NEMANJA: SMIRENOUMLJE

petak, 29.08.2008.

Mario Kopić

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Uzmimo kao ishodište tri komponente: egzistencijalnu, nacionalnu i socijalnu. Koja je od njih temeljna? Kakvo mjesto zauzima u strukturi navedenih elemenata nacionalno? Ukoliko je posrijedi nacionalno pitanje kao takvo, tada temeljno značenje nedvojbeno pripada nacionalnoj komponenti. No, takva je tvrdnja zapravo tautološke prirode. U literaturi nije bitna nacionalna nego egzistencijalna dimenzija. Utemeljenost ove tvrdnje valja dokumentirati. Kao dokaz navest ćemo neke biografske i bibliografske podatke tri tako različita književnika: Joycea, Kafke i Sofokla.

James Joyce je rođen 1882. godine u Dublinu, u Irskoj, u katoličkoj obitelji. Školovanje je započeo kod jezuita. Godine 1902. odlazi na studij medicine u Pariz, no zbog majčine se bolesti već nakon nekoliko mjeseci vraća u Irsku. Podučava na nekoj školi u blizini Dublina, dok godine 1904., nakon vjenčanja s Norom Barnacle, konačno ne napusti Irsku. Doduše, još će dva puta obići domovinu, ali od 1912. godine, dakle od svoje tridesete godine dalje, nikada više. Dogodilo se, naime, da je izdavač Maunsel& Co., nacionalistički usmjeren i s eksplicitnim programom renesanse irske književnosti, pod pritiskom katoličkoga moralizma spalio već tiskane stranice knjige Dublinci (Dubliners).

Tako je Joyce sva svoja sljedeća djela izdavao najprije u inozemstvu: 1914. godine izdaje Dublince, 1916. godine Portret umjetnika kao mladića (A Portrait of the Artist as a Young Man), 1922. Uliks (Ulysses) i 1939. godine Finneganovo bdjenje (Finnegan's Wake).

U tom su se času Irci, kao i već stoljećima, borili za svoju nacionalnu suverenost. Godine 1905. nastao je narodnooslobodilački pokret Sinn Fein ("Mi sami"), pokret za posve samostalnu i jedinstvenu Irsku. Na početku I svjetskoga rata taj je pokret izborio od Engleza priznanje autonomije, no Sinn Fein tom autonomijom nije bio zadovoljan, pa je 23. aprila 1916. godine organizirao ustanak koji će biti krvavo ugušen u ciglih šest dana. Nakon rata pokret/organizacija ponovno se oporavlja i 1919. godine uspijeva ustanoviti prvi neovisan irski parlament (Dail Éireann) koji će potom proglasiti i neovisnu Irsku i imenovati irsku vladu pod predsjedništvom Éamona De Valere. Slijedi engleski napad, odnosno anglo-irski rat u kojem će Irska republikanska armija biti uspješnija, tako da će engleski parlament Irskoj konačno priznati 1920. godine ograničenu autonomiju sjeverne i južne Irske s posebnim parlamentom za svaku od njih, a &. decembra 1921. dodijeljen im je status dominiona. Organizacija Sinn Fein, sa svojim vođom De Valerom na čelu, takvim polovičnim rješenjem neće biti zadovoljna, stoga je De Valera podnio ostavku na mjestu predsjednika vlade, a njegovo mjesto zauzeo vođa umjerenijeg krila William Thomas Cosgrave, koji te 1922. godine, dakle u godini izlaska Joyceova Uliksa, proglašava u južnoj Irskoj Irsku Slobodnu Državu (Saorstat Éireann; Irish Free State). De Valera započinje građanski rat s irskom vladom koji traje do 1923. godine. Nakon Imperijalne konferencije 1926. godine prava dominiona izjednačena su s pravima Engleske i De Valera ulazi u irski parlament kao vođa opozicije. Pobjedom na slobodnim izborima 1923. godine postaje legalni predsjednik vlade. Ustavom iz 1937. godine Irska se Slobodna Država preimenuje u Irsku (Éire) i proglašava posve neovisnom. Decembra 1948. godine De Valera potpisuje zakon o konstituiranju Republike Irske, i 18. aprila 1949. godine Irska istupa iz Commonwealtha. Stoljetni se narodnooslobodilački boj okončao dakle uspješno, pobjedom. Neriješen je ostao jedino problem Sjeverne Irske.

James Joyce u narodnooslobodilačkoj borbi nije sudjelovao. Izbjegao je završnu etapu, napustivši definitivno domovinu 1912. godine. Možemo li reći da je Joyce bio narodni izdajica ili bar izdajica domovine? Ili bismo pak trebali reći da ga je izdala domovina? Da je Irsku bio prisiljen napustiti? Na koji je način Joyceov odnos spram narodnooslobodilačke borbe i nacionalnog pitanja uopće utjecao na njegovu literaturu?

Joyce je bio - kako svjedoči njegovo predavanje na talijanskom jeziku Irska - otok svetaca i mudraca (Irlanda - Isola dei Santi e dei Savi), održano u Trstu 1907. godine - skeptičan spram irskoga nacionalnog pokreta. Između ostaloga, izjavio je o Irskoj i sljedeće:

"Je li toj zemlji (Irskoj, prim. M.K.) suđeno da jednog dana ponovo preuzme svoju drevnu ulogu Sjeverne Helade? Keltskoj duši, kao i slavenskoj koja joj u mnogo čemu sliči (l'anima celtica, come quella slava alla quale in molte cose rassomigla), je li suđeno u budućnosti obogatiti uljudbenu svijest novim otkrićima i novim intuicijama? Ili će keltski svijet, pet keltskih naroda što su ih jači narodi potisnuli na rub kontinenta, na najudaljeniji europski otok, nakon stoljetnih borbi biti konačno potisnut u ocean? Ah, mi sociološki diletanti smo samo drugorazredni auguri. Gledamo i zrimo u utrobu ljudskih životinja da bismo konačno priznali da ne vidimo ništa. Samo naši nadljudi imaju moć pisanja povijesti budućnosti. Zanimljivo bi bilo razmišljati kako bi renesansa toga naroda utjecala na našu kulturu, no to prekoračuje okvir što sam ga za večeras postavio. Pomislimo samo na ekonomske učinke ako bi pored Engleske nastao još jedan konkurentski otok, dvojezičan, republikanski, samostojan i poduzetan otok s vlastitom trgovinskom mornaricom i vlastitim konzulima po svim svjetskim lukama. Pa i na moralne učinke kad bi se irski umjetnici i mislioci pojavili u Europi, ti samosvojni duhovi, hladni entuzijasti, spolno i umjetnički nekultivirani, puni idealizma, a nesposobni ga ostvariti, dječje duše, naivne i satirične, 'dragi Irci', kako ih se nazivlje. ...No u očekivanju takva preporoda priznajem da ne vidim čemu služi zazivanje munja protiv engleske tiranije, dok rimska tiranija zaprema palaču duše".

Joyceove su riječi jasne. Narodnooslobodilačka borba nema nikakva smisla dok je to samo borba za izvanjsku slobodu. Sloboda duha prethodi slobodi naroda, egzistencijalno prethodi nacionalnom. Nije se vrijedno žrtvovati za narod ako se taj nije kadar duhovno osloboditi, ako se za svoju slobodu bori pod okriljem porobljavajućega, duhovno totalitarnog pogleda na svijet, kakav je primjerice katolicizam. To znači da se Joyce odlučio drukčije nego brojni pisci diljem bivše Jugoslavije koji su u NOB stupali neovisno o vodećoj ulozi totalitarističkog komunizma, odnosno boljševizma.

U sličnoj, iako posve suprotnoj situaciji nego Joyce bio je Franz Kafka. I dok je Joyce napustio domovinu i time oslobodilačku borbu svojega naroda, Kafka nikada nije skupio dovoljno snage da se uputi, kako je inače planirao, u domovinu svojih židovskih praotaca, u Palestinu.

Posrijedi je Kafkin odnos spram cionizma, spram programa samostalne države Židova i spram borbe za taj program, za njegovu realizaciju.

Franz Kafka se rodio u Pragu 1883. godine, dakle godinu dana kasnije od Joycea. Njegovo je hebrejsko ime bilo Amšel, dobio ga je po djedi s majčine strane. No hebrejski nije znao. Očev je materinji jezik bio češki, dočim je majka govorila njemački. Čini se da je Kafkin otac svoje prezime tumačio pučkom etimologijom, tako da je za amblem svoje trgovine izabrao sliku čavke (u njemačkom se v čita naime kao f) koja sjedi na hrastovoj grančici. Kafkin je materinji jezik dakle bio njemački, no dobro je razumio češki, o čemu svjedoče Milenina pisma što ih je ova Kafki pisala upravo na češkom. Hebrejski je Kafka pod utjecajem cionizma počeo učiti tek 1917. godine. Günther Anders u tom smislu ponešto melodramatski: "Kao Židov nije posve pripadao kršćanskom svijetu. Kao indiferentni Židov - a to je u biti bio - ne posve Židovima. Kao čovjek koji govori njemački, ne posve Česima. Kao Židov koji govori njemački, ne posve češkim Nijemcima. Kao Čeh ne posve Austriji. Kao službenik osiguranja radnika, ne posve građanstvu. Kao sin građanina, ne posve radništvu. No ni uredu nije pripadao, jer je osjećao da je pisac. Ni pisac također nije bio, jer je svoje snage žrtvovao obitelji. A 'u svojoj obitelji sam više tuđ od svakog tuđinca'".

Kafka nikada nije iskazivao težnju za asimilacijom. Od početka svjestan svojega roda, svoje židovske narodnosti, u odnosu spram cionizma kao radikalnog židovskoga nacionalizma prolazi kroz tri faze. U studentskim se godinama jako zanima za cionistički pokret, sudjelovao je na zborovanjima Društva židovskih studenata itd. Sudjelovao je čak i na 11. cionističkom kongresu 1913. godine u Beču. Potom 3-4 godine apstinira, kako je zapisao u pismu Felice, ravnodušan spram cionizma, premda je među vodećim cionistima toga vremena i njegov najuži prijatelj Max Brod. Kafka naprosto nije podnosio kolektivitet. No nakon nastupa antisemitizma 1916. godine, počinje se drukčije ponašati. Pretplaćuje se na cionistički časopis Samoobrana (Selbstwehr) i počinje u njemu objavljivati. U tom je časopisu već u svečanom novogodišnjem broju 1916. godine objavio tekst Pred zakonom (Vor dem Gesetz), no oduševljeni pristaša časopisa postaje tek postupno, zapravo je tek zadnjih godina svojega života u časopisu počeo češće objavljivati. Spisak će Kafkinih pročitanih knjiga o židovskoj problematici obuhvatiti više od desetak naslova. I premda se nije smatrao cionistom, sestri Felice Bauer je primjerice preporučio aktivno uključivanje u djelatnost Židovskoga narodnog doma u Berlinu. Podupire i najdražu sestru Ottlu u nakani da se preseli u Palestinu i obećava da će u židovski nacionalni fond uplatiti 1000 kruna ukoliko joj taj fond pomogne pri iseljenju.

U skladu s cionističkim programom povratka Židova iz apstraktne djelatnosti u sferu konkretnog, ponajprije tjelesnih poslova, u dodiru sa zemljom, dakle novoga uzemljenja židovske egzistencije, Kafka počinje raditi na vrtu. Naravski, poglavito zbog svoje bolesti, koju na stanovit način povezuje sa židovstvom. Svoje ozdravljenje vezuje za odlazak u Palestinu i tjelesni rad u tamošnjim kibucijima. Zbog strašne se nesanice koja ga je gonila na rub ludila, konačno se 1923. godine odlučuje otići u Palestinu, odlučuje se za ono što je držao "nečim sasvim radikalnim". Svoj put u Palestinu uspoređuje s biblijskim pohodom Židova preko Crvenoga mora.

Pretekla ga je bolest i na posljetku smrt. No, na taj se radikalan korak Kafka nikada ne bi doista odlučio. Kolebao se, naime, između težnje za potpunom, samotnom samostojnošću i želje za pripadanjem zajednici, no prevladavala je i u prijelomnim trenucima vazda prevladala posve individualna samo-bitnost. I upravo kroz tu samobitnost, a ne u eksplicitnim Kafkinim nacionalnim određenjima, nastaje svom svojom snagom Kafkina rodna i duhovna povezanost sa židovskim narodom.


Pojedini istraživači drže da je pri Kafkinoj ponovnoj odluci za cionizam sasma prevladala želja za zajednicom i navode odlomke iz teksta Uz gradnju kineskog zida (Beim Bau der chinesischen Mauer):

"Jedinstvo! Jedinstvo! Prsa o prsa vlastitom narodu, krv neka se više ne zatvara u šturi optok kroz tijelo, već neka se slatko valja i ponovno vraća po beskonačnoj Kini".

"Tada bijaše potajno načelo mnogih ljudi, i to baš boljih, da treba svim silama nastojati razumjeti naredbe vodstva, ali samo do stanovite granice, kad treba prestati s razmišljanjem. Vrlo razumno načelo".

Mislim da je ovdje posrijedi ironija, kao i u tekstovima što su nastali kasnije i koji se još neposrednije bave životom iznimna pojedinca u zajednici, među narodom, kao što je Traganje jednog psa (Forschung eines Hundes), gdje je posrijedi pogled na zajednicu s točke motrišta pojedinačne egzistencije, ili pak Jozefina, pjevačica (Josephine, die Sängerin) gdje je posrijedi ponašanje zajednice u odnosu spram egzistencije pojedinca. U «Traganju jednog psa» ovako opisuje dvostruk pasji život: «Kada se sada, priča pas, prisjećam i vratim u vremena kad sam još živio u sredini psećje zajednice…pas između pasa, smatram, da ipak tamo oduvijek nešto nije bilo u redu, da je postojao nekakav mali prelom i da se nametala izvjesna laka nelagodnost i u najčasnijim priredbama». No potom susreće jedan čopor pasa, čiji mu je miris ostao nezaboravan. To su bili čudesni svirači, on ih je zapitkivao, ali «oni nisu odgovarali, ponašali su se kao da nisam bio prisutan». Junakinja pripovijetke «Jozefina, pjevačica» je miš Jozefina. Jozefina je mislila zaštititi narod, a zapravo je narod nju zaštitio i kao primadonu u pištanju religiozno obožavao; iako nije bolje, iako je čak i gore pištala od svakog drugog miša. Njoj već više nije stalo do toga što će pištati, nego svojim koncertom samo koristi priliku da se raširi u «toploj postelji naroda». Ona utjelovljuje nešto od «izgubljene, neponovljive sreće», no najradije koncentrira u vrijeme katastrofa. Ona «zapravo ne teži za onim što na riječima zahtijeva», a ipak ne prestaje zahtijevati. Ona pretendira «na sveopće javno, neprolazno priznanje svoje umjetnosti», ali je u tom tako «uporna, jer osjeća da stari». Stalno odbijana, svoju publiku kažnjava štrajkom s koncertima, no time samo sebi šteti. Ona je tek jedna «mala epizoda u vječnoj povijesti» mišjeg naroda i kao takva «može se preboljeti». Njezino stvarno pištanje nije «gotovo ništa više nego jedna mala uspomena», «uspomena koja se ne može izgubiti, jer je već za života davno izgubljena».


Kafka svaki odnos spram drugih i drugoga, uključujući i svoj narod, oblikuje prije svega kroz odnos spram svojega vlastitog bitka, svojega konačnog bitka, bitka-za-smrt. Etičko prethodi etničkom, ontološko prethodi etičkom. Nacionalno prethodi socijalnom, egzistencijalno prethodi nacionalnom. Jer na razini egzistencije (ek-sistencije, iz-loženosti) nije riječ o egzistentnim pitanjima (pitanjima koja se odnose na moje potrebe, moju vanjštinu, kontakt s drugima itd.), nego o načinu bitka, o traženju odgovora na pitanje o bitku, na pitanje o smislu (mojega) bitka.

Ujedno je Kafka načisto da je "literatura manje stvar (Angelegenheit) povijesti književnosti nego stvar naroda", posebice mala književnost, o kojoj u odnosu spram velike literature Kafka kaže:

"Ono što se unutar velikih literatura odigrava negdje dolje, stvarajući ne baš neophodan podrum zgrade, događa se ovdje u punom svjetlu; tu, što tamo izaziva samo trenutačnu strku, dovodi ovdje do - ništa manje nego do odluke o životu i smrti".

Deleuze i Guattari pravilno upozoravaju da Kafka o maloj literaturi ne govori u smislu literature manjinskog naroda, nego o literaturi manjine koja rabi jezik velikog, odnosno većinskog naroda. Manjinska literatura je literatura Židova koji su koristili njemački jezik, dakle Kafkina literatura. Riječima Deleuzea i Guattarija: "Čak i onaj tko ima nesreću da je rođen u zemlji velike književnosti mora pisati njezinim jezikom, kao što češki Židov piše na njemačkom ili Uzbek na ruskom. Pisati kao pas kad pravi brlog, kao štakor kad ruje rupu. I poradi toga iznaći vlastitu točku nerazvijenosti, vlastitu šatru, vlastiti treći svijet, vlastitu pustinju". U tu manjinsku literaturu spada i primjerice irska literatura, ukoliko je unatoč tome što opstoji poseban irski jezik pisana na engleskom jeziku. Ukoliko je Joyceov materinji jezik bio irski, spada u manjinsku, malu literaturu u Kafkinom smislu riječi, i njegova literatura .

Veoma je privlačna tvrdnja koju Deleuze i Guattari razvijaju na podlozi sljedeće Kafkine misli: "Iako se o pojedinačnoj stvari često smireno razmišlja, ipak se ne dopire do njezinih granica kojima je ona povezana drugim istovrsnim stvarima, najlakše se dostižu granice sučelice politici, čak se ta granica i nastoji prije uvidjeti, i prije nego što je ona uopće tu, često se i nastoji tu granicu, koja se sužava, posvuda i naći. Uskoća prostora, a nadalje i obzir spram jednostavnosti i ujednačenosti, na posljetku i mišljenje da je uslijed unutarnje samostalnosti literature vanjska povezanost s politikom neškodljiva, sve to dovodi do toga da se literatura širi zemljom pridržavajući se političkih gesla". Autori knjižice Kafka - za jednu manjinsku književnost (Kafka - pour une littérature mineure) na podlozi te i prije navedene Kafkine formulacije, prema kojoj se u maloj literaturi sve zbiva kao na dlanu, i doista krvavo, zaključuju da je temeljna značajka manjinskih književnosti da su apriori politične: "U njima je sve politika". Tu činjenicu, koja se posebice potvrdila u negaciji i politiziranju Kafkine literature s pozicije real-socijalističkog marksizma, pokušavaju autori potom preoblikovati u pozitivni program. Adorno bi razlog tomu vjerojatno vidio u paraboličnosti Kafkina literarnog dikursa: "To je parabolika za koju je ključ izgubljen; čak i onaj tko bi se trsio upravo iz toga učiniti ključ, bio bi zaveden u bludnju na taj način što bi apstraktnu tezu Kafkina djela, tamu opstanka, pobrkao s njegovim sadržajem. Svaka rečenica govori: odgonetni me i nijedna to ne podnosi". No, previđaju Deleuze i Guattari pritom da je Kafka ironičan i na toj točki, da se upravo odupire olakom politiziranju literature. Središte je literature za Kafku negdje drugdje, na granici egzistencijalnog:

"Ona osamljenost koja mi je najvećim dijelom oduvijek bila prisilno nametnuta, a djelomično sam je i ja tražio - ali i to je bilo nekom prisilom - sada, idući u krajnost postaje nedvosmislena. Kamo ona vodi? Ona može, i to se neodoljivo nameće, dovesti do ludila, o tom se više nema šta govoriti, hajka (Jagd) prolazi mnome i razdire me. Ili možda se ja mogu - ali mogu li? - pa ma bilo to i najsitnijim nekim dijelom, uspraviti i puštati se da me hajka nosi. Kamo ću onda stići? 'Hajka' je samo slika, ja mogu reći i 'nasrtaj na posljednju granicu zemaljsku', i to nasrtaj odozdo, koji potiče od ljudi, i potom je ja mogu - jer je i to samo slika - zamijeniti sa slikom nasrtaja odozgo, na mene dolje.
Čitava je literatura samo nasrtaj na granice, i ona se mogla, da se cionizam nije pojavio u međuvremenu, vrlo lako razviti u novu okultnu nauku, u kabalu. Uvjeti za to postoje. Doduše, kakav li se neshvatljiv genij morao pojaviti ovdje, da se ponovo ukorijeni u stara stoljeća ili da stara stoljeća nanovo ostvari, a time još ne bi istrošio sve svoje snage, nego bi ih tek sada počinjao trošiti".

Literatura je kao nasrtaj, kao skok na granicu, na zadnju zemaljsku granicu (Ansturm gegen die letzte irdische Grenze), s ovu ili onu stranu socijalnog, s ovu ili onu stranu nacionalnog, odnosno u osrčju egzistencijalnog. Od samoga se svog početka osvrće na najsvetije, na bitak. Zbiva se ponajprije u svijetu kao prostoru bitka, a tek potom u području nacionalnih ili socijalnih borbi. Tek se u svijetu kao prostoru bitka porađa kako etičko tako i etničko.

Kod Joycea i Kafke literatura i nacionalno se razilaze da bi u njihovoj literaturi na taj način lakše došlo do riječi etičko i etničko. Kao što je Joyce uskoro spoznao da ne bi mogao pisati ni o čemu drugom doli o Dublinu i njegovim stanovnicima, tako je i Kafka stalno pisao iz židovske etike i u sjeni ili svjetlu židovske etničke sudbine.

Drukčiji tip književnosti naravno predstavlja Sofoklo. Njegove su tragedije imale od samog početka etničko značenje i etičku nakanu. Bile su izričito politične, naravski politične u značenju grčke riječi polis. Svoje tragedije Sofoklo piše za Atenu kao polis i uprizoruju se pred Atenjanima kao građanima polisa. Vrhunac Sofoklova stvaralaštva podudara se s vrhuncem procvata Atene na svim područjima. Kako ustvrđuje Alfred Weber, unutar se toga maloga polisa u svega nekoliko desetljeća oblikovalo ishodište i duhovna jezgra čitave zapadnjačke kulture, uključujući poimanje čovjeka kao autonomnog bića.

No, sva ta kultura, sav taj silan procvat mišljenja i pjesništva nije mogao spriječiti katastrofu u vrijeme nakon Sofoklove smrti, samouništenje atenske demokracije i sumrak atenskoga roda. Ono što je ostalo od Sofoklove etičko-etničke umjetničke riječi i njezine za polis konstitutivne uloge nije ništa drugo doli književnost. Malo? Veliko? Veliko, ukoliko je upravo kao umjetnost, kao poiesis u okviru "socijalnog" i "nacionalnog" već od samog početka sadržavala "egzistencijalno" ili, kako bi rekao Heraklit: demonično.

Posrijedi je sentenca iz 119. Heraklitova fragmenta, njegova izreka: ethos anthropo daimon. Čovjekov ethos, čovjekovo (unutarnje) prebivalište ili stanište (dakle bit čovjeka kao čovjeka) jest demon ( ili kafkijanski preokrenuto, a Grcima zacijelo ne posve strano: čovjek je prebivalište demona). Demon, kao i sinonim theos, grčko je ime za sveto u vidljivoj ili bar prezentiranoj ( ne možemo reći personificiranoj, jer Grci još nemaju ni riječ niti pojam za osobu) formi. Sveto kao demonično jednako je blizu bitku kao i ništini. Po svetome je čovjek ili stvaralac ili uništavalac. Uništavalac postaje ako sveto institucionalizira i time sakralizira.

I ono nacionalno, ukoliko ga sakraliziramo, postaje izvor nihilističke akcije. Sakralizacija nacionalnoga znači totaliziranje te ljudske komponente, dakle i automatsko zatiranje egzistencijalnog, bitkovnog (ontološkog) u čovjeku. Zato Joyce i Kafka bježe, zato literatura kao poiesis bježi pred nacionalizmom u njegovoj totalnoj i totalitarnoj formi. Bježi pred nacionalizmom koji se oslanja na Naciju te u njezino ime nastupa šovinistički - "za narodno dobro" - kako prema vani, tako i prema unutra.

Kako teologija tako i ideologija proglašavaju da opstoji nešto što je iznad, što može zacijeliti sve rane svijeta. Naspram toga, poslanstvo je literature da svjedoči o nazacjeljivoj rani svijeta, o dijaboličnom rezu u sim-bolu.

«Smatram da bi uopće trebalo čitati samo takve knjige koje nas ujedaju i bodu. Ako nas knjige koju čitamo ne budi udarcem pesnice po glavi, zašto je onda čitamo? Da nas usreći…? Zaboga, bili bismo sretni i da nema knjiga, a knjige koje nas usrećuju mogli bismo za nuždu pisati i sami. Ali potrebne su nam knjige što na nas djeluju poput nesreće koja nas jako boli, poput smrti osobe koju smo voljeli više od sebe, kao da su nas odagnali u šume, daleko od ljudi, kao samoubojstvo; knjiga mora biti sjekira za zamrzlo more u nama».

Mišljenje i pjesništvo nastaju iz svete igre svijeta, iz igre koja prethodi ne samo socijalnim i nacionalnim borbama, nego i radu i molitvi. Sloboda u svetoj igri svijeta jest strašna sloboda ništine.

Stoga nam u vremenu u kojemu nam je dano biti nisu potrebni ni strah niti hrabrost. I dok je strah izražaj pomanjkanja volje, volje za moć kao biti čovjeka kao subjekta, čovjeka koji želi i hoće biti gospodar nad svim što jest, koji hoće imati sudbinu u svojim rukama, hrabrost pak izražava njezin višak, višak koji se prelijeva u čovjeka transcendirajuću moć. Ta je moć obično okrenuta spram drugih, no ukoliko naiđe na prevelike prepreke može se okrenuti i prema vlastitom nositelju. Njezina uništavajuća dimenzija tada postaje samouništavajuća. Kako strah tako i hrabrost obilježena su dakle stanovitom deficitarnošću. Njima nasuprot stoji neustrašivost, neustrašivost o kojoj je Franz Kafka zapisao:

"Strah (Furcht) je nesreća, ali ni hrabrost (Mut) nije sreća, nego neustrašivost (Furchtlosigkeit: odsustvo straha), ne hrabrost, koja možda još i više hoće nego snaga (u mom su razredu bila samo dva hrabra Židova i obojica su se ustrijelili još u gimnaziji ili kratko vrijeme nakon toga), dakle ne hrabrost, nego neustrašivost, smirena, otvorena pogleda, koja sve podnosi".

Sve: ne samo protivnikova podmetanja ili neprijateljske napade, nego i užas puke ništine.

- 00:13 - Komentari (8) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se