prema ljudima.

Usađenost u krajolik, privrženost Mjestu bez kojega bi svemir (univers) postao beznačajan i jedva bi egzistirao, jest sama podjela ljudi na autohtone i na strance. I u toj je perspektivi tehnika manje opasna nego duhovi Mjesta.

Tehnika ukida privilegij te ukorijenjenosti i izgnanstva koji je s njom povezan. Tehnika oslobađa od te alternative. Nije riječ o povratku nomadizmu jednako nemoćnu kao što starosjedilačka egzistencija ne podnosi napuštanje određenog krajolika ili klime. Tehnika nas odvaja od hajdegerijanskog svijeta i praznovjernosti Mjesta. Odsada nadalje vidljiva je prilika: motriti ljude izvan situacije u kojoj su utaboreni, omogućiti sjaj ljudskog lica u njegovoj goloti. Sokrat je više volio grad gdje se susreću ljudi nego selo i drveća. Judaizam je brat sokratovske poruke.

Veličanstveno u Gagarinovu podvigu zacijelo nije veličanstveni broj Luna-Parkova, koji impresioniraju ljude; niti sportsko dostignuće; doći dalje nego drugi i potući pritom visinske i brzinske rekorde. Što je značajnije jest moguća otvorenost za nove spoznaje i nove tehničke mogućnosti: Gagarinova hrabrost i njegove osobne kreposti, znanost koja je omogućila podvig i sve što je s druge strane bilo ovisno o duhu samoodricanja i žrtvovanja. Ali ono što se možda računa više od svega jest napuštanje Mjesta. Jedan je čovjek neko vrijeme živio izvan svakog obzora – sve je oko njega bilo nebo, ili, točnije, sve je bilo geometrijski prostor. Čovjek je egzistirao u apsolutnosti homogenog prostora.

Judaizam je uvijek bio slobodan s obzirom na mjesta. Tako je ostajao vjeran najvišoj vrednoti. Biblija poznaje samo svetu zemlju. Bajkovita zemlja koja riga nepravdu, zemlja u kojoj se čovjek ne može ukorijeniti bez uvjeta. Kako je Knjiga knjigâ trijezna u opisima prirode! „Zemlja u kojoj teku med i mlijeko“. Krajolik se iskazuje prehrambenim riječima. U umetnutoj rečenici: „Bila je sezona prvog grožđa“ za trenutak zasja grozd koji dozrijeva pod žarom izdašna sunca.

Oh, tamarind što ga je Abraham zasadio u Ber-Šebi! Jedno od rijetkih „individualnih“ stabala Biblije koje raste u svojoj svježini i u svojoj obojenosti kako bi očaralo imaginaciju posred brojnih hodočašća po tolikim pustinjama! No pažnja! Talmud se možda boji da se ne bismo prepustili pjesmi toga drveta u vjetru podneva i da ne bismo tu tražili smisao Bitka. Talmud nas otrže iz snova. Tamarind je sigla; tri slova koliko ih treba da se ispiše njegovo ime na hebrejskome (tav, mem, reš) inicijali su Hrane (Nourriture), Pića (Boisson) i Prenoćišta (Logis), tri stvari prijeko potrebne čovjeku i koje čovjek poklanja čovjeku. Zemlja tome služi. Čovjek je njezin gospodar kako bi služio ljudima. Ostanimo gospodari misterija kojim on diše. Možda se na toj točki judaizam najviše udaljava od kršćanstva. Katoličkost kršćanstva integrira malene i ganutljive domaće bogove, u kultu svetaca, u lokalnim kultovima. Kršćanstvo, sublimirajući, čuva ukorijenjenu pobožnost koja se hrani iz krajolika i obiteljskih, plemenskih, narodnih sjećanja. Zato je osvojilo čovječanstvo. Judaizam nije sublimirao kumire, nego je zahtijevao njihovo uništenje. Kao tehnika, demistificirao je svemir (univers). Odčarao je Prirodu. Svojom apstraktnom univerzalnošću udara na fantazijske predstave i strasti. No otkrio je čovjeka u golotinji njegova lica.

S francuskog preveo Mario Kopić

/1961/

- 23:42 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 23.08.2008.

Günther Nenning

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Većina filozofa nema ni brkove ni bradu, ili pak ima punu bradu. Nietzsche je imao brkove. Profesore filozofije nikada nije zanimalo kako to i zbog koga - no mene jest. Jedina do sada objašnjiva filozofska brada jesu Schopenhauerovi dugi zalisci. Schopenhauer je volio jesti dobro i puno. Dugački zalisci jedina su vrsta brade pored koje čovjek može uredno obrisati si usta.

Povezanost između velike filozofije i malih brada je prisna. Posrijedi je početak ludila u filozofiji. Nietzsche je bio prvi filozof s brkovima. S njim je započeo razvoj koji je doveo do Heideggera; Heidegger je imao hitlerovske brčiće.

Kako ljudi s tako smiješnom nošnjom na licu mogu biti tako divni filozofi; unatoč tomu ili upravo zbog toga? Bi li s nekom drukčijom bradom ili bez ikakve brade bili drukčiji filozofi ili uopće ne bi bili filozofi?

Ridendo dicere severum, uz smijeh reći nešto ozbiljno, napisali su Brkovi kao motto svom posljednjem objavljenom djelu pred nastup konačnog ludila: Sumrak kumira ili Kako se čekićem filozofira (1888). Doista, kako? Mravlja gomila ispragmatiziranih filozofa opet nije zainteresirana.

No, ja polazim od jedne bavarsko-austrijske izreke: "Taj ima čekić“, što znači "Taj je lud". Moj je otac, od kojega sam naslijedio ljubav prema tumaranju i šetanju, bio jedan tako razborit ničeanac da je u rancu umjesto džepnog izdanja Nietzschea vazda nosio mali čekić na rasklapanje kojim je izbijao zanimljivo kamenje. S tim u vezi Nietzscheova potvrda:

"Tako je čekić nagnan na kamen...Moj čekić sad bjesni okrutno protiv svog zatvora. Od kamena pršte komadi: ne marim za to! U preduvjete dionizijske zadaće spada na odlučujući način tvrdoća čekića, čak uživanje u uništavanju": Ecce homo, napisano 1889.godine, u godini kada je ludilo nastupilo.

Brkovi su pobjegli iz zatvora normalnih filozofa. "Da, sve je bilo kukavno normalno. Tko kaže da je svijet već otkriven?", napisao je posve drugim povodom Peter Handke (Trenutak istinskog osjećaja). Brkovi su otkrili novi svijet ljubavi spram ludila, žudnju svijeta za novim ludilom, žudnju za samouništenjem.

"Nihilizam, to je radikalni otklon vrijednosti, smisla, poželjnosti...Radikalni nihilizam jest uvjerenje o apsolutnoj neodrživosti opstanka" (Volja za moć, nacrt iz 1887/88).

Nešto kasnije, kada kočijaš udara konja, Brkovi otrče do konja, grle ga, doživljuju slom (Torino 1889). Otada je skroz lud sve do smrti, dosljedno čitavih 11 godina, od 56. godine života. Prevezu ga kući, poslušno šeće s mamom; najednom se otrgne, brzinom bljeska se skida i gol golcat brčka u jednoj barici (Naumburg 1890).

Zadnji je iole normalan filozof bio Arthur Schopenhauer (do 1845. godine bez brade, potom s dugim zaliscima): "Svekoliku bit svijeta apstraktno, uopćeno i razvidno ponoviti u pojmovima, položiti to kao reflektirajući odraz u pojmove uma koji nam stalno stoje na raspolaganju; to i ništa drugo jest filozofija". (Svijet kao volja i predstava, 1818).

"Svekolika bit svijeta" Brkove (koji su se u vrijeme svoje mladosti jako zanimali za Duge Zaliske) uopće ne interesira. On "bit svijeta", nekakav "pravi" svijet iza puko "zbiljskog" smatra podvalom, prijevarom, laži.

Ne apstraktna "bit", nego konkretan život; ne "opće", bljedunjavo, nego ono istančano, raznobojno, živopisno; ne "jasno", nego tajna - i sve to ne "utemeljeno", nego odskakutano i odigrano; ne "stalno", nego vazda drukčije; ne "vazda na raspolaganju", nego u slikama, krhotinama, pjesmama, pretjerivanjima, uvredama, osamljenosti, dubljenju na glavi, nerazumljivosti; najfinije, visokokratno blebetanje - to i ništa drugo jest ne-filozofija Brkova.

Jednom su Hitler-Brčići (koji su izuzetno cijenili Brkove) - to prenosi njegov biograf (Rüdiger Safranski, Ein Meister aus Deutschland. Heidegger und seine Zeit, München 1994) - čuli od Carla Friedricha von Weizsäckera "jednu lijepu priču istočnoeuropskih Židova o čovjeku koji stalno sjedi u kavani, a kad ga pitaju zašto, on kaže: 'Pa moja žena!' - 'Što je s njom?' - 'Pa, ona priča i priča i priča i priča...' - 'A što priča?' - 'E pa to ne kaže!' - Kada je Heidegger čuo ovu priču rekao je: Baš tako".

Pričati, pričati, pričati, a ništa ne reći - to ludilo (pomaknutost) filozofije: pomaknutost (sluđivanje) od ozbiljnog objašnjavanja svijeta (koje ništa ne govori) do očajničkog brbljanja (koje, ako je filozof pjesnik, a pravi filozofi su pravi pjesnici, ipak nešto kazuje, dublje, istinitije) - dovodi pomaknutu (ludu) filozofiju u pravu poziciju u odnosu na (pomaknuto) ludo vrijeme.

"Samo nas još jedan bog može spasiti", priznao je 1966. godine Heidegger u razgovoru s Augensteinom, urednikom "Spiegela", ali ovaj je to kao pivopija odavno znao. Ne, ni bog nas ne može spasiti, jer je bog mrtav, znao je Nietzsche prije ove dvojice.

Nietzsche je na božje radno mjesto rasporedio nisko kvalificiranog čovjeka. Strašno, ali za Nietzschea nedovoljno strašno. Precizno je prorokovao "nadčovjeka", neku vrstu nacističke zvijeri, ona je "dobra", hoće nas uvjeriti, ali u to valjda ni sam ne vjeruje, kumi: "O daj se vrati ...bože moj neznani!" (Ditirambi Dionisu, 1888).

Ne, Nietzsche nije bio nacist, naprotiv, bio je lovac na naciste. Wilhelma Broj 2, Bismarcka, Njemačko Carstvo, antisemite - njih je ludi Nietzsche (pa zar nije bio mudar?) htio dati ''strijeljati''.

Smiješnom bogotražitelju nije bilo dovoljno što je ovo vrijeme zlo i što će biti još gore. Usred dekadencije sjedio je veselo ludi Nietzsche, grickajući zdrav k'o dren ustajali slatkiš dekadencije "vječno vraćanje" - ne bljutava Dobra, nego uspaljena Zla. Brkovi su Origen posađen naglavce (a ovaj, uzgred, nije imao bradu). Kako je stari sveti otac vjerovao u vraćanje Dobra, tako je sveti otac moderne vjerovao u vraćanje Zla. Kako to izdržati? Lako, čemu sada tragika, može se izdržati pomoću ludila.

"Ludilo", pišu Brkovi (S onu stranu dobra i zla, 1884/86) - "je u pojedinaca nešto rijetko - ali je pravilo u grupa, stranaka, naroda, vremena." - Sasvim je protivan pravilima, sasvim je rijedak pojedinačni ljubitelj ludila, koji, kao dokaz svoje ljubavi, i sam poludi. Kao pravilu protivan signal stoji ovaj filozof za prvenstvo prolaza u opću duševnu bolest svoga vremena.

Opće ludilo kod grupa, partija, naroda, vremena - pa neka se neko usudi poreknuti da proročanstvo Brkova nije bilo točno.

Da bi umirila mahnita sina, nježna mu majka tri puta tjedno priređuje toplu kupku. Starica i njezina stara služavka s mukom ga podižu u kadu - debeo je, prežderava se. Kada je na prvom katu kuće u Naumburgu. Žene tegle dvadeset škafova vode, zagrijanih u prizemlju, znači šezdeset tjedno, isto toliko škafova iskorištene vode pomno tegle dolje, i tako sedam godina, gotovo do majčine smrti 1897. godine: 43.680 škafova.

Filozof s brkovima postaje djetetom s brkovima, brčka se u kadi da se voda niz stepenice slijeva, dobiva erekcije i čilo ih pokazuje, dere se, pjeva, gotovo svakodnevno vrlo lijepo svira klavir, često vlastite skladbe. Ponekad piša u cipele, koje u tu svrhu prethodno svuče. Rado se igra s novčićima, zanima se za doboše, lokomotive i godišnji sabor strijelaca. Uglavnom samo tako sjedi.

Što je um znanosti naspram namrtvo ludog signala Nietzsche? "A sama znanost", kaže Signal Ludila, "što uopće znači svekolika znanost gledana kao obilježje života? Čemu, i još gore - odakle - sva znanost? Kako? Nije li znanstvenost možda samo strah i izmotavanje pred pesimizmom? Fini oblik samoobrane protiv istine?" (Rođenje tragedije, predgovor 1886).

Doba znanosti kao izmotavanje, a istodobno i prizivanje pesimizma: dva velika izmotavača i prizivača su kapitalizam i socijalizam, blizanci. U obranu kapitalizma treba reći da je pod njegovom zasljepljujućom i rasljepljujućom zvijezdom ipak stasao solidan broj istinskih pesimista koji su gotovo svi bili poštovatelji Djeteta s Brkovima.

Marksisti su bili slijepi. Ali su ipak polumarksisti Horkheimer i Adorno napisali sjajnu rečenicu: "No, do kraja prosvijećena Zemlja zrači u znamenju trijumfalne nesreće" (Dijalektika prosvjetiteljstva, 1944).

A ja sam zaljubljen u osnivača Socijaldemokratske partije Viktora Adlera, također polumarksista (drugom, većom polovicom bio je Austrijanac), koji je Trockom rekao kako su njemu osobno prognoze na temelju Otkrivenja Ivanova draže od prognoza na temelju znanstvenog socijalizma (na kongresu Internacionale u Stuttgartu 1907. godine; Trocki, Moj život, str. 202).

Svijet slika Apokalipse sada je obogaćen brkatim filozofom u kadi. I dobro je što je tako. Od ovog velikog duha vode podrijetlo oni koje je Thomas Bernhard krstio jednom za njega tipično preciznom pridjevskom kovanicom: "wahnsinngemäss" (po smislu ludi; igra riječi: Wahnsinn-ludilo, sinngemäss - po smislu, prim. M.K.) filozofi. To, kaže Bernhard, vrijedi posebice za Wittgensteina.

"Filozofirati", dodaje Bernhard, "znači učiniti nejasnim, tamnim, gorim - uništiti". Tu se Brkovi od sreće još jednom popišaju u ideale. Tek su mu 164 godine, a već je u pravu.

"Ne želim biti svetac, radije još kakav lakrdijaš...I unatoč tomu ili dapače ne unatoč tomu - jer ne bijaše dosad ničeg lažljivijeg od svetaca - govori iz mene istina", razmeću se Brkovi u autobiografiji Ecce homo, koju neprestano ispravlja do kasno u godinu kada se ludilo otvoreno javlja (1889). A u njoj poglavlja: "Zašto sam tako mudar", "Zašto sam tako pametan", "Zašto pišem tako dobre knjige", "Zašto sam sudbina".

Njegovi su odgovori na ta pitanja kažnjivo samozaljubljeni, ali on je u pravu. Dijamanata sve više u gluhom kamenju; bistrije, zabavnije, dublje, veličanstvenije, luđe rečenice nitko nije napisao.

Od ljubavi spram mudrosti do ljubavi spram ludosti i dalje do samozaljubljenosti luđaka. "Onanija", zlobno i vidovito navodi Richard Wagner uzrok filozofove bolesti (u pismu Nietzscheovom liječniku dr. Ottu Eiseru, 23. listopada 1877; tada Nietzsche još nije bio bolestan):

Eto nam bajke, moderne dosta,
Kako od filozofije filonanija posta.
I podiđu li te po leđima srsi -
Filozofiju kanda shvatio nisi.
Hvaljeno nek je što čini krutim,
Sada već i novoga Descartesa ćutim:
Lud sam, dakle postojim.


S njemačkog preveo Mario Kopić

- 14:06 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 22.08.2008.

visokokonceptualni post

A ipak da objasniš u čemu je vic i zašto.
Odmak*
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Potpisivanje deklaracije o pridruživanju Zapadne Hercegovine i Popovog polja Republici Hrvatskoj (Wer Hat Das Bier Bestellt?)’ naziv je najnovije, nedovršene slike Lovre Artukovića. Naziv slike, naravno, nije politička izjava autora niti stav, već kako je nekoliko puta izjavljivao: “umjetnik ima pravo biti politički nekorektan“.

The Zeigarnik effect states that people remember uncompleted or interrupted tasks better than completed ones.

Russian psychologist Bluma Zeigarnik first studied the phenomenon after her professor, Gestalt psychologist Kurt Lewin, noticed that a waiter had better recollections of still unpaid orders.
In Gestalt psychology, the Zeigarnik effect has been used to demonstrate the general presence of Gestalt phenomena: not just appearing as perceptual effects, but also present in cognition.
The Zeigarnik effect sests that students who take study breaks, during which they do unrelated activities (such as studying unrelated subjects or playing games), will remember material better than students who complete study sessions without a break.



_________________

* Ovaj put moram posvetu rastumačiti: Post je namjerno pretenciozan: inspiriralo me je jučerašnje inzistiranje naše Odmak da napokon objasnim post o gematriculatoru, pa sam, ne bez malicije, nakanio prirediti post za koji će se bona parte čitatelja na kraju dana pitati: OK, Che vuoi?
Ja pak mislim da je neposredan smisao posta sasvim jasan. Intenzivan osjećaj prisustva nekog višeg, dodatnog smisla pripisujem Ziegarnikovom efektu: nedovršene radnje ostaju u pamćenju duže od svršenih.

- 07:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.08.2008.

Najbolji blogovi

Into this wilde Abyss,
The Womb of nature and perhaps her Grave,
Of neither Sea, nor Shore, nor Air, nor Fire,
But all these in their pregnant causes mixt
Confus'dly, and which thus must ever fight,
Unless th' Almighty Maker them ordain
His dark materials to create more Worlds,
Into this wilde Abyss the warie fiend
Stood on the brink of Hell and look'd a while,
Pondering his Voyage; for no narrow frith
He had to cross.

John Milton, Paradise Lost, Book 2, lines 910–920

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

1. http://davorkovidovic.blog.hr/ is
20% evil, 80% good

2. http://virtuela.blog.hr/ is
23% evil, 77% good

3. http://shkarunagalge.blog.hr/ is
23% evil, 77% good

4. http://lajavakuja.blog.hr/ is
26% evil, 74% good

5. http://vaseljena.blog.hr/ is
28% evil, 72% good


6. http://panonija.blog.hr/ is
30% evil, 70% good

7. http://kawai.bloger.hr/ is
31% evil, 69% good

8. http://babylonzoo.blog.hr/ is
31% evil, 69% good

9. http://babl.blog.hr/ is
32% evil, 68% good

10. http://vjetrasta.blog.hr/ is
32% evil, 68% good

11. http://pametnizub888.blog.hr/ is
33% evil, 67% good

12. http://derzafanistori.blog.hr/ is
34% evil, 66% good

13. http://stroke.blog.hr/ is
34% evil, 66% good

14. http://apatrida.blog.hr/ is
35% evil, 65% good

15. http://doktorjatogen.blog.hr/ is
35% evil, 65% good

16. http://vertebrata.mojblog.hr/ is
35% evil, 65% good

17. http://pooka.blog.hr/ is
36% evil, 64% good

18. http://nabijemtenakurac.blog.hr/ is
36% evil, 64% good

19. http://aionigra.blog.hr/ is
36% evil, 64% good

20. http://dmj.blog.hr/ is
37% evil, 63% good

21. http://lijeceni.blog.hr/ is
38% evil, 62% good

22. http://kemik.blog.hr/ is
42% evil, 58% good

23. http://slaven178.blog.hr/ is
47% evil, 53% good


Svi mi imamo idealiziranu sliku o sebi.
(Osim mene. Ja nisam umišljen. Bio sam. Sad sam savršen.)
Svi mi mislimo da smo dobri ljudi.
Ali - vraga!
Suvremena je tehnika doskočila i toj ljudskoj slabosti: danas je moguće sasvim precizno saznati koliko si dobar ili zao!

Jer, tu je gematriculator!

Uz pomoć drevne i suvremene magije, gematrije i kompjutera, izračunao sam tko je od nas najbolje dijete u susjedstvu!
Who is Who u moralnoj blogosferi!
Znam, znam, odmah vas zanima a kaj je s Don Blogom: http://angelo1.blog.hr/ is 31% evil, 69% good!
Dakle, donosim top-listu 23 najbolja bloga u Vaseljeni.
Znam da ste pokvareni i da mi ne vjerujete koliko je crno pod noktom - upravo je zato crnilo u vašim dušama razmjerno vašim noktima, odvratni lešinari jedni dabili pokvareni, poglećte si gore kakav Pakao umnažate! Vragovi!

Fuj Teufel!

- 03:57 - Komentari (23) - Isprintaj - #

srijeda, 20.08.2008.

Pier Paolo Pasolini

Image and video hosting by TinyPic

Mojoj naciji

Ne arapski narod, ne balkanski narod, ne antički narod,
nego živa nacija, nego europska nacija:
a zapravo što si? Zemlja djece, gladnih, korumpirani
vladari, službenici zemljoposjednika, upravitelji
kukavice, advokatčići premazani briljantinom prljavih nogu,
liberalni dužnosnici dripci kao i zatucani stričevi,
jedna kasarna, jedno sjemenište, jedna slobodna
plaža, jedan bordel!
Milijuni sitnih buržuja kao i milijun svinja pasu
gurkajući se ispred novih palačica,
i među kolonijalnim kućama ogoljenim kao crkve.
Upravo zato što si postojala sad ne postojiš,
upravo zato što si bila svjesna sad si bez svijesti.
I samo što si katolkinja ne smiješ misliti da je
tvoje zlo svo zlo: krivnja svakog zla.

Potoni u ovo tvoje lijepo more, oslobodi svijet.
(1959)


S talijanskog preveo Mario Kopić

Image and video hosting by TinyPic

Alla mia nazione

Non popolo arabo, non popolo balcanico, non popolo antico
ma nazione vivente, ma nazione europea:
e cosa sei? Terra di infanti, affamati, corrotti,
governanti impiegati di agrari, prefetti codini,
avvocatucci unti di brillantina e i piedi sporchi,
funzionari liberali carogne come gli zii bigotti,
una caserma, un seminario, una spiaggia libera, un casino!
Milioni di piccoli borghesi come milioni di porci
pascolano sospingendosi sotto gli illesi palazzotti,
tra case coloniali scrostate ormai come chiese.
Proprio perché tu sei esistita, ora non esisti,
proprio perché fosti cosciente, sei incosciente.
E solo perché sei cattolica, non puoi pensare
che il tuo male č tutto male: colpa di ogni male.
Sprofonda in questo tuo bel mare, libera il mondo.

Pier Paolo Pasolini, La religione del mio tempo - 1959


- 19:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Svjecka premera: Čadežova kritika Šovagovićeve monodrame!

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Okopa ti grob, dabogda!

Rugajte se vi Okopi, samo rugajte, čovjek je mrtav a Somalija još gladnija. Žene i dalje obrezuju ko voćke. Njima dobro nisu donijeli ni Zapad ni Vjera. Markiže, želim da se malo više potrudiš. Otkako si na cool listi, sve si neuvjerljiviji, sve nervozniji i sve više bliži kraju. Znam da to tako ide u životu ali, sjeti se, ti ionako nisi živ i, hvala bogu, to nikad i nisi bio. Mrcina si ti, da, da i, lijepo te molim, ostani to. Zadnji je trenutak da se makneš s te odvratne liste. Poduzmi bilo što, ali poduzmi to smjesta!

P.S.

Šovagović je večeras igrao pred Zagrepčanima. Prije nego sjednem na svojih 160 konja, dat ću analizu. Ali ispod filozofa našeg tek pristiglog. Prvo ću pročitati taj njegov prijevod.

ad P.S.

Markiže, znam da spavaš, jer budan i nisi bio nikad. Brzo s te liste, ismijat će te gliste, s te čiste piste počistiti te iste. Moljčeve i ine biste začas tvoj ego sliste, stani malo, mrtva budalo, u šupku ti ralo, u mozgu srce proplakalo, nama te dalo, papagalo, mrežno jaružalo, od kojeg ti kapke nabubrilo salo, do kosti te odralo, što se sralo na tebe je palo, ubogi ždralo, tebi se uskratilo sve što se polokalo, gnojno si torokalo, nadmena koalo, odrpana galo, prljavo žalo, i za nitkova malo, što je, halo?, iza zadnjeg zaostalo, kreativno posustalo, spalo, ti si "ono", primijetiti nije teško nimalo, uzaludno šalabazalo što se šmrčku ukazalo, drekom razmazalo, zapišano polizalo, odjebi u dizalo, što se lizalo se lizalo, pod zemljom te zamotalo, tu se stalo, ne zaboravi, zamućena valo, žvalo, žalosna šalo.

lečenipravoslavac 20.08.2008. 01:32

Ja sam sebe, godinama mi je teško bilo samoga sebe suočiti s tim priznanjem, u nekom trenutku registrirao kao malog Roma. Otpor je izlišan. Jedino što mogu učiniti jest da se proglasim "poželjno čudnim". Jeza me hvata od pomisli da zapravo, u načelu, pristajem nositi zvonce na glavi ako mi to zajamči da mogu duvati u parku. Nije posrijedi konformizam, nego nešto mnogo tužnije od toga a čemu se želim suprotstaviti.
Zato smo ovdje, na Vaseljeni, i Šovagovićeva monodrama, koju je skromno sam režirao, govori upravo o tom osjećaju, da smo - ne nadzirani, nego uhvaćeni u mrežu odnosa koje nas izlažu svijetu u onoj mjeri koliko smo mu ili štetni ili korisni. Nultu točku proglasili su javni moral i vlast, i ona je, kao i svaka nulta točka, totalitarna. Tko ništa ne remeti, i neći biti primijećen. Onaj tko, primjerice, ne plaća račune, bit će odmah primijećen, izdvojen i sankcioniran. I, k vragu, svi će to susjedi doznati! Tko pijan ravno hoda, dobrodošao je na otvorenom prostoru, gdje su senzori na dah tolerantniji, i to je sve.
Pozdrav, tko uzmogne, neka pogleda danas u 21. sat Šovagovićevu monodramu, u Muzeju za umjetnost i obrt. U sklopu nje, emitira i vlastiti, 8-minutni film "Drvo života", na koje se nije objesio branitelj. Idem na put, pa se čujemo!

lečenipravoslavac 20.08.2008. 02:01

Ideš na put a zvonce ti je još na glavi! Idiote! Pa do Dubrovnika ti je 7-8 sati vožnje, bez obzira na to što si frizirao Moskviča i spustio mu ovjes. Pazi se, već sam ti rekao.
Ovo o čemu govoriš dvadesetak je postova niže: "subjektivno se nasilje doživljava naspram nulte točke ne-nasilja kao narušavanje 'normalnog' mirnog stanja stvari. Objektivno je nasilje, međutim, upravo ono nasilje koje podržava ovaj 'normalan' poredak stvari." Znači li to da poziv da budemo pasivni i 'ne činimo ništa' zapravo možemo shvatiti u smislu da 'otpor znači predaju'?" (Tonči Valentić, o Žižeku i nasilju, ukratko). Eto vidiš. Sve smo već to objasnili, ali fantastično je da Filip Šovagović, koji zasigurno nije čitao Valentića, a još manje Žižeka, sve to osjeća s toliko nepogrešivog senzibiliteta da je to nevjerojatno: mreža odnosa, nulta točka, remećenje normalnog poretka stvari itd....izvanredno!
Što ti je umjetnost! Ljudi tumaraju uokolo sa zvoncem na glavi, a iz svog parka bolje kuže svijet nego cijeli zagrebački FPZ! Ali, to je tako oduvijek, barem u našoj eri:

Image and video hosting by TinyPic
Evanđelisti

Ivan Slamnig

Tri radna ljuda: gribler, plagijator
i jedan doktor, zakučasti, stari,
sa malo kose i sa malo zuba;
a među njima jedan zvrkast mali,
što sve je knjige prozreo od šuba.

Sa borama što pečati ih napor,
kratkovidni i izbrazdanih ruka
pisali su Matej, Marko, Luka;
a onom prvom uspjelo je dečku
zapisat: Riječ je bila u početku.

I oni su se malom čudili,
a on se opet njima čudio,
i tako svi se čudili.

Dok oni su za Kristom bludili,
on Kristu se naslonio na grudi,
i dok su drugi Kristu bili stijena
imena takvih, takvih i ramena
on bio nježan, djetinjaste ćudi,
i kužio je Isusa ko žena.

Image and video hosting by TinyPic

Kako sam ulovio Liječenog u laži

Nitko nije humaniji od markiza u što su se mogli uvjeriti svi koji su čitali njegova putešestvija. Liječeni u sebi nosi to prokletsvo podvojenosti pesnika-kritičara koji žonglira između sna i jave pa je propustio zapamtiti markizovu opasku na 108. stranici Truliksa:

"Volio bih čuti koliko ste humanitarnih paketa poslali svojem izgladnjelom rođaku u Eritreju. Humanoidi, jeste li svjesni svoje humanosti?" (lipanj, 2007.)

Vidiš, liječeni, kako si postao žrtva markizovih sublimiranih poruka, kao i tvoj jadni kum Šovagović koji se u zadnje vrijeme nešto mota oko patologije isto kao i plagijator Jergović oko male mrtve Srde. Dobro, Jergović barem priznaje da je nekrofil, no moji su leševi za razliku od leševa tvojih gojaznih prijatelja itekako živi i neće oni tako lako pod zemlju jer jedino ih ja mogu sahraniti.
Iz svega ovoga daje se naslutiti da si došao na promociju markiževog remek-djela, a da ga uopće nisi pročitao! To bi moglo objasniti onu tvoju fantastičnu opasku da je tu riječ o vampirskoj književnosti jer prema tvojem oštroumnom folklornom uvidu, mrtvac može govoriti jedino ako je povampiren.

(L)OOO(L)
(C)OOOO(L)
(F)OOOOO(L)

Markiz

- 02:33 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 19.08.2008.

Roberto Esposito: BIOPOLITIKA

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Iznenađuje iznenađenost koju je pobudila namjera da se proširi uzimanje otiska prstiju svih Roma, čak i djece, s boravkom u Italiji. Iznenađuje, jer ona samo dovodi do svojih logičkih konzekvenca put biopolitičke redukcije demokracije, koja u svom središtu ima kidanje granica između javnog i privatnog i prihvaćanje tijela kao prioritetnog elementa identifikacije. Na svoj je način naime konzekvenca progresivnog premještanja političkog djelovanja od razine diobe vlasti na razinu socijalne kontrole i potom generalizirana nadziranja.

Posrijedi je dinamika – nastala puno prije atentata od 11. septembra, iako je odonda ubrzana – koja se suprotstavlja temeljnoj pretpostavci modernog političkog poretka, na osnovu koje tijelo građanina ne pripada suverenu, nego subjektu koji ga individualno nastanjuje. Istina je da je već krajem XVIII stoljeća Jeremy Bentham zamislio svojevrstan totalan dispozitiv nadziranja – Panoptikon – unutar kojeg bi bilo koja individua mogla biti kontrolirana u svim svojim kretnjama od strane oka kojega ona na svoj način ne može vidjeti. No to važi upravo za zarobljenike, a ne za slobodne ljude, vezane za suverena paktom poslušnosti koji nije smatran ustupkom vlastita tijela, nego opcijom racionalne volje.

Uslijed te pretpostavke – izražene formulom habeas corpus – uspostavlja se sekularna politička civilizacija, zasnovana na odvajanju između javnog i privatnog: ništa od onoga što je privatno, kao što je to tijelo, ne može ući u područje raspolaganja političke moći. Isto načelo jednakosti, konstitutivno za ideju demokracije, zasniva se na tom funkcionalnom odvajanju: samo ako se prihvate kao puka središta pravne imputabilnosti koja ostavlja po strani tjelesne elemente – naime uzrast, spol, etničko podrijetlo – građani postaju jednaki pred zakonom i podjednako obdareni političkim pravima.

Već odavna ta kompleksna pravna i politička arhitektura pokazuje znakove popuštanja. Načinjali su je, u multietničkom i globalnom društvu, ponekad sami subjekti, na primjer žene, ali i određene etničke grupe, koji su zahtijevali vlastitu tjelesnu različitost. No nadasve ju je načela suverena moć koja se, uslijed prijetnji iznutra i izvana poroznosti nacionalnih granica, restrukturirala, potencirajući sve više kontrolne dispozitive koji krše načelo jednakosti, budući da su prije svega usmjereni na tijelo kao mjesto neizbrisive različitosti. To je bilo omogućeno ubacivanjem trećeg elementa, tehnike, na točki presjeka između politike i života. Već je upotreba DNA radikalno modificirala propise krivičnog procesa.

Tomu je slijedilo sistematsko pohranjivanje drugih podataka dobivenih iz ljudskog tijela od strane Države ili od zaštitnih agencija, javnih ili privatnih. Elektronsko snimanje dužice oka, registracija traga glasa, geometrija ruke, satelitsko otkrivanje svakog pokreta, konstituiraju biometrijsku kontrolu u odnosu na koju se uzimanje otisaka prstiju čini čak i arhaičnim. Već su u proučavanju i čak u podmakloj fazi izrade dispozitivi identificiranja – poput primjene potkožnog mikročipa – koji tijelo živog bića čine jednostavnim organskim dodatkom sve invanzivnijeg i sve razgranatijeg aparata kontrole.

Sve je ovo, kao što je već rečeno, proizvod repozicioniranja suverene moći unutar današnjih biopolitičkih režima. I dakle ishod procesa, u stanovitima aspektima neizbježnog, koji je smjestio život u središte svih putanja suvremenog iskustva. Unatoč tome, činjenica je da smo u prekoračenju praga preko kojeg će sam pojam demokracije trebati radikalno redefinirati. Najveći je rizik da se same procedure nadziranja – zajedno sa zahtjevima i podnošenjima od strane društva straha – pretvaraju u nove činitelje individualnog i kolektivnog rizika.

I to uslijed dvostrukog motiva: prije svega jer biometrijski dispozitivi kontrole – provedeni na najizloženijim i najmarginaliziranijim zonama populacije, kao što su upravo mali Romi – određuju nove i sve moćnije učinke isključivanja. I, potom, jer proširena svijest da si sumnjiv i nadziran kroz dijelove ili zone vlastitog tijela, ne samo da ublažava, nego čak nastoji pojačati nelagodnost izazvanu sve novijim, i nepodnošljivijim, strategijama zaštite.

Preveo s talijanskog Mario Kopić


Naš prijatelj, sada već i suradnik, Mario Kopić, preveo je ovaj tekst Roberta Esposita na temu biopolitike i ukradenih tijela. Esposito je jedan od najistaknutijih predstavnika nove talijanske političke misli.

- 23:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

KOMUNIZAM vs. KAPITALIZAM

Image and video hosting by TinyPic





Za domaću zadaću/uradak:

Napiši svojim riječima u jednu, dvije rečenice komentar onoga što si upravo odgledao/la. Primjer:

Ha, ha, ha, kreteni američki, otkako nema hladnoga rata i otkako su A-bombu nadomjestila ljudska prava, čovjek ne može ni ružnu djevojčicu lijepoga glasa nadomjestiti lijepom curicom bez sluha, a da se USA ne digne na noge - evo im ga, mater im imperijalističku, kako zvuči Britney: blefira kurvica!

- 16:21 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Flat Earth Society & Air Loom Gang

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Kratkim biografskim ekskursom o Okopi, Čadež me je podsjetio na jedno od dva društva čiji rad pratim s neskrivenom simpatijom; uz starodrevno družinu The Lunar Society, nepravedno sam do sada zapostavljao i Flat Earth Society; kako je Tomislav Čadež prominentni aktivist toga društva, ponudit će vam o njemu prvu informaciju, bez zadnje primisli, ali i sumnje da će u zemlji kao što je Hrvatska ovaj tradicionalni nazor na svijet i položaj čovjeka u Kozmosu naići na nemali odjek.

Dragi Nemanjo, ne bih htio, iskreno, da zanemarimo osnovnu temu. Upadnemo li u tu zamku, lako bi nam se moglo dogoditi da od baobaba ne vidimo kišnu šumu. Ti si čak, u zanosu raspre, prenebregnuo fakat da "zebumba, ba bu, ba bu" i nije stih, to je samo naslov možda najpregnantije ispisane od svih somalskih narodnih priča koje je Okopa sačuvao za vječnost.
No, bilo kako bilo, Okopa i ne duguje svoj strelovit razvoj toliko Mustafi, koliko svom složenom podrijetlu, da nekažem genezi. Naime, ne zaboravi da je Okopa bijelac! Zacijelo pamtiš i neobičnu sudbinu njegove majke Fatime. Njezin otac, nekad glasoviti lord Mortimer Hampden, prvi je pripadnik visokog engleskog plemstva koji je sredinom 19. stoljeća prešao na islam. Lord Mortimer od ranog je djetinstva slovio kao čudak. Sjajno ga je opisao John Michell u svojoj knjizi "Eccentric lives and Peculiar notions", u poglavlju "Loyalists of Flat Earth". U njemu potanko opisuje sadržaj 470 stranica debele lordove knjige u kojoj on briljantno dokazuje da je zemlja ravna ploča. Da bi to dokazao i pokusom, sukobio se sa svojim najomraženijim protivnikom-globularistom, odioznim grofom Isaacom od Bedforda. Postavio je teleskop baš kod bedfordskog mosta i poravnao ga s dva kilometra udaljenom ogradom kamenog mosta u Velneyju. Tvrdio je da ih sunce u isto vrijeme dodiruje i kad raste i kad pada. Grof Isaac od Bedforda ga je ismijao, a ismijalo ga je i Kraljevsko društvo kojem se obratio za pravorijek. Iz protesta se preobratio na islam, pokupio obitelj i nastanio se na saudijskom dvoru. Njegova kći jedinica Victoria sama je, primivši vjeru, izabrala ime Fatima. Okopa je dakle bio drugačiji od sviju. Musliman a gotovo europski odgojen, u mnogočemu zapadnjak, bijelac a među crncima (nakon što su oca protjerali). On je zarana, svim sliama, prionuo uz naciju u kojoj se obreo. Zato što je bio drugačiji, morao je biti i bolji od ostalih. Pa i od Mustafe, dakako, unatoč svemu pijetetu kojim ga je obasuo nakon njegove prerane, tragične smrti u lovu na lavove ljudoždere u Bosingwi.
P. S. Ne znam jesi li znao da je Okopa posljednji bijelac u svom rodu. Njegova je supruga Chu Cheche bila prava Somalijka, izrodila mu je tri sina, a, interesantno, sin jednog od njih, dakle Okopin unuk, Kaopi, studirao je sredinom sedamdesetih na ljubljanskoj univerzi. Čak je preveo Prešernov Sonetni vijenac na sjevernosomalijski. Znaš li kako glasi Julia Primicova u prijevodu: Ka kuba ku kaba zu!

lijecenikatolik 19.08.2008. 00:20

Image and video hosting by TinyPic

James Tilly Matthews

James Tilly Matthews (1770 - 1815) was a London tea broker, originally from Wales, who was committed to the Bethlem (Bedlam) psychiatric hospital in 1797, and is considered to be the first fully documented case of paranoid schizophrenia.

Voyage to France

In the early 1790s, concerned at the likelihood of war between Britain and France, Matthews travelled to France with the radical David Williams who was acquainted with such Girondists as Jacques Pierre Brissot and Le Brun. Williams made efforts at mediation which failed, whereupon Matthews took the lead. Despite the eccentricity of his statements, he gained the trust of the French government for a short time.
On 2 June 1793 the Girondists were displaced by the Jacobins and Matthews fell under suspicion for his Girondist associations and also because he was suspected of being a double agent. He was arrested and imprisoned for three years during the height of The Terror until 1796 when the French authorities concluded that he was a lunatic and released him.

Committal

Returning to London, Matthews wrote two letters to Lord Liverpool, in which he accused the Home Secretary of treason and complained about conspiracies directed against his life. After interrupting a debate in the House of Commons by shouting "Treason" at Lord Liverpool from the Public Gallery, he was arrested and held in a secure workhouse in Tothill Fields, Westminster before being admitted to the Bethlem (Bedlam) psychiatric hospital on 28 January 1797.[1] Upon examination he declared that he had taken part in secret affairs of state (referring to his efforts in France), but had been betrayed and abandoned by William Pitt's administration.
In 1809 his family and friends petitioned for his release, on the grounds that he was no longer insane, but their petition was rejected by the Bethlem authorities. They therefore took out a suit of habeas corpus and two doctors, George Birkbeck and Henry Clutterbuck examined Matthews, declaring him sane. John Haslam, the resident apothecary at Bethlem, begged to differ and maintained that Matthews' delusions, particularly on political matters, rendered him a danger both to public figures and the general public.

Illustrations of Madness

In 1810 John Haslam produced the book Illustrations of Madness (original title: Illustrations of Madness: Exhibiting a Singular Case of Insanity, And a No Less Remarkable Difference in Medical Opinions: Developing the Nature of An Assailment, And the Manner of Working Events; with a Description of Tortures Experienced by Bomb-Bursting, Lobster-Cracking and Lengthening the Brain. Embellished with a Curious Plate). Haslam intended to settle the dispute about whether Matthews was insane or not; his book contains verbatim accounts of Matthew's beliefs and hallucinatory experiences and is considered the original description of the symptoms of paranoid schizophrenia. The book was the first full-length study of a single psychiatric patient in medical history and has become a classic in the medical literature.

Image and video hosting by TinyPic

John Haslam's illustration of Matthews' Air Loom

Matthews believed that a gang of criminals and spies skilled in "pneumatic chemistry" had taken up residence at London Wall in Moorfields (close to Bethlem) and were tormenting him by means of rays emitted by a machine called the "Air Loom". The torments induced by the rays included "Lobster-cracking", during which the circulation of the blood was prevented by a magnetic field; "Stomach-skinning"; and "Apoplexy-working with the nutmeg grater" which involved the introduction of fluids into the skull. His persecutors bore such names as "the Middleman" (who operated the Air Loom), "the Glove Woman" and "Sir Archy" (who acted as "repeaters" or "active worriers" to enhance Matthews' torment or record the machine's activities) and their leader, a man called "Bill, or the King".
Matthews' delusions had a definite political slant: he claimed that the purpose of this gang was espionage, and that there were many other such gangs armed with Air Looms all over London, using "pneumatic practitioners" to "premagnetize" potential victims with "volatile magnetic fluid". According to Matthews, their chief targets (apart from himself) were leading government figures. By means of their "rays" they could influence ministers' thoughts and read their minds. Matthews declared that William Pitt was "not half" susceptible to these attacks[1] and held that these gangs were responsible for the British military disasters at Buenos Aires in 1807 and Walcheren in 1809 and also for the Nore Mutiny of 1797.
In 1814 Matthews was moved to "Fox's London House", a private asylum in Hackney, where he became a popular and trusted patient, the asylum's owner, Dr. Fox, regarding him as sane. Matthews assisted with book-keeping and gardening until his death in 1815.

Conclusions

• Although it is impossible to make an unequivocal diagnosis of a long-dead person, Matthews' description of his torment by the "Air Loom Gang" reads as a classic example of paranoid delusions brought on as part of a psychotic episode. From this, it can be concluded that his disorder was most likely schizophrenia, although retrospective diagnoses should be treated with caution.
• It should also be noted that while Haslam kept notes on Matthews, Matthews kept notes on Haslam and his treatment in Bethlem. This formed part of the evidence looked at by a Select Committee of the House of Commons in 1815, the findings of which led to Haslam's dismissal and reform of the treatment of patients in the Bethlem Hospital.
• Matthews was also important in the history of psychiatry for more practical reasons. During his involuntary confinement he took part in a public competition to design plans for the rebuilding of Bethlem hospital. Bethlem's governors thought so well of the 46 pages of designs submitted by Matthews that they paid him Ł30 and the drawings finally used to build the new hospital show some features proposed by Matthews.

Image and video hosting by TinyPic

On the Origin of the ‘Influencing Machine’ in Schizophrenia

On the Origin of the 'Influencing Machine' in Schizophrenia is a highly influential article written by psychoanalyst Viktor Tausk. It was first published in the journal Psychoanalytic Quarterly in 1933.
The paper describes Tausk's observations and psychoanalytic interpretation of a type of paranoid delusion that occurs in patients diagnosed with schizophrenia. The delusion often involves them being influenced by a 'diabolical machine', just outside the technical understanding of the victim, that influences them from afar. It was typically believed to be operated by a group of people who were persecuting the individual, whom Tausk sested were "to the best of my knowledge, almost exclusively of the male sex" and are "predominantly physicians by whom the patient has been treated".
These delusions are known in contemporary psychiatry as 'passivity delusions' or 'passivity phenomena' and are listed among Kurt Schneider's 'first rank' symptoms which are thought to be particularly diagnostic of schizophrenia, and still form some of the core diagnostic criteria.

Extract from the article

The schizophrenic influencing machine is a machine of mystical nature. The patients are able to give only vague hints of its construction. It consists of boxes, cranks, levers, wheels, buttons, wires, batteries, and the like. Patients endeavor to discover the construction of the apparatus by means of their technical knowledge, and it appears that with the progressive popularization of the sciences, all the forces known to technology are utilized to explain the functioning of the apparatus. All the discoveries of mankind, however, are regarded as inadequate to explain the marvelous powers of this machine, by which the patients feel themselves persecuted. The main effects of the influencing machine are the following:

• 1. It makes the patient see pictures. When this is the case, the machine is generally a magic lantern or cinematograph. The pictures are seen on a single plane, on walls or windowpanes, and unlike typical visual hallucinations are not three dimensional.
• 2. It produces, as well as removes, thoughts and feelings by means of waves or rays or mysterious forces which the patient's knowledge of physics is inadequate to explain. In such cases, the machine is often called a 'sestion-apparatus.' Its construction cannot be explained, but its function consists in the transmission or 'draining off' of thoughts and feelings by one or several persecutors.
• 3. It produces motor phenomena in the body, erections and seminal emissions, that are intended to deprive the patient of his male potency and weaken him. This is accomplished either by means of sestion or by air-currents, electricity, magnetism, or X-rays.
• 4. It creates sensations that in part cannot be described, because they are strange to the patient himself, and that in part are sensed as electrical, magnetic, or due to air-currents.
• 5. It is also responsible for other occurrences in the patient's body, such as cutaneous eruptions, abscesses, or other pathological processes.

The Influencing Machine in literature and film

Tausk's paper has been highly influential within both his own field of psychoanalysis and outside. It has in more recent years been used in literary theory to explain character's de-centeredness from their surroundings and their psychical collapse into psychosis; furthermore, the idea of the great alien machine taken over the human race have been more present in the arts.

Literature

The most well-known example of the influencing machine delusion is that of James Tilly Matthews who believed he was being controlled "body and mind" by a device called the 'Air loom'.[2] Matthews was a tea merchant and political activist before he was admitted to 'Bedlam' psychiatric hospital after shouting 'treason' in the British House of Commons in 1797. He was a prolific writer and artist and described the 'air loom' in great detail. His descriptions were published as a book entitled Illustrations of Madness: Exhibiting a Singular Case of Insanity, And a No Less Remarkable Difference in Medical Opinions: Developing the Nature of An Assailment, And the Manner of Working Events; with a Description of Tortures Experienced by Bomb-Bursting, Lobster-Cracking and Lengthening the Brain. Embellished with a Curious Plate.
One Flew Over the Cuckoo's Nest is a novel by Ken Kesey (1962). Kesey's novel is in the form of a first-person narrative by Chief Bromden, a Native American and one of McMurphy's fellow patients. McMurphy is a prison ward transfer who pretends to be insane to get out of working. His plan backfires when he is sent to a psychiatric hospital. He tries to liven the place up a bit by playing card games and basketball with his fellow patients, but the head nurse, Ms. Ratched a.k.a. Big Nurse, is after him at every turn. McMurphy wins at first, but then loses it all. Bromden refers to the negative forces of the world collectively as the "Combine," the very force which tries to suppress people like McMurphy. Tausk’s ”influencing machine” is very clear in this book when looking at Bromden. The film (1975) is much less introspective than Kesey's book and focuses mostly on the conflict between McMurphy and Ratched.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Znam da je kasna ura, ali ne mogu odoljeti a da ne citiram jednu također antologijsku Okopinu pjesmu, koju je posvetio upravo svome puncu, lordu Mortimeru. Ispričavam se zbog mogućih pogrešaka u prijevodu. Preveo sam je provizorno, s engleskog jer izvornik je napisan na arapskom. Nemanjo, ako imaš strpljenja, baci pogled na prijevod i usporedi ga s izvornikom. Unaprijed se ispričavam zbog mogućih pogrešaka.
LORDOV CVIJET

Leopardova koža,
ponosno ju je prekoračio,
dvije jednako visoke žirafe
u boju podno akacije:
smiraj dana, hladi se savana,
o, graničaru sunca,
gospodaru ravnice,
o, kako si se ugnijezdio u maternicu od trnja.

Šarena su lica, okrenuli mu guzicu,
kopljima zamahali,
zrak sijekli,
ispod obrva,
negdje daleko, među hladnim Slavenima,
čuči gorući grm,
o, leglo udavki mami svojom gracilnošću.
Otiđi tamo, gdje je sve bijelo,
smrznuti snovi Afrike u dalekoj tundri,
vrati se na otok,
ubij Zakonodavca,
podigni šator,
ujaši na devi, budi beduin budni,
i vrati se na mjesto s kojega nisi pošao.

Upravo sam primio mejl od svoga prijatelja, dr. Hansa Kristiana Rustada, pridruženog profesora Hedmark University koledža iz Hamara u Norveškoj. Hans je vunderkind i prilično dobro vlada hrvatskim jezikom, doduše, više srpskim, ali o tome drugi put,. Prenosim mejl u cijelosti, a vi mu, da se ne obrukam, makar malo pomozite.

"Nemanja is number one! And you, are you still married? Do you familiar with Somali Hypertext? I'm holding a lecture on new media (mostly focusing on hypertext and multimodality, I guess) for some Somali student this spring and it would have been great and inspiring for the student if I could show them some examples in their own language. The student are in Norway to study Norwegian language and culture, and I assume they're more familiar with Somali literature then Somali hypertext.

Look, here are some links to Somali newspapers online:
beerdhiga
dhanbaalpress
hiiraan
qorahay

Forever young,

Hans.

lijecenikatolik 19.08.2008. 02:43

- 01:01 - Komentari (27) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.08.2008.

Mario Kopić

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic


Zemlja si...i u zemlju ćeš se vratiti. Čovjek je sastavljen od tijela, duše i duha. No samo dok je živ, samo dok je živo biće. Kao mrtvo biće, nakon smrti, nije više niti tijelo. Zapravo nije niti biće. Manje je od bića, manje od tijela. Neko je vrijeme truplo. A naposljetku nije više ni truplo. Ostaje samo zemlja. I to ne zemlja sa životom, nego mrtva zemlja, prah.

Zemlja si...Prah, možda pepeo. Sada si doduše tijelo, ali tvoje tijelo nije isto što i ti. Zapravo nisi tijelo. Tijelo imaš. Imati tijelo nije isto što i biti tijelo. Ne biti tijelo, nego imati tijelo, znači čekati da postaneš ono što jesi - zemlja. No povratak u zemlju ne znači povratak sebi samome. Postajući ono što jesam - zemlja - nema me više. Nema me niti toliko da bi bio izgubljen. Nisam izgubljen, nisam izgubio sebe sama, samo me je zemlja uzela, upila u sebe i time dovršila moj zemaljski život.

Takav pogled na život potječe iz kulture smrti. Iz kulture mrtvačkih plesova. U toj kulturi nema više plesa bogova ili plesa među bogovima. Na čelu plesa koji obilježava kulturu smrti nalazi se Smrt. Smrt vodi taj ples koji nas kroz skeletnu netjelesnost vodi zemlji i u zemlju. Dok u svemirskom požaru i od te zemlje ne ostane ništa drugo do prah i pepeo. Svemirski prah. Svemirski pepeo.

Protiv te i takve kulture, protiv kulture mrtvačkih plesova i smrti nastupa Friedrich Nietzsche. Protiv omalovažavanja i ponižavanja, na posljetku preziranja tijela, osuđena da prije ili kasnije postane truplo, interim između živoga tijela i mrtve zemlje, postavlja Nietzsche životnu moć tijela i tjelesnosti, tjelesnosti kao osjetilne nazočnosti zemlje u njezinoj zemaljskosti, dakle životnosti. Zemaljski, tjelesni život, koji se vječno vraća, vraća upravo kao život, prethodi smrti i nešto je više od nje. Vječno vraćanje jednakoga ne znači vraćanje smrti, nego vraćanje života, života kao života, unutar kojega su rođenje i smrt samo trenuci obnavljajućega obnavljanja. Personifikacija je života Dioniz, bog koji pleše, bog životnoga veselja i egzistencijalne radosti. Samo pred bogom koji pleše možemo plesati, možemo plesati životni ples života, a ne mrtvački ples smrti.

Ples je vazda tjelesni ples. Plesno kretanje dakako nije isto što i poigravanje. Tijelo pleše, tijelo je plesno i kada se ne vrti. Tijelo je pleše i kada razmišlja. Nietzsche ne bi bio Nietzsche, navjestitelj vječnoga vraćanja jednakoga i mislilac transvalutacije vrijednosti, ukratko navjestitelj novoga evanđelja, ako ne bi dotadašnji poredak preokrenuo na glavu, preokrenuo na noge, ako ga ne bi preokrenuo na tijelo kao takvo i u cjelini. Prema njemu, ne počinjemo na vrhu, kod uma, da bi se potom spustili prema duši i od nje prema tijelu kao prethodniku trupla i zemlje, nego polazimo od temelja, polazimo od tijela, štoviše: krećemo se u tijelu. Ne samo tijelom, nego upravo u tijelu i po tijelu. Tijelo je doduše naše tijelo, ali samo jer - i ukoliko - smo kretnje i pokreti svojega tijela. Naš um jest tjelesni um. Stoga nije tijelo izvođač uma, nego je um organ tijela. I tek kao njegov organ postaje um organizator tijela i tjelesnosti. U Tako govoraše Zaratustra, u četvrtom govoru iz knjige pod naslovom "O prezirateljima tijela", probuđeni, onaj koji zna, kaže:

"Tijelo sam posve, i ništa osim toga; a duša je samo jedna riječ za Nešto na tijelu. Tijelo je veliki um, mnoštvo s jednim smislom, rat i mir, stado i pastir. Oruđe tvojega tijela je, moj brate, i tvoj mali um, koji ti nazivlješ 'duhom', malo oruđe i igračka tvojega velikog uma. 'Ja' - kažeš ti, i ponosan si na tu riječ. No ono najveće je - u što ti nećeš vjerovati - tvoje tijelo i njegov veliki um: ono ne kaže 'Ja', ali čini 'Ja'".

"Oruđa i igračke su osjetila i duh: iza njih leži još vlastitost (Selbst). Vlastitost traži i očima osjetila, osluškuje i ušima duha. Neprestance prisluškuje vlastitost i traži: uspoređuje, svladava, osvaja, razara. Vlada i vladalac je i nad 'Ja'. Iza tvojih misli i osjećaja, brate moj, stoji moćan zapovjednik, nepoznati mudrac - zove se vlastitost. Obitava u tvojem tijelu, on je tvoje tijelo.“

Duh, mali um, um u uobičajenom, preciznije, metafizičkom smislu te riječi, jest na vrhu, ali kao površje. Postoji nešto što ga neprestance baca, zanosi na površinu, u površje, dočim tijelo ništa na zanosi. Jer tijelo nikada ne laže, tijelo se ne laže. Ako je zdravo, pleše, ako je pak bolesno i ako ga počne zanositi, otkazuje i kazuje, iskazuje istinu. Tijelo je - neovisno o tomu što se oko njega zbiva - vazda otkriveno, iskreno. Tijelo je posljednja oaza istine. Ne samo da ne vara, ne da se čak ni prevariti. Možemo se praviti ne znam koliko pametni, možemo se svojim "malim umom" ne znam koliko trsiti oko duhovitosti, tijelo nas prije ili kasnije postavlja na svoje mjesto, tijelo će nas poučiti i izučiti. Tijelo samo, kao takvo i u cjelini, jest "veliki um", mnoštvo s Jednim smislom. Čovjek okreće, tijelo okrene.

Tijelo je osmišljavajući osmišljavatelj, a ne čovjek. Čovjek, "ja", jest samo svagdanji proizvod tijela i njegove umnosti, tijela kao velikoga uma, izraz kojega jest "duša" i vrh kojega je "duh", mali um. Nije duša pokretač tijela, nego je tijelo pokretač duše. Kultura kao produkcija smisla jest produkt prirode, tjelesnoga smisla kao "smisla zemlje". U jedno spadaju velika umnost tijela i umjetnost. Um nije logos, nije ratio, nego je um techne, umjetnost u grčkom smislu riječi.

Ako je Nietzsche uopće nešto prevrednovao, tada je prevrednovao upravo umjetnost. Umjetnost kao umjetnost tjelesnoga, velikoga uma jest umjetnost velikoga stila i velike politike, velika umjetnost proizvođenja, a ne mala umjetnost imitacije istine, istine kao prava volje za moći. Ne one uobičajene, iz oskudnosti života potekle i u stremljenje za moć upravljene moći, nego prekomjerne moći, preobilne moći punoga i prepunoga života, života koji ne škrtari nego se rasiplje i razdaje.

Posrijedi je antiromantička umjetnost dionizijske moći, posrijedi je dionizijska umjetnost stvaranja novih, iz tijela i njegovih organa bujajućih vrijednosti. Tu nije na djelu kreativna glad, kaže Nietzsche u Veseloj znanosti, nego glad za stvaranjem, paradoksalna glad za glađu, znana iz "Noćne pjesme" - žarno, sve oživljavajuće, svemu svjetlost i toplinu darujuće sunce hoće hlad i tamu, hoće njihovu žudnju, koja naravno ne može biti sunčeva žudnja, jer samo ono što je u hladu i tami može žudjeti za suncem, a ne sunce samo. U tomu je temeljno izvorište dionizijskoga pesimizma, pesimizma u kojemu unatoč svemu nema ništa mračno. Dionizijska umjetnost je umjetnost apoteoze, umjetnost što na sve stvari širi neki homerski sjaj svjetlosti i slave.

Stoga današnja umjetnost tijela, takozvana body-art, nema ništa s dionizijskom umjetnošću apoteoze, s umjetnošću koja potvrđuje veliko DA svijeta svim stvarima, ponajprije pak životu, tjelesnom životu. Prema Nietzscheu, postoje dvije međusobno nespojive vrste destrukcije: "Težnja za razaranjem (Verlangen nach Zerstörung), promjenom, bivanjem može biti izražaj prepune, budućnošću bremenite snage - moj je terminus za to, kao što znate, riječ 'dionizijski' - ali to može biti i mržnja neuspjeloga, oskudijevajućega (Entbehrenden) i onoga tko je loše prošao, koji razara, jer ga svako opstojeće, pa čak svako opstojanje, svaki samo bitak buni i razdražuje - da bismo taj afekt razumjeli pogledajmo naše anarhiste iz blizine".

Većina je suvremene umjetnosti destruktivna u tom smislu. Ta umjetnost ne ruši nebodere trgovačkog središta, ali je uništila puno života.

To je "romantička", recimo tako: post-romantička, odnosno post-moderna umjetnost u francuskom smislu te riječi, gdje je postmoderno zapravo ultra-moderno. Ili pak nije niti to. Kod nekih je umjetnika riječ jedino i samo o socijalnom konceptualizmu koji se nadovezuje na više ili manje anarhističko razumijevanje svijeta. Svjedoci smo potisnute i stoga pervertirane težnje za ovladavanjem svijeta. Ukoliko nemamo posla već s autoterapeutskim performansima.

U ekstremnim se slučajevima susrećemo s karnizmom, s izlaganjem potkožnosti, krvave mesnatosti, pa i s kadaverizacijom tijela. Dakle, s ukidanjem tijela kao tijela. Vraćamo li se tako danas ponovno mrtvačkim plesovima, srednjovjekovnoj kulturi smrti? Pitanje je, naravno, ukoliko prikazano ukidanje tijela nije bilo već navješteno i s Nietzscheovom egzibicionističkom tematizacijom tijela kao velikoga uma.

Image and video hosting by TinyPic

Lou Salomé, Paul Ree and Friedrich Nietzsche (1882)

Vaseljena nastavlja s objavljivanjem tekstova koje, ljubaznošću njihovih autora, ne možete pročitati nigdje drugdje na Međumrežju.
Posebno nam je drago kad smo u prilici predstaviti autore koji su i čitatelji Vaseljene!
Jedan od takvih, prijatelj je naše dottorese Cvebe, hrvatski filozof, publicist i prevoditelj, Mario Kopić.
Evo kako je ovaj do sada neobjavljeni tekst dospio na Vaseljenu:

Poštovani Nemanja,

Zajednička drugarica Cveba zamolila me da Vam pošaljem neki svoj tekst, nešto što se tematski uklapa u ciklus ogleda pod - radnim - naslovom „Evanđelje po Nietzscheu“. Našao sam (neobjavljen) ovaj kraći ogled o genealogiji karnizma. Vjerujem da Vam može biti intrigantan.

Srdačan pozdrav,

Mario Kopić

Naravno, čestitke za „Vaseljenu“, često putujem po njoj. I nek ostane „vaseljena“, nek se nikad ne pretvori u kozmos, lijepo uredjen sve-mir

Image and video hosting by TinyPic

MARIO KOPIĆ

Kratka biografija

Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom Dubrovniku. Studirao je filozofiju i komparativnu književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i filozofiju (fenomenologiju) i političku antropologiju na sveučilištu u Ljubljani. Studijem povijesti ideja i političke povijesti bavio se na Institutu Friedrich Meinecke Slobodnog sveučilišta u Berlinu (kod profesora Ernsta Noltea) te studijem komparativne religiologije pri sveučilištu Sapienza u Rimu (pod mentorstvom antropologinje Ide Magli).

Dobitnik je nagrade Slobodne Dalmacije za mlade znanstvenike (1991.). Od 1992. do 1996. godine znanstveno surađuje s Institutom za humanističke studije u Ljubljani. Jedan je od protagonista filma N.E.P. (1995.) makedonskog redatelja Igora Ivanova. Od 1998. do 2002. godine gostujući je znanstveni istraživač u Fondazione Julius Evola u Rimu.

Kao politički publicist i komentator piše u više talijanskih, francuskih, njemačkih i nadasve slovenskih publikacija. Vanjski je urednik sarajevske revije za kulturu i znanost Odjek i stalni suradnik francuskog časopisa Le Monde diplomatique.

Autorska djela

Filozofija i umjetnost (zbornik), Delo 11-12 /1990, Beograd 1990;
Iskušavanje rubova smisla: pabirci iz estetike, Dubrovnik 1991;
S Nietzscheom o Europi, Zagreb 2001;
Nietzsche e Evola: il pensiero come destino, Roma 2001;
Proces Zapadu, Dubrovnik 2003;
Izazovi post-metafizike, Sremski Karlovci - Novi Sad 2007;
Nezacjeljiva rana svijeta, Zagreb 2007.


Moje zahvale Cvebi, a posebno Mariju Kopiću na susretljivosti, naklonosti i ovom tekstu.

- 20:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Želimir Špoljar

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

U veljači je Vaseljena premijerno objavila izvadak iz novoga romana višestruko nagrađivanog hrvatskog poete, prozaika i humanista, Željka Špoljara Sakcinskog – sam naslov, „Gumeni galeb“, izazvao je brojne kontroverze i prije izlaska romana. Je li riječ o metafori? Ili je zaista riječ o gumenom galebu? Ako jest prvo, čega je metafora gumeni galeb? A ako je drugo, je li gumeni galeb kakva SM parafernalija? Ta i takva pitanja odjekivala su hrvatskim kulturnim prostorom čitavo proljeće i ljeto. Vrijeme je da se neizvjesnost prekine: Vaseljena vas poziva da svojim tumačenjem naslova ove „dekadentne interaktivne igre“ (op.Ž.Š.S.) i vi upišete kako u njenu strukuturu, tako i u povijest hrvatske književnosti!

Što dakle znači: Gumeni galeb?

Podsjetimo se na proljetnu najavu:

Još uvijek čuvam fotografiju na kojoj se nalazi Salmonela, no uzalud prelistavam albume „Životinjskog carstva“. Fali mi galeb, gumeni galeb. Kao kakav nadomjestak, jedino mi preostaje da pokušam pobrojiti sitnice što sam joj ih darivao: crveni, kožni remen sa simbolom ruske zastave, limena tabakera sa umetkom za rizle, uska, bijela dolčevita, stalak za kazete, pakovanje od deset «Koka» jaja, desetak lizaljki, kutija riže, pinceta uzeta iz kozmetičkog kompleta moje majke, četrdesetak kutija «Ronhil» cigareta, dvije tramvajske karte, tanki, crni flomaster marke «Parker», knjiga «Povijest Hrvata», usna harmonika «Piccolo», sunčane naočale, zbirka ruskih bajki, dječji rulet, časopis «Glorija», regenerator za kosu, dalekozor, dvanaestak kazališnih ulaznica, posudica za meko kuhana jaja, strip «Dilan Dog», slušalice, figurica rode, mirišljava gumica u obliku srca, razglednica na kojoj je bio nacrtan Tin Ujević, strip-album «Sveti Franjo», romansirana biografija Marlen Dietrich, skijaška kapa, božićna, telefonska kartica, kutijica tigrove masti, tridesetak boca crnog vina različitih vrsta, šest upaljača, rokovnik za godinu 1999., vojnička kapa bez grba, najlonska kabanica, ne znam bih li trebao navesti žemičku za labudove, i foto-film «Fuji».

Ovo je početak moga novog romana, "Gumeni galeb".
Roman je zamišljen kao dekadentna interaktivna igra: svatko od vas može nastaviti roman u kojem god smijeru želi.
Najbolje ćemo nastavke objaviti na "Vaseljeni".

Image and video hosting by TinyPic

1.

- Zašto si ovakav uopće došao? – upitao me Vilko, dok smo s ostalima iz razreda čekali ispred zbornice početak sjednice.
Na sebi sam ispod jakne imao navučene tri veste. Nisam si izmjerio temperaturu, ali vjerujem da je bila visoka; niz kralježnicu kao da mi se zaledila voda. Cipele su mi promočile od bljuzge na ulicama.
Jedva sam dočekao da nas pozovu u zagrijanu zbornicu i da sjednem što bliže radijatoru. Za dugačkim stolom, uz ravnatelja i našu razrednicu, sjedila je ona žena kojoj sam, u vrijeme upisa, s ocem donio svjedodžbe… Pazio sam da nam se pogledi ne susretnu. Sagnuo sam glavu iza Vilkovih ramena.
Ravnatelj nas je pozdravio i ušutio, pogledavajući u našu razrednicu. Ona je otpočela:
- Otvaram sjednicu Prvog polugodišta…
Spopao ju je jak kašalj. Držeći se za grlo, izvadila je iz torbe tablu crvenih bombona sličnih gumbima kakvog ženskog kaputa. Nastavila je promuklim glasom:
- Da skratim… Pročitat ću vam opći uspjeh razreda, a pojedinačne ocjene dobit ćete isfotokopirane na papiru… Roditelji vam ga moraju obavezno potpisati!
Pročitavši opći uspjeh, razrednica nas je, čišćeg glasa, upitala želimo li čuti imena učenika s najviše odličnih ocjena? Žamor. Da, željeli smo čuti.
- Anita Novački… - pomalo će svečanim tonom razrednica. – Ima odličan iz devet predmeta!
Pljesak.
- Osam odličnih… ima Luka Pavičić…
- Čestitam! – priključio se ravnatelj; zatražio je da se pročitaju i imena učenika s najviše negativnih ocjena.
Iznova žamor, poneki cerek.
Začuo sam kako razrednica izgovara moje ime i prezime. I dodaje:
- Šest negativnih ocjena.
Tišina.
- Devet negativno zaključenih ocjena… Vilko Budišić. – Zaklopila je imenik brzim pokretom.
- Pričekajte na hodniku dok vam do kraja ne fotokopiramo ocjene – promrmljala je.
Među zadnjima sam došao po svoj papir. Izbezumljenim glasom upitao sam razrednicu:
- Hoću li to stići ispraviti do kraja godine?
- Kako to izgledaš? – Zabrinuto me pogledala.
- Malo sam prehlađen…
- Idi kući!
Prema tramvajskoj stanici spuštao sam se s Vilkom. Upitao sam ga hoće li pokazati ocu ocjene. Klimnuo je da hoće. Nekim čudnim, ravnomjernim glasom počeo je govoriti kako će sve te negativne ocjene ispraviti u prva tri tjedna. Ići će učiti u novi očev ured gdje ima i kompjutor. Tamo mu neće smetati sestre i brat.

2.

Drhtao sam pod dekom, gledajući kroz natečene, poluotvorene oči Vandu kako pakira zimsku odjeću u ruksak.
- Hoćeš da ti donesem još čaja? – Okrenula se u jednom trenutku prema meni.
- Je li mi se stara vratila?
Pogledala je u kuhinju.
- Nije.
- Onda mi donesi šalicu, molim te… Koliko ostaješ tamo?
- Tjedan dana – užurbanim će glasom.
Ne znam koliko sam dugo odležao sam u stanu nakon što je Vanda otišla na skijanje. Temperatura mi se nije spuštala. Nigdje nikakvih tableta, osim za živce.
Pred očima mi je iskrsavala slika limunovog stabla.
Ogrnut dekom, oteturao sam do telefona. Nazvao sam oca.
- Moram učiti kod tebe – buncao sam kad se javio. – Doći ću čim mi bude bolje. Možeš za ručak uzeti neku ribu… Svu je poprskaj limunom!

3.

Otac mi je kupio desetak bilježnica. Rješavao sam u njih matematičke zadatke, ispisivao formule, kemijske jednadžbe…
Ostajao sam spavati kod njega, kako bih odmah ujutro mogao nastaviti s učenjem.
Jednu večer, dok smo gledali Dnevnik, raspričao sam se o Vandi.
- Je li ta mala zbilja tako bistra? – upitao me otac.
Klimnuo sam, dodavši:
- Sad još uči i skijati…
Otac kao da je u mome glasu osjetio da mu nešto predbacujem.
- Ti si u jesen bio u Veneciji – podsjetio me. – Da nisi ovako prošao, ja bih ti uplatio…
- Venecija… - prekinuo sam ga nervozno.
Pokupio sam se na spavanje.
Čim sam se probudio, nazvao sam Vilka. Predložio sam mu da se nađemo na jezeru što se nalazilo nedaleko od zgrade u kojoj je stanovao moj otac.
- Neko ubojstvo? – upitao je Vilko.
- Ne.
Sa sobom je doveo najmlađu sestru. Otac ga je pustio samo uz uvjet da povede i malu. Na sebi je imala preveliku skijašku jaknu. U ruci je nosila gumenog galeba.
Spustili smo se do zaleđenog jezera. Vilkova sestra zakoračila je na led. Krenuo sam za njom.
Prvo smo oprezno klizali uz rub, dok se nismo uvjerili da nam je pod nogama dovoljno čvrsto. Vilkova sestra spustila je galeba na led. Dosta ga je daleko odgurnula, skoro do mjetsa gdje je iz leda stršalo ogoljelo granje. Odsklizao sam se za igračkom. Nogom sam je šutnuo prema Vilkovoj sestri. Ukipljeno je stajala. Mahnuo sam joj da pošalje galeba natrag k meni.
- Pusti malu više na miru! – viknuo je Vilko s obale.

4.

Otac je stajao naslonjen o frižider, dok sam ja spremao bilježnice u vrećicu.
- Nemaš strpljenja – začuo sam. – Ti misliš da si u ovih pet dana nešto naučio…
- Koliko bih još trebao ostati… - progunđao sam.
- Što ti kod mene fali? – Otac mi je dodao s frižidera tehničku olovku koju sam ukrao u papirnici dok sam se vraćao s jezera.
Prisjetio sam se kako mi je Vilko na jezeru rekao kako mu je najstarija sestra u jednom danu razjasnila čitavo gradivo iz fizike. A onda sam ponovo počeo misliti na Vandu. Računao sam bi li već mogla biti doma kad se ja vratim.

Image and video hosting by TinyPic

frapantno značenje "gumenoga galeba"

vedra.l

iz nije važno kojega izvora saznala sam da 'gumeni galeb' znači - "Dalmatinac koji ne jebe bez kurtona" - i mene i samoga pisca taj je podatak neugodno frapirao. bila sam osupnuta! otkuda ljudima takve grozomorne asocijacije? kamo ide ovaj svijet? moram priznati, nakon što sam to čula fizički mi je pozlilo, uhvatila me slabost i veoma ružna neugoda obuzela mi cijelo biće...
čitajući Špoljarovu prozu u nastavcima, već tjednima uživam, naslađujem se svakim sljedećim odlomkom, poput pravog knjigoljupca, i najednom - Dalmatinac (galeb), jebačina, kurton - fuj!
I kako se samo proširila ta fama o Dalmošima, galebima- zavodnicima? Nikada nisam voljela generalizirati, no mora se priznati (molim Mediterance da ovo ne shvate osobno, kako uvredu) da Dalmatinci u sebi nose izraženu crtu primitivizma, nedostatka bon-tona, nemogućnosti da se izražavaju bez sočnih psovki i sl., nažalost ...
Moja je velika želja da se preselim u Dalmaciju, a rođena sam Zagrepčanka, i ono što me plaši jest zadrtost ondašnjeg stanovništva, nepostojanje minimuma kulture ophođenja s ljudima koji su nepozvani upali na njihov blagoslovljeni teritorij, tj. Zagrepčana, primjerice ...
Žalosno je to ...
Svejedno neću dopustiti da naslov ove knjige u mom daljnjem čitanju preuzme ovu nepriličnu asocijaciju s nadom da će se pisac Galeba samo cinično nasmijati ...
Živio 'Gumeni Galeb' Željka Špoljara, velikana suptilnosti!

- 20:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

suvremena somalijska poezija

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

ZAMBEZI

ne, ja nisam prijatelj životinja
afričkih maloljetnih slonova
ali volim kad za milost moli sirotinja
zbog roba ispod mojih džonova

ne, ja nisam prijatelj životinja
niti član izdrkanih nevladinih udruga
ja jedem meso svakojakih stvorova
na leđima mojih robova

prašina, sumrak, Zambezi
liječeni katoliče za kurac me potezi

markiz 18.08.2008. 15:20

PATOLOGIJA je danas uvrštena na cool listu. Kizo je to proslavio lijepom pjesmom posvećenom Luci:

Polucija, Polucija
bit ćeš mojih mošnji
rezolucija

jer

sanjao sam tvoje znojne BUTINE
plavom venom hodal mali mrav
tvoji snažni listovi puni mišićave krtine
trljaše travnjak kao golman TOMISLAV!

markiz 18.08.2008. 13:13

Image and video hosting by TinyPic

Moj najdraži somalijski pjesnik jest N'Grebe Okopa. Rodio se potkraj 19. stoljeća u lučkom gradu Boosaaso, studirao je u Rimu a umro je ne dočekavši konačno ujedinjenje zemlje 1960. Njegova glavna preokupacija bila je tužna somalijska politička sudbina. Zemlju su razdijelili talijanski i engleski zavojevači a narod je bio nesložan i pohlepan, tradicionalno podijeljen na klanove. Osim pjesama, Okopa je pisao kraće proze a skupljao je i narodno blago. Glasovita je njegova zbirka somalijskih narodnih pripovijetki "Oko slona put se putuje" (Zebumba, ba bu, ba bu). Čuvam u kućnoj biblioteci zbirku afričke poezije 20. stoljeća, pa iz nje prenosim Okopinu pjesmu "Rog Afrike":

ROG AFRIKE

Zakolji, majko, kozu,
vračeve su oči još u nama žive,
nemoj da te tko vidi,
Alaha ne spominji dok gledaš u mjesec,
doći će po tebe šejtan.

Zakolji, majko, kozu,
posisali su nam rog Afrike,
zavojevači prerušeni u zebre,
nemoj da te tko čuje,
jer šejtan ne umije čitati misli,
čitati misli.

O, kako je sjajan mjesec iznad Laasconooda,
u prašini ostaje meket, majko,
kreni na jug, mimoiđi Adad i Kint,
u tim gradovima više ne izlazi svjetlo,
šakali su napučili svijet,
šakali su napučili svijet.

lijecenikatolik 18.08.2008. 01:24

Lečeni, dopusti mili, ali ti citiraš tekst pisan na Benaadir-dijalektu somalijskog jezika, a ne u standardnoj, sjevernosomalijskoj dijalektalnoj varijanti, koja je i službeni jezik Somalije. Riječ je o nedoumici koju je lako otkloniti: Benaadir se dijalekt govori i u Mogadišu, glavnome gradu, pa se često misli da je on službeni jezik Somalije!
Naime, Zebumba, ba bu, ba bu, u prijevodu znači slonovi putuju uokolo, a ne oko slona put se putuje.
To je česta greška: čini je i Jacopo Rosseti u talijanskom izdanju Antologije Somalijske poezije XX. stoljeća, (Motta, Padova, 1998.), ali i Anderewsov 'The Oxford Companion to African American Literature'.

NEMANJA 18.08.2008. 01:40

Nemanjo, to jest Benaadir-dijalekt, jasno, ali nisi u pravu. Okopa je, spomenuo sam to već, rođen u lučkom gradu Boosaasu, pri vrhu sjeverne kosine afričkog roga, gdje je poroveo djetinjstvo i ranu mladost. U njegovoj se rodnoj kući govorio arapski, jer mu je otac bio trgovac protjeran iz Saudijske Arabije, a u školi je dakako naučio pisati i čitati službeni, sjevernosomalijski dijalekt. Benaadir-dijalekt, kojim se govori mnogo dalje na jugu, osobito, kako si napomenuo, u Mogadišu, usvojio je nakon povratka sa studija, kad se preselio u glavni grad. Zaposlio se, isprva, kao podvornik u engleskom koledžu "Queen Elisabeth" i ondje upoznao Ragundi Mustafu, mladog pjesnika koji se već bio proslavio svojim epovima na Beenadir-dijalektu i u školi je obavljao prilično privlačan posao praktikanta u zoološkom kabinetu. Ondje je, među ostalim, stajala i preparirana slonovska glava a pored nje i jedna domorodačka, od neke djevojčice, s kovrčama sačuvanim i sa staklenim očima. Ragundi se pred mrtvim očima tih "preparata" zakleo da će njegova zemlja jednog dana biti slobodna. Njemu u čast, Okopa je svoju zbirku nazvao "Zebumba, ba bu, ba bu". Budući da nikad dokraja nije svladao taj prelijepi dijalekt, znao je u njega ubacivati sjevernjačke riječi i izraze, pa tako i ovdje. Moram sad na počinak pa se čujemo sutra.

lijecenikatolik 18.08.2008. 02:03

Image and video hosting by TinyPic

Lečeni,

Tebi su, kao lingvistu, iz primjera Dahalo jezika poznati epiglotalni konsonatni. Jednako tako znaš da somalijski ima 5 vokala, od kojih svaki ima prednju i stražnju varijantu, kao i kratku i dugu verziju, što zajedno čini 20 čistih vokala! S druge strane, somalijski je, kao mađarski ili japanski, aglutinativni jezik, tako da je lako previdjeti suptilno nijansiranje u iskazu koji ću, zbog razvidnosti i jasnoće, za potrebe analize raščlaniti:
ze-bum-ba ba-bu, ba-bu
Napisan, ovaj se antologijski stih ne razmeće svojom saturiranom raskošnošću, ali, pri prvom čitanju, ako je čitač nativ speaker, naprosto bukne puninom fonetičke ekspresivnosti i izobiljem semantičke bremenitosti!
Jer, ono što zaboravljaš, upravo su ti epiglotalni plosivi: svako je drugo b, vulgarno kazano, implosivno, a ono prvo - plosivno!
E u ovome ze, dugo je prednje e, kao u Dalmaciji, na kraju svakog afirmativnog iskaza.
U u bum, dugo je stržnje u, kao u riječi ustaša.
A u ba, na kraju prve riječi, kratko je prednje a.
I, nakon toga počinje simfonija suzvučja: teško je, gotovo nemoguće prenijeti ljepotu ove glazbene inge ba-bu, ba-bu, jer naše uho nesviklo je na epiglotalne konsonante i tumačiti svu profinjenu istančanost ovih jezičkih i značenjskih valera jednako je opisivanju duginih boja slijepoj osobi.
Nisam isprva htio opteretiti kako našu diskusiju, tako ni slučajnog čitatelja Vaseljene, kojega ne mogu odbiti odveć složenim znanstvenim nazivljem i rasprama, no ovaj stih znači:
slonovi putuju uokolo tek na prvoj, doslovnoj razini teksta!
Ti znaš da još Origen (A.D. 253), u svojim "Homilijama" piše da svatko mora priče o stvaranju svijeta u 6 dana razumijevati figurativno, kao govorne figure u kojima je smisao skriven na somatičkoj, psihičkoj i pneumatičkoj razini: na razinama tijela, duše i duha Svetog Pisma.
Nicholas od Lyra, doctor planus et utilis, koji umire 1340., prihvaća četiri modela interpretacije: doslovni, alegorijski, moralni i anagogijski ili mistički smisao teksta.
Vidiš, somalijski involvira ovo učenje i ono je inherentno ekspresivnim potencijalima samog jezika! Tako svaki iskaz ima najmanje 4 moguća bazična smisla, i gotovo je nemoguće kazati u kojem je smislu nešto rečeno, ne gleda li se govornika licem u lice (waa kuwo xubin).
Fraza Zebumba, ba bu, ba bu tako može značiti: Znanje kruži u sebi samome!, što je alegorijski smisao teksta, potom Uvijek se prisjeti odakle dolaziš!, što je moralni akcent te sentence, i, napokon, Znanje je samo prisjećanje!, što je mistična ravan ovog iskaza.
Kao što vidiš, somalijski je genij iznenađujuć: već alegorijski smisao rečenice otkriva hegelijansku strukturu znanja koje je enciklopedijski strukturirano kruženje (hen kiklos paiedeia) obrazovanja u sebi samome; moralni je nivo jedro patriotski, i opominje da iako čovjek nije drvo, ipak ima ako ne korijenje, a ono postojbinu, ethos; i, konačno, mistički je nivo teksta opet fascinantno prisjećanje na Platona: svo je znanje samo - sjećanje!
Lečeni, nadam se da te nisam previše zagnjavio i da sam te zainteresirao za ljepote ovog istočnokušitskog jezika. Zamisli samo da ti njegova bogatstva stoje na raspolaganju, kakav bi ti pjesnik tek onda bio! Ne kaže se badava da su Somalijci narod bardova!
P.S.
Glede arapskog, nisam posebno reagirao, jer te je taj influks i zbunio! Evo primjera:
Somali za vrata kaže: albab-ka; Arapski će se to isto kazati: al baab. Očito, Okopa, čiji je otac arapski merkantilist, u mladosti govori jezikom svoje nature, prašnjavim jezikom beduina, ali, kao pjesnik, taj vokabular intonira dikcijom svoje kulture, melodioznom polifonijom somalijskih vokala! O ovome (im)plotivnom aliteracijskom "b" nije više potrebno trošiti riječi, nije li?!

NEMANJA 18.08.2008. 02:54

- 20:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.08.2008.

Večer somalijske poezije

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

U Somaliji državni pisci pri odlasku u pemziju dobiju endemičnog slonovskog krta, da u starosti ne budu sami. Tijekom brojnih pučeva životinjice im se nakratko oduzimaju. O tome postoji obimna somalijska poezija, nadaleko čuvene maanso pjesme, koje u Somaliji tradicionalno izvode rastavljene žene uz pratnju plemenskih intelektualaca, aftahana, 'velikodušnih usta'



za razliku od gabay, muškog maanso žanra, koji se u Somaliji ritualno izvodi samo za vrijeme sjetve.

Citirat ću ovdje jednu, možda manje poznatu pjesmu, koja pjeva o onom neodređenom osjećaju koji se čovjeku, ako je žena, javlja nedjeljom nakon ručka, kad ukučani ustanu od stola, a domaćica gleda u gomilu suđa koje valja oprati prije no što se pristavi kahvah, omiljeni napitak Somalije. Pjesmu je ispjevala afmaal Hanghee, a zove se E dhallaanka Aadnigu u baxo, što je teško prevodiva igra riječi koja se zasniva na homonimiji riječi Aadnigu, koja može značiti prvi sumrak za ljetne ravnodnevice, ali isto tako i prvu mjesečnicu netom propupale mlade suplemenice.

Pjesma dakle glasi:

Kad za prvog sumraka krenem po traku mjesečine

Jednom sam imala crvenosmeđi mantil šuškav kao šumsko lišće
i nosila sam bič od nosorogova repa.
Izgledala sam pod niskim savanskim mjesecom as one among the best of humankind, kako kaže M'mamsi.
Ali, avaj!
Onda su moje kosti ostarile i postale porozne, nisu li?
Morala sam čak noću uzeti predah da počinem, nisam li,
prevaljujući tako kratke razdaljine da bi ih vika mogla spojiti!
E, jebemu miša nzalu kad te svi prestižu na putu za Upsalu!
Odustala sam od nošenja oružja, nisam li,
osim štapa koji mi je treća noga
i na koji se podbočim kad recitujem ili se pravdam.
Čovjek začet od čovjeka kojega sam začela uskratio mi je svoju pomoć,
žena koja se udala za pašanca njegove jetrve kaže da jedva čeka da krepam, ne kaže li?
Nigdje nikog da mi pruži malo zadovoljstva i ponudi me onim finim uvoznim
burmutom, što ga šmrknem do potiljka, kroz lijevu,
a ispljunem u kuglici boje slonovače frkčući kroz desnu nosnicu!
E, to su bili dani, nisu li,
kad smo bili mladi!
A kako je nakon kiše blizak, a dalek Kilingmanjare!

Image and video hosting by TinyPic

Ja mislim da je ova pjesma prekrasna.
Lečeni, što ti kažeš, ti si pjesnik. I ti Igra, ti imaš senzibilitet za to. Znadete li vi (za) još somalijskih pjesama. Mogli bismo ih mi pisati, ne bismo li?

- 19:57 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Eventualisti vs. Blogeri

Image and video hosting by TinyPic
...udarila je pičkom u rub stola da razbije monotoniju popodneva.

Image and video hosting by TinyPic

O pojmu eventualizma

Čuj, Cveba, ti znaš da su nekoć tinjali sukobi Šminkera i Hipija - bile su to znamenite šore dostojne obračuna Dubrave i Trnja! - potom punkera i darkera - e, to su bili obračuni o kojima se i danas govori sotto voce & povrce - nešto kasnije Hercegovaca i Domaće Udbe (ti su sukobi možda najbenigniji, ali zato najdugotrajniji od svih, i, vjerojatno, nepomirljivi), da bi se danas sve ukonačilo u mržnji do istrebljenja dvije literarne struje: Pisaca-Blogera i njima suprotstavljenih Eventualista. Da bi razumjela bit sukoba, morat ću citirati manifest Eventualista, ali, odredimo najprije sam pojam: eventualizam nije, kako mnogi krivo misle, izvedenica od onog 'eventualnog', onoga što je kontigentno, što ovisi o okolnostima i iskrsava u nespecificiranoj, možebitnoj budućnosti; eventualizam se u Hrvatskoj izvodi iz pomodnoironijskog pojma "event", čije puno značenje jedino može dočarati sjedeći dijalog:

- Cure, kaj vi radite?
- Mi ti radimo u korporativnim komunikacijama!
- Da...A kaj tamo radite?
- Paaa...Organiziramo evente.

Dakle, komadi rade sendviče za goste firme na prosinačkim paganskim predbožičnim domjencima, i kako se već svaki frizer u gradu naziva inženjer vlasuljarstva, tako su i one pičke iz korporativnih komunikacija, a prelo je event!
Eto, to ti je Cvebo jedino, pravo i puno značenje pojma - kao misli o biti - event, koji je u osnovi javnobilježničkog neologizma "eventualisti". Njihov je manifest, točku po točku, ovaj:

Manifest eventualizma

1. Sve točke ovog manifesta su promjenjive u skladu s protjecanjem vremena i mijenjanjem svijeta. Ova nije. (Hommage Heraklitu, očito)

2. Naša preokupacija je slobodni književni izraz. Ne zamaramo se formom, pretpostavljamo joj sadržaj. (Predbacujući Dobrici Ćosiću nesklapnost izraza, kritik je dobroga Ćosića dobio što je tražio: Nemam vremena za bavljenje formom, žurim da saopštim temu!, rekao je Dobrica.)

3. Ovo je vrijeme svedostupnosti, površnosti i nametanja filozofije pragmatičnosti. Protiv njega se možemo boriti samo našim pisanjem. (Ova je točka izraz samosvijesti: eventualisti daju do znanja da su, kao alegorija Zeitgeista, svjesni svojih ograničenja i jalosvosti praktičnih pokušaja da se ona nadiđu: pokušat će ih razrješiti simboličkim putem, ako i tako.)

4. Držimo se razumljivosti i jednostavnosti. Želimo biti pristupačni svima. (Što neće biti teško: u Hrvatskoj tek nešto više od 8 % građana kupuje novine, pa je dakle svih 14 000 Hrvata zaista osvojiva i dostupna ciljna skupina; jedino se bojimo da će u širenju eventualističke literature jedina nepremostiva prepreka biti upravo njena razumljivost i jednostavnost. Prebrzo se razumjelo da je riječ o jednostavnim ljudima i, što je gore, mislima.)

5. Naše teme su ono što smo čuli, vidjeli, doživjeli, ali dozvoljavamo si pisati i o onome o čemu ne znamo ništa. (Prvi dio ovog skrušenog prizanja oslanja se na denuncijanstkopolicijski karakter pisanja dobrog dijela pismenih Hrvata, dok je drugi povlastica književno-znanstavenoga idioma; u svakom slučaju, ovo i nije odmak od Tradicije i hrvatskog literarnog mainstreama.)

6. Ne vjerujemo u žanrove. Smatramo ih nepotrebnima i ograničavajućima. (Žanrovi nisu predmet vjerovanja. Iz te zabune kao korolar slijedi njihovo suvišno odbacivanje. Ali, i ono je već genre-scena u naroda koji su zakasnili u povijest. Barem onu književnosti.)

7. Odbijamo biti politički korektni. Politička korektnosti je fašizam. Pišemo kao što mislimo, bez uljepšavanja. (Nazvati gospođu direktorice, a ne direktore, to je fašizam. Eventualisti to i pišu, jer to misle. To misle, jer su idioti.)

8. Težimo univerzalnosti. Mogućnosti da se naše priče čitaju bez obzira na mjesto i vrijeme.
(I komunisti su težili univerzalnosti, baš kao i ukupni prosvjetiteljski projekt. Očito, eventualisti su na poziciji moderniteta, tj. tradicionalno kaskaju 50 godina za svjetskopovijesnim standardom u Duhu; ali, to je tako još od Fritza i nordijskih dramskih magluština. S druge strane, prisvajajući iz svoje partikularne perpektive pravo na univerzalnost, evenutalisti nastupaju kao Ideolozi par exellence. Naša posla.)
9. U vremenu jeftinih senzacija za književnost nema vremena. Onima koji nam posvete svoje vrijeme pružit ćemo sve ono čega su se zbog nas odrekli. (I opet rijetko viđeno samobičevanje: u vrijeme jeftinih senzacija, kao što je evenutalizam, nema književnosti, ali, samo u Zagrebu. Već u Budimpešti ima je u izobilju. Navodno čak i u nekim dijelovima Azije.)

To je jedan klan, dakle.

O'blogeri

Nasuprot su blogeri. Oni nemaju manifest. Oni su postmoderni: imaju svoja unosna zaposlenja, ali, za razliku od modernih, poput Kafke, oni zbog toga nimalo ne pate. Birokracija je Zakon, dok je sdruge strane Uživanje koje ona pruža; o Birokraciji i Užitku vidi diva iz Ljubljane (Nad-ja, simbolički poredak, ospcenost zakona, zapovijed, Enjoy, etc.).

Blogeri su jebena ekipa: oni su Nevidljiva ruka države, posisali su s majčinim mlijekom poduku o mrašu kroz institucije, i Književnost im je samo hobi, kao Lordu Byronu: u sretnijim slučajevima, blogeri se pera laćaju kao klinci koji gitaru uzimaju u ruke ne zato jer su božji instrument, pa imaju misiju odsvirati par taktova glazbe sfera za svoga ovozemaljskoga života, nego im je gitara surogat za velik kurac: kad si Književnik, valjda, više jebeš! Kao što vidiš, Blogeri Književnosti pristupaju krajnje praktično, izlazeći iz teksta u kontekst. Posljedica je to nadilaženja modernističkih manifesta, počam od Komunističkoga, te zahtjeva za revolucionariziranjem svijeta: oni ga više zaista ne žele samo različito tumačiti, jer ga već odavno mijenjaju, uglavnom u svoju korist. U tom su smislu Blogeri next-generatio FAK-a, pretorijanske pseudointelektualne garde Saurona, koji je mislio da će mu par Jugoslavena, poput El Klasika, priskrbiti moralnu intaktnost i duhovnu zaštitu od nasrtljivih falangi nacionalističke desnice (ergo: svih Hrvata). Naravno, Blogeri to nisu u smislu lišenosti patriotiskih osjećaja, jer, za njih itekako vrijedi ibi bene, ubi patria, nego su naprosto od samoga početka uronjeni u suvremene medije od kojih rade i sredstvo ali i sadržaj svoje literature: koliko je medij (o)poruka, toliko je ta poruka bezostatno medijski uvjetovana: ne samo da ono čega u medijima nije, nego smo mi ti koji određujemo čega će u medijima biti, a što ćemo izostaviti. Mediji formiraju, a ne informiraju, kako veli prepametni Žarko Puhovski.
U tome su u dalekoj mjeri nadmašili eventualiste, koji kao outsideri naivno misle manipulirati medijima, ne razumijevajući temeljni Warholov postulat o privremenosti medijskoga interesa i slave: jest, bit će i oni slavni na 15 minuta, ali, i tu je ironija, samo na 15 minuta! Blogeri to rade stalno, iznova, besplatno, bez ulaganja u vlastiti marketing, a opet neodvojivo od njega: to je i temeljna karakteristika te poetike: pisanje kao marketing! Nije čudno da jedan od čuvenijih književnika ove ergele tematizira upravo vlastiti akviziterski CV; riječ je, jasno, o Vladi Buliću.
I tu konačno dolazimo do sukoba: očito, riječ je o marketingu, bio on event ili dnevno web-oglašavanje pisaca bloga!
Radi se naprosto o podijeli tržišta, tj. ulica, i, na ulici se sukob i morao riješiti.
Nije čudno što je onda i Kizo, koji je po vlastitom priznanju čovjek s bokserom i dosjeom, otišao do Močvare. Iako se on klonio takvih obračuna, solidarnost i nekakva štemerska etika nagnale su ga da priskoči u pomoć svome klanu. Kao etički stav to je razumljivo, kao estetski, gotovo neobranjivo: ta, vidite kako je ružno skončalo!
A, ako već ne želite priznati da je područje umjetničkog sfera onog Lijepog, barem se zadržite na Uzvišenom. Koje su pak konzekvence takvoga stava, o tome drugi put.
Cveba, nadam se da ti je sada sve barem malo jasnije. Bok!
P.S.
Kao što kaže i sam Markiz, očito je da se tu mnogi pretvaraju u literarne tajkune. Ogromna je tu lova u igri. Vidiš samo kako je gospodin Lijevak, od izdavača, postao siva eminencija HRT-a! Književnici drmaju Hrvatskom, samo se to nitko ne usudi glasno kazati!
Sada su se počeli ubijati i po ulicama!
Samo nam je još to trebalo! Vidiš što su napravili od onog dobrog čovjeka na Ju Bi Tu, ministra iz Virovitice!
Ulice su hrvatske metropole ponovo nesigurne. Horde sljedenika Eventualista i Blogera vode bitku do istrebljenja. Tko će tome stati na kraj? Postoji li moralna instanca, ako je već pravna država nemoćna, da restituira načelo zakonitosti i vrati mir na naše ulice?
Građanin više nije siguran ni u močvari!
Olovna vremena: čovjeku u obranu vlastita dostojanstva preotaje samo kutija olova.
Kalibar '45.

NEMANJA 25.02.2007. 13:46


- 02:13 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Tomislav Čadež: nova pjesma koja se zove

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Eto, Nemanjo, ovo je, staromodno rečeno, socijalna pjesma.


Unajmio sam na nekoliko dana stan u Splitu,
na Spinutu, u kvartu koji me najviše podsjeća na zagrebačku Knežiju,
drveće je lijepo izraslo među socijalističkim kubusima,
rječiti grafiti, «kapitalizam je droga za siromašne»,
Knežiju od gradskih senzacija odsijeca željeznička pruga,
Spinut je zazidao Kineski zid, najveća splitska spavaonica,
zastrašujuća zgrada koja zaklanja pogled na svijet,
na stadion,
unajmio sam taj stan poslovno, jer nije bilo mjesta u hotelima,
na njemu je stajala pločica s prezimenom moje bivše supruge,
dolazili su pisci,
donosili još mnogo podudarnosti,
o sebi, o meni, o svijetu koji je naoko zajednički,
došao je Karakaš, donio je jabuke iz Dugopolja,
pozdrav od Beadera, koji se guši u Dubrovniku,
kojiput je prespavao, kojiput nije,
isti je lik iz svojih priča,
kao i o Beaderu, i o njemu sam već napisao pjesmu,
zaključujem da je još zabrinutiji,
misli brzo, neočekivano,
malo jede, mršav je,
lebdio je između života i smrti,
vrelina se provlači kroza škure,
gledamo u televizor,
on sjedi uspravno, preblizu,
neće ništa piti a žedan je,
žedan je, štedljiv naspram budućnosti,
usamljen je među ljudima,
od danas do sutra,
ispod prevelikog šešira,
navratio je Šovagović,
i o njemu sam napisao pjesmu,
zamračili samo dnevnu sobu,
objesio sam ćebe o kuhinjski prozor,
sad će pokus monodrame,
Karakaš luta,
i dalje luta,
ozbiljno shvaća svaki dar prirode,
čak i civilizaciju, čašu iz koje je pio samo jednom,
lio sam u sebe velebitsko pivo tjedan dana ranije,
poslije premijere filma Kino Lika,
u vrtu pulskog kafića,
snimio ga je po Krakaševim novelama isto Ličanin, Matanić,
Karakaš je osjetio trenutak kad tri tisuće ljudi u Areni
zaplješće njemu,
potom se povukao,
patrolira splitskim kalama,
upoznajem njegove urbane likove, svoje vršnjake,
jedan je doktor, u svojoj branši najbolji u gradu,
rastao se, neprestano pokušava,
prošle dvije Norvežanke koje, čuje, traže skipera,
i odmah se prijavio,
pola sata ranije na Peristilu plesačice salse,
pita najpogodniju kako bi mogao postati član njihovog kluba,
kad prvi put može doći?,
drugi je sudac, općinski, bude ga u tri ili četiri sata ujutro,
jebu mu majku, gone ga letvama, nabio šiltericu,
uljudno se skriva, pokazuje diskretno, samo pogledom,
spodobe u mnoštvu ispred skupog kafića,
«ovoga sam, evo, osudio na četiri mjeseca...»,
kruži priča da je u sudnici zmaj, neumoljiv poput grčke sudbine,
a izvan nje je, eto, svjestan vlastite nemoći, u jednom zaostalom društvu,
gdje poštene suce mlate letvama kao da su seoski blese,
treći je Karakašev prijatelj patolog:
«Em ti boga, svaki dan četri mrca rastavim za devet hiljada kuna misečno»,
piju pivo, na godišnjem su,
nikamo neće poći,
Šovagović se za koji dan pojavio na Pagu,
čekao sam ga,
napokon će odigrati vlastitu monodramu,
svoju najveću ulogu u životu,
sad, u četrdesetima,
je li naučio tekst?,
bolje se osjećam jer sam poveo pleme,
djevojku i sina,
i prvo jutro pisao sam novinski članak,
u svijetloj sobi zagušljivog apartmana,
a oni su se umirili,
gule krumpir
čuo je za nju ali svega su se dosad jednom vidjeli,
sad su skupa započeli dan,
petogodišnjak ima brojne planove,
upada tati u sobu,
juriša na tastaturu,
intervenira u tobože svet poredak,
izbacujem ga,
kao da ih više ne čujem,
još sam pisao pa sam dopisao,
kroz kuhinju, sobu, ravno na terasu,
nosili su plastične kante s vodom,
jednu za drugom,
možda desetak kanti,
kad bi je napunio u umivaoniku,
dječak bi veselo zapomagao «poplava!»,
tek što bi dovukla deset litara na balkon,
on bi ih izlio,
bilo je vruće,
njega sam našao u kupaćim gaćama,
polivenog,
mokrog, ushićenog,
vodonošica je istom kuhala i pekla,
izmorena,
oboje su nešto krivi,
ne znam što,
pa kažu,
pokucala je bila, na vrhuncu zabave,
gazdarica,
opazila je slapić što se sjurio
s balkona ponad njezine debele glave,
pa je zarežala: «Znate li koliko mi plaćamo kubik vode?»,
u Karakaševoj noveli i Matanićevoj pokretnoj slici
seljak je uskrati i bolesnom djetetu,
prije će je dati volovima,
«Mi ni cvijeće ne zalijevamo, čekamo kišu»,
odbrusila je na ispriku,
a petogodišnjak se isprsio, prekrižio ispred sebe
plastičnozlatne, baroknokineske mačeve i rekao joj:
«Otrovna babo!» i de facto je otjerao,
nestala je iza vrata,
pa su se smijali,
zavoljeli su se,
kiša neće pasti možda još mjesec dana,
sve ima svoju cijenu,
Šovagović je igrao za budućnost,
dojurila su tri cigana,
u velikom, starom opelu,
iza ponoći,
na brdo ispred crkve sv. Marije,
gdje se povukao posljednju noć prije praizvedbe,
da proba gledajući u zid,
dotjeran pred zid,
istom su ga ohrabrili,
sebi smotali joint,
drže štandove, govore sve jezike,
početkom lipnja mađarski, u drugoj polovici češki i slovački,
srpanj je za sve pomalo, «samo Nijemaca više nema», Slovenci,
osobito dragocjeni Nizozemci, a onda, u kolovozu,
u paški konclogor za turiste pristignu Talijani,
čiji jezik i smisao za kupnj i cjenkanje ovi naši ponosni Romi najviše cijene,
Šovagović je pak svoj krucijalni tekst pohranio u fascikl
s logotipom krovne hrvatske romske udruge,
i tu ga na brdu, u tamno i divnožuto osvijetljeno doba noći
sustižu podudarnosti,
«Moj djed mi je rekao da smo mi, Šovagovići, Cigani»,
rekao vižljastim poliglotima, a oni su se uozbiljili,
sjao je mjesec,
unio je nešto ponosne patetike u taj prizor,
sutradan uvečer odigrao je čudesno uspješno,
u svemu je pogriješio osim u odluci da bude na sceni,
moj petogodišnjak smijao se na točnim mjestima,
zbližio se s mojom djevojkom toliko da je grli,
i tuče je,
mali, zbunjen čovjek koji se bori za prevlast u svijetu odraslih,
popeo se na pozornicu iza Šovagovića,
pokraj kreveta je ostao bokal s vodom i čaša,
bio je žedan,
ja sam mu natočio i dodao:
«To je čarobna glumačka voda, jesi li siguran da je želiš popiti?»,
on je, naravno, htio,
znao je da Šovagović proba noću,
i da Karakaš sam sebi može odvojiti palac od ruke i skriti ga u dlan druge,
a i uvjerio sam ga i da je starinski krevet,
na kojem je počivao Šovagović,
specijalno za predstavu ukraden
jednoj zločestoj babi.

- 02:02 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 16.08.2008.

Denis Kuljiš: Brioni i

društveni ritual tranzicijske Hrvatske

Datum: 28.07.2007 20:28

Image and video hosting by TinyPic

Sjedili smo u kavani na brijunskoj rivi, u foteljama pletenim od šiblja kakve su nekoć stajale ispred splitskog hotela "Park". Kao i ovdje, na terasi toga hotela na Bačvicama priređivali su se tada, dok je Bog još hodao po zemlji, večernji partyji za oficire indonezijske krstarice što bi doplovila u prijateljski posjet europskoj metropoli nesvrstanosti i bjelosvjetskog bleferaja.
Za party su bile propisane svečane toalete - muškarci su odijevali smoking ili svečanu uniformu, koja se opasavala zlatotkanim širokim pojasom što je kao kopču imao jugoslovenski grb: baklje su se udijevale u klasje. Žene su pak nosile haljine od tila sa šljokicama te navlačile bijele rukavice iznad lakata - sve je bilo jako formalno, a ne kao sad, kad Mićo Carić ovamo doplovi na jahti tek nešto manjoj od one indonezijske krstarice, a nitko ga ne dočeka, nego mu samo ja, u prolazu do kavane, gdje ispred hotela `Neptun` pijem čaj i čitam `Telegraph`, dobacim - `Bog, stari!`
Pregazilo nas je vrijeme. Stari, šarmantni no pomalo sanjivi `Neptun` otupjela trozupca koji nikako da nađe strateškog investitora, jer se financijsko-poličko-pretvorbeni lobiji ne mogu dogovoriti tko će prigrabiti brijunske krunske dragulje. `Daily Telegraph` pretvorio se u neku čudnu, neinspiriranu mješavinu tabloida i malograđanskog jutarnjeg večernjaka, otkako su ga napustili Conrad Black i Max Hastings - koje bi novine preživjele takav odljev talenta i strasti, pošto su izgubile izdavača koji je sam sebe pojeo od pohlepe i urednika koji je sagorio u veličanstvenoj pozi nepristupačne svojeglavosti i neshvaćene vrline? A što je u onom vicu rekao Nietche: `Bog je mrtav, ali ni ja se ne osjećam dobro...`
Iz pletenih stolaca ispred `Neptuna` možeš osmatrati cijeli društveni ritual tranzicijske Hrvatske. Bila je, uostalom, i bivša žena Romana Abramoviča: doplovila je na dvije jahte, u drugoj, prati je posluga jer, doista, najveći je nedostatak luksuzne plovidbe što skučeni životni prostor na palubi od tikovine moraš dijeliti sa sobaricama i tjelohraniteljima: nisi onda ni morao odlaziti iz dače u Podmoskovlju ili na Tuškancu.
Prolazili su glumci i glumice koji uvijek podignu ovakva mjesta na kojima dominira elevirano prostaštvo anonimnog novca, a jedan komedijski par, koji kao da je ispao iz `Bitange i princeze`, sastavljen od glumca i kritičara, izvodio je permanentni skeč lutanja i zabune, na biciklima, s mobitelima, kao u pitomoj, brijunskoj verziji filma `Bogovi su pali na tjeme`... Nikako se nisu mogli pronaći kod Indirina indijskog slona, ili azijske slonice Sirimavo Bandaranaike, niti dogovoriti koji ima kljove: muški, ženski, afrički, azijski? Mnoga pitanja s ovog otoka zagonetki ostaju tako, vjerojatno zauvijek, bez odgovora. Zašto je Titov papagaj Koki prestao pjevati arije koje je navodno naučio od Gertrude Munitić, pa samo blebeće - Zdravo! Kako se zoveš? Kako si? Kao da je poslije brijunskog plenuma izgubio i pamćenje i pamet.
Navečer smo se opet svi susreli na predstavi - davala se posljednja izvedba Krležinih `Balada` u izvedbi velikog ad hoc ansambla ljetnog teatra Ullyses. U Prosperovim vrtovima tako se okupila proširena tespijanska obitelj Rade Šerbedžije - svi osim njegove žene Lenke Udovički, koja po Bosni daje vlastitu, mostarsku produkciju `Sevdah opere`. Rade je prošle godine snimio deset holivudskih filmova i četiri velike role u televizijskim serijama, a zatim, s nepojmljivom energijom totalnog radohilika i genijalnog glumačkog freaka - istresao iz lijevog rukava ovaj ljetni teatarski festival koji, kad je najtanji, pet puta nadmašuje Dubrovačke ljetne igre, koje su sa svojim lokalnim bleferima, totalno skrahirale: igrali, ne igrali, nitko i ne haje... Nije vic u politici ili ideologiji, niti je tamošnja Šujica gluplja od, recimo, Ljuštine, zagrebačkog ezdepeovskog tehnika, koji, zapravo, producira Ullyses, ali prednost je Brijuna što ovdje nema lokalne kulturnjačke mafije koju moraš nahraniti i onda joj još titrati.
Za Dubrovnik stoga je jedina nada ono što svi smatraju katastrofom - Grad se prazni, ostalo je šeststo-sedamsto duša, a kad i oni, naposlijetku, svoje škulje u kamenu, prodaju za milijune međunarodnim plotokratima, ovi bi trebali iz Republike izagnati hrvatske vlasti, pa opet uspostaviti nezavisnost, te pokrenuti ljetni teatarski festival koji će voditi sami Englezi. Najbolji je Hamlet na Lovrijencu bio, naravno, onaj sa Danielom Day Lewisom. Godinu dana poslije te senzacije, lokalna se kulturnjačka mafija osvetila - šta osvestila, krvi napila! - izvedbom u kojoj je danskog kraljevića igrao Ivo Gregurević.
To je istodobno bila najava sudbonosnih događaja, kratkotrajne srpsko-crnogorske agresije čije su posljedice uglavnom otklonjene, te hercegovačko-neretljanske obrane, čije posljedice još nisu ni sagledane, iako je ugledni poduzetnik Stipe Gabrić Jambo nedavno otkrio detalje jednog ugovora o pothvatima raguzinskog građevinskog podzemlja.
Ukratko, superiornost Ullysesa, koji nadahnjuje i u svojim improvizacijama, ne zasniva se na neizrecivoj dubini i kulturi kulturnih poduzetnika - ta sam Duško Ljubičić, genij iz Bandićeva konvoja, rođen u mjestu Lički Brlog, gdje se zbiva prvi roman Damira Karakaša, `Kombetari`, o staljingradskim okršajima lokalnih narko-ustaša i pijanih četnika, puši na muštiklu, pak mu to ne smeta da organizira sjajnu ljetnu brijunsku krležijansku smotru, koja bi po likovima što su se okupili, inspirirala samoga Krležu za drugi, tranzicijski dio `Balada`, gdje bi dogodovštine s Hypobankom i ostalim zavrzlamama, bile prikazane kajkavskom burleskom poput ove historijske, koja nikoga ne ostavlja hladnim... `Davno nisam gledao tako dobru predstavu`, kaže mi Mićo dok izlazimo iz gledališta, a ja znam da taj Bagarićev bivši pajdaš, nekoć suvlasnik kockarnice `Tiffany`, misli na posljednje zagrebačko gostovanje čuvenog nizozemskog redatelja Jana Fabrea...

Image and video hosting by TinyPic

Bojan Žižović

I zagrli me Rade oko vrata

Rade Šerbedžija je iznimno čovjekoljubiv
Zna se tako naći oko njega i preko sto ljudi
A on traži još
I još
I nikako da stane
Skupi se oko njega i tisuću ljudi
Pa ne znaju gdje će
Nego s Radetom stoje i gledaju u daljinu
Pitao sam ga da koliko ljudi bi mu bilo dosta
Rade je duša od čovjeka
Pa ne odgovara
Nego samo dušu okreće ka ljudima
I tapša se po ramenima
Dobro je to što činim
A ti si još mlad
Pa ne znaš jednu stvar
Vanesa Redgrejv je moja gošća
Ona je glumica
Velika
Razumiješ
I moraš pred takvim veličinama padati na tlo
I zagrli me Rade oko vrata
Ma čuj Rade
Ona sere
Mislim žena je odlijepila
Ono rastavila se s mozgom
Kaže da je Goli bio gori od koncentracionih logora
I da smo mi napaćen narod
Jer su nas jebali diktatori
Rade kaže da je ono što Vanesa kaže zakon
Zakon, čuješ
Prvi amandman
Kužiš
I zato
Nemoj mali srati o Vanesi
Ona je zlato
Ona je Vanesa Redgrejv
I zagrli me Rade oko vrata

- 23:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Ljuština naredio Darku Staziću da se ispriča Čadežu!

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic


Pijem noćas, koji sat iza ponoći, osvježen vožnjom u gliseru zagrebačkog ministra kulture, pivo u kasarni na Brijunima. Slavlje nakon premijere. Vanka, na terasi, stolovi poredani u pravokutnik, pomiješano meso, grah-salata, malvazija, Šerbedžija, Ivan Račan, kao predstavnik pokojnog oca, neki tamnoputi glumac, mlad, gol do pasa, s gitarom za pojasom, stari Ivo Štivičić sa suprugom. Stotinjak ljudi. Ostajem pri šanku, naručim pivo. Djevojka me napustila, otišla je trčati za jelenima, prikačiti se na internet, koji ovdje stoji samo 50 kuna za pola sata, ili već bilo što, samo da pobjegne izvan dosega moga mukotrpnog radnog mjesta. Baš sam pomislio kako je ovdje dosadno, kadli me zaskoči jedan od braće Stazić, SDP-ovih ludih blizanaca.
- Kad si ti mene vidio da raznosim boce, to je nekorektno - začuo sam pokraj uha, odostrag.
- Kaj?
- Kako si mogao napisati da sam ja ovdje šef šanka i da sam natkonobar. Otkud ti za to dokazi, mogao si me pitati?
- A tko je onda šef šanka? - začudio sam se shvativši istodobno da mi puše u uho brat Darko, ravnatelj Gavelle i Ljuštinin posilni a ne brat Nenad, koji je saborski zastupnik a koji je isto ljutit na mene jer sam napisao da nisam siguran da oni katkad ne zamijene mjesta, pa onda i Nenad skrbi za vinsko zdravlje glumačkih zvijezda.
- Mogao si me pitati.
- Hi-hi, pa sam si me poslužio kad ti je Ljuština naredio da mi se ispričaš jer si mi zabranio ulazak u Gavellu. Naredio ti je da mi doneseš buteljku, natočiš mi pola čaše i digneš svoju na pozdrav. Vidio sam te i kako brojiš gajbe.
- Ti si nekorektan, ja to tebi nikad ne bih napravio.
- Ihi-hi! Ja nisam nekorektan, samo sam osvetoljubiv i pravdoljubiv. Odi, lijepo, u rodno mjesto. Ne želim biti vulgaran i samo zato te neću poslati i u pizdu materinu. Ma, kurac, odi u pizdu materinu.

Vratio sam se za šank a Stazić se vratio Staziću. Obojica su me mrko promatrali. I dalje nisam znao koji je koji.

lečenipravoslavac 16.08.2008. 00:16

Image and video hosting by TinyPic

Glumci govore masu teksta, a teksta nema

Piše: Tomislav Čadež

Redateljica Lenka Udovički potrudila se oko mnogo detalja. No taj je trud nedovoljan da poništi osnovni nedostatak: ničim iniciranu patetiku

BRIJUNI - Druga ovoljetna premijera Kazališta Ulysses, “Romeo i Julija ’68”, ostavlja dojam edukativne radionice, u sklopu koje je uvježban jako patetičan igrokaz o toj godini u svijetu. Kao redateljica je potpisana Lenka Udovički i ansambl.

Taj ansambl ima osamnaest glumaca koji izgovore masu teksta, uglavnom sročenog kao u TV kalendaru, i zašto su još opterećeni režijom? Izvedba nema tekst, nego je dramaturginja Tena Štivičić (opet uz pomoć, kako je navedeno, ansambla predstave) na licu mjesta čeprkala po povijesnim izvorima i dopisivala replike brojnoj ekipi. Rezultat, ukratko: puno babica, kilavo dijete.

Puno truda

Dakako, mnogo je truda uloženo u ovu predstavu, ona je, među ostalim, i pokušaj mjuzikla, a komplicirane pjevne doskočice za izvedbu uživo, što ih je sročio Nigel Osborne, glumcima su preteške, oduzimaju im glas i koncentraciju.

Predstava traje oko sat i pol i za to vrijeme među akterima defiliraju teme od Vijetnamskog rata preko pokolja meksičkih studenata uoči Olimpijade u Mexicu do “lipanjskih gibanja” u Jugoslaviji, a u sve se, s vremena na vrijeme, upletu mladi Romeo i Julija.

Talentirana Maja Posavec

Nju igra talentirana Maja Posavec, no koja ovdje igra namjerno naivno, što ne prolazi jer nije duhovito nego jedino sporo, a Romea igra Chris-Gerard Heywar, Amerikanac afričkih korijena, koji ima sjajan stas, puno sluha, ali ga krasi i slabašan, suh glasić, s kojim teško da može dogurati do glavne uloge.

Bolji od ostalih, dakle najmanje patetični, jer cijela je predstava dozlaboga patetična, bili su Damir Šaban, Slavica Knežević i Ksenija Marinković. Najmlađi glumci, među kojima su i tri Amerikanca, zabavljaju publiku ponajviše fizičkom spremom koju je koreografkinja Natalija Manojlović iskoristila da ih permanentno razbacuje po sceni poput gimnastičara ili baletana.

Udovički se potrudila oko mnogo detalja, pokušala je iskoristiti jednostavnu scenografiju Zlatka Kauzlarića Atača, veliku, nisku crnu platformu koja zaprema gotovo cijelo dvorište tvrđave Minor, kao “pozornicu svijeta”, i u nekim prizorima dolazi u prvi plan mašta, ako već ne igrom proizvedene emocije, no taj trud je nedovoljan da poništi ničim iniciranu patetiku.

- 01:22 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 15.08.2008.

Povratak Izgnanika

Image and video hosting by TinyPic
Dječak, na mostu, pored svoje ugleda još jednu sjenku. Kad se osvrne, vidi da je sam. Mnogo godina kasnije, na istom mostu, primjet će da više nema ni svoju sjenku, ali tada će mu biti svejedno.

IZGNANIK 14.02.2007. 17:31

Image and video hosting by TinyPic

ISPRED STAKLENE ZGRADE U KORANSKOJ

Ispred staklene zgrade u Koranskoj ulici hodam skoro svako jutro. Tamo ima jedan tek izlegli vrapčić kojeg je napustila majka-ptica. Zaposlenici staklene zgrade u Koranskoj napravili su mu malu kućicu od kartona. Tu je kućicu mali vrabac svu zasrao izmetinama, ali djelatnici iz staklene zgrade mu usprkos tome svako jutro donose novu hranu: komadiće zemičke, bobe grožđa, košpice, zob. Sva me ta aktivnost navela na pomisao da u toj velikoj, staklenoj zgradi u Koranskoj rade veoma plemeniti ljudi.

14.02.2007. 17:43

LIJEČENI I RAKUN

Liječeni katolik je šečući kroz šumu uhvatio rakuna za rep. Rakun je cičao. Liječeni ga upozori:
- Živino, ako ne prestaneš tako odvratno cičati, što me podsjeća na dječji plač, uturat ću ti kurac u rodnu rupu!
A, rakun mu odvrati:
- Pa i Filip Šova mi ga je turao dok je išao u Sloveniju, pa još uvijek slobodno trčim kroz šumu. Doduše, katkad me za oblačna vremena zna zapeči u šupku.
Liječeni se zbunio i otišao doma pisat knjigu. Seljani su prepričavali kako je toliko smušen da ga i jedan običan rakun može zašprehat.

29.01.2007. 22:02

POVRATAK U BUDUĆNOST

Neda mi se. Nekad nisam radio e da bi se mogao posvetiti pjesništvu, a sad ne radim jer mi se jednostavno neda. Stara mi je vitalna, solidno zarađuje i kuha tu zdravu hranu. Čak se možda mislim vratit živjet kod nje kad dam otkaz. Želim nanovo u svojoj dječačkoj sobi čitat 'Petlju' Pavla Pavličića, navečer izać na klupicu na pivo, a onda do ponoći usnut uz kakav film na HTV-u, osluškujući kako mama tako živo diše u onoj drugoj sobi i daje mi dojam da beskonačno i mirno i da ćemo i dalje tako beskonačno i mirno živjeti. Onda dolazi nedjelja i patkica i mlinci, i zvuk usisavača, pa će doći zima, a mama će praviti zimnicu, a ja ću šetati po nasipu malo sniježnom i tako, proći će život, a da ću ga preskočit kao osnovnoškolac kozlića na fiskulturi.

24.04.2007. 17:30

JERGUSONOVE NOVELETE

Da, i ja se ipak ne bih mogao vratit majci pod skute, al srećom živi blizu mene pa samo odskakućem tamo kad osjetim glad i kad mi nagriženi želudac traži nešto toplo i tradicionalno (poput Jergusonovih noveleta). Sad me jedino iz privida može odvući tjeskoba tzv. rata za vodu i sličnih sranja koja su izgleda pred nama. Ne vjerujem da ću uspjet predugo opstat u darvinističkoj selekciji koja sljeduje i koja će tržiti mnogo snage. Bojim se da će mi neki žednici iz već sušom zahvaćenih dalekih predjela starim strojnicama banut u stan i zauzeti mi životni prostor i moju pipu s vodom pod kojom za ljetnih vremena volim namakati racku. No, uvijek smo se nečeg plašili; Trumanovih jaja, atomske bombe, side, 1984., pa bu i sad bilo tak kak bu bilo, a nigdar ni bilo da ni nekak bilo...uzdiše pretili Vitez, od pare iz cvićeka zamagljenim pepeljarkama (sleng: naočalama, prim.a (t))

25.04.2007. 14:41

POETESA

Sviđalo mi se kako je ta poetesa Stamać htjela i glumit, pa je i glumila u 'Nausikaji' ženu-paučicu. Gledao sam taj film s nepunih 24 godine i ne sramim se priznati plakao. A onda kad sam još shvatio tko joj je otac i koliko zbog njega trpi.... I ona je nasljedila očev malen rast, ali bajronovsko srce kucalo je u njezinim bijelim Njedrima. zatim slikanje za Plejboj na pradjedovoj grobnici i zlobni smjeh urednika da je loša pička, ali ipak su je slikali. Ti iz Plejboja su sve debili. Ona je prema nekamo išla i sagorjela. Jednom je gostovala i u knjižnici 'Bogdan Ogrizović' kod Sime Mraovića. Afektirala je, bila glupa ko kurac, ali želio sam je sve više. Onda sam saznao da ju je čak i Simo trpao. Tu me već malo počela hvatati mučnina, i od tada joj gubim svaki trag. Podsjeća me na pjesmu Bijelog dugmeta:
'Izgledala je malo čudno
u kaputu sivom krojenom bezveze.'


Image and video hosting by TinyPic

FANTOM SLOBODE

Ako nema Liječenog nema ni privida slobode.
'Uđe Liječeni u uredništvo Fantoma slobode.
- Ima li kakvih pisama čitatelja za mene? - upita pomalo pompoznim glasom urednika deska.
- Ima jedno - odvrati urednik.
Liječeni počne ridati i čupati s tjemena čuperke prorijeđene kose. Bolje da i ne pokušavamo zamisliti na koga je Liječeni posumnjao da je pošiljalac tog pisma. Upletena je, pouzdano znam, i onostranost.'

04.02.2007. 18:18

LIJEČENI DO BUNDEKA

Naletio sam sinoć na Liječenog. Nije to bilo slučajno; podsvjesno sam ga želi susresti, pa sam ga i susreo. Stakla od naočala bila su mu zamućena; plakao je. Na puloveru i izbljedjeloj traper jakni vidjeli su se tragovi bljuvotine; po svemu sudeći Liječeni je bančio cirka tri noći, onako neprestano, trezneći se ujutro juhom od bundečkog mulja gdje je dolazio da se pere na vodi.
- Liječeni, u čemu je problem, zašto više ne dolaziš? - upital sam ga.
- Poezija me predaleko odvela - otpovrnu on.
- Do kuda, možeš li otprilike lokalizirati?
- Do Bundeka.
Zamislil sam se nad ovim pomalo (ba)zenističkim odgovorom. Liječeni je tada pobjegao, kao klošar po kojeg je došla tetka iz Vrgorca da ga vrati među ljude i obitelj, a on to ne želi.

14.02.2007. 16:36


- 01:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 13.08.2008.

Tomislav Čadež: prevrednovanje svih vrijednosti

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Pokojni akademik Dragutin Tadijanović nije zaslužio ni jedan pošten pjesnički život a proživio je cijela dva ljudska. Njegova sitno nakićena, promoćurno eskapistička, seoska poezija oduvijek mi je išla na živce. Pogledajte, na primjer, ovu njegovu glasovitu pjesmu, kojom Sistem već desetljećima maltretira đake i studente, a mene je jutros, neispavanog, udarila u glavu sa zida Kazališne kavane, gdje ju je neki domoljubni dekorater okačio svečano uramljenu:

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Naslov pjesme otkriva vrijeme radnje ili možda vrijeme pisanja a možda i časove pjesničkog bdijenja. Primamljiv, gotovo odličan naslov. Jedino što valja u pjesmi.

Prva dva stiha sastoje se od izjavne rečenice, u kojoj lirski subjekt nastupa kao pripovjedač. Doznajemo da je noć, gluha, dakle tišina, i da neka žena, pjesnikova majka, u toj tišini klopara tkalačkim stanom. Dakle, nije tišina, nego klopara taj tkalački stan, i to non-stop, dugo u noć.

Zatim ide dvostih lišen gramatike, pravopisa, logike, smisla, također oblikovan u izjavnu rečenicu:

Njen pognuti lik i prosjede njene kose/Odavna je već zališe suzama.

Tadijanović, opće je poznato, uvijek nastoji koristiti interpunkciju kao neutralnu semantičku ispomoć pa je taj dvostih trebao razdvojiti zarezom da mu podari značenje na koje, doduše, možda i nije ciljao: mater je toliko stara da je već proživjela sve životne nedaće i te su je nedaće (možda i, neizrečeni, ljudi-subjekti) odavno zalili suzama, odnosno rastužili.
Na stranu sad činjenica da Tadijanović ne poznaje dovoljno funkciju pridjeva*, pa umjesto neodređenog oblika pognut koristi određeni oblik pognuti, baš kao da je i zagorski kumek a ne samo slavonska lijenčina, zanemarimo i da priloška oznaka glasi odavno a ne odavna, sve to pripišimo pjesničkoj slobodi, no ne možemo zaobići činjenicu da je pjesnik možda ipak doslovno mislio to što je napisao. I da je točno zapisao ono što je doista i mislio da zapisuje. Što je, k vragu, htio reći?
Dakle, možda je u tom dvostihu pjesnik vješto promijenio fokalizatora i direktno upao u staričinu perspektivu, koja kaže: sažalila sam se nad sobom, nad svojim pognutim likom i prosjedom kosom, pa me sad te slike vlastite starosti takoreći same od sebe zalijevaju suzama.


Ukratko: prva četiri stiha prikazuju staricu-majku koja klopara za tkalačkim stanom i žali samu sebe što je stara. Lik koji smjesta može produljiti Trnoružici na krstitke i usput ponijeti vreteno.
Zatim se lirski subjekt vraća na početnu, “neutralnu” pripovjedačku poziciju e da bi nam otkrio što bi majka mogla vidjeti pogleda li kroz prozor, a što vidi on, lirski subjekt, vjerojatno lebdeći na pjesničkom ćilimu ispred njezine kuće. A on ponajprije vidi trak lampe, i to s prozora. Tadijanović se uvijek klonio nepoznatih susreta s riječima pa se čudim otkud mu smjelost da lampi pridoda trak. Traci se obično pridodaju svjetlu, onako kako se kraci pridodaju žabi, a ne babi, osim ako je posrijedi metafora, a ovdje nije… A to što se taj trak pružio s prozora i nije nelogično, osobito usred noći, ali je mnogo upitnije kako to da se pružio po snijegu što vani pada i to cijelim dvorištem. Nije se dakle pružio po snijegu koji je na zemlji, jer taj snijeg, logično, više ne pada. Pružio se, jedino moguće, po pahuljama koje tek pristižu na tlo. Pružiti se po nečemu što sitno pada ne može čak ni svjetlo, no stvar je zataškana tako što se sve to događa:

u tišini bez kraja, u tišini bez kraja…

Ostavio sam tri točkice na kraju stiha djelomično ga krivotvoreći; on završava dvotočkom koja najavljuje sljedeću senzaciju:

Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili


Ugledamo, dakle, jeftin kič anđelaka, koji i ne mogu imati do nježne ruke, možda malko buhtlaste, podstavljene, tako da ih hladne zvjezdice i ne bockaju pretjerano neugodno dok ih pokušavaju spustiti na zemlju bez imalo buke. Međutim, tko još, osim nas, ugledava te marljive angeluse?

Po svemu sudeći, pripovjedač, lirski subjekt, povukao se u visine, daleko od trakova i njihovih pružanja te svijet pjesme, skupa s pristiglim anđelima, opet prepustio majci i njezinu pogledu iznutra.
Ona više nije stara jer sad otvoreno iskazuje zadovoljstvo činjenicom što anđeli rade tiho, pazeć da ne bi zlato moje probudili. Nepristojno bi bilo iskazivati sumnju u tvrdnju da je to zlato sam pjesnik, dok još nije znao pisati. Dakle, majka ne žali samo što je stara, nego se dodatno muči prisjećanjem da je nekad i njezin sin bio dijete a ne, kao sad, odrastao pjesnik.
Na toj slici pjesnik prestaje graditi pjesmu, preuzima njezin nedovršeni trupić opet kao pripovjedač, i to rezoner, koji ponovno naglašava da je majka žalosna (zato što je stara?), te joj upućuje retoričko pitanje na koje, dakako, ne očekuje odgovor:

…kaži, što sja
U tvojim očima
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?


Ukratko, pjesnik promatra staru mater, ona je nesretna jer je takva, stara, zajedno im se pričinjaju anđeli, pri čemu je on sretan što je toliko mlađi od nje da ga ona i dalje može doživljavati kao dijete, što opet ne bi mogla da nema anđela.

I još malo snijega, posutog po toj staroj gibanici poput štaub-šećera...


Ekskluzivno za Vaseljenu: Tomislav Čadež

Image and video hosting by TinyPic

Određene neodređenosti o onoj stvari

Njezino djevičanstvo, Kawai, perifrastična je autorica bloga imena Korinina klitoteka: desno, dolje, na blogu se nalazi i Linkovni odgoj: 24 jezična savjeta među kojima je i onaj što učiniti u trenutku sudbinskog izbora između određenog i neodređenog oblika pridjeva.

Kao što Čadež pokazuje, to nije znao ni Dragutin Tadijanović, pa nije sramota posegnuti za Korininim savjetom.

Image and video hosting by TinyPic

Korina

Život je pun teških izbora: sjetimo se, recimo, Sofijina izbora, dvojbe ćevap-kebab, izbora najpovoljnijeg operatera i tarife, izbora za Pjesmu Eurovizije, najljepšu Hrvaticu, blogera dana ili predsjednika RH. Ali sve je to dječja igra (nažalost, bez Brada Dourifa) u usporedbi sa strašnim trenutkom kada treba izabrati određeni ili neodređeni oblik pridjeva.

* Određeni i neodređeni pridjevi

U hrvatskome standardnom jeziku različitim oblicima pridjeva izriče se određenost (pametni) i neodređenost (pametan) što stvara slične probleme kao upotreba određenog (the) i neodređenog člana (a) u engleskome jeziku. Kod nas problem pogoršava činjenica što nema jasne podjele u upotrebi, ali neka pravila ipak postoje i u pomnijem izražavanju trebali bismo ih se pridržavati.

Da sam profesionalna kroatistica, vjerojatno bih znala sustavnije posložiti ova pravila, ali nadam se da će blogeru namjerniku poslužiti i ovakav (horny amateur) kompendij.

1. Određeni i neodređeni vid imaju samo opisni pridjevi i to samo u pozitivu (u komparativu i superlativu dolazi samo određeni vid).
neodređeni određeni

žut - žuti
lijep - lijepi
bijedan - bijedni
star - stari
malen - mali

2. Kad se govori o nepoznatoj stvari, odnosno stvari koja se spominje prvi put, upotrebljava se neodređeni vid pridjeva koji kvalificira predmet i odgovara na pitanje kakav?

(neodređeni)
Toćno: Imam zelen i siv kaput.
(kakav kaput?)

Pogriješno: Imam zeleni i sivi kaput. (ako se prvi put spominju)

3. Kad se govori o poznatoj ili već spomenutoj stvari, upotrebljava se određeni vid koji identificira predmet i odgovara na pitanje koji?

(određeni) (neodređeni) (određeni) (neodređeni)
Zeleni je kaput nov, a sivi je jako star.
(koji kaput?) (kakav?) (koji kaput?) (kakav?)

4. Najveći je izvor nesporazuma različita deklinacija određenih i neodređenih pridjeva. Neodređeni pridjevi (siv) mijenjaju se po kraćoj, imeničnoj promjeni (sličnoj imenici uz koju stoje) koju mnogi govornici uopće ne upotrebljavaju za pridjeve, a određeni pridjevi (sivi) po zamjeničnoj, duljoj deklinaciji koju većina govornika (pogrešno) upotrebljava za oba vida pridjeva.

Neodređeni vid pridjeva Određeni vid pridjeva
(imenična deklinacija) (zamjenična deklinacija)

N siv kaput N sivi kaput
G siva kaputa G sivoga kaputa
D sivu kaputu D sivomu kaputu
A siv kaput A sivi kaput
V - V sivi kapute
L sivu kaputu L sivome kaputu
I sivim kaputom I sivim kaputom

5. Odnosni pridjevi koji završavaju na -ski, -ški, -čki, -ji, -lji, -ni, -nji, -šnji, -aći, -eći imaju samo određeni vid.
poljski, čelnički, godišnji, brijaći...
ne: poljask, čelničak, godišanj, brijać

Određeni oblik imaju i odnosni pridjevi (izvedeni od imenica) koji s imenicama tvore ustaljene sintagme.
kućni red, državni službenik, glavni kolodvor...
ne: kućan red, državan službenik, glavan kolodvor

6. Posvojni pridjevi na -ov, -ev, i -in imaju samo neodređeni vid (Markov, majčin, Čehovljev, ne: Markovi, majčini, Čehovljevi) i zato se sklanjaju kraćom, imeničnom deklinacijom:

Markov kaput -> Markova kaputa ne: Markovoga kaputa
majčin šal -> majčina šala, ne: majčinoga šala
Čehovljev dnevnik -> Čehovljeva dnevnika, ne: Čehovljevoga dnevnika

Dakle, kompletna promjena takvih posvojnih pridjeva u biranom izražavanju treba izgledati kao lijevi stupac, a ne, kao što se najčešće može čuti u razgovoru i neobaveznim tekstovima, desni stupac:

Imenična deklinacija Zamjenična deklinacija

N Markov prijatelj N Markov prijatelj
G Markova prijatelja G Markovog prijatelja
D Markovu prijatelju D Markovom prijatelju
A Markova prijatelja A Markova prijatelja
V - V Markov prijatelju
L Markovu prijatelju L Markovom prijatelju
I Markovim prijateljem I Markovim prijateljem

7. Određeni pridjev obavezno dolazi:

- kao dio osobnog imena

Ivan Grozni (ne: Ivan Grozan)
Aleksandar Veliki (ne: Aleksandar Velik)

- kao dio naziva vrste

pitomi kesten (ne: pitom kesten)
pjegavi ćuk (ne: pjegav ćuk)

zato treba razlikovati ovakve slučajeve:

- velik mravojed (bilo koji krupan mravojed kojeg prvi put spominjemo)

- veliki mravojed (točno određena vrsta mravojeda, Myrmecophaga tridactyla ili, eventualno, krupan mravojed kojeg smo prije toga spomenuli)

- u imeničnoj službi

Doveo ga je stari.
(ne: Doveo ga je star. -> Misli se na oca.)

Žuti se nije pojavio.
(ne: Žut se nije pojavio. -> Misli se na osobu koju zovu Žuti.)

8. Neodređeni pridjev obavezno dolazi kao dio predikata.

Postao je srdit. (kakav?)
(ne: Postao je srditi.)

Auto je prljav. (kakav?)
(ne: Auto je prljavi.)

Ali iduća rečenica može glasiti:

Prljavi auto stajao ispred zgrade.
(koji auto? -> onaj iz prethodne rečenice.)

9. Određeni pridjev uglavnom dolazi u sintagmama s imenicom uz koju stoji (ili bi mogla stajati) pokazna, posvojna ili neodređena zamjenica te posvojni pridjev. Nekima će se to činiti čudnim jer pridjev u prvom i trećem primjeru odgovara na pitanje kakav, ne koji pa time traži neodređeni pridjev (smiješan, glup), ali računa se da ga u takvim sintagmama zamjenica ili posvojni pridjev "određuju" pa zato ima određeni vid.

Neki smiješni tip stoji na vratima.
Onaj veliki brod nestade bez traga.
Njegov glupi način upucavanja kod mene ne pali.

10. Samo određeni prilog dolazi u komparativu i superlativu.

Nisam imala pametnijeg posla.
(ne: Nisam imala pametnija posla.)

Još sam se oporavljala od najglupljeg vica u povijesti.
(ne: Još sam se oporavljala od najgluplja vica u povijesti.)

Nemojte se živcirati ako vam ni poslije brojnih pravila ne bude jasan baš svaki slučaj u praksi. Ova bi lekcija trebala pokriti 90% situacija pa ne dopustite da vam kompliciranost i nedorečenost građe ubije želju za životom.

Image and video hosting by TinyPic

Lepa jezikoslovka, štoviše pametna. Da ne bi bilo zabune, kad sam referisao o Tadiji u svezi prideva, mislio sam na pravilo koje je dama Kawai iznela pod točkom osmom:

"Neodređeni pridjev obavezno dolazi kao dio predikata.

Postao je srdit. (kakav?)
(ne: Postao je srditi.)

Auto je prljav. (kakav?)
(ne: Auto je prljavi.)

Ali iduća rečenica može glasiti:

Prljavi auto stajao ispred zgrade.
(koji auto? -> onaj iz prethodne rečenice.)"

Po toj točki ispada da je Tadija u pravu a ne ja koji ga, tobože s visoka, voštim. Jer on "pognuti lik" spominje pošto nas je već upoznao s njim u prethodnoj rečenici. Dakle to je ona, pognuta. Ali on nije htio reći da je taj lik već uočio, zato je to činjenje i odvojio točkom, nego da ga sad vidi prvi put, to kako je taj lik pognut!¨Kao da je prvi put uočio njegovu pogrbljenost, to je htio reći! Dakle, htio je reći jedno a rekao je drugo, što je naoko ispravno, gramatički, a posve drugoznačno, promašeno u planiranoj semantici pjesme.

Tomislav Čadež


- 20:16 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 12.08.2008.

Post No 700: Dmitrij Golinko-Volfson

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Prolazi li ruska proza danas svoju dugo iščekivanu renesansu? Vrijeme će reći. Jedna stvar je jasna: dolazak dvadeset prvog stoljeća obećava. Čitateljstvo ozbiljne ruske proze povećalo se, utvrđen je sustav nagrada, uspostavljeno je demokratičnije tržište, a ruska književna zajednica gorljivo je prigrlila te događaje
Od 1986. – na vrhuncu perestrojke, Gorbačovljevih reformi, te grandioznog kolapsa sovjetskoga carstva, u Rusiji je buknuo takozvani “čitateljski boom”, i nastavio se do približno 1993. Debeli časopisi s nakladom od nekoliko tisuća primjeraka – poput Novog Mira, Znamie, Oktobera, Zvezde te Družbe Narodov – počeli su sustavno promicati zabranjene autore iz prošlosti te objavljivati djela koja su prije bila pod cenzurom. Broj izdanja bio je tako velik i raznolik da se činilo kao da se lavina obrušava na glave glavnih konzumenata ruske književnosti: liberalne inteligencije. Brzim je slijedom čitateljskoj publici ponuđeno dotad neistraženo naslijeđe ruskih modernističkih pisaca: Alekseja Remizova, Borisa Piljnjaka, Andreja Platonova i Borisa Pasternaka, kao i nostalgičnih tekstova “drugog vala” iseljenika u Pariz ili Berlin – Georgija Ivanova, Georgija Adamoviča, Borisa Poplavskog i Gajta Gazdanova. Obje su se te skupine zauzvrat borile za pozornost čitatelja političkom satirom i memoarskim rugalicama koje je nudio “treći val” iseljeničkih pisaca sedamdestih i osamdesetih, od kojih se većina nastanila u Njemačkoj ili Sjevernoj Americi: Solženjicin, Vladimov, Vojnovič, Dovlatov, Aksjonov, imenujmo samo nekolicinu. Informacijski šok, koji je uzrokovalo eksplozivno povećanje broja čitatelja, bio je tako velik da se do devedesetih činilo kako će masovno upoznavanje s povijesnim rezervama i izvorima ruske proze potaknuti novu kulturnu renesansu.

Devedesete – epoha ne-fikcije

Međutim, početkom devedesetih, zbog pada ekonomije, “debeli” časopisi nisu mogli i dalje tako redovito izlaziti. Tijekom tog razdoblja, umjesto dvanaest, izlazila su samo tri ili četiri izdanja na godinu. Ona su se često pojavljivala kasno, zbog čega je smanjen broj pretplata i izgubljeno karizmatsko značenje. Ni stare sovjetske izdavačke agencije (poput Hudožestvenaje Literature) ni novoosnovani divovski izdavači (poput Severo-Zapada iz St. Peterburga) nisu izdavali nove ili mlađe ruske pisce jer je bilo znatno unosnije izdavati prijevode modernih ili postmodernih pisaca sa Zapada (Joyce, Kafka, Borges, Cortázar, Pavić, Eco itd.), koji su donosili brzu zaradu i velike prihode. (Vrlo kvalitetni prijevodi komercijalno manje perspektivnih pisaca, poput Bioya Casaresa ili Itala Calvina, bili su rijetki sve do gotovo deset godina kasnije.) U međuvremenu ruski prozni pisci uglavnom nisu stvarali djela iznimne estetske važnosti; nekolicina onih koji su ipak izdavani bili su oni koji su dobili status priznatih klasika već prije nekoliko desetljeća (Andrej Bitov, Vladimir Makanin, Fazil Iskander), ali pojavljivalo se vrlo malo novih ruskih imena.
Utjecajni postmodernistički kritičar Vjačeslav Kuricin predvidio je da će devedesete biti epoha ne-fikcije te je, barem glede intelektualaca, imao pravo. Ruski intelektualci bili su željni učiti o zapadnim teorijama, interpretirati metode semiotike, dekonstrukcije, psihoanalize i hermeneutike te pronaći načine primjene tih metoda na ruski kontekst. Istodobno je književno pisanje postalo sekundarni prioritet, služeći uglavnom kao materijal za takvo istraživanje. Zanimanje tog vremena nije bilo vezano uz beletrističku fikciju nego uz slobodni, visoko intelektualni kritički esej, sa svim elementima autobiografije i povijesnog skepticizma te bistrim aforizmima. Živopisan primjer takva eseja jest Rastavanie s Narcisom (Rastanak s Narcisom), knjiga skečeva izraelskog stilista Aleksandera Goldšteina, koja je primijećena na velikom broju uglednih književnih natječaja.

Image and video hosting by TinyPic

Književne medijske zvijezde

Sredinom devedesetih stanje se neznatno promijenilo: u gospodarskom smislu stvari su izgledale stabilno i ta je relativna stabilnost iznenada potaknula razvoj neokapitalističke mitologije, u kojoj je više no ikada “uspjeh” značio akumulaciju novca te se morao postići po svaku cijenu. U književnosti su se počeli pojavljivati trendovski pisci u liku šarmantnih i namjerno skandaloznih medijskih ličnosti. Neko se vrijeme činilo da je dobar publicitet u medijima bio jedini način piščeva kulturnog opstanka. Istaknute osobe iz tog razdoblja – poput Viktora Pelevina, Vladimira Sorokina te malo kasnije Borisa Akunina i Leonida Juzeviča, odgovarale su onome što su mediji tražili; svi su (osim Pelevina) sudjelovali u televizijskim talk-showovima o temama dana i pojavljivali se na naslovnicama sjajnih časopisa i društvenim događajima. Ti su pisci bili čvrsto ukorijenjeni u industriju pop-kulture te su se stalno nadmetali jedni s drugima. Uloga medijske zvijezde dovela je pisce pred masovnu publiku i prisilila ih da govore pristupačnim žargonom čovjeka s ulice, dok su se u isto vrijeme pokušavali svidjeti maloj skupini elite, društvu stručnjaka, koji su imali ulogu intelektualnih navijačica.
Te su okolnosti u drugoj polovici devedesetih otvorile eru trijumfa, “lige slavnih” u ruskoj prozi. Uspjeh pisca nije se mjerio brojem prodanih knjiga ili reakcijom čitateljstva, nego brojem izjava u sjajnim časopisima i visini njegovih predujmova (koji su ponekad bili apsurdno visoki). Dakle, taj se kult zvijezda u ruskoj prozi stvorio prije nego što su izdavačke kuće počele sustavno uvoditi stručnjake za odnose s javnošću i tehnologiju reklamiranja. Naravno, to je samo jedan od paradoksa koji su se pojavili u procesu preklapajućih pokušaja reforme u ruskoj kulturnoj politici devedesetih.
Nekolicina slavnih, čak i onih koji su bili toliko plodonosni i drugačiji poput Pelevina ili Sorokina, teško je mogla zauzeti cijelo književno obzorje. Tako su oko 2000.-01. počela izranjati nova imena, pisci koji su pripadali jedinstvenim stilističkim taborima koji su težili postati novi najveći autori ruske proze. Da se poslužimo terminologijom Pierrea Bourdieua, koji je trenutačno popularan u Rusiji, upravo je prijelaz tisućljeća vratio “društveno igralište” u rusku prozu stvorivši neku vrstu stabilnosti usred toga kaosa. Piščevo zvanje i čitateljeve simpatije sada ovise o postojećim ocjenama, predviđenim tržišnim cijenama i okrutnim igrama u borbi za ugled na stranicama kritičkih osvrta. Trenutačno stanje stvari širem opsegu suvremenih pisaca nudi veće mogućnosti za razvoj javne karijere. Poznavanje djela novih ruskih proznih pisaca postalo je za čitatelje pitanje prestiža, a rasprodaje knjiga postale su prilično unosan posao za izdavačku djelatnost.

Širok raspon političkih strasti

Razvoj sustava nagrada (osim nagrada Booker i Mali Booker postoje i Anti-Booker, Najbolje prodavana nacionalna knjiga, Apolon Grigoriev, Andrej Bjeli, Solženjicin, Severnaja Palmira i nekolicina ostalih nagrada) stvorio je žarišta privlačnosti – često vrlo različita, koja su privukla pisce koji pripadaju različitim estetičkim školama. Ovo stvaranje književnih “salona” potaknule su i izdavačke kuće okupljanjem autora prema njihovim ideološkim preferencijama. Primjerice, Amfora i Limbus Press iz Petrograda ujedinili su Petrogradske fundamentaliste (Pavela Krusanova, Sergeja Nosova, Aleksandera Sekatskog itd.), čija djela pokreću i razvijaju rodoljubne ideje moćne države u mitološkoj formi “carskog romana”. Moskovski NLO (Nova književna revija) i OGI (Ujedinjeni izdavači humanistike) izdaju autore koji su se priključili zapadnjačkom eksperimentalnom ili prosvjedno-strategijskom pisanju. Na primjer, Stanislav Lvovski, slavni prevoditelj Charlesa Bukowskog, nedavno je izdao zbirku proze u NLO-ovoj biblioteci Soft Wave, projektu koji predstavlja književnost koja još nije postala dijelom glavne struje i nije sastavni dio sustava komercijalnog uspjeha.
U ruskoj se prozi danas najviše traže “uvjerljiva” djela s političkim temama. Ta je potražnja toliko snažna da je piscima teško izbjeći bavljenje temama političke euforije i patetične borbe ili sarkastične propasti ove ili one političke istine. U romanima prijašnjih desetljeća – poput Psaloma (Psalm) Friedricha Gorenštejna, Sled v Sled (Trag po trag) i Do i vo Vremja (Prije i za vrijeme) Vladimira Šarova – pitanja etničko-kulturnog identiteta, kompleksi povijesne krivnje i nacionalne traume približili su se metafizičkom i egzistencijalnom, gdje su autori obično zauzimali položaj sveznajućih “viših sudaca”. Nasuprot tomu, u romanima Dmitrija Bikova i Pavela Krusanova u posljednjih nekoliko godina ova pitanja nalaze bolno razrješenje u autorskim nedvosmislenim izjavama snažne političke pozicije ili povezanosti.
U odnosu na to treba spomenuti da je spektar političkih simpatija i strasti koji se pojavljuje u današnjoj prozi širokog raspona. Od anarho-komunističkog odbacivanja vladinih mehanizama zatomljavanja u romanima Aleksandera Prohanova do antiglobalističkih prosvjeda protiv diktata masovnih medija i sredstava kapitalističke proizvodnje u romanima Aleksandera Cvetkova, čini se jasnim da tržišni uspjeh takvih knjiga ovisi o razini autorove obučenosti u fanatizmu, patetici i retorici, a ne o jasno argumentiranom izražaju autorovih političkih vjerovanja. Ta pseudopolitizacija proze, i kulture općenito, znakovita je za Rusiju: obični ljudi koji žive u sadašnjem demokratskom društvu jednako su toliko udaljeni od administrativnih razina vlasti kao što su bili i u totalitarističkim sovjetskim vremenima.

Image and video hosting by TinyPic

Psihodelični kriminal

U svakom slučaju, upravo je duž ovih različitih struja – političke, fantazmičke, struje kulta ličnosti – do sada nejasan tematski repertoar ruske proze počeo dobivati oblik. Bavljenje temama psihodelije, kriminala, medija, političke tehnologije, računala te nerazriješenih tajni (post)sovjetske povijesti postalo je preduvjet da neka knjiga postane “uspješna”. Sergej Kuznecov, popularni moskovski novinar koji dobro poznaje suvremenu zapadnjačku kulturu, nedavno je počeo novu seriju kronika hermetičkih priča detektivskog žanra iz devedesetih. Godine 2003. Amfora je izdala prvi roman iz te serije, Sedam latica. Pomoću psihoaktivnih tvari i tantričke prakse glavni likovi istražuju moguće slučajno ubojstvo. Na kraju, međutim, doznajemo kako zapravo kriminalac nije stvarna osoba, nego desetljeće samo, sa svojom simboliziranom kriminalnom prirodom i svojim klišejiziranim opisima potrage za bogatstvom po svaku cijenu.
Struja u ruskoj prozi devedesetih, koja je s prijestolja pokušala svrgnuti korumpiranu društvenu stvarnost, razotkriti je kao karnevalsku točku ili sintetički programiran privid koji se uhvatio u mrežu virtualne stvarnosti, sada je zamijenjena potragom za misterijima nezamjenjivih – i teško dokučivih – emocionalnih temelja ljudskog postojanja.
U romanu Golovolomka (Slagalica), Garrosa i Jevdokimova, novinara iz Rige, jednodimenzionalni likovi i stereotipne marionete iz računalne igre pojavljuju se kao nositelji ozbiljnih (iako potisnutih) strahova i neuroza suvremenih ljudskih bića. U međuvremenu druga je skupina pisaca gravitirala prema ideji originalnog falsifikata, izrugivanju osjećaja morala i ismijavanju tradicije. Jedan je primjer akcijski parodijski roman od osamsto stranica Belobrov-Popova, Krasni Buben (Crveni tamburin), u kojem se radi o ruskim seljacima koji se služe modernim oružjem u borbi s bandama vampira i vukodlaka.
Naša je moderna proza također počela oponašati popularne filmove, sa zapletima koji se razvijaju prema smjernicama trilera ili horor filma te s dinamičnom akcijom holivudskog filma. Od parodija kriminalističkih ili akcijskih filmova – poput Shizofrenije Vadima Sergejeva ili Mama ne gorjui (Mama, ne budi tužna) Maksima Pežemskog – ili policijskih detektivskih serija – poput Menti (Policajci), Ulici razbitih fanarei (Ulice razbijenih lampiona), Ubojnaja sila (Ubojita sila) – književnost je posudila elemente mafijskog romantizma, nasilne etike profesionalnih ubojica te antinorme ponašanja kao temelj društvenog poretka. Vrlo se često osjećaj realističnosti u ovim knjigama postiže razmetljivim referencijama na pop kulturu ili pojedine marke.

Konzervativni anarhisti

Dakle, iz postojeće mozaičke raznolikosti imena i stilova izašlo je nekoliko struja ili trendova koji su dospjeli u prvi plan ruske proze i koji se i dalje bore za izdavanje i potporu čitatelja. “Petrogradski fundamentalisti” i nekoliko moskovskih desničarskih konzervativnih gurua, pisaca i kritičara (Dmitrij Bikov, Lev Pirogov itd.) predstavljaju “skandaloznu” školu ruske proze te ponovno rođenje velikog “carskog” stila. Taj je pokret prilično omražen i revanšistički. Rusija je, naravno, od supersile postala ekonomski slomljena kolonija globaliziranog kapitalizma, a fundamentalisti vjeruju da će morati iskupiti samu sebe novim mesijanskim idealom, balansirajući između mističkog fašizma i ortodoksne svetosti. Važno je istaknuti da oni koji predstavljaju ovaj pokret nisu zadrti i nepismeni, nego kulturno obrazovani nasljednici neslužbenih underground struja koji su čitali Nabokova i Eca, Borgesa i Pavića, Cortázara i Garcíju Márqueza. Njihov dragovoljni okret prema konzervativnoj ideologiji prije svega je reakcija na postmoderno izrugivanje koje je toliko prevladavalo u ruskoj kulturi devedesetih, a kao drugo, proizvod potrebe tih pisaca da pronađu nove estetske temelje koji ih vežu sa starim patrijarhalnim vrijednostima.
Protagonisti u njihovim romanima jesu ljudi koji su tragično izgurani iz povijesti – mučenici koji se bore za istinu, konzervativni anarhisti koji su spremni žrtvovati zemaljske moralne norme za viša etička i vjerska otkrića. Oni su spremni za etičku super-borbu i voljni činiti užasne zločine u ime zacrtanog cilja: da carska ideologija ustane iz pepela. Okoliš u kojem ti buntovnici-odmetnici postoje nije bezbojna pozadina ruske svakodnevice, nego fantastični pejzaž ili pojedinca ili kolektiva gdje se imaginarna carska prošlost idealizira, a konkretan se život pojavljuje u satiriziranom i neprijateljskom obliku.

Image and video hosting by TinyPic

Desničarski “carski” romani

U romanima Pavela Krusanova Ukus Angela (Ugriz anđela) i Bom-Bom jedna transformirana Rusija postaje predmet takvog fantazma, koji ponovno uspostavlja svoj teritorijalni integritet i bori se za mirnu vladavinu jedne nadčovječne figure, ili anđela ili antikrista. U romanima Ilje Stogoffa Macho ne plačut (Mačo ne plaču), Otviortka (Odvijač) i Kamikadze fantazmični motiv dobiva oblik krvavih i divljih slika stvarnosti izvučene iz novinskih članaka, crnih kronika i uličnih tračeva. (Nije slučajnost da je Stogoffljeva zbirka novinskih članaka naslovljena Tabloid.) Lajtmotiv većine tih knjiga kreće se oko jedne buntovničke ili tajne urotničke sekte koja budućnost Rusije ne nastoji razriješiti liberalno-demokratskim načinom, nego mistično-ezoteričnim. Te su knjige istraživanje svijeta koji bi najviše odgovarao budućnosti te odgovora na pitanje koja će vladajuća figura – antikrist ili mesija – pobijediti, pitanja koja autori istražuju pomoću hrabrih i često reakcionarskih parabola.
Dalje, ti su “carski” romani, budući da imaju korijene u europskoj kulturi, obično prilično razigrani i prepuni tekstovnih citata. U Ortografiji Dmitrija Bikova (objavljenoj 2003, dvije godine nakon njegova prvog romana, Opravdanie – Opravdanje), reforme ruskog pravopisa iz 1918. uspoređuju se s napadima na oligarha Gusinskog i NTV (Nezavisnu televiziju) devedesetih te s vladinim napadima na liberalno novinarstvo. Bikov uzima ime Jat za jednoga od svojih likova (jat je slovo koje je izrezano iz ruske abecede tijekom boljševičkih reformi) te mu daje “podvojenu ličnost” koja se sastoji od dviju ključnih figura povezanih s evolucijom ruske liberalne misli: Andreja Šemjakina i Viktora Šenderoviča.
U Ortografiji Bikov ispituje zašto Rusija u dvadesetom stoljeću nije mogla postići svoju povijesnu sudbinu i iskoristiti punu snagu za ostvarenje Velikog imperijalnog projekta za koji je bila predodređena. Radnja tog romana prebacuje se iz Petrograda tijekom revolucije na obalu Crnoga mora, s monstruoznih slika anarhije i sabotaže na dirljivu melodramu, te iz dvadesetih godina u devedesete. I kamo god nas roman odveo, Bikov mora otkriti što je uzrok fatalnom neuspjehu Rusije da se pokrene prema Velikom projektu, te kako ju je svaki preokret i nedostatak spriječio da ostvari utopiju. U kritici se Bikovljev žanr često naziva “imperijalna shizofrenija”; u svojem neobuzdanom ultrakonzervativizmu on se na trenutke čini liberalnijim od najzagriženijih liberala.

Ljevičarske subverzije

Ljevičarsko-radikalna tendencija gotovo je obratan odraz desničarske retorike novog fundamentalizma. Ljevičarski se autori okupljaju oko moskovskog Gileja Publishinga ili izdaju u seriji Kontr-Kultura, koju organizira prevoditelj i politički aktivist Ilja Kormilcev (zatvorski memoari Eduarda Limonova, Zatvorenik mrtvih, objavljeni su ovdje). U romanima Variant Gorgulova (Gorgulova varijanta) Kudrjavceva, Poslednii antisemit (Posljednji antisemit) Olega Gastela, Mutrevolucija (Mutnorevolucija) Dmitrija Pimenova i Sidiromov i Drugie (Sidiromov i drugi) Alekseja Cvetkova protagonist je asocijalni odmetnik koji vodi tajnu diverzijsku bitku protiv mehanizama kontrole i subordinacije. Protagonistov cilj, koji se može ostvariti samo autodestruktivnom i bespoštednom borbom, više nije imperijalistička ideja nacionalne veličine, nego anarhistički program društvene pravde koji se ne potvrđuje toliko pomoću razuma koliko pomoću instinkta.
Snažan i uspješan primjer toga pokreta jest knjiga Alekseja Cvetkova TV za teroriste, koju je izdala Amfora. Autor pokazuje trenutačnu političku sferu stalnih provokacija, krvavu kazališnu predstavu. Simbolički teror u knjizi proizlazi iz institucionaliziranih “jezičnih kodova”; vlada svakoga prisiljava služiti se tim kodovima u svakodnevnom razgovoru. Za Cvetkova je beskrajna dezintegracija ruskog jezika dio rastuće društvene anarhije. U svojoj priči Sni Disangelista (Snovi disanđelista) on ne nudi kreposnu, evanđeosku poruku, nego više mračnu, disanđeosku – o konfuziji u suvremenoj “političkoj podsvijesti”.
No kao cjelina ljevičarsko-radikalna tendencija ruske proze sa svojim revolucionarskim emocionalizmom i kultom histeričnog otpora danas se čini pomalo zastarjelom i čak infantilnom. Nažalost, najzdraviji primjeri ljevičarske misli izgubili su značenje i vrijednost jer ih je komunistička ideologija godinama iskrivljavala. Dakle, nije iznenađujuće da se mnogim čitateljima tekstovi koji primjenjuju ljevičarsku misao na ruski kontekst trenutačno čine umjetnički manje uvjerljivima ili zanimljivima u usporedbi s eulogijskim uznošenjem desničarskog konzervativizma.

Image and video hosting by TinyPic

Ruski cyberpunk

Smještena negdje sa strane u odnosu na političku dijalektiku “desno-lijevo”, postoji struja koja, kako se čini, prilično obećava što se tiče estetičkih inovacija – naime, ruska verzija cyberpunka, koja je nosila mnoge i neprecizne nazive u rasponu od “računalnog pisma” do “teksta kompjuterskog sučelja”. Ako romani Gibsona i Sterlinga monopoliziraju takav sci-fi materijal poput kiborga, virtualnog tijela i bitaka s transnacionalnim korporacijama, njihovi se ruski pandani usredotočuju na dvije zajedničke teme: Internet kao odlagalište otpada, arhiv beskrajnog spama, te na mladu supkulturu korisnika Interneta. Popularni novinar s mreže Max Fray (pseudonim poznate slikarice Svetlane Martinčik) počeo je seriju ruskih futuroloških ili jednostavno huliganskih internetskih epova za Amforu. U romanu Pautina (Mreža), objavljenom pod pseudonimom Mercy Shelly (pravo ime: Aleksej Andrejev, petrogradski internetski aktivist), priča se vrti oko nedisciplinirane razbibrige buduće zajednice hakera, koja je ispričana ironičnim i prijateljskim tonom.
Sentimentalni i religiozni motivi, koji su paradoksalno snažni u ruskom cyberpunku, ponekad daju njegovu djelu značajke autoparodije. Takve su karakteristike sakrivene u prozi petrogradskog programera (te stvoritelja antivirusnih programa DrWeb) Andreja Bašarimova. Njegovi su romani Inkrustator i Pugovka (Mali gumb) već dobili dobre kritike i nominirani su za vrlo cijenjenu nagradu Andrej Bjeli. U Bašarimovljevoj knjizi čini se da je veći dio teksta uništio nepoznat i moćan virus. Kako se priča razvija, autor stvara nove i sve učinkovitije antivirusne programe, ponekad bez rezultata, ponekad uspješno, sve dok na kraju tekst ne dobije smisao opće kohezije i jedinstvenosti. Isto su tako zanimljivi i eksperimenti autora iz moskovskog izdavačkog kruga Ad Marginem (poput Bajana Širjanova, sa svojom trilogijom Najniža aerobatika, Srednja aerobatika i Najviša aerobatika), koji nastoje kombinirati elemente računalnog pisma s vrlo grubim neonaturalističkim scenama.

Ženska proza

Važno je spomenuti današnji utjecajni fenomen “ženske proze”, koja je za sebe izgradila nezavisnu nišu među ostalim pokretima u književnosti te čije su predstavnice (Tatjana Tolstaja, Ljudmila Ulickaja, Viktoria Tokareva, Marina Palei, i ostale) osigurale vlastito mjesto u knjižarama. U Rusiji, u kojoj je patrijarhalna ideologija Domostroja (što znači upravljanje kućanstvom) i dalje nevjerojatno snažna, feminističke autorice skrupulozno se žele nametnuti i definirati pitanja spola.
Debate kritičara i čitateljstva o paradoksu “ruskog postmodernizma” nikada ne prestaju. S jedne strane sile prozni tekst da mehanički slijedi prihvaćene norme postmoderne poetike, no s druge strane stalno govore o otuđenju od ruskih estetičkih ukusa koji su se razvijali kroz povijesni avangardizam.
Nadmoćne reklamne kampanje popularnih fantasy-tekstova u rasponu od Gospodara prstenova do Harryja Pottera u središtu su mnogih vatrenih diskusija. Vidjet ćemo kako će beskrajni dotok takvih tekstova, koji su trenutačno iznimno traženi, utjecati na razvoj proze. Sve te tendencije i fenomeni tvore jedinstveno i stalno promjenjivo lice suvremene ruske proze.
Prolazi li ruska proza danas svoju dugo iščekivanu renesansu? Vrijeme će reći. Jedna stvar je jasna: dolazak dvadeset prvog stoljeća obećava. Čitateljstvo ozbiljne ruske proze povećalo se, utvrđen je sustav nagrada, uspostavljeno je demokratičnije tržište, a ruska književna zajednica gorljivo je prigrlila te događaje.

S engleskoga prevela Ksenija Švarc.

- 22:23 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Intermezzo: Slavoj, Barry

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Dave Barry and a night at the Beijing Opera

I went to see the Beijing Opera, a traditional Chinese art form that combines singing, mime, dancing and acrobatics. I would say the highlight was the food.
We sat at a table with a nice arrangement of cookies, fruits and candies. As soon as we were seated, two guys in shiny gold jackets came over carrying teapots with the longest spouts I have ever seen, three feet easy. These guys immediately started performing amazing feats of teapot dexterity, spinning the teapots, twirling them, whipping them around their bodies martial-arts style. Kung Fu tea pourers!
Suddenly the men stopped twirling and, in unison, aimed the spouts at two teacups, filling them with perfectly aimed tea streams from more than a foot away without spilling a drop. Then they whipped the teapots around and filled two more teacups from behind their backs.
It was by far the most impressive beverage service I have ever seen. I bet these guys could kill you using only tea. God only knows what they could do with a scone.
Next came the opera. There are a lot of ignorant, narrow-minded, uninformed and just plain stupid people who will tell you that the Beijing Opera is weird and boring. I agree with these people.
The biggest problem for me was the pacing. I'm used to American action movies, which routinely feature shootings, stabbings, sex scenes, car chases, helicopter crashes, nuclear explosions and at least one beheading before the opening title. Whereas in the Beijing Opera, it can take a performer as long as eight minutes to convey an idea such as, ``Well, here I am!''
The performer conveys this by moving slowly around the stage making traditional mime-style motions to the accompaniment of an orchestra playing traditional Chinese instruments that sound, to the ignorant Western ear, like an untuned piano being attacked by beavers. Every so often the orchestra makes a loud noise that sounds like, quote, ''SPROING,'' and at that instant the performer suddenly stops and stares directly at the audience with an expression of what appears to be astonishment, as if to say, ``Wow! You are still here!''
When the performers sing, electronic signboards next to the stage show English translations of the lyrics, but this is not all that helpful for following the plot. For example, one of the works I saw was called (really) The Great Immortal Herb Robbery. The main character, a woman who is also (although I may have this wrong) a snake, sings, in a voice pitched high enough to alarm dogs as far away as Peru, ''On the dragon boat festival, I drank too much.'' Then, after miming around some more, she sings, ''I won't return home unless I get the immortal herbs.'' Then, as you have probably already guessed, she gets into a stick fight with the crane-boys and the deer-boys.
The fight was pretty good. I know it's not my place to make sestions to another culture, but if the Beijing Opera people would include more stick-fighting, cut way down on the miming and singing, and maybe at the last minute have the Kung Fu teapot dudes run onstage and save the snake lady by blasting the crane-boys and the deer-boys with the Twin Pour of Death, they would really have something.
I want to stress that, aside from the opera, I am totally loving China. The people remain unbelievably nice and polite and helpful and patient with us clueless visitors. And Beijing is prettier than I expected, when you can see it through the pollut. . . excuse me, the ``haze.''
Even the weather has improved some, possibly thanks to the Chinese government, which has a huge weather-modification program. According to the official newspaper, China Daily, on the night of the Olympic opening ceremony, a storm system was heading toward Beijing, so ``meteorological departments shot 1,104 rockets into the sky, relieving the ceremony of a most-feared threat.''
That's right: the Chinese government controls the weather. This might explain why, during the U.S.-China men's basketball game, Kobe Bryant was hit four times by lightning.
I'm kidding: It was only twice. The U.S. team kicked butt anyway. Aside from basketball, there are a number of other sports going on here at the Olympics, and in the coming days I'll try, time permitting, to provide you with updates. Right now, however, I need to locate some immortal herbs, because last night I definitely drank too much at the dragon boat festival.

Image and video hosting by TinyPic

Proustov upitnik

Slavoj Žižek, slovenski filozof, gostujući profesor na mnogim svjetskim prestižnim sveučilištima i autor tridesetak knjiga, odgovara na klasičan Proustov upitnik - francuski pisac bio je jedan od prvih svjetskih uglednika koji su na njega odgovorili krajem 19. stoljeća, pa je po njemu i dobio ime.

Ta klasična leksikonska pitanja koja su se pojavljivala u spomenarima njegova doba, naročito onim engleskim, Proust je pronašao u spomenaru svoje prijateljice Antoinette, kćerke kasnijeg francuskog predsjednika Felixa Faurea. Ovaj upitnik pojavljuje se u najrazličitijim varijacijama po mnogim svjetskim časopisima i novinama, od Vanity Faira do naše Glorije, a Žižek je na njega odgovarao u Guardianu.

• Kad ste bili najsretniji?

Nekoliko puta u životu kad sam se veselio nekom predstojećem događaju ili kad sam ga se sjećao - nikad u trenuku događanja.

• Čega se najviše bojite?

Da bih se mogao probuditi nakon smrti - zato želim da me iste sekunde spale.

• Kojoj se živućoj osobi najviše divite i zašto?

Jean-Bertrandu Aristideu, dva puta smijenjenom haićanskom predsjedniku. On je model onoga što se za ljude može učiniti čak i u najtežim situacijama.

• Koju crtu svoje ličnosti najviše prezirete?

Indiferentnost prema tuđim mukama.

• Što najviše prezirete kod drugih?

Njihovu ljigavu spremnost da mi ponude pomoć kad mi nije potrebna.

• Najneugodniji trenutak u životu?

Gol ispred žene prije ljubavnog čina.

• Osim posjeda, što je najskuplje što ste ikad kupili?

Novo njemačko izdanje sabranih Hegelovih djela.

• Što vam je najvrednije od onoga što posjedujete?

Pogledaj prethodni odgovor.

• Što vas deprimira?

Kad su glupi ljudi sretni.

• Što vam najviše smeta na vašem izgledu?

To što zbog njega izgledam kako izgledam.

• Što je vaša najmanje privlačna navika?

Apsurdno pretjerani tikovi koje izvodim s rukama dok govorim.

• Što biste odabrali za bal pod maskama?

Stavio bih si masku svoga lica tako da svi misle da to nisam ja nego netko tko se pravi da je ja.

• Što je vaš najjači zabranjeni užitak?

Gledanje neugodno patetičnih filmova poput “Moje pjesme, moji snovi”.

• Što dugujete roditeljima?

Nadam se ništa. Nisam potrošio ni sekunde na žalovanje nakon njihove smrti.

• Kome biste se najviše željeli ispričati i zašto?

Mojim sinovima jer nisam dovoljno dobar otac.

• Kako se osjećamo kad smo zaljubljeni?

Kao za vrijeme goleme nesreće, napadnuti monstruoznim parazitom, u permanentnom stanju urgencije koja uništava sva mala zadovoljstva.

• Što ili tko je najveća ljubav vašeg života?

Filozofija. Potajno mislim da stvarnost postoji samo zato da bismo je mogli analizirati.

• Vaš najdraži miris?

Priroda u odumiranju, poput drveta koje trune.

• Jeste li ikad rekli ‘Volim te’, a niste to mislili?

Čitavo vrijeme. Kad nekoga doista volim, to mogu pokazati samo agresivnim i neukusnim primjedbama.

• Koga najviše prezirete i zašto?

Liječnike koji asistiraju mučiteljima.

• Najgori posao koji ste ikad imali?

Predavanje. Mrzim studente, oni su (poput ostalih ljudi) uglavnom glupi i dosadni.

• Što je vaše najveće razočaranje?

Ono što Alain Badiou zove “opskurnom katastrofom” dvadesetog stoljeća: katastrofalna propast komunizma.

• Da možete izmijeniti svoju prošlost, što biste promijenili?

Svoje rođenje. Slažem se sa Sofoklom: najveća je sreća ne roditi se. No, ta šala ima nastavak, jako malom broju ljudi to je i uspjelo.

• Da se kao u vremeplovu može putovati unatrag, kamo biste krenuli?

U Njemačku početkom 19. stoljeća, na Hegelova predavanja na fakultetu.

• Kako se opuštate?

Uvijek i iznova slušajući Wagnera.

• Koliko često vodite ljubav?

To ovisi o tome što je za vas seks. Ako se to odnosi na uobičajeno masturbiranje sa živim partnerom, to nastojim izbjeći po svaku cijenu.

• Kad ste bili najbiliži smrti?

Kad sam imao blagi infarkt. Počeo sam mrziti svoje tijelo: odbijalo je izvršavati svoju dužnost i slijepo me slušati.

• Koja bi jednostavna stvar mogla poboljštati kvalitetu vašeg života?

Da izbjegnem senilnost.

• Što smatrate svojim najvećim postignućem?

Poglavlja u kojima razvijam, po mom mišljenju, dobru interpretaciju Hegela.

• Koja je najvažnija lekcija koju vas je život naučio?

Da je život glupa, besmislena stvar koja te ništa ne može naučiti.

• Odajte nam tajnu.

Komunizam će pobijediti.

- 21:44 - Komentari (29) - Isprintaj - #

Wu Shu

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Nego, Nemanjo, kad već pratiš Olimpijadu, napiši koju o sportistima i o sportskom duhu. Tko je u pravu, Pierre de Couberten, koji je ustvrdio da je važno sudjelovati ili Tomislav Židak koji tvrdi da je važna pobjeda?
Claude Levi-Straus opisuje u svojoj glasovitoj Strukturalnoj antropologiji, u poglavlju o kulturnom diskontinuitetu i ekonomskom i društvenom razvoju, kako su urođenici s Nove Gvineje naučili od misionara igrati nogomet:

"No, umjesto da svaka strana teži pobjedi, oni igraju sve dotle dok broj pobjeda i poraza ne bude posve jednak na obje strane. Nasuprot onome što se događa u nas, igra ne završava kad se znade pobjednik, već kad je jasno da više nema poraženog."

Nisu li sportaši tek realizirane metafore naše vlastite ispraznosti? Registriram izjave naših olimpijaca na HTV-u. Možda sam nepravedan, ali stekao sam dojam da su oni iz kolektivnih sportova ponešto življeg duha, inteligentniji. Ovi individualci su prave trupine, opredmećene statue ispraznosti, kao onaj što gađa glinene golubove. Taj se, među ostalim, rado služi frazom da je "napravio toliko i toliko golubova". Nije ih, jebote, napravio nego ih je rasturio u paramparčad paramparčadastu. Ona gimnastičarka doima se kao nasmijana lutka za koprcanje, prekobicavanje i zajebanciju, vrtićko pomagalo za nenadarenu djecu, ona pak streljačica kao blagajnica u zatucanoj biljnoj apoteci. Balić, povrijeđeni rukometaš, je pak elegantno, ljupko neobrazovan, on nema što reći ali vidiš da barem smišljadječje šale i da je dobrodušno otvoren. Onaj umirovljeni Kaleb je pak mozak u rangu Šukerova: taj hvali i podvali istodobno. Mogao bi biti šef uprave omanje banke. Košarkaški trener Repeša doima se kao uspješna replika Ivice Mudrinića a vaterpolski trener Rudić lako bi dogurao do pomoćnog mehaničara u zemaljskoj ekipi Voyagera. Doduše, njegovi puleni baš ne emitiraju znatniju inteligenciju. Svi su pustili brkove, kao da i bez njih nisu dovoljno međusobno nalik pod onim smiješnim kapicama.
Individualci non-stop mjere i broje, stotinke, metre, golubove, kurce, palce, a kad podbace toliko su unezvjereni da prosto osjetiš kako raste očaj u njihovoj jednostavnoj duši. Onaj plivač Strahija je, splasnut kao kurton, objašnjavao da mu je u kostim "ušlo nekoliko litara vode" i da je zato sporije plivao. Još se dvaput obrušio na taj prokleti kostim koji je dobio svega dan uoči natjecanja pa ga nije stigao isprobati. Dakle, krivac je kostim a ne onaj koji mu ga je uvalio pošto je on kao tuljan preplivao stotine kilometara da bi uopće stekao čast da uvede svoju nervoznu njušku u pekinšku vodenu kocku. I sad kostim. Pih.
Nije li se građaninu zapadnome najlakše identificirati upravo s tom uzaludnom željom za pobjedom, koja, ako i stigne, ne donosi nikakvo olakšanje nego otvara ambiciju prema novim pobjedama? Kakav je to natjecateljski duh koji mu se sviđa a sam ga ni u čemu ne može realizirati osim, eventualno, kao patološku manifestaciju: postat će rekorder u pijanstvu, žderanju, premlaćivanju slabijih, bolovanju, sudovanju ili žalovanju. Um caruje, Dundo Maroje!
P. S. Počeo sam s nogometom, pa ću i završiti. Šaljem ti mailom, jer ovdje ne stane, članak koji je 1996. objavio Mario Vargas llosa, glasovit protivnik sporta i sjajan pisac.

lečenipravoslavac 11.08.2008

Image and video hosting by TinyPic

Lečeni, u potpunosti se slažem s tobom u pogledu sporta i sportaša. No, zaboravio si spomenuti po mom sudu najzanimljivijeg individualnog hrvatskog sportaša (kojega mnogi preskaču, iako je visok impozantnih 208 centimetara) Ivu Karlovića i njegov slučaj. Čovjek je mrtav-hladan otkazao Olimpijske igre SMS porukom. Svaka mu čast.
Posebno bih ukazao na sušto štetočinstvo onih užasnih, povampirenih imbecila sportskih novinara HTV-a. Prisjednik Mašine Bruno Kovačević je naprosto odvratan u svom histeričnom inzistiranju na prozivanju Karlovića i na maltretiranju paćenika sportaša, tih naivnih žrtava Države, po principu "od vas očekujemo medalje, obećajte nam medalje, dužni ste nam medalje, vi morate bolje".
Jebo im svima pas mater.
P.S. Marole, mene ne samo da se ta Žižekova rečenica nije dojmila, nego sve one njegove halapljive odgovore na pitanja tog takozvanog Proustovog upitnika smatram upravo tragičnim nesporazumom i potpunim promašajem u svakom smislu.

doktor Jatogen 11.08.2008. 23:46

Image and video hosting by TinyPic

Mario Vargas llosa

Image and video hosting by TinyPic

FOOTBALL’S EMPTY PLEASURE

A couple of years ago, I heard the Brazilian anthropologist Roberto da Matta give a brilliant lecture in which he explained that the popularity of football expresses an innate desire for legality, equality and freedom.

His argument was clever and amusing. According to him, the public sees football as a sort of model society-one governed by clear and simple laws which everyone understands and observes and which, if violated, bring immediate punishment to the guilty party. A football field is an egalitarian space which excludes all favouritism and privilege. Here, on this grass marked out by white lines, a person is valued for what he is: for his skill, dedication, inventiveness and effectiveness. Names, money and influence count for nothing when it comes to scoring goals and earning the applause or whistles from the stands. The football player exercises the only form of freedom that society can allow its members if it is not to come apart: to do whatever they please as long as it is not prohibited by rules that everyone accepts.

This is what, in the end, stirs the passions of the crowds that, the world over, pour into the grounds, follow games on television with rapt attention and fight over their football idols: the secret envy, the unconscious nostalgia for a world that -unlike the one they live in, which is full of injustice, corruption, lawlessness and violence-offers harmony, law and equality.

Could this beautiful theory be true? Would that it were, for nothing could be more positive for the future of humanity than to have these civilised feelings nestling in the instinctive depths of the crowds. But, as usual, reality overtakes theory-showing it up as incomplete. Theories are always rational, logical, intellectual (even those theories that propose irrationality and madness); but in society, in human behaviour, the unconscious, unreason and pure spontaneity will always play a part. This is both inevitable and immeasurable.

I'm scribbling these lines in a seat in the Nou Camp, a few minutes before the Argentina-Belgium game that is kicking off this World Cup (Spain 1982). The signs are favourable: a radiant sun; an impressive multi-coloured crowd full of waving Spanish, Catalan, Argentine and a few Belgian flags; noisy fireworks; a festive atmosphere and applause for the dancing and gymnastic displays which are a warm-up to the game.

This is a much more appealing world than the one left outside, behind the Nou Camp stands and the people applauding the dances and patterns made by dozens of young people on the pitch. This is a world without wars, such as those in the South Atlantic and Lebanon, which the World Cup has relegated to second place in the minds of millions of fans throughout the world; they, like those of us here in the stands, will be thinking of nothing else in the next two hours except the passes and the shots of the 22 Argentine and Belgian players who are opening the tournament.

Perhaps the explanation for this extraordinary contemporary phenomenon, the passion for football-a sport raised to the status of a lay religion, with the greatest following of all-is in fact a lot less complicated than sociologists and psychologists would have us suppose; football might simply offer people something they can scarcely ever have: an opportunity to have fun, to enjoy themselves, to get excited, to feel certain intense emotions that daily routine rarely offers them.

To want to have fun, to enjoy ourselves, to have a good time, is a most legitimate aspiration-a right as valid as the desire to eat and work. For many, doubtless complex reasons, football in the world today has taken on this role with more success than any other sport.

Those of us who get pleasure from football are not in any way surprised at its great popularity as a collective entertainment. But there are many who do not understand it and even criticise it. They see it as deplorable because, they say, football alienates and impoverishes the masses-distracting them from important issues. Those who think like this forget that it is important to have fun. They also forget that what characterises entertainment, however intense and absorbing (and a good game of football is enormously intense and absorbing), is that it is ephemeral, non-transcendent, innocuous. An experience where the effect disappears at the same time as the cause. Sport, for those who enjoy it, is the love of form, a spectacle that does not transcend the physical, the sensory, the instant emotion; a spectacle that, unlike a book or a play, scarcely leaves a trace in the memory and does not enrich or impoverish knowledge. This is its appeal: it is exciting and empty. For that reason, intelligent and unintelligent, cultured and uncultured people can equally enjoy football. But that's enough for now. The King has arrived. The teams have come out. The World Cup has been officially opened. The game is beginning. That's enough writing. Let's enjoy ourselves a bit.


Image and video hosting by TinyPic

UZ TEMU

Prisjetio sam se posta od 20. siječnja 2007. godine, koji je elaborirao zanosnu misao Igora Mandića da šport škodi.
Nažalost, uz tu temu vezan je i neugodan slučaj kojega nam se također valja prisjetiti: kako je Jurica Pavičić tih dana nadošao na misao da su Hrvati crnci! Podsjetimo se te otužne kronologije:

Fiskulturizacija

Jedan od ljudi koji su “zaslužni” za takvu fiskulturizaciju hrvatskog društva - Antun Vrdoljak - ovaj je tjedan na obljetnici 15 godina HOO-a rekao kako hrvatski sportaši gotovo svaki tjedan osvoje jednu inozemnu medalju, s čim se ne može mjeriti ni jedna druga djelatnost kojom se bavimo. Ta iznimna uspješnost sasvim sigurno je sportu podigla društveni autoritet i pretvorila ga u predmet prekomjerne javne pažnje. Ali, postavlja se pitanje koliko Vrdoljak u svojoj argumentaciji miješa uzrok i posljedicu. Pitanje je, naime, zašto smo mi Hrvati u sportu tako uspješni, a eto takvi luzeri u kulturi, znanosti, hi-techu? Je li to zato što smo u Europi pretposljednji po inteligenciji, pa nam drugo doli lopte i štoperice ne ide? Ili zato jer smo dinarski gorostasi, visoki u prosjeku 185? Ili zato što smo europska verzija crnaca koji izlazak iz “sluma” najbrže nalaze kroz balun i mikrofon? Ili je naprosto riječ o tome da smo dobri u onome čemu smo pridali najviše pažnje? Da su, naime, znanost, tehnologija i kreativne industrije ovako babljene i dizane na pijedestal kao što je to fizička kultura, možda bi ova zemlja bila malo drukčija. Možda bi njene perjanice bili ljudi koji rade vrhunski softver, kreiraju računarske igrice, animirane serijale, ljudi koji razbijaju atom ili dekodiraju genom? Možda bi tada Hrvati izvozili Rubikovu kocku, TV serije ili Digimone umjesto da proizvode kreativnih industrija samo i jedino - uvoze. Da, ti nerdovi s očalima možda ne bi bili takvi glamurozni “ambasadori” kao što su tenisači- ali bi nam lisnica bila deblja, imali bi manje igara, ali zato bogme i više - kruha.

Jurica Pavičić

Image and video hosting by TinyPic

TEKST BUDALAJ LAME, OBJAVLJEN NA BLOGU annie.blog.hr :

Hrvati su postali crnci! Kako to? Hrvati se naime samogetoiziraju - baš poput afroamerikanaca u američkom društvu, Hrvati u europskom misle da se mogu afirmirati tek po svojim, stvarnim ili pretpostavljenim, prirodnim perofmansama: kao misice, dakle lijepe žene, ili sportaši, dakle fizički superiorni muškarci. Čudesno je to odricanje od bilo kakvog kulturnog posredovanja, od pokušaja afirmacije posredstvom misaonosti, znanja, obrazovanja, rječju, kulture - sve je u Hrvata krajnje naturalizirano, gotovo nepriordno prirođeno: sav talent - takvu me majka naprav'la - i sav dar - za igre loptom! Stoga su veze misica i nogometaša, kao uzoritih hrvatskim muževa/športaša, ultima ratio hrvatske društvenosti: on zdrav, mlad i bogat, ona lijepa kao naša - e, di to ima i 'ko to može platit! Nevjerojatno kako time Hrvati sliče Srbima - vidi: Boba Životinja/ Lepa Brena (paradigmatski primjer, kao što sama imena govore: životinja & lepa, beauty and the beast!).

Budalaj Lama, 12.10.2004. u 22:11

TEKST OBJAVLJEN U KNJIZI ANDREJA MAKSIMOVIĆA "TIŠINA, MOLIM!"

'NEPRISILJENA GREŠKA ili BEUTY AND THE BEAST'

prilog kritici jedne moguće fenomenologije tenisa

opći uvod: sport kao bolest

Sport škodi! Najočitiji su dokaz tome Srbi i Hrvati, nacije nesposobne za sportsko natjecanje.
Srbe i Hrvate u sportu fundamentalno razlikuje tek jedno: iako i jedni i drugi igraju protiv ostatka svijeta, Srbi igraju na domaćem, a Hrvati na stranom terenu. Protiv Srba, kao što je općepoznato, igra ceo svet, ali, kao izazivač. Svi su i protiv Hrvata, no protiv Hrvata postoji sveopća urota – odatle genuini hrvatski fair-play, budući da Hrvati kao pravi gentlemani sudjeluju u unaprijed izgubljenoj borbi.
Onaj koji pomaže drugima, odmaže prvima, ali kako Vatikan i Masoni ne sudjeluju izravno u reprezentativnim nastupima, bitka se seli na dogmatsko polje.

pretpostavke tenisa: teološke, psihološke i druge

Srbi su i tu ortodoksni: vrhovni je sudac u konačnici na njihovoj strani, mada u međuvremenu odsutan i često nepravedan. Hrvati, kao smjerni katolici navikli da im se sudi višak osobnih grešaka, i za nepostojeći offside vjeruju (nadajuć se) da sve to netko gore dobro vidi! Hrvati redovito igraju protiv sudaca, jasno, koje su potkupili Srbi, Srbi koji se čude gdje je Sudac i zašto već cijelu jednu povijest ne fućka - definitivan kraj, naravno.
Ipak, i Srbi i Hrvati, u osnovi, misle da je sport kata, borba s imaginarinim protivnikom; i jedni i drugi, instinkivno, znaju da je taj protivnik neprijatelj; oba naroda, pogađate, vjeruju da ga stoga treba fizički odstraniti, unatoč tome, ili baš zato, što je imaginaran!
Jasno, posljedice su drastične: šport škodi, znao je to već i Igor Mandić, ali, usudio bih se kazati, ozljede nisu samo fizičke, već i duševne naravi! U našem se primjeru duševne boli razlikuju koliko i jezici: imaginaran je neprijatelj za prve izmišljen, dok je drugima zamišljen.
Zato Srbi, u vječitoj utakmici s Turcima, za svako sportsko polje misle da je Kosovo, poraz da je pobjeda, a prolazak u viši rang natjecanja, to su seobe. Hrvati pak, u kontemplativnoj borbi sa samima sobom, sebe doživljavaju kao outsidere: onako kako wasp Amerika doživljava crnce, tako Hrvati doživljavaju sebe. Iako ih, za razliku od Afroamerikanaca, na to nitko nije prisilio, Hrvati se u društvu uljuđenih nacija ne pokušavaju afirmirati kulturalno, nego naturalno: navodnom prirodnom nadarenošću za sport. Baš kao Srbi!
Jednom rječju, da Mićo Dušanović prevodi Kanta, nimalo ne bi pogriješio ako bi 'samoskrivljenu nezrelost' preveo s 'unforced error'. I tu dolazimo do tenisa!

kratka povijest bolesti

U Hrvatskoj, bitno je napomenuti, tenis je kolektivan sport, ne individualan! Sjetimo se Ivaniševića: kad je Goran na terenu razgovarao sam sa sobom, bilo je to poveliko društvo, s kojim se, u sebi, borio. U podneblju gdje sport ionako generira paranoju, tenis dodatno dovodi do shizofrenije. Zato je u Hrvatskoj tenis u kategoriji ekstremnih sportova. Ali ne samo po učincima, i po uzrocima tenis svakako i svakome škodi. Predsjednik sportskog društva "Partizan" i Hrvatske, recimo, dr.Tuđman, umislio je da može pobjediti Brunu Orešara, koji je sa svoje strane umislio da smije pobijediti dr.Tuđmana! Nečuveno! Prije Tuđmana, u Hrvatskoj su tenis sporadično igrali Punčec i Palada, a rekretivno Franulović i Pilić; nakon Tuđmana, tenis postaje maspok. Tenisom se kraće vrijeme tako bavio čak i Ivica Račan, ali zbog predostrožnosti da ne izgubi partiju domalo odustaje, zaokupivši se odbojkom: mreža je podjednake visine, lopta je prikladnije veličine a rekviziti nisu neophodni. Navodno da su tenis igrali čak i Ivo Pukanić i veleposlanik Montgomery, o čemu ipak ne postoji nikakvih transkripata. Od žena, u Hrvatskoj se tenisom bavila Iva Majoli, jednom, u Parizu, i Zvonimira Orešar, u djetinjstvu. Tenis voli gledati i sadašnji predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, što, kad se sve uzme u obzir, nimalo ne čudi.

Image and video hosting by TinyPic

teniski lakat: simpomatologija

Malum omen tenisa svakako je reket. Reket je u Hrvatskoj raširen, no nije svaki reket teniski, niti je tenis uvijek vezan uz reket – najbolje je odmah pri izboru reketa obratiti se stručnoj osobi i odlučiti se za neku razumnu svotu novca: važno je ponoviti da preskup reket ne jamči sigurnost u igri! Vice versa, pri izboru stručne osobe valja paziti da preporučen reket ipak pruža elementaran komfor i rečenu sigurnost. Osoba zaražena tenisom na terenu se odmah prepoznaje po neugodnom stenjanju pri početnom udarcu, vidnim i slušnim halucinacijama (stalne pritužbe na 'dobru loput' ili preglasnu publiku), eruptivnoj razdražljivosti koja kulminira u opsesivnoj neurozi te paranoidnim fiksacijama na protivnika ili lopticu, ispadima praznovjerja (stalni zahtjev za 'istim loptama' npr.) ili vjerskom transu (često pogledavanje u nebo nakon pogrešnog udarca), kleptomaniji (pokušaj skrivanja loptice u džep hlača ili čak ispod haljinice naočigled publike, in situ ili pred malim ekranima!), ritualnom kretanju glave u smjeru lijevo-desno i natrag većine okupljenih gledatelja, itd.itd....Tenis se prenosi socijanim kontaktom, u njemu se pače i ostvaruje i lako može dovesti do tzv. teniskog lakta. Osobe s takovrsnom ozljedom trajno su socijalno hendikepirane u zajednici u kojoj je lakat prvi nepokretni pokretač. Rekete zato valja držati van dječjeg domašaja.

trivia

Uz pojavu tenisa u Hrvata nikako ne bi valjalo kao kurioziozum ne spomenuti eklatantan primjer što ga ovdašnjoj mladeži pružaju jedan srpski teniser i njegova gospođa supruga - Slobodan Boba Živojinović i Lepa Brena, neé Jahvić, naime. Nomen est omen, dakle je riječ o mitološkom odnosu i obrascu beauty-and-the-beast. Ona, Lepa, a on Boba, pa 'Životinja'!, ukazali su nebrojenim mladim ljudima Hrvatske i na njihov životni put: Izlaz je iz getoa samo jedan, a taj je široki put sporta, njihova nepresušna talenta i neopozive nadarenosti. U zemlji koju je Dragi Bog sačuvao za sebe, ljudi ovog kraja obiluju prirođenim im prednostima i performansama: bilo da je riječ o ženama ili muškarcima, spolovi su ravnopravni u narođenoj nadmoćnosti: žene su lijepe a muškarci brzi i snažni. One su miss, oni šampioni! Pa neka nas zato ne začudi to odricanje od bilo kakvog posredovanja, od pokušaja afirmacije posredstvom pameti, znanja, obrazovanja, umjetnosti... rječju, kulture. Sve je u Hrvata krajnje naturalizirano i neposredno, gotovo neprirodno prirođeno: sav talent - takvu me majka rodila - i sav dar – za kojekakve igre lopticama! Stoga su veze manekena i nogometaša, kao uzoritih hrvatskih muževa/sportaša i žena/ljepotica, ultima ratio hrvatske društvenosti i paradigmatski društveni model: on zdrav, mlad i bogat, ona lijepa kao naša - e, di to ima i 'ko to može platit! Ima, u Srbiji, na našu sreću i na našu preveliku žalost, ima i u Hrvatskoj.

umjesto zaključka: teniski dokaz božje opstojnosti
via reductio ad absurdum


Unatoč svemu, Hrvatska igra finale Davis cupa sa Slovačkom! Činjenica da finale ne igramo sa SiCG, i to u Beogradu, dokaz je postojanja Boga. Dragoga. Quod erat demonstrandum.

- 00:21 - Komentari (49) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.08.2008.

Hysterical realism

Image and video hosting by TinyPic

Hysterical realism, also called recherché postmodernism or maximalism, is a literary genre typified by a strong contrast between elaborately absurd prose, plotting, or characterization and careful detailed investigations of real specific social phenomena.
The term was coined by the critic James Wood in an essay on Zadie Smith's White Teeth, titled "The Smallness of the 'Big' Novel: Human, All Too Inhuman", which appeared in the July 24, 2000 issue of The New Republic and was later reprinted in Wood's 2004 book, The Irresponsible Self: On Laughter and the Novel. Wood uses the term to denote the contemporary conception of the "big, ambitious novel" that pursues "vitality at all costs" and consequently "knows a thousand things but does not know a single human being."
He decried the genre as an attempt to "turn fiction into social theory," and an attempt to tell us "how the world works rather than how somebody felt about something." Wood points to Don DeLillo and Thomas Pynchon as the forefathers of the genre, which survives in writers like David Foster Wallace and Salman Rushdie. In response, Zadie Smith described hysterical realism as a "painfully accurate term for the sort of overblown, manic prose to be found in novels like my own White Teeth and a few others he was sweet enough to mention."[1] Smith qualified the term, though, explaining that "any collective term for a supposed literary movement is always too large a net, catching significant dolphins among so much cannable tuna."
Wood's line of argument echoes many common criticisms of postmodernist art as a whole. In particular Wood's attacks on DeLillo and Pynchon clearly echo the similar criticisms that Gore Vidal and other critics lodged against them a generation earlier. The "hysterical" prose style is often mated to "realistic", almost journalistic, effects, such as Pynchon's depiction of 18th century land surveys in Mason & Dixon, Don DeLillo's treatment of Lee Harvey Oswald in Libra, or Robert Clark Young's treatment of the arcana of U.S. Navy life in One of the Guys.
This extravagant treatment of everyday events can be found in the work of earlier authors, such as Mikhail Bulgakov's The Master and Margarita, Harry Stephen Keeler's meganovels such as The Box from Japan, Mervyn Peake's Gormenghast novels, and Herman Melville's The Confidence-Man and Moby-Dick. Even earlier precursors include Tristram Shandy by Laurence Sterne, often cited as the first postmodernist novel, and The Anatomy of Melancholy by Robert Burton. A less "hysterical" version of such a juxtaposition of essay and narrative passages can be found in the work of Milan Kundera.
It is interesting to note, additionally, that hysterical realism resembles an older, more established literary tradition: the classic Russian novel. The works of Leo Tolstoy, Fyodor Dostoyevsky and Aleksandr Solzhenitsyn, as well as others, are long epic books about a large ensemble of characters. The prose in these novels is rich and thick, going into extreme detail about all manner of things.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Human, All Too Inhuman by James Wood

The smallness of the "big" novel.


A genre is hardening. It is becoming easy to describe the contemporary idea of the "big, ambitious novel." Familial resemblances are asserting themselves, and a parent can be named: he is Dickens. Such recent novels as The Ground Beneath Her Feet, Mason & Dixon, Underworld, Infinite Jest, and now White Teeth overlap rather as the pages of an atlas expire into each other at their edges. A landscape is disclosed--lively and varied and brightly marked, but riven by dead gullies.

The big contemporary novel is a perpetual-motion machine that appears to have been embarrassed into velocity. It seems to want to abolish stillness, as if ashamed of silence--as it were, a criminal running endless charity marathons. Stories and sub-stories sprout on every page, as these novels continually flourish their glamorous congestion. Inseparable from this culture of permanent storytelling is the pursuit of vitality at all costs. Indeed, vitality is storytelling, as far as these books are concerned. If, say, a character is introduced in London, call him Toby Awknotuby (that is, " To be or not to be"--ha!) then we will be swiftly told that he has a twin in Delhi (called Boyt, which is an anagram of Toby, of course), who, like Toby, has the same very curious genital deformation, and that their mother belongs to a religious cult based, oddly enough, in the Orkney Islands, and that their father (who was born at the exact second that the bomb was dropped on Hiroshima) has been a Hell's Angel for the last thirteen years (but a very curious Hell's Angels group it is, devoted only to the fanatical study of late Wordsworth), and that Toby's mad left-wing aunt was curiously struck dumb when Mrs. Thatcher was elected prime minister in 1979 and has not spoken a word since. And all this, over many pages, before poor Toby Awknotuby has done a thing, or thought a thought!
Is this a caricature, really? Recent novels--veritable relics of St. Vitus--by Rushdie, Pynchon, DeLillo, Foster Wallace, and others, have featured a great rock musician who, when born, began immediately to play air guitar in his crib (Rushdie); a talking dog, a mechanical duck, a giant octagonal cheese, and two clocks having a conversation (Pynchon); a nun called Sister Edgar who is obsessed with germs and who may be a reincarnation of J. Edgar Hoover, and a conceptual artist painting retired B-52 bombers in the New Mexico desert (DeLillo); a terrorist group devoted to the liberation of Quebec called the Wheelchair Assassins, and a film so compelling that anyone who sees it dies (Foster Wallace). Zadie Smith's novel features, among other things: a terrorist Islamic group based in North London with a silly acronym (kevin), an animal-rights group called fate, a Jewish scientist who is genetically engineering a mouse, a woman born during an earthquake in Kingston, Jamaica, in 1907; a group of Jehovah's Witnesses who think that the world is ending on December 31, 1992; and twins, one in Bangladesh and one in London, who both break their noses at about the same time.
This is not magical realism. It is hysterical realism. Storytelling has become a kind of grammar in these novels; it is how they structure and drive themselves on. The conventions of realism are not being abolished but, on the contrary, exhausted, and overworked. Appropriately, then, objections are not made at the level of verisimilitude, but at the level of morality: this style of writing is not to be faulted because it lacks reality--the usual charge against botched realism--but because it seems evasive of reality while borrowing from realism itself. It is not a cock-up, but a cover-up.
One is reminded of Kierkegaard's remark that travel is the way to avoid despair. For all these books share a bonhomous, punning, lively serenity of spirit. Their mode of narration seems to be almost incompatible with tragedy or anguish. Indeed, Underworld, the darkest of these books, carries within itself, in its calm profusion of characters and plots, its flawless carpet of fine prose on page after page, a soothing sense that it might never have to end, that another thousand or two thousand pages might easily be added. There are many enemies, seen and unseen, in Underworld, but silence is not one of them.
The optimism of all this "vitality" is shared by many readers, apparently. Again and again, one sees books such as these praised for being cabinets of wonders. Bright lights are taken as evidence of habitation. The mere existence of a giant cheese or a cloned mouse or several different earthquakes in a novel is seen as meaningful or wonderful, evidence of great imaginative powers. And this is because too often these features are mistaken for scenes, as if they constituted the movement or the toil or the pressure of the novel, rather than taken for what they are--props of the imagination, meaning's toys. The existence of vitality is mistaken for the drama of vitality.
What are these stories evading? One of the awkwardnesses evaded is precisely an awkwardness about the possibility of novelistic storytelling. This in turn has to do with an awkwardness about character and the representation of character. Stories, after all, are generated by human beings, and it might be said that these recent novels are full of inhuman stories, whereby that phrase is precisely an oxymoron, an impossibility, a wanting it both ways. By and large, these are not stories that could never happen (as, say, a thriller is often something that could never happen); rather, they clothe real people who could never actually endure the stories that happen to them. They are not stories in which people defy the laws of physics (obviously, one could be born in an earthquake); they are stories which defy the laws of persuasion. This is what Aristotle means when he says that in storytelling "a convincing impossibility" (say, a man levitating) is always preferable to "an unconvincing possibility" (say, the possibility that a fundamentalist group in London would continue to call itself kevin). And what above all makes these stories unconvincing is precisely their very profusion, their relatedness. One cult is convincing; three cults are not.
Novels, after all, turn out to be delicate structures, in which one story judges the viability, the actuality, of another. Yet it is the relatedness of these stories that their writers seem most to cherish, and to propose as an absolute value. An endless web is all they need for meaning. Each of these novels is excessively centripetal. The different stories all intertwine, and double and triple on themselves. Characters are forever seeing connections and links and plots, and paranoid parallels. (There is something essentially paranoid about the belief that everything is connected to everything else.)
These novelists proceed like street-planners of old in South London: they can never name a street Ruskin Street without linking a whole block, and filling it with Carlyle Street, and Turner Street, and Morris Street, and so on. Near the end of White Teeth, one of the characters, Irie Jones, has sex with one of the twins, called Millat; but then rushes round to see the other twin, called Magid, to have sex with him only moments after. She becomes pregnant; and she will never know which twin impregnated her. But it is really Smith's hot plot which has had its way with her. In Underworld, everything and everyone is connected in some way to paranoia and to the nuclear threat. The Ground Beneath Her Feet sests that a deep structure of myth, both Greek and Indian, binds all the characters together. And White Teeth ends with a clashing finale, in which all the novel's characters--most of whom are now dispersed between various cults and fanatical religious groups--head toward the press conference which the scientist, Marcus Chalfen, is delivering in London, to announce the successful cloning of his mouse.
Alas, since the characters in these novels are not really alive, not fully human, their connectedness can only be insisted on. Indeed, the reader begins to think that it is being insisted on precisely because they do not really exist. Life is never experienced with such a fervid intensity of connectedness. After all, hell is other people, actually: real humans disaggregate more often than they congregate. So these novels find themselves in the paradoxical position of enforcing connections that are finally conceptual rather than human. The forms of these novels tell us that we are all connected--by the Bomb (DeLillo), or by myth (Rushdie), or by our natural multiracial multiplicity (Smith); but it is a formal lesson rather an actual enactment.
An excess of storytelling has become the contemporary way of shrouding, in majesty, a lack; it is the Sun King principle. That lack is the human. All these contemporary deformations flow from a crisis that is not only the fault of the writers concerned, but is now of some lineage: the crisis of character, and how to represent it in fiction. Since modernism, many of the finest writers have been offering critique and parody of the idea of character, in the absence of convincing ways to return to an innocent mimesis. Certainly, the characters who inhabit the big, ambitious contemporary novels have a showy liveliness, a theatricality, that almost succeeds in hiding the fact that they are without life: liveliness hangs off them like jewelry.
This is less true of Zadie Smith than of Rushdie; her principal characters move in and out of human depth. Sometimes they seem to provoke her sympathy, at other times they are only externally comic. But watch what she does with one of the many bit-parts in this large and inventive book. Smith is describing the founder of kevin, the fundamentalist Islamic group based in North London. She tells us that he was born Monty Clyde Benjamin in Barbados in 1960, "the son of two poverty-stricken barefoot Presbyterian dypsomaniacs," and converted to Islam at the age of fourteen. At eighteen, he fled Barbados for Riyadh, where he studied the Koran at Al-Imam Muhammad ibn Saud Islamic University. He was five years there, but he became disillusioned with the teaching, and returned to England in 1984.
In Birmingham, he locked himself in his aunt's garage and spent five more years in there, with only the Qur'an and the fascicles of Endless Bliss for company. He took his food in through the cat-flap, deposited his shit and piss in a Coronation biscuit tin and passed it back out the same way, and did a thorough routine of press-ups and sit-ups to prevent muscular atrophy. The Selly Oak Reporter wrote regular bylines on him during this period, nicknaming him 'The Guru in the Garage' (in view of the large Birmingham Muslim population, this was thought preferable to the press-desk favoured sestion, 'The Loony in the Lock-Up') and had their fun interviewing his bemused aunt, one Carlene Benjamin, a devoted member of the Church of Jesus Christ of Latter-Day Saints.
Clearly, Smith does not lack for powers of invention. The problem is that there is too much of it. The passage might stand, microcosmically, for the novel's larger dilemma of storytelling: on its own, almost any of these details (except perhaps the detail about passing the shit and piss through the cat-flap) might be persuasive. Together, they vandalize each other: the Presbyterian dypsomaniacs and the Mormon aunt make impossible the reality of the fanatical Muslim. As realism, it is incredible; as satire, it is cartoonish; as cartoon, it is too realistic; and anyway, we are not led toward the consciousness of a truly devoted religionist. It is all shiny externality, all caricature.

II

It might be argued that literature has only very rarely represented character. Even the greatest novelists, such as Dostoevsky and Tolstoy, resort to stock caricature, didactic speaking over characters, repetitive leitmotifs, and so on. The truly unhostaged writer, such as Chekhov, is rare. Buddenbrooks, a beautiful novel written by a writer only a year older than Zadie Smith, makes plentiful use of the leitmotif, as a way of affixing signatures to different characters. (Yet how those tagged characters live!) Less great but very distinguished writers indulge in the kind of unreal, symbolic vitality now found in the contemporary novel--consider the autodidact in Sartre's Nausea, who is somewhat unbelievably working his way alphabetically through an entire library, or Grand, the writer in The Plague, who somewhat unbelievably writes the first line of his novel over and over again.
Dickens, of course, is the great master of the leitmotif. Many of Dickens's characters are, as Forster rightly put it, flat but vibrating very fast. They are vivid blots of essence. They are souls seen only through thick, gnarled casings. Their vitality is a histrionic one. Dickens has been the overwhelming influence on postwar fiction, especially postwar British fiction. There is hardly a writer who has not been touched by him: Angus Wilson and Muriel Spark, Martin Amis's robust gargoyles, Rushdie's outsize chararacters, the intensely theatrical Angela Carter, the Naipaul of A House for Mr. Biswas, V. S. Pritchett's cocky salesmen, and now Zadie Smith. In America, Bellow's genius for grotesquerie and for vivid external description owes something to Dickens. And what is Underworld but an old-fashioned Dickensian novel like Bleak House, with an ambition to describe all of society on its different levels?
One obvious reason for the popularity of Dickens among contemporary novelists is that his way of creating and propelling theatrically alive characters offers an easy model for writers unable, or unwilling, to create characters who are fully human. Dickens's world seems to be populated by vital simplicities. He shows a novelist how to get a character launched, if not how to keep him afloat, and this glittering liveliness is simply easier to copy, easier to figure out, than the recessed and deferred complexities of, say, Henry James's character-making. Put bluntly, Dickens makes caricature respectable for an age in which, for various reasons, it has become hard to create character. Dickens licenses the cartoonish, coats it in the surreal, or even the Kafkaesque (the Circumlocution Office). Indeed, to be fair to contemporary novelists, Dickens shows that a large part of characterization is merely the management of caricature.
Yet that is not all there is in Dickens, which is why most contemporary novelists are only his morganatic heirs. There is in Dickens also an immediate access to strong feeling, which rips the puppetry of his people, breaks their casings, and lets us enter them. Mr. Micawber may be a caricature, a simple, univocal essence, but he feels, and he makes us feel. One recalls that very passionate and simple sentence, in which David Copperfield tells us: "Mr. Micawber was waiting for me within the gate, and we went up to his room, and cried very much." It is difficult to find a single moment like that in all the many thousands of pages of the big, ambitious, contemporary books--difficult to imagine the possibility of such a sentence ever occurring amid the coils of knowingness and the latest information.
It is now customary to read 700-page novels, to spend hours and hours within a fictional world, without experiencing anything really affecting, sublime, or beautiful. Which is why one never wants to re-read a book such as The Ground Beneath Her Feet, while Madame Bovary is faded by our repressings. This is partly because some of the more impressive novelistic minds of our age do not think that language and the representation of consciousness are the novelist's quarries any more. Information has become the new character. It is this, and the use made of Dickens, that connects DeLillo and the reportorial Tom Wolfe, despite the literary distinction of the former and the cinematic vulgarity of the latter.
So it suffices to make do with vivacious caricatures, whose deeper justification arises--if it ever arises--from their immersion in a web of connections. Zadie Smith has said, in an interview, that her concern is with "ideas and themes that I can tie together--problem-solving from other places and worlds." It is not the writer's job, she says, "to tell us how somebody felt about something, it's to tell us how the world works." Citing David Foster Wallace and Dave Eggers, she comments: "these are guys who know a great deal about the world. They understand macro-microeconomics, the way the Internet works, math, philosophy, but . . . they're still people who know something about the street, about family, love, sex, whatever. That is an incredibly fruitful combination. If you can get the balance right. And I don't think any of us have quite yet, but hopefully one of us will."

III

That is gently, modestly put. And to give Smith her considerable due, she may be more likely to "get the balance right" than any of her contemporaries-- in part just because she sees that a balance is needed, and in part because she is very talented and still very young. At her best, she approaches her characters and makes them human; she is much more interested in this, and more naturally gifted at it, than is Rushdie. For a start, her minor Dickensian caricatures and grotesques, the petty filaments of this big book, often glow. Here, for instance, is a school headmaster, a small character who flares and dies within a few pages--but Smith captures his physical essence surely: "The headmaster of Glenard Oak was in a continual state of implosion. His hairline had gone out and stayed out like a determined tide, his eye sockets were deep, his lips had been sucked backwards into his mouth, he had no body to speak of, or rather he folded what he had into a small, twisted package, sealing it with a pair of crossed arms and crossed legs." This conjures a recognizable type, and indeed a recognizable English type, always in the process of withdrawing or disappearing--as Smith's highly Dickensian image sests, always mailing himself out of the room.
Smith, as Rushdie has said, is "astonishingly assured". About her, one is tempted to apply Orwell's remark that Dickens had rotten architecture but great gargoyles. The architecture is the essential silliness of her lunge for multiplicities--her cults and cloned mice and Jamaican earthquakes. Formally, her book lacks moral seriousness. But her details are often instantly convincing, both funny and moving. They justify themselves. She tells the story, essentially, of two families, the Joneses and the Iqbals. Archie Jones is married to a Jamaican woman, Clara Bowden, and is the father of Irie. He fought in the Second World War, as a teenager, alongside Samad Iqbal, a Bengali Muslim from Bangladesh. The two men have been friends for thirty years, and now live near each other in North London. This is a bustling, desolate area, full of velvetlined Indian restaurants and yeasty pubs and unclean laundromats. Smith bouncily captures its atmosphere. Any street in this region will include, "without exception":
one defunct sandwich bar still advertising breakfast
one locksmith uninterested in marketing frills (KEYS CUT HERE)
and one permanently shut unisex hair salon, the proud bearer of some unspeakable pun (Upper Cuts or Fringe Benefits or Hair Today, Gone Tomorrow).
Samad's wife Alsana is an engaging creation. She earns a living sewing leather garments, at home, that are bound "for a shop called Domination in Soho." Samad is a waiter at a restaurant in central London, an intelligent man, frustrated by his foolish occupation; and a moral man, frustrated by the lax country he lives in. He spends much of the novel in a fury--he is, precisely, a caricature more than a character--about England and English secularism. He is determined that his twin sons, Millat and Magid, will grow up in the ways of the Koran. But Millat, at least initially, has joined a tough street gang, who speak "a strange mix of Jamaican patois, Bengali, Gujurati and English," and hangs out on streets populated by "Becks, B-boys, Indie kids, wide-boys, ravers, rude-boys, Acidheads, Sharons, Tracies, Kevs, Nation Brothers, Raggas and Pakis." (Such an inventory is what Smith means by bringing us the information. But this crocodile of youths has a use-by date inside it: Colin MacInnes brought us the information about the London of the 1950s in Absolute Beginners, and where is that novel? At an absolute end.) Millat's brother, Magid, is a scientific rationalist, and apparently no more interested in Islam than his brother. But his father decides to send Magid, the better student, back to Bangladesh, for a safely religious education. The plan backfires, of course.
When Smith is writing well, she seems capable of a great deal. At several moments, for example, she proves herself skilled at interior monologue, and brilliant, in other passages, at free indirect style:
'Oh Archie, you are funny,' said Maureen sadly, for she had always fancied Archie a bit but never more than a bit because of this strange way he had about him, always talking to Pakistanis and Caribbeans like he didn't even notice and now he'd gone and married one and hadn't even thought it worth mentioning what colour she was until the office dinner when she turned up black as anything and Maureen almost choked on her prawn cocktail.
One of the novel's best chapters is a gently satirical portrait of the Chalfen family, middle-class North London Jewish intellectuals of impeccable smugness, with whom Millat, Magid, and Irie become involved. (One of the Chalfen sons, Joshua, attends Glenard Oak school with the Jones and Iqbal children.) There is Marcus Chalfen, busy with his genetic experiments, and his wife, Joyce, who writes about gardening. She lives the politically unexamined life of the liberal who is sure that she is right about everything. Even her gardening books encode her bien-pensees about the importance of hybridity. Smith funnily invents a long passage from one of them: "In the garden, as in the social and political arena, change should be the only constant... It is said cross-pollinating plants also tend to produce more and better-quality seeds."
Yet this same Joyce cannot help eing, when Millat and Iris first appear in her house, about the delightful novelty of having "brown strangers" in the house. By mocking the Chalfens, even gently, Smith works against the form of her own novel, and guards against a Rushdie-like orthodoxy about the worship of hybridity. Here Smith evinces an important negative capability which she promptly deforms by inserting a needless little lecture into the same chapter: "This has been the century of strangers, brown, yellow and white. This has been the century of the great immigrant experiment." Still, these are rare lapses. Far more powerful than such announcements on the authorial Tannoy is a lovely moment when Marcus Chalfen puts his arms around his adored wife (the two are devoted, if a little complacently, to each other) , "like a gambler collecting his chips in circled arms," whereupon the fifteen-year-old Irie, whose parents are much less communicative, thinks "of her own parents, whose touches were now virtual, existing only in the absences where both sets of fingers had previously been: the remote control, the biscuit tin, the light switches."
Smith is a frustrating writer, for she has a natural comic gift, and yet is willing to let passages of her book descend into cartoonishness and a kind of itchy, restless extremism. Here, for instance, is her description of O'Connell's, a bar and cafe where Archie and Samad have been regulars for many years. Comically, it is run by a family of Iraqis, "the many members of which share a bad skin condition," but it has kept its Irish name, and various Irish accoutrements. It is where, we are told, Archie and Samad have talked about everything, including women:
Hypothetical women. If a woman walked past the yolk-stained window of O'Connell's (a woman had never been known to venture inside) they would smile and speculate--depending on Samad's religious sensibilities that evening--on matters as far reaching as whether one would kick her out of bed in a hurry, to the relative merits of stockings or tights, and then on, inevitably, to the great debate: small breasts (that stand up) vs big breasts (that flop to the sides). But there was never any question of real women, real flesh and blood and wet and sticky women. Not until now. And so the unprecedented events of the past few months called for an earlier O'Connell's summit than usual. Samad had finally phoned Archie and confessed the whole terrible mess: he had cheated, he was cheating... Archie had been silent for a bit, and then said, 'Bloody hell. Four o'clock it is, then. Bloody hell.' He was like that, Archie. Calm in a crisis.
But come 4.15 and still no sign of him, a desperate Samad had chewed every fingernail he possessed to the cuticle and collapsed on the counter, nose squished up against the hot glass where the battered burgers were kept, eye to eye with a postcard showing the eight different local charms of County Antrim.
Mickey, chef, waiter and proprietor, who prided himself on knowing each customer's name and knowing when each customer was out of sorts, prised Samad's face off the hot glass with an egg slice.
This kind of writing is closer to a low and unliterary "comic" style than it ought to be. It has a pertness, but it squanders itself in a mixture of banality and crudity. And unlike many passages in the book, it cannot shelter behind the excuse that it is being written from within the mind of a particular character. This is Smith as narrator, as writer. Yet nothing we know about Samad (and nothing we later learn, incidentally) convinces us that Smith is telling the truth when she tells us that this hot-headed Muslim sat talking about women's breasts; the topic seems, instead, to have been chosen by Smith from a catalogue of cliches called "Things Men Talk About in Bars." And then there is the extremism of the language: Samad is not just anxious, but has bitten his fingers down to the cuticles, and has to be "prised" off the counter "with an egg slice." It seems only a step from here to exploding condoms and the like. The language is oddly thick-fingered, and stubs itself into the vernacular: that juvenile verb "squished," for instance. It comports bewilderingly with sentences and passages elsewhere that are precise and sculpted.
The first half of Smith's novel is strikingly better-written than the second half, which seems hasty, the prose and wild plots bucking along in messy harnesses. Just as the quality of the writing undulates, sometimes from page to page, so Smith seems unable to decide exactly the depth of her commitment to the revelation of character. Samad offers a good example. Overall, he must be accounted a caricature, complete with Indian malapropisms and Indian (or Bengali) "temperament," for he has, really, only the one dimension, his angry defence of Islam. Still, every so often Smith's prose opens out into little holidays from caricature, apertures through which we see Samad tenderly, and see his frustrations, such as the restaurant he works in: "From six in the evening until three in the morning; and then every day was spent asleep, until daylight was as rare as a decent tip. For what's the point, Samad would think, pushing aside two mints and a receipt to find fifteen pence, what is the point of tipping a man the same amount you would throw in a fountain to chase a wish."
This is breathtaking, and peers into a depth of yearning: it is very fine to link the tip to money thrown into a well, and to link both to Samad's large desires. One wonders if Smith knows how good it is. For it is bewildering when, thirty pages later, she seems to leave Samad's interior, and watch him from the outside, satirically (and rather crudely). She is describing Samad's and Archie's war experiences, and the moment they first met. The tone wavers drastically around the mock-heroic. Archie has been staring at Samad, and Samad, all of nineteen, malapropistically demands: "My friend, what is it you find so darned mysterious about me that it has you in such constant revelries? . . . Is it that you are doing some research into wireless operators or are you just in a passion over my arse?" We seem to be in the world of cartoons again.
Forty pages later, Smith has a funny passage about Samad trying and failing to resist the temptation of masturbation. Samad becomes, for a while, an enthusiastic masturbator, on the arrangement (with Allah) that if he masturbates, he must fast, as recompense: "this in turn . . . led to the kind of masturbation that even a fifteen-year-old boy living in the Shetlands might find excessive. His only comfort was that he, like Roosevelt, had made a New Deal: he was going to beat but he wasn't going to eat." As in the passage about O' Connell's, the question is one of voice. Again, Smith is not writing from inside Samad's head here; the sophomoric comparison to a boy in the Shetlands is hers. So what is going on? The reference to the New Deal is hopelessly misplaced, and merely demonstrates the temptation that this kind of writing cannot resist, of binging in any kind of allusion. And what of that phrase, "he was going to beat but he wasn't going to eat"? "Beat" is not Samad's word; he would never use it. It is Smith's word, and in using it she not only speaks over her character, she reduces him, obliterates him.
And so it goes on, in a curious shuffle of sympathy and distance, affiliation and divorce, brilliance and cartoonishness, astonishing maturity and ordinary puerility. White Teeth is a big book, and does not deal in fractions: when it excites, and when it frustrates, it "o'erflows the measure." Indeed, its size tests itself, for one reason it disappoints has partly to do with the fact that it becomes clear that over the length of the book Smith's stories will develop, and develop wildly, but her characters will not develop at all. Yes, Smith's characters change; they change opinions, and change countries. Millat, once an urban rapper, becomes a fundamentalist terrorist; Joshua Chalfen, once a rationalist and loyal son of his scientist father, becomes an animal-rights freak. Yet whenever these people change their minds, there is always a kind of awkwardness in the text, a hiatus, and the change itself is always rapidly asserted, usually within a paragraph or two. It as if the novel were deciding at these moments whether to cast depths on its shallows, and deciding against.
Which way will the ambitious contemporary novel go? Will it dare a picture of life, or just shout a spectacle? White Teeth contains both kinds of writing. Near the end, an instructive squabble occurs between these two literary modes. The scene is the conference room, where Marcus Chalfen is delivering the news about the mouse. All of the book's major characters are present. Irie Jones is pregnant, and for a while we inhabit her mind, and her drifting thoughts. She looks from Millat to Magid, and cannot decide which twin is the father of her child. But she stops worrying, because Smith breaks in, excitedly, to tell us that "Irie's child can never be mapped exactly nor spoken of with any certainty. Some secrets are permanent. In a vision, Irie has seen a time, a time not far from now, when roots won't matter any more because they can't because they mustn't because they're too long and they're too tortuous and they're just buried too damn deep. She looks forward to it."
Yet it is Smith who made Irie, most improbably, have sex with both brothers, and it is Smith who decided that Irie, most improbably, has stopped caring who is the father. It is quite clear that a general message about the need to escape roots is more important than Irie's reality, what she might actually think, her consciousness. A character has been sacrificed for what Smith called, in that interview, "ideas and themes that I can tie together--problem-solving from other places and worlds." This is problem-solving, all right. But at what cost? As Irie disappears under the themes and ideas, the reader perhaps thinks wistfully of Mr. Micawber and David Copperfield, so uncovered by theme and idea, so uninsured, weeping together in an upstairs room.

James Wood is a senior editor at The New Republic. Born in England, Wood studied English Literature at Jesus College, Cambridge.
Wood is responsible for writing and commissioning book reviews. He was the winner of the acclaimed British Press Young Journalist of the Year Award in 1990 and has been the chief literary critic of The Guardian newspaper in London since 1992.
His essays and reviews have appeared in a number of other publications including The New Yorker and The London Review of Books, where he is a member of its editorial board. He served as one of the judges for the 1994 Booker Prize for fiction.


- 00:29 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.08.2008.

Nyctalopia

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

TOKYO, 9 OCTOBER 2007 — Art, despite all its complexities and convolutions, is and always has been simply a mirror of humanity. While one artist expresses hope, another gives voice to fear. While one explores our love of order, another expresses our fascination with chaos: together all these fragments make up something resembling the human psyche.

Image and video hosting by TinyPic

"In a way I’m doing something that the viewer can’t do himself. It’s like people who occasionally think about jumping under a train. In my art I’m actually jumping under the train. That shock – I’m doing it for you."
This also explains artistic trends and why they never last. An artistic trend is, in essence, an exaggeration of one element or aspect of the human psyche reflected by art, and, because it is a distortion, its duration is always limited. It is a cast iron rule that what is trendy today will wither and fade in the future. This is especially true of Japanese art, which is more trend-driven than anywhere else.
Contemporary Japanese art is, of course, complex and diverse, but there are no denying its salient features – its cutey-ness and its manga-esque qualities – typified by artists such as Takashi Murakami and Yoshitomo Nara, the two most established artists of today. Their cartoonish creations reflect the playful otaku sensibility of Japan’s consumer culture, itself an expression of childish desire combined with a voluntary alienation from reality.
But anyone who thinks their humor-inflected creations represent the totality of what the Japanese are all about is sadly mistaken. The truth, as always, is that large swathes of the Japanese psyche are not being represented by mainstream artistic trends, and it is from these dark, secret lands that future trends will inevitably emerge.
What they will be it is hard to predict, but, by the very nature of things, they will be markedly different. As people get bored with the comedic irony and pop-art immediacy of current trends, and tire of its cheery atmosphere of cuteness and consumerist accessibility, it is a reasonable assumption that they will head somewhere in the opposite direction. One rising artist who is an almost polar opposite to established trends is Fuyuko Matsui, who finds her visual vocabulary in the painstaking artistic traditions of Nihonga (traditional Japanese-style painting) and her subject matter in the her own dark and troubled mind, as well as Japan’s ghostly past.

Image and video hosting by TinyPic

I don’t like sweet and cute art," she tells Culturekiosque on a visit to the Naruyama Gallery in Tokyo’s Kudanshita, a mere stone’s throw from Japan’s controversial Yasukuni Shrine. "Japanese art nowadays is like that, but if we think in centuries, in the Kamakura period for example, it was scarier, more ghostly. I want to return to that taste in my art."
Insane Woman under the Cherry Tree (2006) typifies her approach. Beautifully and painstakingly painted, using traditional Japanese pigments on silk, it depicts something quite horrifying, namely a woman who is in the process of vomiting out her innards, including the embryonic form of a child.
"It’s a madwoman under the cherry blossom," she says. "It should be Spring, but there are Autumn momiji leaves on her kimono."
As Japanese people often compare the hands of babies to the five-fingered leaves of the momiji (Japanese maple), this is a characteristically subtle and ironic touch that may not be apparent in such an obviously shocking piece.
With works like this and the equally shocking Keeping Up the Pureness (2004) – a sensation at the Tokyo Museum of Contemporary Art’s From Nihonga to Nihonga group show last year – it might seem that Matsui is out to shock and repel. But, on the contrary, the artist sees the impact her images have as a device to bridge the gap between artist and audience.
"I want to create a sympathy, a strong feeling, between the viewer and myself," she explains. "In a way I’m doing something that the viewer can’t do himself. It’s like people who occasionally think about jumping under a train. In my art I’m actually jumping under the train. That shock – I’m doing it for you."
While many Japanese artists are influenced by things that are happening in their contemporary environment, Matsui’s artistic influences go back centuries. For example, Insane Woman under the Cherry Tree is inspired by Ogress under Willow Tree, a painting by Soga Shohhaku (1730-1781), the iconoclastic Edo-period painter, who was himself deeply influenced by the past, in his case, by the Muromachi Era painter Soga Jasoku (d. 1483). Part of her interest in the past comes from her background. She grew up in Shizuoka Prefecture in a house that had been in her family for 14 generations.

Image and video hosting by TinyPic

"There were a lot of sansuiga [Indian ink landscape paintings] in our tatami mat rooms," she recalls. "But the biggest influence I got was from a fake Mona Lisa in the public library that I saw when I was in the 3rd or 4th grade of elementary school. I studied Western oil painting until I was 20, then I turned to Japanese painting."
Unlike Western painting, Nihonga tends to be more conservative. Despite her growing success and popularity – underpinned by her stunning good looks – Matsui has had to dedicate recent months to successfully graduating from the Tokyo National University of Fine Arts and Music, where she finished as the top graduate in her class. This has meant learning to excel at techniques and styles from the centuries–old canon of Japanse traditional art.
Although the techniques and styles of Nihonga remain heavily traditional, innovative young artists like Matsui and her colleagues from last year’s show at the Tokyo Museum of Contemporary Art, like Kumi Machida and Hisashi Tenmyohya, are showing much greater freedom in subject matter. This is giving the genre a freshness that it has often lacked in the past. While Tenmyohya’s richly decorated images reflect modern working class culture – garish trucks, youth gangs, tattooed samurai and dance crazes – with a touch of irony, Matsui’s paintings recast the traditional elements of Nihonga – flowers, animals, women, trees – into powerful and often horrific works that have all the shock value of the most cutting edge modern art. So, from which deep, dark place do her pictures journey forth?
"There are various things that inspire my paintings: first a strong concept, second I have a mental picture and a concept, and third I just randomly paint until something starts to appear, and, then, there are all of these different ways combined."
According to Matsui, the image for Keeping Up the Pureness was originally a mental image that occurred to her one night as she was trying to get to sleep. Initially it looks like a murder scene, with a young naked woman cut open to reveal her minutely painted organs. But, rather than an image of female as victim, it is actually something more empowering, she explains.

Image and video hosting by TinyPic

"Men and women are different. A man’s power is throughout his body, but a woman has her power in her uterus, so I think a women’s body is centred in the uterus. In a way, she is actually showing off, just like the flowers in the picture are showing off their sexual parts."
Despite this, she denies that it is a feminist painting.
"I don’t have any message," she affirms. "I just want to tell how it feels to be a woman. Because I’m a woman and I don’t have a man’s body, I can only paint a woman’s feeling."
Regarding the ultimate purpose of the uterus that she paints in these pictures, Matsui, like a growing number of young Japanese women, is unmarried and childless, and seems inclined to stay that way.
"No. I don’t feel a bit of responsibility to have a baby. If 80% of the people all around the world think they were happy to be born, then I might. Also if I were more happy, I might have more children. I’m not usually a happy person."

Image and video hosting by TinyPic

This moroseness is also apparent in Nyctalopia (2005), another potent image that appeared at the MOT show. In this work a ghostly-looking woman is apparently engaged in the act of garrotting a chicken. While nyctalopia is a medical word meaning night blindness, in Japanese the same meaning is conveyed by the term torime or "chicken’s eyes." Matsui connects this to emotional numbness caused by pain or overexposure of the emotions, hence the poker-faced callousness of the woman’s action.
With such dark and powerful emotions powering her art, a more directly expressive medium of art would seem natural. Why, then, has she been attracted to a style that requires patience, precision, delicacy, and control, rather than something heavier and more gestural?
"The mainstream of Nihonga today is iwa enogu [stone powder pigment that does not dissolve in water and needs to be applied with a thick glue solution]. Instead of iwa enogu , I felt I should paint very thin. Also, using strong strokes is not the strongest way. Taking time and care leads to deeper expression. It’s like torture – sticking pins in, is more painful than big punches."

C. B. Liddell is a Tokyo-based journalist who writes on culture for the International Herald Tribune Asahi Shimbun newspaper. He last interviewed the American photographer Steve McCurry in Thailand for Culturekiosque.com.

Image and video hosting by TinyPic

Tilting the balance back to darkness

Artist Fuyuko Matsui turns her back on the cute and quirky for the mysterious

By Donald Eubank

In the minds of casual observers, Japan is simple. Between lovers of tradition and those enraptured by Japan's quirky window into an urban future, it's either the former land of austere, honorable warriors or the current one of air-headed, emotionally overwrought manga characters.

Image and video hosting by TinyPic

But there must be something missing in these easy extremes.

What about a darkness that lies deep in the art of nihonga, the Japanese form of painting? Behind the beautiful presentations of the four seasons done in gold, pigment and sumi ink on paper, of the birds and flowers of the kachofugetsu genre of paintings, behind even the joyful eroticism of shunga prints, there is another world. It is spread broadly throughout the nihonga genre, and more specifically in yurei-ga, the genre of ghost paintings, representing a common darkness that points to a more mysterious side of Japanese culture.

Fuyuko Matsui, who currently has an exhibition of new nihonga, "Narcissus," at the Naruyama Gallery near Kudanshita, Tokyo, taps into these less explored corners of the Japanese tradition of painting.

"Takashi Murakami, otaku (obsessive enthusiasts), manga . . . we know about the subcultures of Japan, but we don't know about real nihonga," she says at a recent interview at the gallery. "I feel that Japanese culture is more than these subcultures; it can be scary and cruel."

Image and video hosting by TinyPic

"Real, traditional nihonga is more cool and weighty, like, for example, in works by Hasegawa Tohaku or Kawanabe Kyosai. Or take Kano Sansetsu's painting of a tree at the Metropolitan Museum in New York, how it's gnarled and painfully bent over."

Matsui's paintings typically portray visceral scenes in the meticulous technique that many Japanese artists have foregone for more modern Western methods. (Along with Murakami, she is one of only two people to have gotten a Ph.D. in nihonga from the Tokyo University of Fine Arts and Music.) In the centerpiece of the new exhibition, "Scattered Deformities in the End" (2007), a woman running through a shady forest is chased by birds and a dog that tear at her hair and flayed skin. In another, pieces of disembodied flesh that represent successful and unsuccessful suicides act as untrustworthy guides through the dense Aokigahara forest near Mount Fuji that is famous as a place where people take their own lives.

Matsui describes her works with complex, philosophically loaded ideas that often confuse as much as enlighten. But the best way in is simply the Greek myth of Narcissus that she has used as an inspiration for these latest paintings. Cursed by spurned lover Echo, Narcissus dies after falling in love with his own reflection in a pool of water, unable to bear his own beauty. The 34-year-old painter uses the story to explore vanity, self-preservation and the desire for death.

Another new work shows Matsui's own backbone with the skin removed to reveal a metallic replacement for a cracked vertebrae. Though she has suffered from such an injury, she herself doesn't have a prosthetic; but she uses the idea to sest the vanity of wanting to live beyond your body's natural limit. Discussing these pieces, she sests that in comparison to the rest of the world, Japan is a place where people have the will to die.

Fascinated by such macabre themes, most of Matsui's works can be considered an updated version of the ghost genre, one of the subjects of her doctoral dissertation at Tokyo University.

"When I wrote my dissertation, most of the teachers didn't understand it. There was a clear divide between those who did and those who didn't," she says. "A lot of them don't consider the ghost genre of paintings to be high art. But I am not trying to replicate traditional ghost paintings, I want to express something in a very modern way."

Image and video hosting by TinyPic

This is what makes her a contemporary artist despite working in an age-old Japanese art form. As her approach to the nihonga tradition is more open-ended — "When you start thinking about yoga [Western-style painting] versus nihonga, it just becomes an ongoing, endless chain of thought, so I don't really think about the politics of it," she says, "For me, it simply describes the technique" — she feels no obligation to keep Western elements out of her works. That's good, because when asked to list any contemporary Japanese artists she looks up to, Matsui comes up almost blank. Instead, she is a fan of Renaissance Period artists such as Italy's multitalented Leonardo Da Vinci (1452-1519) and the German painter Lucas Cranach (1472-1553).

"I look at a lot of current art, and the reason I make the works I do is because I don't find anything that interests me by other artists. If there was something like this, then there would be no reason to make them," she says. "I look at things and pick up on what is really good. But mainly I am inspired by classical works, Japanese and Western, and not so much by contemporary works."

Like fellow nihonga-trained artist Murakami then, Matsui rummages through Eastern and Western pasts to create her own style. The difference lies in her intent and results. Rather than come up with a new Pop formulation — like the international art star — in an attempt to tell people about otaku Japan, Matsui eschews easy historical theories and contemporary images to dig into the more mysterious parts of the nation's psyche.

Image and video hosting by TinyPic

MATSUI FUYUKO - Profile

1974 Born in Morimachi, Shizuoka Prefecture
1994 B.F.A. in Painting, Joshibi Junior College of Art and Design
2002 B.F.A. in Japanese Painting, Tokyo National University of Fine Arts and Music
2004 M.F.A. in Japanese Painting, Tokyo National University of Fine Arts and Music
2007 A doctoral course of Tokyo National University of Fine Arts and Music
2007 Doctoral Degree (PhD) in Japanese Painting, Tokyo National University of Fine Arts and Music

Doctoral dissertation: "The Inescapable Awakening to Pain, through Visual Perception via the Sensory Nerves"

Možda je manje poznato, ali i ja sam samo čovek, i kao takav, slab na žene.
Ovo je poslednja moja ljubav: Nihonga-slikarka Fuyuko Matsui.
Čarobna je.

Image and video hosting by TinyPic

- 01:22 - Komentari (25) - Isprintaj - #

Nedjeljna propovjed:

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Naš je savremenik evo već skoro 2000 godina; ne od rođenja, nego od smrti u 33. godini aetatis suae. I ne samo to: Isus će ostati naš savremenik sve do Strašnog suda, dakle kraja svega (muslimani kažu: Belaja), do Poslednjeg Informativnog Razgovora – kad god on nastupi

VREME 849, 12. april 2007.

piše: Miloš Vasić

Izvod iz prekršajne i krivične evidencije Službe bezbednosti Sinedriona u Jerusalimu; strogo poverljivo: Isus (poznat i kao Ješua, kasnije i kao poslanik Issa a.s.) Nazarećanin (aram.: Ha Nocri), Hristos (grčki), Hrist, Krist i ostale verzije, zavisno od jezika; to prezime je verovatno naknadno dodato. Tvrdio je da je iz Hamale, ali nije potvrđeno. Rođen otprilike početkom nove ere (podaci se ne slažu) u Nazaretu od majke Marije i oca Josifa; pogubljen na Golgoti, Jerusalim, otprilike 33. godine n. e. o Pashi (podaci astronoma su protivrečni, a i računanje vremena razlikuje se).

Zanimanje: drvodelja, kako je sam izjavio; po evidenciji organa unutrašnjih poslova – nezaposlen i skitnica.

Kroz evidenciju prolazi zbog: skitnje, prekršaja javnog reda i mira (ponovljenih sa posebnom upornošću), tako što je agitovao na javnim mestima bez dozvole za organizovanje javnih skupova protiv organa lokalne samouprave oličene u vlasti Sinedriona i Hrama; nanošenja materijalne i nematerijalne štete trgovcima koje je bičem rasterao iz Hrama Davidovog; neovlašćenog vršenja čuda i to: pretvaranja vode u vino protivno propisima o monopolu i bez plaćanja akciza i poreza (slučaj u Kani Galilejskoj); praktikovanja psihijatrijske terapije bez odgovarajuće školske spreme i članstva u Udruženju psihoterapeuta Judeje, Samarije i Galileje (slučaj Gadarenskih svinja i histerične devojke); praktikovanja oftalmološke i otorinolaringološke prakse bez odgovarajuće školske spreme i bez članstva u odgovarajućim lekarskim komorama (slučaj mutavog koji je progovorio i slepca koji je progledao); praktikovanje zakasnele reanimacije bez odgovarajuće školske spreme i bez članstva u odgovarajućoj lekarskoj komori (slučaj pok. Lazara); praktikovanje infektološke prakse bez odgovarajuće školske spreme i bez šlanstva u Udruženju infektologa Judeje, Samarije i Galileje (izlečenje deset gubavaca); vršenje ugostiteljskih usluga bez dozvole i bez sanitarne inspekcije (nahranio pet hiljada ljudi sa tri ribe); prekršaj propisa o javnom saobraćaju po vodenim putevima (hodao po vodi i spasavao putnike skele od nepogode) itd. Za sve ove prestupe postoje prijave odgovarajućih profesionalnih udruženja, zanatskih cehova i državnih inspekcija.

Sektaško delovanje i neprijateljska propaganda: protivno učenju priznate tradicionalne (i jedine) vere, protivno delikatnim političkim okolnostima u kojima se Izrailj nalazio u vreme izvršenja krivičnih dela i prekršaja (manje od nezavisnosti, više od autonomije), Isus Nazarećanin izvršio je više dela neprijateljske propagande i širenja sektaške jeresi. Klevetao je sadukeje, fariseje, pa čak i književnike! Tvrdio je da će "jerusalimski Hram biti razrušen" i da će na njegovom mestu "niknuti Hram nove vere"; propovedao je nepoštovanje sabata pod demagoškim izgovorima; predstavljao se kao Mesija i izaslanik Božji; osporavao je i ovozemaljsku vlast Tetrarhovu i – još strašnije – imperatora Tiberija, protivno interesima Izrailja i na štetu dobrosusedskih odnosa sa Rimom. Pokušao je da zasnuje sektu zasnovanu na demagoškoj teoriji o "jednakosti svih ljudi" i "ljubavi prema bližnjima" i tako pridobio simpatije i podršku fukare, marginalnih elemenata, stranih plaćenika i domaćih izdajnika. Zbog svega toga lišen je slobode tokom večere sa saučesnicima, a zahvaljujući delovanju ubačenog tajnog istražitelja, ali i obaveštajnog radnika posebno ubačenog u grupu.
Prilikom intervencije došlo je do otpora, kojom prilikom je jedan od pripadnika Službe ostao bez uha. Saučesnici su se razbežali, kojom prilikom je došlo i do prekršaja javnog morala, jer je jedan ostavio haljine u rukama policije i pobegao go golcat.

Isus Nazarećanin predat je nadležnim organima Hrama i Sinedriona koji su ga smesta osudili na smrt, već dovoljno iznervirani ishodom javnih debata koje su s njim imali i iz kojih je izlazio sve popularniji kod naroda. Zbog podele vlasti, odveden je Visokom predstavniku Rima i prokuratoru Judeje da presudu potvrdi, ali ovome se dokazni materijal učinio nedovoljan, a odbrana osuđenika solidna, pa je oklevao. Pritisnut političkim okolnostima i delikatnim položajem svojim u Jerusalimu, prokurator Pontije Pilat veoma preko volje potvrdio je presudu Isusu Nazarećaninu i dvojici razbojnika, Dismasu i Hestasu, a – na izričito traženje, da ne kažemo otvorenu ucenu – Sinedriona, pomilovao takođe na smrt osuđenog drumskog razbojnika Var Ravana (poznatijeg kao Baraba). Smrtna kazna izvršena je na Golgoti 14. dana meseca nisana (kasnije će u istoriju ući kao Veliki petak).

Šta se tačno desilo 16. dana nisana, ostaje nejasno. Operativci Službe, diskretno poslati da provere glasine koje su kolale Moabitom i oko Golgote, našli su prazan grob Isusa Nazarećanina (dva preostala groba nisu bila remećena). Posumnjalo se na krađu leša, ali leš nije bio nađen. Egzaltirane žene zatečene u blizini (majka Marija i prijateljica Marija iz Magdale koja prolazi kroz evidenciju po liniji prostitucije) tvrdile su da je Nazarećanin vaskrsnuo iz mrtvih i uzneo se na nebesa, "kod svog Oca", aludirajući na Onoga Čije Ime se ne izgovara.

Ubačeni tajni istražitelj, Jehuda iz Kirijata (Juda Iskariot), nađen je u noći između 16. i 17. nisana mrtav u Getsimanskom maslinjaku, sa ubodnim ranama od hladnog oružja, ali je odnekud puštena priča da se obesio. Ta se priča raširila toliko da je naša procena da je bolje ne osporavati je, a i kancelarija Visokog predstavnika slaže se s tim.

Procena Službe je da bi iz ovog incidenta mogla da se izrodi nepotrebna komplikacija ionako složene političko-bezbednosne situacije, pa je potrebno nastaviti sa operativnim radom na terenu po liniji verskog ekstremizma sektaškog tipa.

Potpis: Afranije, 18. nisana. Kopije: Prokuratoru, Sinedrionu, Arhivi.

Image and video hosting by TinyPic

Isus Nazarećanin Hrist naš je savremenik evo već skoro 2000 godina; ne od rođenja, nego od smrti njegove u 33. godini aetatis suae. I ne samo to: Isus će ostati naš savremenik sve do Strašnog suda, dakle kraja svega (muslimani kažu: Belaja), do Poslednjeg Informativnog Razgovora – kad god on nastupi. Za milion godina ili sutra (kako upozoravaju Jehovini svedoci koji straže li straže, da ih ne zateknu nespremne). Zašto i kako? Zato što je Isus sa nama na način veoma upadljiv već dva milenijuma; zato što na svetu ima dve milijarde hrišćana kojekakvih denominacija, ali iste vere, što je Koštunica propustio da primeti kad je čestitao Uskrs ove godine samo pravoslavnima, monaštvu i sveštenstvu, samo SPC-u. Uzgred: Staljin je pitao onomad: "Koliko divizija ima taj Papa?"; posle je ispalo da ih ima mnogo.

Isus Nazarećanin bio je fukara, skitnica, siromah – i kao takav poslanik Božji, upravo stoga; u očima uredne i u poslovima upravljanja dalekim zemljama iskusne rimske vlasti lice remetilačko i suvišno. Da bismo razumeli njegov značaj u tom zadatom trenutku, valja nam se vratiti u njegovu sredinu i okolnosti. Zemlja Izrailjeva, Isakova i Avramova, bila je pod okupacijom Rima; imali su lokalnu samoupravu pod kontrolom Visokog predstavnika Imperije, kome nije bilo lako. Poslednje što mu je trebalo bio je još jedan popularni prorok koji propoveda – od svih stvari! – ljubav prema bližnjima, pa i prema neprijateljima, okretanje drugog obraza, ljubav, jednom rečju potpunu i neograničenu. Istini za volju, ta ideja, toliko egzotična i nova, mogla se dopasti i verovatno se dopala jednom Pontiju Pilatu. Tadašnji visoki činovnici Tiberijevog carstva morali su biti stoički nastrojeni, s obzirom na političke okolnosti: ljudi obrazovani na grčkoj kulturi i filozofiji i vezani moralnom obavezom služenja Carstvu morali su sebi naći filozofsku podlogu i oslonac; boljeg od stoičkog nije bilo. Zamislite sada jednog iskusnog i obrazovanog rimskog gospodina koga zapadne da služi u levantinskom haosu Jerusalima, među svadljivim i prevejanim lokalnim funkcionerima, redom teološkim cepidlakama s kojima nikako na kraj. A situacija složena, pobune svaki čas, nezadovoljstvo tinja, Jerusalim se trese i koleba. Iz te napete i nervozne atmosfere izlaze i Isus i Pilat. Pilat – instinktom iskusnog administrativca – shvata da je bolje Isusa pustiti neka trabunja po trgovima i sinagogama, pa makar terao trgovce bičem iz hrama. Lokalna vlast, međutim, poljuljana u osnovama svoje teokratije, Isusa ne može da podnese isto tako sasvim nagonski. On ih podriva tamo gde su najtanji. Pritom još i čini čuda, da bi na kraju i sam vaskrsnuo. Eto, to je bio kontekst.

A šta je to Isus propovedao što ga čini našim savremenikom od početka pa do kraja našeg vremena? Ništa naročito i upravo zato tako veliko i važno: ljubav, strpljenje, istinu i pravdu. Samo to. Prvo je odvojio crkvu od države, materijalno od duhovnog, jednom za svagda, do kraja postojanja.
Pokazao im je rimski novčić i rekao: "Čiji je ovo obraz na novcu? Ćesarov."
Dakle: Cezaru Cezarovo, a Bogu Božje i tačka, kao što nas stalno podseća blagi i mudri Mirko Đorđević. Svi su ljudi dobri, kaže Isus, mada su neki skrenuli s tog puta, a i oni mogu da se vrate – samo ako se potrudimo oko bližnjih naših. Isus je uspostavio ono čega pre njega nije bilo: uzajamnu nezavisnost i poželjnu ravnotežu unutrašnje duhovne slobode i spoljnog materijalnog sveta. Nalik na Sokrata, Isus pita: "Treba li da vam objašnjavam koja je razlika između dobra i zla?" Vaša duša će vam reći razliku, kaže Isus. Pouzdanje u ugrađenu dobrotu ljudske duše suština je hrišćanstva, Isusove nauke.

E, sad: nauka je tu važna, a ne Isus. Isus je svoje pošteno obavio onda kada je trebalo. Jedan jevrejski hasidski mudrac iz XVIII veka, Baal Šem Tov (a svi mistici se među sobom prepoznaju), tumači Božju poruku ovako:
"Izgubili su Me – to jest prestali su da me znaju jer to nije moguće, ali kamo sreće da su Me izgubili tražeći Me i držeći se Mog učenja." Ni Isus ne bi drugačije rekao: pustite mene, ja sam svoje obavio, bolje je da se vi držite mog učenja. A njegovo učenje je jednostavno, daleko jednostavnije od kasnijih tumačenja od kojih nam više uši otpadoše tokom ova dva milenijuma: to je učenje ljubavi, praštanja i strpljenja koji sve pobeđuju. Isus nam pokazuje na odmah i na sada: ostavite mrtve da sahranjuju mrtve i pođite za mnom; činite dobro i subotom; pustite sadukeje, fariseje i književnike, oni ionako samo deru sirotinji kožu s leđa. Takav strašan udarac etabliranoj "tradicionalnoj" verskoj zajednici nikada nije bio zadat sa tako visokog mesta; do dana današnjeg taj udarac boli, jer je opravdan i pravedan. Nije da je mnogo pomoglo u praksi: u Isusovo ime učinjeno je mnogo toga od čega se njemu gadi na nebesima; rekao bi čovek da mu je lakše bilo za 33 godine zemaljskog života, uključujući i Kalvariju, nego za dva milenijuma nebeskog. Ali je njegovo učenje ostalo kao naša jedina uteha i zato će vazda, ad infinitum, i ninje i prisno i na vjeki vjekov, Isus biti naš savremenik. Njegovo je bilo da nam ukaže na ispravan put; sve ostalo je naše; a šta će nam inače sloboda izbora?

Vekovima se, inače, iz razloga teološke i moralno-poučitelne zabave, poteže pitanje: a šta bi bilo da se Isus sada odjednom pojavi među nama? Pitanje jeste blesavo, ali i neodoljivo. Kao prvo: trebalo bi da znamo da li bi se Isus pojavio kao Kralj Nebeski sa mačem, kao što je umeo da zapreti u svojim dosta politički smelim alegorijama koje su ga skupo koštale – ili kao onaj isti novozavetni skitnica, golja i drvodelja bez posla koji čini čuda kad mu dođe? Uzmimo drugu varijantu kao zabavniju (prva ionako mora da sačeka do Kraja sveta): odmah bi se našao neki Levi Matej, carinik u ostavci, kao onaj prvi, obaveštajni radnik (ali verovatniji, s obzirom da čak ni u dekadentnoj Judeji nije bilo Bracike Kertesa), da ide za njim i krivo zapisuje sve ono što Čovek nije rekao. Sve bi odmah stiglo Tamo Gde Treba i onda bi nastao problem: šta sad sa njim? Ako bi počeo sa čudima, to bi uveliko zakomplikovalo ionako složenu bezbednosnu situaciju: da neko razveže jezik Braciki Kertesu; da neko vrati pameti Kostu Čavoškog; da neko učini da Brana Crnčević progleda, a da Duća Spasojević i Kum Luković ožive, pa da im se sudi odvojeno? Sveta Matera Srpska Pravoslavna Crkva našla bi se u velikoj neprilici: Isus bi ih prvo pitao ko je Sveti Sava, a onda i ko su Nikolaj, Justin, Filaret i Pahomije... Objašnjavanje bi trajalo dosta dugo, a ishod bi bio najblaže rečeno – neizvestan. "Opet sadukeji, fariseji i književnici; Oče moj, zašto si me ostavio?" (Elli, Elli, lama sabahtani?) Možda je druga varijanta bolja: razbiti kao sudove lončarske? (Psalmi) Ali, to nije svojstveno Isusu i nije nam se nadati – koliko god bi se naša duša veselila u svojoj izgubljenosti.

Najverovatnije bi se umešao onaj neki Luković iz MUP-a, stručnjak za "sekte" i napisao službenu belešku na temu "Pojava lažnog Mesije"; povezao bi to sa Vatikanom (koji bi jedva dočekao da se o tome neko drugi izjasni, a ne oni), Kominternom i CIA. Onda bi se umešala Javna bezbednost u smislu "javnih skupova bez dozvole" i Ministarstvo vera u sličnom smislu (nije registrovan kao "tradicionalna verska zajednica"); u slučaju činjenja čuda umešalo bi se Ministarstvo zdravlja (po linijama psihijatrijskim, oftalmološkim, otorinolaringološkim i kardiovaskularnim – zavisno od toga je li Isus nekome vratio pamet, vid, govor ili život), Ministarstvo poljoprivrede (u verovatnom slučaju pretvaranja nekog od naših stolnih vina u pravo vino) i Ministarstvo finansija (takse i akcize na alkohol). Najviše čemu bi Isus mogao da se ponada ovde i među nama jeste intervju kod dve Cece u "Peščaniku", ali to ionako samo mi slušamo. Može slobodno da se pojavi.

- 00:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 08.08.2008.

JE LI VRIJEME ZA HRVATSKOG BERLUSCONIJA?

Ivicu Todorića, nema tome davno, posjetio je predsjednik Rusije, Dmitrij Medvedev
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Budući da je HDZ svakako morao pobijediti na ovim izborima, kako se ništa ne bi promijenilo tj. kako bi se kapitalizam konačno u zemlji konzervirao…

… budući da je upravo riječ o tome da se ni o čemu ne radi, da je sve do toga da se nikakva promjena ne desi, građani osjećaju želju za promjenom jedino u smislu da sve ostane isto, samo s jednom razlikom: da i oni malo budu pri kopanju, i u tome je sav cinizam ove situacije: nitko ne osjeća potrebu nikakve društvene promjene, ali cijelo društvo (a to u Hrvatskoj znači: društvo u kutu) osjeća nepohodnost privatnih promjena već od ponedjeljka, kao kod alkoholičara ili pušača, jer, ovdje je život postao samo ružna navika, život je u Hrvatskoj porok.

Image and video hosting by TinyPic

Todriću je, recimo, uobičajeno otputovati na večeru u Salzburg i tamo se naći s nekoliko najbogatijih ljudi iz Europe. Kontakte koji ne uspijevaju premijerima, njemu je jednostavno ostvariti. Dolaze mu, ovdje u Hrvatsku, direktori svjetskih banaka, predsjednici financijskih institucija, čak i utjecajni političari, iz Švicarske, Francuske, Njemačke, Austrije, Rusije... Ostao je diskretan o imenima svojih uzvanika, a za najpoznatijeg među njima, o kojem nam je ipak slikovito pripovijedao, naknadno je molio da ga ne spominjemo. U biznisu je to valjda tako. Političari se javno hvale poznanstvima, poduzetnici nerado.

Prije par dana objavio sam post naslovljen „Kravlje ludilo“; ukratko, riječ je o intervjuu koji je zamjenik glavnog urednika „Jutarnjega lista“, Nino Đula, vodio s Predsjednikom Ivicom Todorićem.
Zašto o tome ponovno pišem?
Zato jer je Todorić ipak prvi trepnuo: naprosto nije izdržao, i otkrio je karte! Plasirao je informaciju da ga je posjetio najpoznatiji među utjecajnim političarima Švicarske, Francuske, Njemačke, Austrije, Rusije…sapienti sat! Jasno, riječ je o Dmitriju Medvedevu! Par provjera, i informacija je potvrđena: Ivicu Todorića, nema tome davno, posjetio je predsjednik Rusije, Dmitrij Medvedev.

Toliko, gospodine Todorić, kao kvalifikacija za ovaj razgovor, mada, i sami ćete kazati, nije bilo naročito teško, napose ne meni; očekivali ste to, jer ja sam ovdje ipak najpametniji, vidim kroz vrijeme, a povrh toga, kako veli onaj slavni dijalog iz filma „Chinatown“:

Gittes: How did you find out?
Cross: I still got a few teeth left in my head, a few friends in town.

Dakle, unatoč Đulinoj opasci da se političari javno hvale poznanstvima, a poduzentici nerado, Vi ste se, gospodine Todorić, pohvalili poznanstvima – za zaključiti je: Todorić kani u politiku!

Mada, isprva sam mislio da je riječ tek o poslu: iako je gospodin Medvedev predsjednik Rusije - nije Putin, nego tek aluzija na Nijemca i njegovu moć, njegov legat – pročitao sam u posljednjem tjednu srpnja vijest o vašim poslovnim ambicijama u Rusiji, pa mi je cijela ta situacija izgledala sasvim logičnom, dapače, kao građaninu ove zemlje, vrlo laskavom: fantastično, Todorić se širi u Rusiju, izlazi iz Regije, i štoviše posluje sa samim ruskim vrhom:

Nakon nedavnog neuspjeha u Turskoj s preuzimanjem Migrosa Ivica Todorić, većinski vlasnik Agrokora, natječe se za kupnju trgovačkog lanca sa sjedištem u Sankt Peterburgu

Koncern Agrokor jedan je od glavnih kandidata za kupnju jednog od vodećih ruskih trgovačkih lanaca. Interes za kupnju Lente, sa sjedištem u Sankt Peterburgu, iskazale su vodeće svjetske kompanije. Natječaj za prodaju ruskog trgovačkog lanca s 12 tisuća zaposlenih i 1,56 milijardi američkih dolara prihoda od prodaje u 2007. godini za nekoliko će dana biti službeno objavljen.
Riječ je o privatnom poduzeću čija su se dva najveća pojedinačna dioničara Oleg Zerebstov i Amerikanac August Meyer s udjelima od 35, odnosno 36,4 posto, zbog međusobnih nesuglasica konačno dogovorila za opciju prodaje, a taj su prijedlog prihvatili i mali dioničari, s izuzetkom Europske banke za obnovu i razvoj, koja u Lenti ima 11,1 posto dionica i koja je odlučila ostati suvlasnik.

Preostalih 89 posto trebalo bi biti ponuđeno na prodaju, no u sjedištu tvrtke nije bilo moguće doznati detalje oko samog procesa. Prodaju lente vode investicijske banke ABN Amro i Renaissance Capital. Vrijednost Lente procjenjuje se, inače, između 1,2 i 1,9 milijardi dolara. Na listi potencijalnih kupaca Lente su svjetski lider u branši američki Wal-Mart Stores, te najveći europski trgovački lanac Carrefour (Francuska) koji je kao i Agrokor ranije neuspješno pokušao preuzeti turski Migros, njemački Metro i francuski maloprodajni lanac Auchan i američki investicijski fond TPG Capital.

Hoće li u tako jakoj konkurenciji, te nakon nedavnog neuspjeha u Turskoj, Ivica Todorić ofenzivno okrenuti na osvajanje ruskog maloprodajnog lanca, u nedjelju nije bilo moguće doznati. U Agrokoru, saznanja Poslovnog dnevnika o planiranom ulasku na rusko tržište, nisu htjeli niti potvrditi, niti opovrgnuti. Međutim, u svibnju na godišnjem zasjedanju Europske banke za obnovu i razvoj održanom u Ukrajini, starija izvršna potpredsjednica Agrokora Ljerka Puljić je najavila kako su, unatoč neuspjehu u Turskoj dovoljno snažni za izlazak na tržišta u Euroaziji, odnosno da su im zanimljiva velika, mnogoljudna tržišta, poput Ukrajine ili Rusije.

Image and video hosting by TinyPic

Preskačem pohvale ovom poslovnom potezu – zvučale bi kurtoazno. Poslovanje me Agrokora ovdje ionako ne zanima.
Naprotiv, ono što upada u oči, ono je o čemu se Hrvatska, iz meni sasvim nepoznatog razloga, libi govoriti: strah ju je, ni prvi ni zadnji put! Riječ je o Vašim političkim ambicijama, naravno: da se do kraja legitimiram kao ozbiljan sugovornik, reći ću da znam da u najužem kurgu sve češće postavljate pitanje: Je li Hrvatska zrela za svoga Berlusconija?

Gospodine Todorić, odgovorit ću Vam na to pitanje ja.
Dat ću Vam besplatan savjet, zlata vrijedan: javno, i, kao u matematici, uz konačan rezultat prezentirat ću i izvod, jer prvo ne vrijedi bez drugoga: tek će logika izvoda jamčiti da je i zaključak valjan, tj. majeutički ću Vas dovesti u situaciju da sami zaključite što Vam je činiti.
Deal?

Znam da nemate puno vremena, pa ću stvar skratiti; inače bih ja to barokno razvio, iscrpivši svaku mogućnost početne premise, ali ovako će biti efektnije, razumljivije i uvjerljivije:
Vrijeme je, gospodine Todoriću, jest, mogli biste postati predsjednik Hrvatske! Dapače, mislim da biste se trebali, pa čak i morali kandidirati za Predsjednika Hrvatske. Evo zašto:

Prethodno, riješimo jednu sasvim osobnu stvar: Vaše mi je pitanje izazov ponajprije stoga jer je toliko ljudsko da ljudskije ne može biti: starodrevno je, iskonsko, mitsko, jer pita: Je li došlo vrijeme? Da nema te dimenzije, teško da bih se poduzimao odgovora. Ne stoga jer volim biti prorok: iako dobro predviđam – točnije, drugima se čini da predviđam događaje: ja samo slijedim njihovu logiku, a upravo je ona najvećem broju ljudi skrivena – ja i predobro znam da ne samo da je teško biti prorok u vlastitom selu, nego je i u globalnom ta uloga povijesno passe; nedavno sam citirao Budenov tekst o jednom drugom proroku ovih krajeva, i taj tekst dobroobjašnjava u čemu je dotrajalost šamanizma u svijetu suvremene magije, tehnike, a politika je umijeće, tehne:

Višestranačje naime i postoji samo zato što nema te instancije koja bi apriorno posjedovala istinu nekog društvenog interesa. A općedruštveni interes nije ništa drugo nego rezultanta demokratske borbe partikularnih interesa u jednome društvu. Ideja da postoji jedna institucija koja takav interes zna uvijek i u svim okolnostima, bez obzira na konkretni ishod borbe partikularnih interesa u društvu, nalazi svoj konkretni povijesni pandan samo na jednom mjestu - proročištu u Delfima. U antičkom svijetu Delfi su bili središte duhovne elite i svojim su proročanstvima predstavljali korektiv dezintegrativnim procesima koji su pratili atičku demokraciju.

Dakle, nema govora da ćemo ovdje gonetati, bacati grah i gledati u zoc: nevolja je proroka, kako je jednom rečeno, i u tome da se on javlja prerano, pa ga se prihvati tek sa zakašnjenjem. I lako za to što bih ja mogao završiti u loncu zbog preranog kukurikanja, ali vi biste mogli zakasniti s kandidaturom, pomislite li da sam s ovim savjetom preuranio! Kažu da za proroka ne postoji oportunistički timing, nego samo usudbeni Kairos, i da je to razlog mistiminga, te preuranjenosti; djelovati na vrijeme, pogoditi pravi trenutak, znati zgrabiti pravu priliku, osobina je autentičnog političara. Ili…ili se to samo tako čini onima koji to nisu. Naime, a što ako je političko umijeće indiferentno spram prepoznavanja prave prigode i predviđanja pravoga trenutka? Što naime, kako je kazala Goetheova supruga, ako se vrijeme ravna prema Goetheu, a ne Goethe prema vremenu?
Drugim riječima, što ako je sve do toga da Ivica Todorić sam izrekne samoispunjajuće proročanstvo, ono koje činom izricanja izravno uzrokuje vlastito ispunjenje? Ako nešto uopće predviđamo, onda će se ono utoliko doista i dogoditi sugestivnim djelovanjem samog predviđanja, glasi definicija!

To je poanta ove preliminarne diskusije: uopće nije riječ o tome da biste se Vi trebali pitati je li vrijeme za hrvatskog Berlusconija - riječ je samo o tome da nakon što postanete hrvatski Berlusconi, svima u Hrvatskoj bude jasno da je to stoga jer su se naprosto za takvo što stekli uvjeti! Post festum, svi će to tumačiti stanjem u Duhu, Zeitgeistom. Kad biste ih danas pitali da vam objasne što taj Duh jest, pače o kojim je to uopće uvjetima riječ, zavladala bi atmosfera kao među Rimljanima pred odlazak u obilazak Asteriksovog sela.

Pa dobro, pitate Vi, kakvo je der Stand der Dinge?

Povoljno. Jer - malo prije sam Vam objasnio: stanje stvari određujete Vi, ne zaboravite to!

Odgovorit ću Vam i detaljnije:

Gospodine Todirić, pročitajte pažljivo sljedeći kratki tekst iz ožujka prošle godine; u njemu se objašnjava da će Sanader i HDZ ostati na vlasti, i, što je zanimljivije, mjesecima pred izbore savršeno točno tumačim zašto će izborni ishod biti takav kakvim je neminovno bio:
U politici je nezahvalno prognozirati, jer jedan jedini događaj može naruštiti ukupnu statiku društvene zgrade, ali, usudit ću se, upravo zbog zadnjih rečenica, predvidjeti ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora, i, odmah obrazložiti taj ishod:
Dakle, kada u ovoj gornjoj shemi HDZ lišite nacionalizma, i svedete ga na light-HDZ, dobit ćete Sanaderov HDZ: stranku koja isproručuje Gotovinu i premijera koji čestita Hristos se rodi: dakle, krajnje kooperativnu stranku konzervativnog imagea, koja se polako i realno približava svojoj promičbenoj predstavi: kao stranka koja se vrlo dobro razumije s krupnim kapitalom, jer njezin šef ionako njome ravna kao vlasnik svojom firmom, HDZ ubrzano postaje zastupnikom Kapitala! No, što dobijete od SDP-a kad prođe purgatorij? Čega se zapravo SDP treba lišIti? E, to se događa upravo ovih dana, u reformističkim zahtjevima koji se stavljaju pred vodstvo stranke, a ti su svedeni zapravo na odustajanje od socijalne preosjetljivosti socijaldemokrata: zahtjeva se poštavanje neoliberalnih tekovina i vrijednosti! To je dakle agenda: s jedne strane imati ex-nacionalnu light konzervativnu stranku Kapitala, a s druge lijevu, ex-socijalnu light stranku Rada, kako bi se prekrilo čitavo područje Tržišta, kako nas jedino i isključivo vide Planeri. Budući da se Designeri Novog svjetskog poretka jako dobro razumiju sa Sanaderom, budući da se izuzetno dobro slažu s Mesićem, budući da Milan Banić funkcionira kao fonatana (baciš novčić i zaželiš želju! koja nema drugu svrhu i namjenu nego da ispunjava te želje pod uvjetom da je na središnjem gradskom trgu), situacija je zapravo u Hrvatskoj IDEALNA! NE MOŽE BOLJA BITI! I zato će ovakvom i ostati.
Dakle, ja tvrdim, a dao sam i razloge (u ovakvoj se konstelaciji političkih odnosa i snaga u Hrvatskoj najlakše 'radi', i u hrvatkom političkom undergroundu, ali i na relaciji Svijet - Hrvatska) da će HDZ ostati na vlasti!
Sve je ostalo sekundarno: hoće li uz HSLS novi koalicioni partner biti HSS (to je zapravo lako moguće, jer HSS-ovci su željni vlasti, a Friščić je, iz razloga koje ovdje neću spominjati, na svaki način podatan za dogovore!), ili će to biti netko drugi, sasvim je nevažno. Vidjet ćete da će na vlasti ostati HDZ.
I još nešto mogu predvidjeti, naprosto stoga jer slijedim logiku ovih događaja: ovih će se mjeseci inzistirati na nužnosti reforme SDP-a i vremenu koje toj stranci treba dati da se preobrazi u modernu socijaldemokratsku stranku neoliberanog senzibiliteta i usmjerenja (vidi: Butkovićev tekst o nužnosti reforme SDP-a otprije sedam dana u JL-u, Kris Cviić u Globusu, dakle: EPH je već počeo, jasno, na osnovu tezarija iz Kraljevskog instituta - nimalo čudno da su autori baš Cviić i Butković, naime!). A kad se dakle vidi otkud vjetar puše, kad uz ovako rekonstruiranu logiku imamo i evidentne dokaze dobre internacionalne volje da Sanader vlada Hrvatskom još 4 godine, tja, uz idilu u vražjem trokutu Markov trg - Panta - Poglavarstvo Grada, u kojem nestaju ne samo avioni i brodovi nego čitave dvorane i tangente, malo nas što može iznenaditi!
U svakom slučaju, evo, ja sam reskirao da me zajebavate dovijeka, pa sam stavio karte na stol. Jasno, ako sutra slete Vanzemljaci pa inzistiraju da Namjesnik na Zemlji bude Jura Stublić, ja ću morati revidirati svoje stavove i prognoze, ali, bez ovakve stohastičke ex machina intervencije, stvar mi se čini prilično razumljiva, dapače malo priprosto predvidljiva za moj ukus.
Dixi.

3.3.2007. 15:01

Vidite i sami – imao sam u svemu pravo.
I, kao kod svih genija, sve izgleda lako, razumljivo, logično, clare et distincte… prirodno kao što kiša pada, vjetar puše, a Cristiano Ronaldo dribla.

Image and video hosting by TinyPic

Stalno Vam, gospodine Todorić, u Hrvatskoj valja imati na umu jednu jedinu rečenicu, već gotovo poslovicu, slavnog talijanskog književnika Giuseppe Tomasia di Lampeduse, koju je popularizirao Visconti:

Bisogna cambiare tutto, per non cambiare nulla.

Valja promijeniti sve, da ne promijenimo ništa (da bi sve ostalo isto).

Ili, kako se veli u Viscontijevom filmu: If we want things to stay as they are, things will have to change.

Evo kako se to u Hrvatskoj radi:

PARLAMENTARI IZBORI

Iako Hrvate nikad ne valja potcjenjivati, izgleda da je izborna kampanja dosegla svoj vrhunac, ili dno, kako već tko na stvari gleda i s kojeg motrišta. U svakom slučaju, očito je da stvari ne mogu biti bolje, naprosto stoga jer ne mogu biti gore. Mada, velim, nas ne treba potcjenjivati: kako je nakoć govorio Branko Ćopić, godinu-dvije prije no što će se suicidalnim skokom vinuti s nadvožnjaka na auto-put bratstva i jedinstva:"Znam ja nas, jeb'o ti nas!"
Evo zašto…
Amerikanci su odavno formalizirali kampanju: politički se sadržaj sasvim izgubio, ustuknuvši pred prezentacijskom/medijskom formom kao osnovnim i jedinim sadržajem političkih kampanja. Medij je poruka, ma što to značilo, nadasve otkako je JFK pobijedio Nixona za nijansu televizičnosti. Europa je u svemu sljedila Amerikance, a Hrvatska, tradicionalno snobish povodljiva, u tekućoj kampanji ima i poseban razlog biti europskijom od EU: u Hrvatskoj je naime sve do toga da se u njoj ništa ne promijeni, pa sve ako se vlast i mora mijenjati pod prisilom zamorne demokratske procedure. Drugim riječima, ovdje se u kampanji izbjegava govoriti o bilo čemu što bi moglo raspiriti političke strasti, jer nitko ne želi riskirati bilo kakvo iznenađenje – ta, zar nije sve do toga da se ništa ne desi!? Taman smo ustanovili kakav-takav novi hrvatski kapitalizam, i sada je samo presudno u sljedećem mandatu stvari konzervirati: to je osnovni drive cjelokupne hrvatske politike.
Ta, konzervativna svrha budućeg mandata, očito više konvenira karakteru light-HDZ-a, ali, sasvim bi solidno stvar odradio i light-SDP: Račanov je mandat pokazao kako se to radi, to naime da se ništa ne učini (u Kini Lao-tzea ovaj se princip nazivao wu-wei): niti je Hrvatska restituirala načelo zakonitosti, niti je sankcionirala privatizacijski kriminal, niti je vratila novac isisan iz privrede tijekom mrakobjesja, niti je etablirana vladavina prava, niti je ovo pravna država…niti, in ultima linea, u Hrvatskoj građani imaju jednake šanse: ovdje, ponavljam, imamo tek ustanovljenu novu hrvatsku oligarhiju, i nikako ne bi valjalo da sad netko/nešto promijeni! Nedajbože recimo da se u ludilu tkogod dosjeti poreznih kartica, čitaj: deklariranja obima ili porijekla imovine. Dakle, znamo mi nas, jeb'o ti nas…
Evo zašto…
Kad već kampanja nema nikakav sadržaj, jer se, Q.E.D., ni o čemu ne može govoriti, da se ne bi šutjelo govori se o samoj formi – o kampanji samoj! Govori se znači osebujnim hrvatskim žargonom - praznogovorom.
Hrvati su i inače fundamentalisti postmoderne: ovdje se ljudi rađaju kao postmoderni, u smislu da od kolijevke pa do groba nitko ne jebe činjenice ni pol posto – sve je samo interpretacija, sasvim proizvoljno tumačenje tih 'činjenica', počevši od fakata vlastite biografije, kojih životopisa u Hrvatskoj svaka javna osoba - a ne samo žena! - ima najmanje dva: jedan građanski, drugi nacionalistički, crveni i crni, kak se već koje sezone nosi. (Otuda i ovo degutantno iščekivanja ishoda izbora: u Hrvatskoj je ovoga časa nemoguće ili je besmisleno sklopiti bilo kakav posao, jer svi čekaju da vide tko će biti poslodavac, comprador).
Dobro, pretjerujem, Hrvati se ne rađaju kao nikaj posebno, isti smo mi trotli ili, ako smo već posebni, onda smo još i veći norci no drugi, ali, ovak, cum grano salis, za ljubav razgovoru recimo da mi s Hegelom još iz zipke vičemo: Tim gore po činjenice!
Stoga smo ogrezli u suru autoreferencijalnost: mi ni o čemu ne znamo bolje spikati nego o spikici samoj; kad vidite da se ljudi svađaju oko pravila svađe, znajte da se to svađaju Hrvati.
Ne čudi zato da je kampanja zabasala u polemiku o kampanji kao takvoj: Sanader i Milanović razgovaraju se o sloganima! Budući da ne mogu niti smiju govoriti o bilo kojem drugom sadržaju – ne samo zato jer o tome treba šutjeti da ih Pavić ne nabije na naslovnu stranicu, nego i zato jer sadržaje propisuju vanhrvatske, međunarodne instance i visoke adrese: MMF, Svjetska banka, Haag, Bruxelles itd., tj. stoga jer smo nesuvereni do mjere ZERP-a ili Jurja Jezerinca – dečki formaliziraju: zajapureno i žučno spikaju o propagandnoj formi svojih političkih poruka (nema tu govora o programima, tu su programi zapravo svedeni do razine promičbenog slogana).
Da zaključimo gotovo na samom kraju izlaganja: Ovogodišnja je izborna kampanja do oglednosti školskog primjera iscizelirala i minuciozno rafinirala izbjegavanje polemike o bilo kojem političkom sadržaju/konfliktu ovoga društva! Ne samo da se ni o čemu ne debatira jer se istinski antagonizmi ovog društva ili zataškavaju (antagonizam novouspostavljene partitokratske oligarhije i velike većine isključenih iz bilo kakve procedure odlučivanja) ili falsificiraju (sukob se kapitala i rada anakrono reinterpretira kao u prošlost projecirani sukob crvenih i crnih, partizana i ustaša), nego se sugovornici tih nedogođenih debata u sučeljavanjima čak ni ne pojavljuju: Sanader na razgovor Milanoviću šalje njegovog polušurjaka, stanovitog Jandrokovića, koji još od Milanovićeve inauguracije ima neugodan polufamilijaran zadatak nastupati umjesto Ratka Mačeka, koji ne želi nastupiti umjesto Ive Sanadera (iako bi mu to opis radnog mjesta nalagao, Mačeku jasno, a o Sanaderu da i ne govorimo).
Kao kuriozitet, cijeli ovaj spor oko slogana 'Idemo dalje!' ima i svoju šaljivu stranu: slogan bi na svakako bio primjereniji plakatu SDP-a, onom autostoperskom, što dodatno demonstrira niveliranost ne samo rejtinga ili politika velikih blokova hrvatske politike, nego i njihovih prezentacijskih formi – u Hrvatskoj zaista više ne znaš who is who, jer su više-manje svi postali Milan Bandić: hadezeovac u SDP-u, što je često puno teže biti nego Amerikanac u Parizu ili Srbin u Hrvatskoj.
Ili, kako bi to rekao Ivo Sanader kad bi igdje nastupio: Važno je da se ništa ne priča, pa makar i dobro!

Image and video hosting by TinyPic

Identična je situacija pogleda li se pars pro toto, dakle na primjeru glavnoga grada, Zagreba:

ZAGREB CASE

Nedavno sam kupio jednu od knjiga koje analiziraju ključne kulturalne koncepte Japana: kao što je razumijevanje pojma attitude ključno za shvaćanje suvremene američke kulture, tako je primjerice koncept amae, kažu, ključan za razumijevanje suvremene japanske kulture. Autor, Boyé Lafayette De Mente, nema većih ambicija u pokušaju pronicanja japanskog karaktera, no nudi zabavnu prvu informaciju onima koji bi, recimo, s Japancima pokušali poslovati. Hrvatskom čitatelju ove knjige već će na prvi pogled u oči upasti fascinantna nesposobnost Amerikanaca da razumiju Japance, i jedino što ovdašnji čitetelj neće razumjeti američko je nerazumjevanje Japana: recimo, fenomen akiramenai, kako ga De Mente prevodi: do or die - riječ je zapravo o tvrdoglavosti svojstvenoj Kvarneru i geslu: Krepat, ma ne molat! Hoću kazati: Hrvati su daleko više istočnjaci no što bi to Japanci, Amerikanci ili Hrvati pomislili ili priznali!
Stoga jer nama nije teško razumjeti age tsurau, dakle običaj pronalaženja neke infinitezimalne greške - u Splitu sam, tako, u lokalu svjedočio besmrtnom komentaru koji je u trenu otklonio nelagodu što se eo ipso javlja ulaskom bilo kojeg znamenitog sugrađanina u prostoriju ispunjenu anonimnim muškarcima: dolazak Tonija Kukoča tamošnji je mandrilo sankcionirao opaskom "da je čagod vridija, ne bi taki uresta!" - slobodno mogu kazati da mi je beskrajno blisko japansko preferiranje dogovora pred bilo kakvim pisanim ugovorom: Zapad stoljećima počiva na shvaćanju da verba volant ali scripta manent, no ja u tome vidim samo prilog općoj povijesti beščašća: kao i u slučaju braka, kad nam uz potpis trebaju i dva svjedoka, što dovoljno govori o nesolidnosti te zapadne institucije - manje je jamaca potrebno za dobiti kredit! - o kojoj je Kant mislio kao o 'ugovoru o razmijeni genitalija', tako i pri svakom drugom ugovoru potpisnici svojim autografom zapravo iskazuju temeljno međusobno nepovjerenje: da si vjeruju, ne bi inzistirali na potpisanom ugovoru, drugim riječima!
Godinama u ovoj tisućgodišnjoj hrvatskoj kulturi inzistiram na dogovoru kao temeljnom društvenom ugovoru: stoka se drži za rogove a ljudi za riječ, i ja se dogovora, kako već anticipirate: sasvim na svoju štetu, držim kafijanski, čak i kad druga strana već odavno na tome ne inzistira ili je naprosto više nema (nevjerojatna je to okolnost, taj aspekt kafkijanskog držanja dane riječi u ovoj usmenoj kulturi: jest doduše da zna za glasnika mrtvog kralja, ali međutim za Kafku je model univerzuma Ured, a biro počiva na Slovu (Zakona), a ne na Riječi: za Ured izgovorena Riječ, bilo kao glasno očitovanje umske prirode čovjekove (čovjek kao zoon logon ehon) ili kao Riječ koja Tijelom postade (inkarnirani Bog), manje znači ne samo od napisanoga Slova (zakona), nego čak i od njegove štamparske Greške; u birokratskom univerzumu ili univerzalnom birou koji s Kafkom dijelimo, cv je dossier u kojem tipfeler - dokazuje do Gilliamov "Brazil" i slavan slučaj Tuttle - ima ulogu hybrisa, ili sudbine naprosto.)
Komičnost tog moralnog stava ovdašnji jezici opisuju posprdnom poslovicom: držati se...kao pijan plota! Biti moralan, drugim riječima, u Hrvatskoj znači biti lišen razuma.
Takav kakav sam, a nikada se izgleda neću urazumiti, tri sam se tjedna držao dogovora: iako sam znao da će Jasen Mesić preuzeti čelnu poziciju u zagrebačkom HDZ-u, mislio sam da je fer pričekati da to Ivo Sanader objavi na tiskovnoj konferenciji stranke.
Bez veze. Kao da nisam znao što će se dogoditi: nesiguran u svoju političku odluku, HDZ je vijest pripustio kroz prijateljske medije ('Nacional' je od izbora, što je samo dokaz poslovnosti Ive Pukanića, glasilo HDZ-a više no Pantovčaka, jer, k vragu, Stipe ipak za dvije godine odlazi...) kao probni balon, pa sada članstvo temu može iživjeti prije no što dr.Sanader izrekne svoj definitivni pravorijek.
Pročitajmo što o tome tko će postati prvi čovjek HDZ-a Zagreba piše "Nacional":

BANDIĆEV OPONENT

Mesić HDZ-ov adut za osvajanje Zagreba

Dok dio HDZ-a promiče mladog Mesića kako dugoročno rješenje u kojeg treba ulagati, neki od stranačkih dužnosnika u Zagrebu smatraju kako je s neiskusnim kandidatom sa stranačkim stažom od samo nekoliko mjeseci nemoguće pobijediti Bandića

Nakon tri uzastopna poraza na zagrebačkim lokalnim izborima od SDP-a, HDZ-ov glavni adut biti će javnosti slabo poznat 36-godišnji Državni tajnik u Ministarstvu kulture, Jasen Mesić. Izvjesno je da će Mesić na izborima unutar HDZ-a biti izbran za funkciju kandidata, nakon čega bi sljedeće godine išao u utrku za gradonačelničku poziciju u Zagrebu, piše Jutarnji list.
Međutim, dok dio stranke podržava ideju novog lica na jednoj od važnijh funkcija, promicajne Mesića na glavnog pretendenta za ovu poziciju izazvalo je nezadovljstvo unutar drugih stranačkih redova, a najviše je frustrirana starija postava zagrebačkog HDZ-a, koja najviše zamjeraka ima na činjenicu da je Mesić stranci pristupio prije samo nekoliko mjeseci.
Oni smatraju kako je premalo vremena da bi se Mesića ozbiljno pripremilo da parira dosad nezamjenjivom Milanu Bandiću, dok ga drugi promoviraju kao "dugoročni projekt" u kojeg treba ulagati. Isplatiti će se, kažu pobornici njegove kandidature, za nekoliko godina. Iz redova socijaldemokrata nisu skrivali iznenađenje ovakvim najavama.
Potpredsjednica SDP-a istaknula je kako je očekvala da će pozicija kandidata za čelno mjesto u Zagrebu ipak pripasti ozbiljnijim stranačkim pojedincima, poput Primorca ili pak Hebranga, kazavši kako se HDZ pomirio s tim da sa svojim kandidatima ne mogu parirati Milanu Bandiću. Ovakve namjere HDZ-a, pojedini članovi SDP-a neslužbeno komentiraju kao pokazatelj kako žele Bandića na ovoj poziciji, kao čvrstog oponenta Milanoviću, ako već nisu sigurni da mu sa svojim kandidatima mogu parirati.

Jasen Mesić je inače podvodni arheolog, ima diplomu iz povijesti i arheologije. Zaposlio se 1996. godine na mjesto u Ministarstvo kulture u Odjelu za zaštitu arheološke baštine. Završio je i Diplomatsku akedemiju Ministarstva vanjskih poslova, a od 2005. postaje pomoćnik ministra Biškupića.

U redu. Idemo dakle proanalizirati stvar, no, prije toga, da se legitimiramo: zamjenica Jasena Mesića - kad već treba iznositi ekskluzivne informacije i špilati insidera - bit će gospođa Zrinka Kovačević, državna tajnica u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta.
I, jedna metodološka natuknica: naučimo što je to outsourcing:

Outsource & promatrajte porast Vašeg poslovanja

Imate izvrsnu ideju – ali nemate potreban izvor ili ekspertizu da je ostvarite u ovom času. Trebate li čekati? Zaposliti još djelatnika? Odrediti nanovo prioritete Vašeg poslovnog opterećenja? Iskustvo nam govori da što ranije Vaš koncept plasirate u javnost, to prije počnete ostvarivati prihod.
Outsourcing Vam omogućava da aktivnosti koje ne čine temelj vašeg poslovanja prepustite tvrtkama specijaliziranim na tim poljima. Ne radi se samo smanjenju troškova i uštedi novca. Radi se i o mnogo bržoj i efikasnijoj učinkovitosti i plasiranju na tržište brže no Vaša konkurencija, maksimiziranju Vaše radne snage, fleksibilnosti i mogućnosti pristupanja djelatnicima visoke kvalifikacije.
Zajedno sa našim partnerima, definiramo i usuglašavamo se o jasnoj i čvrstoj metodologiji i procesima.

Čemu ova napomena o outsourcingu? Sve u svoje vrijeme...

Dakle, kaj god! Kakav Bandićev oponent, kakav adut za osvajanje Zagreba!?
Stvar je banalna da trivijalnija ne može biti: Ivo Sanader postupa beskrajno pametno, i budući da mu na kraj pameti nije proizvodnja nekog svog zagrebačkog Bandića, što je ne samo pleonastičan, nego i višestruko beskoristan posao - a u onom jednom postotku mogućnosti da stvar i uspije i kontraproduktivan - šjor Ivo u međuvremenu podmlađuje stranku: imenujući Jasena Mesića za šefa zagrebačkog HDZ-a, Sanader jednostavno nastavlja s proizvodnjom "light HDZ-a", HDZ-a lišenog bilo kakve nacionalne popudbine/supstance, a određenog jedino lojalnošću vanjskopolitičara svome Kancelaru - i Jasen je naime vanjskopolitički študend Diplomatske akademije MVP-a, što je karakteristika od koje danas ne može pobjeći ni jedan hrvatski političar: današnje compradorstvo po logici trenutka zahtijeva da se osposobite za poslove posredovanja između stranog kapitala i zemlje kao nekretnine, jer, što bi političari u Hrvatskoj drugo imali za raditi nego da posreduju u poslovima između međunarodnih investitora i hrvatskih resursa!? Svi Sanaderovi ljudi imaju tu karakteristiku: recimo, za Jandrokovića se danas nerado govori da je bio voditelj ureda u vrijeme kad je Ivo Sanader bio zamjenik ministra vanjskih poslova. Biti MVP, ma što to značilo, u hrvatskoj je politici de rigueur.

Drugo, kakav Bandićev oponent! Sanader ne samo da zna da nema šanse u gerilskom obračunu s Bandijerasom po Remetama, Klaki i Krumpirištu, dakle da u Zagrebu nema što tražiti o obračunu mano a mano s karizmatskim vođom SIZ-a SDP, već i predobro zna da u politici ništa ne uspijeva kao uspjeh sam - Sanader je sav sazdan od tog uspjeha, i to je njegovo jedino pogonsko gorivo: Ivo Sanader je velik političar, naprosto stoga jer je izborno uspješan političar - te mu (zapravo, tom je čovjeku sve jasno: njemu je politika kao tehne u malome prstu!) ni na kraj pameti nije Bandića proizvesti kao ozbiljnog konkurenta u bilo kojoj sljedećoj izbornoj utakmici: izgubiti u izravnom okršaju od Bandijerasa znači konačno ga instalirati kao jednu od dvije ozbiljne figure hrvatske politike, kako to i sam Milan Bandić reflektira vlastitu poziciju (ja pak mislim da se preko svake mjere podcjenjuje ona treća, ili prva figura, Stjepan Mesić, ponajprije kao alegorija one politike koja će i nakon Stipe nastaviti vladati zemljom, ali, živi bili pa vidjeli, samo nas dvije godine dijele od tih sudbinskih događaja). Dakle, Sanader uopće ne kani izaći na megdan Bandiću u nekakvom sukobu civilizacija: SDP vs. HDZ, Bandić vs. Sanader! Uostalom, čemu to? Zakaj? Kome to koristi? Zašto sukob, kad je moguće surađivati, kad ta tiha koalicija postoji, i kad se poslovi delaju do apsurda perfektno: Bandić plinificira čak i Split, zagrebački Holding dioničar je čak u Dalmaciji, i tko bi razuman uopće mogao doći na pomisao da se Sanader i Bandić u bilo čemu sukobljavaju? Doduše, mali problem stvara ta demokratska procedura i kulturnopolitički atavizam građanstva naviklog na antagonizam socijaldemokrata i demokršćana (dobro, dobro, znam da pretjerujem, jebiga, znam da je SDP u Zagrebu SIZ, a HDZ ni sam ne zna kaj je, ali, kaj hoćete od mene, i ja sam samo čovjek!), te obveza da se svake 4 godine pred publikom odglumi nekakav izborni konlikt, ali, nakon državne razine parlamentarnih izbora, farsa na razinama lokalne samouprave bit će prava školska priredba u odnosu na igrokaz u kojem smo nedavno sudjelovali barem kao publika. Tonska je proba već odrađena: navodni prijepori oko fiskalne decentralizacije Hrvatske i hinjena svađa zbog Šukerovog zadiranja u proračun Grada sasvim su fino sjeli na fonu suradnje oko rukomentog svjetskog prvenstva i izgradnje neophodne infrastrukture - baš je izgledalo uvjerljivo, izvrsno odigrano, bravo!
I tu dolazimo do outsourcinga: u skladu s gornjom definicijom/reklamom, dr.Ivo Sanader, čiji je core-business to isto ali na državnoj razini, aktivnosti koje ne čine temelj njegovog poslovanja prepušta tvrtkama (vidi: Holding) specijaliziranim na tim poljima. Kako se gore veli: Zajedno sa svojim partnerima, definiramo i usuglašavamo se o jasnoj i čvrstoj metodologiji i procesima.

Tu je poanta: Sanaderov kandidat na izborima u Zagrebu biti će - Milan Bandić. Glas za SDP, glas je za HDZ.
Paradoksalno?

Kaj bi bilo paradoksalno. To je osnov današnje hrvatske političke stvarnosti.
Zemlja je dizajnirana bipolarano, a njena politika bipartijno: svi bitni politički čimbenici učinili su sve da se sa scene pomete sve što nije projekcija tih dvaju mitskih ekstrema, avangarde radničkog i nacionalnog pokreta.
Ti antagonisti zemljom vladaju u tihoj koaliciji: na proteklim je izborima sve bilo do toga da se ništa ne promijeni, jer, srž je današnje situacije upravo u tome da kapitalizam u Hrvatskoj uhvati korijena.
Promjena bi nužno zaustavila te procese, koje zajedno definiramo i usaglašavamo.
Nikakva sankcioniranja privatizacijskog kriminala, npr, ovdje neće biti, no to je civilizacijski must: da bi bilo kapitalizma, moramo imati kapitaliste, a njih u desetak godina nije lako stvoriti, barem ne lege artis.
Stoga će Bandić i Sanader i u godinama koje dolaze surađivati, a ne se sukobljavati.
I, to je sve što trebate znati o Hrvatskoj.
Jasenu Mesiću želim svu sreću u novoj ulozi.
Predlažem, onako, BTW, da se prva sjednica gradskog predsjedništva HDZ-a održi u Gavelli.
Za studente i školarce karte bi mogle biti po popularnim cijenama; mogao bi ih čak Holding sponzorirati!

Image and video hosting by TinyPic

Dobro, pitate se vi, kako je moguće da se ta farsa odvija pred građanima a da nitko ništa ne primjeti?
E, moj gospodine Todoriću! Čega nema u medijima, ne postoji! A mediji - stalno Vas moram privikavati na to da ste vi chief - pripadaju Vama, zapamtite!
Što se tiče građana i njihove samosvijesti, za njih bezostatno vrijedi ona Budenova hipoteza: da su komunisti pravodobno angažirali Vinka Grubišića na svojim propagandnim zadacima, komunizam nikada ne bi propao, ili, ako bi već propao mi to još uvijek ne bismo znali. Zašto? Zato što Vinko Grubišić drži kako "... ono čega u medijima nema - ne postoji!!!", odnosno da "uspjeh (i neuspjeh) neke akcije ne ovisi toliko o njenim stvarnim rezultatima, koliko o doživljaju njezinih posljedica." Tu je Buden doduše sasvim bezrazložno optužio Vinka Grubišića, koji je u pogledu cinične inačice empiricističkog nihil in intellectu nisi prius in sensu savršeno nevin, ali u načelu je Boris u pravu, osim što nisi intellectus ipse, što u Hrvatskoj ionako malo tko razumije:

MEDIJI & GRAĐANI

EPH je dijelom svojih izdanja posve posvećen postuliranju sukoba crvenih i crnih, koji u drugim svojim izdanjima osporava: Arena je, recimo, u godinu dana imala 13 naslovnica s Markom Perkovićem Thompsonom!

Zašto je tom društvu toliko stalo do obračuna crvenih i crnih kao prasukoba hrvatskoga društva, navodno nosivog antagonizma na koji se svode svi ostali društveni konflikti?

Bezbroj puta je to ovdje objašnjeno, a odgovor je nepromijenjen: oni pothranjuju taj sukob, sukob crvenih i crnih kao temeljnu ideološku laž, jer tako pepetuiraju svoju vlast, neophodnost svoje društvene pozicije: sve dok je ustaša, nužni su partizani tj. crveni sanitarni kordon; sve dok je boljševika, Thompson će imati kome pjevati o Juri i Bobanu!
Stoga toliko i podupiru Thompsona, budući da je on imenentna pretpostavka njihova postojanja, cijelog ovog circulus vitiosusa: 'Croatia records' plaća nevjerojatne svote za koncert Thompsona na Maksimiru; sljedeće sezone, evo ti Marka na glavnog gradskom trgu glavnoga grada Hrvatske; HTV emitira light snimku koncerta, notorni falsifikat iz kojega se ne vidi da su prva dva reda Maksimira prepuna ustaških kapa, no sve to služi svojoj svrsi: glavno je da se time alibira neophodnost „antifašista“, i da se izbije onaj presudni liberalnodemokratski argument iz ruku onih koji znaju da se današnja Europa temelji ne na antifašističkoj, nego na antitotalitarnoj paradigmi, onoj koja osuđuje oba totalitarizma, i onaj crveni, i onaj crni!

No, kad bi tako postavili stvari, kad zemlja ne bi bila bipolarno podijeljene između atavizama dvaju najvećih ideološkopolitičkih zala dvadesetog stoljeća, niti bi bila bipartijno razdrta između stranačkih baštinika tih tradicija, kada bi kojim slučajem i jedni i drugi povijesno bili deklasirani, pa kada bi konačno bio otvoren prostor građanskoj politici ove zemlje da se iživi u svoj punini demokratskih opcija, onda bi ova generacija - koja je Hrvatsku ionako shvatila kao Noinu arku, budući bi u najvećem broju bila lustrirana i na ljevici i na desnici, ako u tom nastaškom, udboustaškom amalgamu ima ikakve razlike - ostala bez ikakva prava na sudjelovanje u javnom i političkom životu zemlje: to je njihov strah: ne dvije, tri simboličke osude ionako biološki dotrajalih komunista, već delegitimiranja cijele jedne idološkopolitičke pozicije koja Hrvatskoj nikako ne dopušta napraviti iskorak iz 1945., iskorak iz crveno-crnog totalitarnog svijeta u svijet liberalne demokracije razvijene zapadne uljudbe.

Eto, zato mi je pun kufer balkanskih mudrosera, jer cijelu jednu povijest balkanski mudroseri nisu znali smisliti ništa doli nove i nove oblike tiranije, despocije i diktature, ma bila ona i proleterska.

Gotovo dva desetljeća od pada Berlinskog zida, Hrvatska još uvijek živi u predpolitičkom stanju.
Građanska, demokratska politika, ovdje ne postoji.

Tzv. izbori, manipulirani su igrokazi, uglavnom upriličeni s jednom svrhom: sve se čini kao kod Lampeduse, da se ništa ne promijeni, da se očuva status quo i kontinuitet vlasti – koja je ovdje ili tiha koalicija crvenih i crnih unutar frakcija nacionalnog pokreta, ili pak između SDP-a i HDZ-a, kao što pokazuje recentan primjer zagrebačkog outsourcinga – vlasti koja jamči petrifikaciju nove hrvatske oligarhije, kojoj politokratska elita bezostatno pripada.

Sve dok se ne dokine ova bipartijanost i bipolarnost, Hrvatska se neće riješiti crvenih i crnih, partizana i ustaša.
Kako to učiniti?

Jednostavnije no što se misli: treba iz prašine, kao u westernu, podići zvijezdu, simbol načela zakonitosti!

Zagreb City treba šerifa!

A šerif bi, u punom smislu te riječi, mogao biti svaki građanin, samo da je građanin.

Što je to građanin, nažalost, to se ovdje nikako ne razumije, a riječ je o tako jednostavnom pojmu: to je upravo onaj koji priznaje beskonačno važenje Zakona!

Zagrebu i Hrvatskoj ne treba nova stranka ili nova snažna osoba, novi Vladar-Otac: Zagrebu i Hrvatskoj treba restitucija načela zakonitosti, pravna država i vladavina prava.

Svatko tko se ne parkira nasred ceste da bi skočio do kvartovskog kafića, i zna zašto se ne parkira nasred ceste da bi skočio do kvartovskog kafića, mogao bi biti zagrebački gradonačelnik, ili pak predsjednik države.

Onaj koji zna, dakle, da je (socijalni) promet ponad njegove partikularne samovolje, i da i njega kao građanina iako pravilima ograničava, upravo u tom ograničenju omogućuje, taj je građanin!

Takav građanin nema ništa s pjesmicama poput ove:

Neon, beton, plastika,
a na zidu swastika!


Takav je građanin, po definiciji, građanin svijeta.

Iako sam to toliko puta do sada činio, ponovit ću ovaj klasični Budenov paragraf još jednom:
Što znači biti građaninom u modernom demokratskom smislu prije ćemo naučiti iz par američkih filmova nego iz čitave hrvatske literature uključujući tu i sve Krležine likove. Jer građaninom se ne postaje pukom pripadnošću socijalnom sloju emancipiranih i obrazovanih građana. Kada onaj donedavno možda još polupismeni kauboj prihvaća u vesternu šerifsku značku i stavljajući život na kocku suprotstavlja se rulji koja srlja u linč, onda on stupajući u neposredan odnos s beskonačnom vrijednošću zakona, pravde u njenoj esencijalnoj apstraktnosti, upravo proizvodi mitsku sliku rođenja građanina, autentične građanske socijalizacije. U slavnom filmu Sidneya Lumeta, "12 angry men", Henry Fonda kao član porote spremno prihvaća neugodni položaj usamljenog pojedinca nasuprot složnoj većini i do kraja zastupa svoju istinu, uspijeva promijeniti mišljenje ostalih članova porote te na kraju spašava nevinog. Ondje pravda, ovdje istina, ne kao nešto što postoji po sebi, nego kao ono što uvijek iznova u aktu građanske hrabrosti valja preoteti konformizmu društvenog središta koje je bez kontrole samostalnog individualnog uvida tako često spremno na linč i na lakoumno žrtvovanje nevinih. I šerif i Henry Fonda su ekstremisti, ali ekstremisti pravde i istine, u najboljem građanskom smislu te riječi i u najboljoj tradiciji filozofije, kulture i politike Zapada. Nasuprot Krležinim Leoneu Glembayu i gospodinu "doktoru", dvama likovima iz silne plejade hrvatskih građanskih osujećenika, čije pobune u pravilu završavaju u nemoćnoj frustraciji - rodnom mjestu ressentimenta iz kojeg se reproduciraju prevratnički projekti političkih ekstremista - stoje ovi američki celuloidni junaci u onom istom odnosu u kojem su svojedobno stajali Grci nasuprot barbarima.

A što se tiče crvenih i crnih, da i opet citiram samoga sebe, dok ne promuknem:

CRVENI & CRNI

Pitanje

Jedan od fenomena koja pereniraju u ovom našem društvu notorno je postojanje sukoba crvenih i crnih kao temeljne ideološke fantazme hrvatskoga društva. Temeljne, jer se taj sukob pokušave etablirati kao nosivi sukob društva, prasukob na koji bi se trebalo reducirati totalitet društvenih proturječja. Moj je odogovor na pitanje zašto se to ustrajno čini dvostruk: s jedne strane mislim da je riječ o načinu političkog legitimiranja i perpetuiranja pozicije moći dobrog dijela hrvatkog političkog establishmenta - jer, dok postoje ustaše neophodan je antifašisticki sanitarni kordon, a sve dok tinja žar nekdasnjeg partijskog entuzijazma, Thompson misli da ima razlog za pjesmu, ako ništa drugo - dok se s druge u tom inzistiranju na preostacima dvaju ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogucnost artikuliranja gradjđnske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj gradđanskoj opciji, dapaće, namjerno je guše i onemogućuju. Pri tome se samoproizvode, tj. iz potreba jednoga za drugim proizvode opravdanje vlastitog postojanja. Ono sto mene zanima zapravo je odgovor pitanje je li uopće moguće denuncirati tu fantazmu? Naime, kad se shvati da tu građanstva i nema, ne samo u smislu socijalnog supstrata, ne čak ni u smislu osviještene političke pozicije, nego građanstva nema a priori budući ga ne može ni biti jer je njegov prostor uzurpiran i okupiran ovim obračunom koji se stalno iznova nameće kao jedina politička stvarnost zemlje, ostaje pitanje kako je uopće moguće tu opsjenu ne samo teorijski prokazati, nego praktički, dakle politički diskvalificirati, onemogućiti?
Kad se recimo netko zapita zasto u Dnevniku HRT-a nema jedne jedine vijesti o suđenju Perkovicu u Njemačkoj, onda se takva zapitanost tumači kao malum omen nacionalizma: Udbu moze spomenuti samo ustaša! Ovdje je dakle nezamislivo da bi bilo tko, u ime zakona, mogao zahtjevati suđenje za Đurekovićevo ubojstvo koje je, priznat će se, imalo malo što s nacionalizmom ili ustaštvom! Ne moram posebno objašnjavati kako se s druge strane doživljava opravdanje svih onih ljudi koji su radeći u službama sigurnosti bivše zemlje naprosto radili svoj posao, i ni manje ni više od toga: takva pomisao nužno je plod neke nove udbaskokosovske podvale, nema što drugo biti! Hoću kazati, crvenima i crnima nezamisliva je ta treća instanca, instanca građanina koji, sasvim zakonito, i pravno ali naprosto u skladu s elementarnom logičkom zakonitošću, zahtjeva minimum društvene racionalnosti. Kad se sve ovo prevede na jezik iskustva, na jezik činjeica, Norvala i ovdanje Udbe, Šuška i Manolića, Krajačićevog intelektualnog kružoka dakle, ispada da je u Hrvatskoj autentična, spontano nastala građanska politika liberala, socijaldemokrata, demokršćana...itd. praktično nemoguća.
Moje pitanje glasi: Kako je moguće urušiti tu fantazmu, tu laž koja strukturira cjelokupno hrvatsku stvarnost i koja joj nameće crvenocrnu dijalektiku kao jedinu sudbinu što ne dopusta pomak ih 1941.? Naravno, moguć je odgovor: jedino izborima, ali, nije to ono sto pitam. Naime, problem je u tome da većina građana zna da odnos ustaša i partizana i nije presudno proturječje ove zemlje, pa ipak se ponašaju kao da jest!
Odgovor pak da se oni nužno tako moraju ponašati sve dok taj odnos zaista ne bude povijesno razriješen u korist partizana, tj. dok ustaše konačno ne dozive 1945. i definitivno kapituliraju, samo je dio odgovora.
Naime, nije vise problem u ustašama, u crnima: oni su demontirani; problem je u tome da su nasi antifašisti nespremni na opasku o tome da antifašizam, nažalost, u ovim krajevima nije bio i antitotalitaran. Iz toga sljedi nevjerojatna konzekvenca: njima su veći problem građanski političari, nego svi Thompsonovi fanovi zajedno! Jer, ustaše je lako diskvalificirati. Ali, što ćemo s onima koji bi mogli postaviti sljedeće pitanje: O.K., recimo da nitko ne mora odgovarati ni za jedno ubojstvo poput Đurekovićevog, ali, što ćemo s Informbiroom?
Mjesto građana u Hrvatskoj zauzeli su ljudi koji su građansku poziciju 45 godina prokazivali kao buržoaski reakcionarnu.
Nadalje, mjesto građana zauzeli su ljudi koji fingiraju nekakvu anacionalnu, navodno kozmopolitsku poziciju - iako najčešće nisu bili dalje od Graza - a iza nje se krije jedno sasvim specifično, ovaj put jugoslavensko šovenstvo (to je uzgred u polemici s Katunarićem natuknuo Jergović; ne znam kako mu se omaklo, budući da je i sam u toj polemici nastupio kao onaj koji drugome predbacuje djetinjstvo na Kalemegdanu!).
Da zaključim: u ovakvom hrvatskom mikrosvijetu, pitam se je li uopće moguće danas biti liberal, socijaldemokrat ili demokršćan, ili se sve neminovno raspada na ono masivno nacionalno i socijalno, kao u slučaju mutnih predstava naših navijačkih plemena dvaju avangardi: one nacionalnog i one radničkog pokreta, HDZ-a i SDP-a (pri čemu ove odredbe, jasno, nemaju nikakve veze sa stvarnim angažmanom ili programima tih stranaka).
Kako, drugim riječima, učiniti barem to da SDP i HDZ ne budu anakroni nazivi za partizane i ustaše, ako ništa drugo?!

Odgovor

Građanstvo kao subjekt – politički, kulturni, moralni – ne postoji po sebi, kako ne u Hrvatskoj, tako ne ni drugdje. Kod tebe je ono normativna kategorija, što je cesto bilo i kod meine. Tako da ono sto sam napisao uvijek mozes čitati kao kritiku aktualnog građanstva, takozvane elite, uključujući i onu s onu stranu političkih opcija. S druge strane ja sam govorio o praznom mjestu građanstva, dakle upotrebljavao taj pojam kao normativnu kategoriju. - subjekt prosvjećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti, kulturne i svake druge kritike, itd. Ukratko, za mene je hrvatsko građanstvo definirano jedino njegovim aktualnim odsustvom. Ili bolje, raelno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva.
Danas me građanstvo više ne zanima ni kao normativna kategorija, jer procesi raspada ne samo institucije nacionalne države, nego i samoga društva, tako su daleko otišli, da se samo zamišljanje takvog jednog subjekta kao središta društva čini iluzornim. Ja ne živim više u “drustvu”, odnosno društvo u kojem živim nije francusko, nije ni europsko ni pariško, nije ni globalno, ali je sve pomalo od toga. Kakvo god, ono nema normativnu moć, ono nema ni jasan horizont utjecaja niti tzv. ekonomsku bazu, u smislu klasičnih kateogrija. Samo nekoliko napomena koje naizgled nemaju nikave veze s temom, ali potpuno mijenjaju perspektivu:
Do 2020 godine bit će 650 milijuna Indijaca pripadnika srednje klase. Zamisli sad to kao subjekt obrazovanja, kulture, političke volje, ekonomskih interesa itd ... Ili drugi podatak. Ove godine je u Japanu po prvi puta takozvana sex-industrija pretekla autoindustriju. To je razlika i u načinu proizvodnje – afektivni rad nadmašuje kao izvor društvenog bogatstva industrijski rad. Građanstvo je kategorija industrijskog modernizma, jedan od njegovih glavnih kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski modernizam je propao. Nema više klasične industrijske radničke klase na nekom teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg elementa, građanske klase.

Kategorije ljevica i desnica, ili kako ti pišes, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša su u politickom smislu deskriptivne kategorije. Ne treba ih svaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika izmedju SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni polozaj u drustvu. Kako u tome nema nikave principijelne razlike, ta se razlika arikulira kao ostatak starog antagonizma.

Image and video hosting by TinyPic

INTERPASIVNOST

Da ipak stvar polako privedemo kraju i zaključimo.
Kako bi kazao Tonči Valentić, politička aktivnost ovdje je shvaćena kao politička interpasivnost, odnosno djelovanje koje zapravo nije usmjereno prema tome da se nešto promijeni, nego se djeluje kako bi se spriječila istinska promjena, što je implicitna parafraza poznate rečenice iz Lampedusinog romana Il Gattopardo: "sve se mora promijeniti kako bi sve ostalo isto".
Ili, kako sam to predivno predvidio u svom sada već klasičnom eseju Red Herring:
RED HERRING

Ne bi li se prikrilo kako buduća Vlada, bilo SDP-ova ili HDZ-ova, nema namjeru sankcionirati privatizacijiski kriminal devedesetih - koji je u temelju socijalnih odnosa današnje RH - SDP i HDZ organiziraju multimedijalni performance na temu ukidanja prava glasa Hrvatima u BiH, pokušavajući pažnju javnosti skrenuti s bitnog na nebitno: već treće izbore za redom građane se homogenizira u borbi protiv neprijatelja nacionalnog jedinstva: mitskih Hercegovaca! Van s njima! Vratite nam naše Srbe, evo vam vaši Hercegovci! Hercegovci raus!

SOCIJALDEMOKRATSKI ŠOVINIZAM

U srijedu, 11. travnja 2007., pisao sam o racionalnoj varijanti izbora u SDP-u, onoj za koju bih ja glasovao na unutarstranačkim izborima, da sam socijaldemokrat: "Recimo da hrvatska politika nije farsa, da nema dogovora HDZ-a i SDP-a. Zapitajmo se na čas: dobro, a o čemu se u toj hrvatskoj politici zapravo radi? Ako izuzmemo onaj dobar, ali ipak neugodan Duceov odgovor da je jedini njegov program da on hoće vlast, što biste vi odgovorili: Što je vaš program? Agenda je zadana: Haag je tu umjesto pravne države; EU umjesto vanjske politike; MMF umjesto ekonomske politike, Svjetska banka umjesto monetarne...sasvim je jasno da vam preostaje samo Monopoly, kao navlastit sadržaj politike: kockanje s lukrativnim hrvatskim nekretninama. U takvoj situaciji očito je da je svako pametan shvatio kako ovih par godina, ako već ionako nije kasno, svakako valja biti in, inače si za cijeli jedan život isključen. Homo sacer, neke vrste: biološki živ, ali bez ikakvih prava. Čini se da bi to bio jedini posao SDP-a, ili HDZ-a, svejedno: ne dozvoliti da se Hrvatska petrificira u odnosima kakvi upravo vladaju: u Hrvatskoj svi koji su nekaj u politici, zapravo su na vlasti, barem u svojoj županiji!"
A opet, samo se o tome radi. U Hrvatskoj je u ovom trenutku sve do toga da se za duge godine ustanovi definitivan društveni casting: dovršit će se podjela socijalnih uloga, do kraja definirati raspodjela društvene moći i petrificirati odnosi koji bi u hrvatskom društvu trebali stabilno vladati desetljećima. Ovaj je mandat u tom smislu presudan: sva se svrha toga mandata iscrpljuje u tome da se ništa ne dogodi! Bez obzira tko sutra vladao Hrvatskom, Sanader ili Milanović, cijeli će njihov posao biti onaj Patera Hada, protagonista 'Družbe Isusove': ne učiniti ništa, bit će najviši čin njihova premijerskoga djela! Jer, Hrvatska u tom mandatu ima dva povijesna – u ovoj zemlji u kojoj je svaka kvalifikacijska utakmica svakoga sporta povijesna to je devalviran termin, ali, ovdje je zaista riječ o povijesno gustom i bitnom vremenu – cilja: vanjskopolitički, ući u euroatlanske integracije, EU i NATO, te unutrašnjopolitički, definitivno konsolidirati i konzervirati novonastale kapitalističke odnose. Ova su dva cilja u izravnoj svezi. Potonji, uspostava unutrašnjeg društvenog poretka, hijerarhije moći u krajnjoj liniji, sasvim je ujetovan ovim prvim: Hrvatska je potpuno izručila svoju suverenost već odavno, u rasponu od pravne pa do ekonomske, i nema tu više govora o nekakvim sankcioniranjima privatizacije i sličnim obećanjima za naivne: tko je jamio, jamio je, a, što se Zapada tiče, sve i jest bilo u tome da netko jami – doduše, njima nije bilo svejedno tko! – i da se konačno ovdje uspostave odnosi, pa i imena za njih, kompatibilni i razumljivi svijetu kapitala: ta, workers self management ili društveno vlasništvo, što je to? Me English nicht versteht!
27. siječnja ove godine Davor Butković je objavio briljantan tekst posvećen strahu od kapitalizma. Govoreći (pro domo sua) o tom strahu, Butković anticipira presudnu temu ovih izbora i hrvatskog političkog trenutka:
"Glavni izborni zadatak ozbiljnih političkih stranaka, prije svega oporbenih, bio bi da pokušaju artikulirati sadašnje dominantno raspoložnje građana i da ga pokušaju pretvoriti u niz konkretnih političko-socijalnih akcija. Oporbene bi stranke, teoretski gledajući, morale izraditi model funkcioniranja gospodarstva i model raspodjele državnog proračuna, koji bi bio socijalno zadovoljavajući, koji ne bi sprečavao poduzetništvo, ali koji bi, istodobno, jamčio minimum korupcije u biznisu i u odnosu politike i biznisa. Ona stranka koja bi izašla na izbore uvažavajući masovno protukapitalističko raspoloženje, ali koja bi bila kadra uvesti nova pravila igre, kojima bi se uspostavilo povjerenje u političke i poslovne sustave, i koja bi sve to mogla formulirati u jednostavnim porukama, vjerojatno bi uvjerljivo pobijedila na predstojećim parlamentarnim izborima. Realno govoreći, u Hrvatskoj ne postoji ni jedna takva stranka. Stranke šesteročlane koalicije iz 2000. godine nemaju dovoljan intelektualni kapacitet, a osim toga, nitko im ništa ne vjeruje jer su prije sedam godina obećavale reviziju pretvorbe, koju, naravno, nisu mogle provesti (i bolje je da nisu, jer da jesu, ugrozile bi desetke tisuća radnih mjesta). Osim toga, SDP je stranka protiv koje se, zapravo, danas prosvjeduje na Cvjetnom trgu jer će, u konačnici, SDP-ova gradska vlast odlučiti hoće li se na Cvjetnom trgu sagraditi Horvatinčićev kompleks. Hrvatska demokratska zajednica naprosto ne može oblikovati takvu agendu jer bi se suprotstavila ne samo svojem naslijeđu nego i svojim sadašnjim projektima. Jasno je, dakle, da protukapitalističko raspoloženje hrvatskih građana neće biti operativno politički artikulirano. Što znači da će hrvatski građani još neko vrijeme, sve manje i manje, poštovati hrvatske političke elite. Te će se elite, pak, i dalje dodvoravati masovnim osjećajima tako da izbjegavaju stvarne, teške socijalne reforme. Hrvatske političke stranke sada mogu formirati dvije vrste produktivnih politika: ili mogu stati na stranu masovnog protukapitalističkog raspoloženja i pokušati ga kanalizirati ili mogu pokušati provoditi stvarnu politiku slobodnog tržišta. Uvjereni smo, nažalost, da neće učiniti ni jedno ni drugo."
Pogleda li se prekjučerašnji intevju Ive Sanadera dan upravo Butkoviću, u kojoj Sanader otkriva i više no što misli, rekavši "naša glavna namjera jest da Hrvatsku učinimo zemljom poželjnom za dobar život", dajući tako jasno do znanja da je u ovoj zemlji očito sve do toga da se stvori dojam riješenosti svih političkih proturječja i društvenih antagonizama - što omogućuje da se od sad do vječnosti posvetimo najprimarnijem zadatku svih hravatskih naraštaja, dakle rafiniranju komocije života, cizeliranju malograđanske udobnosti, izletima u Gratz i prosinačkim domjencima i siječanjskim skijanjima na sunčanoj strani Alpa, uglavnom dakle imbecilnom hohštapleraju kao osnovnoj svrsi života kako ga vidi prosječni hrvatski moralni, mentalni i materijani bogec - na pitanje:"Hoćete li pokrenuti liberalizaciju ekonomije? Osnovna zamjerka i MMF-a i drugih međunarodnih institucija jest da gospodarstvo djeluje u nedovoljno liberalnim uvjetima.", premijer Ivo Sanader odgovara, potvrđujući Butkovićev anticipando:
- "MMF-u socijalno partnerstvo nije među prioritetima, dok ja duboko vjerujem u socijalno partnerstvo. Vjerujem da se u hrvatskoj javnosti mora promijeniti percepcija poduzetnika. Oni stvaraju nove vrijednosti, otvaraju nova radna mjesta, poduzetnici su korisni i potrebni. Međutim, jednako čvrsto vjerujem da poslodavci i država radnicima moraju omogućiti pravo na dobar život, na dobre plaće, i da ih moraju zaštiti od bilo kakve eksploatacije. Ja jesam za liberalizaciju gospodarstva, ali u okvirima socijalnog dogovora, koji će štititi i promovirati prava radnika. Jednako tako inzistiram i na dogovoru oko Zakona o minimalnoj plaći."
Očito, Butković ima pravo: nečista savjest radi, i iako je Ivo Sanader poznat kao intimni favorit krupnog kapitala - jer Verona je pravilo a ne iznimka, tj. sa Sanaderom se dokazano može napraviti posao - premijer je itekako svjestan da se umjesto pravne države, sankcioniranja privatizacijskog kriminala, uspostave pravne države, restitucije načela vladavine prava etc.etc – uglavnom umjesto krvavoga noža u temeljima kuće Glembay, toj primordijarnog zločina kao metodološki nužne pretpostavke svakog kapitalizma – isključenima iz sfere moći mora nešto ponuditi: što bi to drugo bilo neko par molova više, još zajmova, konzumeristički raj, solidniji standard; na to su samoupravljači ionako desetljećima navikavani i svikli! Nevjerojatno, ali HDZ, kao stranka koja bi imala zastupati poziciju kapitala, stalno iznova pokazuje ovu prijetvornu socijalnu senzibiliziranost. Jasno, riječ je o licemjerju: nedaće za koje Sanader nudi lijek, stvara sama hrvatska vlast! Danas Sanaderova, jučer Račanova (sjetimo se kako je samo smjerno, gotovo bez ikakve svoje krivnje sljedio diktat MMF-a u ukidanju božičnica etc.). Nije to senzibiliziranost za društvene nevolje, nego za društvene želje: HDZ ima neobičan senzibilitet za čokoladu prije juhe! On nudi ono što dijeca žele, ne što im zaista treba ili što bi se pristojilo! U tom smislu, briga je za hrvatski kapitalizam izlišna: ne samo da EPH nitko neće dirati i da su razgovori s Milanovićem oko veza s Turekom suvišni, nego je moguće i logično pretpostaviti da će se za sljedećeg mandata ta trauma od obnove Gruppoa konačno iživjeti i otkloniti, i to na višoj, svehrvatskoj razini: nema više straha od obnove afere nikakvih gruppoa, to je blagovijest i konačna istina tog mandata. Nema straha za vas. Vi, nova hrvatska oligarhija, sasvim ste izvan zone opasnosti. Dapače, iako je ovaj mandat bio berićetan, recimo uvećano je i kompanijsko bogatstvo za Slobodnu Dalmaciju i osobno za Hypo Consultants, sljedeći mandat donosi još i više, zapravo maksimalno: izdat će se uvjerenja da je sve lege artis! Ovo je mandat potvrde nespornosti i zakonitosti stečenog. Tko je jamio, jamio je, i u tome nema ništa spornog, ilegalnog i sramnog. To je kapitalizam! Sada samo treba postići društveni dogovor: svaka zajednica počiva na nekom prvotnom dogovoru oko onog jednog za koje jesmo da bi uopće bili za-jedno, i kad se takav dogovor postigne, njegov se predm stavlja izvan diskusije, kao neupitan pretpostavka društvenog zajedništava! Mi smo za kapitalizam, zar ne? Da, odgovoriše Hrvati prešutno (a kako bi Hrvati drukčije odgovarali). Pa, to vam je to, eto vam kapitalizma: netko je mora biti kapitalist, da bi bilo kapitalizma. Nije to lako, znate. Ti ljudi imaju silnih problema, jer i bogati plaču, kao što možete vidjeti na sapunicama koje vam danonočno emitiramo za razonodu, kad se vratite s dirinčenja. I u tom je smislu pred nama povijesni društveni dogovor: idemo se dogovorit da je ovo do sada bila prvobitna akumulacija kapitala, što je bilo bilo je, a od sada, ako ne ide dručije, igramo pošteno! Nama kapital, vama rad. Nama sve, vama minimalne plaće: " Ja jesam za liberalizaciju gospodarstva, ali u okvirima socijalnog dogovora, koji će štititi i promovirati prava radnika. Jednako tako inzistiram i na dogovoru oko Zakona o minimalnoj plaći.", kaže premijer Sanader. Jednom opet, tko bješe ništa bit će sve, možemo vam osobno jamčiti taj utopijski komunistički eshaton, ne samo zbog tradicije, već i zbog sadašnjosti: pa vidite kolike su ništarije postale sve i sva! Sumoran je ovaj back to the future: kako je povratak iz socijalizma u kapitalizam zapravo dosadan period, kako je tranzicija predvidljiva. Nije čudno da se njome zapravo nitko teorijski ozbiljno ne bavi: sve se tu već zna, ako je o revolucionarnoj ironiji riječ.

ŽIVOT KAO RUŽNA NAVIKA, ŽIVOT KAO POROK

Recimo, zna se što je osnovna opsjena ovih izbora, i što je paravan te opsjene: budući da je upravo riječ o tome da se ni o čemu ne radi, da je sve do toga da se nikakva promjena ne desi – u tome Butković ima pravo na negativan način: ljudi osjećaju želju za promjenom jedino u smislu da sve ostane isto, samo s jednom razlikom: da i oni malo budu pri kopanju!, i u tome je sav cinizam ove situacije: nitko ne osjeća potrebu nikakve društvene promjene, ali cijelo društvo (a to u Hrvatskoj znači: društvo u kutu) osjeća nepohodnost privatnih promjena već od ponedjeljka, kao kod alkoholičara ili pušača, jer, ovdje je život postao samo ružna navika, život je u Hrvatskoj porok – budući da je dakle cijeli posao budućega premijera i Vlade postići taj osnovni društveni dogovor građana oko statusa quo, treba i opet, kako bi se ta neugodna i stupidna istina zataškala, pronaći nekakav spektakularan antagonizam kojime bi se s bitnog pažnja preusmjerila na nebitno. Pri čemu, važno je kazati, u ovoj opsjeni zdušno, i čak znajući što radi – i opet dakle imamo pojma s prosvječenom ideologijom, čak štoviše ne samih ideologa nego i onih koji bi trebali biti objektom ideološke manipulacije, budući da ovdje svi znaju što čine, a ipak to čine - sudjeluje cjelokupno hrvatsko društvo! A ono je tradicionalno malograđansko: tipična društvena sredina, klajnbirgerska osrednjost oportunost, i, čemu se onda čuditi, šovenska isključivost: jasno je da moramo pronaći onaj element koji iz društva valja isključiti da bi se ono homogeniziralo, da bi postigli taj traženi dogovor, da bi uspostavili konačnu harmoniju i jednstvo suprotnosti svih društvenih snaga i odnosa, da bismo razriješili sve društvene probleme i proturječja – to je posao aktualne Propagande: to je cilj ovih javnih nastupa pronositelja gospodarskih panaceja i šećernih vodica, Polančeca, Čačića i Jurčića, to je svrha histerije oko Jurčića, u krajnjoj liniji, to stvaranje dojma da više nema političkih problema, nego preostaju samo otvorena pitanja gospodarskih strategija dosizanja traženog standarda! – i, dakle, u toj sveopćoj potrazi za mangupom u vlastitim redovima, metežnicima, onima koji kvare harmoniju i koje nužno valja odstraniti ne bi li se postiglo organsko jedinstvo društva, domovinski Hrvati po tko zna koji put odgovaraju fašistoidno: evo, krivi su i opet Drugi, eto, po treći put za redom (izbori 2000.-te, izbori 2003., i konačno ovi izbori) taj drugi je, nakon što više nažalost nema Srba jer je i srpsko pitanje tako riješeno, isključenjem naime, drugi je, jasno – Hercegovac!
U briljantnom eseju "Agrameri lete u nebo"* o navlastitom agramerskom fašizmu Boris Buden piše:"Iz korpusa hrvatskog građanstva istiskuje se jedna grupa ljudi na koju se projiciraju društvene negativnosti i koja tako demonizirana postaje simbolički simptom-uzročnik sveukupne društvene nesreće." Tu smo već dakle u poznatim okolnostima: nekoć Židovi, onda Srbi, danas su to Hercegovci. Hrvatska je u svojoj bosanskojugoslavenskoj fazi: vratite nam naše Srbe, citirat će Buden, uzmite si vaše Hercegovce. Da bi organsko jedinstvo bilo potpuno, valja izlučiti iz organizma taj hercegovački, strani virus.
U Hrvatskoj nije dovoljno biti lopov: nužno je biti hercegovački lopov! Recimo, Zagorac. Da bi demonizacija Zagorca bila potpuna, nije bilo dovoljno pronaći dragulje ili račune – bilo je neophodno etiketirati ga ne samo kao čovjeka Šuškovog klana, nego biološki – organski, velim ja vama! – kao Tuđmanovog faćuka! I to je onda ipso facto optužujuće! Tada je on po prirodi neprijatelj! Prepreka koju valja odstraniti. Otuda fašistoidnost.
Kada bi se danas pitali o čemu se zapravo na sljedećim izborima radi, što bi trebao biti temeljni spor HDZ-a i SDP-a, oko čega bi se trebalo sukobljavati, teško da bi itko znao odgovor, jer, već se dugo vremena provlači teza o moralnom niveliranju hrvatskih stranaka, tome da su svi jednaki u svojoj korumpiranosti i klijentelizmu, o izjednačavanju vrijednosnih ideoloških i svjetonazornih sustava koje u svojim programima deklariraju i zagovaraju te stranke, i, usred sveopće uravnilovke hrvatskog političkog prostora, javlja se potreba za barem nekakvim jasnim razlikovanjem, za nekim spasovnim antagonizmom, za nekim tko će biti objekt novog pokliča: Drž'te lopova!, u zemlji koja očito ne zna glasovati nego protesno, glasujući protiv, a nikako ne za nekoga ili nešto. Hrvati zaista ne znaju za što su: u temeljnim oblicima ljudske spozaje, ni prostorno no vremenski Hrvati se ne slažu za što su: prostorno, oko granica te Hrvatske, vremenski, oko njene povijesti; jedni su za Bleiburg, drugi za Jasenovac, jedni za Banovinsku, drugi za Avnojevsku Hrvatsku, svejedno, podjednako nesložni. Stoga bi bilo neophodno iznaći fokus izvan te uznemirujuće slike općeg rasapa svih hrvatskih vrijednosti – činjenice su zapravo suprotne od onoga što se pokušava sugerirati: ne samo da političkih problema ima, nego je u Hrvatskoj sve problematično, počevši od samih temelja stvari: ovdje se nikada nitko nije dogovorio za što smo mi to zapravo, za koje to jedno, i ništa ovdje nije van diskusije, dapače, tek će se ta osnovna tema u diskusiju to snažnije i traumatičnije, kao potisnuta, javiti: ovdje je sporan Domovinski rat, ovdje je sporan cijeli utemeljiteljski državni vrh, ovdje je, konzekventno, sporna država sama, izgleda samim svojim postojanjem – i to se redovito i uhodano i oprobano traži i nalazi u figuri Ere s onog svijeta: u našem Vanzemljaku.
Predsjednik je Mesić koncem devedeseth u predizborne svrhe larmao o 2 – 8 milijardi isisanih iz privrede, a nije vratio jednu jedinu kunu! Hercegovački su lopovi navodno opljačkali zemlju, a nitko, osim Kutle, ne zna ime ni jednog hercegovačkog tajkuna pored Dubravka Grgića! Hercegovce već sedmu godinu učimo loviti ribu, ali ni nama ni njima nije ništa bolje. Odjednom, Hercegovci se vraćaju u raspravu: kad se ne može pričati o tome tko stvarno i dan danas pljačka ovu zemlju, pokušajmo i opet antagonizirati domovinsku Hrvatsku i Hercegovce, jer ništa nije izborno ospješnije u Hrvatskoj od lova na vještice: opet se buju kumeki zabavjali svojim fašističkim progonom 11. izborne jedinice, tu će biti složni svi k'o jedan, a kad se vlast osvoji, stvarne ćemo protagoniste velikog pustošenja Hrvatske još jednom umiriti da s Turekom ili bez njega nikave revizije niti sankcioniranja privatizacije, pretvorbe ili ostalih transupstancijacija ničega u sve nikada biti neće!
To je poanta sadašnje rasprave o 11. izbornoj jedinici, to je svrha antagoniziranja građana Hrvatske i Hrvata u BiH, to je hint koji odaje inspiraciju i ishodište Milanovićeva političkog nadahnuća: sudeći po prosedeu, predsjednik Mesić je utjecajniji u SDP-u nego u HNS-u, a možda je izabrao i nasljednika; svog, ne Račanovog!
A opet, kad se pogleda današnja situacija u kojoj su protiv takvoga stava i Željka Antunović i Antun Vujić i Mato Arlović, kao i Bandić i Leko, pitanje je zapravo otkud ta načelnost Milanovićeva stava?
Kako to da je tu izjavu dao baš "Dnevnom avazu"? Očito, Milanović misli vrlo načelno: Hrvati su konstitutivan narod i u BiH, i tamošnji Hrvati imaju svoju državu u kojoj je glasovati i demokratski izraziti svoju političku volju! Da, točno, ali, zašto smo im u prvom redu dali državljanstvo, ako im sada, kao državljanima RH odričemo pravo glasa na izborima?
Uostalom, nemojmo simplificirati stvari: nije ovdje riječ o pravu glasa Hrvata iz BiH na izborima u RH.
Ovdje je riječ, htio to Milanović ili ne, bila to njegova prvotna intencija ili ne, koordinirao on svoje političke akcije s Pantovčakom ili ne, o politici koja želi za sva vremena riješiti "hercegovačko pitanje" u Hrvatskoj!
Hercegovci raus!
To je poanta ove akcije, iako na tu konzekvencu Milanović ne bi pristao: izbacimo te nametnike na zdravom narodnom organizmu iz naše kuće!
To je poanta! To, i ništa drugo.

RED HERRING

Poanta je u jednom, sada već sasvim suludom ratu bivših HDZ-ovih frakcija. Imao je Manolić devedesetih ipak pravo: sve se ovdje zbiva kao obračun tih dviju frakcija, njegove i Šuškove. Tko to ne razumije, taj ništa ne razumije.
Samo, to nije Milanovićev rat, reći ćete!
U tome je problem.
To nije naš, hrvatski problem, proglem građana ove zemlje i problem ove zemlje.
To je problem nekih staračkih taština i zadrtosti, kao i potpunog državničkog sljepila: umjesto da se upravo danas pristupi agilnoj postdaytonskoj inicijativi, Hrvatska se na svaki mogući način otklanja od sudbine Hrvata u BiH.
Stoga jer je jednom dr.Franjo Tuđman na zahtjev nekog stranog špiclova smjenio Jožu Manolića s mjesta šefa UNS-a?
Kad se pogleda tko tu zapravo protiv koga ratuje, sve postaje jasno: unatoč Sanaderovom deklarativnom protivljenju Milanovićevoj inicijativi, jasno je da od Mesića preko Sanadera do Milanovića svi profitiraju na Milanovićevoj inicijativi: ta, zar Sanader i Mesić upravo taj kraj ne doživljajaju kao rodno mjesto svojih Arcinemezisa? Nije li sada prigoda da se za desetljeća Hrvatska odvoji od Hercegovine i emigracijske politike? Ne ratuju li to još uvijek Stipe i Joža s mrtvim ministrom obrane, i nismo li mi, kao što sam zloslutno nagovijestio, nakon desetljeća hercegovačke, sada zaista u bosanskoj fazi: Kako to, zaista, da je Milanović središnje pitanje hrvatskog političkog trenutka izrekao u Sarajevu? Što ima ta izjava tražiti u "Dnevnom avazu", ako Hercevci nemaju što tražiti u Zagrebu?
Kazao sam da mi Milanović kao političar imponira. Ne jedan, nego ni niz poteza s kojima se čovjek ne bi složio ne moraju promjeniti takvo mišljenje. Ovo je takav slučaj: naprosto mislim da Milanović griješi. Ne stoga jer se veže uz sasvim određenu političku infrastrukturu koja izvorno nije ni SDP-ova ni socijaldemokratska, nego naprosto zato jer u raspravu uvodi teme koje nisu navlastito socijaldemokratske, niti su prioritet trenutka.
Problem RH nisu u ovome trenutku Hercegovci ili Hrvati u BiH, nego je problem građanima objasniti da kriminal na kojemu je podignuta zgrada novih socijalnih odnosa neće biti sankcioniran!
To je temeljni hrvatski problem.
Kako bi se taj problem zataškao, Milanović sudjeluje u spektakularnoj pirotehničkoj manifestaciji organiziranoj u svrhu manipulacije pažnjom javnosti: sa svojim šogorom Jandrokovićem ulazi u obračun SDP-a i HDZ-a oko lažne izborne dileme, koja je tek potpala najnovijeg u nizu hrvatskih šovinizama: mržnje spram Hercegovaca; ta mržnja, danas je red herring priče o ovogodišnjim parlamentarnim izborima: u književnosti, red herring je termin koji označava literarnu tehniku odvraćanja čitateljeve pozornost s bitnih zbivanja na ona manje značajna; nekoć su mladi lovački psi u Britaniji bili obučavani sljediti trag životnje unatoč intenzivnijem mirisu usoljene, dimljene crvene haringe, koju bi trener pasa vukao ispred psa, ne bi li ga omeo u sljeđenju izvornog, manje snažnog, primjerice lisičjeg miris.
Hrvatska je prepuna ovakvih trikova: crvene haringe mirišu na sve strane!
Treba imati dobar nos da bi se osjetilo odakle riba ovaj put smrdi!

CLUE

Red Herring je tehnika naročito omiljena, i svrsishodna, u kriminalističkim romanima. Svaki pak krimić počiva na onome što je u priči clue: ovdje je to naoko nevažan detalj zataškavanja rodbinske bliskosti Milanovića i Jandrokovića, protagonista ove farse oko bosanskohercegovačkih Hrvata i njihova prava glasa na izborima u RH.
Naime, osim "Novoga lista", da se građani/Vlasi ne dosjete, nitko nije prenio podatak da je Jandrokovićeva supruga kćer Milanovićeva ujaka. I, baš taj Jandroković, nekakva epizodistička efemerida, iste večeri kad Milanović postaje predsjednikom SDP-a, organizira press-konferenciju kojom se predstavlja hrvatskoj javnosti (do te presice Jandroković je bio relativno nepoznat političar), a istovremeno konfrontira Zoranu Milanoviću, stvarajući dojam antagonizma, i stranačkog i osobnog. Jasno, ta je intencija hinjena: sve je to očito brižna koreografija! Dan, dva kasnije, Milanović istupa s inicijativom u "Dnevnom avazu", a Jandroković brže-bolje biva primljen kod Stankovića: infrastrukutra je uvijek spremna za takve projekte, i uvijek ista: EPH, kroz "Jutarnji list", brže bolje komentria taj senzacionalni nalaz da je 68% građana protiv glasovanja Hrvata iz BiH na izborima u Hrvatskoj, i tako to postaje središnjim političkim pitanjem ove zemlje. Kad se pogleda tko je sve sudjelovao u ovoj akciji te koji je redosljed događaja, sasvim je očito da nema govora o spontanitetu zbivanja: insideri znaju, recimo, da Slavko Goldstein ima u formulaciju identično objašnjenje zašto Hercegovcima treba uskratiti pravo glasa na izborima onom Zorana Milanovića! Znaju to i u SDP-u, a znaju i što to po svemu sudeći znači.
Bez obzira što je predsjednik SDP-a postao Milanović a ne Bandić, farsa je jedna te ista: svađe sa Sanaderom običan su igrokaz. Kao Bandićeva i Sanaderova navlačenja oko rukometnih dovrana; predstava za naivne. Da se za njega ne bi doznalo, glumci se angažiraju već po tazbinskorodbinskoj liniji, da sve ostane u familiji, a hrvatski slobodni tisak tu povezanost, kao neugodan detalj koji privlači pažnju, prešućuje i zataškava. S pravom. Jer, sve je to laž i opsjena: i ta ishitrena presica kojoj je svrha tek sada shvatljiva - Jandroković je požurio iste večeri organizirati press-konferenciju ne bi li tako upao u oči; da je pričekao samo dan, efekta ne bi bilo, i nitko ne bi ni primjetio nekakvog Jandrokovića - i ta izjava za bosanskohercegovačke novine, i taj Stankovićev poziv i njegovo pitanje gledateljima, i uhodano recenziranje Stankovićeve emisije u "Jutranjem listu", što je već do te mjere nesnosno, da će i on morati početi učiti jezike ne bi li u zasluženu diplomatsku prijevremenu mirovinu...Farsa. Spram ove zemlje počinjem osjećati intenzivno gađenje. A nisam Hercegovac.

Image and video hosting by TinyPic

Dakle, gospodine Todorić, svakako se trebate kandidirati za Predsjednika Republike Hrvatske.
Da, vrijeme je za Hrvatskoga Berlusconija, i ako će ikada biti pravi trenutak za to, sada je čas: ovo je trenutak definitivnog petrificiranja vlasničkih odnosa, trenutak ogromnih napora da se ne dogodi ništa, nikakva promjena, da se novouspostavljeni odnosi društvene moći održe i očvrsnu, da kapitalizam uhvati korijena, i stoga ste Vi, ako itko, prirodan i logičan izbor za sljedeću hrvatsku Petoljetku.

Napose s ruskim vjetrom u jedrima, jer, to znači dvoje: ekonomski, stabilnost Hrvatske koja mora shvatiti da će profitirati okrene li se ogromnom ruskom tržištu, budući da na tržištu EU ionako nema što tražiti, i politički, jer čovjek kojega u njegovom domu posjećuje ruski predsjednik, zasigurno jamči spokoj matici hrvatskog političkog undergrounda, onoj što je u Hrvatskoj naročito zainteresirana za kontinuitet vlasti. Dečki „intelektualnog kružoka Steve Krajačića“ s Vama na Pantovčaku imat će mirnu starost, da nepotrebno ne mistificiramo stvari, baš kao i „ruski đaci“. Uostalom, zaslužili su.

Da ne govorim o svim našim dugovima Moskvi za ovu državu i njenu samostalnost – o tom širokom krugu tema ipak je za sad moguće govoriti tek u uskom krugu ljudi.

Kao što vidite, gospodine Todorić, ne samo da nije prerano za hrvatskog Berlusconija, nego će već sutra biti prekasno! Da stvar bude fascinantnija, hrvatski kapitalizam ima svu potporu Moskve, i gotovo da bi bilo bezobrazno propustiti jedinstvenu prigodu ostvarenja starog emigranstkog sna o sovjetskoj Hrvatskoj, makar i u pasličnoj formi: etablirajmo kapitalizam, makar uz pomoć Rusije.
Kakva paradoksalna, kakva krasnaja kontrarevolucija!

Ne znam nikog sposobnijeg ni primjerenijeg od Vas da to ostvari.

A ona anegdota, da ste u času prolazne malodušnosti nekog sutona polovinom devedesetih na Pantovčaku dr.Tuđmanu uvijeno natuknuli kako ste umorni od svega i da biste najradije sve to prodali, na što je Franjo, uvjek schlagfertig, dobronamjerno odgovorio: Prodaj, Ivice, ako misliš da je to tvoje!, pustite…ljudi svašta pričaju.

Je li točna anegdota? Jesam li opet dobro informiran?

- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SENZACIONALNO: FILIP ŠOVAGOVIĆ ZA VASELJENU!

Prijatelju,

proveo sam tjedan na Pagu, sa sinom i djevojkom. Cijeli je otok, kao i sam grad, konclogor za turiste. Ljudi su neobično škrti, u gradu Pagu staraca gotovo i da nema. Filip Šovagović tvrdi da je to zato jer su poumirali od visokog tlaka koji su profesionalno zaradili u obližnjoj solani. Starica pak ima na pretek. One su, naime, sol prodavale a ne gutale, kaže Šovagović, koji je ondje, u atriju Kneževa dvora praizveo, 04. kolovoza, svoju monodramu "Stanje nacije; svjecka premera".
Šaljem ti za objavu ulomak iz te dakako neobjavljene monodrame, koju sam zasad još samo ja pročitao.

By the way, zgromila me količina teksta, fotki i ideja u proteklih tjedan dana na Vaseljeni. Nastojim nadoknaditi, ali neću sve pročitati -:)

Lečenipravoslavac

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Probe su stigle negdje do pola. Kontrolirao sam kretanje Omazića koliko god se to moglo. Naime, radio je za još jedno kazalište, a radio je i za neki unaprijed propali hrvatski film. Između ostalog, bio je pao u depresiju. Slučaj se zbio u trenutku kada je leš stigao na set. Radilo se o tome da je preraspadnut. Prvi ga je načeo producer, klasičan tip srednjebalkanskog filmskog bossa, nije u kvintetu najjačih (Taraba, Munižaba, Maloča, Ogulinac, Deronja), ali im je jako blizu, ili će to uskoro biti. Ovaj je nakon ranojutarnje sarme ostao gladan. Grickao je rekvizitera Omazića sa svih strana.

• Dobro, kaj je ovo?
• Čovjek.
• Znaš kaj, ovo je čovjek, al pol nije. Kak bu se to sad snimilo?
• Kaj?
• To kaj moramo snimit!?
• Ja ne znam.
• Gledaj, taj leš mora bit plav!

Leš je bio ležao nasred poda, već su se bile počele skupljati muhe, bilo je nešto mesnog nareska po njemu, asistenti su povraćali i hrvatski je film polako ali sigurno tonuo u katastrofu. Već sam mislio da je dostigao krajnju točku u bezdanu, ali bezdan se otvorio ponovno. Preostali su se filmski entuzijasti grčevito borili za njega, ali sudbina je bila jača a slamka spasa sve kraća i kraća. Hrvatski film više nitko nije doživljavao ozbiljno i nitko više nije živio od njega. Oni koji su to pokušavali bili su ludi i gladni. Projekcije su se svodile na novinarske i tri pučke na kojima bi se skupilo pet, šest ljudi i neka životinja u prolazu. I novinarske su projekcije opustjele. Jedina publika postali su sami filmski radnici, a njih je bilo oko tri. Trebalo je staviti ključ u bravu, ali nitko se nije usudio. Bilo je izuzetaka koji su potvrđivali pravilo.

• Kak ćemo sad to snimit?
• Ja ne znam.
• Dobro, jesi pročitao scenarij?
• Jesam.
• I kaj piše?
• Piše “Mrtav Avnoj leži u travi.”
• I di je mrtav Avnoj?
• Evo ga.

Avnoj više nije bio mrtav. Bio je u završnoj fazi uskrsnuća. Više ga naime uopće nije bilo. Falile su mu obje ruke i jedna noga, a i ovo što je preostalo od organizma više nije sličilo na lavor. Radilo se o nekoj vrsti kukuruznih pahuljica prelivenih kipućim mlijekom. Izbušena i osam puta prežvakana lutka iz izloga koja to jednostavno nije.

• Tko je to?
• Pa… kak piše… neki klošar bez familije.
• …Gdje mu je familija?
• Ne znam, nitko se nije bio javio… i …onda su ga otpremili na medicinski fakultet.
• Kaj su mu tamo radili?
• Je, a kaj su mu radili? Kaj ja znam kaj su mu radili? Proučavali su ga.
• Zakaj su mu odstranili noge?
• Čujte vi, producent, ja sam rekviziter i nisam Mengele. Kaj ja znam kaj su njemu radili. Izoperirali su ga
• Zakaj su operirali mrtvog čovjeka?
• Zato kaj su to doktori! Vježbaju se. Pa ostavili su mu jednu ruku..
• …Trebamo ubojstvo metkom. Ovo da, al u Raljama.
• Kaj mu nebu bilo drago?
• To su rukom.
• Kaj?
• Taj tip je u filmu mrtav jedan dan. Trebamo plavi leš. I rupu na glavi. I to je sve. Mrtav čovjek jedan dan.
• Oćete mene ofarbati?
• I kaj sad?
• Ne znam. Oćete mene ofarbati, ja bum vam ga glumil besplatno.
• Nemamo šminku danas.

- 01:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.08.2008.

Image and video hosting by TinyPic

- 22:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Miljenko Jergović - Smor

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Kad god vozom putujem za Beograd, a rado putujem baš vozom, jer sam nekako naviknut da Beograd počinje od železničke stanice, uvek pokušavam ponovo videti ono mesto na kojem su Dalmatinci, ili dalmatinski Srbi, onda balotali

Roman Jovana Radulovića „Od Ognjene do Blage Marije“ prvo je fiktivno delo nekoga važnijeg srpskog ili hrvatskog pisca koje se na direktan način bavi događajima u „Oluji”. Ne ulazeći u Radulovićeve literarne domašaje, kao ni u njegovo ljudsko i književno poštenje, jer to i nije tema današnje priče, valja zapaziti kako je jedan od centralnih motiva ove knjige motiv balotanja. Reč je o igri koju u Dalmaciji odvajkada igraju i Hrvati, i Srbi, a igra se drvenim balotama, ili bućama, i ima svoja stroga pravila, ritam, strategiju i terminologiju. Radulović se tačno i živo priseća reči koje prate igru, jer je i sam Dalmatinac, ili dalmatinski Srbin, rodom iz Polače kod Knina. Za Dalmatinca druge vere i fele, za dalmatinskoga Hrvata, rođenog u susednome selu, sve bi u Radulovićevom romanu moglo biti krivo, neprijateljsko i strano, osim balotanja. Kroz tu igru, kroz ono što nekome u životu znači, ti ljudi su i danas jedni drugima bliži nego što su svojim sunarodnicima iz krajeva u kojima se druge igraju igre. Bilo bi dobro, a za nekoga možda i lekovito, kada bismo odnose među ljudima čija je međusobna istorija završena „Olujom” mogli ponekad svesti na njihov najmanji međusobni nazivnik, na balotanje.
Kada sam u proleće 1999. prvi put posle rata vozom išao iz Zagreba u Beograd, negde u beskrajnim ravnicama Srema video sam neobičnu sliku. Između nekakvog strnjišta i malenog naselja zarđalih limenih straćara, na stotinak kvadrata utabane i poslaganim kamenjem pažljivo ograđene zemlje, nekoliko starijih muškaraca igrali su na balote. Među bezbrojnim tužnim slikama koje sam video šetajući s kraja na kraj kompozicije i tražeći vagon restorana kojeg nema, ili još pre – gledajući bezbrojan svet kako u tišini čeka na vizu ispred tadašnje jugoslovenske ambasade na Šalati, usred sveg tog očaja koji se, ipak, zvao normalizacijom odnosa između Srba i Hrvata, najtužnija je bila upravo ta slika ljudi koji balotaju usred ravnoga Srema. Nije bilo nikakve sumnje ni ko su, ni šta su, ni kada su se, kako i zašto tu našli. Takođe, bilo je više nego očigledno da oni, kad bi bilo po njihovome, najradije ne bi bili tu, nego bi bili tamo odakle su pre koju godinu, mimo vlastite volje i želje, nepovratno pošli. Šta su radili pre tog, za njih fatalnog i apokaliptičnog petog avgusta 1995, jesu li bili dobre ili loše komšije, jesu li palili i otimali tuđe, ili su čuvali ono što su im, prethodno bežeći, ostavili na poverenje njihovi hrvatski prijatelji, kumovi ili poznanici, ništa od svega toga se, naravno, nije moglo videti kroz prozor voza Zagreb–Beograd na tim zlosrećnim balotašima. Njihove pojedinačne mane i vrline, krivice i zasluge, njihove ljudske biografije, nestale su pred činjenicom jedne velike kolektivne sudbine. Ti ljudi su u jednome danu od ovakvih i onakvih pojedinaca postali proterani narod, narod na traktorima. Sve što će oni, kao i njihova hrvatska i bošnjačka braća po progonstvu, činiti do kraja svojih života biće to da ponovo jednom, na svejedno kojoj tački zemaljske kugle, steknu pravo da budu pojedinci. Ili još bolje rečeno: pravo da budu ljudi.
Taj komadić zemlje na kojem oni igraju na balote, ili balotaju, te je 1999. bio jedina njihova domovina, otadžbina i baština. Svako drugo mesto bilo je privremeni smeštaj. Bogzna odakle su dovukli kamenje kojim su ogradili svoje igralište, ali zašto su se oko toga mučili i zašto su ga zapravo ograđivali? U pokrajini iz koje su proterani zemlja se odvajkada otimala od stene i ograđivala kamenjem, da je prva kiša ne raznese. U Sremu je toliko zemlje da je ni biblijski potop ne bi mogao razneti, ali iz perspektive nekoga ko je celoga svog života gradio zidove i podzide za svoju zemlju, prirodno je da to čini i kada se nađe tamo gde njegove zemlje više nema i gde tuđu nije potrebno ograđivati.
Kad god vozom putujem za Beograd, a rado putujem baš vozom, jer sam nekako naviknut da Beograd počinje od železničke stanice, uvek pokušavam ponovo videti ono mesto na kojem su Dalmatinci, ili dalmatinski Srbi, onda balotali. Ili ga ja ne vidim, ili njih više nema. Hoću da verujem da su se vratili kući, ali pre će biti da ovoga časa balotaju u nekoj Kanadi, Americi ili na nebeskim poljima. Gde god bili, oni kamenjem ograđuju i podgrađuju to malo svoje zemlje. Njima se nikada niko neće izvinjavati za zlo koje im je učinjeno. Oni su prestali biti protagonisti vlastite istorije. Za njih bi vredelo imati srca.

Miljenko Jergović

- 21:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Radovan pred sudom:

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

VREME 918, 7. avgust 2008.

Nekog sporazuma je bilo. Iz nekog razloga Amerikanci, Francuzi, pa i Englezi izbegavali su da uhvate Radovana Karadžića čak i kada su mogli. A onda se nešto promenilo. U to šta se promenilo Radovan Karadžić i njegove pristalice ne bi da ulaze, ali zato insistiraju na sporazumu

piše: Miloš Vasić

entrefilet: Jovana Gligorijević

Tokom svog prvog susreta sa Tribunalom, Radovan Karadžić požurio je da se požali kako Ričard Holbruk, bivši izaslanik za Balkan američke administracije, "hoće da ga likvidira". Zašto? Zato što je, kaže Radovan Karadžić, Holbruk potpisao s njim sporazum da ga Hag neće videti, a zauzvrat će se on, Radovan, povući iz javnog i političkog života Republike Srpske, pak je taj sporazum sada prekršen i Radovan može da ga otkrije, što Holbruk želi da spreči, a to sprečiti može samo ako Radovana "likvidira".

Šteta što sudija Alfons Ori nije ostavio više vremena Karadžiću da tu priču razradi, ali to je ipak sud, a ta je priča – sve i da je istinita – savršeno irelevantna za predmet. To je tipičan pokušaj zamajavanja; manje suda, a više javnosti kod kuće. Radovanova medijska i politička grupa za podršku odmah je shvatila poruku – ako se čak nisu prethodno dogovorili.
Izvesne štampane stvari objavile su nezgrapni i jeftini falsifikat nekakvog "sporazuma" sa "Holbrukovim potpisom", na sva zvona proglašavajući to maltene dokazom Karadžićeve nevinosti. Sve i da je autentičan – a očigledno nije; naprotiv – taj bi papir bio bezvredan: ko je Ričard Holbruk da bilo kome garantuje imunitet od progona? To se u normalnom svetu ne radi; štaviše se smatra za sramotan postupak. Tim pre Holbruku na pamet ne bi bilo palo da se na nekakav papir tog tipa uopšte potpiše. Poenta ove kampanje Karadžićevih pomagača, dakle, cilja na mitološko-deseteračku
priču: verolomni Holbruk izdao junaka Radovana, pa će uskoro o tome uz gusle pjevati: čuvaj glavu, brate Radovane, dugačka je puška Holbrukova itd.


Istina je, međutim, drugačija. Posle Dejtona, kad je došlo vreme da se u Bosni i Hercegovini napravi barem neki privid uredne države, trebalo je Radovana polako isključiti iz politike (s obzirom na hašku optužnicu u kojoj znamo šta piše), kao glavnu prepreku uljuđivanju nove države. Naravno da se Radovan ritao, vrištao i otimao, znajući kud to vodi. Tako dolazi do sastanka Miloševića i Holbruka u Beogradu, u julu mesecu 1996. Prisutni su još i Aleksa Buha (tadašnji ministar spoljnih poslova Republike Srpske), ali i Jovica Stanišić. Tokom deset sati pregovora, oni su u telefonskom kontaktu sa Karadžićem na Palama. Milošević, kao garant i potpisnik dejtonskih i pariskih ugovora, dužan je da Radovana uveri da odstupi.
Radovan pak, kao iskusni kockar i munđos, cenjka se do besvesti: hoće i ovo i ono i "šteku cigara" pride. Holbruk, ništa manji umetnik od Radovana, ne popušta. Na kraju se formuliše izjava (ne sporazum!) koju Radovan ima da potpiše – inače... Inače, Jovica Stanišić preuzima stvar, glasi jasna i nedvosmislena poruka. Izjava se šalje faksom na Pale; Radovan pristaje, a Jovica iste noći helikopterom leti na Pale sa originalom dokumenta – da ne bude posle... Jovica se vraća sa potpisanim papirom i stvar se smatra za završenu.

Image and video hosting by TinyPic

Dobro, ne baš. Radovan se obavezao da će se povući iz političkog i javnog života Republike Srpske i da se u poslove svoje Srpske demokratske stranke više mešati neće. Zauzvrat je dobio usmeno obećanje, ili naznaku obećanja, ili – najverovatnije – nagodbu tipa: sve dok poštuješ potpisano, vodićemo računa da ne budeš uhapšen i poslat u Hag. Ni Milošević, ni Holbruk ništa u tom smislu potpisali nisu: Holbruk nije lud, a Milošević ionako nikada nije ništa potpisivao, jer ni on nije lud. Bio je to onaj "džentlmenski sporazum" koji se sada poteže na sve strane, ali za koji neposrednih svedoka nema. Jedini koji znaju sadržaj dokumenta su: Milošević, Holbruk, Buha, Krajišnik, Stanišić i Karadžić.

Ono što se događalo kasnije dade se rekonstruisati iz raznih knjiga i javnih izvora. Činjenica je da je Radovan Karadžić uživao povlasticu zatvaranja očiju i gledanja na drugu stranu svaki put kad je postojala opasnost da ga neka patrola raznih međunarodnih snaga u BiH zaustavi i uhapsi. Famozni crni "mercedes" klizio je bez problema kroz kontrolne punktove, piše Žak Mase u svojoj knjizi Naši dragi ratni zločinci (prevedeno kod nas u izdanju Dan grafa). On jedini daje hronologiju i političku pozadinu tih slučajeva s tačke gledišta francuskih vlasti. Počelo je od Fransoa Miterana, koji je još u decembru 1992. izrazio sumnju u političku izvodivost sudskog progona ratnih zločinaca: "Hoćete da izvodite na sud one s kojima ste pregovarali? Lepo, lepo..." Tokom krize sa dvojicom francuskih pilota iz onog "Miraža 2000" oborenog 1995. nad Romanijom, Karadžićev francuski eksponent Danijel Šifer šalje jasnu poruku: "Da bi tamničari oslobodili zarobljenike, potrebno je da Zapad prihvati da Mladić i Karadžić budu povučeni sa liste ratnih zločinaca." Slični zahtevi javljaju se dosledno do Dejtonskog primirja: srpska strana u Bosni insistira na tome u skoro svakoj prilici. U datoj situaciji i Mladić i Karadžić lako su se kretali okolo još dve godine: "Nismo pokretali operacije protiv njih. Da smo hteli...", kaže Žan Ajnriš (Jean Heinrich), šef Vojne obaveštajne službe francuske vojske, u jednom izlaganju pred narodnim poslanicima. Maseova knjiga puna je primera koji ukazuju na u najmanju ruku nedostatak volje velikih sila da se od 1996. nadalje Mladić i Karadžić uhapse, čak i kad se to moglo lako izvesti. Politička direktorka britanskog Forin ofisa, Polin Nevil-Džouns, iskrena je: "Što se ratnih zločinaca tiče, zaključivali smo samo proste usmene dogovore, jer nismo hteli da budemo umešani ako strane ne poštuju svoje obaveze. Iz tog razloga nije bilo nikakvog mehanizma za hapšenje, niti sankcija predviđenih u dejtonskim sporazumima." Francuski general Keno, načelnik generalštaba pod dva predsednika, dodaje: "Dugo su politički odgovorni ljudi imali neophodne informacije o ratnim zločincima, ali ne i volju da ih iskoriste. Ali, pažnja! Nije samo o Francuzima reč; sve velike sile imale su isti stav."
Polin Nevil-Džouns objašnjava dalje: "Imali smo ozbiljne sumnje oko toga jesu li hapšenja izvodiva. Takođe smo se plašili otpora koji bi doveo do novih sukoba." Konsenzus da se ne čini ništa, kaže Žak Mase, bio je opšti.

Ričard Holbruk u svojim memoarima kaže da su se pregovori iz jula 1996.
odnosili više na Karadžića, kao političkog vođu, nego na Mladića. Karadžić je dugo gajio nadu da će moći da se preda i iscenjka oko bolje budućnosti.
Još u maju 1996. stupio je u kontakt sa Paulom Štubnerom, bivšim funkcionerom OEBS-a i preko njega sa haškim tužilaštvom. Američke službe to su podržale, ali se Radovan povukao pod izgovorom da je "Tribunal pristrasan". Polovinom 1996. Omer-Džon-Jovan Zametica "Karadžićeva prokleta duša", kako ga zove Žak Mase, nudio je u Radovanovo ime preko Ervea de Gurmelona (francuskog oficira u Sarajevu) nagodbe slične onoj postignutoj sa Holbrukom. "Iako je bilo nemoguće javno priznati nagodbu, njene posledice bile su vidljive", kaže Mase. "Uostalom, čak i jedan Džon Šalikašvili i drugi generali NATO-a nisu tek tako smatrali u to vreme da progon ratnih zločinaca ne dolazi u obzir."

Image and video hosting by TinyPic

Tu se opet vraćamo na taj 19. juli 1996. u Beogradu. Karl Bilt će povodom toga reći: "Mi sada želimo da on nestane, a ja bih voleo da se pojavi u Hagu", pa vi sada tumačite šta je hteo da kaže. Holbruk će u memoarima priznati da je iz originalnog nacrta obaveze koju je Karadžić potpisao pod pretećim okom Jovice Stanišića izostao deo koji se odnosi na predaju Hagu.
Momo Krajišnik, takođe prisutan u pregovorima (ne znamo da li na Palama ili u Beogradu), objasnio je to bez okolišanja: "Karadžićev odlazak u Hag, to je možda za kasnije, ali ne sada kad nas ceo svet gleda." Holbruk se u memoarima slaže: "Nismo u potpunosti postigli cilj. Optuženi ratni zločinci morali bi da se nađu u Hagu u skladu sa normalnim pravnim procesom, ali to je dug i trnovit put."

Ričard Holbruk bio je primoran da Karadžiću pruži izvesne i donekle namerno nejasne "garancije za sigurnost" – sve dok se Karadžić bude držao svojih potpisanih obaveza. Bilo je to pitanje trenutnih imperativa: izbora u BiH, prvog političkog ploda Dejtona u miru: "Dobili smo taman dovoljno da bi se održali izbori uz učešće SDS-a i taman dovoljno takođe da do kraja godine smanjimo vojni pritisak koji bi doveo do hapšenja Karadžića, inače akcije koju sam oduvek podržavao... Važan je bio mir", zaključuje Holbruk. Ričarda Holbruka, oni koji ga znaju, opisivali su kao "naizmenice arogantnog, laskavca, pomirljivog, brutalnog i lukavog, čoveka koji pazi da razgovara samo sa sebi dostojnima". Radovan je naišao na sebi ravnog i to mu je bilo jasno. Potpisao je Jovici papir i počeo da razmišlja o dobitku na vremenu.

Već u avgustu 1997, Radovan u intervjuu "Zidojče cajtungu" predlaže da mu se sudi pred srpskim sudom, uz međunarodnu kontrolu. Britanski ministar spoljnih poslova Robin Kuk pridružio se: "Ne vidim razloga da to suđenje ne bude u Bosni, umesto u Hagu." Radovan Karadžić pušta razne glasove okolo, po raznim kanalima, pokušavajući da unese zabunu i da dobije na vremenu.
Nudi se ovima i onima, preko raznih posrednika. Ni to nije bezopasno, jer su francuski vojni obaveštajci 1998. otkrili u Ženevi jedan kanal Radovanovih komunikacija, što je moglo da dovede do posledica – samo da je bilo političke volje. Stav velikih sila i dalje je bio: "Sve dok ćuti, ne diramo ga." Krajem avgusta 1999, piše Karla del Ponte u svojim memoarima, Radovan Karadžić posredno se obratio Tužilaštvu u Hagu sa predlogom da se dobrovoljno preda, ali ne baš odmah. Tražio je od Karle del Ponte da se preda u Švajcarskoj (gde je ona još bila državni tužilac), pa da odande, uz garancije švajcarske vlade, ode u Hag. "Poruka je sugerisala da je Karadžić spreman da plati pozamašnu sumu u nemačkim markama za svoju bezbednost, iz čega se moglo naslutiti da se nekoga plaši. Možda Miloševića... Moj odgovor bio je: naravno, bez sumnje... Kasnije smo saznali da je u poslednjem trenutku gospođa Karadžić sprečila taj poduhvat." Karli del Ponte do danas nije jasno šta je bilo iza te ponude.

Image and video hosting by TinyPic

Još u januaru 2000. godine Radovan Karadžić bio je pod zaštitom velikih sila. Tada su francuski komandosi dobili preciznu informaciju gde će Karadžić biti u dato vreme (okolina Trebinja), ali je u kritičnom trenutku američki helikopter počeo da nadleće taj teren i Radovan je odustao od posete. Posle je ispalo da je operativna bezbednost akcije bila provaljena u Sarajevu, u štabu međunarodnih snaga. Danijel Živanović Boaje, Karadžićev čovek u Ženevi, kazaće 2005. da je Radovan "bio uveren da može da računa na manjak motivacije kod najviših vlasti Amerike, Francuske i drugih".

Bio je u pravu: direktor CIA Džordž Tenet obećavao je 2001. Karli del Ponte da će "Karadžić biti prioritet br. 1 CIA", da bi joj nekoliko meseci kasnije na pitanje šta je s tim, odgovorio da ga "zabole" ona stvar.
Uskoro, 11. oktobra 2000, gđa Del Ponte obaveštava francuskog ministra spoljnih poslova Ibera Vedrina da je Karadžić u Beogradu (saznanje francuskih službi!); Vedrin odbija da razgovara o hapšenju. Memoari Karle del Ponte prepuni su konkretnih primera izbegavanja ili odbijanja velikih sila da uhapse Radovana Karadžića: Tužilaštvo ga nađe, a NATO kaže da je loše vreme i da helikopteri ne lete, na primer. Jedan od hronološki poslednjih primera, 2005, pre nego što je Radovan otišao u potpunu ilegalu, bio je kada je crnogorska policija obavestila Tužilaštvo da je Sonja Karadžić prelazila granicu, a o tome u BiH niko ništa nije znao. Policija Republike Srpske rekla je da im je rečeno da ukinu nadzor nad porodicom; NATO kaže da to nisu bili oni; na kraju je ispalo da je neko iz CIA javio policiji Republike Srpske da može da ukine nadzor nad porodicom Karadžić.
Jedini odgovor koji je Karla del Ponte dobila na svoja ljutita raspitivanja bio je – "greška u komunikaciji".

Takve "greške" odjednom su presušile u nekom trenutku i Radovan se našao skoro sam na svetu: spao je na podršku srbijanskih službi i ono malo svojih reketiranih bizmismena iz BiH i Srbije. Srbijanske službe posmatrale su ga kao prodavac ribe šarana u akvarijumu; bizmismeni više nisu bili skloni plaćanju reketa, Momo Mandić i njegovi izvori heroinskih para propali su u "Sablji".

Šta se desilo? Po svemu sudeći, Radovana Karadžića su uhvatili kako krši onaj bitni – usmeni – deo sporazuma sa Holbrukom, Miloševićem i Stanišićem:
po onome što se nazire, on je pokušao krišom da rukovodi Srpskom demokratskom strankom i tako ide u podvalu drugoj ugovornoj strani. Uz to ide i stalni kontakt sa beogradskom bazom: "senatorima", izdavačima knjiga, "Odborom" Koste Čavoškog itd. Ako je obećao da će se povući iz javnosti, onda je to dosta jasno i nije podložno tumačenjima. Tako je usmeno obećanje da neće prispeti u Hag bilo poništeno. Biljana Plavšić u drugoj knjizi svojih memoara "Svedočim", ima jedan melanholičan pogled na to: "Ništa o tome (sporazumu sa Holbrukom) ne znam... ali znajući Radovana, to je sasvim moguće, jer su ucene i pretnje deo njegove ličnosti, kao i uslovljavanje koje se odnosi samo na njegovu personu. A kakve garancije mogu obavezati osobu kao što je Holbruk?"

Original falsifikata

Čak i oni koji tvrde da su videli sporazum Karadžić–Holbruk kažu da je faksimil koji su objavili pojedini mediji – lažan

Image and video hosting by TinyPic

Da li je Ričard Holbruk obećao Radovanu Karadžiću da neće biti gonjen pred Haškim tribunalom i ima li pisanih dokaza o tome, jedna je od najvećih misterija koje muče javnost otkako je u petak, 1. avgusta dnevni list "Kurir" objavio navodni faksimil Holbrukovog potpisa na isto tako navodnom sporazumu Karadžić–Holbruk. Jedna od malobrojnih poznatih u ovoj jednačini jeste to da bi, ako je do potpisivanja sporazuma ikada došlo, jedan primerak morao da bude pohranjen u arhivi Ministarstva inostranih poslova.
Ovo ministarstvo, nažalost, nije bilo u stanju da izađe u susret molbi "Vremena" i omogući nam uvid u bilo šta sa potpisom Ričarda Holbruka, usled sezone godišnjih odmora i odsustva zaposlenih u arhivi.

Međutim, teško da ovaj sporazum uopšte postoji u pisanoj formi. Naime, još u oktobru 2007. godine Haški tribunal je od vlasti u Beogradu zatražio pomoć, nastojeći da ustanovi ima li istine u tvrdnjama da su sredinom devedesetih godina tadašnji američki izaslanik za Balkan Ričard Holbruk i Radovan Karadžić potpisali sporazum o Karadžićevom povlačenju iz javnog života, u zamenu za njegovo neizručenje Hagu. Još tada je tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević pokrenuo istragu koja nije potvrdila da u arhivama Ministarstva spoljnih poslova Srbije postoji takav dokument. Bivši ministar spoljnih poslova SRJ Vladislav Jovanović u razgovoru za "Vreme"
nije mogao da kaže ništa o tome da li je sporazuma bilo, tvrdeći da je sve što zna čuo iz druge ili treće ruke, pa se, zato, ne bi izjašnjavao. Dok je gostovao u emisiji "Marko Janković show" na televiziji "Košava", u subotu, 2. avgusta, Jovanović je bio nešto govorljiviji, pa je izrazio uverenje da je do takvog sporazuma došlo. Za "Vreme" je izjavio samo to da više informacija imaju Vladimir Nadeždin, svojevremeno visoki funkcioner MIP-a, i Aleksa Buha, bivši ministar spoljnih poslova Republike Srpske.

Nadeždin je, s druge strane, još u oktobru 2007, kada se prvi put podigla prašina oko navodnog sporazuma, dopisniku BBC-ja iz Beograda Niku Hotonu ispričao da je bio prisutan kada je do sporazuma došlo: "Bilo je to 1995.
godine u zgradi Predsedništva Srbije, gde je održan sastanak skoro cele delegacije koja je išla u Dejton. Sa američke strane su tu bili Ričard Holbruk i američki general Klark." Nadeždin je dodao da je Ričard Holbruk izvadio dokument i stavio ga na sto: "Dokument je bio formata A4, sa zvaničnim zaglavljem Republike Srpske i kabineta predsednika RS. Jedna tačka je bila povlačenje Karadžića sa državnih funkcija, druga je bila njegovo povlačenje sa partijskih funkcija, treća povlačenje iz javnog života uopšte, i četvrta, najvažnija – da Hag nije nadležan za Radovana Karadžića. Potpis s leve strane bio je Karadžićev, a s desne strane Holbrukov. Pečatirano u Sarajevu 1995. godine, negde sredinom 1995.
godine."

Drugi svedok, bivši ministar spoljnih poslova Republike Srpske i bliski saradnik Radovana Karadžića Aleksa Buha, međutim, tvrdi da je bilo dva dogovora, a datumi koje navodi ne slažu se sa Nadeždinovim tvrdnjama:
"Prisustvovao sam tom dogovoru sa Ričardom Holbrukom. Dogovor je postignut u junu 1996. godine. Lično mi je to Holbruk potvrdio mašući papirom na kome je bio tekst Radovanove odluke sa potpisom. Potvrdio mi je i to da posle tog papira Srpska demokratska stranka može da ide na izbore u Republici Srpskoj i da je za Radovana Hag prošlost", izjavio je Buha. On je dodao da postoji i drugi dogovor sa Sjedinjenim Američkim Državama da Karadžića neće proganjati Haški tribunal. "Drugi sporazum je postignut skoro godinu dana kasnije u Banjaluci. Zapravo, Madlen Olbrajt je tadašnjoj predsednici Republike Srpske Biljani Plavšić potvrdila da Karadžić neće biti hapšen pod uslovom da ‘nestane’, ne samo iz javnog života nego i iz Republike Srpske.
On se toga dogovora pridržavao."

Pošto do primerka sporazuma nije uspelo da dođe ni domaće tužilaštvo za ratne zločine, ni Haški tribunal, a, prema onome što do sada znamo, to nije uspelo nikome iz zvaničnih struktura, nije nemoguće da je Nadeždinov opis dokumenta poslužio "Kuriru" kao inspiracija. Zanimljivo je da Nadeždin nigde ne pominje na kom je jeziku bio sporazum, pa smo u "Kuriru" imali prilike da vidimo primerak krajnje naivno sastavljen na srpskom. Možda treba isto tako naivno poverovati da bi Holbruk potpisao nešto sastavljeno na jeziku koji ne razume. Sam Holbruk izjavio je za sarajevski "Avaz" da je pre godinu ili dve dobio "kopiju nekog papira koji je predstavljan kao
dogovor": "To je potpuna izmišljotina. Plus, napisana je na lošem engleskom s falsifikovanim mojim potpisom. Taj falsifikat tako je očigledan da su se svi smejali", rekao je Holbruk.

Za navodni faksimil koji su objavili pojedini mediji i sam Nadeždin tvrdi da je falsifikat: "Sporazum je napravljen s mestima za tri potpisa. Na levoj strani se potpisao Karadžić, sa desne Holbruk. Mesto u sredini je namenjeno Slobodanu Miloševiću, ali je ostalo prazno, jer je Milošević odbio da se potpiše. Na faksimilu sporazuma koji se sada pojavljuje u javnosti nije ni predviđeno mesto za potpis tadašnjeg predsednika Srbije", rekao je Nadeždin za informativni portal www.novinar.de.

Jovana Gligorijević

- 14:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

fűr Figaro

Image and video hosting by TinyPic

Mome prijatelju, grandseigneuru i dobrom duhu Vaseljene, našem dragom dr.Kuri Bajraktareu, umro je mačak:

Čuj, ima još jedna tužna stvar. Malo prije su nam ovdje javili da nam je umro mačak. U 18. godini. Zvao se Figaro. Pokoj mu duši.

Ne volim čuti vijest o odlasku životinje; draga, dobra stvorenja, koja jadna ne znaju kazati kad ih i što boli, no koja itekako znaju pokazati kad vole, ili ih se voli.
Prisjećam se jedne nestvarne mačke, na čiji mi sam spomen zabride dlanovi: bahato božanstvo!

U predvorju stanice vidio je da još ima trideset minuta. Odjednom se sjetio da u jednoj kavani u Ulici Brasil (na koji metar o Yrigoyenove kuće) drže mačku koja se dade gladiti, kao bahato božanstvo. Ušao je. Mačka je bila na svom mjestu i spavala. Naručio je kavu, polagano je zasladio, srknuo (taj mu je užitak bio zabranjen na klinici) i pomislio, prelazeći rukom po crnoj dlaci, kako je taj dodir varav i kako ih kanda dijeli nekakvo staklo, jer čovjek živi u vremenu, u toku, a magijska životinja u sadašnjosti, u vječnosti trenutka.

Jug, Borges

Njihovim životima i mi počinjemo mjeriti svoje vrijeme, kao što je Eliot svoje izmjerio žličicama za kavu.
Bude tako jadan mačak, pa drugi i...kad nabavljaš trećeg, već ste vršnjaci i starite zajedno. Ovo je sebična varijanta, iako neizbježna: neki sam dan tražio Straška, šmugnuo je van, na hodnik zgrade dok je ona neoprezno zaključavala vrata, i moram priznati da sam istovremeno bio strašno preplašen mogućnošću da je odlutao iz zgrade (na što nije navikao), ili ga je netko uzeo, da ga više neću vidjeti, i silno bijesan na njenu ležernost, zbog čega joj je jadnoj bilo za propasti u zemlju, jer ionako toga mačka voli više nego mene. Našli smo nesretnika drhtureći skutrenog u kutu između dva kata, i bili smo neopisivo sretni, on, ona, ja, ne znam tko više.
Zato znam da je Figarov odlazak sada izvor velike tuge.
Žao mi je, u jednu riječ.

Ivan Slamnig

MAČKA U ČIZMAMA

U dvorac njegov uđoh ja
sa namjerama zlima
"Ja obdaren sam", reče on,
sposobnostima svima.

Ljudožder nato posta zmaj,
pa papiga, pa barka,
pa klavir, deva, pa Linne,
pa Dante i Petrarca.

"A da li možeš biti miš?"
upitah sve po planu.
"Još pitaš! Ajde da vidiš!"
Sad držim ga na dlanu.

Sad držim ga na dlanu ja,
a on me tužno gleda.
"O mišu, budi zmaj i lav."
Njemu se više ne da.

Image and video hosting by TinyPic

O mačkama smo na Vaseljeni pisali više puta - često su nam se smucale tu negdje, oko nogu; recimo, spomenuli smo Eliota, pa se sjetimo i jedne od mačaka iz Old Possum's Book of Practical Cats :

MR. MISTOFFELEES

You ought to know Mr. Mistoffelees!
The Original Conjuring Cat--
(There can be no doubt about that).
Please listen to me and don't scoff. All his
Inventions are off his own bat.
There's no such Cat in the metropolis;
He holds all the patent monopolies
For performing surprising illusions
And creating eccentric confusions.
At prestidigitation
And at legerdemain
He'll defy examination
And deceive you again.
The greatest magicians have something to learn
From Mr. Mistoffelees' Conjuring Turn.
Presto!
Away we go!
And we all say: OH!
Well I never!
Was there ever
A Cat so clever
As Magical Mr. Mistoffelees!

He is quiet and small, he is black
From his ears to the tip of his tail;
He can creep through the tiniest crack
He can walk on the narrowest rail.
He can pick any card from a pack,
He is equally cunning with dice;
He is always deceiving you into believing
That he's only hunting for mice.
He can play any trick with a cork
Or a spoon and a bit of fish-paste;
If you look for a knife or a fork
And you think it is merely misplaced--
You have seen it one moment, and then it is gawn!
But you'll find it next week lying out on the lawn.
And we all say: OH!
Well I never!
Was there ever
A Cat so clever
As Magical Mr. Mistoffelees!

His manner is vague and aloof,
You would think there was nobody shyer--
But his voice has been heard on the roof
When he was curled up by the fire.
And he's sometimes been heard by the fire
When he was about on the roof--
(At least we all heard somebody who purred)
Which is incontestable proof
Of his singular magical powers:
And I have known the family to call
Him in from the garden for hours,
While he was asleep in the hall.
And not long ago this phenomenal Cat
Produced seven kittens right out of a hat!
And we all said: OH!
Well I never!
Did you ever
Know a Cat so clever
As Magical Mr. Mistoffelees!

Image and video hosting by TinyPic

Sjeni Figara, poklonit će se i drugi mačak Vaseljene: Sakijev Tobermory!

TOBERMORY

Image and video hosting by TinyPic

by Saki

It was a chill, rain-washed afternoon of a late August day, that indefinite season when partridges are still in security or cold storage, and there is nothing to hunt—unless one is bounded on the north by the Bristol Channel, in which case one may lawfully gallop after fat red stags. Lady Blemley's house-party was not bounded on the north by the Bristol Channel, hence there was a full gathering of her guests round the tea-table on this particular afternoon. And, in spite of the blankness of the season and the triteness of the occasion, there was no trace in the company of that fatigued restlessness which means a dread of the pianola and a subdued hankering for auction bridge. The undisguised open-mouthed attention of the entire party was fixed on the homely negative personality of Mr. Cornelius Appin. Of all her guests, he was the one who had come to Lady Blemley with the vaguest reputation. Some one had said he was "clever," and he had got his invitation in the moderate expectation, on the part of his hostess, that some portion at least of his cleverness would be contributed to the general entertainment. Until tea-time that day she had been unable to discover in what direction, if any, his cleverness lay. He was neither a wit nor a croquet champion, a hypnotic force nor a begetter of amateur theatricals. Neither did his exterior sest the sort of man in whom women are willing to pardon a generous measure of mental deficiency. He had subsided into mere Mr. Appin, and the Cornelius seemed a piece of transparent baptismal bluff. And now he was claiming to have launched on the world a discovery beside which the invention of gunpowder, of the printing-press, and of steam locomotion were inconsiderable trifles. Science had made bewildering strides in many directions during recent decades, but this thing seemed to belong to the domain of miracle rather than to scientific achievement.
"And do you really ask us to believe," Sir Wilfrid was saying, "that you have discovered a means for instructing animals in the art of human speech, and that dear old Tobermory has proved your first successful pupil?"
"It is a problem at which I have worked for the last seventeen years," said Mr. Appin, "but only during the last eight or nine months have I been rewarded with glimmerings of success. Of course I have experimented with thousands of animals, but latterly only with cats, those wonderful creatures which have assimilated themselves so marvellously with our civilization while retaining all their highly developed feral instincts. Here and there among cats one comes across an outstanding superior intellect, just as one does among the ruck of human beings, and when I made the acquaintance of Tobermory a week ago I saw at once that I was in contact with a "Beyond-cat" of extraordinary intelligence. I had gone far along the road to success in recent experiments; with Tobermory, as you call him, I have reached the goal."
Mr. Appin concluded his remarkable statement in a voice which he strove to divest of a triumphant inflection. No one said "Rats," though Clovis's lips moved in a monosyllabic contortion, which probably invoked those rodents of disbelief.
"And do you mean to say," asked Miss Resker, after a slight pause, "that you have taught Tobermory to say and understand easy sentences of one syllable?"
"My dear Miss Resker," said the wonder-worker patiently, "one teaches little children and savages and backward adults in that piecemeal fashion; when one has once solved the problem of making a beginning with an animal of highly developed intelligence one has no need for those halting methods. Tobermory can speak our language with perfect correctness."
This time Clovis very distinctly said, "Beyond-rats!" Sir Wilfred was more polite but equally sceptical.
"Hadn't we better have the cat in and judge for ourselves?" sested Lady Blemley.
Sir Wilfred went in search of the animal, and the company settled themselves down to the languid expectation of witnessing some more or less adroit drawing-room ventriloquism.
In a minute Sir Wilfred was back in the room, his face white beneath its tan and his eyes dilated with excitement.
"By Gad, it's true!"
His agitation was unmistakably genuine, and his hearers started forward in a thrill of wakened interest.
Collapsing into an armchair he continued breathlessly:
"I found him dozing in the smoking-room, and called out to him to come for his tea. He blinked at me in his usual way, and I said, 'Come on, Toby; don't keep us waiting' and, by Gad! he drawled out in a most horribly natural voice that he'd come when he dashed well pleased! I nearly jumped out of my skin!"
Appin had preached to absolutely incredulous hearers; Sir Wilfred's statement carried instant conviction. A Babel-like chorus of startled exclamation arose, amid which the scientist sat mutely enjoying the first fruit of his stupendous discovery.
In the midst of the clamour Tobermory entered the room and made his way with velvet tread and studied unconcern across the group seated round the tea-table.
A sudden hush of awkwardness and constraint fell on the company. Somehow there seemed an element of embarrassment in addressing on equal terms a domestic cat of acknowledged dental ability.
"Will you have some milk, Tobermory?" asked Lady Blemley in a rather strained voice.
"I don't mind if I do," was the response, couched in a tone of even indifference. A shiver of suppressed excitement went through the listeners, and Lady Blemley might be excused for pouring out the saucerful of milk rather unsteadily.
"I'm afraid I've spilt a good deal of it," she said apologetically.
"After all, it's not my Axminster," was Tobermory's rejoinder.
Another silence fell on the group, and then Miss Resker, in her best district-visitor manner, asked if the human language had been difficult to learn. Tobermory looked squarely at her for a moment and then fixed his gaze serenely on the middle distance. It was obvious that boring questions lay outside his scheme of life.
"What do you think of human intelligence?" asked Mavis Pellington lamely.
"Of whose intelligence in particular?" asked Tobermory coldly.
"Oh, well, mine for instance," said Mavis with a feeble laugh.
"You put me in an embarrassing position," said Tobermory, whose tone and attitude certainly did not sest a shred of embarrassment. "When your inclusion in this house-party was sested Sir Wilfrid protested that you were the most brainless woman of his acquaintance, and that there was a wide distinction between hospitality and the care of the feeble-minded. Lady Blemley replied that your lack of brain-power was the precise quality which had earned you your invitation, as you were the only person she could think of who might be idiotic enough to buy their old car. You know, the one they call 'The Envy of Sisyphus,' because it goes quite nicely up-hill if you push it."
Lady Blemley's protestations would have had greater effect if she had not casually sested to Mavis only that morning that the car in question would be just the thing for her down at her Devonshire home.
Major Barfield plunged in heavily to effect a diversion.
"How about your carryings-on with the tortoise-shell puss up at the stables, eh?"
The moment he had said it every one realized the blunder.
"One does not usually discuss these matters in public," said Tobermory frigidly. "From a slight observation of your ways since you've been in this house I should imagine you'd find it inconvenient if I were to shift the conversation to your own little affairs."
The panic which ensued was not confined to the Major.
"Would you like to go and see if cook has got your dinner ready?" sested Lady Blemley hurriedly, affecting to ignore the fact that it wanted at least two hours to Tobermory's dinner-time.
"Thanks," said Tobermory, "not quite so soon after my tea. I don't want to die of indigestion."
"Cats have nine lives, you know," said Sir Wilfred heartily.
"Possibly," answered Tobermory; "but only one liver."
"Adelaide!" said Mrs. Cornett, "do you mean to encourage that cat to go out and gossip about us in the servants' hall?"
The panic had indeed become general. A narrow ornamental balustrade ran in front of most of the bedroom windows at the Towers, and it was recalled with dismay that this had formed a favourite promenade for Tobermory at all hours, whence he could watch the pigeons—and heaven knew what else besides. If he intended to become reminiscent in his present outspoken strain the effect would be something more than disconcerting. Mrs. Cornett, who spent much time at her toilet table, and whose complexion was reputed to be of a nomadic though punctual disposition, looked as ill at ease as the Major. Miss Scrawen, who wrote fiercely sensuous poetry and led a blameless life, merely displayed irritation; if you are methodical and virtuous in private you don't necessarily want everyone to know it. Bertie van Tahn, who was so depraved at 17 that he had long ago given up trying to be any worse, turned a dull shade of gardenia white, but he did not commit the error of dashing out of the room like Odo Finsberry, a young gentleman who was understood to be reading for the Church and who was possibly disturbed at the thought of scandals he might hear concerning other people. Clovis had the presence of mind to maintain a composed exterior; privately he was calculating how long it would take to procure a box of fancy mice through the agency of the Exchange and Mart as a species of hush-money.
Even in a delicate situation like the present, Agnes Resker could not endure to remain long in the background.
"Why did I ever come down here?" she asked dramatically.
Tobermory immediately accepted the opening.
"Judging by what you said to Mrs. Cornett on the croquet-lawn yesterday, you were out of food. You described the Blemleys as the dullest people to stay with that you knew, but said they were clever enough to employ a first-rate cook; otherwise they'd find it difficult to get any one to come down a second time."
"There's not a word of truth in it! I appeal to Mrs. Cornett—" eed the discomfited Agnes.
"Mrs. Cornett repeated your remark afterwards to Bertie van Tahn," continued Tobermory, "and said, 'That woman is a regular Hunger Marcher; she'd go anywhere for four square meals a day,' and Bertie van Tahn said—"
At this point the chronicle mercifully ceased. Tobermory had caught a glimpse of the big yellow tom from the Rectory working his way through the shrubbery towards the stable wing. In a flash he had vanished through the open French window.
With the disappearance of his too brilliant pupil Cornelius Appin found himself beset by a hurricane of bitter upbraiding, anxious inquiry, and frightened entreaty. The responsibility for the situation lay with him, and he must prevent matters from becoming worse. Could Tobermory impart his dangerous gift to other cats? was the first question he had to answer. It was possible, he replied, that he might have initiated his intimate friend the stable puss into his new accomplishment, but it was unlikely that his teaching could have taken a wider range as yet.
"Then," said Mrs. Cornett, "Tobermory may be a valuable cat and a great pet; but I'm sure you'll agree, Adelaide, that both he and the stable cat must be done away with without delay."
"You don't suppose I've enjoyed the last quarter of an hour, do you?" said Lady Blemley bitterly. "My husband and I are very fond of Tobermory—at least, we were before this horrible accomplishment was infused into him; but now, of course, the only thing is to have him destroyed as soon as possible."
"We can put some strychnine in the scraps he always gets at dinner-time," said Sir Wilfred, "and I will go and drown the stable cat myself. The coachman will be very sore at losing his pet, but I'll say a very catching form of mange has broken out in both cats and we're afraid of it spreading to the kennels."
"But my great discovery!" expostulated Mr. Appin; "after all my years of research and experiment—"
"You can go and experiment on the short-horns at the farm, who are under proper control," said Mrs. Cornett, "or the elephants at the Zoological Gardens. They're said to be highly intelligent, and they have this recommendation, that they don't come creeping about our bedrooms and under chairs, and so forth."

Image and video hosting by TinyPic

An archangel ecstatically proclaiming the Millennium, and then finding that it clashed unpardonably with Henley and would have to be indefinitely postponed, could hardly have felt more crestfallen than Cornelius Appin at the reception of his wonderful achievement. Public opinion, however, was against him—in fact, had the general voice been consulted on the subject it is probable that a strong minority vote would have been in favour of including him in the strychnine diet.
Defective train arrangements and a nervous desire to see matters brought to a finish prevented an immediate dispersal of the party, but dinner that evening was not a social success. Sir Wilfred had had rather a trying time with the stable cat and subsequently with the coachman. Agnes Resker ostentatiously limited her repast to a morsel of dry toast, which she bit as though it were a personal enemy; while Mavis Pellington maintained a vindictive silence throughout the meal. Lady Blemley kept up a flow of what she hoped was conversation, but her attention was fixed on the doorway. A plateful of carefully dosed fish scraps was in readiness on the sideboard, but the sweets and savoury and dessert went their way, and no Tobermory appeared in the dining-room or kitchen.
The sepulchral dinner was cheerful compared with the subsequent vigil in the smoking-room. Eating and drinking had at least supplied a distraction and cloak to the prevailing embarrassment. Bridge was out of the question in the general tension of nerves and tempers, and after Odo Finsberry had given a lugubrious rendering of 'Melisande in the Wood' to a frigid audience, music was tacitly avoided. At eleven the servants went to bed, announcing that the small window in the pantry had been left open as usual for Tobermory's private use. The guests read steadily through the current batch of magazines, and fell back gradually on the "Badminton Library" and bound volumes of Punch. Lady Blemley made periodic visits to the pantry, returning each time with an expression of listless depression which forestalled questioning.
At two o'clock Clovis broke the dominating silence.
"He won't turn up tonight. He's probably in the local newspaper office at the present moment, dictating the first installment of his reminiscences. Lady What's-her-name's book won't be in it. It will be the event of the day."
Having made this contribution to the general cheerfulness, Clovis went to bed. At long intervals the various members of the house-party followed his example.
The servants taking round the early tea made a uniform announcement in reply to a uniform question. Tobermory had not returned.
Breakfast was, if anything, a more unpleasant function than dinner had been, but before its conclusion the situation was relieved. Tobermory's corpse was brought in from the shrubbery, where a gardener had just discovered it. From the bites on his throat and the yellow fur which coated his claws it was evident that he had fallen in unequal combat with the big Tom from the Rectory.
By midday most of the guests had quitted the Towers, and after lunch Lady Blemley had sufficiently recovered her spirits to write an extremely nasty letter to the Rectory about the loss of her valuable pet.
Tobermory had been Appin's one successful pupil, and he was destined to have no successor. A few weeks later an elephant in the Dresden Zoological Garden, which had shown no previous signs of irritability, broke loose and killed an Englishman who had apparently been teasing it. The victim's name was variously reported in the papers as Oppin and Eppelin, but his front name was faithfully rendered Cornelius.
"If he was trying German irregular verbs on the poor beast," said Clovis, "he deserved all he got."



Mirno spavaj, Figaro, i vječan ti deseti život!

- 12:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Skraćena poredba

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Maro:

Bili smo testosteronaši, više nismo, i slabo smo prčili.
Ali poznavali smo Anu i njezine fore.
Svih nas je voljela, iako smo bili toliko različiti, kao, uostalom i sad.
Kako smo znali da nas je svih voljela, pitate se.
Jednostavno.
Gledala nas je kako je gledamo i zatim bi rekla, smiješući se:
„Pušit ću Maru. Pušit ću Karetu. Pušit ću Gulyju. Pušit ću Bešu. Pušit ću Chiefu. Pušit ću Buretu“.
Nikad nije rekla, (izmišljeno) citiram: "Pušit ću Maru, Karetu, Gulyju, Bešu, Chiefu, Buretu".
I zato što je svoje pušenje (a pušila je izvrsno) rascjepkavala na više prostih, a ne jednu proširenu rečenicu, mi smo iz toga izzaključivali, da nas sve jednako voli.
E kad se sad sjetim Ane i njezinih fora, cijeli mi život postane metafora.

Image and video hosting by TinyPic

Nemanja:

Nije vas voljela jednako, baš zato jer vas je izolirala u proste rečenice, ne zadržavši vas u jednoj, proširenoj: da ste ostali nivelirani u istoj rečenici, bili biste cirkularno i usluženi i poredani bez ikakve diskriminacija; ovako, izdvojeni u dijakroniji, ipak ste hijerarhizirani: ostavila si je kurvica Bureta za kraj!
Zuker kommt zu letzt!, moj Maro, koji si prvi bio na redu, a prvi se mačići u vodu i u pušenju bacaju.
Nema veze, Maro, važno da ti je pušila, dapače najmanje si riskirao: zamisli koliko je strahovao Bure shvativši da je puttana prije njega opravila tebe, Kareta, Gulyja, Beša, Chiefa! Jebate, još je zahtijevala da je nakon svega poljubi u usta, onako filmski, s jezikom!
Pod izlikom da vas štuje svakog ponaosob i to upravo u njegovoj osobenosti, pa vas stoga osamostaljuje u proste rečenice - tok drtiz tu mi, govorila bi Ana proste rečenice - jebačica vas je poslagala po najprostijem od svih kriterija, onom kvantitativnom! Oprosti zbog ove prirodoznanstvene hladnoće opservacije amice, ali, amicus Maro, sed magis amica Verica! Klasificirala vas je, sve pritom bacajući kost među prijatelje, a bili ste to od malih nogu, zapravo još od vremena kad niste imali noge, samo stopala!
Tebi prostodušnom, ova je pakost promakla.
No Maro, iskreno, zar i sam nisi toliko puta, na Porporeli, s nekim neodređenim pritiskom u grudima pomislio zašto je Bureta ali baš uvijek ostavljala za kraj!?
Previše te cijenim da ne bih bio uvjeren u te tvoje mladalačke tjeskobe.
Ana je stoga doista metafora: skraćena poredba, moj Maro!
Umjesto da vas uspoređuje pomno, kao složene karaktere, Ana vas je poredala i usporedila po skraćenom postupku: tko ima većeg!
E, jebeš Anu!


- 01:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Compiled by Andrew Ferguson

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Tatatatira, ćao, drugari!


Prvo ću da vas podsetim na par tačaka Manifesta Patoblogije:

17. Ova točka obuhvaća sve ono što se ovim popisom inače propušta normirati. Ona ne obuhvaća samu sebe. O tome govori točka 17 a.
17 a. Ova točka govori o onome što nagovješta točka 17: ona obuhvaća sve one točke ovog popisa koje se ne odnose na sebe same. Pitanje odnosi li se na sebe samu nije nelogično, ali je patetično.
18. Ovaj je Manifest pisan mimo naše volje: mi smo samo pisari, ne pisci! Nama nije cilj izdati knjigu, nego domovinu.

Jeste. Lepo.
A dobro, pitate se vi, zašto ja to pominjem, šta oću da kažem, šta, šta?

Evo šta.
Ja znam da je 3/4 vas - u skladu s naukom hijerotonisanog Lečenog - nakanilo napraviti spisateljsku karijeru. Lečeni je, za one morone koji jošte ne znaju, jedan novinski auktor koji se prethodno pročuo savršeno točnim opažanjem da su hrvatski novinari propali pisci, a pisci, propali novinari. On sam već je dospio propasti u obje branše, kako kaže pandit Kuljiš, Denis Kuljiš. Hrvati su, opet, narod sasvim iskreno uveren da o životu gotovo svakog 2. od njih treba da bude snimljen film, pa nimalo ne čudi da ona 2. polovica ima prirodnu ambiciju da napiše roman, sasvim izvesno o onoj prvoj grupaciji, jer Hrvatska je zemlja u kojoj je svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima sasvim slučajna.
Kako sam jošte dveiljade i šeste godine, na početku svoga blogojavljanja u agripniji blagovesnog NEMANJE, arhimandrita i heroja Neuma nagovestio, blagodareći svesrdnom trudu Filipa O., samopregornog revnog mrava na večnom božjem gradilištu, spasena je i otrgnuta od Zlog i Zadrtog gotovo cela zaostavština Nemanje, Infernotara, Kapetana Kuke, Budalaj lame i Njegove Načelne Nedokučivosti, silno Dragoga bloga, da o inim avatarima i ne govorimo. Tada sam ishitreno obećao da ću doskora početi da publikujem tom po tom sabranih zlodela praotca našeg DRAGOG BLOGA jedinoga; beležnika njinog natpaklenog INFERNOTARA, precednika uprave društva Verige & Kotlovi.; Vrhuplašitelja idiota, slojmuna i samoskrivljeno nezrelih, kao i obilja imbecila bez obzira na spol, veru, boju kože i socijalne razlike, one & only zlehudog i zlovoljnog KAPETANA KUKE; pramudrog prvotnog BUDALAJ LAME, utrnulog i umornog od pameti i dosade, kao i nekih manjih besova i demona ove neobičo slojevite i čudno složene ličnosti, koja je na proputovanju kroz ovaj tužan mali grad, s kraja onog, a početka ovoga veka, ostavila trajnu pustoš u vašim srdcima i prazninu u vašim glavama. Naime glavama.
Jasno, ništa od toga, ni go kurac! Nije mi se dalo, odmrmorio sam u drugom smeru. Šta sam teo da kažem....
A, da jeste.
Eto, znam ja da vi želite da postane pisci.
Eno sam vam u uglu ostavio link Scenario, pa ako ima na Internetu bolji, reži me gde sam najtanji!
Ali...
Ali šta!
Za vas par idijota koji nemate strpljenja da pročitate sve te Lew Huntere i ostale Syd Fielde, evo nešto što posedujem već izvesan broj godina: vrlo korisno, vrlo kratko, lako shvatljivo, čak i za najsporije među nama, a što ne moš da se pronađe na Internetu sve da za lek treba.

Šta sve čovek neće da prevali preko krsta pre no što u groba legne!
Vidite vi šta je došlo na ovaj svet!
Megaplotter!
Samo na Vaseljeni!
Još malo pa nestalo!
Idemo...

(For clarity, I use a male hero throughout this text. However, reference to one gender is intended to encompass both genders.)

ACT ONE

The hero at home and the call to adventure.

SEQUENCE ONE

THE MAIN PROBLEM IS INTRODUCED
Unforeseen events destabilize society and a solution is required. FORCES OF EVIL have seized the balance of power. If the evil forces are unknown, the question of Who/What/Where/When/Why/How arises.

WE MEET THE HERO
just prior to his call to adventure. He is a nonhero in a humdrum, mundane world -- a world in need of rejuvenation. *He* also may be in need of rejuvenation and healing, be it physical, emotional, psychological, or all three. He may or may not be aware of this need.

At home the hero may be in conflict with his family. The hero- to-be is often the youngest son. Sometimes, one parent or family member is conspicuously absent from home. The mother image may be split into a diabolical stepmother and a natural mother who is no longer around. The hero's father is likely to show exasperation toward his adolescent son's naiveté and foolishness. This criticism is shared and amplified by the hero's older siblings. At home, the hero has few allies. Yet he is the chosen son, the son who will ultimately outperform his older and more experienced siblings. He is the least well equipped and supposedly the least likely to succeed. But although the young hero would appear to lack merit, luck is on his side.

For all his shortcomings, the hero possesses one characteristic which sets him apart from his fraternal rivals: compassion. While brute strength and intelligence are hereditary, compassion and humility must be learned. This is why even the most untalented youth can become a hero. The hero's compassion extends to the natural world: the animals, the water, the sky. Before being summoned to his quest, the hero must undergo a test of character to prove himself worthy of the natural and supernatural assistance he will receive from helpers during his journey. Of all the tests, tasks and trials that will befall him, this first test is most important, because it establishes his privileged status. Once he displays his compassion -- with its attached implication of humility -- he can do no wrong, even when he violated interdictions, disregards warnings, or ignores instructions.

We find out the hero's PERSONAL GOAL (foreshadowing what he wants to achieve) and his deepest FEAR (foreshadowing what he wants to avoid but will inevitably face). The hero has a DOMINANT CHARACTERISTIC which inhibits his efforts to achieve his PERSONAL GOAL.

The PROBLEM may only affect the hero tangentially at first, or it may not appear to be all that significant or serious.

THE SITUATION IS ESTABLISHED.
At first, much of the action is small scale and provincial.

The villain carries out reconnaissance, finding out about his victim.

We see the hero display the nascent strengths which earmark him as a potential hero.

THE HERO RECEIVES HIS CALL TO ADVENTURE.
A blunder -- apparently the merest chance -- reveals a NEW WORLD. Or, the violation of an interdiction or command causes the PROBLEM.

The villain deceives his victim, who may unwittingly aid the villain to accomplish his intentions. The villain injures, harms, or deprives a family member.

** CRISIS **

The hero reacts to the crisis according to his INHIBITING CHARACTERISTIC.

A MENTOR CHARACTER APPEARS
amid the sequence crisis. He is usually the archetypal Wise Old Man -- the herald of destiny who will trigger the hero's inner awakening and set him on the path of transfiguration. The hero will soon begin his rite of spiritual passage which, when complete, will encompass the death of his old self and the rebirth of his new identity. Although he may appear insignificant, the mentor is the one with the special knowledge, skills, and artefacts, which he will use to prepare and train the hero during his early adventures. He has limited magical powers and formidable fighting skills.

This guide has long watched the hero and is aware that the character is the focus of great hope, for only the person with the right qualities can find and possess the PRECIOUS OBJECT. The partnership of the mentor with the hero works to balance the hero's weaknesses and enable him to perform the superhuman deeds that he could not accomplish unaided. through the guide, the hero recognises his strengths and weaknesses and reconciles them.

SEQUENCE TWO

AFTER ENCOUNTERING THE GUIDE FIGURE,
the hero may return to his familiar, unremarkable life. Because of this encounter, which has opened the hero's eyes to a new world of possibilities, his old life may no longer seem tolerable.

The hero may or may not attempt to deal with the PROBLEM, depending on how much is personally at stake for him. He may adopt the cause for the sole purpose of furthering his own motives, or have the cause forced upon him. In the first case, the hero is a SEEKER-HERO who willingly leaves home to commence his specific quest; in the second case he is a VICTIM- HERO, forced by circumstance to leave home. During the adventure, the hero may swap from the role of seeker-hero to that of victim-hero, or carry both roles at once. Or the roles may be split between two heroes, one subordinated.

If he does act, the hero might only succeed in complicating matters (though he still believes the problem is manageable). If he doesn't act, the problem becomes compounded anyway, and the hero finds himself personally at risk.

THE HERO TRIES TO RECTIFY THE PROBLEM.
But he underestimates the problem's seriousness or misinterprets its nature or allows his character flaws to cloud his judgement, and consequently a major complication arises. The problem veers off in an unanticipated and far more dangerous direction, with the impending consequences suddenly much more severe. The new gravity of the situation demands an urgent solution.

** CRISIS **

The hero again reacts to the crisis according to his INHIBITING CHARACTERISTIC, but not quite as strongly -- because it has already begun its reversal.

If the hero ignores the call to adventure, a series of signs of increasing magnitude appear until the call can be refused no longer.

THE HERO IS LURED, CARRIED AWAY, OR SENT INTO EXILE
by benign or malignant forces, otherwise he proceeds voluntarily.

The hero may enter the new world in order to escape his oppressed home conditions; he will meet far more perilous situations in the terrain in which he seeks refuge.

ACT TWO

The hero commences his search and moves into the netherworld where he encounters tests, obstacles, learning, discovery, and preparation.

THE HERO HEEDS THE CALL TO ADVENTURE
(or is drawn into it against his will) and moves out of his drab, oppressed world into the magical foreign realm where he will be transformed from the ordinary to the extraordinary. This place is the stage for the deeds that will comprise his later history.

Initially the hero may underestimate the difficulty of the quest ahead, but he gradually loses his naivety as the journey unfolds.

THE HERO BEGINS HIS QUEST FOR THE OBJECT
for its whereabouts are not originally known. He is a traveller between two worlds: the outsider who becomes the insider, the rebel who turns conformist, the victim who triumphs over his oppressors.

THE HERO CONFRONTS THE THRESHOLD GUARDIANS
as his first test, beyond whom lies the unknown. The guardian's job is to ward off any who are incapable of encountering what lies beyond. Those who cannot understand a god see it as a devil and are this defended from the approach. The hero may conquer or conciliate the power of the threshold, or he is swallowed into the unknown, and would appear to have died. The threshold passage is a form of self-annihilation -- the hero goes inward to be born again.

THE HERO ENCOUNTERS A SERIES OF TESTS, TRIALS AND OBSTACLES,
which must be overcome in order to achieve his goals and defeat the enemy.

From there the hero moves through a series of unfamiliar settings, sometimes beautiful, sometimes terrifying. It is a place of strange beings, unimaginable torments, superhuman deeds, and impossible delights.

He undergoes training, learning, and preparation for the trials ahead -- we learn along with him. He discovers that the quest will be more dangerous than his initial expectations.

THE ENEMY'S PRESENCE GROWS.
The hero strles to tackle the problem head on. Because of the interaction of his faults and virtues, he makes mistakes and misjudgements which cause complications, hindrances, obstacles, and disasters, one after the other, each being more terrible than its predecessor.

The enchanted world that he has entered contains not only monstrous adversaries, but also humane helpers in a variety of benign forms: fellow travellers, well-wishers, unexpected allies, agents of his supernatural guide, etc. -- some of whom join his quest. The hero must undergo tests before he receives magical tokens from donors or the assistance of helpers. The hero does not always react positively to these tests. Some helpers may begin as hinderers, hinderers as helpers. But without this added assistance the hero would fail.

The headstrong young hero frequently lacks the good sense to follow the advice of his many helpers. Disregarding their instructions inevitably leads the hero into complications, crises, and catastrophes.

Some of his assistants in the quest are good-natured comics. The hero's new friends are diverse in character and attitude, and whereas his adversaries are generally human, the hero's allies are generally of other species. As the hero grows into a figure of responsibility and authority, so do his friends and colleagues.

Often, one of the hero's band is an observer/commentator.

A series of tests screens out the unworthy, revealing the true hero(es) of the party. Members of the group die as the quest progresses.

THE HERO'S GROUP RELY ON TEAMWORK AND INDIVIDUAL SKILLS.
Individual members' skills often excel those of the hero, and this allows him to call on their particular talents at specific times. The hero's helpers and donors are grateful beneficiaries of his deeds. When the hero finds himself facing an impossible task, a helper with the proper attributes is at hand. Ultimately, the credit for the achievements of the helpers shift to the hero. Although the hero may not have been instrumental in the tasks, in the end he acquires these attributes of his helpers, gaining their strength, courage and wit.

Outsiders must win admission into the group.

ARCHETYPES THAT MAY APPEAR ARE:

the nurturing, intuitive Earth Mother;

the Shadow Figures/Reflections (positive and negative);

the mischievous Trickster archetype, who revels in creating chaos through its wit and cunning, and who sometimes helps, sometimes opposes (but eventually aligns himself with the forces of good);

animal archetypes, both good and evil;

the Anima and Animus, the female reflection of the male and the male reflection of the female.

Assistance may be in the form of gifts (protective amulets, artefacts), information, protection, sustenance, etc.

The characters draw upon combinations of the six personality types: the Innocent; the Orphan, who seeks trust; the Wanderer seeking clarity; the Warrior, who wants power; the Martyr, in search of love; and the Magician, who seeks joy.

Rituals from the past (old world) are enacted, as well as of the present (new world).

Finally, when things seem that they cannot get any worse ... they do.

*** MIDPOINT CRISIS ***

In attempting an all-out solution, a catastrophe tosses the hero out of the frying pan into the fire. His prospects plummet instantaneously from terrible to hopeless.

His INHIBITING CHARACTERISTIC has also reached the midpoint of its transformation and is now neutral, i.e. it is no longer negative, but it is also not yet an ENHANCING CHARACTERISTIC. From this point it will grow to become the positive reflection of it's originally negative aspect.

ACT THREE

THE HERO HAS A NARROW ESCAPE
to emerge from the catastrophe of Act Two in one piece.

The choice to continue with the quest is reaffirmed -- with fewer illusions -- and he sets about tackling the problem from a new angle.

THE SUPREME ENEMY
begins to take a personal interest in the hero and his friends now that they have proven themselves to be a more serious threat than he at first supposed.

A subsidiary enemy, who is evil but less powerful than the Supreme Enemy, and once himself a champion of the good side, has ambitions of dethroning the Supreme Enemy and usurping his power.

*** CRISIS ***

For the first time, the hero's inhibiting characteristic is now an enhancing characteristic, mild though it may be right now.

THE SUBSIDIARY ENEMY
tempts the champions of good to join him in deposing the Supreme Enemy and ruling the kingdom together in peace. This is summarily rejected as a false solution: it would amount to the heroes doing the right deed for the wrong reason.

Despite the inevitable complications, the hero finally gets on top of his situation; he seems to be making headway and a solution to the problem appears to be at hand. The hero's spirits soar. But the fact is, he has not yet learned his LESSON fully, despite his escape from the catastrophe, and is therefore doomed to failure by his own hand.

*** CRISIS ***

Although his enhancing characteristic is now strongly positive, an ironic tragedy befalls the hero when he is tested for the second time. Despite the hero's newfound confidence, a tiny unforeseen element of failure wrecks his plans. All his efforts and achievements appear wasted.

THE GOOD SIDE IS BATTERED
and in danger of losing all.

Also at this point, important good characters may be in the hands of the evil forces, and true identities and motives are revealed.

At this blackest moment the hero often has a death experience which leads to a kind of rebirth.

ACT FOUR

THE HERO IS FORCED TO CONFRONT HIS FLAWS,
his greatest fears, the nature of his deeds, and the true nature of the situation. He may learn the true identity and motivations of the people he is dealing with. The QUESTION may appear to have been solved, with only the CHASE remaining.

THE HERO IS PRESENTED WITH A TRAPDOOR:
a quick way to bail out of the quest and thereby cut his losses. Or he may be tempted with a SHORTCUT: a way to achieve his personal goals without the need to resolve his inner conflict -- this at the expense of his global goal. This is the dilemma: the choice between his personal needs and those of society.

If he does back out and use this trapdoor or shortcut, it is only temporary. He may be using either to his advantage, fooling those around him. Or he may be turned back to the quest path by an event, reminder, friend, remembrance, token, realization, etc. Whatever, the hero is rejuvenated, his determination redoubled, and he storms ahead on his path to death or glory.

AT LAST, DEEPLY AFFECTED AND CHANGED BY HIS AWFUL EXPERIENCES,
the hero learns a GLOBAL LESSON or TRUTH about his situation, and he now understands what must be done. Whatever the hero's choice, it involves great SACRIFICE and presents his gravest RISKS so far. With grim determination he reaffirms for the last time his choice to go on and then moves boldly forward, aware that this is his last chance and knowing he will soon meet his greatest triumph or his greatest sorrow.

THE HERO GAINS THE BOON HE HAS SOUGHT AFTER –
it may be treasure, the princess, recognition, knowledge, the Truth -- and flees. The forces of evil give chase. The hero faces his final obstacles and challenges. Sometimes the hero is incapable of fleeing or refuses to do so, in which case he must be rescued by his comrades.

EARLY IN THIS ACT THE GUIDE DIES
while fighting the superior enemy in order to facilitate the escape of the hero's party from the enemy fortress. He returns later in the form of a transmogrified spiritual being. Whether he likes it or not, the hero now has the leadership of the quest resting on his shoulders alone.

THE HERO GOES AFTER THE SOLUTION
one last, desperate time, doing the things he knows how to do, using props and skills and knowledge foreshadowed earlier in the story. His actions initiate an escalating series of events which lead inexorably toward the hoped-for solution.

*** CRISIS ***

The hero's enhancing characteristic (formerly the inhibiting characteristic) is now only one step away from completing its full reversal.

THE HERO IS RESCUED FROM PURSUIT.
He arrives home, sometimes unrecognised by his family.

If the apparent solution to the QUESTION proves wrong, the question resurfaces.

The subsidiary enemy attempts to defeat the Supreme enemy and is destroyed. The Supreme Enemy prepares for the confrontation with the hero.

If the story involves fraternal rivals who vexed the hero in his pre- heroic days, they often reappear at this point. Or a false hero attempts to take the hero's place. The brothers pilfer the hero's riches, usurp his power, try to alienate him from the land. In this final contest the prize has escalated to become the princess and the kingdom, and the punishment is death. But the hero prevails because he is no longer the naive, weak boy his siblings remember him to be. He was singled out in the first act and made singular in the second. Now is his opportunity to eliminate all competition and prove himself the sole heir to the highest office in the land: the throne.

*** CRISIS/CLIMAX ***

The conflict splits into two arenas: a one-on-one fight between the hero and the Supreme Enemy, and a battle between the forces of good (led by the allied shadow figure) and the forces of evil.

If the QUESTION still has not been answered truthfully, it is answered here.

The hero is tested for the third and final time. Despite having the key to the GLOBAL SOLUTION, the hero is thwarted unexpectedly at the last minute when the Supreme Enemy uses the hero's unresolved personal conflict against him. It appears that the hero is finished. But unlike the tragedy of the Act Three crisis, this failure opens up an unforeseen and fleeting possibility which the hero can exploit, if only he can resolve his personal conflict. He does, and this last course of action leads to the complete solution of the THREAT/PROBLEM.

His enhancing characteristic is now the complete reverse of what began as his inhibiting characteristic.

At the return threshold, the forces of the otherworld must remain behind, so this is where the final desperate strle usually occurs.

During his battle with the Supreme Enemy the hero is subjected to more than mind and body can bear. He and the quest are saved at the last minute by external intervention, allowing the enemy to be destroyed. [Note, this is different to Deus Ex Machina.] This reinforces the notion that "a man alone cannot conquer death.

RESOLUTION

The false hero is exposed.

The hero applies the Personal Lesson or Truth he has learned. It "heals" him or enables him to achieve self-worth. He is given a new appearance and is recognised by his family.

The guilty are punished, demeaned and demoted. The chief villain has his downfall initiated by the hero and completed by Fate, in accordance with poetic justice. In contrast to the hero's mercy toward animals, he remains singularly uncharitable when it comes to dealing with his human rivals. Even brides and brothers are dispatched without hesitation once their deceit is uncovered. Treachery is punished as swiftly as compassion is rewarded.

There is celebration and rejoicing, but there is still work to be done: the rebuilding of the ravaged world.

The hero returns to his mundane world and restores it with the spoils of his quest -- be they Artefacts, Knowledge, Truth or Lessons. His world changes accordingly, reflecting a shining new reality. He integrates what he has learned into his daily life and then his transformation from ordinary to extraordinary is complete.

He is rewarded both by society and Fate, and he receives generous compensation for his sacrifices. His heroism is celebrated with ceremony, ritual, and public honour. His rank is elevated both privately and publicly.

NOTES

The hero may be physically maimed in his battles. This becomes his badge of courage that further distinguishes him from his peers in the mundane world.

Often the Shadow Figure gets the princess instead of the hero, who ends spiritually comforted but alone.

The outnumbered forces of good accept military discipline and serve voluntarily, but the Supreme Enemy must rule his evil forces with ruthlessness and fear.

The society contains a religion in decline while an evil demigod spreads a new corrupted religion. In wild and remote places, an honoured, near- extinct remnant of an ancient knightly order preserves a spiritual and military heritage during the current dark times.

The importance of individual, family, and clan honour is emphasised. In times of crisis or before conflict, characters often remind themselves and others of their noble heritage, thereby drawing courage and strength.

Heroes are usually anti-utopian and reject the grandiose empire building of totalitarians, instead favouring a free association of states.

The evil leader cannot understand the hero's motives beyond thinking the hero wants to usurp his power and replace him.

Conservative character who cannot meet the challenge or adapt to change are doomed.

The rebel forces are in fact counter revolutionary. The Supreme Enemy is the actual rebel, having overturned the natural order of things.

The hero's character growth occurs when he discovers how he is similar to the nemesis and how he is different to his shadow figure/reflection (positive and negative types). He must overcome his fears and recognise the darkness within himself and draw strength from it.

The hero's group become a professional unit and remain stoic in the face of danger and death.

The hero's inner conflict is tested several times as the quest progresses. It is not until the climax that the hero overcomes it.

To parallel the hero's growth from negative to positive, there is often a character (related to the hero) who reveals the reverse path: from positive to negative. The hero has two reflections: one positive and this other negative one. The story charts his downfall, as opposed to the hero's ascendancy. This character is a friend who becomes a foe; a helper who becomes a hinderer. He is an example of how the hero may have turns out has he himself followed the dark path. In battling this foe, the hero is in fact strling with the potential for evil within himself.

The seven roles in fairytales, according to Propp, are: villain, donor (provider of magical agents), helper, princess (or sought-after person) and her father, dispatcher (sending hero on the quest), hero, and false hero. Only the hero is pure; other characters share various roles: helper; helper-donor, bride-helper; donor-helper, bride-counsellor; donor, bride; forced-donor, bride-tester; hostile-donor, bride-villain; villain.

The family romance: according to Freud, the family romance forms around the time a child begins to free himself from paternal authority. A growing sense of dissatisfaction with his parents, stemming from a sense of injustice, of being slighted or neglected, leads the child to fantasise that he must be a stepchild or an adopted child. Even after puberty the child's imagination may continue the task of ridding himself of his own parents and replacing them with those of higher social rank. He fancies himself the child of a prominent statesman, a millionaire, an aristocratic landowner -- of a person possessing the very qualities his own parents seem to lack. Freud noted that the new, exalted parents are equipped with the same attributes of the actual, humble parents. This sests a degree of nostalgia for the days when his own mother and father seemed the most noble persons on earth.

The story requires a reversal of all the conditions prevailing at the beginning: the despised become beloved, the poor are enriched, the humble are enthroned, and vice versa.

Whereas heroes receive help only after proving their humility and compassion, heroines receive assistance only after they have been abased and forced to learn humility. Heroes suffer by taking the credit for the accomplishments of helpers and supernatural assistants; heroines suffer by being forced into a lowly social position. This process of humiliation and defeat ends in a rapid rise in social status through marriage and signals a loss of pride. [NOTE: this element is certainly prevalent in traditional tales, particularly fairytales. Debasing heroines in modern stories leaves the writer open to the accusation of misogyny. But if you debase your hero, who cares? :-) ]

The more naive the novice hero, the more foolhardy and fearless he is. This means he will be more likely to rise to the challenge introduced at the beginning of the story. Naiveté implies fearlessness in the form of foolhardiness, which can translate into courage and cunning. Sometimes a hero's stupidity can be so extreme as to utterly disarm his antagonists. As well as being a handicap, naiveté is a natural defence available to a hero unwise in the ways of the world. His naiveté gets him into trouble, yet this forces him to confront and outwit adversaries and thereby show his heroic qualities. Violation of a prohibition is a common occurrence. The trials and tribulations that befall the hero often result from his inability to heed a warning or prohibition.

END.

- 00:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 06.08.2008.

Babl u Vaseljeni!

Image and video hosting by TinyPic

Junaštvo je sebe od neprijatelja sačuvati, a čojstvo je drugoga od sebe sačuvati!

Marko Miljanov, crnogorski pisac iz 19. stoljeća

Image and video hosting by TinyPic

fotografija Victora Jorgensena

SPOMENIMO SE JOSEPHA SCHULTZA

Devetnaestog srpnja 1941. godine vojnici 714. njemačke divizije, nakon okršaja s partizanima na brdu Gradište iznad sela Viševca, dotjerali su u Smederevsku Palanku šesnaest zarobljenika. Narednog dana su zarobljenici - neki od njih još dječaci - poredani ispred velikog plasta sijena, preko očiju su im učvršćeni povezi, a ispred njih postrojio se streljački vod.

U trenutku kada su puške već bile uperene, jedan vojnik je istupio iz stroja i rekao da neće sudjelovati u zločinu. Nakon kratkog razjašnjavanja s komadirajućim oficirom, vojnik je odložio pušku, skinuo šljem i laganim korakom krenuo kroz travu do koljena prema zarobljenicima. Stao je među njih, okrenuo se ka svojim sunarodnjacima i prihvatio se za ruke sa dvojicom susjednih osuđenika. Njemu nisu povezali oči.

Njegovo ime bilo je Joseph Schultz.

Dvadeset godina kasnije njegove ostatke prepoznao je brat Walter. Rekao je da je Joseph bio dekorater, bavio se slikarstvom, svirao klavir… Navodno je pripadao nekoj tajnoj antihitlerovskoj organizaciji i stalno se suprotstavljao starješinama u vojsci koju nije mogao izbjeći.

U romansiranoj verziji strijeljanja, nakon što je odjeknuo plotun, svi zarobljenici su pali, jedino je Jospeh Schultz ostao stajati neozlijeđen. Oficir je hladno naredio da se ispali još jedan plotun i drugi puta ga nijedan metak nije promašio. No koliko se sjećam ostalih fotografija sa strijeljanja, po njima se ne može zaključiti ima li ta priča osnove ili je Joseph pokošen zajedno sa ostalima.

Što bih ja, ti, mi, vi… napravili na njegovu mjestu? Je li znao kako će sve završiti kada je odbio poslušati naredbu? Bi li ga poštedjeli da je u posljednjem trenutku viknuo da se predomislio? Je li prije plotuna uzviknuo da se pokajao, ali je oficir hladno naredio "Pali!"? Je li plotun preduhitrio da se predomisli? Nikada nećemo znati. Ja bih bio sklon u njegovoj situaciji, s puškom još u rukama, popločati posljednji put sa što više mrtvih neprijatelja. No ako njemu ni oni protiv kojih se još jučer borio nisu bili neprijatelji, kako bi to bili oni sa kojima se borio? Ili je bio uvjeren da zarobljenici nemaju veze s partizanima kao i da su oni koji ga strijeljaju zapravo veće žrtve nego on? Ili mu je naprosto došlo dosta svega?

Ono što je sigurno, u nekom boljem svijetu u kojemu bi se svi ponašali kao Joseph Schultz ili Maximilian Kolbe, (katolički svećenik interniran u Auschwitzu, koji se ponudio umrijeti umjesto drugog logoraša,) političari i generali vodili bi ratove na drvenim konjićima gađajući se pištoljima na vodu.

Image and video hosting by TinyPic

fotografija Alfreda Eisenstaedta

JUNAK NEPOZNATA IMENA ČEKA SVOJ TRG

Jučer sam pročitao knjigu eseja, rasprava, polemika i govora crnogorskog književnika Momira M. Markovića nastalih u devedesetim godinama prošlog stoljeća, naslovljenu NEMA DRUGOG VREMENA. M.M.M. svijetao je primjer kako intelektualac ne gubi pamet ni u općem ludilu, kako ostati uspravan na vjetrometini. Jedan je od rijetkih na ovim prostorima koji se nije okrenuo kako vjetar puše, ni savinuo, ni slomio. Između ostaloga, u knjizi je i tekst govora koji je kao odbornik održao na zasjedanju Skupštine opštine Podgorica 1996. godine. Odgovarajući na istupanje nekog drugog zastupnika koji je izjavio da je ponosan što je učestvovao u crnogorskoj agresiji na Dubrovnik, Momir M. Marković je - između ostaloga - rekao:

"Jedini metak, u ovom ratu ispaljen, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvatanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijest Floti da bombarduje primorske gradove i naselja u Dalmaciji kad mu je to naređeno. Ispalio je samo jedan hitac iz pištolja i to sebi u sljepoočnicu."

Na ovom mjestu morao sam prekinuti čitanje. Dakle, postojao je admiral Jugoslavenske ratne mornarice Barović. Naređeno mu je predvodi napad na hrvatska primorska mjesta. Admiral Barović je - umjesto toga - radije odabrao samoubojstvo. Taj časni očajnički čin ujedno je i nedvojbeno herojsko djelo.

Potražio sam na internetu što je moguće pronaći o admiralu Baroviću i iščeprkao svjedočenje kapetana Nikole
J. Samardžića pred haškim sudom od 25. do 28. siječnja 2004. u kojemu se navodi da je admiral prije smrti ostavio oproštajno pismo u kojem kaže da se odlučio na časnu smrt "jer nije htio da ratuje protiv bratskog hrvatskog naroda".

Kako to da ovdje u Hrvatskoj ne znamo za admirala Barovića? Zaslužio je da se po njemu imenuje neki od trgova u Dubrovniku, da mu se postavi mramorna spomen-ploča, a nije bilo ni jeftinog novinskog napisa. Zar vijest nije do nikoga doprla? Ili se ne uklapa u prevladavajuću sliku svijeta priznati da je i na "drugoj strani" bilo heroja? Možda je nekome nezgodno što je crnogorski junak i životom osvjedočio da smatra hrvatski narod bratskim narodom?

Admiral Barović, Momir M. Marković i Nikola J. Samardžić, koliko god Crnogorci, prvenstveno pripadaju bratstvu razumnih, časnih i hrabrih ljudi, onom soju koji je u svim vremenima loše prolazio, ali je neiskorjenjiv. Za razliku od onih koji se orijentiraju u životu u skladu s vjetrokazom, ima ih kojima je glavni orijentir kompas.

Sramim se što moram priznati da ne znam ni kako je pokojnom admiralu Baroviću ime.

Vječna mu slava!


Babl, 2006/2008
______________________

Kontraadmiral Vladimir Barović, rođen u Banja Luci, Crnogorac po nacionalnosti. Ubio se na Visu 29. rujna 1991., dan nakon što je razriješen dužnosti komadanta Pulskog garnizona i postavljen za zamjenika komadanta Vojno-pomorske oblasti Split, viceadmirala Mila Kandića. Trebao je preuzeti dužnost načelnika štaba VPO Split umjesto kontraadmirala Fridricha Morettija, koji je umirovljen tih dana na vlastiti zahtjev. U trenutku kad je promaknut na višu dužnost Barović je izabrao časnu smrt.
Svojim nadređenima ostavio je tri konkretna razloga koji mu potiru radost življenja u takvoj sredini:
- angažaman JNA i JRM protiv Hrvatske bio je za njega «čin protiv časti Crnogorca»,
- nije mogao podnijeti okolnosti da ne može ništa učiniti da spasi časnike i mornare u Puli od angažiranja protiv hrvatskog naroda,
- nije se slagao s politikom vojnog vrha, posebno planovima Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića.

- 15:52 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 05.08.2008.

Što je ostalo od Oluje?

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Hrvatska je ponosna na Oluju i nikome nećemo dopustiti da baca ljagu na tu veličanstvenu pobjedu hrvatske vojske i naroda

dr.Ivo Sanader

Image and video hosting by TinyPic

Kako ocjenjujete završne operacije Hrvatske vojske "Bljesak" i "Oluju" poslije kojih se konačno oslobađa Hrvatska i dijelovi BiH?

Operacija koja je za četiri dana, na prostoru od Benkovca i Zadra do Sunje i od Karlovca do Une, uspješno izvedena je pod znakom pitanja! To je u povijesti vojnih djelovanja nepoznato da se za tako kratko vrijeme oslobodi tako veliki prostor. Neki politički dogovor je morao postojati. Nemam dokumenata kojima bih potvrdio svoju tezu, ali su se događaji odvijali kao da je dogovor postojao. Činjenica je da su poslije "Bljeska" i "Oluje" Srbi otisli u Bosnu, a da su bosanski Hrvati, kosovski i vojvodanski Hrvati došli u Hrvatsku. Posljedice govore da je takvo premještanje stanovništva išlo na stvaranje čistih nacionalnih država. Radilo se o dogovoru. Nažalost, za taj fingirani dio vojska nije znala. Vojnici su ginuli i sa jedne i sa druge strane.

Martin Špegelj

Razgovarala: Medina Delalić

Image and video hosting by TinyPic

DOGOVORNI RAT

Ja sam u u travnju 1997. u emisiji s Prkačinom javnosti ponudio tezu o dogovornom ratu; sama je sintagma nastala u emisiji s Merčepom, i otada već nekoliko desetaka emisija govorim o tom dogovornom ratu vrlo precizno: bez rata, oni koji se smatraju stvarateljima današnje Hrvatske ne bi imali revolucionarno i povijesno pravo na redistribuciju nacionalnih dobara SR Hrvatske; bez rata, udbaši i kosovci ne bi imali čistilište koje ih iskupljuje, u ime povijesnih zasluga, za sve zločine protiv Hrvata; bez dogovornog rata u Hrvatskoj ne bi imao tko ratovati u BiH. Granić je sada, gotovo godinu dana nakon priznanja u mojoj emisiji, i u Saboru priznao Američku ulogu u Oluji; Tus je posve razotkrio situaciju oko Posavine…mogli bi tako od ratišta do ratišta. Zašto oporba odbija prihvatiti pravu istinu rata u kojem smo sudjelovali, a koja sasvim objašnjava i predaju oružja TO, i ubojstvo Paradžika i Mire Barišića, i Perkovčevo osiguranje prvog sabora HDZ-a, i propast Špegeljeva plana, i ulogu intelektualnog kruga oko Steve Krajčića, i denunciranje Kikaševa aviona, i potpis Boban-Karadžić, rječju, sve naoko nelogične i listom nerazjašnjene događaje suvremene hrvatske povijesti?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15.ožujak 1999.

U ovom istom studiju, tijekom emisije s Merčepom, plasirana je sintagma: dogovorni rat. Što vi mislite, gospodine Mesić, jesu li u Beogradu vođeni pregovori ili su postizani dogovori?

Preko dvije godine ja sam razne goste prisiljavao da kažu pravu istinu o Bljesku i Oluji, i tek je ove godine pristiglo skromno priznanje o udjelu Amerikanaca u toj akciji. Naravno, djelomično, jer, nitko još nije priznao sudjelovanje NATO-aviona u toj akciji, a da dogovore s Beogradom, ili ulogu Gvere i Tolimira u BiH i ne spominjemo. Kakav je vaš stav spram teze o dogovornom ratu, koji mi nazivamo svetim, sve više uviđajući da se zapravo radilo o humanom preseljenju stanovnika bivše Jugoslavije po nacrtima Novog svjetskog poretka?

razgovor sa Stjepanom Mesićem, 19. travnja 1999.

Image and video hosting by TinyPic

Predstavnici hrvatske i srpske nacionalne zajednice u BiH:

Sporazum Boban - Karadžić (Graz, 6. 5. 1992.)

Priopćenje za javnost

Odlučni da sva sporna pitanja, uključujući razgraničenje dviju konstitutivnih jedinica - hrvatske i srpske u Bosni i Hercegovini riješe miroljubivim sredstvima i dogovorom, predstavnici hrvatske i srpske nacionalne zajednice utvrdili su da u odnosu na radnu mapu o razgraničenju postoje nesuglasnosti u sljedećim slučajevima:

1. U gradu Mostaru srpska strana smatra da granicu predstavlja rijeka Neretva, a hrvatska strana smatra da je cijeli grad Mostar u hrvatskoj nacionalnoj jedinici.

2. Južno od Mostara hrvatska strana smatra da u hrvatsku nacionalnu jedinicu spada područje određeno 1939. godine, tj. granica Hrvatske Banovine.

Srpska strana smatra da je granica između hrvatske i srpske jedinice granica rijeke Neretve.

3. Obje strane su suglasne da se u razgraničenju dvije konstitutivne jedinice na području Kupresa. kao i u Bosanskoj Posavini (Derventa. Bosanski Brod, Bosanski Samac, Odžak, Orašje. Modrića i Brčko) vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacijama.

4. Obje strane su odlučne ustrajati na principima usvojenim na konferenciji Europske zajednice o Bosni i Hercegovini, te temeljem toga suglasne su da u određivanju spornih i drugih područja štuju dogovorene kriterije za definiranje nacionalnih teritorija uz arbitražu Europske zajednice.

5. Ovim dogovorom prestaju razlozi za prekid Konferencije Europske zajednice o Bosni i Hercegovini, te obje strane traže hitan nastavak konferencije.
Inzistira se da se arbitražno ragraničenje izvrši u dogovorenom roku do 15. svibnja 1992. godine.

6. Slijedom naprijed dogovorenog prestaju razlozi za oružane sukobe između Hrvata i Srba na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine.

Objavljuje se sveopće i trajno primirje pod kontrolom Europske zajednice, koje stupa na snagu dana 06. svibnja 1992. u 24.00 sata.

Predstavnik Srpske državne zajednice

Radovan Karađžić

Predstavnik Hrvatske nacionalne zajednice

Mate Boban


iz knjige Z. Tomac: Tko je ubio Bosnu, Zagreb: Birotisak 1994, str. 36-37.

Image and video hosting by TinyPic

BTW, u Grazu je bilo više sastanaka. Famozne spekulacije o prisustvu Josipa Manolića potpisivanju ovog sporazuma Manolić je otklonio kazavši mi pretprošle godine da je prethodni sastanak bio u veljači.

Koliko je kontroverzi oko recentne hrvatske povijesti i najvažnijih njenih datuma, svjedoči i odgovor današnjeg hrvatskog Predsjednika, Stjepana Mesića, na pitanje novinara Omera Karabega u interwievu naslovljenom Svjedok kraja:

- Nakon izbijanja rata u Bosni bilo je nekoliko tajnih sastanaka između lidera bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Najvažniji je bio između Mate Bobana i Radovana Karadžića na aerodromu u Grazu. Da li je na tom sastanku preciziran plan o podjeli BiH, dogovoren između Tuđmana i Miloševića?

MESIĆ: O tome može znati nešto više Joža Manolić, koji je bio na tom sastanku, a što se mene tiče, ja pojedinosti nikada nisam saznao. Iz situacije koja se kasnije razvijala, moglo se naslutiti o čemu se radi, jer je Tuđman u vrijeme izbijanja rata u Bosni i Hercegovini govorio: "Mi sa Srbima više nemamo praktično nijedno neriješeno pitanje. Ostala su samo neka marginalna pitanja. Principijelno, mi smo se sa Srbima praktično razgraničili." To je često ponavljao i Mate Boban. On je govorio: "Mi sa Srbima više nemamo neriješenih pitanja. Srbi su nama bili trenutni neprijatelj, a balije", tako je on nazivao Muslimane, "su stalni".

DANI, br. 208, 2001.

- 12:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.08.2008.

dr.Zdravko Tomac

Image and video hosting by TinyPic

Eo mens est imago Dei, quo capax Dei est et particeps esse potest.
St. Augustin, De Trinitate XIV:11

Jučer sam se nakon gotovo tri godine čuo s profesorom Zdravkom Tomcem: bilo je riječi o kompilaciji nekih mojih komentara s Vaseljene, koje sam dr.Tomcu poslao na čitanje. Zauzvrat, profesor mi je poslao ekscerpte iz njegove nove knjige - naglasio je: za slobodnu upotrebu, koja, provjerio sam, podrazumijeva i objavljivanje izvadaka iz knjige na Vaseljeni.
Tako nakon Vujića, Kuljiša i Popovića, koje smo nedavno premijerno čitali u povodu Goldsteinove obljetnice, sada imamo - rekao bi Ćirohito - privilegiju prvih čitatelja Tomčeve knjige "Obraćenje", koja će izaći s jeseni.

U odgovoru na mail u kojem sam dobio ovo iznimno štivo - u hrvatskoj je kulturi ispovjedna proza, proza ovako autentične iskrenosti iznimna rijetkost - profesoru sam Tomcu napisao i poneku rečenicu za koju držim da nije zgorega objavite je, uputiti i općinstvu:

Image and video hosting by TinyPic

Profesore,

Da, predugo se nismo vidjeli, uglavnom zbog (...). No, to ne znači da se ne ćemo još narazgovarati i pred kamerama i mimo njih.

Samo, kad bi barem jednom mogli razgovarati zadovoljni!

Nikada, ma koliko da smo emisija napravili, nismo razgovarali kao Cesarićevi majstori: zadovoljni krovom koji smo upravo postavili!

Ovdje nikako da dovršimo tu hrvatsku kuću, da zablista njen krov.

Uvijek je – to je zanimljivo, možda bi valjalo i o tome koju riječ napisati – povod bila neka nesretna okolnost: ako ne velika, poput ostavke Tuđmanu, a onda razmirica s Mesićem ili Račanom.

Čudno, obzirom na vremenski raspon naših susreta. Tipično hrvatske sudbine: ovdje nema mira ni posthumno, kamoli za života! Ovdje zaista nema osobe oko čijega imena postoji barem konsenzualni minimum, i to je već zabrinjavajuće: nitko u hrvatskoj povijesti nije neosporan, i nitko za života ne može odahnuti i kazati da je dovršio nešto što će imati barem kratkotrajnu vrijednost! Već sljedeći naraštaj sve zaniječe!

Tako bi se i mi zasigurno morali ponovo razgovarati o onome što je u uljuđenim zemljama, kao pretpostavka zajedništva, izvan diskusije: ovdje nema takvih vrijednosti, ovdje je sve stalno iznova upitno, i to je već mučaljivo: kao da je upitno i samo to zajedništvo, kao što vidimo po recentnim istarskim događajima.

Bilo kako bilo, i mene veseli taj susret.

Image and video hosting by TinyPic

1. MOJA ISPOVIJED

Ova moja ispovijed o mom putu od ateista do vjernika i od komunista do hrvatskog nacionalista puna je emocija, strepnja, ali i nadanja.
Nastojao sam pisati iskreno i jednostavno, razumljivo. No, unatoč tome, svjestan sam da će čitatelji vrlo različito razumijevati i prihvaćati ili odbijati ono što sam napisao.
U svim razdobljima života, i onda kada sam bio ateist i onda kada sam bio komunist, kao i onda kada sam postao vjernik i antikomunist, nastojao sam tako živjeti i djelovati da pomažem ljudima, da bude više sreće a manje nesreće, nastojao sam činiti dobro i suprotstavljati se zlu, nastojao sam se boriti za pravdu, a protiv nepravde, nastojao sam živjeti i postupati u skladu sa čvrstim moralnim kriterijima ugrađenim u svoju savjest.
Ti su kriteriji bili Deset zapovijedi Božjih, odnosno kršćanski sustav vrijednosti, koji sam kao dječak upio u dušu, u svojoj kršćanskoj obitelji i od svoga kuma velečasnoga Sante.
Međutim, nema nikakve dvojbe da sam mnogo griješio, da nisam bio dovoljno hrabar u borbi protiv zla i nepravde, da sam mnogo puta počinio grijeh nečinjenja, da sam u dijelu života bio u zabludi jer sam vjerovao u pogrešne ideje, jer nisam često znao prepoznati da se pod imenom dobra zapravo krije zlo.
Najteža mi je bila borba sa samim sobom jer su taština i ego stalno pritiskali na moju savjest da i svoje nemoralne postupke i grijehe pokušam pretvoriti u vrline i moralne postupke.
Mislim da sam uspio pobijediti svoju sujetu, da sam se iskreno pokajao za svoje grijehe i da sam upravo kroz pokajanje postajao novi čovjek, da sam pobijedio svoju oholost i taštinu i da sam se osposobio razlikovati dobro i zlo te stekao hrabrost da činim dobro i onda kada to ugrožava moje interese i moju osobu.
U ovoj knjizi dosta pišem o sebi ne radi toga da zadovoljim svoju sujetu ili da preuveličam svoju ulogu, nego zato što je spoznaja samoga sebe uvjet spoznaje drugih ljudi pa i uvjet spoznaje Boga. To je sjajno izrazio mistik Meister Eckhard:
"Onaj tko spozna samoga sebe, spozna sva stvorenja."
Velik dio moga života protekao je u postavljanju pitanja o smislu života, o tajni smrti i rađanja, u traženju duhovnoga smisla života, u potrazi za transcendentnim.
Cijeli život tražio sam odgovor na pitanje odakle potječu izvori zla. Da bih našao odgovor na to pitanje, propitivao sam koliko čovjek može učiniti dobra, ali i koliko može učiniti zla.
Da bih na to pitanje mogao pronaći odgovor, morao sam analizirati i svoj život, svoje ponašanje. Dok nisam pokušao sam sebi odgovoriti koliko sam sposoban ne samo za dobro nego i za zlo, ne samo na djelu nego i u mislima, nisam mogao spoznati misterij zla.
Pitao sam se što se događa poslije smrti? Je li sve zauvijek završeno, je li ljudski život samo kratkotrajan blijesak u beskrajnoj tami golemoga svemira? Postavljao sam si pitanje završava li sve kao besmisao, kao konačan kraj u vlažnoj, mračnoj grobnoj jami ili u plamenu krematorija ili je čovjekova duša besmrtna.
Zato sam sebi stalno postavljao i sljedeće pitanje: treba li o smislu i besmislu čovjekova života razmišljati i pisati, postavljati pitanja i tražiti neke suvisle odgovore? Najbolji odgovor na to pitanje dao je Dostojevski ovom izrekom: "Ima smisla samo onda ako je čovjek dio beskonačnosti, ako iza prolaznosti i smrtnosti svakog pojedinog života postoji neka datost, nešto što ostaje, što jest i što ima smisao, odnosno, ako je čovjek dio te cjeline i beskonačnosti, inteligencije i razuma koje ne možemo znanstveno ni racionalno objasniti, nego samo osjetiti u dubini duše, u snovima i vizijama ili joj se u vjeri približiti."
Čvrsto sam uvjeren da su potreba za ljubavlju, za dobrotom, za ljepotom, za pravdom, za humanošću i harmonijom, duboko ugrađeni u čovjekovu dušu, u bit čovjeka, odnosno da upravo ta duhovna komponenta čovjeka čini Božjim stvorom.
Dakle, duhovnost ne samo da čovjeka čini čovjekom, nego je i dokaz o postojanju Boga. Ta duhovna strana čovjeka za mene je glavni i najvrjedniji dokaz postojanja Boga kao mistične pojave.
Dakle, Bog je mističan i zato se može spoznati samo na mističan način.
Držao sam se cijeli život postulata kojemu je bit izrazio Sveti Pavao:
"Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo." (Rim 12,21).
Mislim da sam se i onda kada nisam bio vjernik, dosljedno držao Isusova načela: "Ljubite neprijatelje svoje, dobro činite onima koji vas mrze, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju."
I onda kada sam bio ateist držao sam se temelja kršćanske etike koja zahtijeva ne samo ljubav prema drugome čovjeku, bez obzira kakav on bio, ne samo ne činjenje zla nego i činjenje dobra i prema onima koji su zli.
Mogu sada u poznim godinama reći da sam bio sretan ne samo zbog kršćanskog morala nego jer sam nastojao djelovati na osnovi čvrstih moralnih kriterija, jer sam se držao mudrosti koju je izrekao Sokrat, odnosno moralnih postulata koje je formulirao Immanuel Kant.
Sokrat je rekao: "Bolje je trpjeti zlo nego činiti zlo." Bit kršćanskog mišljenja lijepo je izrazio i Immanuel Kant: "Ne čini drugome ono što ne želiš da se čini tebi.", odnosno "Djeluj na takav način da maksima tvojega djelovanja može postati opći zakon za sva umna bića."
Međutim, često sam bio nezadovoljan jer nisam imao dovoljno snage i hrabrosti boriti se za pravdu, a protiv nepravde. Čovjek ne može biti sretan ako nema pravde, ako vlada nepravda. Čak se može reći, parafrazirajući velikoga filozofa Kanta: "Ako propadne pravda, ljudski život na zemlji gubi smisao."
Kao i svi vjernici, dakle ljudi koji se ne mire s besmislom života, želio sam vjerovati da je čovjekova duša besmrtna i neuništiva, smatrao sam svojom ljudskom obvezom da se u ovom kratkom prolaznom životu pokušam što više približiti Isusu.
Dokle sam u svojem putu stigao, koje sam dvojbe i kušnje morao rješavati, kakva su moja iskustva, što mogu poručiti drugima koji su krenuli na dugu plovidbu, pokušao sam svjedočiti u ovoj knjizi.
Spoznao sam ljubav, spoznao sam nadu, spoznao sam smisao života, barem sam uvjeren da to nije iluzija nego da je to istina, ali ponekad se i dalje javljaju sumnje i kušnje, još uvijek ponekad u mojoj vjeri otkrivam i debele naslage nevjere.
Kada danas konstatiram da sam vjernik, to ne znači mnogo, jer ima vrlo različitih vjernika. Ima vjernika jake vjere i vjernika slabe vjere, ima iskrenih i lažnih vjernika. Ima formalnih vjernika i vjernika iz interesa, ali i vjernika iz straha. Postoje vjernici hedonisti koji se ne mogu pomiriti da život kao epikurejski vrt prestaje smrću i koji vjeruju u raj kao nastavak hedonističkog života.
Većina vjernika su formalni vjernici, vjernici koji su postali to odgojem, tradicijom, koji vjeru prihvaćaju kao način života, kao oblik izražavanja svojeg osobnog i nacionalnog identiteta, kao oslonac u svijetu bez putokaza.
Malo je vjernika koji su prošli od početka svoj put, koji su i srcem i umom spoznali u potpunosti Boga.
Posebno imam averziju prema lažnim vjernicima, lažnim obraćenicima, oni koji su preko noći od komunista postali veliki vjernici i od Jugoslavena veliki Hrvati, koji su to učinili '90-ih godina, kada je bilo u interesu karijere postati vjernik i veliki Hrvat.
Upravo zbog takvih iako je moj proces obraćenja bio daleko odmakao već '90-ih godina, ja o tome nisam htio javno govoriti kako me ne bi svrstali u lažne konvertite koji su postali veliki Hrvati i veliki vjernici zbog karijerističkih pobuda, zbog političke karijere.
Smatrao sam od uvijek bez obzira na kojem stupnju razvoja je bila moja vjera da je bit vjere u načinu života, da je bit vjere u nastojanju da se na djelu slijedi Isus Krist, a ne samo u pridržavanju crkvenih obreda i prakticiranju vjere.
Često sam se u svojem Dnevniku vraćao na razmišljanje o svojem životnom putu. Bio sam uvjeren da imam, kao i svaki čovjek, određen svoj životni put, ali nisam nikad bio siguran hoću li uspjeti prijeći taj put. Shvatio sam da je jedan od ciljeva mojega života pisati ovo što pišem. Bio sam svjestan da moram napisati ovu knjigu koja je sada pred vama, dragi čitatelji. Ali ne samo napisati knjigu nego svjedočiti i javno djelovati kako bi što više ljudi upoznao sa svojim putem
Ovih nekoliko uvodnih napomena bilo je potrebno, da bi čitatelj lakše pratio moju ispovijed i moj životni put od ateista do vjernika i od komunista do hrvatskog nacionaliste.


Image and video hosting by TinyPic

3. PET RAZDOBLJA MOGA ŽIVOTA

Paralelno s mojim političkim preobražajem od komunista u hrvatskog nacionalistu, teklo je još dublje, duhovno i religijsko obraćenje, od ateista do vjernika.
Žudio sam što neposrednije doživjeti i spoznati Isusa kao savršenog Boga i savršenog čovjeka, ali u tome nisam uspio. Mogao sam ga spoznati samo posredno.
Proučavajući povijest i mistične događaje uvjerio sam se da to nije uspjelo ni jednom čovjeku jer se Bog ne može spoznati neposredno. Možda bi se moglo povjerovati da su veliki mistici, sveci u mističnim ekstazama i božjim objavama uspjeli neposredno spoznati Boga i s njim komunicirati.
Kako nisam ni mistik, a još manje svetac, mogao sam do spoznaje Isusa i do ostvarivanja barem djelomične žudnje za Bogom doći posrednim putem. Ja sam taj put nastojao što iskrenije i vjernije opisati kao proces moga obraćenja.
Na taj put "nagnala" me moja duša kojoj je bila potrebna vjera da bi mogla disati i živjeti. "Nagnala" me moja potreba da pronađem smisao života, da otkrijem zašto živim, odakle dolazim i kamo idem. "Nagnala" me neutaživa znatiželja da otkrijem tajnu svijeta, da pokušam što dublje proniknuti u nevidljivo, mistično i božansko.
Iz svega što sam proživio proizlazi zaključak da nisam mogao postati vjernik, da nisam mogao pronaći odgovore na VELIKA pitanja, bez dubokog poniranja u vlastiti život, bez nastojanja da za sebe pokušam pronaći odgovore na velika pitanja svoga života i svog odnosa prema svijetu drugim ljudima, sebi, smrti i Bogu, odnosno bez spremnosti da samoga sebe suočim sa istinom o sebi ma kako ona gorka bila, odnosno bez spremnosti na veliko pokajanje i radikalno mijenjanje svoga života.
Slobodno sam tragao za odgovorima na velika pitanja, a vjerovatno ću tragati do kraja života za riječima i pojmovima kojim bi mogao drugim ljudima opisati svoje doživljaje i svoje spoznaje o mojim mističnim iskustvima.
Onog momenta kada sam spoznao da ipak Isus nije moja uobrazilja i fikcija, nego da je istinska realnost, da Isus nije moje subjektivno stanje i proizvod žudnje moga razuma i cijelog bića nego da Isus i vjera stvarno egzistiraju, onda sam bio siguran da ovaj puta nisam zalutao i da nisam krenuo za lažnim idealima.
Pravi Isus je onaj Isus kojeg čovjek otkrije i spozna mističnim otkrivenjem, u kojeg čovjek povjeruje na bazi božje objave istine. Tko ne priznaje otkrivenje taj ne priznaje religiju, taj je nesposoban za vjeru, za spoznaju Isusa.
Otkrivenje nije istina utvrđena dogmom i nametnuta autoritetom. Zato sam i ja otkrivenje doživio subjektivno u svojoj duši koje je moj razum ne samo prihvatio, nego i osmislio.
Isusu nisu potrebne ljudske patnje, žrtve i stradanja ljudi, njemu ne trebaju sužnji koji će ga iz straha slijediti. Isus žudi za slobodnim čovjekom čije je srce puno ljubavi i koje uzvraća Isusu ljubavlju svojom slobodnom odlukom.
Zato kada sam se u životu uspijevao približiti Isusu, pokušati ga slijediti ne samo po onom što je govorio, nego i kako je živio, bio sam sretan, pun osjećaja, ljubavi i radosti. Kada sam se udaljavao od Isusa osjećao sam strah, nemir, neslobodu i nesreću. Bio sam prazan i jadan.
To je razlog zašto stalno ponavljam da su istinski vjernici sretni ljudi.
Ne znam koliko mi je još ostalo od života, ali nastojat ću živjeti na takav način kako preporučujem da žive čitatelji, ako su vjernici. Dakle nije dovoljno samo razlikovati dobro i zlo, nego je potrebno činiti dobro čak i onda kada si svjestan da ćeš osobno loše proći što se boriš za istinu, dobro i ljubav.
Moja religioznost i u vrijeme nevjerovanja u Boga nije bila upitna. Uvijek sam vjerovao da postoji neki vrhunski razlog koji stvara i održava red u svemiru. Mislio sam da je to neka mistična sila koja svakom biću daje oblik i snagu, koja kaosu daje smisao. Isto tako uvijek sam vjerovao u prevlast duha nad materijom, u postojanje ljudske duše. U to vrijeme za mene je moj bog bila moja savjest, koja mi je nalagala što uraditi ili ne uraditi, koja mi je određivala što je dobro, a što zlo. Međutim često puta, iako sam znao što je dobro, nisam imao dovoljno snage da i činim dobro.
U vrijeme moje religioznosti bez vjere, posebno bez vjere u Isusa, nije u meni bilo topline ljubavi i emocija.
Emociju topline i ljubav spoznao sam postajući vjernik, spoznavši Isusa. Tada sam shvatio da kršćanstvo nudi toplinu, blagost, ljubav, spokojnost, mir i zadovoljstvo. U ovoj knjizi nastojao sam pokazati kako mi je mistično svjetlo, s kojim sam spoznao Isusa, zarobilo moje ljudsko srce i napunilo ga emocijom.
Zato mi se jako svidjela izjava kardinala Newmana: "Lead, kindly light, lead on" (Vodi me, blaga svjetlosti, vodi me naprijed).
U mojem životu nije nikada bilo velikih strasti niti velikih ekstrema. Zato je moj životni put specifičan i bez spektakla. Iako se moj život bitno mijenjao, iako sam u različitom razdoblju života o istim stvarima mislio vrlo različito.
Ustvari moj život se može podijeliti u pet razdoblja:
1. Djetinjstvo - život u tradicionalnoj, kršćanskoj, hrvatskoj obitelji. Katolička vjera u mojoj obitelji bila je način života, tradicija i pretpostavka obiteljskog zajedništva. Pridržavanje Deset zapovijedi Božjih i katoličkog morala bilo je dogma o kojoj se ne raspravlja, po kojoj se živi. Domoljublje - hrvatstvo, kao bitan dio identiteta moje obitelji i svih članova moje obitelji bilo je neupitno, ali bez mržnje prema bilo kome drugome.
2. Zatim nastupa razdoblje pobune protiv Boga, vrijeme ateizma i uvjerenja kako je moguće izgraditi socijalistički raj na zemlji i kako je u izgradnji socijalističkog raja vjera u Boga velika smetnja i prepreka. Mislim da sam u ovoj knjizi uspio opisati kako je bila moguća takva velika zabluda.
3. Zatim nastupa najdulje razdoblje mojega života, razdoblje borbe vjere i nevjere. Postepeno rušenje ateističkog svjetonazora i postepeno prihvaćanje vjere i srcem i umom. Uporedo ide i proces ne samo napuštanja vjere u komunizam, nego i proces u kojem postajem antikomunist, u kojem smatram da sam dužan raskrinkati prevaru komunizma.
4. Zatim nastupa razdoblje u kojem je pobijedila vjera, u kojem su postepeno nestajale kušnje i sumnje, ali to još nije razdoblje kada sam postao u potpunosti vjernik Katoličke crkve. U tom razdoblju smatrao sam da mi posredovanje Crkve nije potrebno, da mogu sam uspostaviti svoj odnos s Bogom. To je već i vrijeme moga javnog obračuna s komunizmom kao sotonskom i zločinačkom idejom i praksom.
5. Na kraju nastupa posljednje razdoblje u kojem postajem vjernik Katoličke crkve. Taj moj proces obraćenja bio je specifičan jer sam i za vrijeme ateizma živio ustvari na kršćanski način, pridržavao se Deset zapovijedi Božjih. Tada ne samo da nisam bio progonitelj vjere, nego sam smatrao korisnim za čovjeka i čovječanstvo, čak nužnim, postojanje vjere.
Zbog svega toga moje ponašanje nakon obraćenja nije se radikalno mijenjalo.
Isto tako kako sam se cijelog života, u svim razdobljima svoga života i različitim uvjetima borio za hrvatstvo, za obranu hrvatskog nacionalnog identiteta i slobode i ravnopravnosti hrvatskog naroda, za pravo na samostalnu državu, također se moje ponašanje nije spektakularno promijenilo kada sam postao antikomunist.

- 13:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.08.2008.

HOLLY COW!

Kravo luda, sve se mijenja
šta će nama izmirenja
Ako nije vime vruće
sve je – nemoguće

Promijenila riba more
rob čuvara, zvijerka gore
kožu zmija, duga boje
a ti samo tjeraš svoje
I zavede me u bespuće
živjeti je nemoguće,
nemoguće znaj!


Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Jedna trećina Baranje je Kopački rit, druga je Todorićeva, a ostalo su male oranice koje ga strašno nerviraju jer znače nekonkurentnost hrvatske poljoprivrede

Dok je do­lje, na ba­ranj­skoj ze­mlji, kao da ni ne na­la­zi ma­ne. Nje­go­vi su lju­di ta­da, sva­ki u svo­joj ­branši, je­dna­ki izu­mi­te­lji­ma Su­ma­me­da. Ja­bu­ke su mu po­put dje­vo­ja­ka. Hra­nu za kra­ve pre­bi­re po pr­sti­ma to­li­ko za­do­volj­no da se či­ni ka­ko bi je i sam kušao. Bi­ka bi lju­bio me­đu ro­go­ve. Gle­dao bi sa­ti­ma, za­lju­blje­no, u ve­li­ke ko­ta­če sve­mir­skog stro­ja što pla­zi po nji­vi, je­dnoj iz nje­go­va ne­pre­gle­dnog car­stva, ko­je po­zna­je u sto­pu.

Kad se pak po­di­gne he­li­ko­pte­rom nad to svo­je ima­nje, ne že­li vi­dje­ti dvi­je stva­ri. Ne­vi­đe­no ga ži­vi­ci­ra­ju ma­le ora­ni­ce. I, dru­go, ne mo­že po­dni­je­ti ru­pe po svo­jim usje­vi­ma.

Ma­le pri­va­tne par­ce­le za Ivi­cu To­do­ri­ća dru­go su ime za ne­kon­ku­ren­tnost hr­vat­ske po­ljo­pri­vre­dne pro­i­zvo­dnje. Ru­pe ko­je vi­di sa­mo iz zra­ka, ­znak su da tu­da još ni­je prošla naj­mo­der­ni­ja me­ha­ni­za­ci­ja: ­opet, da­kle, ne­kon­ku­ren­tnost. I je­dnom i dru­gom on je odlu­čio sta­ti na ­kraj.

Infrastruktura luksuza

- Ra­vnam Ba­ra­nju - re­kao mi je na­kon što me broj­ka­ma, slo­vi­ma, svo­jim sta­vom i pri­zo­ri­ma pri­li­čno uvje­rio da ne go­vo­ri be­zve­ze. Ni­je mi se vr­tje­lo od vo­žnje he­li­ko­pte­rom kao što sam se u po­če­tku pri­bo­ja­vao, ne­go od tih sil­nih mi­li­ju­na za ko­je se To­do­rić za­du­žio s am­bi­ci­jom da bu­de naj­ja­či u re­gi­ji.

Po­le­tje­li smo u 8.30 sa­ti s Agro­ko­ro­va he­li­dro­ma ko­ji se na­la­zi u kru­gu tvor­ni­ce Zvi­je­zda, u za­gre­ba­čkoj in­du­strij­skoj zo­ni Ži­tnjak. Udo­bna le­tje­li­ca sa šest mje­sta, cr­ve­ni ­objekt za­vi­sti, To­do­ri­ću, ­odmah je re­kao, ne pred­sta­vlja lu­ksuz ne­go nu­žno po­ma­ga­lo.

- Stal­no sam u nje­mu. Dru­kči­je ne bih sti­gao. Naše su po­tre­be za br­zim po­slo­vnim le­to­vi­ma pu­no ve­će od ono­ga što uspi­je­mo oba­vi­ti ­ovim he­li­ko­pte­rom - go­vo­ri To­do­rić ne­ra­zme­tlji­vo.

Ja­sno mu je da bi mno­gi htje­li i tu nje­go­vu le­tje­li­cu, i pri­va­tnu pla­žu, i dvo­rac pod Slje­me­nom, ali vje­ru­je da bi ri­je­tki za to po­dni­je­li ri­zi­ke i pri­hva­ti­li to­li­ku po­sve­će­nost po­slu.

- Ja ne pa­tim od lu­ksu­za. Ni­ti sti­gnem uži­va­ti u nje­mu. Ali, ­imam bo­ga­te i utje­caj­ne pri­ja­te­lje ko­ji me pri­ma­ju u svo­jim do­mo­vi­ma. Ako me ne­tko ugo­sti u dvor­cu u Fran­cu­skoj, pa ­gdje bih ja nje­mu u Hr­vat­skoj uz­vra­tio? Mo­ram ima­ti in­fra­stru­ktu­ru - ­objašnja­vao je, go­to­vo kao da se ispri­ča­va.

To­do­ri­ću je, re­ci­mo, uo­bi­ča­je­no otpu­to­va­ti na ve­če­ru u Sal­zburg i ta­mo se na­ći s ne­ko­li­ko naj­bo­ga­ti­jih lju­di iz Eu­ro­pe. Kon­ta­kte ko­ji ne uspi­je­va­ju pre­mi­je­ri­ma, nje­mu je je­dno­sta­vno ostva­ri­ti. Dolaze mu, ovdje u Hrvatsku, direktori svjetskih banaka, predsjednici financijskih institucija, čak i utjecajni političari, iz Švicarske, Francuske, Njemačke, Austrije, Rusije... Ostao je diskretan o imenima svojih uzvanika, a za najpoznatijeg među njima, o kojem nam je ipak slikovito pripovijedao, naknadno je molio da ga ne spominjemo. U biznisu je to valjda tako. Političari se javno hvale poznanstvima, poduzetnici nerado.

Image and video hosting by TinyPic

Sat zemljopisa

Dok priča o stranim prijateljima, ne gu­bi kon­cen­tra­ci­ju na ru­tu. Kao da mu je u gla­vu ugra­đen ka­kav na­vi­ga­cij­ski su­stav, on pi­lo­tu u ka­bi­nu ne­pre­sta­no di­ri­gi­ra ­smjer.

- Ne tu, skre­nut ćeš ­ovdje, iza ­ovih si­lo­sa. Daj se ude­sno...- vo­di nas To­do­rić prav­cem ko­ji je oči­to upo­znao kao ne­tko put od po­sla do sta­na. Uo­sta­lom, nje­mu je to sa­mo dio pu­ta do po­sla i na­trag. Ka­že da bi nad sva­kim kra­jem mo­gao odr­ža­ti sat ze­mljo­pi­sa. Po­u­zda­no, on po­zna­je i za­dnju sto­pu Ba­ra­nje. Ka­ko i ne bi, kad su mr­lje ko­je na kar­ti Ba­ra­nje ozna­ču­ju nje­go­va ima­nja ve­li­ka ot­pri­li­ke kao Ko­pa­čki rit, ko­ji za­u­zi­ma tre­ći­nu ­površine te re­gi­je. Da­kle, dru­ga tre­ći­na je To­do­ri­će­va, osta­lo su one ma­le nji­ve ko­je ga ner­vi­ra­ju. Do­mo­ći će se i ­njih, sva je pri­li­ka.

- Vi­di­te ovo do­lje, to je naše. To smo sa­da ku­pi­li... Po­gle­daj­te, ovi si­lo­si do­lje, to je ­isto naše. To će­mo sve srušiti pa ispo­če­tka... Vi­di­te ono bi­je­lo. To je naša far­ma - upa­dao je To­do­rić iz mi­nu­te u mi­nu­tu, to­li­ko da smo se bi­li za­bri­nu­li kad je u je­dnoj fa­zi le­ta prošlo više od de­set ki­lo­me­ta­ra te­ri­to­ri­ja bez Agro­ko­ro­va po­sje­da. Do­duše, mo­žda je sa­mo za­bo­ra­vio po­ka­za­ti.

Na pu­tu s To­do­ri­ćem vi­dje­li smo sve­ga: od lu­ka, di­nja i pa­pri­ka, pre­ko stro­je­va ka­kvih još ni­je bi­lo na hr­vat­skim ora­ni­ca­ma, cr­ve­nih i ma­nje cr­ve­nih ja­bu­ka, ra­zli­či­tih ži­vo­ti­nja i čo­ko­ta vi­no­ve lo­ze, no ono što je To­do­rić za­pra­vo ­htio naj­više po­ka­za­ti ­jest pro­bu­đe­ni ba­ranj­ski po­ljo­pri­vre­dni gi­gant Be­lje u ko­ji je Agro­kor, ­otkad ga je pre­u­zeo pri­je tri go­di­ne, ulo­žio mi­li­jar­du i če­ti­ri sto­ti­ne mi­li­ju­na ku­na.

Da bu­dem ­iskren, do sa­da ni­sam vo­dio ra­ču­na o to­me da po­sto­je pa­me­tne i glu­pe kra­ve. Ne na­ra­vno po to­me ka­ko ra­zmišlja­ju, ne­go ko­li­ko se na­pre­dno s nji­ma po­stu­pa. Ako imaš kra­vu i že­liš do­bi­ti naj­više od nje i bi­ti - man­tram već za­je­dno sa svo­jim do­ma­ći­nom - kon-ku-ren-tan, i te ka­ko ćeš vo­di­ti ra­ču­na o to­me. Jer “pa­me­tna” te kra­va košta i dvo­stru­ko ma­nje od “glu­pe”. O če­mu se ra­di?

Image and video hosting by TinyPic

Krave na madracima

Na far­mu mu­znih kra­va To­po­lik ko­ja je dio Be­lja To­do­rić je na­ro­či­to po­no­san. Tu su kra­ve ra­ni­je li­je­no da­va­le je­dva če­ti­ri ti­su­će li­ta­ra na go­di­nu, sad su već na ­osam i ne­ma šan­se da se uz ova­kvog vla­sni­ka na to­me za­u­sta­ve.

­Ovdje s kra­va­ma ne ra­de lju­di, ne­go ro­bo­ti. Na obli­žnjoj, “glu­pljoj” far­mi, 48 lju­di za­po­sle­no je na ek­splo­a­ta­ci­ji 850 kra­va. Tu će ih bi­ti do­volj­no osme­ro na 500 ži­vo­ti­nja. I sve­je­dno će da­va­ti dvo­stru­ko više mli­je­ka. Ko­ja je to ušte­da!

Go­spo­đe kra­ve sti­gle su iz ino­zem­stva. Sve do je­dne su Šve­đan­ke. Ku­pu­ju se po­put sli­ka, na po­se­bnim au­kci­ja­ma, je­dna po je­dna. U To­po­li­ku se o nji­ma go­vo­ri kao o ljud­skim bi­ći­ma. Spa­va­ju na ma­dra­ci­ma i pra­te ih sen­zo­ri. Ne mu­zu se u una­pri­jed odre­đe­nim ter­mi­ni­ma, ne­go kad ko­mpju­tor oci­je­ni da je vri­je­me. Še­ta­ju do pre­pre­ke, a kad do nje do­đu, sen­zor sni­ma si­tu­a­ci­ju i pro­cje­nju­je: ho­će li joj otvo­ri­ti vra­ta pre­ma je­di­ni­ci za mu­žnju ili će je vra­ti­ti oda­kle je došla. Ili će mo­žda, uo­či li da je bo­le­žlji­va, upu­ti­ti u or­di­na­ci­ju, ­gdje će se za ko­ji tre­nu­tak stvo­ri­ti de­žur­ni ve­te­ri­nar.

Mli­je­ko i vo­da ni­su, me­đu­tim, je­di­ne te­ku­ći­ne ko­je u To­do­ri­će­vu kon­cer­nu te­ku u po­to­ci­ma.

Ne­da­le­ko od To­po­li­ka, na ju­žnim pa­di­na­ma Ba­no­vog br­da, sli­je­će se u nje­go­ve vi­no­gra­de. Agro­ko­ro­vih vi­na još ne­ma u kar­ta­ma naj­fi­ni­jih re­sto­ra­na, ili ih ba­rem ni­smo pri­mi­je­ti­li, no To­do­rić s ti­me ne­ma pro­blem. Uvje­ren je da je to sa­mo pi­ta­nje vre­me­na.

- Za dvi­je-tri go­di­ne u re­du će se če­ka­ti da se do­đe u naše vi­no­gra­de - uvje­ra­va me vla­snik ko­ji o kra­va­ma, svi­nja­ma, lu­ku, vi­ni­ma i tra­kto­ri­ma go­vo­ri s po­dje­dna­kom ­strašću, upu­će­nošću i uzbu­đe­njem.

Posao s lukom

Dok to na­ja­vlju­je, zvu­či kao čo­vjek ko­ji je upra­vo kre­nuo u vi­nar­ski bi­znis i tek se mo­ra do­če­pa­ti pr­vo­ga tr­žišnog udje­la. No, tko bi re­kao, To­do­rić već sa­da ima 1111 he­kta­ra vi­no­gra­da - u Ba­ra­nji, ­Istri i Ja­ski - što ne go­vo­ri pu­no dok se ne uspo­re­di sa 16.000 he­kta­ra ko­li­ko ih je uku­pno obra­đe­no u ci­je­loj Hr­vat­skoj. Još je­dno­sta­vni­je je ova­ko: od 100 mi­li­ju­na li­ta­ra vi­na što ih se go­dišnje le­gal­no pro­i­zve­de u ze­mlji, To­do­ri­će­vih je 15 mi­li­ju­na. Ne pa­da mu, na­ra­vno, na pa­met za­u­sta­vi­ti se na tih “mi­zer­nih” 15 po­sto.

Na­sta­vlja­mo isto­čno, uz gra­ni­cu sa Sr­bi­jom i sli­je­će­mo ­usred na­sa­da po­kraj Li­pov­ca. ­Ovdje je To­do­rić po­sa­dio luk. Dvi­je su mu ci­fre su­ge­ri­ra­le da će to bi­ti do­bar bi­znis. Pr­vo, Hr­vat­ska je do­ne­da­vno uvo­zi­la 80 po­sto lu­ka, pre­te­žno iz Ni­zo­zem­ske. A dru­go, sva­ki sta­no­vnik go­dišnje po­je­de 11 ki­lo­gra­ma lu­ka. Za­sad je za­sa­đe­no 120 he­kta­ra i na sva­kom se izva­di po 60 to­na lu­ka. Ali, to ne­će bi­ti do­volj­no jer je To­do­rić eki­pi iz Li­pov­ca lje­stve po­sta­vio nešto više. Ako sa­da uvo­zi­mo 65 po­sto lu­ka, re­kao im je, za naj­više če­ti­ri go­di­ne izvo­zit će­mo viško­ve.

Fi­lo­zo­fi­ja je, da­kle, svu­gdje je­dna­ka. Ši­re­nje, šire­nje i šire­nje. Ni iz he­li­ko­pte­ra ni­smo mo­gli vi­dje­ti oda­kle To­do­ri­ću to­li­ko sna­ge za in­ve­sti­ci­je. Tko ga pra­ti? Ka­ko to da su mu ban­ke spre­mne da­va­ti to­li­ke kre­di­te? Pla­ća li re­do­vi­to do­ba­vlja­če i ko­o­pe­ran­te? Ono što smo, me­đu­tim, uspje­li za­pa­zi­ti ­jest da je to fa­na­ti­čan po­du­ze­tnik, da ne do­la­zi sa­mo pre­gle­da­ti iz­vješća o po­slo­va­nju i po­smje­nji­va­ti upra­ve, da bi naj­ra­di­je ­znao ime sva­kog ­svog ra­dni­ka, ali to više ne mo­že jer ih ima 34.000 u ­svim dr­ža­va­ma u ko­ji­ma po­slu­je. Ni­je­dan od se­dam­de­se­tak lju­di ko­ji su nas pu­tem do­če­ka­li ni­je se za­bu­nio: svi su ga oslo­vlja­va­li s “Pred­sje­dni­če”. To­do­rić je pred­sje­dnik ­svog kon­cer­na. No, za više od 2000 Ba­ra­nja­ca ko­ji ra­de u Be­lju on je i više od pred­sje­dni­ka kom­pa­ni­je.

Ivi­ca To­do­rić uvje­ren je da baš on po­kre­će Hr­vat­sku. I to je ­htio po­ka­za­ti u sva­kom po­go­nu u ko­ji nas je ­uveo. Oda­brao je baš one u ko­ji­ma se upra­vo gra­di ili su in­ve­sti­ci­je ne­tom bi­le ­dovršene. A zašto treba baš toliko ulagati? Zato što u svakoj industriji kojom se bavi Todorić želi nešto poput ovoga: svinja se prije tovila 120 dana da bi došla do težine za klanje, sad joj je dovoljno 90 dana. Bez ulaganja u tehnologiju, ne bi bilo te uštede.

Kad smo kod svinja, trebalo je obići i naj­ve­ćeg pro­i­zvo­đa­ča su­ho­me­sna­tih pro­i­zvo­da, kom­bi­nat Vr­bo­vec, u bli­zi­ni Za­gre­ba. To je Todorić osta­vio za po­vra­tak, u pre­dve­če­rje. Io­na­ko ta tvor­ni­ca ra­di 24 sa­ta.

Beauty salon Vrbovec

­Ovdje se po­našaju kao da se ula­zi u ­beauty sa­lon. La­ko za ka­pi­ce, pa­pu­či­ce i de­zin­fi­ci­ra­nje ru­ku na ula­sku u tvor­ni­čki po­gon. No, tu se i stro­je­vi­ma te­pa kao da su iz ko­zme­ti­čke in­du­stri­je. Sto­jim ­pred ne­kom ogro­mnom maš­inom ko­ja izgle­da kao pre­di­men­zi­o­ni­ra­ni apa­rat za mlje­ve­nje me­sa. E, ni­je. To je nešto fi­ni­je: ­stroj za ma­sa­žu me­sa! Tu uba­ce me­so pa se ono pre­vr­će i stišće dok sa­svim ne ­omekša da se od nje­ga mo­gu mu­ti­ti fi­ne šun­ki­ce, mor­ta­de­le i sa­la­me. On­da, tu ­odmah iza ­ugla je ku­pa­o­ni­ca. Ni­je za lju­de, ne­go za sa­la­me. Tu se, mo­lim li­je­po, tušira­ju mor­ta­de­le.

U PIK Vr­bo­vec Todorić je do sada uložio 600 milijuna kuna. Sva­kog da­na u tvornicu uđe če­ti­ri ti­su­će svinj­skih po­lo­vi­ca, a iza­đe izme­đu 200 i 250 to­na me­sa i ra­znih ko­ba­si­ca i sa­la­ma.

Mor­ta­de­la je je­dna od naj­po­pu­lar­ni­jih. ­Pred na­ma se bez ne­la­go­de tušira­lo oko 3600 ki­lo­gra­ma mor­ta­de­le, no to je ma­nji dio od 12 to­na što ih sva­ko­dne­vno iza­đe iz po­go­na u pro­da­ju. To je za 120.000 lju­di, da do­bi­ju svo­jih “de­set de­ka” mor­ta­de­le sva­ko ju­tro. Ali to se To­do­ri­ću ni­ka­ko ne či­ni do­volj­nom ko­li­či­nom. Za kon­ku­re­tnost, ka­že, tre­ba više.

Image and video hosting by TinyPic

Posjed poput aerodroma

Za­to je on odlu­čio u na­stav­ku ­ovog “sta­rog” po­go­na sa­gra­di­ti još dva i pol pu­ta to­li­ki. I već je pri kra­ju gra­dnje. Ta­ko PIK Vr­bo­vec sa­da izgle­da kao oma­nji ­grad, ho­dni­ci širi­ne i du­lji­ne Stra­du­na, po stro­po­vi­ma tra­ke ko­je pre­vo­ze si­ro­vi­ne s to­čke na to­čku, ­opet pre­ma ono­me što im ka­že ko­mpju­tor, sa­le za re­za­nje me­sa ve­li­ke kao kon­cer­tne dvo­ra­ne, a To­do­rić sre­tan kao ma­lo di­je­te.

Za ­kraj pu­ta oda­brao je ­Obrešku, bri­jeg u bli­zi­ni Za­gre­ba, na ko­je­mu ra­stu ja­bu­ke. Iz zra­ka taj po­sjed izgle­da ve­ći od za­gre­ba­čkog ae­ro­dro­ma. Ali to ni­je sve.

- I ovo ­ovdje je naše. Tu će­mo sa­di­ti još ja­bu­ka - ne pre­sta­je To­do­rić, nu­de­ći i za to lo­gi­čnu ma­te­ma­ti­ku. Hr­va­ti troše 60.000 to­na ja­bu­ka, a pro­i­zvo­de če­tr­de­set.

- Mi već sa­da pro­i­zvo­di­mo po­la hr­vat­skih ja­bu­ka, a za tri go­di­ne ne­će­mo više uvo­zi­ti ni­je­dnu - sve­ča­no je obja­vio.

Pri­je ne­ko­li­ko tje­da­na, dok se vo­zio pre­ma Za­gre­bu, vi­dio je da se naj­go­ri obla­ci vu­ku baš na stra­nu vo­ćnja­ka ­Obreška. Bi­la je već go­to­vo noć. Što je na­pra­vio? Na­zvao je por­ti­ra vo­ćnja­ka da ga pi­ta je li tu­ča i ho­će li na­stra­da­ti ja­bu­ke.

Ne ­znam je li ta nje­go­va po­sve­će­nost je­di­ni ra­zlog što To­do­rić već da­nas ima dva po­sto hr­vat­sko­ga po­ljo­pri­vre­dnog ze­mljišta, de­vet po­sto pro­i­zvo­dnje, naj­bo­lju vo­du, naj­bo­lje brašno, naj­bo­lji sir za ma­za­nje i tko zna što još. Ono što ­znam je da se ne na­mje­ra­va za­u­sta­vi­ti.

Image and video hosting by TinyPic

O kravama se brinu roboti, odnosno senzori koji procjenjuju treba li krava na mužnju ili kojim slučajem veterinaru

Image and video hosting by TinyPic

U Topoliku se o kravama govori kao o ljudskim bićima. Spavaju na madracima i prate ih senzori

- 15:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Stihovi radosne slobode sadizma

Image and video hosting by TinyPic

Piše: Slavoj Žižek


Karadžićeve pjesme, kao i Miloševićeva politika, imale su snagu stvarati privid rušenja svih skrupula, čineći zlo nekažnjivim, pa i poželjnim.

Radovan Karadžić, vođa bosanskih Srba odgovoran za stravično etničko čišćenje u postjugoslavenskom ratu, napokon je uhićen. Sada je vrijeme da s male distance promotrimo i drugu stranu njegove ličnosti: ovaj psihijatar po profesiji nije samo okrutni politički i vojni vođa nego i pjesnik. Njegovu poeziju ne smijemo odbaciti kao besmisleno lupetanje - ona zaslužuje pomno čitanje jer se u njoj krije ključ etničkog čišćenja i toga kako ono funkcionira. Evo nekoliko stihova iz pjesme bez naslova koja je posvećena Izetu Sarajliću:

Obratite se na moju novu veru, ljudi
Nudim vam što vam niko dosad nije,
Nudim vam surovost i vino
Onog ko nema hleba hraniće svetlo mojeg sunca

Narode, ništa nije zabranjeno u mojoj veri
Ima ljubavi i pića
I gledanja u sunce dokle vam se prohte
jer ovo vam božanstvo ništa ne brani

O poslušajte moj poziv braćo narode ljudi.


Ovi stihovi opisuju preciznu konstelaciju: brutalni i opsceni poziv da se ukinu sve zabrane i prepusti beskonačnoj destruktivnoj orgiji. Freudov termin za božanstvo koje “ništa ne brani” je superego, pojam ključan za razumijevanje toga kako se u današnjem etničkom nasilju ukidaju moralne zabrane.

Smiješ!

Ovdje se klišej prema kojem se u dubinskoj identifikaciji s etničkim obnavlja neki čvrsti sustav vrijednosti i vjere nasuprot zbunjujućoj nesigurnosti moderna svjetovnog globalnog društva okreće naglavačke: etnički fundamentalizam zapravo se temelji na tajnom, jedva skrivenom SMIJEŠ!

Paradoksalno je da današnje prividno hedonističko i permisivno postmoderno društvo preplavljuju pravila i zakoni koji navodno služe tome da nam bude bolje (restrikcije pušenja i jela, pravila protiv seksualnog napastovanja...) tako da nas referenca na neku strastvenu dubinsku etničku identifikaciju nipošto dodatno ne obuzdava, nego, naprotiv, djeluje kao poziv na oslobađanje - “Smiješ!” - smiješ povrijediti čvrsta pravila mirnog suživota u liberalnom tolerantnom drušvu, smiješ jesti i piti što god želiš, smiješ se odavati patrijarhalnim običajima koje politička korektnost zabranjuje, smiješ čak i mrziti, ratovati, ubijati i silovati...

Ako u potpunosti ne shvatimo taj izopačeni pseudooslobađajući učinak današnjeg nacionalizma, nećemo nikad uspjeti shvatiti njegovu temeljnu dinamiku.

Evo kako je Aleksandar Tijanić, vodeći srpski novinar koji je kratko vrijeme bio i Miloševićev ministar informiranja, opisao “čudnovatu simbiozu Miloševića i Srba”:

“Milošević Srbima uglavnom odgovara. U vrijeme njegove vladavine Srbi su ukinuli radno vrijeme. Nitko ništa ne radi. Dopustio je procvat crnog tržišta i šverca. Svatko se može pojaviti na državnoj televiziji i vrijeđati Blaira, Clintona ili bilo kojeg ‘svjetskog uglednika’... Osim toga, dao nam je pravo da nosimo oružje i probleme rješavamo oružjem. Dao nam je i pravo da se vozimo u ukradenim autima... Milošević je Srbima život promijenio u velike praznike i omogućio nam da se svi osjećamo kao na maturantskom izletu - što znači da ništa od toga što učiniš ne može biti kažnjivo.”

San o destruktivnoj orgiji

Odakle potječe ovaj san o destruktivnoj orgiji? Ovdje nas čeka neugodno iznenađenje: san o etničkom čišćenju formulirali su prije više desetljeća pjesnici. Hegel u “Fenomenologiji duha” spominje “tiho tkanje duha”: potajno djelovanje na promjeni ideoloških koordinata, uglavnom nevidljivo oku javnosti, koje odjednom eksplodira na opće zaprepaštenje. To se događalo u bivšoj Jugoslaviji sedamdesetih i osamdesetih godina, pa kad je krajem osamdesetih došlo do eksplozije, već je bilo prekasno, stari je ideološki konsenzus do kraja istrunuo i urušio se.

Jugoslavija je 70-ih i 80-ih bila nalik onom mačku u crtiću koji neprestano hoda iznad provalije - pada u ponor tek onda kad napokon pogleda dolje i postaje svjestan da nema tla pod nogama. Milošević nas je prvi prisilio da doista pogledamo u provaliju... Ako se rat uobičajeno definira kao “nastavak politike drugim sredstvima”, možemo reći kako je činjenica da je Karadžić pjesnik više od puke slučajnosti: etničko čišćenje u Bosni bilo je nastavak (jedne vrste) poezije drugim sredstvima.
Platonu se reputacija poljuljala kad je ustvrdio da pjesnike valja izbaciti iz grada - ali to je prilično razborit savjet ako je suditi po događajima u postjugoslavenskom razdoblju, gdje su opasni pjesnički snovi otvorili put za etničko čišćenje. Istina, Milošević je “manipulirao” nacionalističkim strastima - ali pjesnici su ga opskrbili materijalom koji je podložan manipulaciji. Upravo je s njima - iskrenim pjesnicima, a ne pokvarenim političarima - sve počelo kad su još sedamdesetih i osamdesetih posijali sjeme agresivnog nacionalizma ne samo u Srbiji nego i u drugim bivšim jugoslavenskim republikama. Umjesto industrijsko-vojnog kompleksa, u post-Jugoslaviji imamo poetsko-vojni kompleks koji personificiraju Radovan Karadžić i Ratko Mladić.

A da izbjegnemo zabludi da su poetsko-vojnički kompleksi isključivo balkanska specijalnost, moramo spomenuti bar Hasana Ngezea, Karadžića iz Ruande, koji je u svojem časopisu Kangura sustavno širio mržnju prema Tutsijima i pozivao na njihov genocid. I odviše je lako odbaciti Karadžića i društvo kao loše pjesnike: i drugi eksjugoslavenski narodi (pa i sama Srbija) imali su pjesnike i pisce koje se hvalilo kao “velikane” i “autentične”, a koji su također revno sudjelovali u nacionalističkim projektima. A što s Peterom Handkeom, klasikom suvremene europske književnosti, koji je demonstrativno došao na sprovod Slobodana Miloševića?

Pozivanje na uzvišeni cilj

Dominacija nasilja koje se opravdava vjerskim (ili etničkim) razlozima može se objasniti upravo činjenicom da živimo u vremenu koje sebe doživljava kao postideološko. Budući da veliki zajednički ciljevi više ne mogu poslužiti za mobilizaciju na masovno nasilje, to jest rat, budući da nas hegemonijska ideologija poziva da uživamo u životu i realiziramo sami sebe, većini je ljudi teško prevladati dubinsko gađenje nad mučenjem i ubijanjem drugih ljudskih bića. Ljudi su u velikoj većini spontano moralni: ubiti drugo ljudsko biće duboko je traumatično.

Zato, da bismo ih natjerali da ubijaju, potrebno se pozvati na tako uzvišeni cilj prema kojem će sitne pojedinačne brige oko ubijanja djelovati beznačajno. Vjera ili etnička pripadnost savršeno odgovaraju ovoj svrsi. Naravno da ima patoloških ateista koji će počiniti masovno ubojstvo iz čistog zadovoljstva, jer im se tako prohtije, ali to su ipak rijetke iznimke. Većina se mora anestezirati kako bi isključili elementarnu osjetljivost na patnje drugog čovjeka. Za to je potreban sveti cilj.

- 15:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 02.08.2008.

nepretenciozni prizori sreće

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Darko Desnica


Sjedim s Petrom pred B.P. - em, pijuckam machiato. Čavrljajući prelistavamo njegovu novu zbirku fotografija, Drugo nebo.
Dospjevši do prizora zelenkastog kamenja pod morskom površinom, primjećujem da mi se snimke podmorja sviđaju više od fotografija kupača.
«Budući da je omjer otprilike jedan prema pet,» kaže Petar, «ispada da ti se većina fotografija ne sviđa.»
«Tako se čini,» potvrđujem.
«Dobro,» kaže. «Idemo redom. Što misliš o ovome?»
Pokazuje mi djevojčicu u bijeloj majici s crvenim točkicama: plitko zaronivši, zažmirila je i desnom rukom začepila nos.
«Prizor iz obiteljskog albuma,» kažem. «Privatna uspomena».
«Dobro. A ovo?»
Noćna snimka muške glave koja pluta na vodi. Na licu, obraslom prosijedom bradom, nazire se suzdržani smješak, drago lice autora.
«Saint-Just,» kažem. «Dan poslije».
Zabrinuto me gleda, lista dalje.
«Nemoj mi reći da te ni ovo ne zanima?»
Ocrtava mi klasično građeno, golo žensko tijelo uronjeno u vodu.
Šutke promatram fotografiju, čudesnoblijedu svjetlost na ženskom bedru.
«Dakle?»
«More je hladno,» primjećujem. «Bradavice su joj ispupčene».
«Hm...»
Neodlučno lista dalje, zaustavlja se na snimci osamljenog ježa na oblom bijelom kamenju: «Ovo ti je, pretpostavljam, bliže...»
«Je,» kažem. «Pornografski detalj.»
«Jež...?»
«Da,» potvrđujem. «On nam objašnjava zašto se ženi na prethodnoj fotografiji ne vide stidne dlačice. Pri kupanju je izgubila pičku.»
«Ti si lud... A ovo
Na valovitoj pozadini koja izgleda kao sivosmeđe platno obasjano munjom, desno od središta, odrezana riblja glava s otvorenim okom.
«Vrlo zanimljivo,» kažem. «Demijurg-skeptik.»
«Kako to misliš?»
«To bi ja tebe trebao pitati».
Ignorirajući moju repliku, vraća se fotografiji morske površine, snimljene odozdo: bijeli svjetlosni pramenovi nalikuju oblacima, točkice zvijezdama.
«Astronaut gleda kroz prozor,» kažem. «Nedaleko odavde je Faëtonov utrenik, pomisli.»
«U redu,» zaključuje Petar. «Da vidimo. Rezultati psiho-testa Drugo nebo navode nas na zaključak da pacijent njeguje skladnu, ali paranoičnu sliku svijeta. Rezimirajmo:
Djeca ti dosađuju, čuvaj se: žene će ti raskrvariti kurac, muškarci skinuti glavu; svemir je mračna modra spilja, Bog je suzdržan
«Nezadovoljan dijagnozom,» odvraćam, «pacijent je odlučio potražiti drugo mišljenje. Proučivši nalaze, alternativni je kolegij ustvrdio da je njegova slika svijeta naivni, ali benigni kompromis između romantičnih aspiracija i realističnih očekivanja.
Rezimirajući, dobivamo:
Nemaš djecu, opusti se: žene ostaju vječno djevojčice, muškarcima je glava u oblacima; svemir je plavetnilo puno života, Bog je mrtav
«Teško se s rogatim bosti,» konstatira Petar, spremajući knjigu u torbu.

Nakon nekog vremena, pijuckajući bevandu, objašnjava mi kako su nastale njegove fotografije valova na Pelješcu.
«Na početku,» kaže, «postavio sam si neka ograničenja. Prvo sam odlučio raditi crnobijelo; zatim sam odredio da ću ispucati pedeset snimaka s istog mjesta; na kraju sam si zadao da ću valove pokušati «uhvatiti» točno u trenutku njihova udara u stijenu.»
«Teoretski,» kažem, «trebao si dobiti pedeset identičnih ili gotovo identičnih fotografija.»
«Tako je,» kaže. «Zato me rezultat toliko iznenadio. Naravno, neka su se odstupanja mogla predvidjeti: svaki je val drukčiji; proces je njihova raspršivanja nepredvidiv; moja je koncentracija nesavršena. Ali, kad sam razvio filmove, ispalo je da je, osim dinamičkih elemenata, i stijena – jedini statični objekt u kompoziciji – na svakoj slici ispala drukčija. Kao da je doticaj s masom vala, raspršenom morskom pjenom, donekle transformirao njezin oblik.»
«Dakle,» zaključujem, «umjesto vala koji udara o stijenu pedeset puta, dobio si pedeset različito zapjenjenih stijena».
«Moglo bi se i tako reći,» kaže. «Osim toga, atmosfera je svake snimke osebujna. Neke su fotke, u konvencionalnom smislu, «uspjele», druge nisu. Sve u svemu,» konstatira, «poučno iskustvo».
Ispijajući machiato do kraja, predlažem mu da izloži te fotografije.
«Nisam siguran,» kaže. «Možda je to samo igrarija».

Ustajući, ispraćam ga do njegova skutera. Pitam ga kako je bilo na Biennalu u Veneciji.
«Dobro,» kaže. «Mada, u onom kontekstu, moje stvari djeluju konzervativno.»
«Da si pokazao valove,» odvraćam, «možda bi imao više uspjeha».
«Sumnjam,» kaže, odmahujući rukom.
Podižući crvenocrnu kacigu, zakoračuje na motor, okreće ključ.
Dotičem mu rame, ispitujem ga jesu li ga moje reakcije na Nebo naljutile.
«Nimalo,» odgovara. «Zabrinule su me. Ono što si preskočio,» objašnjava, «nepretenciozni su prizori sreće.»
«Znam,» kažem. «Šta da radim?»
Spuštajući vizir, ubacuje u prvu brzinu.
«Nađi si curu,» dobacuje, polako krećući.

- 04:09 - Komentari (13) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se