NEMANJA: SMIRENOUMLJE

utorak, 12.08.2008.

Post No 700: Dmitrij Golinko-Volfson

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Prolazi li ruska proza danas svoju dugo iščekivanu renesansu? Vrijeme će reći. Jedna stvar je jasna: dolazak dvadeset prvog stoljeća obećava. Čitateljstvo ozbiljne ruske proze povećalo se, utvrđen je sustav nagrada, uspostavljeno je demokratičnije tržište, a ruska književna zajednica gorljivo je prigrlila te događaje
Od 1986. – na vrhuncu perestrojke, Gorbačovljevih reformi, te grandioznog kolapsa sovjetskoga carstva, u Rusiji je buknuo takozvani “čitateljski boom”, i nastavio se do približno 1993. Debeli časopisi s nakladom od nekoliko tisuća primjeraka – poput Novog Mira, Znamie, Oktobera, Zvezde te Družbe Narodov – počeli su sustavno promicati zabranjene autore iz prošlosti te objavljivati djela koja su prije bila pod cenzurom. Broj izdanja bio je tako velik i raznolik da se činilo kao da se lavina obrušava na glave glavnih konzumenata ruske književnosti: liberalne inteligencije. Brzim je slijedom čitateljskoj publici ponuđeno dotad neistraženo naslijeđe ruskih modernističkih pisaca: Alekseja Remizova, Borisa Piljnjaka, Andreja Platonova i Borisa Pasternaka, kao i nostalgičnih tekstova “drugog vala” iseljenika u Pariz ili Berlin – Georgija Ivanova, Georgija Adamoviča, Borisa Poplavskog i Gajta Gazdanova. Obje su se te skupine zauzvrat borile za pozornost čitatelja političkom satirom i memoarskim rugalicama koje je nudio “treći val” iseljeničkih pisaca sedamdestih i osamdesetih, od kojih se većina nastanila u Njemačkoj ili Sjevernoj Americi: Solženjicin, Vladimov, Vojnovič, Dovlatov, Aksjonov, imenujmo samo nekolicinu. Informacijski šok, koji je uzrokovalo eksplozivno povećanje broja čitatelja, bio je tako velik da se do devedesetih činilo kako će masovno upoznavanje s povijesnim rezervama i izvorima ruske proze potaknuti novu kulturnu renesansu.

Devedesete – epoha ne-fikcije

Međutim, početkom devedesetih, zbog pada ekonomije, “debeli” časopisi nisu mogli i dalje tako redovito izlaziti. Tijekom tog razdoblja, umjesto dvanaest, izlazila su samo tri ili četiri izdanja na godinu. Ona su se često pojavljivala kasno, zbog čega je smanjen broj pretplata i izgubljeno karizmatsko značenje. Ni stare sovjetske izdavačke agencije (poput Hudožestvenaje Literature) ni novoosnovani divovski izdavači (poput Severo-Zapada iz St. Peterburga) nisu izdavali nove ili mlađe ruske pisce jer je bilo znatno unosnije izdavati prijevode modernih ili postmodernih pisaca sa Zapada (Joyce, Kafka, Borges, Cortázar, Pavić, Eco itd.), koji su donosili brzu zaradu i velike prihode. (Vrlo kvalitetni prijevodi komercijalno manje perspektivnih pisaca, poput Bioya Casaresa ili Itala Calvina, bili su rijetki sve do gotovo deset godina kasnije.) U međuvremenu ruski prozni pisci uglavnom nisu stvarali djela iznimne estetske važnosti; nekolicina onih koji su ipak izdavani bili su oni koji su dobili status priznatih klasika već prije nekoliko desetljeća (Andrej Bitov, Vladimir Makanin, Fazil Iskander), ali pojavljivalo se vrlo malo novih ruskih imena.
Utjecajni postmodernistički kritičar Vjačeslav Kuricin predvidio je da će devedesete biti epoha ne-fikcije te je, barem glede intelektualaca, imao pravo. Ruski intelektualci bili su željni učiti o zapadnim teorijama, interpretirati metode semiotike, dekonstrukcije, psihoanalize i hermeneutike te pronaći načine primjene tih metoda na ruski kontekst. Istodobno je književno pisanje postalo sekundarni prioritet, služeći uglavnom kao materijal za takvo istraživanje. Zanimanje tog vremena nije bilo vezano uz beletrističku fikciju nego uz slobodni, visoko intelektualni kritički esej, sa svim elementima autobiografije i povijesnog skepticizma te bistrim aforizmima. Živopisan primjer takva eseja jest Rastavanie s Narcisom (Rastanak s Narcisom), knjiga skečeva izraelskog stilista Aleksandera Goldšteina, koja je primijećena na velikom broju uglednih književnih natječaja.

Image and video hosting by TinyPic

Književne medijske zvijezde

Sredinom devedesetih stanje se neznatno promijenilo: u gospodarskom smislu stvari su izgledale stabilno i ta je relativna stabilnost iznenada potaknula razvoj neokapitalističke mitologije, u kojoj je više no ikada “uspjeh” značio akumulaciju novca te se morao postići po svaku cijenu. U književnosti su se počeli pojavljivati trendovski pisci u liku šarmantnih i namjerno skandaloznih medijskih ličnosti. Neko se vrijeme činilo da je dobar publicitet u medijima bio jedini način piščeva kulturnog opstanka. Istaknute osobe iz tog razdoblja – poput Viktora Pelevina, Vladimira Sorokina te malo kasnije Borisa Akunina i Leonida Juzeviča, odgovarale su onome što su mediji tražili; svi su (osim Pelevina) sudjelovali u televizijskim talk-showovima o temama dana i pojavljivali se na naslovnicama sjajnih časopisa i društvenim događajima. Ti su pisci bili čvrsto ukorijenjeni u industriju pop-kulture te su se stalno nadmetali jedni s drugima. Uloga medijske zvijezde dovela je pisce pred masovnu publiku i prisilila ih da govore pristupačnim žargonom čovjeka s ulice, dok su se u isto vrijeme pokušavali svidjeti maloj skupini elite, društvu stručnjaka, koji su imali ulogu intelektualnih navijačica.
Te su okolnosti u drugoj polovici devedesetih otvorile eru trijumfa, “lige slavnih” u ruskoj prozi. Uspjeh pisca nije se mjerio brojem prodanih knjiga ili reakcijom čitateljstva, nego brojem izjava u sjajnim časopisima i visini njegovih predujmova (koji su ponekad bili apsurdno visoki). Dakle, taj se kult zvijezda u ruskoj prozi stvorio prije nego što su izdavačke kuće počele sustavno uvoditi stručnjake za odnose s javnošću i tehnologiju reklamiranja. Naravno, to je samo jedan od paradoksa koji su se pojavili u procesu preklapajućih pokušaja reforme u ruskoj kulturnoj politici devedesetih.
Nekolicina slavnih, čak i onih koji su bili toliko plodonosni i drugačiji poput Pelevina ili Sorokina, teško je mogla zauzeti cijelo književno obzorje. Tako su oko 2000.-01. počela izranjati nova imena, pisci koji su pripadali jedinstvenim stilističkim taborima koji su težili postati novi najveći autori ruske proze. Da se poslužimo terminologijom Pierrea Bourdieua, koji je trenutačno popularan u Rusiji, upravo je prijelaz tisućljeća vratio “društveno igralište” u rusku prozu stvorivši neku vrstu stabilnosti usred toga kaosa. Piščevo zvanje i čitateljeve simpatije sada ovise o postojećim ocjenama, predviđenim tržišnim cijenama i okrutnim igrama u borbi za ugled na stranicama kritičkih osvrta. Trenutačno stanje stvari širem opsegu suvremenih pisaca nudi veće mogućnosti za razvoj javne karijere. Poznavanje djela novih ruskih proznih pisaca postalo je za čitatelje pitanje prestiža, a rasprodaje knjiga postale su prilično unosan posao za izdavačku djelatnost.

Širok raspon političkih strasti

Razvoj sustava nagrada (osim nagrada Booker i Mali Booker postoje i Anti-Booker, Najbolje prodavana nacionalna knjiga, Apolon Grigoriev, Andrej Bjeli, Solženjicin, Severnaja Palmira i nekolicina ostalih nagrada) stvorio je žarišta privlačnosti – često vrlo različita, koja su privukla pisce koji pripadaju različitim estetičkim školama. Ovo stvaranje književnih “salona” potaknule su i izdavačke kuće okupljanjem autora prema njihovim ideološkim preferencijama. Primjerice, Amfora i Limbus Press iz Petrograda ujedinili su Petrogradske fundamentaliste (Pavela Krusanova, Sergeja Nosova, Aleksandera Sekatskog itd.), čija djela pokreću i razvijaju rodoljubne ideje moćne države u mitološkoj formi “carskog romana”. Moskovski NLO (Nova književna revija) i OGI (Ujedinjeni izdavači humanistike) izdaju autore koji su se priključili zapadnjačkom eksperimentalnom ili prosvjedno-strategijskom pisanju. Na primjer, Stanislav Lvovski, slavni prevoditelj Charlesa Bukowskog, nedavno je izdao zbirku proze u NLO-ovoj biblioteci Soft Wave, projektu koji predstavlja književnost koja još nije postala dijelom glavne struje i nije sastavni dio sustava komercijalnog uspjeha.
U ruskoj se prozi danas najviše traže “uvjerljiva” djela s političkim temama. Ta je potražnja toliko snažna da je piscima teško izbjeći bavljenje temama političke euforije i patetične borbe ili sarkastične propasti ove ili one političke istine. U romanima prijašnjih desetljeća – poput Psaloma (Psalm) Friedricha Gorenštejna, Sled v Sled (Trag po trag) i Do i vo Vremja (Prije i za vrijeme) Vladimira Šarova – pitanja etničko-kulturnog identiteta, kompleksi povijesne krivnje i nacionalne traume približili su se metafizičkom i egzistencijalnom, gdje su autori obično zauzimali položaj sveznajućih “viših sudaca”. Nasuprot tomu, u romanima Dmitrija Bikova i Pavela Krusanova u posljednjih nekoliko godina ova pitanja nalaze bolno razrješenje u autorskim nedvosmislenim izjavama snažne političke pozicije ili povezanosti.
U odnosu na to treba spomenuti da je spektar političkih simpatija i strasti koji se pojavljuje u današnjoj prozi širokog raspona. Od anarho-komunističkog odbacivanja vladinih mehanizama zatomljavanja u romanima Aleksandera Prohanova do antiglobalističkih prosvjeda protiv diktata masovnih medija i sredstava kapitalističke proizvodnje u romanima Aleksandera Cvetkova, čini se jasnim da tržišni uspjeh takvih knjiga ovisi o razini autorove obučenosti u fanatizmu, patetici i retorici, a ne o jasno argumentiranom izražaju autorovih političkih vjerovanja. Ta pseudopolitizacija proze, i kulture općenito, znakovita je za Rusiju: obični ljudi koji žive u sadašnjem demokratskom društvu jednako su toliko udaljeni od administrativnih razina vlasti kao što su bili i u totalitarističkim sovjetskim vremenima.

Image and video hosting by TinyPic

Psihodelični kriminal

U svakom slučaju, upravo je duž ovih različitih struja – političke, fantazmičke, struje kulta ličnosti – do sada nejasan tematski repertoar ruske proze počeo dobivati oblik. Bavljenje temama psihodelije, kriminala, medija, političke tehnologije, računala te nerazriješenih tajni (post)sovjetske povijesti postalo je preduvjet da neka knjiga postane “uspješna”. Sergej Kuznecov, popularni moskovski novinar koji dobro poznaje suvremenu zapadnjačku kulturu, nedavno je počeo novu seriju kronika hermetičkih priča detektivskog žanra iz devedesetih. Godine 2003. Amfora je izdala prvi roman iz te serije, Sedam latica. Pomoću psihoaktivnih tvari i tantričke prakse glavni likovi istražuju moguće slučajno ubojstvo. Na kraju, međutim, doznajemo kako zapravo kriminalac nije stvarna osoba, nego desetljeće samo, sa svojom simboliziranom kriminalnom prirodom i svojim klišejiziranim opisima potrage za bogatstvom po svaku cijenu.
Struja u ruskoj prozi devedesetih, koja je s prijestolja pokušala svrgnuti korumpiranu društvenu stvarnost, razotkriti je kao karnevalsku točku ili sintetički programiran privid koji se uhvatio u mrežu virtualne stvarnosti, sada je zamijenjena potragom za misterijima nezamjenjivih – i teško dokučivih – emocionalnih temelja ljudskog postojanja.
U romanu Golovolomka (Slagalica), Garrosa i Jevdokimova, novinara iz Rige, jednodimenzionalni likovi i stereotipne marionete iz računalne igre pojavljuju se kao nositelji ozbiljnih (iako potisnutih) strahova i neuroza suvremenih ljudskih bića. U međuvremenu druga je skupina pisaca gravitirala prema ideji originalnog falsifikata, izrugivanju osjećaja morala i ismijavanju tradicije. Jedan je primjer akcijski parodijski roman od osamsto stranica Belobrov-Popova, Krasni Buben (Crveni tamburin), u kojem se radi o ruskim seljacima koji se služe modernim oružjem u borbi s bandama vampira i vukodlaka.
Naša je moderna proza također počela oponašati popularne filmove, sa zapletima koji se razvijaju prema smjernicama trilera ili horor filma te s dinamičnom akcijom holivudskog filma. Od parodija kriminalističkih ili akcijskih filmova – poput Shizofrenije Vadima Sergejeva ili Mama ne gorjui (Mama, ne budi tužna) Maksima Pežemskog – ili policijskih detektivskih serija – poput Menti (Policajci), Ulici razbitih fanarei (Ulice razbijenih lampiona), Ubojnaja sila (Ubojita sila) – književnost je posudila elemente mafijskog romantizma, nasilne etike profesionalnih ubojica te antinorme ponašanja kao temelj društvenog poretka. Vrlo se često osjećaj realističnosti u ovim knjigama postiže razmetljivim referencijama na pop kulturu ili pojedine marke.

Konzervativni anarhisti

Dakle, iz postojeće mozaičke raznolikosti imena i stilova izašlo je nekoliko struja ili trendova koji su dospjeli u prvi plan ruske proze i koji se i dalje bore za izdavanje i potporu čitatelja. “Petrogradski fundamentalisti” i nekoliko moskovskih desničarskih konzervativnih gurua, pisaca i kritičara (Dmitrij Bikov, Lev Pirogov itd.) predstavljaju “skandaloznu” školu ruske proze te ponovno rođenje velikog “carskog” stila. Taj je pokret prilično omražen i revanšistički. Rusija je, naravno, od supersile postala ekonomski slomljena kolonija globaliziranog kapitalizma, a fundamentalisti vjeruju da će morati iskupiti samu sebe novim mesijanskim idealom, balansirajući između mističkog fašizma i ortodoksne svetosti. Važno je istaknuti da oni koji predstavljaju ovaj pokret nisu zadrti i nepismeni, nego kulturno obrazovani nasljednici neslužbenih underground struja koji su čitali Nabokova i Eca, Borgesa i Pavića, Cortázara i Garcíju Márqueza. Njihov dragovoljni okret prema konzervativnoj ideologiji prije svega je reakcija na postmoderno izrugivanje koje je toliko prevladavalo u ruskoj kulturi devedesetih, a kao drugo, proizvod potrebe tih pisaca da pronađu nove estetske temelje koji ih vežu sa starim patrijarhalnim vrijednostima.
Protagonisti u njihovim romanima jesu ljudi koji su tragično izgurani iz povijesti – mučenici koji se bore za istinu, konzervativni anarhisti koji su spremni žrtvovati zemaljske moralne norme za viša etička i vjerska otkrića. Oni su spremni za etičku super-borbu i voljni činiti užasne zločine u ime zacrtanog cilja: da carska ideologija ustane iz pepela. Okoliš u kojem ti buntovnici-odmetnici postoje nije bezbojna pozadina ruske svakodnevice, nego fantastični pejzaž ili pojedinca ili kolektiva gdje se imaginarna carska prošlost idealizira, a konkretan se život pojavljuje u satiriziranom i neprijateljskom obliku.

Image and video hosting by TinyPic

Desničarski “carski” romani

U romanima Pavela Krusanova Ukus Angela (Ugriz anđela) i Bom-Bom jedna transformirana Rusija postaje predmet takvog fantazma, koji ponovno uspostavlja svoj teritorijalni integritet i bori se za mirnu vladavinu jedne nadčovječne figure, ili anđela ili antikrista. U romanima Ilje Stogoffa Macho ne plačut (Mačo ne plaču), Otviortka (Odvijač) i Kamikadze fantazmični motiv dobiva oblik krvavih i divljih slika stvarnosti izvučene iz novinskih članaka, crnih kronika i uličnih tračeva. (Nije slučajnost da je Stogoffljeva zbirka novinskih članaka naslovljena Tabloid.) Lajtmotiv većine tih knjiga kreće se oko jedne buntovničke ili tajne urotničke sekte koja budućnost Rusije ne nastoji razriješiti liberalno-demokratskim načinom, nego mistično-ezoteričnim. Te su knjige istraživanje svijeta koji bi najviše odgovarao budućnosti te odgovora na pitanje koja će vladajuća figura – antikrist ili mesija – pobijediti, pitanja koja autori istražuju pomoću hrabrih i često reakcionarskih parabola.
Dalje, ti su “carski” romani, budući da imaju korijene u europskoj kulturi, obično prilično razigrani i prepuni tekstovnih citata. U Ortografiji Dmitrija Bikova (objavljenoj 2003, dvije godine nakon njegova prvog romana, Opravdanie – Opravdanje), reforme ruskog pravopisa iz 1918. uspoređuju se s napadima na oligarha Gusinskog i NTV (Nezavisnu televiziju) devedesetih te s vladinim napadima na liberalno novinarstvo. Bikov uzima ime Jat za jednoga od svojih likova (jat je slovo koje je izrezano iz ruske abecede tijekom boljševičkih reformi) te mu daje “podvojenu ličnost” koja se sastoji od dviju ključnih figura povezanih s evolucijom ruske liberalne misli: Andreja Šemjakina i Viktora Šenderoviča.
U Ortografiji Bikov ispituje zašto Rusija u dvadesetom stoljeću nije mogla postići svoju povijesnu sudbinu i iskoristiti punu snagu za ostvarenje Velikog imperijalnog projekta za koji je bila predodređena. Radnja tog romana prebacuje se iz Petrograda tijekom revolucije na obalu Crnoga mora, s monstruoznih slika anarhije i sabotaže na dirljivu melodramu, te iz dvadesetih godina u devedesete. I kamo god nas roman odveo, Bikov mora otkriti što je uzrok fatalnom neuspjehu Rusije da se pokrene prema Velikom projektu, te kako ju je svaki preokret i nedostatak spriječio da ostvari utopiju. U kritici se Bikovljev žanr često naziva “imperijalna shizofrenija”; u svojem neobuzdanom ultrakonzervativizmu on se na trenutke čini liberalnijim od najzagriženijih liberala.

Ljevičarske subverzije

Ljevičarsko-radikalna tendencija gotovo je obratan odraz desničarske retorike novog fundamentalizma. Ljevičarski se autori okupljaju oko moskovskog Gileja Publishinga ili izdaju u seriji Kontr-Kultura, koju organizira prevoditelj i politički aktivist Ilja Kormilcev (zatvorski memoari Eduarda Limonova, Zatvorenik mrtvih, objavljeni su ovdje). U romanima Variant Gorgulova (Gorgulova varijanta) Kudrjavceva, Poslednii antisemit (Posljednji antisemit) Olega Gastela, Mutrevolucija (Mutnorevolucija) Dmitrija Pimenova i Sidiromov i Drugie (Sidiromov i drugi) Alekseja Cvetkova protagonist je asocijalni odmetnik koji vodi tajnu diverzijsku bitku protiv mehanizama kontrole i subordinacije. Protagonistov cilj, koji se može ostvariti samo autodestruktivnom i bespoštednom borbom, više nije imperijalistička ideja nacionalne veličine, nego anarhistički program društvene pravde koji se ne potvrđuje toliko pomoću razuma koliko pomoću instinkta.
Snažan i uspješan primjer toga pokreta jest knjiga Alekseja Cvetkova TV za teroriste, koju je izdala Amfora. Autor pokazuje trenutačnu političku sferu stalnih provokacija, krvavu kazališnu predstavu. Simbolički teror u knjizi proizlazi iz institucionaliziranih “jezičnih kodova”; vlada svakoga prisiljava služiti se tim kodovima u svakodnevnom razgovoru. Za Cvetkova je beskrajna dezintegracija ruskog jezika dio rastuće društvene anarhije. U svojoj priči Sni Disangelista (Snovi disanđelista) on ne nudi kreposnu, evanđeosku poruku, nego više mračnu, disanđeosku – o konfuziji u suvremenoj “političkoj podsvijesti”.
No kao cjelina ljevičarsko-radikalna tendencija ruske proze sa svojim revolucionarskim emocionalizmom i kultom histeričnog otpora danas se čini pomalo zastarjelom i čak infantilnom. Nažalost, najzdraviji primjeri ljevičarske misli izgubili su značenje i vrijednost jer ih je komunistička ideologija godinama iskrivljavala. Dakle, nije iznenađujuće da se mnogim čitateljima tekstovi koji primjenjuju ljevičarsku misao na ruski kontekst trenutačno čine umjetnički manje uvjerljivima ili zanimljivima u usporedbi s eulogijskim uznošenjem desničarskog konzervativizma.

Image and video hosting by TinyPic

Ruski cyberpunk

Smještena negdje sa strane u odnosu na političku dijalektiku “desno-lijevo”, postoji struja koja, kako se čini, prilično obećava što se tiče estetičkih inovacija – naime, ruska verzija cyberpunka, koja je nosila mnoge i neprecizne nazive u rasponu od “računalnog pisma” do “teksta kompjuterskog sučelja”. Ako romani Gibsona i Sterlinga monopoliziraju takav sci-fi materijal poput kiborga, virtualnog tijela i bitaka s transnacionalnim korporacijama, njihovi se ruski pandani usredotočuju na dvije zajedničke teme: Internet kao odlagalište otpada, arhiv beskrajnog spama, te na mladu supkulturu korisnika Interneta. Popularni novinar s mreže Max Fray (pseudonim poznate slikarice Svetlane Martinčik) počeo je seriju ruskih futuroloških ili jednostavno huliganskih internetskih epova za Amforu. U romanu Pautina (Mreža), objavljenom pod pseudonimom Mercy Shelly (pravo ime: Aleksej Andrejev, petrogradski internetski aktivist), priča se vrti oko nedisciplinirane razbibrige buduće zajednice hakera, koja je ispričana ironičnim i prijateljskim tonom.
Sentimentalni i religiozni motivi, koji su paradoksalno snažni u ruskom cyberpunku, ponekad daju njegovu djelu značajke autoparodije. Takve su karakteristike sakrivene u prozi petrogradskog programera (te stvoritelja antivirusnih programa DrWeb) Andreja Bašarimova. Njegovi su romani Inkrustator i Pugovka (Mali gumb) već dobili dobre kritike i nominirani su za vrlo cijenjenu nagradu Andrej Bjeli. U Bašarimovljevoj knjizi čini se da je veći dio teksta uništio nepoznat i moćan virus. Kako se priča razvija, autor stvara nove i sve učinkovitije antivirusne programe, ponekad bez rezultata, ponekad uspješno, sve dok na kraju tekst ne dobije smisao opće kohezije i jedinstvenosti. Isto su tako zanimljivi i eksperimenti autora iz moskovskog izdavačkog kruga Ad Marginem (poput Bajana Širjanova, sa svojom trilogijom Najniža aerobatika, Srednja aerobatika i Najviša aerobatika), koji nastoje kombinirati elemente računalnog pisma s vrlo grubim neonaturalističkim scenama.

Ženska proza

Važno je spomenuti današnji utjecajni fenomen “ženske proze”, koja je za sebe izgradila nezavisnu nišu među ostalim pokretima u književnosti te čije su predstavnice (Tatjana Tolstaja, Ljudmila Ulickaja, Viktoria Tokareva, Marina Palei, i ostale) osigurale vlastito mjesto u knjižarama. U Rusiji, u kojoj je patrijarhalna ideologija Domostroja (što znači upravljanje kućanstvom) i dalje nevjerojatno snažna, feminističke autorice skrupulozno se žele nametnuti i definirati pitanja spola.
Debate kritičara i čitateljstva o paradoksu “ruskog postmodernizma” nikada ne prestaju. S jedne strane sile prozni tekst da mehanički slijedi prihvaćene norme postmoderne poetike, no s druge strane stalno govore o otuđenju od ruskih estetičkih ukusa koji su se razvijali kroz povijesni avangardizam.
Nadmoćne reklamne kampanje popularnih fantasy-tekstova u rasponu od Gospodara prstenova do Harryja Pottera u središtu su mnogih vatrenih diskusija. Vidjet ćemo kako će beskrajni dotok takvih tekstova, koji su trenutačno iznimno traženi, utjecati na razvoj proze. Sve te tendencije i fenomeni tvore jedinstveno i stalno promjenjivo lice suvremene ruske proze.
Prolazi li ruska proza danas svoju dugo iščekivanu renesansu? Vrijeme će reći. Jedna stvar je jasna: dolazak dvadeset prvog stoljeća obećava. Čitateljstvo ozbiljne ruske proze povećalo se, utvrđen je sustav nagrada, uspostavljeno je demokratičnije tržište, a ruska književna zajednica gorljivo je prigrlila te događaje.

S engleskoga prevela Ksenija Švarc.

- 22:23 - Komentari (6) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se