NEMANJA: SMIRENOUMLJE

petak, 08.08.2008.

JE LI VRIJEME ZA HRVATSKOG BERLUSCONIJA?

Ivicu Todorića, nema tome davno, posjetio je predsjednik Rusije, Dmitrij Medvedev
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Budući da je HDZ svakako morao pobijediti na ovim izborima, kako se ništa ne bi promijenilo tj. kako bi se kapitalizam konačno u zemlji konzervirao…

… budući da je upravo riječ o tome da se ni o čemu ne radi, da je sve do toga da se nikakva promjena ne desi, građani osjećaju želju za promjenom jedino u smislu da sve ostane isto, samo s jednom razlikom: da i oni malo budu pri kopanju, i u tome je sav cinizam ove situacije: nitko ne osjeća potrebu nikakve društvene promjene, ali cijelo društvo (a to u Hrvatskoj znači: društvo u kutu) osjeća nepohodnost privatnih promjena već od ponedjeljka, kao kod alkoholičara ili pušača, jer, ovdje je život postao samo ružna navika, život je u Hrvatskoj porok.

Image and video hosting by TinyPic

Todriću je, recimo, uobičajeno otputovati na večeru u Salzburg i tamo se naći s nekoliko najbogatijih ljudi iz Europe. Kontakte koji ne uspijevaju premijerima, njemu je jednostavno ostvariti. Dolaze mu, ovdje u Hrvatsku, direktori svjetskih banaka, predsjednici financijskih institucija, čak i utjecajni političari, iz Švicarske, Francuske, Njemačke, Austrije, Rusije... Ostao je diskretan o imenima svojih uzvanika, a za najpoznatijeg među njima, o kojem nam je ipak slikovito pripovijedao, naknadno je molio da ga ne spominjemo. U biznisu je to valjda tako. Političari se javno hvale poznanstvima, poduzetnici nerado.

Prije par dana objavio sam post naslovljen „Kravlje ludilo“; ukratko, riječ je o intervjuu koji je zamjenik glavnog urednika „Jutarnjega lista“, Nino Đula, vodio s Predsjednikom Ivicom Todorićem.
Zašto o tome ponovno pišem?
Zato jer je Todorić ipak prvi trepnuo: naprosto nije izdržao, i otkrio je karte! Plasirao je informaciju da ga je posjetio najpoznatiji među utjecajnim političarima Švicarske, Francuske, Njemačke, Austrije, Rusije…sapienti sat! Jasno, riječ je o Dmitriju Medvedevu! Par provjera, i informacija je potvrđena: Ivicu Todorića, nema tome davno, posjetio je predsjednik Rusije, Dmitrij Medvedev.

Toliko, gospodine Todorić, kao kvalifikacija za ovaj razgovor, mada, i sami ćete kazati, nije bilo naročito teško, napose ne meni; očekivali ste to, jer ja sam ovdje ipak najpametniji, vidim kroz vrijeme, a povrh toga, kako veli onaj slavni dijalog iz filma „Chinatown“:

Gittes: How did you find out?
Cross: I still got a few teeth left in my head, a few friends in town.

Dakle, unatoč Đulinoj opasci da se političari javno hvale poznanstvima, a poduzentici nerado, Vi ste se, gospodine Todorić, pohvalili poznanstvima – za zaključiti je: Todorić kani u politiku!

Mada, isprva sam mislio da je riječ tek o poslu: iako je gospodin Medvedev predsjednik Rusije - nije Putin, nego tek aluzija na Nijemca i njegovu moć, njegov legat – pročitao sam u posljednjem tjednu srpnja vijest o vašim poslovnim ambicijama u Rusiji, pa mi je cijela ta situacija izgledala sasvim logičnom, dapače, kao građaninu ove zemlje, vrlo laskavom: fantastično, Todorić se širi u Rusiju, izlazi iz Regije, i štoviše posluje sa samim ruskim vrhom:

Nakon nedavnog neuspjeha u Turskoj s preuzimanjem Migrosa Ivica Todorić, većinski vlasnik Agrokora, natječe se za kupnju trgovačkog lanca sa sjedištem u Sankt Peterburgu

Koncern Agrokor jedan je od glavnih kandidata za kupnju jednog od vodećih ruskih trgovačkih lanaca. Interes za kupnju Lente, sa sjedištem u Sankt Peterburgu, iskazale su vodeće svjetske kompanije. Natječaj za prodaju ruskog trgovačkog lanca s 12 tisuća zaposlenih i 1,56 milijardi američkih dolara prihoda od prodaje u 2007. godini za nekoliko će dana biti službeno objavljen.
Riječ je o privatnom poduzeću čija su se dva najveća pojedinačna dioničara Oleg Zerebstov i Amerikanac August Meyer s udjelima od 35, odnosno 36,4 posto, zbog međusobnih nesuglasica konačno dogovorila za opciju prodaje, a taj su prijedlog prihvatili i mali dioničari, s izuzetkom Europske banke za obnovu i razvoj, koja u Lenti ima 11,1 posto dionica i koja je odlučila ostati suvlasnik.

Preostalih 89 posto trebalo bi biti ponuđeno na prodaju, no u sjedištu tvrtke nije bilo moguće doznati detalje oko samog procesa. Prodaju lente vode investicijske banke ABN Amro i Renaissance Capital. Vrijednost Lente procjenjuje se, inače, između 1,2 i 1,9 milijardi dolara. Na listi potencijalnih kupaca Lente su svjetski lider u branši američki Wal-Mart Stores, te najveći europski trgovački lanac Carrefour (Francuska) koji je kao i Agrokor ranije neuspješno pokušao preuzeti turski Migros, njemački Metro i francuski maloprodajni lanac Auchan i američki investicijski fond TPG Capital.

Hoće li u tako jakoj konkurenciji, te nakon nedavnog neuspjeha u Turskoj, Ivica Todorić ofenzivno okrenuti na osvajanje ruskog maloprodajnog lanca, u nedjelju nije bilo moguće doznati. U Agrokoru, saznanja Poslovnog dnevnika o planiranom ulasku na rusko tržište, nisu htjeli niti potvrditi, niti opovrgnuti. Međutim, u svibnju na godišnjem zasjedanju Europske banke za obnovu i razvoj održanom u Ukrajini, starija izvršna potpredsjednica Agrokora Ljerka Puljić je najavila kako su, unatoč neuspjehu u Turskoj dovoljno snažni za izlazak na tržišta u Euroaziji, odnosno da su im zanimljiva velika, mnogoljudna tržišta, poput Ukrajine ili Rusije.

Image and video hosting by TinyPic

Preskačem pohvale ovom poslovnom potezu – zvučale bi kurtoazno. Poslovanje me Agrokora ovdje ionako ne zanima.
Naprotiv, ono što upada u oči, ono je o čemu se Hrvatska, iz meni sasvim nepoznatog razloga, libi govoriti: strah ju je, ni prvi ni zadnji put! Riječ je o Vašim političkim ambicijama, naravno: da se do kraja legitimiram kao ozbiljan sugovornik, reći ću da znam da u najužem kurgu sve češće postavljate pitanje: Je li Hrvatska zrela za svoga Berlusconija?

Gospodine Todorić, odgovorit ću Vam na to pitanje ja.
Dat ću Vam besplatan savjet, zlata vrijedan: javno, i, kao u matematici, uz konačan rezultat prezentirat ću i izvod, jer prvo ne vrijedi bez drugoga: tek će logika izvoda jamčiti da je i zaključak valjan, tj. majeutički ću Vas dovesti u situaciju da sami zaključite što Vam je činiti.
Deal?

Znam da nemate puno vremena, pa ću stvar skratiti; inače bih ja to barokno razvio, iscrpivši svaku mogućnost početne premise, ali ovako će biti efektnije, razumljivije i uvjerljivije:
Vrijeme je, gospodine Todoriću, jest, mogli biste postati predsjednik Hrvatske! Dapače, mislim da biste se trebali, pa čak i morali kandidirati za Predsjednika Hrvatske. Evo zašto:

Prethodno, riješimo jednu sasvim osobnu stvar: Vaše mi je pitanje izazov ponajprije stoga jer je toliko ljudsko da ljudskije ne može biti: starodrevno je, iskonsko, mitsko, jer pita: Je li došlo vrijeme? Da nema te dimenzije, teško da bih se poduzimao odgovora. Ne stoga jer volim biti prorok: iako dobro predviđam – točnije, drugima se čini da predviđam događaje: ja samo slijedim njihovu logiku, a upravo je ona najvećem broju ljudi skrivena – ja i predobro znam da ne samo da je teško biti prorok u vlastitom selu, nego je i u globalnom ta uloga povijesno passe; nedavno sam citirao Budenov tekst o jednom drugom proroku ovih krajeva, i taj tekst dobroobjašnjava u čemu je dotrajalost šamanizma u svijetu suvremene magije, tehnike, a politika je umijeće, tehne:

Višestranačje naime i postoji samo zato što nema te instancije koja bi apriorno posjedovala istinu nekog društvenog interesa. A općedruštveni interes nije ništa drugo nego rezultanta demokratske borbe partikularnih interesa u jednome društvu. Ideja da postoji jedna institucija koja takav interes zna uvijek i u svim okolnostima, bez obzira na konkretni ishod borbe partikularnih interesa u društvu, nalazi svoj konkretni povijesni pandan samo na jednom mjestu - proročištu u Delfima. U antičkom svijetu Delfi su bili središte duhovne elite i svojim su proročanstvima predstavljali korektiv dezintegrativnim procesima koji su pratili atičku demokraciju.

Dakle, nema govora da ćemo ovdje gonetati, bacati grah i gledati u zoc: nevolja je proroka, kako je jednom rečeno, i u tome da se on javlja prerano, pa ga se prihvati tek sa zakašnjenjem. I lako za to što bih ja mogao završiti u loncu zbog preranog kukurikanja, ali vi biste mogli zakasniti s kandidaturom, pomislite li da sam s ovim savjetom preuranio! Kažu da za proroka ne postoji oportunistički timing, nego samo usudbeni Kairos, i da je to razlog mistiminga, te preuranjenosti; djelovati na vrijeme, pogoditi pravi trenutak, znati zgrabiti pravu priliku, osobina je autentičnog političara. Ili…ili se to samo tako čini onima koji to nisu. Naime, a što ako je političko umijeće indiferentno spram prepoznavanja prave prigode i predviđanja pravoga trenutka? Što naime, kako je kazala Goetheova supruga, ako se vrijeme ravna prema Goetheu, a ne Goethe prema vremenu?
Drugim riječima, što ako je sve do toga da Ivica Todorić sam izrekne samoispunjajuće proročanstvo, ono koje činom izricanja izravno uzrokuje vlastito ispunjenje? Ako nešto uopće predviđamo, onda će se ono utoliko doista i dogoditi sugestivnim djelovanjem samog predviđanja, glasi definicija!

To je poanta ove preliminarne diskusije: uopće nije riječ o tome da biste se Vi trebali pitati je li vrijeme za hrvatskog Berlusconija - riječ je samo o tome da nakon što postanete hrvatski Berlusconi, svima u Hrvatskoj bude jasno da je to stoga jer su se naprosto za takvo što stekli uvjeti! Post festum, svi će to tumačiti stanjem u Duhu, Zeitgeistom. Kad biste ih danas pitali da vam objasne što taj Duh jest, pače o kojim je to uopće uvjetima riječ, zavladala bi atmosfera kao među Rimljanima pred odlazak u obilazak Asteriksovog sela.

Pa dobro, pitate Vi, kakvo je der Stand der Dinge?

Povoljno. Jer - malo prije sam Vam objasnio: stanje stvari određujete Vi, ne zaboravite to!

Odgovorit ću Vam i detaljnije:

Gospodine Todirić, pročitajte pažljivo sljedeći kratki tekst iz ožujka prošle godine; u njemu se objašnjava da će Sanader i HDZ ostati na vlasti, i, što je zanimljivije, mjesecima pred izbore savršeno točno tumačim zašto će izborni ishod biti takav kakvim je neminovno bio:
U politici je nezahvalno prognozirati, jer jedan jedini događaj može naruštiti ukupnu statiku društvene zgrade, ali, usudit ću se, upravo zbog zadnjih rečenica, predvidjeti ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora, i, odmah obrazložiti taj ishod:
Dakle, kada u ovoj gornjoj shemi HDZ lišite nacionalizma, i svedete ga na light-HDZ, dobit ćete Sanaderov HDZ: stranku koja isproručuje Gotovinu i premijera koji čestita Hristos se rodi: dakle, krajnje kooperativnu stranku konzervativnog imagea, koja se polako i realno približava svojoj promičbenoj predstavi: kao stranka koja se vrlo dobro razumije s krupnim kapitalom, jer njezin šef ionako njome ravna kao vlasnik svojom firmom, HDZ ubrzano postaje zastupnikom Kapitala! No, što dobijete od SDP-a kad prođe purgatorij? Čega se zapravo SDP treba lišIti? E, to se događa upravo ovih dana, u reformističkim zahtjevima koji se stavljaju pred vodstvo stranke, a ti su svedeni zapravo na odustajanje od socijalne preosjetljivosti socijaldemokrata: zahtjeva se poštavanje neoliberalnih tekovina i vrijednosti! To je dakle agenda: s jedne strane imati ex-nacionalnu light konzervativnu stranku Kapitala, a s druge lijevu, ex-socijalnu light stranku Rada, kako bi se prekrilo čitavo područje Tržišta, kako nas jedino i isključivo vide Planeri. Budući da se Designeri Novog svjetskog poretka jako dobro razumiju sa Sanaderom, budući da se izuzetno dobro slažu s Mesićem, budući da Milan Banić funkcionira kao fonatana (baciš novčić i zaželiš želju! koja nema drugu svrhu i namjenu nego da ispunjava te želje pod uvjetom da je na središnjem gradskom trgu), situacija je zapravo u Hrvatskoj IDEALNA! NE MOŽE BOLJA BITI! I zato će ovakvom i ostati.
Dakle, ja tvrdim, a dao sam i razloge (u ovakvoj se konstelaciji političkih odnosa i snaga u Hrvatskoj najlakše 'radi', i u hrvatkom političkom undergroundu, ali i na relaciji Svijet - Hrvatska) da će HDZ ostati na vlasti!
Sve je ostalo sekundarno: hoće li uz HSLS novi koalicioni partner biti HSS (to je zapravo lako moguće, jer HSS-ovci su željni vlasti, a Friščić je, iz razloga koje ovdje neću spominjati, na svaki način podatan za dogovore!), ili će to biti netko drugi, sasvim je nevažno. Vidjet ćete da će na vlasti ostati HDZ.
I još nešto mogu predvidjeti, naprosto stoga jer slijedim logiku ovih događaja: ovih će se mjeseci inzistirati na nužnosti reforme SDP-a i vremenu koje toj stranci treba dati da se preobrazi u modernu socijaldemokratsku stranku neoliberanog senzibiliteta i usmjerenja (vidi: Butkovićev tekst o nužnosti reforme SDP-a otprije sedam dana u JL-u, Kris Cviić u Globusu, dakle: EPH je već počeo, jasno, na osnovu tezarija iz Kraljevskog instituta - nimalo čudno da su autori baš Cviić i Butković, naime!). A kad se dakle vidi otkud vjetar puše, kad uz ovako rekonstruiranu logiku imamo i evidentne dokaze dobre internacionalne volje da Sanader vlada Hrvatskom još 4 godine, tja, uz idilu u vražjem trokutu Markov trg - Panta - Poglavarstvo Grada, u kojem nestaju ne samo avioni i brodovi nego čitave dvorane i tangente, malo nas što može iznenaditi!
U svakom slučaju, evo, ja sam reskirao da me zajebavate dovijeka, pa sam stavio karte na stol. Jasno, ako sutra slete Vanzemljaci pa inzistiraju da Namjesnik na Zemlji bude Jura Stublić, ja ću morati revidirati svoje stavove i prognoze, ali, bez ovakve stohastičke ex machina intervencije, stvar mi se čini prilično razumljiva, dapače malo priprosto predvidljiva za moj ukus.
Dixi.

3.3.2007. 15:01

Vidite i sami – imao sam u svemu pravo.
I, kao kod svih genija, sve izgleda lako, razumljivo, logično, clare et distincte… prirodno kao što kiša pada, vjetar puše, a Cristiano Ronaldo dribla.

Image and video hosting by TinyPic

Stalno Vam, gospodine Todorić, u Hrvatskoj valja imati na umu jednu jedinu rečenicu, već gotovo poslovicu, slavnog talijanskog književnika Giuseppe Tomasia di Lampeduse, koju je popularizirao Visconti:

Bisogna cambiare tutto, per non cambiare nulla.

Valja promijeniti sve, da ne promijenimo ništa (da bi sve ostalo isto).

Ili, kako se veli u Viscontijevom filmu: If we want things to stay as they are, things will have to change.

Evo kako se to u Hrvatskoj radi:

PARLAMENTARI IZBORI

Iako Hrvate nikad ne valja potcjenjivati, izgleda da je izborna kampanja dosegla svoj vrhunac, ili dno, kako već tko na stvari gleda i s kojeg motrišta. U svakom slučaju, očito je da stvari ne mogu biti bolje, naprosto stoga jer ne mogu biti gore. Mada, velim, nas ne treba potcjenjivati: kako je nakoć govorio Branko Ćopić, godinu-dvije prije no što će se suicidalnim skokom vinuti s nadvožnjaka na auto-put bratstva i jedinstva:"Znam ja nas, jeb'o ti nas!"
Evo zašto…
Amerikanci su odavno formalizirali kampanju: politički se sadržaj sasvim izgubio, ustuknuvši pred prezentacijskom/medijskom formom kao osnovnim i jedinim sadržajem političkih kampanja. Medij je poruka, ma što to značilo, nadasve otkako je JFK pobijedio Nixona za nijansu televizičnosti. Europa je u svemu sljedila Amerikance, a Hrvatska, tradicionalno snobish povodljiva, u tekućoj kampanji ima i poseban razlog biti europskijom od EU: u Hrvatskoj je naime sve do toga da se u njoj ništa ne promijeni, pa sve ako se vlast i mora mijenjati pod prisilom zamorne demokratske procedure. Drugim riječima, ovdje se u kampanji izbjegava govoriti o bilo čemu što bi moglo raspiriti političke strasti, jer nitko ne želi riskirati bilo kakvo iznenađenje – ta, zar nije sve do toga da se ništa ne desi!? Taman smo ustanovili kakav-takav novi hrvatski kapitalizam, i sada je samo presudno u sljedećem mandatu stvari konzervirati: to je osnovni drive cjelokupne hrvatske politike.
Ta, konzervativna svrha budućeg mandata, očito više konvenira karakteru light-HDZ-a, ali, sasvim bi solidno stvar odradio i light-SDP: Račanov je mandat pokazao kako se to radi, to naime da se ništa ne učini (u Kini Lao-tzea ovaj se princip nazivao wu-wei): niti je Hrvatska restituirala načelo zakonitosti, niti je sankcionirala privatizacijski kriminal, niti je vratila novac isisan iz privrede tijekom mrakobjesja, niti je etablirana vladavina prava, niti je ovo pravna država…niti, in ultima linea, u Hrvatskoj građani imaju jednake šanse: ovdje, ponavljam, imamo tek ustanovljenu novu hrvatsku oligarhiju, i nikako ne bi valjalo da sad netko/nešto promijeni! Nedajbože recimo da se u ludilu tkogod dosjeti poreznih kartica, čitaj: deklariranja obima ili porijekla imovine. Dakle, znamo mi nas, jeb'o ti nas…
Evo zašto…
Kad već kampanja nema nikakav sadržaj, jer se, Q.E.D., ni o čemu ne može govoriti, da se ne bi šutjelo govori se o samoj formi – o kampanji samoj! Govori se znači osebujnim hrvatskim žargonom - praznogovorom.
Hrvati su i inače fundamentalisti postmoderne: ovdje se ljudi rađaju kao postmoderni, u smislu da od kolijevke pa do groba nitko ne jebe činjenice ni pol posto – sve je samo interpretacija, sasvim proizvoljno tumačenje tih 'činjenica', počevši od fakata vlastite biografije, kojih životopisa u Hrvatskoj svaka javna osoba - a ne samo žena! - ima najmanje dva: jedan građanski, drugi nacionalistički, crveni i crni, kak se već koje sezone nosi. (Otuda i ovo degutantno iščekivanja ishoda izbora: u Hrvatskoj je ovoga časa nemoguće ili je besmisleno sklopiti bilo kakav posao, jer svi čekaju da vide tko će biti poslodavac, comprador).
Dobro, pretjerujem, Hrvati se ne rađaju kao nikaj posebno, isti smo mi trotli ili, ako smo već posebni, onda smo još i veći norci no drugi, ali, ovak, cum grano salis, za ljubav razgovoru recimo da mi s Hegelom još iz zipke vičemo: Tim gore po činjenice!
Stoga smo ogrezli u suru autoreferencijalnost: mi ni o čemu ne znamo bolje spikati nego o spikici samoj; kad vidite da se ljudi svađaju oko pravila svađe, znajte da se to svađaju Hrvati.
Ne čudi zato da je kampanja zabasala u polemiku o kampanji kao takvoj: Sanader i Milanović razgovaraju se o sloganima! Budući da ne mogu niti smiju govoriti o bilo kojem drugom sadržaju – ne samo zato jer o tome treba šutjeti da ih Pavić ne nabije na naslovnu stranicu, nego i zato jer sadržaje propisuju vanhrvatske, međunarodne instance i visoke adrese: MMF, Svjetska banka, Haag, Bruxelles itd., tj. stoga jer smo nesuvereni do mjere ZERP-a ili Jurja Jezerinca – dečki formaliziraju: zajapureno i žučno spikaju o propagandnoj formi svojih političkih poruka (nema tu govora o programima, tu su programi zapravo svedeni do razine promičbenog slogana).
Da zaključimo gotovo na samom kraju izlaganja: Ovogodišnja je izborna kampanja do oglednosti školskog primjera iscizelirala i minuciozno rafinirala izbjegavanje polemike o bilo kojem političkom sadržaju/konfliktu ovoga društva! Ne samo da se ni o čemu ne debatira jer se istinski antagonizmi ovog društva ili zataškavaju (antagonizam novouspostavljene partitokratske oligarhije i velike većine isključenih iz bilo kakve procedure odlučivanja) ili falsificiraju (sukob se kapitala i rada anakrono reinterpretira kao u prošlost projecirani sukob crvenih i crnih, partizana i ustaša), nego se sugovornici tih nedogođenih debata u sučeljavanjima čak ni ne pojavljuju: Sanader na razgovor Milanoviću šalje njegovog polušurjaka, stanovitog Jandrokovića, koji još od Milanovićeve inauguracije ima neugodan polufamilijaran zadatak nastupati umjesto Ratka Mačeka, koji ne želi nastupiti umjesto Ive Sanadera (iako bi mu to opis radnog mjesta nalagao, Mačeku jasno, a o Sanaderu da i ne govorimo).
Kao kuriozitet, cijeli ovaj spor oko slogana 'Idemo dalje!' ima i svoju šaljivu stranu: slogan bi na svakako bio primjereniji plakatu SDP-a, onom autostoperskom, što dodatno demonstrira niveliranost ne samo rejtinga ili politika velikih blokova hrvatske politike, nego i njihovih prezentacijskih formi – u Hrvatskoj zaista više ne znaš who is who, jer su više-manje svi postali Milan Bandić: hadezeovac u SDP-u, što je često puno teže biti nego Amerikanac u Parizu ili Srbin u Hrvatskoj.
Ili, kako bi to rekao Ivo Sanader kad bi igdje nastupio: Važno je da se ništa ne priča, pa makar i dobro!

Image and video hosting by TinyPic

Identična je situacija pogleda li se pars pro toto, dakle na primjeru glavnoga grada, Zagreba:

ZAGREB CASE

Nedavno sam kupio jednu od knjiga koje analiziraju ključne kulturalne koncepte Japana: kao što je razumijevanje pojma attitude ključno za shvaćanje suvremene američke kulture, tako je primjerice koncept amae, kažu, ključan za razumijevanje suvremene japanske kulture. Autor, Boyé Lafayette De Mente, nema većih ambicija u pokušaju pronicanja japanskog karaktera, no nudi zabavnu prvu informaciju onima koji bi, recimo, s Japancima pokušali poslovati. Hrvatskom čitatelju ove knjige već će na prvi pogled u oči upasti fascinantna nesposobnost Amerikanaca da razumiju Japance, i jedino što ovdašnji čitetelj neće razumjeti američko je nerazumjevanje Japana: recimo, fenomen akiramenai, kako ga De Mente prevodi: do or die - riječ je zapravo o tvrdoglavosti svojstvenoj Kvarneru i geslu: Krepat, ma ne molat! Hoću kazati: Hrvati su daleko više istočnjaci no što bi to Japanci, Amerikanci ili Hrvati pomislili ili priznali!
Stoga jer nama nije teško razumjeti age tsurau, dakle običaj pronalaženja neke infinitezimalne greške - u Splitu sam, tako, u lokalu svjedočio besmrtnom komentaru koji je u trenu otklonio nelagodu što se eo ipso javlja ulaskom bilo kojeg znamenitog sugrađanina u prostoriju ispunjenu anonimnim muškarcima: dolazak Tonija Kukoča tamošnji je mandrilo sankcionirao opaskom "da je čagod vridija, ne bi taki uresta!" - slobodno mogu kazati da mi je beskrajno blisko japansko preferiranje dogovora pred bilo kakvim pisanim ugovorom: Zapad stoljećima počiva na shvaćanju da verba volant ali scripta manent, no ja u tome vidim samo prilog općoj povijesti beščašća: kao i u slučaju braka, kad nam uz potpis trebaju i dva svjedoka, što dovoljno govori o nesolidnosti te zapadne institucije - manje je jamaca potrebno za dobiti kredit! - o kojoj je Kant mislio kao o 'ugovoru o razmijeni genitalija', tako i pri svakom drugom ugovoru potpisnici svojim autografom zapravo iskazuju temeljno međusobno nepovjerenje: da si vjeruju, ne bi inzistirali na potpisanom ugovoru, drugim riječima!
Godinama u ovoj tisućgodišnjoj hrvatskoj kulturi inzistiram na dogovoru kao temeljnom društvenom ugovoru: stoka se drži za rogove a ljudi za riječ, i ja se dogovora, kako već anticipirate: sasvim na svoju štetu, držim kafijanski, čak i kad druga strana već odavno na tome ne inzistira ili je naprosto više nema (nevjerojatna je to okolnost, taj aspekt kafkijanskog držanja dane riječi u ovoj usmenoj kulturi: jest doduše da zna za glasnika mrtvog kralja, ali međutim za Kafku je model univerzuma Ured, a biro počiva na Slovu (Zakona), a ne na Riječi: za Ured izgovorena Riječ, bilo kao glasno očitovanje umske prirode čovjekove (čovjek kao zoon logon ehon) ili kao Riječ koja Tijelom postade (inkarnirani Bog), manje znači ne samo od napisanoga Slova (zakona), nego čak i od njegove štamparske Greške; u birokratskom univerzumu ili univerzalnom birou koji s Kafkom dijelimo, cv je dossier u kojem tipfeler - dokazuje do Gilliamov "Brazil" i slavan slučaj Tuttle - ima ulogu hybrisa, ili sudbine naprosto.)
Komičnost tog moralnog stava ovdašnji jezici opisuju posprdnom poslovicom: držati se...kao pijan plota! Biti moralan, drugim riječima, u Hrvatskoj znači biti lišen razuma.
Takav kakav sam, a nikada se izgleda neću urazumiti, tri sam se tjedna držao dogovora: iako sam znao da će Jasen Mesić preuzeti čelnu poziciju u zagrebačkom HDZ-u, mislio sam da je fer pričekati da to Ivo Sanader objavi na tiskovnoj konferenciji stranke.
Bez veze. Kao da nisam znao što će se dogoditi: nesiguran u svoju političku odluku, HDZ je vijest pripustio kroz prijateljske medije ('Nacional' je od izbora, što je samo dokaz poslovnosti Ive Pukanića, glasilo HDZ-a više no Pantovčaka, jer, k vragu, Stipe ipak za dvije godine odlazi...) kao probni balon, pa sada članstvo temu može iživjeti prije no što dr.Sanader izrekne svoj definitivni pravorijek.
Pročitajmo što o tome tko će postati prvi čovjek HDZ-a Zagreba piše "Nacional":

BANDIĆEV OPONENT

Mesić HDZ-ov adut za osvajanje Zagreba

Dok dio HDZ-a promiče mladog Mesića kako dugoročno rješenje u kojeg treba ulagati, neki od stranačkih dužnosnika u Zagrebu smatraju kako je s neiskusnim kandidatom sa stranačkim stažom od samo nekoliko mjeseci nemoguće pobijediti Bandića

Nakon tri uzastopna poraza na zagrebačkim lokalnim izborima od SDP-a, HDZ-ov glavni adut biti će javnosti slabo poznat 36-godišnji Državni tajnik u Ministarstvu kulture, Jasen Mesić. Izvjesno je da će Mesić na izborima unutar HDZ-a biti izbran za funkciju kandidata, nakon čega bi sljedeće godine išao u utrku za gradonačelničku poziciju u Zagrebu, piše Jutarnji list.
Međutim, dok dio stranke podržava ideju novog lica na jednoj od važnijh funkcija, promicajne Mesića na glavnog pretendenta za ovu poziciju izazvalo je nezadovljstvo unutar drugih stranačkih redova, a najviše je frustrirana starija postava zagrebačkog HDZ-a, koja najviše zamjeraka ima na činjenicu da je Mesić stranci pristupio prije samo nekoliko mjeseci.
Oni smatraju kako je premalo vremena da bi se Mesića ozbiljno pripremilo da parira dosad nezamjenjivom Milanu Bandiću, dok ga drugi promoviraju kao "dugoročni projekt" u kojeg treba ulagati. Isplatiti će se, kažu pobornici njegove kandidature, za nekoliko godina. Iz redova socijaldemokrata nisu skrivali iznenađenje ovakvim najavama.
Potpredsjednica SDP-a istaknula je kako je očekvala da će pozicija kandidata za čelno mjesto u Zagrebu ipak pripasti ozbiljnijim stranačkim pojedincima, poput Primorca ili pak Hebranga, kazavši kako se HDZ pomirio s tim da sa svojim kandidatima ne mogu parirati Milanu Bandiću. Ovakve namjere HDZ-a, pojedini članovi SDP-a neslužbeno komentiraju kao pokazatelj kako žele Bandića na ovoj poziciji, kao čvrstog oponenta Milanoviću, ako već nisu sigurni da mu sa svojim kandidatima mogu parirati.

Jasen Mesić je inače podvodni arheolog, ima diplomu iz povijesti i arheologije. Zaposlio se 1996. godine na mjesto u Ministarstvo kulture u Odjelu za zaštitu arheološke baštine. Završio je i Diplomatsku akedemiju Ministarstva vanjskih poslova, a od 2005. postaje pomoćnik ministra Biškupića.

U redu. Idemo dakle proanalizirati stvar, no, prije toga, da se legitimiramo: zamjenica Jasena Mesića - kad već treba iznositi ekskluzivne informacije i špilati insidera - bit će gospođa Zrinka Kovačević, državna tajnica u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta.
I, jedna metodološka natuknica: naučimo što je to outsourcing:

Outsource & promatrajte porast Vašeg poslovanja

Imate izvrsnu ideju – ali nemate potreban izvor ili ekspertizu da je ostvarite u ovom času. Trebate li čekati? Zaposliti još djelatnika? Odrediti nanovo prioritete Vašeg poslovnog opterećenja? Iskustvo nam govori da što ranije Vaš koncept plasirate u javnost, to prije počnete ostvarivati prihod.
Outsourcing Vam omogućava da aktivnosti koje ne čine temelj vašeg poslovanja prepustite tvrtkama specijaliziranim na tim poljima. Ne radi se samo smanjenju troškova i uštedi novca. Radi se i o mnogo bržoj i efikasnijoj učinkovitosti i plasiranju na tržište brže no Vaša konkurencija, maksimiziranju Vaše radne snage, fleksibilnosti i mogućnosti pristupanja djelatnicima visoke kvalifikacije.
Zajedno sa našim partnerima, definiramo i usuglašavamo se o jasnoj i čvrstoj metodologiji i procesima.

Čemu ova napomena o outsourcingu? Sve u svoje vrijeme...

Dakle, kaj god! Kakav Bandićev oponent, kakav adut za osvajanje Zagreba!?
Stvar je banalna da trivijalnija ne može biti: Ivo Sanader postupa beskrajno pametno, i budući da mu na kraj pameti nije proizvodnja nekog svog zagrebačkog Bandića, što je ne samo pleonastičan, nego i višestruko beskoristan posao - a u onom jednom postotku mogućnosti da stvar i uspije i kontraproduktivan - šjor Ivo u međuvremenu podmlađuje stranku: imenujući Jasena Mesića za šefa zagrebačkog HDZ-a, Sanader jednostavno nastavlja s proizvodnjom "light HDZ-a", HDZ-a lišenog bilo kakve nacionalne popudbine/supstance, a određenog jedino lojalnošću vanjskopolitičara svome Kancelaru - i Jasen je naime vanjskopolitički študend Diplomatske akademije MVP-a, što je karakteristika od koje danas ne može pobjeći ni jedan hrvatski političar: današnje compradorstvo po logici trenutka zahtijeva da se osposobite za poslove posredovanja između stranog kapitala i zemlje kao nekretnine, jer, što bi političari u Hrvatskoj drugo imali za raditi nego da posreduju u poslovima između međunarodnih investitora i hrvatskih resursa!? Svi Sanaderovi ljudi imaju tu karakteristiku: recimo, za Jandrokovića se danas nerado govori da je bio voditelj ureda u vrijeme kad je Ivo Sanader bio zamjenik ministra vanjskih poslova. Biti MVP, ma što to značilo, u hrvatskoj je politici de rigueur.

Drugo, kakav Bandićev oponent! Sanader ne samo da zna da nema šanse u gerilskom obračunu s Bandijerasom po Remetama, Klaki i Krumpirištu, dakle da u Zagrebu nema što tražiti o obračunu mano a mano s karizmatskim vođom SIZ-a SDP, već i predobro zna da u politici ništa ne uspijeva kao uspjeh sam - Sanader je sav sazdan od tog uspjeha, i to je njegovo jedino pogonsko gorivo: Ivo Sanader je velik političar, naprosto stoga jer je izborno uspješan političar - te mu (zapravo, tom je čovjeku sve jasno: njemu je politika kao tehne u malome prstu!) ni na kraj pameti nije Bandića proizvesti kao ozbiljnog konkurenta u bilo kojoj sljedećoj izbornoj utakmici: izgubiti u izravnom okršaju od Bandijerasa znači konačno ga instalirati kao jednu od dvije ozbiljne figure hrvatske politike, kako to i sam Milan Bandić reflektira vlastitu poziciju (ja pak mislim da se preko svake mjere podcjenjuje ona treća, ili prva figura, Stjepan Mesić, ponajprije kao alegorija one politike koja će i nakon Stipe nastaviti vladati zemljom, ali, živi bili pa vidjeli, samo nas dvije godine dijele od tih sudbinskih događaja). Dakle, Sanader uopće ne kani izaći na megdan Bandiću u nekakvom sukobu civilizacija: SDP vs. HDZ, Bandić vs. Sanader! Uostalom, čemu to? Zakaj? Kome to koristi? Zašto sukob, kad je moguće surađivati, kad ta tiha koalicija postoji, i kad se poslovi delaju do apsurda perfektno: Bandić plinificira čak i Split, zagrebački Holding dioničar je čak u Dalmaciji, i tko bi razuman uopće mogao doći na pomisao da se Sanader i Bandić u bilo čemu sukobljavaju? Doduše, mali problem stvara ta demokratska procedura i kulturnopolitički atavizam građanstva naviklog na antagonizam socijaldemokrata i demokršćana (dobro, dobro, znam da pretjerujem, jebiga, znam da je SDP u Zagrebu SIZ, a HDZ ni sam ne zna kaj je, ali, kaj hoćete od mene, i ja sam samo čovjek!), te obveza da se svake 4 godine pred publikom odglumi nekakav izborni konlikt, ali, nakon državne razine parlamentarnih izbora, farsa na razinama lokalne samouprave bit će prava školska priredba u odnosu na igrokaz u kojem smo nedavno sudjelovali barem kao publika. Tonska je proba već odrađena: navodni prijepori oko fiskalne decentralizacije Hrvatske i hinjena svađa zbog Šukerovog zadiranja u proračun Grada sasvim su fino sjeli na fonu suradnje oko rukomentog svjetskog prvenstva i izgradnje neophodne infrastrukture - baš je izgledalo uvjerljivo, izvrsno odigrano, bravo!
I tu dolazimo do outsourcinga: u skladu s gornjom definicijom/reklamom, dr.Ivo Sanader, čiji je core-business to isto ali na državnoj razini, aktivnosti koje ne čine temelj njegovog poslovanja prepušta tvrtkama (vidi: Holding) specijaliziranim na tim poljima. Kako se gore veli: Zajedno sa svojim partnerima, definiramo i usuglašavamo se o jasnoj i čvrstoj metodologiji i procesima.

Tu je poanta: Sanaderov kandidat na izborima u Zagrebu biti će - Milan Bandić. Glas za SDP, glas je za HDZ.
Paradoksalno?

Kaj bi bilo paradoksalno. To je osnov današnje hrvatske političke stvarnosti.
Zemlja je dizajnirana bipolarano, a njena politika bipartijno: svi bitni politički čimbenici učinili su sve da se sa scene pomete sve što nije projekcija tih dvaju mitskih ekstrema, avangarde radničkog i nacionalnog pokreta.
Ti antagonisti zemljom vladaju u tihoj koaliciji: na proteklim je izborima sve bilo do toga da se ništa ne promijeni, jer, srž je današnje situacije upravo u tome da kapitalizam u Hrvatskoj uhvati korijena.
Promjena bi nužno zaustavila te procese, koje zajedno definiramo i usaglašavamo.
Nikakva sankcioniranja privatizacijskog kriminala, npr, ovdje neće biti, no to je civilizacijski must: da bi bilo kapitalizma, moramo imati kapitaliste, a njih u desetak godina nije lako stvoriti, barem ne lege artis.
Stoga će Bandić i Sanader i u godinama koje dolaze surađivati, a ne se sukobljavati.
I, to je sve što trebate znati o Hrvatskoj.
Jasenu Mesiću želim svu sreću u novoj ulozi.
Predlažem, onako, BTW, da se prva sjednica gradskog predsjedništva HDZ-a održi u Gavelli.
Za studente i školarce karte bi mogle biti po popularnim cijenama; mogao bi ih čak Holding sponzorirati!

Image and video hosting by TinyPic

Dobro, pitate se vi, kako je moguće da se ta farsa odvija pred građanima a da nitko ništa ne primjeti?
E, moj gospodine Todoriću! Čega nema u medijima, ne postoji! A mediji - stalno Vas moram privikavati na to da ste vi chief - pripadaju Vama, zapamtite!
Što se tiče građana i njihove samosvijesti, za njih bezostatno vrijedi ona Budenova hipoteza: da su komunisti pravodobno angažirali Vinka Grubišića na svojim propagandnim zadacima, komunizam nikada ne bi propao, ili, ako bi već propao mi to još uvijek ne bismo znali. Zašto? Zato što Vinko Grubišić drži kako "... ono čega u medijima nema - ne postoji!!!", odnosno da "uspjeh (i neuspjeh) neke akcije ne ovisi toliko o njenim stvarnim rezultatima, koliko o doživljaju njezinih posljedica." Tu je Buden doduše sasvim bezrazložno optužio Vinka Grubišića, koji je u pogledu cinične inačice empiricističkog nihil in intellectu nisi prius in sensu savršeno nevin, ali u načelu je Boris u pravu, osim što nisi intellectus ipse, što u Hrvatskoj ionako malo tko razumije:

MEDIJI & GRAĐANI

EPH je dijelom svojih izdanja posve posvećen postuliranju sukoba crvenih i crnih, koji u drugim svojim izdanjima osporava: Arena je, recimo, u godinu dana imala 13 naslovnica s Markom Perkovićem Thompsonom!

Zašto je tom društvu toliko stalo do obračuna crvenih i crnih kao prasukoba hrvatskoga društva, navodno nosivog antagonizma na koji se svode svi ostali društveni konflikti?

Bezbroj puta je to ovdje objašnjeno, a odgovor je nepromijenjen: oni pothranjuju taj sukob, sukob crvenih i crnih kao temeljnu ideološku laž, jer tako pepetuiraju svoju vlast, neophodnost svoje društvene pozicije: sve dok je ustaša, nužni su partizani tj. crveni sanitarni kordon; sve dok je boljševika, Thompson će imati kome pjevati o Juri i Bobanu!
Stoga toliko i podupiru Thompsona, budući da je on imenentna pretpostavka njihova postojanja, cijelog ovog circulus vitiosusa: 'Croatia records' plaća nevjerojatne svote za koncert Thompsona na Maksimiru; sljedeće sezone, evo ti Marka na glavnog gradskom trgu glavnoga grada Hrvatske; HTV emitira light snimku koncerta, notorni falsifikat iz kojega se ne vidi da su prva dva reda Maksimira prepuna ustaških kapa, no sve to služi svojoj svrsi: glavno je da se time alibira neophodnost „antifašista“, i da se izbije onaj presudni liberalnodemokratski argument iz ruku onih koji znaju da se današnja Europa temelji ne na antifašističkoj, nego na antitotalitarnoj paradigmi, onoj koja osuđuje oba totalitarizma, i onaj crveni, i onaj crni!

No, kad bi tako postavili stvari, kad zemlja ne bi bila bipolarno podijeljene između atavizama dvaju najvećih ideološkopolitičkih zala dvadesetog stoljeća, niti bi bila bipartijno razdrta između stranačkih baštinika tih tradicija, kada bi kojim slučajem i jedni i drugi povijesno bili deklasirani, pa kada bi konačno bio otvoren prostor građanskoj politici ove zemlje da se iživi u svoj punini demokratskih opcija, onda bi ova generacija - koja je Hrvatsku ionako shvatila kao Noinu arku, budući bi u najvećem broju bila lustrirana i na ljevici i na desnici, ako u tom nastaškom, udboustaškom amalgamu ima ikakve razlike - ostala bez ikakva prava na sudjelovanje u javnom i političkom životu zemlje: to je njihov strah: ne dvije, tri simboličke osude ionako biološki dotrajalih komunista, već delegitimiranja cijele jedne idološkopolitičke pozicije koja Hrvatskoj nikako ne dopušta napraviti iskorak iz 1945., iskorak iz crveno-crnog totalitarnog svijeta u svijet liberalne demokracije razvijene zapadne uljudbe.

Eto, zato mi je pun kufer balkanskih mudrosera, jer cijelu jednu povijest balkanski mudroseri nisu znali smisliti ništa doli nove i nove oblike tiranije, despocije i diktature, ma bila ona i proleterska.

Gotovo dva desetljeća od pada Berlinskog zida, Hrvatska još uvijek živi u predpolitičkom stanju.
Građanska, demokratska politika, ovdje ne postoji.

Tzv. izbori, manipulirani su igrokazi, uglavnom upriličeni s jednom svrhom: sve se čini kao kod Lampeduse, da se ništa ne promijeni, da se očuva status quo i kontinuitet vlasti – koja je ovdje ili tiha koalicija crvenih i crnih unutar frakcija nacionalnog pokreta, ili pak između SDP-a i HDZ-a, kao što pokazuje recentan primjer zagrebačkog outsourcinga – vlasti koja jamči petrifikaciju nove hrvatske oligarhije, kojoj politokratska elita bezostatno pripada.

Sve dok se ne dokine ova bipartijanost i bipolarnost, Hrvatska se neće riješiti crvenih i crnih, partizana i ustaša.
Kako to učiniti?

Jednostavnije no što se misli: treba iz prašine, kao u westernu, podići zvijezdu, simbol načela zakonitosti!

Zagreb City treba šerifa!

A šerif bi, u punom smislu te riječi, mogao biti svaki građanin, samo da je građanin.

Što je to građanin, nažalost, to se ovdje nikako ne razumije, a riječ je o tako jednostavnom pojmu: to je upravo onaj koji priznaje beskonačno važenje Zakona!

Zagrebu i Hrvatskoj ne treba nova stranka ili nova snažna osoba, novi Vladar-Otac: Zagrebu i Hrvatskoj treba restitucija načela zakonitosti, pravna država i vladavina prava.

Svatko tko se ne parkira nasred ceste da bi skočio do kvartovskog kafića, i zna zašto se ne parkira nasred ceste da bi skočio do kvartovskog kafića, mogao bi biti zagrebački gradonačelnik, ili pak predsjednik države.

Onaj koji zna, dakle, da je (socijalni) promet ponad njegove partikularne samovolje, i da i njega kao građanina iako pravilima ograničava, upravo u tom ograničenju omogućuje, taj je građanin!

Takav građanin nema ništa s pjesmicama poput ove:

Neon, beton, plastika,
a na zidu swastika!


Takav je građanin, po definiciji, građanin svijeta.

Iako sam to toliko puta do sada činio, ponovit ću ovaj klasični Budenov paragraf još jednom:
Što znači biti građaninom u modernom demokratskom smislu prije ćemo naučiti iz par američkih filmova nego iz čitave hrvatske literature uključujući tu i sve Krležine likove. Jer građaninom se ne postaje pukom pripadnošću socijalnom sloju emancipiranih i obrazovanih građana. Kada onaj donedavno možda još polupismeni kauboj prihvaća u vesternu šerifsku značku i stavljajući život na kocku suprotstavlja se rulji koja srlja u linč, onda on stupajući u neposredan odnos s beskonačnom vrijednošću zakona, pravde u njenoj esencijalnoj apstraktnosti, upravo proizvodi mitsku sliku rođenja građanina, autentične građanske socijalizacije. U slavnom filmu Sidneya Lumeta, "12 angry men", Henry Fonda kao član porote spremno prihvaća neugodni položaj usamljenog pojedinca nasuprot složnoj većini i do kraja zastupa svoju istinu, uspijeva promijeniti mišljenje ostalih članova porote te na kraju spašava nevinog. Ondje pravda, ovdje istina, ne kao nešto što postoji po sebi, nego kao ono što uvijek iznova u aktu građanske hrabrosti valja preoteti konformizmu društvenog središta koje je bez kontrole samostalnog individualnog uvida tako često spremno na linč i na lakoumno žrtvovanje nevinih. I šerif i Henry Fonda su ekstremisti, ali ekstremisti pravde i istine, u najboljem građanskom smislu te riječi i u najboljoj tradiciji filozofije, kulture i politike Zapada. Nasuprot Krležinim Leoneu Glembayu i gospodinu "doktoru", dvama likovima iz silne plejade hrvatskih građanskih osujećenika, čije pobune u pravilu završavaju u nemoćnoj frustraciji - rodnom mjestu ressentimenta iz kojeg se reproduciraju prevratnički projekti političkih ekstremista - stoje ovi američki celuloidni junaci u onom istom odnosu u kojem su svojedobno stajali Grci nasuprot barbarima.

A što se tiče crvenih i crnih, da i opet citiram samoga sebe, dok ne promuknem:

CRVENI & CRNI

Pitanje

Jedan od fenomena koja pereniraju u ovom našem društvu notorno je postojanje sukoba crvenih i crnih kao temeljne ideološke fantazme hrvatskoga društva. Temeljne, jer se taj sukob pokušave etablirati kao nosivi sukob društva, prasukob na koji bi se trebalo reducirati totalitet društvenih proturječja. Moj je odogovor na pitanje zašto se to ustrajno čini dvostruk: s jedne strane mislim da je riječ o načinu političkog legitimiranja i perpetuiranja pozicije moći dobrog dijela hrvatkog političkog establishmenta - jer, dok postoje ustaše neophodan je antifašisticki sanitarni kordon, a sve dok tinja žar nekdasnjeg partijskog entuzijazma, Thompson misli da ima razlog za pjesmu, ako ništa drugo - dok se s druge u tom inzistiranju na preostacima dvaju ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogucnost artikuliranja gradjđnske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj gradđanskoj opciji, dapaće, namjerno je guše i onemogućuju. Pri tome se samoproizvode, tj. iz potreba jednoga za drugim proizvode opravdanje vlastitog postojanja. Ono sto mene zanima zapravo je odgovor pitanje je li uopće moguće denuncirati tu fantazmu? Naime, kad se shvati da tu građanstva i nema, ne samo u smislu socijalnog supstrata, ne čak ni u smislu osviještene političke pozicije, nego građanstva nema a priori budući ga ne može ni biti jer je njegov prostor uzurpiran i okupiran ovim obračunom koji se stalno iznova nameće kao jedina politička stvarnost zemlje, ostaje pitanje kako je uopće moguće tu opsjenu ne samo teorijski prokazati, nego praktički, dakle politički diskvalificirati, onemogućiti?
Kad se recimo netko zapita zasto u Dnevniku HRT-a nema jedne jedine vijesti o suđenju Perkovicu u Njemačkoj, onda se takva zapitanost tumači kao malum omen nacionalizma: Udbu moze spomenuti samo ustaša! Ovdje je dakle nezamislivo da bi bilo tko, u ime zakona, mogao zahtjevati suđenje za Đurekovićevo ubojstvo koje je, priznat će se, imalo malo što s nacionalizmom ili ustaštvom! Ne moram posebno objašnjavati kako se s druge strane doživljava opravdanje svih onih ljudi koji su radeći u službama sigurnosti bivše zemlje naprosto radili svoj posao, i ni manje ni više od toga: takva pomisao nužno je plod neke nove udbaskokosovske podvale, nema što drugo biti! Hoću kazati, crvenima i crnima nezamisliva je ta treća instanca, instanca građanina koji, sasvim zakonito, i pravno ali naprosto u skladu s elementarnom logičkom zakonitošću, zahtjeva minimum društvene racionalnosti. Kad se sve ovo prevede na jezik iskustva, na jezik činjeica, Norvala i ovdanje Udbe, Šuška i Manolića, Krajačićevog intelektualnog kružoka dakle, ispada da je u Hrvatskoj autentična, spontano nastala građanska politika liberala, socijaldemokrata, demokršćana...itd. praktično nemoguća.
Moje pitanje glasi: Kako je moguće urušiti tu fantazmu, tu laž koja strukturira cjelokupno hrvatsku stvarnost i koja joj nameće crvenocrnu dijalektiku kao jedinu sudbinu što ne dopusta pomak ih 1941.? Naravno, moguć je odgovor: jedino izborima, ali, nije to ono sto pitam. Naime, problem je u tome da većina građana zna da odnos ustaša i partizana i nije presudno proturječje ove zemlje, pa ipak se ponašaju kao da jest!
Odgovor pak da se oni nužno tako moraju ponašati sve dok taj odnos zaista ne bude povijesno razriješen u korist partizana, tj. dok ustaše konačno ne dozive 1945. i definitivno kapituliraju, samo je dio odgovora.
Naime, nije vise problem u ustašama, u crnima: oni su demontirani; problem je u tome da su nasi antifašisti nespremni na opasku o tome da antifašizam, nažalost, u ovim krajevima nije bio i antitotalitaran. Iz toga sljedi nevjerojatna konzekvenca: njima su veći problem građanski političari, nego svi Thompsonovi fanovi zajedno! Jer, ustaše je lako diskvalificirati. Ali, što ćemo s onima koji bi mogli postaviti sljedeće pitanje: O.K., recimo da nitko ne mora odgovarati ni za jedno ubojstvo poput Đurekovićevog, ali, što ćemo s Informbiroom?
Mjesto građana u Hrvatskoj zauzeli su ljudi koji su građansku poziciju 45 godina prokazivali kao buržoaski reakcionarnu.
Nadalje, mjesto građana zauzeli su ljudi koji fingiraju nekakvu anacionalnu, navodno kozmopolitsku poziciju - iako najčešće nisu bili dalje od Graza - a iza nje se krije jedno sasvim specifično, ovaj put jugoslavensko šovenstvo (to je uzgred u polemici s Katunarićem natuknuo Jergović; ne znam kako mu se omaklo, budući da je i sam u toj polemici nastupio kao onaj koji drugome predbacuje djetinjstvo na Kalemegdanu!).
Da zaključim: u ovakvom hrvatskom mikrosvijetu, pitam se je li uopće moguće danas biti liberal, socijaldemokrat ili demokršćan, ili se sve neminovno raspada na ono masivno nacionalno i socijalno, kao u slučaju mutnih predstava naših navijačkih plemena dvaju avangardi: one nacionalnog i one radničkog pokreta, HDZ-a i SDP-a (pri čemu ove odredbe, jasno, nemaju nikakve veze sa stvarnim angažmanom ili programima tih stranaka).
Kako, drugim riječima, učiniti barem to da SDP i HDZ ne budu anakroni nazivi za partizane i ustaše, ako ništa drugo?!

Odgovor

Građanstvo kao subjekt – politički, kulturni, moralni – ne postoji po sebi, kako ne u Hrvatskoj, tako ne ni drugdje. Kod tebe je ono normativna kategorija, što je cesto bilo i kod meine. Tako da ono sto sam napisao uvijek mozes čitati kao kritiku aktualnog građanstva, takozvane elite, uključujući i onu s onu stranu političkih opcija. S druge strane ja sam govorio o praznom mjestu građanstva, dakle upotrebljavao taj pojam kao normativnu kategoriju. - subjekt prosvjećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti, kulturne i svake druge kritike, itd. Ukratko, za mene je hrvatsko građanstvo definirano jedino njegovim aktualnim odsustvom. Ili bolje, raelno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva.
Danas me građanstvo više ne zanima ni kao normativna kategorija, jer procesi raspada ne samo institucije nacionalne države, nego i samoga društva, tako su daleko otišli, da se samo zamišljanje takvog jednog subjekta kao središta društva čini iluzornim. Ja ne živim više u “drustvu”, odnosno društvo u kojem živim nije francusko, nije ni europsko ni pariško, nije ni globalno, ali je sve pomalo od toga. Kakvo god, ono nema normativnu moć, ono nema ni jasan horizont utjecaja niti tzv. ekonomsku bazu, u smislu klasičnih kateogrija. Samo nekoliko napomena koje naizgled nemaju nikave veze s temom, ali potpuno mijenjaju perspektivu:
Do 2020 godine bit će 650 milijuna Indijaca pripadnika srednje klase. Zamisli sad to kao subjekt obrazovanja, kulture, političke volje, ekonomskih interesa itd ... Ili drugi podatak. Ove godine je u Japanu po prvi puta takozvana sex-industrija pretekla autoindustriju. To je razlika i u načinu proizvodnje – afektivni rad nadmašuje kao izvor društvenog bogatstva industrijski rad. Građanstvo je kategorija industrijskog modernizma, jedan od njegovih glavnih kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski modernizam je propao. Nema više klasične industrijske radničke klase na nekom teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg elementa, građanske klase.

Kategorije ljevica i desnica, ili kako ti pišes, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša su u politickom smislu deskriptivne kategorije. Ne treba ih svaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika izmedju SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni polozaj u drustvu. Kako u tome nema nikave principijelne razlike, ta se razlika arikulira kao ostatak starog antagonizma.

Image and video hosting by TinyPic

INTERPASIVNOST

Da ipak stvar polako privedemo kraju i zaključimo.
Kako bi kazao Tonči Valentić, politička aktivnost ovdje je shvaćena kao politička interpasivnost, odnosno djelovanje koje zapravo nije usmjereno prema tome da se nešto promijeni, nego se djeluje kako bi se spriječila istinska promjena, što je implicitna parafraza poznate rečenice iz Lampedusinog romana Il Gattopardo: "sve se mora promijeniti kako bi sve ostalo isto".
Ili, kako sam to predivno predvidio u svom sada već klasičnom eseju Red Herring:
RED HERRING

Ne bi li se prikrilo kako buduća Vlada, bilo SDP-ova ili HDZ-ova, nema namjeru sankcionirati privatizacijiski kriminal devedesetih - koji je u temelju socijalnih odnosa današnje RH - SDP i HDZ organiziraju multimedijalni performance na temu ukidanja prava glasa Hrvatima u BiH, pokušavajući pažnju javnosti skrenuti s bitnog na nebitno: već treće izbore za redom građane se homogenizira u borbi protiv neprijatelja nacionalnog jedinstva: mitskih Hercegovaca! Van s njima! Vratite nam naše Srbe, evo vam vaši Hercegovci! Hercegovci raus!

SOCIJALDEMOKRATSKI ŠOVINIZAM

U srijedu, 11. travnja 2007., pisao sam o racionalnoj varijanti izbora u SDP-u, onoj za koju bih ja glasovao na unutarstranačkim izborima, da sam socijaldemokrat: "Recimo da hrvatska politika nije farsa, da nema dogovora HDZ-a i SDP-a. Zapitajmo se na čas: dobro, a o čemu se u toj hrvatskoj politici zapravo radi? Ako izuzmemo onaj dobar, ali ipak neugodan Duceov odgovor da je jedini njegov program da on hoće vlast, što biste vi odgovorili: Što je vaš program? Agenda je zadana: Haag je tu umjesto pravne države; EU umjesto vanjske politike; MMF umjesto ekonomske politike, Svjetska banka umjesto monetarne...sasvim je jasno da vam preostaje samo Monopoly, kao navlastit sadržaj politike: kockanje s lukrativnim hrvatskim nekretninama. U takvoj situaciji očito je da je svako pametan shvatio kako ovih par godina, ako već ionako nije kasno, svakako valja biti in, inače si za cijeli jedan život isključen. Homo sacer, neke vrste: biološki živ, ali bez ikakvih prava. Čini se da bi to bio jedini posao SDP-a, ili HDZ-a, svejedno: ne dozvoliti da se Hrvatska petrificira u odnosima kakvi upravo vladaju: u Hrvatskoj svi koji su nekaj u politici, zapravo su na vlasti, barem u svojoj županiji!"
A opet, samo se o tome radi. U Hrvatskoj je u ovom trenutku sve do toga da se za duge godine ustanovi definitivan društveni casting: dovršit će se podjela socijalnih uloga, do kraja definirati raspodjela društvene moći i petrificirati odnosi koji bi u hrvatskom društvu trebali stabilno vladati desetljećima. Ovaj je mandat u tom smislu presudan: sva se svrha toga mandata iscrpljuje u tome da se ništa ne dogodi! Bez obzira tko sutra vladao Hrvatskom, Sanader ili Milanović, cijeli će njihov posao biti onaj Patera Hada, protagonista 'Družbe Isusove': ne učiniti ništa, bit će najviši čin njihova premijerskoga djela! Jer, Hrvatska u tom mandatu ima dva povijesna – u ovoj zemlji u kojoj je svaka kvalifikacijska utakmica svakoga sporta povijesna to je devalviran termin, ali, ovdje je zaista riječ o povijesno gustom i bitnom vremenu – cilja: vanjskopolitički, ući u euroatlanske integracije, EU i NATO, te unutrašnjopolitički, definitivno konsolidirati i konzervirati novonastale kapitalističke odnose. Ova su dva cilja u izravnoj svezi. Potonji, uspostava unutrašnjeg društvenog poretka, hijerarhije moći u krajnjoj liniji, sasvim je ujetovan ovim prvim: Hrvatska je potpuno izručila svoju suverenost već odavno, u rasponu od pravne pa do ekonomske, i nema tu više govora o nekakvim sankcioniranjima privatizacije i sličnim obećanjima za naivne: tko je jamio, jamio je, a, što se Zapada tiče, sve i jest bilo u tome da netko jami – doduše, njima nije bilo svejedno tko! – i da se konačno ovdje uspostave odnosi, pa i imena za njih, kompatibilni i razumljivi svijetu kapitala: ta, workers self management ili društveno vlasništvo, što je to? Me English nicht versteht!
27. siječnja ove godine Davor Butković je objavio briljantan tekst posvećen strahu od kapitalizma. Govoreći (pro domo sua) o tom strahu, Butković anticipira presudnu temu ovih izbora i hrvatskog političkog trenutka:
"Glavni izborni zadatak ozbiljnih političkih stranaka, prije svega oporbenih, bio bi da pokušaju artikulirati sadašnje dominantno raspoložnje građana i da ga pokušaju pretvoriti u niz konkretnih političko-socijalnih akcija. Oporbene bi stranke, teoretski gledajući, morale izraditi model funkcioniranja gospodarstva i model raspodjele državnog proračuna, koji bi bio socijalno zadovoljavajući, koji ne bi sprečavao poduzetništvo, ali koji bi, istodobno, jamčio minimum korupcije u biznisu i u odnosu politike i biznisa. Ona stranka koja bi izašla na izbore uvažavajući masovno protukapitalističko raspoloženje, ali koja bi bila kadra uvesti nova pravila igre, kojima bi se uspostavilo povjerenje u političke i poslovne sustave, i koja bi sve to mogla formulirati u jednostavnim porukama, vjerojatno bi uvjerljivo pobijedila na predstojećim parlamentarnim izborima. Realno govoreći, u Hrvatskoj ne postoji ni jedna takva stranka. Stranke šesteročlane koalicije iz 2000. godine nemaju dovoljan intelektualni kapacitet, a osim toga, nitko im ništa ne vjeruje jer su prije sedam godina obećavale reviziju pretvorbe, koju, naravno, nisu mogle provesti (i bolje je da nisu, jer da jesu, ugrozile bi desetke tisuća radnih mjesta). Osim toga, SDP je stranka protiv koje se, zapravo, danas prosvjeduje na Cvjetnom trgu jer će, u konačnici, SDP-ova gradska vlast odlučiti hoće li se na Cvjetnom trgu sagraditi Horvatinčićev kompleks. Hrvatska demokratska zajednica naprosto ne može oblikovati takvu agendu jer bi se suprotstavila ne samo svojem naslijeđu nego i svojim sadašnjim projektima. Jasno je, dakle, da protukapitalističko raspoloženje hrvatskih građana neće biti operativno politički artikulirano. Što znači da će hrvatski građani još neko vrijeme, sve manje i manje, poštovati hrvatske političke elite. Te će se elite, pak, i dalje dodvoravati masovnim osjećajima tako da izbjegavaju stvarne, teške socijalne reforme. Hrvatske političke stranke sada mogu formirati dvije vrste produktivnih politika: ili mogu stati na stranu masovnog protukapitalističkog raspoloženja i pokušati ga kanalizirati ili mogu pokušati provoditi stvarnu politiku slobodnog tržišta. Uvjereni smo, nažalost, da neće učiniti ni jedno ni drugo."
Pogleda li se prekjučerašnji intevju Ive Sanadera dan upravo Butkoviću, u kojoj Sanader otkriva i više no što misli, rekavši "naša glavna namjera jest da Hrvatsku učinimo zemljom poželjnom za dobar život", dajući tako jasno do znanja da je u ovoj zemlji očito sve do toga da se stvori dojam riješenosti svih političkih proturječja i društvenih antagonizama - što omogućuje da se od sad do vječnosti posvetimo najprimarnijem zadatku svih hravatskih naraštaja, dakle rafiniranju komocije života, cizeliranju malograđanske udobnosti, izletima u Gratz i prosinačkim domjencima i siječanjskim skijanjima na sunčanoj strani Alpa, uglavnom dakle imbecilnom hohštapleraju kao osnovnoj svrsi života kako ga vidi prosječni hrvatski moralni, mentalni i materijani bogec - na pitanje:"Hoćete li pokrenuti liberalizaciju ekonomije? Osnovna zamjerka i MMF-a i drugih međunarodnih institucija jest da gospodarstvo djeluje u nedovoljno liberalnim uvjetima.", premijer Ivo Sanader odgovara, potvrđujući Butkovićev anticipando:
- "MMF-u socijalno partnerstvo nije među prioritetima, dok ja duboko vjerujem u socijalno partnerstvo. Vjerujem da se u hrvatskoj javnosti mora promijeniti percepcija poduzetnika. Oni stvaraju nove vrijednosti, otvaraju nova radna mjesta, poduzetnici su korisni i potrebni. Međutim, jednako čvrsto vjerujem da poslodavci i država radnicima moraju omogućiti pravo na dobar život, na dobre plaće, i da ih moraju zaštiti od bilo kakve eksploatacije. Ja jesam za liberalizaciju gospodarstva, ali u okvirima socijalnog dogovora, koji će štititi i promovirati prava radnika. Jednako tako inzistiram i na dogovoru oko Zakona o minimalnoj plaći."
Očito, Butković ima pravo: nečista savjest radi, i iako je Ivo Sanader poznat kao intimni favorit krupnog kapitala - jer Verona je pravilo a ne iznimka, tj. sa Sanaderom se dokazano može napraviti posao - premijer je itekako svjestan da se umjesto pravne države, sankcioniranja privatizacijskog kriminala, uspostave pravne države, restitucije načela vladavine prava etc.etc – uglavnom umjesto krvavoga noža u temeljima kuće Glembay, toj primordijarnog zločina kao metodološki nužne pretpostavke svakog kapitalizma – isključenima iz sfere moći mora nešto ponuditi: što bi to drugo bilo neko par molova više, još zajmova, konzumeristički raj, solidniji standard; na to su samoupravljači ionako desetljećima navikavani i svikli! Nevjerojatno, ali HDZ, kao stranka koja bi imala zastupati poziciju kapitala, stalno iznova pokazuje ovu prijetvornu socijalnu senzibiliziranost. Jasno, riječ je o licemjerju: nedaće za koje Sanader nudi lijek, stvara sama hrvatska vlast! Danas Sanaderova, jučer Račanova (sjetimo se kako je samo smjerno, gotovo bez ikakve svoje krivnje sljedio diktat MMF-a u ukidanju božičnica etc.). Nije to senzibiliziranost za društvene nevolje, nego za društvene želje: HDZ ima neobičan senzibilitet za čokoladu prije juhe! On nudi ono što dijeca žele, ne što im zaista treba ili što bi se pristojilo! U tom smislu, briga je za hrvatski kapitalizam izlišna: ne samo da EPH nitko neće dirati i da su razgovori s Milanovićem oko veza s Turekom suvišni, nego je moguće i logično pretpostaviti da će se za sljedećeg mandata ta trauma od obnove Gruppoa konačno iživjeti i otkloniti, i to na višoj, svehrvatskoj razini: nema više straha od obnove afere nikakvih gruppoa, to je blagovijest i konačna istina tog mandata. Nema straha za vas. Vi, nova hrvatska oligarhija, sasvim ste izvan zone opasnosti. Dapače, iako je ovaj mandat bio berićetan, recimo uvećano je i kompanijsko bogatstvo za Slobodnu Dalmaciju i osobno za Hypo Consultants, sljedeći mandat donosi još i više, zapravo maksimalno: izdat će se uvjerenja da je sve lege artis! Ovo je mandat potvrde nespornosti i zakonitosti stečenog. Tko je jamio, jamio je, i u tome nema ništa spornog, ilegalnog i sramnog. To je kapitalizam! Sada samo treba postići društveni dogovor: svaka zajednica počiva na nekom prvotnom dogovoru oko onog jednog za koje jesmo da bi uopće bili za-jedno, i kad se takav dogovor postigne, njegov se predm stavlja izvan diskusije, kao neupitan pretpostavka društvenog zajedništava! Mi smo za kapitalizam, zar ne? Da, odgovoriše Hrvati prešutno (a kako bi Hrvati drukčije odgovarali). Pa, to vam je to, eto vam kapitalizma: netko je mora biti kapitalist, da bi bilo kapitalizma. Nije to lako, znate. Ti ljudi imaju silnih problema, jer i bogati plaču, kao što možete vidjeti na sapunicama koje vam danonočno emitiramo za razonodu, kad se vratite s dirinčenja. I u tom je smislu pred nama povijesni društveni dogovor: idemo se dogovorit da je ovo do sada bila prvobitna akumulacija kapitala, što je bilo bilo je, a od sada, ako ne ide dručije, igramo pošteno! Nama kapital, vama rad. Nama sve, vama minimalne plaće: " Ja jesam za liberalizaciju gospodarstva, ali u okvirima socijalnog dogovora, koji će štititi i promovirati prava radnika. Jednako tako inzistiram i na dogovoru oko Zakona o minimalnoj plaći.", kaže premijer Sanader. Jednom opet, tko bješe ništa bit će sve, možemo vam osobno jamčiti taj utopijski komunistički eshaton, ne samo zbog tradicije, već i zbog sadašnjosti: pa vidite kolike su ništarije postale sve i sva! Sumoran je ovaj back to the future: kako je povratak iz socijalizma u kapitalizam zapravo dosadan period, kako je tranzicija predvidljiva. Nije čudno da se njome zapravo nitko teorijski ozbiljno ne bavi: sve se tu već zna, ako je o revolucionarnoj ironiji riječ.

ŽIVOT KAO RUŽNA NAVIKA, ŽIVOT KAO POROK

Recimo, zna se što je osnovna opsjena ovih izbora, i što je paravan te opsjene: budući da je upravo riječ o tome da se ni o čemu ne radi, da je sve do toga da se nikakva promjena ne desi – u tome Butković ima pravo na negativan način: ljudi osjećaju želju za promjenom jedino u smislu da sve ostane isto, samo s jednom razlikom: da i oni malo budu pri kopanju!, i u tome je sav cinizam ove situacije: nitko ne osjeća potrebu nikakve društvene promjene, ali cijelo društvo (a to u Hrvatskoj znači: društvo u kutu) osjeća nepohodnost privatnih promjena već od ponedjeljka, kao kod alkoholičara ili pušača, jer, ovdje je život postao samo ružna navika, život je u Hrvatskoj porok – budući da je dakle cijeli posao budućega premijera i Vlade postići taj osnovni društveni dogovor građana oko statusa quo, treba i opet, kako bi se ta neugodna i stupidna istina zataškala, pronaći nekakav spektakularan antagonizam kojime bi se s bitnog pažnja preusmjerila na nebitno. Pri čemu, važno je kazati, u ovoj opsjeni zdušno, i čak znajući što radi – i opet dakle imamo pojma s prosvječenom ideologijom, čak štoviše ne samih ideologa nego i onih koji bi trebali biti objektom ideološke manipulacije, budući da ovdje svi znaju što čine, a ipak to čine - sudjeluje cjelokupno hrvatsko društvo! A ono je tradicionalno malograđansko: tipična društvena sredina, klajnbirgerska osrednjost oportunost, i, čemu se onda čuditi, šovenska isključivost: jasno je da moramo pronaći onaj element koji iz društva valja isključiti da bi se ono homogeniziralo, da bi postigli taj traženi dogovor, da bi uspostavili konačnu harmoniju i jednstvo suprotnosti svih društvenih snaga i odnosa, da bismo razriješili sve društvene probleme i proturječja – to je posao aktualne Propagande: to je cilj ovih javnih nastupa pronositelja gospodarskih panaceja i šećernih vodica, Polančeca, Čačića i Jurčića, to je svrha histerije oko Jurčića, u krajnjoj liniji, to stvaranje dojma da više nema političkih problema, nego preostaju samo otvorena pitanja gospodarskih strategija dosizanja traženog standarda! – i, dakle, u toj sveopćoj potrazi za mangupom u vlastitim redovima, metežnicima, onima koji kvare harmoniju i koje nužno valja odstraniti ne bi li se postiglo organsko jedinstvo društva, domovinski Hrvati po tko zna koji put odgovaraju fašistoidno: evo, krivi su i opet Drugi, eto, po treći put za redom (izbori 2000.-te, izbori 2003., i konačno ovi izbori) taj drugi je, nakon što više nažalost nema Srba jer je i srpsko pitanje tako riješeno, isključenjem naime, drugi je, jasno – Hercegovac!
U briljantnom eseju "Agrameri lete u nebo"* o navlastitom agramerskom fašizmu Boris Buden piše:"Iz korpusa hrvatskog građanstva istiskuje se jedna grupa ljudi na koju se projiciraju društvene negativnosti i koja tako demonizirana postaje simbolički simptom-uzročnik sveukupne društvene nesreće." Tu smo već dakle u poznatim okolnostima: nekoć Židovi, onda Srbi, danas su to Hercegovci. Hrvatska je u svojoj bosanskojugoslavenskoj fazi: vratite nam naše Srbe, citirat će Buden, uzmite si vaše Hercegovce. Da bi organsko jedinstvo bilo potpuno, valja izlučiti iz organizma taj hercegovački, strani virus.
U Hrvatskoj nije dovoljno biti lopov: nužno je biti hercegovački lopov! Recimo, Zagorac. Da bi demonizacija Zagorca bila potpuna, nije bilo dovoljno pronaći dragulje ili račune – bilo je neophodno etiketirati ga ne samo kao čovjeka Šuškovog klana, nego biološki – organski, velim ja vama! – kao Tuđmanovog faćuka! I to je onda ipso facto optužujuće! Tada je on po prirodi neprijatelj! Prepreka koju valja odstraniti. Otuda fašistoidnost.
Kada bi se danas pitali o čemu se zapravo na sljedećim izborima radi, što bi trebao biti temeljni spor HDZ-a i SDP-a, oko čega bi se trebalo sukobljavati, teško da bi itko znao odgovor, jer, već se dugo vremena provlači teza o moralnom niveliranju hrvatskih stranaka, tome da su svi jednaki u svojoj korumpiranosti i klijentelizmu, o izjednačavanju vrijednosnih ideoloških i svjetonazornih sustava koje u svojim programima deklariraju i zagovaraju te stranke, i, usred sveopće uravnilovke hrvatskog političkog prostora, javlja se potreba za barem nekakvim jasnim razlikovanjem, za nekim spasovnim antagonizmom, za nekim tko će biti objekt novog pokliča: Drž'te lopova!, u zemlji koja očito ne zna glasovati nego protesno, glasujući protiv, a nikako ne za nekoga ili nešto. Hrvati zaista ne znaju za što su: u temeljnim oblicima ljudske spozaje, ni prostorno no vremenski Hrvati se ne slažu za što su: prostorno, oko granica te Hrvatske, vremenski, oko njene povijesti; jedni su za Bleiburg, drugi za Jasenovac, jedni za Banovinsku, drugi za Avnojevsku Hrvatsku, svejedno, podjednako nesložni. Stoga bi bilo neophodno iznaći fokus izvan te uznemirujuće slike općeg rasapa svih hrvatskih vrijednosti – činjenice su zapravo suprotne od onoga što se pokušava sugerirati: ne samo da političkih problema ima, nego je u Hrvatskoj sve problematično, počevši od samih temelja stvari: ovdje se nikada nitko nije dogovorio za što smo mi to zapravo, za koje to jedno, i ništa ovdje nije van diskusije, dapače, tek će se ta osnovna tema u diskusiju to snažnije i traumatičnije, kao potisnuta, javiti: ovdje je sporan Domovinski rat, ovdje je sporan cijeli utemeljiteljski državni vrh, ovdje je, konzekventno, sporna država sama, izgleda samim svojim postojanjem – i to se redovito i uhodano i oprobano traži i nalazi u figuri Ere s onog svijeta: u našem Vanzemljaku.
Predsjednik je Mesić koncem devedeseth u predizborne svrhe larmao o 2 – 8 milijardi isisanih iz privrede, a nije vratio jednu jedinu kunu! Hercegovački su lopovi navodno opljačkali zemlju, a nitko, osim Kutle, ne zna ime ni jednog hercegovačkog tajkuna pored Dubravka Grgića! Hercegovce već sedmu godinu učimo loviti ribu, ali ni nama ni njima nije ništa bolje. Odjednom, Hercegovci se vraćaju u raspravu: kad se ne može pričati o tome tko stvarno i dan danas pljačka ovu zemlju, pokušajmo i opet antagonizirati domovinsku Hrvatsku i Hercegovce, jer ništa nije izborno ospješnije u Hrvatskoj od lova na vještice: opet se buju kumeki zabavjali svojim fašističkim progonom 11. izborne jedinice, tu će biti složni svi k'o jedan, a kad se vlast osvoji, stvarne ćemo protagoniste velikog pustošenja Hrvatske još jednom umiriti da s Turekom ili bez njega nikave revizije niti sankcioniranja privatizacije, pretvorbe ili ostalih transupstancijacija ničega u sve nikada biti neće!
To je poanta sadašnje rasprave o 11. izbornoj jedinici, to je svrha antagoniziranja građana Hrvatske i Hrvata u BiH, to je hint koji odaje inspiraciju i ishodište Milanovićeva političkog nadahnuća: sudeći po prosedeu, predsjednik Mesić je utjecajniji u SDP-u nego u HNS-u, a možda je izabrao i nasljednika; svog, ne Račanovog!
A opet, kad se pogleda današnja situacija u kojoj su protiv takvoga stava i Željka Antunović i Antun Vujić i Mato Arlović, kao i Bandić i Leko, pitanje je zapravo otkud ta načelnost Milanovićeva stava?
Kako to da je tu izjavu dao baš "Dnevnom avazu"? Očito, Milanović misli vrlo načelno: Hrvati su konstitutivan narod i u BiH, i tamošnji Hrvati imaju svoju državu u kojoj je glasovati i demokratski izraziti svoju političku volju! Da, točno, ali, zašto smo im u prvom redu dali državljanstvo, ako im sada, kao državljanima RH odričemo pravo glasa na izborima?
Uostalom, nemojmo simplificirati stvari: nije ovdje riječ o pravu glasa Hrvata iz BiH na izborima u RH.
Ovdje je riječ, htio to Milanović ili ne, bila to njegova prvotna intencija ili ne, koordinirao on svoje političke akcije s Pantovčakom ili ne, o politici koja želi za sva vremena riješiti "hercegovačko pitanje" u Hrvatskoj!
Hercegovci raus!
To je poanta ove akcije, iako na tu konzekvencu Milanović ne bi pristao: izbacimo te nametnike na zdravom narodnom organizmu iz naše kuće!
To je poanta! To, i ništa drugo.

RED HERRING

Poanta je u jednom, sada već sasvim suludom ratu bivših HDZ-ovih frakcija. Imao je Manolić devedesetih ipak pravo: sve se ovdje zbiva kao obračun tih dviju frakcija, njegove i Šuškove. Tko to ne razumije, taj ništa ne razumije.
Samo, to nije Milanovićev rat, reći ćete!
U tome je problem.
To nije naš, hrvatski problem, proglem građana ove zemlje i problem ove zemlje.
To je problem nekih staračkih taština i zadrtosti, kao i potpunog državničkog sljepila: umjesto da se upravo danas pristupi agilnoj postdaytonskoj inicijativi, Hrvatska se na svaki mogući način otklanja od sudbine Hrvata u BiH.
Stoga jer je jednom dr.Franjo Tuđman na zahtjev nekog stranog špiclova smjenio Jožu Manolića s mjesta šefa UNS-a?
Kad se pogleda tko tu zapravo protiv koga ratuje, sve postaje jasno: unatoč Sanaderovom deklarativnom protivljenju Milanovićevoj inicijativi, jasno je da od Mesića preko Sanadera do Milanovića svi profitiraju na Milanovićevoj inicijativi: ta, zar Sanader i Mesić upravo taj kraj ne doživljajaju kao rodno mjesto svojih Arcinemezisa? Nije li sada prigoda da se za desetljeća Hrvatska odvoji od Hercegovine i emigracijske politike? Ne ratuju li to još uvijek Stipe i Joža s mrtvim ministrom obrane, i nismo li mi, kao što sam zloslutno nagovijestio, nakon desetljeća hercegovačke, sada zaista u bosanskoj fazi: Kako to, zaista, da je Milanović središnje pitanje hrvatskog političkog trenutka izrekao u Sarajevu? Što ima ta izjava tražiti u "Dnevnom avazu", ako Hercevci nemaju što tražiti u Zagrebu?
Kazao sam da mi Milanović kao političar imponira. Ne jedan, nego ni niz poteza s kojima se čovjek ne bi složio ne moraju promjeniti takvo mišljenje. Ovo je takav slučaj: naprosto mislim da Milanović griješi. Ne stoga jer se veže uz sasvim određenu političku infrastrukturu koja izvorno nije ni SDP-ova ni socijaldemokratska, nego naprosto zato jer u raspravu uvodi teme koje nisu navlastito socijaldemokratske, niti su prioritet trenutka.
Problem RH nisu u ovome trenutku Hercegovci ili Hrvati u BiH, nego je problem građanima objasniti da kriminal na kojemu je podignuta zgrada novih socijalnih odnosa neće biti sankcioniran!
To je temeljni hrvatski problem.
Kako bi se taj problem zataškao, Milanović sudjeluje u spektakularnoj pirotehničkoj manifestaciji organiziranoj u svrhu manipulacije pažnjom javnosti: sa svojim šogorom Jandrokovićem ulazi u obračun SDP-a i HDZ-a oko lažne izborne dileme, koja je tek potpala najnovijeg u nizu hrvatskih šovinizama: mržnje spram Hercegovaca; ta mržnja, danas je red herring priče o ovogodišnjim parlamentarnim izborima: u književnosti, red herring je termin koji označava literarnu tehniku odvraćanja čitateljeve pozornost s bitnih zbivanja na ona manje značajna; nekoć su mladi lovački psi u Britaniji bili obučavani sljediti trag životnje unatoč intenzivnijem mirisu usoljene, dimljene crvene haringe, koju bi trener pasa vukao ispred psa, ne bi li ga omeo u sljeđenju izvornog, manje snažnog, primjerice lisičjeg miris.
Hrvatska je prepuna ovakvih trikova: crvene haringe mirišu na sve strane!
Treba imati dobar nos da bi se osjetilo odakle riba ovaj put smrdi!

CLUE

Red Herring je tehnika naročito omiljena, i svrsishodna, u kriminalističkim romanima. Svaki pak krimić počiva na onome što je u priči clue: ovdje je to naoko nevažan detalj zataškavanja rodbinske bliskosti Milanovića i Jandrokovića, protagonista ove farse oko bosanskohercegovačkih Hrvata i njihova prava glasa na izborima u RH.
Naime, osim "Novoga lista", da se građani/Vlasi ne dosjete, nitko nije prenio podatak da je Jandrokovićeva supruga kćer Milanovićeva ujaka. I, baš taj Jandroković, nekakva epizodistička efemerida, iste večeri kad Milanović postaje predsjednikom SDP-a, organizira press-konferenciju kojom se predstavlja hrvatskoj javnosti (do te presice Jandroković je bio relativno nepoznat političar), a istovremeno konfrontira Zoranu Milanoviću, stvarajući dojam antagonizma, i stranačkog i osobnog. Jasno, ta je intencija hinjena: sve je to očito brižna koreografija! Dan, dva kasnije, Milanović istupa s inicijativom u "Dnevnom avazu", a Jandroković brže-bolje biva primljen kod Stankovića: infrastrukutra je uvijek spremna za takve projekte, i uvijek ista: EPH, kroz "Jutarnji list", brže bolje komentria taj senzacionalni nalaz da je 68% građana protiv glasovanja Hrvata iz BiH na izborima u Hrvatskoj, i tako to postaje središnjim političkim pitanjem ove zemlje. Kad se pogleda tko je sve sudjelovao u ovoj akciji te koji je redosljed događaja, sasvim je očito da nema govora o spontanitetu zbivanja: insideri znaju, recimo, da Slavko Goldstein ima u formulaciju identično objašnjenje zašto Hercegovcima treba uskratiti pravo glasa na izborima onom Zorana Milanovića! Znaju to i u SDP-u, a znaju i što to po svemu sudeći znači.
Bez obzira što je predsjednik SDP-a postao Milanović a ne Bandić, farsa je jedna te ista: svađe sa Sanaderom običan su igrokaz. Kao Bandićeva i Sanaderova navlačenja oko rukometnih dovrana; predstava za naivne. Da se za njega ne bi doznalo, glumci se angažiraju već po tazbinskorodbinskoj liniji, da sve ostane u familiji, a hrvatski slobodni tisak tu povezanost, kao neugodan detalj koji privlači pažnju, prešućuje i zataškava. S pravom. Jer, sve je to laž i opsjena: i ta ishitrena presica kojoj je svrha tek sada shvatljiva - Jandroković je požurio iste večeri organizirati press-konferenciju ne bi li tako upao u oči; da je pričekao samo dan, efekta ne bi bilo, i nitko ne bi ni primjetio nekakvog Jandrokovića - i ta izjava za bosanskohercegovačke novine, i taj Stankovićev poziv i njegovo pitanje gledateljima, i uhodano recenziranje Stankovićeve emisije u "Jutranjem listu", što je već do te mjere nesnosno, da će i on morati početi učiti jezike ne bi li u zasluženu diplomatsku prijevremenu mirovinu...Farsa. Spram ove zemlje počinjem osjećati intenzivno gađenje. A nisam Hercegovac.

Image and video hosting by TinyPic

Dakle, gospodine Todorić, svakako se trebate kandidirati za Predsjednika Republike Hrvatske.
Da, vrijeme je za Hrvatskoga Berlusconija, i ako će ikada biti pravi trenutak za to, sada je čas: ovo je trenutak definitivnog petrificiranja vlasničkih odnosa, trenutak ogromnih napora da se ne dogodi ništa, nikakva promjena, da se novouspostavljeni odnosi društvene moći održe i očvrsnu, da kapitalizam uhvati korijena, i stoga ste Vi, ako itko, prirodan i logičan izbor za sljedeću hrvatsku Petoljetku.

Napose s ruskim vjetrom u jedrima, jer, to znači dvoje: ekonomski, stabilnost Hrvatske koja mora shvatiti da će profitirati okrene li se ogromnom ruskom tržištu, budući da na tržištu EU ionako nema što tražiti, i politički, jer čovjek kojega u njegovom domu posjećuje ruski predsjednik, zasigurno jamči spokoj matici hrvatskog političkog undergrounda, onoj što je u Hrvatskoj naročito zainteresirana za kontinuitet vlasti. Dečki „intelektualnog kružoka Steve Krajačića“ s Vama na Pantovčaku imat će mirnu starost, da nepotrebno ne mistificiramo stvari, baš kao i „ruski đaci“. Uostalom, zaslužili su.

Da ne govorim o svim našim dugovima Moskvi za ovu državu i njenu samostalnost – o tom širokom krugu tema ipak je za sad moguće govoriti tek u uskom krugu ljudi.

Kao što vidite, gospodine Todorić, ne samo da nije prerano za hrvatskog Berlusconija, nego će već sutra biti prekasno! Da stvar bude fascinantnija, hrvatski kapitalizam ima svu potporu Moskve, i gotovo da bi bilo bezobrazno propustiti jedinstvenu prigodu ostvarenja starog emigranstkog sna o sovjetskoj Hrvatskoj, makar i u pasličnoj formi: etablirajmo kapitalizam, makar uz pomoć Rusije.
Kakva paradoksalna, kakva krasnaja kontrarevolucija!

Ne znam nikog sposobnijeg ni primjerenijeg od Vas da to ostvari.

A ona anegdota, da ste u času prolazne malodušnosti nekog sutona polovinom devedesetih na Pantovčaku dr.Tuđmanu uvijeno natuknuli kako ste umorni od svega i da biste najradije sve to prodali, na što je Franjo, uvjek schlagfertig, dobronamjerno odgovorio: Prodaj, Ivice, ako misliš da je to tvoje!, pustite…ljudi svašta pričaju.

Je li točna anegdota? Jesam li opet dobro informiran?

- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se