NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 13.08.2008.

Tomislav Čadež: prevrednovanje svih vrijednosti

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Pokojni akademik Dragutin Tadijanović nije zaslužio ni jedan pošten pjesnički život a proživio je cijela dva ljudska. Njegova sitno nakićena, promoćurno eskapistička, seoska poezija oduvijek mi je išla na živce. Pogledajte, na primjer, ovu njegovu glasovitu pjesmu, kojom Sistem već desetljećima maltretira đake i studente, a mene je jutros, neispavanog, udarila u glavu sa zida Kazališne kavane, gdje ju je neki domoljubni dekorater okačio svečano uramljenu:

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Naslov pjesme otkriva vrijeme radnje ili možda vrijeme pisanja a možda i časove pjesničkog bdijenja. Primamljiv, gotovo odličan naslov. Jedino što valja u pjesmi.

Prva dva stiha sastoje se od izjavne rečenice, u kojoj lirski subjekt nastupa kao pripovjedač. Doznajemo da je noć, gluha, dakle tišina, i da neka žena, pjesnikova majka, u toj tišini klopara tkalačkim stanom. Dakle, nije tišina, nego klopara taj tkalački stan, i to non-stop, dugo u noć.

Zatim ide dvostih lišen gramatike, pravopisa, logike, smisla, također oblikovan u izjavnu rečenicu:

Njen pognuti lik i prosjede njene kose/Odavna je već zališe suzama.

Tadijanović, opće je poznato, uvijek nastoji koristiti interpunkciju kao neutralnu semantičku ispomoć pa je taj dvostih trebao razdvojiti zarezom da mu podari značenje na koje, doduše, možda i nije ciljao: mater je toliko stara da je već proživjela sve životne nedaće i te su je nedaće (možda i, neizrečeni, ljudi-subjekti) odavno zalili suzama, odnosno rastužili.
Na stranu sad činjenica da Tadijanović ne poznaje dovoljno funkciju pridjeva*, pa umjesto neodređenog oblika pognut koristi određeni oblik pognuti, baš kao da je i zagorski kumek a ne samo slavonska lijenčina, zanemarimo i da priloška oznaka glasi odavno a ne odavna, sve to pripišimo pjesničkoj slobodi, no ne možemo zaobići činjenicu da je pjesnik možda ipak doslovno mislio to što je napisao. I da je točno zapisao ono što je doista i mislio da zapisuje. Što je, k vragu, htio reći?
Dakle, možda je u tom dvostihu pjesnik vješto promijenio fokalizatora i direktno upao u staričinu perspektivu, koja kaže: sažalila sam se nad sobom, nad svojim pognutim likom i prosjedom kosom, pa me sad te slike vlastite starosti takoreći same od sebe zalijevaju suzama.


Ukratko: prva četiri stiha prikazuju staricu-majku koja klopara za tkalačkim stanom i žali samu sebe što je stara. Lik koji smjesta može produljiti Trnoružici na krstitke i usput ponijeti vreteno.
Zatim se lirski subjekt vraća na početnu, “neutralnu” pripovjedačku poziciju e da bi nam otkrio što bi majka mogla vidjeti pogleda li kroz prozor, a što vidi on, lirski subjekt, vjerojatno lebdeći na pjesničkom ćilimu ispred njezine kuće. A on ponajprije vidi trak lampe, i to s prozora. Tadijanović se uvijek klonio nepoznatih susreta s riječima pa se čudim otkud mu smjelost da lampi pridoda trak. Traci se obično pridodaju svjetlu, onako kako se kraci pridodaju žabi, a ne babi, osim ako je posrijedi metafora, a ovdje nije… A to što se taj trak pružio s prozora i nije nelogično, osobito usred noći, ali je mnogo upitnije kako to da se pružio po snijegu što vani pada i to cijelim dvorištem. Nije se dakle pružio po snijegu koji je na zemlji, jer taj snijeg, logično, više ne pada. Pružio se, jedino moguće, po pahuljama koje tek pristižu na tlo. Pružiti se po nečemu što sitno pada ne može čak ni svjetlo, no stvar je zataškana tako što se sve to događa:

u tišini bez kraja, u tišini bez kraja…

Ostavio sam tri točkice na kraju stiha djelomično ga krivotvoreći; on završava dvotočkom koja najavljuje sljedeću senzaciju:

Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili


Ugledamo, dakle, jeftin kič anđelaka, koji i ne mogu imati do nježne ruke, možda malko buhtlaste, podstavljene, tako da ih hladne zvjezdice i ne bockaju pretjerano neugodno dok ih pokušavaju spustiti na zemlju bez imalo buke. Međutim, tko još, osim nas, ugledava te marljive angeluse?

Po svemu sudeći, pripovjedač, lirski subjekt, povukao se u visine, daleko od trakova i njihovih pružanja te svijet pjesme, skupa s pristiglim anđelima, opet prepustio majci i njezinu pogledu iznutra.
Ona više nije stara jer sad otvoreno iskazuje zadovoljstvo činjenicom što anđeli rade tiho, pazeć da ne bi zlato moje probudili. Nepristojno bi bilo iskazivati sumnju u tvrdnju da je to zlato sam pjesnik, dok još nije znao pisati. Dakle, majka ne žali samo što je stara, nego se dodatno muči prisjećanjem da je nekad i njezin sin bio dijete a ne, kao sad, odrastao pjesnik.
Na toj slici pjesnik prestaje graditi pjesmu, preuzima njezin nedovršeni trupić opet kao pripovjedač, i to rezoner, koji ponovno naglašava da je majka žalosna (zato što je stara?), te joj upućuje retoričko pitanje na koje, dakako, ne očekuje odgovor:

…kaži, što sja
U tvojim očima
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?


Ukratko, pjesnik promatra staru mater, ona je nesretna jer je takva, stara, zajedno im se pričinjaju anđeli, pri čemu je on sretan što je toliko mlađi od nje da ga ona i dalje može doživljavati kao dijete, što opet ne bi mogla da nema anđela.

I još malo snijega, posutog po toj staroj gibanici poput štaub-šećera...


Ekskluzivno za Vaseljenu: Tomislav Čadež

Image and video hosting by TinyPic

Određene neodređenosti o onoj stvari

Njezino djevičanstvo, Kawai, perifrastična je autorica bloga imena Korinina klitoteka: desno, dolje, na blogu se nalazi i Linkovni odgoj: 24 jezična savjeta među kojima je i onaj što učiniti u trenutku sudbinskog izbora između određenog i neodređenog oblika pridjeva.

Kao što Čadež pokazuje, to nije znao ni Dragutin Tadijanović, pa nije sramota posegnuti za Korininim savjetom.

Image and video hosting by TinyPic

Korina

Život je pun teških izbora: sjetimo se, recimo, Sofijina izbora, dvojbe ćevap-kebab, izbora najpovoljnijeg operatera i tarife, izbora za Pjesmu Eurovizije, najljepšu Hrvaticu, blogera dana ili predsjednika RH. Ali sve je to dječja igra (nažalost, bez Brada Dourifa) u usporedbi sa strašnim trenutkom kada treba izabrati određeni ili neodređeni oblik pridjeva.

* Određeni i neodređeni pridjevi

U hrvatskome standardnom jeziku različitim oblicima pridjeva izriče se određenost (pametni) i neodređenost (pametan) što stvara slične probleme kao upotreba određenog (the) i neodređenog člana (a) u engleskome jeziku. Kod nas problem pogoršava činjenica što nema jasne podjele u upotrebi, ali neka pravila ipak postoje i u pomnijem izražavanju trebali bismo ih se pridržavati.

Da sam profesionalna kroatistica, vjerojatno bih znala sustavnije posložiti ova pravila, ali nadam se da će blogeru namjerniku poslužiti i ovakav (horny amateur) kompendij.

1. Određeni i neodređeni vid imaju samo opisni pridjevi i to samo u pozitivu (u komparativu i superlativu dolazi samo određeni vid).
neodređeni određeni

žut - žuti
lijep - lijepi
bijedan - bijedni
star - stari
malen - mali

2. Kad se govori o nepoznatoj stvari, odnosno stvari koja se spominje prvi put, upotrebljava se neodređeni vid pridjeva koji kvalificira predmet i odgovara na pitanje kakav?

(neodređeni)
Toćno: Imam zelen i siv kaput.
(kakav kaput?)

Pogriješno: Imam zeleni i sivi kaput. (ako se prvi put spominju)

3. Kad se govori o poznatoj ili već spomenutoj stvari, upotrebljava se određeni vid koji identificira predmet i odgovara na pitanje koji?

(određeni) (neodređeni) (određeni) (neodređeni)
Zeleni je kaput nov, a sivi je jako star.
(koji kaput?) (kakav?) (koji kaput?) (kakav?)

4. Najveći je izvor nesporazuma različita deklinacija određenih i neodređenih pridjeva. Neodređeni pridjevi (siv) mijenjaju se po kraćoj, imeničnoj promjeni (sličnoj imenici uz koju stoje) koju mnogi govornici uopće ne upotrebljavaju za pridjeve, a određeni pridjevi (sivi) po zamjeničnoj, duljoj deklinaciji koju većina govornika (pogrešno) upotrebljava za oba vida pridjeva.

Neodređeni vid pridjeva Određeni vid pridjeva
(imenična deklinacija) (zamjenična deklinacija)

N siv kaput N sivi kaput
G siva kaputa G sivoga kaputa
D sivu kaputu D sivomu kaputu
A siv kaput A sivi kaput
V - V sivi kapute
L sivu kaputu L sivome kaputu
I sivim kaputom I sivim kaputom

5. Odnosni pridjevi koji završavaju na -ski, -ški, -čki, -ji, -lji, -ni, -nji, -šnji, -aći, -eći imaju samo određeni vid.
poljski, čelnički, godišnji, brijaći...
ne: poljask, čelničak, godišanj, brijać

Određeni oblik imaju i odnosni pridjevi (izvedeni od imenica) koji s imenicama tvore ustaljene sintagme.
kućni red, državni službenik, glavni kolodvor...
ne: kućan red, državan službenik, glavan kolodvor

6. Posvojni pridjevi na -ov, -ev, i -in imaju samo neodređeni vid (Markov, majčin, Čehovljev, ne: Markovi, majčini, Čehovljevi) i zato se sklanjaju kraćom, imeničnom deklinacijom:

Markov kaput -> Markova kaputa ne: Markovoga kaputa
majčin šal -> majčina šala, ne: majčinoga šala
Čehovljev dnevnik -> Čehovljeva dnevnika, ne: Čehovljevoga dnevnika

Dakle, kompletna promjena takvih posvojnih pridjeva u biranom izražavanju treba izgledati kao lijevi stupac, a ne, kao što se najčešće može čuti u razgovoru i neobaveznim tekstovima, desni stupac:

Imenična deklinacija Zamjenična deklinacija

N Markov prijatelj N Markov prijatelj
G Markova prijatelja G Markovog prijatelja
D Markovu prijatelju D Markovom prijatelju
A Markova prijatelja A Markova prijatelja
V - V Markov prijatelju
L Markovu prijatelju L Markovom prijatelju
I Markovim prijateljem I Markovim prijateljem

7. Određeni pridjev obavezno dolazi:

- kao dio osobnog imena

Ivan Grozni (ne: Ivan Grozan)
Aleksandar Veliki (ne: Aleksandar Velik)

- kao dio naziva vrste

pitomi kesten (ne: pitom kesten)
pjegavi ćuk (ne: pjegav ćuk)

zato treba razlikovati ovakve slučajeve:

- velik mravojed (bilo koji krupan mravojed kojeg prvi put spominjemo)

- veliki mravojed (točno određena vrsta mravojeda, Myrmecophaga tridactyla ili, eventualno, krupan mravojed kojeg smo prije toga spomenuli)

- u imeničnoj službi

Doveo ga je stari.
(ne: Doveo ga je star. -> Misli se na oca.)

Žuti se nije pojavio.
(ne: Žut se nije pojavio. -> Misli se na osobu koju zovu Žuti.)

8. Neodređeni pridjev obavezno dolazi kao dio predikata.

Postao je srdit. (kakav?)
(ne: Postao je srditi.)

Auto je prljav. (kakav?)
(ne: Auto je prljavi.)

Ali iduća rečenica može glasiti:

Prljavi auto stajao ispred zgrade.
(koji auto? -> onaj iz prethodne rečenice.)

9. Određeni pridjev uglavnom dolazi u sintagmama s imenicom uz koju stoji (ili bi mogla stajati) pokazna, posvojna ili neodređena zamjenica te posvojni pridjev. Nekima će se to činiti čudnim jer pridjev u prvom i trećem primjeru odgovara na pitanje kakav, ne koji pa time traži neodređeni pridjev (smiješan, glup), ali računa se da ga u takvim sintagmama zamjenica ili posvojni pridjev "određuju" pa zato ima određeni vid.

Neki smiješni tip stoji na vratima.
Onaj veliki brod nestade bez traga.
Njegov glupi način upucavanja kod mene ne pali.

10. Samo određeni prilog dolazi u komparativu i superlativu.

Nisam imala pametnijeg posla.
(ne: Nisam imala pametnija posla.)

Još sam se oporavljala od najglupljeg vica u povijesti.
(ne: Još sam se oporavljala od najgluplja vica u povijesti.)

Nemojte se živcirati ako vam ni poslije brojnih pravila ne bude jasan baš svaki slučaj u praksi. Ova bi lekcija trebala pokriti 90% situacija pa ne dopustite da vam kompliciranost i nedorečenost građe ubije želju za životom.

Image and video hosting by TinyPic

Lepa jezikoslovka, štoviše pametna. Da ne bi bilo zabune, kad sam referisao o Tadiji u svezi prideva, mislio sam na pravilo koje je dama Kawai iznela pod točkom osmom:

"Neodređeni pridjev obavezno dolazi kao dio predikata.

Postao je srdit. (kakav?)
(ne: Postao je srditi.)

Auto je prljav. (kakav?)
(ne: Auto je prljavi.)

Ali iduća rečenica može glasiti:

Prljavi auto stajao ispred zgrade.
(koji auto? -> onaj iz prethodne rečenice.)"

Po toj točki ispada da je Tadija u pravu a ne ja koji ga, tobože s visoka, voštim. Jer on "pognuti lik" spominje pošto nas je već upoznao s njim u prethodnoj rečenici. Dakle to je ona, pognuta. Ali on nije htio reći da je taj lik već uočio, zato je to činjenje i odvojio točkom, nego da ga sad vidi prvi put, to kako je taj lik pognut!¨Kao da je prvi put uočio njegovu pogrbljenost, to je htio reći! Dakle, htio je reći jedno a rekao je drugo, što je naoko ispravno, gramatički, a posve drugoznačno, promašeno u planiranoj semantici pjesme.

Tomislav Čadež


- 20:16 - Komentari (22) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se