NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 30.07.2008.

Morphy: Svaki je mat sedmi pečat!

Image and video hosting by TinyPic
Čitanje je, dakle, djelatnost koja nastupa poslije pisanja: smirenije je, uglađenije, produhovljenije.

J.L.Borges

Hamm as stated, and Clov as stated, together stated nec tecum nec sine te [neither with you nor without you], in such a place, and in such a world, that's all I can manage, more than I could.”

Samuel Beckett in a letter to director Alan Schneider

Ni on nije igrao da pobjedi: igrao je da (se) izgubi.

Dr.Jatogen

Image and video hosting by TinyPic

- Pomoz bog! Život je sam po sebi igra (kao što i sam naglashavaš u primedbi na kraju), tako da se ne mora gurati drvene figure po drvenoj tabli ne bi li se živelo, ne?

Pozdrav svim pregaocima vaseljenskim.

leviathan 28.07.2008. 07:33

- Bog ti pomog'o, junače!
Hm...da, iz perspektive Igre (igram se sada riječima i slovom) moglo bi se tako kazati: ne mora se igrati/ratovati da bi se živjelo, ali...
...ali, nije to sve. Naime, jest, no onda se mijenja početna pozicija, ova uvodna premisa: Život je sam po sebi igra!
Ne želim ostalima kvariti igru, pa ću ti odgovor poslati mailom.

NEMANJA 28.07.2008. 08:00

- Ne mogu se ne prisjetiti Beckettove drame "Endgame": postoji pozicija na šahovskoj ploči koja pripada završnoj fazi šahovske partije u kojoj crni kralj ne može pobijediti - tek odugovlačiti svoj poraz. Ali:

HAMM: Why don't you kill me?
CLOV: I don't know the combination to the larder.

U mojoj projekciji, Morphy je Hamm: on ne igra da pobijedi, on igra da izgubi - jer izgubiti se mora. No, ne ide mu: nitko ne zna kojom "kombinacijom do smočnice".

Ne mogu se ne prisjetiti i Beckettovog romana "Murphy", uteknuća ludosti, šahovske završne metafore (poraza kako na šahovskom, tako i na onom većem, životnom želik-polju).

Ne mogu se ne prisjetiti i Duchampa koji je prestao slikati; igrao je šah. Ni on nije igrao da pobijedi: igrao je da (se) izgubi.

Ovo: Beckett, Duchamp and Chess in the 1930's.

Edgar Allan Poe nije volio šah - preferirao je kartanje. Šah je ekstreman: figure su pečatnjaci, svaki je mat sedmi pečat (što nam dramatično oslikava Bergmanov film). Na kraju partije ili si žrtva, ili si krvnik: pomirbena rješenja su privremena, ona gotovo da i ne postoje: uspostavljeni mir je lažan - ostaje tek nemir čekanja. Čekanja na poraz.

Šah je genijalna metafora od koje valja odustati.

Image and video hosting by TinyPic

Ne volim igrati šah: ne volim ni pobjedu ni poraz, ne volim grčevitost završnica. Volim ga zamišljati, otvorenog, punog obećanja.

(Enter Clov with alarrn-clock. He holds it against Hamm's ear and releases alarm. They listen to it ringing to the end. Pause.)
CLOV: Fit to wake the dead! Did you hear it?
HAMM: Vaguely.
CLOV: The end is terrific!
HAMM: I prefer the middle.

Dubravko Detoni priča o svojim prvim susretima s Johnom Cageom 1970. u Parizu: asistirao mu je - Zajedno s Davorinom Martinom Jagodićem - pri pripremanju njegova tri slavna pariška dana unutar devetodnevnih Dana suvremene glazbe. Eto i ondje šaha:

"Iz mnoštva Cageu tada posvećenih, 'antiglazbenih' događaja, koji su se odvijali danonoćno, osobito pamtim tri. U prvome sam nasred dobro osvijetljene kazališne scene s Johnom javno igrao partiju šaha (bio je osrednji igrač). Ali je štos bio u tome da je sve oko nas - i figure i ploča i stol i stolci i pod i kulise, valjda i zrak - bilo sjajno (Francuska radio-televizija!) ozvučeno. Tako je svaki naš i najmanji pokret izazvao u zvučnicima čudesne zvukovne efekte koji su nekada prerastali u pravi urnebes, u orgiju šumova. Improvizirali smi, John i ja, pravu simfoniju zvukovnih zbivanja s planiranim porastima i padovima udaraca i pokreta, pri čemu se jasno razabirala Cageova velika inteligencija i muzikalnost u namjerno provociranoj šturosti i nemuzikalnosti. Na kraju sam dobio tu partiju, John je teatralno se ljuteći porušio figure, a to je rezultiralo strašnim detonacijama, od kojih se nešto publike sa strahom i negodovanjem razbježalo. John mi je iza kulisa, prije ponovnog izlaska pred zbunjenu, ali i zadovoljnu parišku publiku, kazao: 'Nisi ti pobijedio, pobijedila je nova glazba!' "

doktor Jatogen 28.07.2008. 11:33

Dottore, ovo je zapanjujuće:

My work is a matter of fundamental sounds (no joke intended) made as fully as possible and I accept responsibility for nothing else. If people want to have headaches among the overtones, let them. And provide their own aspirin. Hamm as stated, and Clov as stated, together stated nec tecum nec sine te [neither with you nor without you], in such a place, and in such a world, that's all I can manage, more than I could.”

Samuel Beckett in a letter to director Alan Schneider (Raponi).

Citiram ove rečenice jer je dio Hamm as stated, and Clov as stated, together stated nec tecum nec sine te motto zbirke priča "Pieta", Darka Desnice; vidite kako se krugovi šire i zatvaraju.
Objavit ću večeras izvrstan esej o melankoliji i Endgame, koji odavno, upravo motiviran ovim Becketovim dictumom, čuvam u dokumentaciji.

Dottore, znam da poznajete sedamnaest haikua koje je objavio Borges; podsjećam na sedmi:

Od toga dana
ne dodirnuh figure
šahovske ploče.


Image and video hosting by TinyPic

Briljantno!
Zaista briljantan haiku (haiku, haiku, jebem ti maiku, dodao bi Lucić): ono o čemu pjeva ostaje s onu stranu pjesme, pa je ovih tri retka zapravo šifra poezije, pjesma o svakoj pjesmi: pjesma o aluzivnoj naravi poezije, o poeziji kao aluziji na ono o čemu pjesništvo pjeva, na samu srž poetskog.

I tak...Idem i ja dalje. Prepisujem jednu priču o Rushdieu, no poludit ću od dosade daktilografije.

NEMANJA 29.07.2008. 18:56

- Iskreno, ne znam.
Ali, evo mogućeg objašnjenja (citat je iz posta o matematičarima):

The problem is that when one devotes their whole lives to a subject, we naturally begin to believe this is the only important thing to do. Grothendieck was one of the greatest minds of the last century. His manuscripts kept mathematicians busy for forty years just trying to fully understand this oracle. One day Grothendieck walked away from mathematics and became a farmer. This sacrilidge was an unending topic of conversation forever at meetings since mathematicians just could not comprehend that someone so good at mathematics would choose not to do it. Clearly, if you are brilliant at math, you must do it.

šarli 29.07.2008. 19:50

Odlično Šarli!
Baš sam to htio dobiti ovim otvorenim krajem.
Naime, to pitanje je samo naoko važno, iako se isprva čini presudnim pitanjem cijele stvari, kako Morphyjevog života, tako filma o njemu; važno je što se u tom životu ostvarilo, i to je osnovna ideja filma, ta je da je Morpyh simbol** čovjeka koji jest to čemu mu bijaše biti, koji je ostvario svoju sudbinu, i nastavlja živjeti sasvim apartnim životom.
Mislim da je 1916. Freud objavio esej o onima uplašenima uspjehom; tako su mnogi objašnjavali Morphyjev slučaj, jasno, potpuno ga nerazumijevajući, jer, konačno, Morphy se povukao nakon uspjeha, a kako je uvelike uživao u svojoj ulozi lava pariške kreme, puštajući kontesama da ga poraze, nema govora o strahu od uspjeha, dapače!
Ja nudim jedno od objašnjenja, doduše mislim konačno, no, tko zna, možda tek jedno od:
Presudna je naravno činjenica da je on postao ono što mu je bilo biti: da je realizirao svoju sudbinu. Njegova je egzistencija, kako kažem, postala njegova esencija.
On je postao quid quod erat esse, ono što bijaše da bude.
Jer ne samo da je bio Prvak Svijeta, nego je postavljao Pravila Igre.
On ih je, zapravo, i uspostavio: na neki način Morphy je utemeljitelj modernoga šaha.
U tom smislu zaista je ispunio svoju misiju, ono po što ga je Bog poslao na Svijet, i, vratio se u SAD.
No, razmišljajući zašto više nije igrao, pomislio sam na ovu Senekinu glosu, koja varira starodrevan uvid da je život rat: zato sam čitateljima ponudio Heraklita, kao hint: sjetit ćeš se fragmenta koji kaže da je rat otac svemu, svemu kralj: jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima. Život je, u toj optici, borba.
Morphy, u času ispunjenja svoga usuda, prepoznaje – anagnorisis – njegovu svrhu: život, u najvišoj instanci, NIJE RAT, pa čak ni suptilno, heraklitovski shvaćen polemos, borba suprotnosti! Morphy od bivanja, iz mnoštva, biva uzdignut do bitka, do jednog. Nalazi svoj MIR.
Mislim da je to odgovor: stanovito utrnuće kao ispunjenje životne misije.
Barem spokoj, ako već ne mir. (Bulgakov, kraj Majstora i Margarite)
Zanimljivo je da to koincidira s njegovom realnom biografijom: bio je pacifist, odbija ići u rat!
Pogledaj što o toj pretpostavci da je život borba kaže Eco:
„U Fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. On je loš, jer život je stalna borba. To vodi Armagedonovom kompleksu. Kako neprijatelji moraju da budu pobijeđeni, nužna je jedna odlučujuća bitka nakon koje će pokret zavladati svijetom. Takvo "konačno rješenje" implicira iznova jedno razdoblje mira, novo zlatno doba, što proturječi načelu neprestanog rata. Nijednom fašističkom vođi nikada nije pošto za rukom da riješi taj problem.“
Ono što ja imam na pameti, duboko je metafizičko razumijevanje toga mira, zapravo ne-nasilja: najbliže je određenje upravo ahimsa.
Tu bih se pozvao na dragog Nietzschea*: postojanija, mudrija, drevnija, dublja, rafiniranija civilizacija od naše, europske, nadasve moderne, Indija je ponudila superioran alternativan odgovor: život može biti i jest ahimsa!
U tom smislu, ono što se dogodilo Morphyju naprosto je sljedeće objašnjenje (vidi na Wikipediji ahimsa, i jainski logo dlana): The hand with a wheel on the palm symbolizes the Jain Vow of Ahimsa. The word in the middle is "ahimsa". The wheel represents the dharmacakra which stands for the resolve to halt the cycle of reincarnation through relentless pursuit of truth and non-violence.
Eto. To je to.

Om shantih!

Image and video hosting by TinyPic
__________

* Nietzsche nam ovdje služi dvojako: u gornjem smislu, ali i kao podsjetnik na vječno vraćanje istog/jednakog, ponovno došašće ili kako mu drago. Naime, u tim je ponavljanjima sav Morphyjev život!
"Držim da je kronološki slijed neprimjenljiv na Carriega, čiji je život bio razgovor i šetnja. Pobrojiti sve, slijediti njegove dane, čini mi se nemogućim; bolje je tražiti njegovu vječnost, njegova ponavljanja. Jedino bezvremen, zaljubljeno trom opis može nam ga povratiti.”, veli Borges u Evaristu Carriegu, o Evaristu Carriegu.
Ja to kažem za Morphyja: vječno vraćanje istog.

Pogledajmo na kraju šturi opis Beckettova Murphyja:

"Riječ je o liku izmučenom svijetom, zbunjenom i rastrganom raznim proturječnostima, ustravljenom suludom aktivnošću života iz kojega se pokušava povući; naposljetku utočište potraži u umobolnici, doduše ne kao pacijent, nego kao medicinski brat; divi se katatoničnim pacijentima čijem stanju i sam teži; pred kraj romana odigra neobičnu partiju šaha (partija je detaljno opisana, može se rekonstruirati) s pacijentom kojemu se divi. Partiju preda, nakon čega umire na prikladno apsurdan način: netko slučajno oslobodi plin umjesto da - povuče vodu."

** simbol jest to što znači (Schelling).

Da vas ne ostavim sasvim na cjedilu, evo, jasno, i pato(b)loškog štikleca, tipičnog ponavljanja:
Page 144 of 2010 Chess Oddities by Alex Dunne (Davenport, 2003) condensed Morphy’s life into half a page but still found space to assert, ‘he arranged women’s shoes in a semicircle around his bed’.
The Morphy/shoes story was discussed on page 305 of David Lawson’s biography of Morphy and on page 162 of Chess Explorations. Over the years much embroidery (e.g. ‘women’s shoes’) has been grafted onto what appeared in the earliest known sighting of the Great Morphy Footgear Affair (i.e. on page 38 of the 1926 booklet Life of Paul Morphy in the Vieux Carré of New-Orleans and Abroad by Regina Morphy-Voitier). Morphy’s niece wrote:
‘Now we come to the room which Paul Morphy occupied, and which was separated from his mother’s by a narrow hall. Morphy’s room was always kept in perfect order, for he was very particular and neat, yet this room had a peculiar aspect and at once struck the visitor as such, for Morphy had a dozen or more pairs of shoes of all kinds which he insisted in keeping arranged in a semi-circle in the middle of the room, explaining with his sarcastic smile that in this way, he could at once lay his hands on the particular pair he desired to wear. In a huge porte-manteau he kept all his clothes which were at all times neatly pressed and creased.’
This innocently unenthralling story (about how Morphy arranged his own shoes) subsequently passed through many hands, such as Reuben Fine’s (The Psychology of the Chess Player, page 38):
‘... another eccentric habit of arranging women’s shoes in a semi-circle in his room. When asked why he liked to arrange the shoes in this way he said: “I like to look at them”.’

Ha, ha, kako život radi za mene; a tek mit!

Već sam krenuo van, kadli me je nešto prenu:
Pomislio sam da sam na sasvim krivom tragu! Jer, prvi sam put zapisao ove riječi o Morphyju kao o onome koji jest što mu bijaše da bude s devetnaest, dvadeset godina. Pomislio sam: nije moguće da čovjek na početku punoljetnog života, na početku svih svojih ratova, u vremenu u kojem sam bio - trebalo bi znati moj karakter da se zna razmjer te ratobornosti - usred kozmičkoga rata, sa svime i svima, sam protiv svih (jer to je period u kojemu su pametni dečki u tzv. kozmološkom razdoblju - Grci, Nijemci: metafizika), da takav čovjek u tom periodu svoga života zagovara - hod po traku mjesečine i spokoj kao najviši, ne samo etički, nego životni ideal!
I, jasno, odmah sam se umirio: da, moguće je!
Iz dva razloga.
Ponajprije, i ja sam, kao i svi ljudi, do ove ideje o miru morao doći vodeći rat koji, u osnovi, nisam htio: vodeći, dakle, život koji nisam htio, baš kao ni nitko drugi - recimo:"Oče, ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!"(Lk 22,42)
Drugi je razlog, nagovijestio sam već, sofisticiraniji, jer tiče se ne jednog, nego mnogih života, nebrojenih života koji tvore kotač/vrtlog iz kojega valja iskočiti: The wheel represents the dharmacakra which stands for the resolve to halt the cycle of reincarnation through relentless pursuit of truth and non-violence.
Moguće je dakle da sam već u dvadesetoj slutio ono što danas, 25 godine kasnije pouzdano znam: da je Morpyh mir.
Ionako nije bila moja ideja da ga se opet prihvatim!, rekao sam na koncu samome sebi.

Na kraju, kad sve postane jedno, i Hamm i Clov i Murphy i umobolnica kao azil, i spokoj i mir i hod po traku mjesečine, in such a place, and in such a world, jedino što mi preostaje jest ponoviti priču iz listopada prošle godine - that's all I can manage!

nec tecum nec sine te

LUTAJUĆI U MRAKU

Darko Desnica

Image and video hosting by TinyPic


Bolnica «Sestara milosrdnica». «Podmornica», intenzivna njega kliničke psihijatrije. Dvije podrumske spavaonice, blagovaonica, pravokutna kancelarija za sestre. Na podu pločice, crvene rešetke na prozorima.
Spremamo se za objed: kao i svaki dan, prati nas zvuk flaute iz dvorišta.
Volio bih da znam moliti krunicu.

...

Naslonjen na klupu u parku, gledam Marijine mliječnoplave oči, nježni profil lasice.
Danas može komunicirati, premda šapatom. Za loših dana odgovara mi pismeno.
«Kako se osjećaš?» pita.
«Tako-tako,» kažem.
«Mislila sam da ćeš ostati dolje još koji tjedan...»
«I ja,» potvrđujem. «Još jučer su me vezali.»
«Zašto?»
«Nisam htio primiti infuziju.»
«O, Bože...»

...

Pitam ju gdje je tako dobro naučila svirati.
«Baka mi je bila flautistica,» kaže. «Počela sam rano, kao djevojčica. Pretpostavljala sam da me slušaš...»
«Iz perspektive «podmornice», « kažem, «to je bilo kao očitovanje nekog višeg bića s druge strane – molitva ili monolog...»
«Drago mi je,» kaže stidljivo.

...

«Što misliš o svom liječenju?» pita me.
«Mislim da svi pomalo lutamo u mraku,» odgovaram, «i liječnici i pacijenti».
«Koja ti je zapravo dijagnoza?»
«Paranoidna psihoza,» kažem. «Realno gledano, nitko ne zna što to znači.»
«Da,» potvrđuje. «Tako je i sa mnom. Tvrde da mogu hodati i govoriti normalno, a jedini je problem što ja upravo to ne mogu.»

...

Nudim joj da izađe iz kolica.
«Imaš neki osjećaj u nogama?» pitam.
«Imam,» kaže, «ali vrlo slab. Čini mi se kao da su tuđe.»
«Da probaš sjesti na klupu?» pitam. «Ako ne budeš mogla, vratit ćemo te».
«Pokušala sam više puta,» kaže, «ali jednostavno ne ide».

Nakon nekog vremena, moli me da ju odvezem na misu, u ckrvu unutar bolničkog kruga.
«Može,» kažem. «Pričekat ću te pred ulazom».
«Kako hoćeš,» odvraća.

...

Pola sata kasnije, u prolazu kraj dućana: «Sve što treba znati,» kaže, «piše u Deset zapovijedi. Ja sam religiozna osoba, ali svejedno sam prekršila sve osim Ne ubij.»
«Ja nisam siguran ni u to,» kažem. «Bio sam u ratu, pucalo se.»
«U bliskim borbama?»
«Na sreću, ne».

...

Polako guram kolica uzbrdo.
«Hoćeš da te odvezem do kafića?» pitam.
«Ne treba,» odgovara. «Ljepše nam je u parku. Ako hoćeš, možeš mi malo čitati iz Novog Zavjeta – ponijela sam knjigu.»
«Na žalost, ne mogu,» kažem.
«Zašto?»
«Izgubio sam koncentraciju,» objašnjavam. «Ali mogla bi ti čitati meni».
«Osjećam da gubim glas,» kaže. «Kako bi bilo da me odvezeš do sobe? Uzela bi flautu...»
«Dobra ideja».

...

Vraćamo se na isto mjesto, kraj klupe pod lipom.
Jedva čujno, s instrumentom u krilu, priča mi o gradu, mjestima koje bi voljela posjetiti. Obećajem da ću ju odvesti na jarunsko jezero.
Zadovoljno uzima flautu, počinje svirati.

Polako, jedni za drugima, oko nas se okupljaju sestre, liječnici, pacijenti: u bolničkom parku, u miru ljetnjog predvječerja, lutajući u mraku...

Image and video hosting by TinyPic

Post Scriptum

Kad sam već prizvao i neke svoje prijatelje, evo još jednoga; nije mu važno ime, dapače, on ne bi volio da ga se poimence spominje - važno je ono što je jednom protumačio:
Razgovarali smo o "Nepoznatom iz Nord-ekspresa"; točnije rečeno, on je govorio, a ja sam slušao i tu i tamo ponešto upitao. Ono bitno može se svesti na sljedeće:
Osnovni motiv: ljudi bez prošlosti. Čovjek bez prošlosti jest dvojnik. Ali, dvojnici nisu simetrični: nisu dvojnik jedan drugome, nego je neznanac/čovjek bez prošlosti dvojnik protagonista. Uvijek je samo jedan dvojnik – ovaj prvi je original. Doppelgänger je čovjek bez prošlosti; definicija je tog čovjeka: netko koga ne znam, a tko zna sve o meni.
Sličan je motiv u Hitchcockovim filmovima ubojstvo supruge: ubiti ženu, znači ubiti u njoj ono poznato u ime nepoznatog, što je temeljni erotski motiv: žrtvovanje svega poznatog, vlastite svakodnevice, u ime izazova nepoznatog. Dvije su žene zato također dvojnice! Jedna je vlastita, pravilnije rečeno vlastitost, a druga je ona koja utjelovljuje nepoznato, tuđost: ona koju ne znamo, a zna sve o nama! Ubojstvom supruge ubija se poznato u ime slobode za ono nepoznato. Dodao bih da je motiv onog bliskog, koje je istovremeno ono strano - pa i onostrano - granica koja spaja i razdvaja triler i horor.
Ta osnovna tema, tema je samospoznaje: čovjek treba prisvojiti svoj otuđeni supstancijalitet koji je oličen u dvojniku. Dvojnik je osoba koju ne znamo, ali koja zna sve o nama: naš dvojnik je naša alijenirana bit, ono što jesmo, a ne znamo da jesmo. Sve je do toga da prisvojimo to znanje: da i mi, a ne samo on, znamo što smo, da znamo sve o sebi. Naravno, dvojnik je metodološka pretpostavka samospoznaje: neophodno je raz-dvojiti se, udvojiti, biti drugi, istupiti iz sebe, da bi se uopće sebe moglo spoznati.*

Zašto odjednom sve ovo govorim, ovako šlampavo, zbrkano, zbrzano i nepouzdano?
Zato jer mi je pala na pamet vlastita rečenica iz prošloga posta:
Morphy, kako ga vidim, dolazi niotkuda, pobjeđuje sve s ove, i s one strane Atlantika, vraća se kući, te ostatak života provodi a da nikada više nije zaigrao šahovsku partiju!
Krasno!
Morphy kao doppelgänger, čovjek bez prošlosti!
Netko koga ne znam, a tko zna sve o meni!
Horor.

Image and video hosting by TinyPic
______________

* Ovo nema kraja... prisjećam se Njetočke, koja mi duguje priču o tom paradigmatskom prarazdvoju, razdvoju koji prethodi svim naracijama ovoga svijeta: teorijskoj, praktičkoj, poietičkoj...
Duguje mi ta djevojka priču o ehje ešer ehje: o onome koji za sebe kaže: Ja sam koji jesam! I am that I am!
Ta, tu imamo taj prarazdvoj neophodan spoznaji svijeta stvorenog na svoju sliku i priliku, kao i samoga sebe, iz pozicije toga drugog, instance svijeta u koji se prvotno izdvojilo*: I am, prvi, odvojen je ovime "who" kao zrcalom, da bi se zrcalina, onaj drugi, predstavio: that I am. Prvo I am nije ono drugo I am: tema je to istog, drugog, otkrivanja identiteta u zrcalu drugotnosti. Drugotvorenja koje nije (u)ništenje. Vrtoglava tema: tema Boga kao apsolutnog identiteta (Schelling), apsolutnog identiteta samosvijesti ili slobode kao apsolutne ideje (Hegel), apsolutnog identiteta mišljenja i bitka (Parmenid)... jednom smo već imali post o toj temi, kad je o njoj govorio profesor Branko Despot:

drugačije: ono apsolutno ili apsolutna ideja, kao ono vazda već kroz sebe prisutno, – «puka» «ideja slobode», po Kantu, kao čisti umski pojam –, realizira, osadašnjuje vlastitom moći i voljom sebe samu adekvatno sebi samoj, te utoliko kao istinski, kroz sebe sama realizirani i sa sobom usklađeni pojam biva i jest odista apsolutna ideja (ono apsolutno-apsolutno u Znanosti logike), koja je u sebi ukinula, nadišla život, spoznaju i volju, te kao ideja postala sloboda i kao sloboda jest ideja. apsolutna ideja, dalje, radi sebe same, kroz svoju drugotnost («priroda»), i u svom vlastitom elementu, duhu, kroz svoju umsku sebesvijest, realizira sebe sebi primjereno kao apsolutni duh. apsolutni duh, u negativnome smislu, kao od svakog nešto i netko (čovjek, priroda, bog) odriješeni, očišćeni i oslobođeni, i, u pozitivnome smislu «apsolutnog negativiteta», kao kroz sebe sama iz ništa sebe sama sebe proizvodeći i proizvedeni, jest duh koji u apsolutnoj znanosti u svojoj slobodi samooprisutnjeno sadašnjeći sebe zna kao duh. ovo samooprisutnjeno sadašnjenje, «vječna sadašnjost» apsolutnoga duha, kao, takoreći, do nadživota iztjerana životnost života, jest, po načinu svoga biti, produktivno, dijalektičko i spekulativno mišljenje. u tome mišljenju ono apsolutno proizvodi, s onu stranu «teorije» i «prakse», sebe sama kao cjelinu mislivih misli, dijalektički oslobađajući sebe kroz proturječja svake bitno moguće određenosti, i dospjevši k sebi, pri sebi, sebe sama određujući, spekulativno gleda, «uživa» sebe sama u svojoj samstvenosti: apsolutnoj slobodi.

Tu ću se zaustaviti.
Jer, u tom postu - amblematičnog naslova: vječno ponovno došašće - postoji rečenica koja me izluđuje:

bit metafizike je vrijeme koje je u svojoj vremenitosti-vremenosti zaustavljeno u trajanju

Ja sam pak jučer napisao:

Morphy je, naravno, u vječnosti. Ali, ne onakvoj na kakvu pomišljate: ne u šahovskom panteonu; taj je privremen. Morphy je zaista dosegnuo vječnost, on jest ono što mu bijaše biti, i naprosto mu je bilo ostatak dana proživjeti čekajući da vrijeme prođe.

Sve je već znano.
Jednom riječju: povijest miruje kao Waservaga. Jedini napredak u božjem planu predstavlja kretanje od manje očitog do nedvosmilenog oblika jednog te istog.
I to je već napisano.
Hribar...

Image and video hosting by TinyPic
__________

* Jasno da nema kraja... Od trenutka kad sam napisao ovu sintagmu, nisam imao mira; nemam ga ni sada, iako znam obrazloženje moga nemira: palo mi je na pamet da pored grčkog koncepa izdvajanja onog pola, neodređene dvojine, mnoštva, iz hen, iz jednog, spomenem i možda suptilniju, ili zreliju, ili tek rezigniraniju, melankoličnu kozmogoniju i teologiju lurijanske Kabale: i ovdje imamo posla s izdvajanjem, ali u negativnoj formi, u obliku ustezanja samoga Boga: lurijanska Kabala uči da se skriveni, transcedentni Apsolut, Deus Absconditus - En-Sof, Beskrajni, ili En-Sof 'Or - Beskrajno Svjetlo - morao kontrahirati ne bi li proizveo mjesta stvaranju! U En-Sofu je sve, i, ako je bezgraničan i beskrajan, nema "mjesta" za stvaranje univerzuma; stoga se En-Sof usteže u sebi samome, da isprazni mjesto za Svijet! Tehnički termin te kontrakcije je zimzum (tzimtzum).
Zašto unatoč svemu nemam mira?
Nisam spokojan, unatoč obrazloženju, jer me sve ovo podsjeća na neko mjesto u nedavno pročitanoj knjizi, ili natuknici, koje vjerojatno sada godinama neću pronaći.

Tješi me ipak to vječno ponovno došašće: jednom ću neminovno otvoriti istu stranicu...

Ponavljanja.

- 02:04 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.07.2008.

halucinantna biografija

Sine missione nascimur *
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Kako ću to najkraće ispričati, kad priča počinje prije četvrt stoljeća…
Možda je najbolje najšturije, jer ionako nema kraja.

Prije tjedan dana jedan je od mojih prijatelja krenuo na put o kakvom svi maštamo, ili bi ga htjeli, ili trebali poduzeti: krenuo je brodom od Engleske do Amerike, a onda će coast to coast, od New Yorka do L.A.-a., autom, u biblijskom timingu: put će trajati četrdesetak dana.
Već je sama ta činjenica priča za sebe, u cjelini, ili detalju: brod je, recimo, Queen Mary.
I on i ja skloni smo posebnoj vrsti patetike: nazvao me je u vrijeme Dnevnika, šetao je djecu Central Parkom, a ja sam na Earth Googlu pratio njegov itinerer, iscrpno ga informirajući o penthouseu Martina Zweiga, u The Pierre Hotelu, na uglu 61st i Central Parka.
Stanoviti Charles Pierre Casalasco, dvadesetih je godina bio na vrhuncu svoje restoraterske reputacije, prihvaćen od Four Hudred, no nezadovoljan with the increasing democratization of public manners. S grupom financijera s Wall Steeta – primjerice, bio je tu filantrop i unuk Elbridge Gerryja, izumitelja gerrymanderinga, političke manipulacije granicama izbornih okruga - ušao je u joint venture i listopada 1930., otvoren je The Peirre Hotel, uz gala-večeru Augusta Escoffiera!
Na vrhu hotela nalazi se penthouse čija dekoracija priziva interijer kabine zeppelina. Taj penthouse, najskuplji je stan svijeta – cijena je nevažna, važna je priča…

Image and video hosting by TinyPic

Dok sam o tome govorio u slušalicu, moj je prijatelj, snimajući lokaciju, postavljao znatiželjna potpitanja, spominjući uzgred legendarnu Dakotu koju je toga dana pohodio; naravno, prisjetili smo se Rosemaryne bebe, koja je u njoj do danas zasigurno odrasla, a ja sam pomislio na mandragoru, tanis, Kadmo, i jednu davnu raspravu vođenu na Vaseljeni.
Nevjerojatno je to: gledam Petu aveniju i The Pierre Hotel, on ga snima, govorimo o Liz Taylor koja je u njemu živjela, i sve se to odvija simultano, bez obzira na raspon u prostoru i vremenu.
Ovaj postupak ponavljat ćemo na raznim destinacijama – bit će to fascinantan dokumentarac, no nije to ono o čemu sam nakanio pričati…

Taj moj prijatelj, igrom slučaja, posjetit će on the road neke važne ljude: nomina sunt odiosa, ali, jedan je od tih producent hollywoodskog chorus-linea, dapače kit koji je pomalo freak u odnosu na tamošnji mainstream; zaista ne kanim počiniti nikakvu aluziju, ali moram kazati da je riječ o čovjeku koji je među prvih deset filmskih producenata današnje Amerike. Govorim to tek iz jednog razloga: radi se o osobi koja u trenu, vlastitom diskrecijskom odlukom, svojim novcem, može pokrenuti snimanje bilo čega na ovome svijetu, čak i filma Sutjeska: Final Combat, ako bi ga Bulajić mogao zamisliti.
Da stvar bude bolja, radi se o uzvratnom, prijateljskom posjetu: riječ je o okolnostima koje dopuštaju privatan ton, i to je bilo dovoljno da moj prijatelj prizove razorne duhove (moje) prošlosti – nekoć davno, rekao sam, prije 25 godina, smišljao sam, pa i zapisivao, brojne sinopsise, skice nebrojenih filmova, krhotine slika neke početne ideje, ili slutnje, i prijatelju je palo na pamet da u posjet ne dođe praznih ruku! Kratko kazano: vrlo mi je brzo objasnio da je riječ o šansi života – taj moj prijatelj rodio se prekasno, koliko god na vrijeme da privatno uspije: da je rođen prije stotinu godina bio bi Lenjin, jer ne postoji biografija kojoj on ne bi znao ponuditi utopijski eshaton – pa ako film i ne snimim, barem je jednom u mom životu moj sinopsis – za scenario nemam vremena – čitao čovjek iznad kojega je samo strop Pierreovog penthousea, dakle celuloidni Bog, ako takav postoji. Hoću reći: nije čak neophodno napisati sinopsis, barem ne briljantan sinopsis: to je takva vrst ljudi koju može pokrenuti jedna rečenica, formulacija, asocijacija...; naprosto, on je mover.
Taj moj prijatelj poznaje me odlično, možda bolje od mnogih drugih: znao je da ću na ponudu odgovoriti kao da me je pozvao na dvoboj: mirno sam odgovorio: O.K.!

Naime, kaj…

Image and video hosting by TinyPic

Naime, imam ja priču za takav film. Dapače, ispričat ću je ovdje, sada, pred vama, i bit će i vama jasno – ne mora nam to kazati nikakav shaker – da je riječ o storiji koja vapi za ufilmljenjem. Što čekam?

Ništa. Ne biste vjerovali, ali, sasvim mi je svejedno hoće li ikad biti snimljena ili ne. Znam, znam da ne vjerujete, ali to je ionako moja osobna stvar: ono što ta priča čuva meni je važnije, pa čak i kao pitanje, od sasvim akcidentalne okolnosti hoće li biti ispričana i na platnu. Za divno čudo, nije ono što ste odmah pomislili: nije riječ ni o čemu biografskom, ni o čemu intimnom. Barem nije riječ o mojoj intimi.
Riječ je, naprosto, o ideji.

Ideja je sljedeća (znam da ne vjerujete svojim očima i ušima, ali, veli Heraklit, oči su i uši ljudima zli svjedoci imaju li barbarske duše):

Riječ je o čovjeku koji je ispunio ono čemu bijaše da bude.
Riječ je o čovjeku koji jest ono čemu mu je bilo biti.
Riječ je o čovjeku – mogu ja biti i bezobrazan, dakako – čija je egzistencija istovjetna esenciji, da ne zazivam quod quid erat esse.

Da, i što s tim?
Čovjek je simbol per definitionem, i što s tim?
Evo primjerice što s tim:

Riječ je o Morphyju.
Paul Charles Morphy, the pride and sorrow of chess, rođen je 1837., a umro je 1884. godine.
Priča o njemu, naravno, stara je priča: nomen est omen.
Morphy je kao Amadeus: nije tu riječ o Mozartu, dakle o Paul Charles Morphyju; riječ je o halucinantnoj biografiji Paula Charlesa Morphyja.
Ona se može sažeti na sljedeće: veni, vidi, vici, i od toga dana nisam dodirnuo figure šahovske ploče!
Morphy, kako ga vidim, dolazi niotkuda, pobjeđuje sve s ove, i s one strane Atlantika, vraća se kući, te ostatak života provodi a da nikada više nije zaigrao šahovsku partiju!
Jedan moj znanac napisao je to ovako:

Lik (umije li to pokazati) ima pravo biti tragički statičan.

Pisao je u obranu Save Šumanovića.

Ovdje je riječ o šahovskom geniju - Fisher je bombastično tvrdio najvećem od svih – koji pobjeđuje sve igrače Novog i Starog Svijeta, i potom za cijeli jedan život, zauvijek, prestaje igrati.
Morphy je, naravno, u vječnosti. Ali, ne onakvoj na kakvu pomišljate: ne u šahovskom panteonu; taj je privremen. Morphy je zaista dosegnuo vječnost, on jest ono što mu bijaše biti, i naprosto mu je bilo ostatak dana proživjeti čekajući da vrijeme prođe.

Image and video hosting by TinyPic

Tu ću prekinuti: tu se naglo stvari osložnjavaju, i sada kreće elaboracija koja može potrajati i sat, dva, cijelo popodne, ovisi kome pričam i kakve sam volje: godine su rafinirale tu priču, i poznata mi je u svakom kadru, svakom pogledu, svakoj gesti. Ipak, više od priče, fascinira me ono što je zaustavilo Morphyja; da, došao je do kraja, ispunio je sudbinu, nastavio ne predug život, ali, nije to, ne radi se samo o tome: postoji ipak razlog zbog kojega je Morphy prestao igrati, i taj je razlog nedvosmislen, jedan, jedini, nepobitan, vrlo shvatljiv, svima razumljiv, i dapače, mislim da je univerzalno opravdan: svi bismo Morphyja uvažili kad bi nam se njime ispričao.

Meni je sasvim slučajno pao na pamet. Ne odmah, ali, nije neophodna posebna dovitljivost da mu se dosjetimo.

Naravno, zanima me možete li ga predvidjeti?
Poslužite se svim izvorima, proučite sve o Morphyju…sve je dozvoljeno.

Koji je to unutrašnji razlog zbog kojega je stao?

Iz tog istog razloga ja ovu priču nisam ispričao dvadesetak godina. Nema potrebe za njom, kad se jednom dovinete razlogu.

Mada, fascinantna je to priča, jer to je priča o onom najvišem što čovjek uopće može biti, nakon čega doista dosiže vječnost!

Što bi nas to, pred vječnošću, kao ljude, moglo zaustaviti u vremenu?
I, učiniti zadovoljnim njime?

Image and video hosting by TinyPic

_________________

* Određeni smo od rođenja da se borimo bez predaha.
Seneca, Epistulae Morales 37.2

IV.XXXVII.ii. Ab illis qui manus harenae locant et edunt ac bibunt quae per sanguinem reddant cavetur ut ista vel inviti patiantur: a te ut volens libensque patiaris. Illis licet arma summittere, misericordiam populi temptare: tu neque summittes nec vitam rogabis; recto tibi invictoque moriendum est. Quid porro prodest paucos dies aut annos lucrificare? Sine missione nascimur.

- 04:56 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.07.2008.

Zvonko i Julija

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Povratak Zvonka Bušića u Hrvatsku izazvao je očekivane, razumljive kontroverze: za jedne je Bušić autentični hrvatski heroj, za druge nepatvoreni terorist.
Prije gotovo dvije godine, u rujnu 2006., na portalu "Jutarnjega lista" ambivalentnost je (recepcije) Bušićeva imena, lika i djela anticipirana u dva oprečna komentara: u onome uvaženog novinara "Jutarnjega lista " Branimira Pofuka, i tome nasuprot zloglasnog komentatora imena Kapetan Kuka.
Donosim ta dva komentara in extenso, bez ikakve redakcije, kao ilustraciju mogućeg raspona današnje rasprave o Zvonku Bušiću; taj raspon, ujedno, iscrpljuje ovu raspravu. Tertium non datur.

Image and video hosting by TinyPic

NEKE ČINJENICE O BUŠIĆU

Ova najvecim dijelom nesuvisla i uspaljena rasprava odlicna je skola i nama novinarima kako je ruzno i pogubno naprecac suditi, zauzimati nepokolebljiv stav i na koncu vrijedjati druge ljude

Igrom slucaja sam upoznat s nekim cinjenicama koje ovdje nitko nije spomenuo i nadam se da ce malo smiriti ton ove diskusije. U prvom redu svima najtoplije preporucam knjigu Julienne Busic Ljubavnici i ludjaci. I to ne samo zbog slike vremena u njoj, osobito zanimljive iz kuta jedne Amerikanke, nego i zato jer je rijec o prvorazrednoj literaturi, izvrsnom romanu. O tome je pisao, na primjer, i jedan Edo Popovic, koji je sve samo ne politicki, a kamoli nacionalno ostrasceni tip koji bi samu temu stavio iznad, u ovom slucaju vrhunskog, stila i vjestine pisanja. Nadalje, imao sam priliku upoznati gospodju Busic i od nje, kao i iz drugih izvora na koje me uputila, dobiti opseznu dokumentaciju o slucaju, koju ona dobrim dijelom donosi i kao prilog u svojoj knjizi. Dakle, nije tocno da mi ne znamo, kao sto netko dolje rece, jesu li oni imali namjeru pobiti putnike u avionu. Kao sto je utvrdio i sud, Busici i njihovi drugovi su u avionu prijetili laznim eksplozivom, u stvari obicnim plastelinom, upravo zato sto im ni na kraj pameti nije bilo ubijati neduzne ljude. No, da bi se njihovi zahtjevi i namjere shvatili ozbiljno, u New Yorku su na odredjenom mjestu ostavili eksplozivnu napravu o kojoj su, dolje vec opisanim putem, obavijestili policiju, dapace, s uputama za demontiranje. Policija je, na zalost, pogrijesila u postupku demontiranja i policajac je tragicno poginuo. Tocno je da njegova udovica zbog toga jos uvijek vodi proces protiv NYPD-a. Nadalje, u korist svojih otmicara na sudu su svjedocili i neki od putnika, kao sto su ih kasnije i posjecivali u zatvoru. Isto tako, sam sudac koji je vodio proces i izrekao kaznu zalagao se u vise navrata za pustanje Zvonka Busica iz zatvora nakon sto je vec bio odsluzio presudjeni minimum izdrzavanja. Dakle, nitko ovdje ne hvali postavljanje bombe i ubijanje covjeka. Njihovi ciljevi su bili plemeniti, a metode ocajnicke, a oni koji misle da u Jugoslaviji nitko nije mogao (ili smio) biti toliko ocajan, takodjer ce nesto nauciti iz knjige J. Busic. Poanta je doista ovdje u tome da je covjek odavno odsluzio svoju kaznu, ali odlezao je, eto, punih trideset godina i jedan je od najstarijih zatvorenika u SAD-u s tako velikim stazom. Taj bi covjek itekako imao puno toga ispricati o prezivljavanju i cuvanju vlastitog zdravog razuma u americkim zatvorima. OZ na zalost nije izmisljena serija. Zbog svega toga nadam se da ce barem ponekom ovdje biti jasno jasno kako veseliti se oslobadjanju i povratku Zvonka Busica u Hrvatsku (majka mu je umrla, ne docekavsi ga, prije dvije-tri godine) nema nikakve veze s nekakvim velicanjem terorizma, bombastva i ubijanja neduznih ljudi. Uostalom, sami sebe su i pred sudom i pred svijetom zbog tragicne pogibije policajca osudili upravo Busici. Julienne Busic je izuzetno pametna, mudra i hrabra zena, a kad god sam je sretao nisam mogao ne pomisliti i na Homerovu, odnosno Odisejevu Penelopu. Silno mi je drago i zbog nje i zbog samog Zvonka Busica ako se taj transfer sretno zavrsi. S obzirom na duzinu ovog komentara, hvala na strpljenju i paznji.

B. Pofuk, Jutarnji.hr, 12.9.2006 23:52:44

Image and video hosting by TinyPic

Branko,

Prije nekoliko dana, onako usput, pola u šali pola u zbilji, spomenuo sam tvoje ime - kažem tvoje, jer poznajemo se oko 18 godina - kao prvo pero "Jutarnjeg lista". Jednom ću obrazložtiti zašto to mislim, no sada bih obrazložio zašto, mislim, ovoga puta ne samo da nisu u pravu, nego ovaj tekst nisi nikada i nikako smio objaviti. Evo zašto:

1. Ovo je, in ultima linea, apologija terorizma. To je zapravo strašno: ti pokušavaš izazvati sažaljenje spram osoba koje su ubile čovjeka u terorističkom aktu.

2. Ovo je cinična apologija terorizma: američki je policajac sam kriv za svoju smrt, a njegova krivica leži u njegovoj nestručnosti! Ovo je pristrana, nacionalistička apologija terorizma: očaj zbog hrvatske državne nesamostalnosti dovoljan je razlog ako ne opravdavanju a ono razumjevanju terorizma kao legitimnog oblika borbe za vlastitu državu! U toj borbi dopustivo je, u promičbene svrhe, ubijati čak i državljane treće, sasvim proizvoljno izabrane i nepristrane strane! Jer, nije ubijen policajac države koja nije dopuštala hrvatsko državno osamostaljenje, nego američki policajac koji s tom emancipacijom nije imao ama baš ništa!

3. Ovo je gotovo suluda apologija terorizma, i to je ono što brine: odjednom su u igri čak i estetski kriteriji, evo, roman gospođe Bušić pravo je remek-djelo biografske literature, tu je i stručnjak da to potvrdi, ako treba, hrvatski poeta i filantrop Edo Popović, osobno nezainteresiran za terorizam, očaj i hrvatsko državno pravo, pa, ako Edo veli da je to literatura, onda valjda možete vjerovati na riječ kad vam ja, Branimir Pofuk, velim da književnost takvog stila - u zadnje vrijeme Branko izvješćuje o svim romanima koje je pročitao, i, nevjerojatno, ali svi su do jednoga zapanjujućega stila: nekakav crnogorski prvijenac ugolačan je do biblijske jezgrovitosti, recimo.... - ne može biti lažna: ta, ono istinito i ono lijepo uvijek idu ruku pod ruku, još od matere Helade naovamo. A kad smo kod toga...eeee, kad smo kod toga, eto gospođe Bušić u punini njene a(n)tičke dostojanstvenosti novovjeke Penelope! Budući da su trancendentali istinitog i lijepog redovito u svezi s dobrim, ta pravdoljubivost Bušićevih, koja je urodila i književnim remek-djelom, eo ipso je ujedno dokaz njihove dobrote, dakle moralnosti! To je jedna gotovo amiški stroga obitelj, koja je u nastupu iskrenog samobičevanja osudila samu sebe pred bogom, ljudima i američkom javnošću, pak nije nimalo čudno da su zatvor pohodili i sudac, i putnici otetog aviona, i tko zna tko sve ne od ucviljenih Amerikanaca, čiji je jedini grijeh loša antiteroristička sprema tamošnje policije!

4. Ovo je neobično perfidna apologija terorizma! Obrazlagati kako su otmičari raspolagali plastelinom pa se nitko zapravo nije trebao bojati za svoju egzistenciju, potpuni je promašaj, osim i opet kao pokušaj ekskulpacije zločinaca, terorista. Naime, njihova je osnovna intencija, bez obzira što imali u rukama, plastelin ili plastični eksploziv, uvjeriti posadu i putnike da će avion dignuti u zrak, te da ih se ima uzeti za ozbiljno - ta, otmičari nisu nastupili kao putujuća družina hrvatskih komiračara odlučna da parodira teroristički aktivizam. Zamislimo sada da se u avionu nalazi trudnica, čovjek koji je već imao infarkt, neko dijete koje će za cijeli život kao uspomenu na ove dobre, hrvatske, očajne ljude ponijeti groznu traumu blizine smrti! Koga je briga što ti idioti imaju u rukama: oni prijete, sumanuti su - očajni, kaže Pofuk - i sve može u trenu odletjeti u zrak: životi nedužnih ljudi, ideali, ljubavi, snovi, nadanja...Tko to ima pravo raspolagati bilo čijim nedužnim i u tom pogledu savršeno nevinim životom e da bi ostavario svoj politički ideal, ma kakav on bio!? Plemeniti ciljevi? Koji su to ciljevi, Branimire Pofuk? Ostvarenje hrvatske državne samostalnosti ili dizanje aviona u zrak? Za tebe, i Bušiće, samostalna hrvatska država; za sve ostale - smrt! Cilj otmičara aviona 11. rujna bio je ubiti putnike. Propagandni efekt te egzekucije sasvim je nešto drugo. Da sam kojim slučajem ja bio u avionu, unatoč tome što sam i sam htio slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku, čim bi mi se ukazala prilika mirno bih poubijao sve one koji bi htjeli poubijati sve nas. Ali oni nisu nikoga htjeli ubiti, ponavlja Pofuk!!! Ne, jesu! Svi su to u avionu realno proživljavali, tu spoznaju životne ugroženosti. To što trenutno nisu imali čime, druga je stvar. Stvar terorističke inkompetencije.

5. Ova je obrana terorizma psihološki zasnovana na "stockholmskom sindromu": Branimir se poistovjetio s otmičarima. Jer, radili su za našu stvar! Gospođa je tako pametna, mudra i - zbog ovoga bi Branimire možda trebao i pred sud časti HND-a! - hrabra žena! Teroristi, ljudi koji se igraju životima putnika u avionu hrabri su ljudi? U čemu se očituje ta naknadna hrabrost? U tome što ta hrvatska majka hrabrosti čeka svoga dragana desetljećima? A što gospodin Branimir Pofuk tek misli o hrabrosti supruge poginulog američkog policajca, čiji se suprug, unatoč njenoj hrabrosti da odgoji dijete ostalo bez oca koji je život izgubio jer nije bio dovoljno stručan u rastavljanju pametne hrvatske paklene naprave, nikad ne će vratiti?

6. Ovo je, zbog konteksta u kojem se ova apologija terorizma javlja, naprosto nečuven gest čovjeka koji je očito izgubio obrise realnosti: nakon 11. rujna pisati tekstove koji pokušavaju psihologizirati razloge otmice, pozitivno ih utemeljiti u kakvoj-takvoj političkoj ili duševnoj realnosti koju bi nepristran čitatelj mogao akceptirati kao racionalan razlog zla - u ovom slučaju očaj zbog nepostojanja NDH, jer, SR Hrvatska u tom trenutku postoji i u njoj neki ljudi političkim putem, žrtvujući svoje a ne tuđe živote, pokušavaju od socijalističke i jugoslavenske napraviti samostalnu republiku Hrvatsku, čemu posvećuju cijeli život, konačno uspjevajući u životnom naumu - pisati danas dakle tako dok aerodromi svijeta imaju osiguranje višeg stupnja no većina zatvora u RH, neodogovorno je, neprofesionalno, bez elementarnog osjećaja za stvarnost. Žao mi je što je ovakav tekst izašao baš ispod pera Branimira Pofuka. Još mi je nejasnije to što inače posve uravnotežen, strpljiv, postojan, smiren čovjek ustrajava u svojoj pristranosti, usput patetično paternalizirajući cijelu diskusiju: tonom seoskog župnika Branko izvlači pouku u ime svih novinara, pripremajući se za pledoaje za teror! Strašno!

Još tek jedna rečenica: evo, pogledaj! Tko te razumije, tko te uvažava, tko te brani: oni koji bi i opet dizali avione u zrak! Ja znam da to nisi htio, ja znam da ti to ne bi htio ni u nagorim snovima, ali, ne znaju oni, oni koji bi to u ime te tvoje apologije i opet učinili. Ako itko treba iz svega ovoga izvući pouku, onda si to jedino i samo ti: ovo ti je ogledan primjer onoga što tako rijetko susrećemo a što se trivijalno naziva odgovornost za javnu riječ. Jer, ona podrazumjeva odgovornost za sudbinu te riječi! Nemoguće je kazati: krivo sam shvaćen! Kad braniš teroriste, moraš računati na to da će možda sutra netko upravo tvojim argumetnima opravdavati ako ne otmicu aviona, a ono razbijanje nekog srpskog prozora. Jer, borba se nastavlja, zar ne?

Kapetan Kuka, Jutarnji.hr, 13.9.2006 1:55:32

Image and video hosting by TinyPic

- 03:41 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 26.07.2008.

Quasi una fantasia

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

What's madness but nobility of soul at odds with circumstance?

Theodore Roethke


Zamislio sam ovako: netko od nasljednika crno-žute dunavske monarhije neospornog je literarnog dara: u ime Svetog Rimskog Carstva, Vertumna, Keplera i Deea, piše roman o judeomasonsko-trilateralnoj kabali koja se urotila protiv samih temelja Staroga Svijeta: suprotivu metafizičko-ontoteološkim kategorijama kršćanske Europe! Spominje se Skull & Bones. Nagađa se o Golgoti, neki govore o Steineru i predavanju u Manchester College Chapel, na Oxfordu, 27. kolovoza 1922; štukature na ulazu iz 1891. čuvaju geslo: to truth, to liberty, to religion.

Urotnici kidišu na sve: na prostor i vrijeme koji domalo nisu više transcendentalni uvjeti percepcije, nego su i sami relativni; razaraju svijest i otvaraju vrata podruma i tavana: Zakona i Podsvijesti; ukidaju objektivne mogućnosti čak i eksperimentalne, pozitivne i egzaktne znanosti, skrušenom, mada pristranom spoznajom da je u svakom eksperimentu imanentno prisutan i spoznavatelj; razaraju prirodnu ljestvicu tonova; uvode nadosjetilnu umjetnost, osjetilima nedostupnu sliku: šta je apstraktna slika, to se više neposredno ne vidi; samo društvo zasnivaju na rascjepu i otvorenosti, a ne cjelini, sustavu i redu; konačno, umjesto plesnih koraka, trotakta i vjekovne geometrije plesa, tu je sada popping, locking, breakdance: plesove takta, odmjenjuju oni kontakta.

Postaje očito, osnovne su kategorije helenskog i kršćanskog svijeta snažno uzdrmane: svijest, svijet, vrijeme, prostor, subjekt, objekt, sve je to postalo nepostojano, nepouzdano, relativno, jednostavno isprazno: in ultima linea, da bi na ispražnjeno mjesto jednog raspetog, skandaloznog Boga, mogao zasjesti nekakav mjernički Demijurg.

Razvijaju se brojne zavjere: masoni, ili Nijemci, švercaju Lenjina u Oktobar; devetnaestostoljetne engleske i škotske konspiracije bjesne Balkanom u socijalnom eksperimentu socijalističkih republika; urotnici izabiru Gavrila Principa ne bi li pokazali da umjesto Mihaelovog principa, vlada eon pod dominacijom arkanđela Gabrijela: G-princip; potiče se Prvi svijetski rat, kao slobodnozidarsko obaranje konkurentskih europskih carstava: onog Romanova, i onog Habsburga; ezoterična Tulla porađa Hitlera, koji porađa holokaust: svjetsku žrtvu paljenicu!

Iluminati vladaju čak i zabačenim provincijama: na krov Doma Oca Domovine, dr.Ante Starčevića, pobjedonosno instaliraju kip Lučonoše, iluminatora - Lucifera: na južnom ulasku u Zagrob, mjesto za grobom, obijesno podižu piramidu s dolarske novčanice: ANNUIT COEPTIS! Zagrob postaje mjesto konačnog obračuna: Kaptol gori u gloriji neba, sijevaju plamenovi ljubičaste apokalipse, a grad koji leži na 16.meridijanu - koji je, kao što se zna, zemaljska sjenka projekcije mača Sv.Mihaela - biva uzdignut na razinu atopičnog, izmještenog, neumjesnog mjesta – mjesta obračuna Dobra i Zla!

Tu nastupa Izabranik, junak našeg doba: Šef Nebeske Garde i Moralne Policije - In persona Christi - u liku Nemanje Prvovenčanog, Cara Vaseljenske Posvudi, Ktitor Kosmosa kao svoje Zadužbine! Jasno, siže je predvidljiv: Nemanja ide po svijetu i ponižava, maltretira pa i dekapitira imbecile, u skladu s karmičkom bilancom i diskrecionim pravom na Posljednji Sud; upada u Breaking News i središnje informativne emisije, ispaljuje srebrn metak u Vampire politike, a narod ga slavi, žene vole, starci opjevaju!

Vječan je, svečan, lijep.

Uskoro izbija na vodeće mjesto svjetskih top-lista...

Sinoć sam usnuo čudan san. Vrlo kratak:

Ušao sam u frižider i zatvorio vrata. Istoga trena, usred mraka, shvatio sam da ne mogu van i da će mi ponestati zraka. Istom sam se probudio.

Pokušao sam sebi protumačiti san. Sjeo sam za PC, i počeo pisati: Zamislio sam ovako:

- 04:20 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Markiz! Nova kratka čapri! Ekskluzivno!

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Kad bravcu naraste podbradak u narodu se kaže da je zreo za nož.
Postoji nekoliko načina klanja svinje od kojih izdvajam Sarajevsko tradicionalno kasapljenje po tradiciji - nožem u glavnu arteriju i Paljansko "humano" kasapljenje – metkom u čelo. Za današnju lekciju klanja bravca izabrat ćemo način nožem u glavnu arteriju, pa kud puklo da puklo.
Nožem, po mogućnosti bajunetom deke Radovana, uđite 15 centimetara bravcu u vrat, položite ga na slamu i zapalite. Vjerojatno se pitate, pa kud odmah na lomaču, ali ne brinite. Životinja će brzo buknuti, što je puno bolje od šurenja, jer na lomači izgore sve dlake, čak i one kuždrave čekinje što umaknu breneru. Ako slučajno ostane koja kovrča na licu vašeg bravca, ona mora biti toliko meka da je pojedete i ništa ne osjetite. Kako bismo bilo potpuno sigurni u tradicionalnost ove metode klanja, posjetili smo bravčeve šulkolege na Ali-Pušinom polju u Sarajevu.
- Kako ste klali svog bravca?
- Ih, ba, ih ba, testirao je retard mikrofon misleći da sam mu donio klip kukuruza. Kako kolješ bravca? Opaučiš ga sikirom međ' oči, il' još bolje pištoljom. Metak, ako ne promaši, probije mu mozak, i kad se, kako bi kaz'o, bravac ošamuti, oma legne, a ti ga onda pričepiš odozgo - objašnjavao je dejstvovanje.
- Ali zašto onda niste zaklali svog bravca?, upitah aristokratski zainteresirano.
- Ma sjeo sam ja na unezverenu životinju, led okovo, glad stigla u grad pa nezgodno. Sanko sam se na bravcu, publika stisla izbliza. Dosankao pravo u korito. Sad zaskočimo još nas dvojica. Kolji! Puštaj krv! Ma, ne bole njega to ništa. Odjednom je skočio pred vješalima i, s nožem u grkljanu, izujedao gospođu podoficirku pa pobjego u Zagreb. Navodno dandanas ondje rokće i nitko ne zna kad će naprasno otegnuti papke.
- A vazda nekog marifetluka, mislio sam u sebi napuštajući taj nesretan grad koji se iza obronaka sterao u tri pičke materine.

markiz 24.07.2008. 18:55

- 03:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

lečenipravoslavac

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Lečeni je napisao novu zbirku pjesama.
Prirodno i logično, pjesme je odlučio najprije objaviti na Vaseljeni.
Nije to samo stvar prestiža, najmanje samosvjesnog PR-a, iako je neosporna činjenica da svatko tko je netko dolazi na Vaseljenu, barem kao čitatelj.
Riječ je naprosto o redu stvari, a Lečeni je prije svega dobro odgojen dečko, i, usuđujem se kazati: dobar čovjek.
Evo kako ga se priseća naš Markiz, u Izgnanikovim meditacijama o ljubavi:

U tvojim riječima ćutim vječni sukob Erosa i Thanatosa. Kakvo je tvoje iskustvo onostranog, o čemu razmišljaš kad ne piješ alkohol?

Kad smo već kod smrti, noćas sam usnio nešto veoma zlokobno. O našem Lečenom. Živa putanja Lečenog ukrstila mi se s knjiškom starog Karamazova, o onda kasnije, zapravo, pravog Dostojevskijevskog oca. Usnio sam kako su tamo u nekoj pripizdini u koju se Lečeni povukao da pije loša vina i piše nešto malo bolje pesme (ribar 12 kn), da su se, dakle, u toj pripizdini nervozni seljani urotili protiv tog čudnog intelektualca i razbarušenog polubohema, te da su mu spremili sačekušu u šumi u koju Lečeni ide brat borovnice koje voli da siše uz vino (smiruju mu kiselinu i umanjuju žgaravicu). I da su ga ti seljani nasmrt prebili, a mošnje i penis mu prignječili kamenom za gnječenje kupusa. Probudio sam se sav u znoju. Čak nisam ni masturbirao. Čitav dan sam nervozan, nadam se da je Lečeni živ i donekle zdrav, koliko već može biti čovjek koji se toliko trošio kroz život, da bi na kraju svoj ostatak predao poeziji da ga dokrajči. Ili tim seljanima.

Image and video hosting by TinyPic

Manje je poznato da je taj dobar čovjek i hrabar čovjek. Kao i Nazor, i Lečeni je prebrodio Kupu, o čemu neoprezno svjedoči i doajen Denis Kuljiš:
Lajpcišku epizodu opisao je kao komično aluniranje hrvatskih kozmonauta na udaljeno nebesko tijelo, jedan novinski autor koji se prethodno pročuo savršeno točnim opažanjem da su hrvatski novinari propali pisci, a pisci, propali novinari. On sam već je dospio propasti u obje branše, pretvoriti se u književnu legendu te postati korifej literarnog kafića «Limb» na zagrebačkoj periferiji, gdje su frekventni najmlađi spisatelji, koji tu dijele šank s mlađim glumcima. Ni jedni ni drugi nisu više mladi. Okupljaju se oko «Karlovačkog piva» - ono ih poji, ono ih hrani, budući da jedni žive od nastupa u reklamama, a drugi rade kao kopirajteri u reklamnim agencijama. To je zagrebačko rasadište novog literarnog talenta, dok se u Splitu nešto brojnija i unekoliko darovitija skupina utorkom okuplja u kultnoj gastronomskoj konobi «Hvaranin», po čemu su dobili naziv «utorkaši».

Sudionik Domovinskog rata, autor poraznog lajpciškog izvješća, objavio je seminalnu zbirku versa «Liječenikatolik.hr» gdje dokumentarno, bez patosa, u slobodnom stihu opisuje ratne zločine postrojbi kojima je pripadao, počinjene na karlovačkoj bojišnici.

Stoga, dragi čitatelju, sretneš li Lečenog kako zamišljen izlazi iz Sauronove kule u Koranskoj, zagrli ga, poljubi i muški mu stisni desnicu! Baš kako je to učinio Izgnanik:
Naletio sam sinoć na Liječenog. Nije to bilo slučajno; podsvjesno sam ga želi susresti, pa sam ga i susreo. Stakla od naočala bila su mu zamućena; plakao je. Na puloveru i izbljedjeloj traper jakni vidjeli su se tragovi bljuvotine; po svemu sudeći Liječeni je bančio cirka tri noći, onako neprestano, trezneći se ujutro juhom od bundečkog mulja gdje je dolazio da se pere na vodi.
- Liječeni, u čemu je problem, zašto više ne dolaziš? - upital sam ga.
- Poezija me predaleko odvela - otpovrnu on.
- Do kuda, možeš li otprilike lokalizirati?
- Do Bundeka.
Zamislil sam se nad ovim pomalo (ba)zenističkim odgovorom. Liječeni je tada pobjegao, kao klošar po kojeg je došla tetka iz Vrgorca da ga vrati među ljude i obitelj, a on to ne želi.

IZGNANIK 14.02.2007. 16:36

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Obitelj Lečenog neposredno pred rat. Lečeni stoji, uz oca Dositeja.

Image and video hosting by TinyPic

UKRATKO O RATU U HRVATSKOJ

Neka riječi zauzmu svoje mjesto,
u labilnom poretku stvari one su možda i najmanje točne,
poslije ćemo reći da je uzalud iza njih tražiti osobu,
ali mi pjesnici, povrh toga, jasno shvaćamo
da ni naša poezija ne postoji,
eventualno nas prati osjećaj da je nekad postojala
i zato neka slova spokojno prihvate raspored,
ionako će mutirati kad se pogrešno prepišu,
a netko će ih zacijelo prepisati, ili pročitati, svejedno,
ništa neće ostati što je bilo,
što je opširnija, pjesma ima manje izgleda da oživi,
njezino duguljasto, dlakavo tjelešce uvija se spontano i nimalo graciozno,
a život joj je ionako prekratak, koliko god da se proračunato trudila,
kad se uhvati u zamku, pusti oko sebe
maštovitu drogu, koju naš organizam inhalira,
ali koja u njemu ne ostavi nikakav trag
i koja na njega djeluje možda samo jednom, možda još koji put,
a onda je posisaju anđeli nerazumijevanja,
nimalo srdačna ravnodušnost,
crvotočine u shvaćanju ljubavi,
hladnoća mišljenja,
generalno zamrzavanje, totalna promjena konteksta,
takava je to procedura, redovita, izvjesna, nadasve dosadna,
ne razumijem zašto shvaćamo ozbiljnije tekst nego izgovorenu riječ,
zato pišem, jer ne razumijem, premda mi se i dalje čini da je govor učinkovitiji,
više u njega stane, gotovo koliko u šutnju,
«Kako je izgledao rat u Hrvatskoj?»,
upitao me u zatvoru, za šetnje po golubljem dreku,
neki krupan Albanac, gol do pasa, makro, s ožiljkom preko lijevog obraza,
koji je tu jer je unakazio kurvu koja ga je varala,
to mi je povjerio stisnuvši pritom lice u veoma dojmljivu grimasu,
a kojem sam bio neobično simpatičan,
dakle taj moj zatvorski kolega, rođen iste godine kad i ja,
zagledao se izbliza u moje plave oči,
koje su bile u ravnini njegovih zelenih,
tko zna što je očekivao,
a ja sam mu odgovorio:
«Nikakvi veliki pokreti trupa,
tek pokoje masovno ubojstvo».

Image and video hosting by TinyPic

NAOKO NEVAŽAN INCIDENT

Sigurno ću ga otresti,
dok zalegne ispucat ću tri zrna.
Kukavno se šulja,
tako se čini preko nišana,
u plavom radničkom kombinezonu,
tobože seljak, izviđa naše položaje,
da dozna kako nas sve pobiti,
e nećeš,
daj repetiraj,
kako sam repetirao, tako sam viknuo
a nepoznati je nestao.

Vrlo sam uzbuđen,
pun je mjesec,
pio sam cijelo poslijepodne,
i u sumrak, kad ti se pjeva,
vratio sam se u zaseok,
preuzeo stražu,
tri kuće na brdu,
prema dolini polja kukuruza
i dalje šuma, koja je možda ničija,
ali vjerojatno su u njoj,
ne znamo jesu li minirali rub,
a možda ih i nema, ništa se ne zna,
gdje da zalegnem, sam ću provesti noć ovdje,
iza hrpe pijeska, nezgodno, tvrdo,
u kući na tavanskom prozorčiću,
lako je odozgo zapucati, malo teže pobjeći,
pijan sam, pišat ću do jutra,
spustit ću se prema šumi,
moram vidjeti što ima dolje,
ako ne računam dvije babe,
zaključane u dvije drvene kuće,
sam ću provesti noć ovdje,
na mjesečini,
to je sigurno,
ako ima koga dolje sad me vidi,
zatrčim se, među kukuruze padnem,
ne mogu ostati gdje sam ušao,
pognut taktički se odmičem dvadeset koraka naprijed,
prijeđem u drugi nasad dvadest koraka desno,
tu zalegnem, teško dišem,
piša mi se, iznad lica sjaji mjesec, banalno,
vrlo sam uzbuđen što se ništa ne događa,
vadim nož, raskolim bundevu,
ona mi je uzglavlje,
jesam li dovoljno lud da zaspem ovdje,
u čuturici samo voda,
u trbuhu počne rasti zvuk,
vrtloži se pa se penje do ušiju,
prvo bas, pa nož koji vitla,
grmi sada, to je helikopter,
nisko nadlijeće, jedno crveno svjetlo,
noć i mjesečina ostali su za njim,
tišina, ništa se nije promijenilo,
nezgodnije se bilo vratiti uzbrdo,
okrenuti leđa mjesečini,
očekujem da netko vikne,
kao da sam dječak koji noću krade šljive,
ali neće, znam da neće,
pa sam sjeo na prag nedovršene kuće,
jedine od cigle, od najposlovnijeg brata praščića,
glava me boli, zahladilo je,
znoj se suši, pa se ukočim,
jer netko je tu, teško diše, puše,
pijan sam, otkočim kalašnjikov,
na tlu je, možda je i on pijan,
nemoguće, nije čovjek,
stigao je gospodin jež,
kako mi je drago, kolega,
ti i ja noćas vladamo ovim brdom,
iznad nas helikopteri lete,
iznad njih sateliti,
još više mjesec,
tjedan dana poslije
na tom je brdu poginuo momčić
koji je jednu godinu išao sa mnom u razred,
neki Zlatko, s kojim se nikad nisam družio,
i nisam znao da je baš iz ovog zaseoka,
i da ih je jedini dočekao pucnjevima,
bio se vratio, kad smo mi povukli,
pa su ga ubili,
bio je šutljiv, vonjao na krave,
pao je razred, završio za vozača,
postao zarana odgovoran,
pa su ga ubili,
do tog trenutka nije učinio ništa posebno,
bio je prespor za anegdote,
kamoli za matematiku,
čuo sam da se uskoro trebao oženiti,
pa su ga ubili,
sigurno se ne bi preplašio ježa,
i kukuruz za njega nije bio minsko polje znatiželje,
mjesec je sjao bezveze,
pa su ga ubili,
prerano se, za razliku od mene,
morao suočiti sa stvarnošću.

Image and video hosting by TinyPic

VELIKA PJESMA

U žutim i crnim najkicama,
u pokisloj šumi,
u maskirnoj jakni
na mokru kladu
sjeo sam.
U bilježnicu,
čiju površinu remete kapi,
veliku pišem
pjesmu.

Vidio sam jučer risa!
Sa sedam-osam metara,
dvije ili tri sekunde gledao sam bokocrt mačke
koja je čuperkastu glavu okrenula prema meni,
gipko meso ispod narančastog krzna,
podrhtavali su mišići na povelikim njezinim butinama

Jer svjetlo je padalo tako,
koso i neumoljivo,
krvavo je svjetlo izdisalo
u katedrali bukovoj i jelovoj,
pa su čak i njegove pjege postale gotovo ljubičaste.

Prvim me je skokom odmjerio,
u drugom je nestao,
snažno,
tako je nestao,
okomito preko stijene u šumu.

O, zar sam toliko odličan bio
da sam i najoprezniju i najrjeđu zvijer
privukao toliko da mi dopusti
da je pogledam u oči?

Pišem u šumi,
na bukovoj kladi,
veoma lako dirigira vjetar
kišom i lišćem,
premoćnim orkestrom.

Meni kontrapunkt kraj ušiju stvara
pokrov maskirne kapuljače
moje veteranske jakne
o koju dobošare najkrupnije kapi.

Osjećam da nisam dovoljno dugo
ostao u ratu,
i zato mi je lijepo dok slušam
nepredvidiv hod kišnih nožica
po platnenom klobuku,
što dalje od svih ljudi,
samo da život promatram,
kako je nastao,
koje sve zvukove nudi,
osim minobacača.

Vidio sam, ovih dana, i dvije lisice,
tri zeca ukupno, kosova nekoliko tuceta,
i drozdova, mnogo malih pjevica,
i šojku,
prenuo sam, pred sumrak,
iz prijetećeg drijemeža,
veličanstvenu jednu
sovuljagu buljooku.

Uzdigla se, naoko tromo,
iz rašljaste krošnje i nestala u šumi.
Odozdo su zagakale patke,
valjda se čude što je prije vremena
počeo lov.

I srndaću sam zalajao,
u vrtači se ukipio, tridesetek metara ispod mene,
i posve sam ga slučajno registrirao.

Kako je strpljiv,
kako ga je nemoguće
opaziti,
i tek malko pomakne njušku,
tako da vidim roščiće,
grlen glas pustim,
on šušne, zagrebe uzbrdo,
i drugi krene,
koji je dotad stvarno bio nevidljiv,
i topće šuma od snažnih tetiva,
od mišićavih pokreta preplašenih sisavaca,
ali to su srndaći, mužjaci,
koji će, makar u bijegu, rado uzvratiti,
mnogo glasnije od mene laju,
ja im vratim,
i cijela kotlina
pjeva od našeg laveža.

Noćas će biti hladno čak i u šumskom njedru,
viju pramenovi u krošnjama:
možda su oblaci a možda magla.

I paprat se stala njihati,
prišao je tih vjetar neočekivano nisko.

Pišem i pišem,
prisjećam se prošle noći,
kad sam zaustavio automobil u šumi iznad Dabra,
kad sam stao da pišam
a onda me vlažna obuzela noć,
i stajao sam i disao,
isprva nije bilo svjetla,
pa se onda razaznala vunena kapa oblaka,
i nadošlo je blijedo svjetlo,
stalo je ocrtavati ugašene svijećnjake na vrhovima jela,
sipi rosa kroz mliječnu tamu,
ispočetka disao sam vrlo plitko,
shvatio sam da osjećam strah od
samoće.

Ponirem u svoje djetinstvo,
dječak u meni ovdje umire od straha.

A ja se plašim ljudi,
uvijek netko naiđe,
i šumskom cestom,
posvuda ih ima i kad ih nema,
minirali su ovu divotu,
ljudi, Srbi i Hrvati,
posve u daljini danju klepeću zvonci pokorenih krava,
onaj su dio oteli lovci,
u ratu smo pobijedili mi, Hrvati,
pa se zato naš bogati starac doveze pred čeku džipom,
zatim se na nju popne.
Zima je, čeka je crna,
ima prozorčić,
sto metara pred njom, i manje,
lijepo je izgrađeno hranilište.
Neka je zima, i neka divljač gladuje,
neminovno će prići,
a starac će ispucati krupno zrno,
možda mu koji samaritanac pritisne cijev odozgo,
plaćeno ubojstvo i trula prostata,
ne bih htio da tkogod naiđe ovim puteljkom,
što bi on mogao napraviti u tri sata iza ponoći
na ovome prijevoju?

Ali zavladala je opća
tišina civilizacije.

Jedino šuma šumi
i misli otkucavaju.

Svio sam od dlanova
instrument prvog čovjeka,
palčevi su pisak,
huknuo sam kao sova,
ponovio sam to,
svidjelo mi se,
pa sam napunio pluća,
dlanove rasklopio
i vučje zaurlao.

Zavijao sam u gluho doba noći u šumi iznad Dabra,
ja sam najsvjesniji lik u ovoj bajci,
obdaren čudesnom moći
da se iz djeteta pretvorim u vuka.

Gust je i vlažan zrak
ispod mokrih grana,
noćas mjesec neće izići
i ni jednu zvijerku neću ugledati.

Bio sam dječak i pisao sam pjesme,
i popunio sam četiri školske bilježnice.
Otad se nije dogodilo ništa čemu se nisam nadao,
vrlo sam sebično sretan ovdje u šumi,
i pišem u bilježnicu pjesmu,
tako sam revno pisao još samo prije dvadeset i pet godina,
zaneseno i nedovoljno,
što sam eto, na žalost, već zaboravio činiti,
na bilježnici preda mnom stoje grb i važan naslov:
humanitarna pomoć Europske unije,
ona je ovdje stizala za i poslije rata,
kao apsurdan višak nemoći,
i bilježnica je ova postmoderno završila u kutiji za drva,
i bio bih je spalio
da se nisam nad njom sažalio,
poduzeo sam prema njoj određen korak,
ali možda se predomislim i ostavim je ovdje,
u šumi,
zajedno s velikom pjesmom,
koja je potpuno nebitna u usporedbi s dojmom
koji ostavlja zaboravljena bilježnica duboko
među stablima,
pola sata hoda od najbliže vlake,
i mogao bih se orijentirati prema njezinoj bjelini
ako zalutam pa joj se ukrug
vratim.

Utrnuo sam, ohladio se,
i stao je vjetar,
kapi su se usitnile u aerosol,
u trulom bih tepihu lišća
sebi mogao iskopati grob,
sanak usnuti u kolijevki plodnoj,
nije mi promakao ni škanjac,
nosio je u kandžama duguljast leš,
i miševi su pretrčavali
a stotine su žaba, dok sam pristizao u tu zabit,
odbacivale svoje trupiće
na sporednom i pokislom ličkom asfaltu.

I jednu sam dlakavu živinu presreo,
kladio bih se da je prevelika za lisicu,
ali što bi još imalo kitnjast rep a te je veličine?
Čini se da je bila skotna,
premda je, ako je lija, dobro okasnila,
jer već je druga polovica svibnja.

A možda sam zapravo vidio
čudovište,
sisavca budućnosti,
križanca gorske kune i dalekog velikog mravojeda,
strašne zvijeri,
koja je od majke naslijedila narav i zube
a od oca postojanu snagu i tvrde kandže.

Njezina je budućnost osigurana,
iz nekog razloga golem joj je mozak,
toliko je lukava da namjerno izgleda nespretno,
u njoj je ljudska želja za posjedovanjem,
nas je poharala studen,
malo nas je preživjelo,
u cijeloj Evropi danas živi
možda još trideset tisuća ljudi.

Jedemo kukce i zelene žabe, za zimu jedva nabavimo meso,
umiremo od otrovnih gljiva,
sve smo zaboravili, gdje jestivih ima gomolja,
često smo uplašeni,
Liku su ponovno osvojili
vukovi i medvjedi
koje, na sreću,
nikad i nismo istrijebili.

Našu djecu kolju zvijeri,
katkad to ne možemo spriječiti.

Umiremo od hladnoće, gladi i parazita,
jedino u šumi zimi je podnošljivo,
ovdje, na obodu bivšeg Mediterana,
u zemunice uvlači nas dubok snijeg,
održavamo vatru, ona plamsa,
na ulazu šušne, netko vikne:
- Kunojed!

Dječak vrisne,
krezuba se baba nasmije,
stara je priča da za najtamnijih zimskih noći
kunojedi prodiru u zemunice
i tiho dave i odvlače najzločestije
od usnule djece.

Dječak sanja risa, našeg, nekad se zvao evroazijski,
ne plaši ga se,
premda zna da se ta zvijer obara
na svaki plijen za kojeg je ocijenila
da ga može svladati.

Brkovima njiše,
odvukla bi ta maca i njega,
samo ne u ovoj priči,
daleko od prošlih vremena
kad su ljudi, priča se,
letjeli na mjesec,
daleko im bilo,
nikad neću otići iz naše šume
osim u ovu samo jednu dolinu pod nogama,
to je moj svijet,
nikad neću postati trgovac
i mijenjati krv za sol,
krzno za žito,
osmijehe za laži.

Neću biti ni vojnik,
jedino ću šumski ratnik biti,
skriven među deblima,
sve ću na vrijeme čuti i predvidjeti.

Ili, ako me natjeraju,
odletjet ću i ja jednoga dana na mjesec,
među one šare,
gdje nema kunojeda, križanca gorske kune i velikog mravojeda,
gdje u cijelom svemiru najveći ris
na golemom kamenu sjedi
i pozdravlja me!

U žutocrnim najkicama,
to su dva krupna daždevnjaka pod koljenima,
ne osjećam više donji dio tijela.

Promrzao sam,
morat ću ustati,
bol u leđima toliko je jak
da mi remeti misli iz rata,
nisam više vuk,
o, kako ću brzo ostarjeti,
i kako je šuma dobrostiva
što mi je dopustila
da susretnem risa,
čiji je život u svakom trenutku
bio i ostaje značajniji od moga

Image and video hosting by TinyPic

POSLJEDNJE PUTOVANJE STAROG LAVA

Nekoliko je pitanja koje muče lava ljudoždera.

Njegova posve crna griva još bi izdaleka svakako privukla ženku,
ali prošlo je to vrijeme,
odavno su ga potjerali mlađi jebači,
pobili mu djecu,
osakatili ga, pa trči veoma sporo,
i rika mu je usporena,
to više nije grmljavina nad savanom,
to više nije noćno upozorenje svakom,
to više nije orgija života,
polizao je ljudsku lubanju,
jedino još čovjeka može dostići,
slastan je ljudski mozak,
kakva nerazumljiva bića,
kako opstaju tako slabi,
što jedu, zašto se tako kreću,
koliko opakih očiju još mora zaobići,
koliko je golem kafarski bivol,
jednoga je ukliještio za njušku,
jedan sat stajali su u strašnoj pat-poziciji,
bio je mlad i bivol je bio mlad,
bio je sam, neobično,
i bilo im je suđeno
da ga svlada,
a sada
osjeća ponovno paničan strah od uspuhane bivolje njuške,
to je bilo mutno doba kad je bio mačić,
kad je puzao u šipražje da ga ne izgazi ljutit predvodnik,
krdo bivola rastjeralo je čopor,
njegova je majka uzalud skočila,
razderao joj je slabine gadnim rogom,
on se spasio a ona nije,
ispred njega hijena se smije,
najušila ga je pa zove u pomoć,
zaklat će je, samo ako mu dovoljno priđe,
ostala je još cijela ljudska ruka,
bizarno bijele kože,
sočan i poremećen komad prirode,
njušim ih, pobjesnit ću, aha-ha,
čopor hijena, carstvo sjena,
koliko sam im vratova polomio,
i jednoga sam leoparda u ono vrijeme razderao,
mlade sam im ubijao,
i čak sam gepardiće davio,
ali hijene...

Okružile su starog lava ljudoždera pjegave hijene,
nešto je krupnije bilo u igri od ljudskih ostataka,
starački njegov zadah pjenio je krv u njima,
potrčati ne može, griva mu je trula,
šiba repom neopasno,
stale su ga dražiti,
povlačio se bijesno,
odbijao iznenadne napade s boka,
mjesečina i zvijezde
ne svijetle zvijerima kao nama,
one ih ne primjećuju kao mi,
razderana mu je koža na nekoliko mjesta,
promašuje šapom i preostalim očnjakom hvata zrak,
reže vragovi.

Svanulo je a lav se vukao teško prema osamljenom stablu akacije,
vrelina će mu uskoro zastrti pogled,
veliki kudu gleda ga u čudu,
neopasan je čak i za njegovo čedo,
hramlje i spustio je glavu.
Pod stablom se ispružio
ali mira nije imao,
čopor grivastih pavijana je uznemirio,
njihovi su očnjaci sada uvjerljiviji od njegovih,
samo zato što misle da je lav neće ga se usuditi rastrgati,
sunce je uprlo u čelo,
pojilo je daleko,
i teritorij je sumnjiv,
nekad je bio njegov.

I kamo će poći,
uginut će do noći
stari ljudožder
kojeg nikad
neće stići
osveta ljudi.

Image and video hosting by TinyPic

PROLAZE VLAKOVI

Prolaze vlakovi,
prolaze vlakovi,
na čelu im tri svjetla raspoređena u trokut,
odnose nezanimljive ljude,
to je pogled s visoka,
s balkona,
odnose mirise
koji su se dovoljno rasprostrli
za njuh napuštenog zagrebačkog psa,
ali ne dovoljno i za ljude,
ne i za ljude,
prolaze mrtvi,
oni su prethodnica,
tek umrli naši,
zaspao je čovjek u vlaku,
više se neće probuditi,
tako će skončati,
uz malo sparine,
neotesan, masne brade,
po kojoj će zacuriti slina,
ne vidim optimizmna u pojedinačnoj sudbini
bilo koga od nas,
traju interludiji kad se postižu rezultati,
koji su plod posve slučajno programirane iluzije,
ne možemo ne htjeti,
kako te logika propasti kukavički gura u novu nevolju,
u oholost,
najtuplji ljudi obično najdulje traju,
u svojoj ograničenosti ne guše se,
poskakuju,
postojimo jer smo nepravedni,
to je tako,
žderu se naše misli,
neraspoređen višak u najboljem slučaju,
predaleko si otišao,
mozak ti je pojeo pamet,
majmune,
zar ne vidiš rub ponjave na vjetru,
to je to,
lepršanje svijeta,
dvije-tri kopče s banalnim,
nema pomoći,
nema,
prolaze vlakovi,
prolaze vlakovi,
uskoro će i misli,
u njima ima matematike,
u njima živi neobjašnjivo jako rasprostranjeno polje
protupješadijskih mina,
pjeva masa,
petnaest tisuća ljudi uvijek će se rado okupiti
da skakuću da je tako kako je,
kao jedan,
kao jedan,
slave lukavo zlo što se zagnojilo u glavama besmrtnika,
gluho doba kad jenjava zvuk ushićenja,
trenutačan uspjeh rasprskava se u konfete,
sve što bi bilo hrabro, i što bi bilo buduće -
isčezava,
strojovođa ima kapu, nevin glupan u noći,
to je njegovo ja,
ta kapa umašćena pod obodom,
šeširi i kape rado lete u zrak,
pokrivalo za glavu,
prevelik mozak ispod njega,
zamisli koliko je golem kad glupanima daje snagu,
mrzimo jedni druge,
mrzimo potpuno,
to je teško priznati,
to je, tvrdi se, složeno,
besubjektan je svaki pokušaj da se bude dobar,
da se bude dobar,
toliko nepravde nanosi rođenje,
toliko nepravde.

lečenipravoslavac 23.07.2008. 00:58

- 01:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 25.07.2008.

Rale-Dabyeva aranya

Sveta šuma pod crnim stijenama

Image and video hosting by TinyPic

Iz dela Razmeđa inđijskih filosofija, Bhagwan Dragana Davida Dabića:

Doš'o Mujo u Beograd na predavanje alternativne medicine.

Malo bolje pogleda predavača pa kaže:"Izvin'te, da niste vi možda Radovan
Karadžić?"

Predavač kaže: " Pa jesam",

"Ma nemoguće" kaže Mujo,

"A tko si ti?" upita Karadžić.

"Mujo iz Srebrenice" odgovori Mujo.

"Ma nemoguće" kaže Karadžić...

- 16:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

'POLET', 6.11 1978, str. 5

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

- 01:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Gastartbeiteri - NENAD POPOVIĆ - Goldstein

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Gastarbajteri su glavni tekst upravo objavljene knjige Nenada Popovića - 'Svijet u sjeni', Pelago, Zagreb, 2008.

Dobrotom Nenada Popovića cijeli taj materijal, prepun fotografija, novinskih karikatura, izrezaka, preslika sudskih presuda, novinskih intervjua... ekskluzivno nam je stavljan na raspolaganje. Zahvaljujemo gospodinu Popoviću na toj povlastici: iz Gastarbeitera prenosimo zapis o Vladimiru Bakariću, kao poziv na čitanje Svijeta u sjeni.


Istinski counterpart gastarbeiteru nije, međutim, susjed koji je ostao i s kojim, nakon svega, gastarbeiter pije kavu, već Vladimir Bakarić. On je sve vrijeme samo sjedio na vrhu društvene piramide i disao. Njegov apsolutni mir i disanje – jedva čujno disanje koje, međutim, čuje čitava nacija – potencirani su mitom ili istinom da je imao bolesne dišne putove. Tako, "bolestan na pluća", on diše u vili u zelenilu na Gornjem gradu, diše u mitskoj vili na otoku Hvaru – jer na otoku Hvaru najbolja je klima na našoj obali, najblaža – on diše u klimatiziranim prostorijama na vrhu nebodera Vjesnika i na najvišem katu zgrade Centralnog komiteta. Ništa ne radi, samo gleda, sluša: "prima ljude". Masivan, mliječno bijele puti, tihog glasa, sjedio je tako usred gastarbeiterske zemlje hrvatski Buda. Desetljećima. Puca mu pogled na Savu, na Turopolje, na smog nad donjogradskim krovovima, a popodne, doma, s terase gleda suncem pozlaćene fasade i kupole na Šalati, intenzivno rumenilo mirogojskih arkada, stare krovove Jurjevske i Nove vesi sve do Katedrale koja se, dakako, vidi u blagom sfumatu. On je ne-arbeiter. Odmara se od partizanskih dana (četiri desetljeća), njegov posao je da prebire prstima, samo vršcima najfinijih končanih niti "sistema". Minimalni pokreti prstom, malo odmahivanje rukom, pitijske rečenice. Usred orkana – hrvatsko društvo nije bilo nedramatično – u njegovom mirnom oku, on je bio leptir. Samo bi mahnuo krilcima. Sjedi i diše vrhovni komunist, vrhovni novinar Hrvatske, vrhovni tumač marksizma-lenjinizma, vrhovni vođa službe za zaštitu državnog poretka, promatrač i, doslovno, vrhovni gledalac televizije: kad je ustanovljena Radio-televizija Zagreb, spikeri su, sjetili su se toga kasnije, programe počinjali rečenicom: Dobra večer, druže Vlado. On je jedini imao televizor, odnosno prvi u Zagrebu. Nevidljiv, socijalno i radno potpuno pasivan, za njega se nije moglo znati niti se vidjelo kako se kreće Zagrebom, osim u jurećoj Titovoj koloni, tada je sigurno bio u "drugim kolima": kako je odlazio na Hvar, je li u Vjesnikovoj zgradi imao poseban lift, je li šetao po Cmroku? Je li i uzdisao (o tome nema svjedočanstva, ali leptirovi efekti tada mora da su bili strašni), ili samo disao? Izgleda da je samo pazio da se ništa ne dogodi? Da se ne zakašlje, da se Hrvatska ne zakašlje? Što se i nije, tokom četrdeset godina. Na jednoj strani gastarbeiter, čiji život tutnji, s druge strane njegov counterpart. Da, baš on. Prije nego što je bio partizan i Buda, Vladimir Bakarić bio je sindikalni aktivist. On gastarbeiteru nije suprotstavljen samo tipski-piramidalno, već lično i po življenom načelu: rad - nerad. Vežu ih pak, sami paradoksi. I gastarbeiter i Vladimir Bakarić u društvu su bili neprisutni. I jedan drugome izvan dosega. Gastarbeiter je bio daleko, izvan dosega, a ovaj, negdje u Njemačkoj, nije morao ni znati za Vladu Bakarića. (Samo je sistem drhtao na spomen druga Vlade.) Dijelili su i eksteritorijalnost. Vladimir Bakarić se, kažu, znao ukazati u hotelu Esplanade. Mističnijeg, dubljeg prostora u Zagrebu nije bilo. Gastarbeiteri su pak bili rulja koja se ukazuje dva put godišnje, znojeći se i gurajući u smrdljivim vagonima Mostar ekspresa koja kroz prozor ili pretrčavajući kolosijeke nastoji kupiti masnu kranjsku kobasicu. Gastarbeiter je umoran od posla negdje drugdje i izvan sebe: do Ljubljane i Zagreba vožnja je trajala barem dvadeset sati, na svakom velikom kolodvoru vlakovi su stajali po sat, sat i pol, ne računajući granicu. A zagrebački Glavni kolodvor bio je maltene Europa: iza Zagreba su tek slijedili sati i sati pakla Unske ili neke slične pruge: ljeti neizdrživi zbog vrućine, zimi zbog jedva grijanih vagona. Vladimir Bakarić, bijel i korpulentan, stalno je isti i u sebi samome.
No, o pokojnicima sve najbolje. Možda je Vladimir Bakarić na svoj način radio dan i noć, bez i jednog slobodnog vikenda. S otvorenom linijom iz Beograda. Možda je bio naš James Bond, bolje reći "M". (Na televiziji se moglo vidjeti kako mu se u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski uručuje najviše priznanje povodom nekog ogromnog jubileja Službe.) A možda je cijelo vrijeme smirivao Tita, možda se suprotstavljao srpskim generalima, bijesnim Slovencima, možda je štitio Srbe u Hrvatskoj... možda je cijelo vrijeme pisao (bio je doktor). A možda je i bio teško ugrožen od bolesti. Možda nije mogao raditi, može biti da je cijelo vrijeme primao injekcije, dane i noći provodio s respiratorom, prisilno mirujući. U tom slučaju, on je svakako velik uspjeh jugoslavenske medicine.

Image and video hosting by TinyPic

Esej o Slavku Goldesteinu zaokružuje trilogiju u Hrvatskoj jedino na Vaseljeni objavljenih tekstova u povodu osamdesetgodišnjice Slavka Goldesteina: nakon Kuljiša i Vujića, sada donosimo i Popovićev ogled.


Kad se govori o emblematskim izdavačima dvadesetog stoljeća, redovito se govori o ličnostima koje su iz svojih poduzeća napravile velike ekonomske sisteme. U Italiji se tad uvijek navodi Arnoldo Mondadori, koji je počeo u jednom sobičku a napravio ogroman medijski koncern; u Njemačkoj to je Ernst Rowohlt, koji je tiskajući književnost na rotacionima strojevima tamo napravio posao stoljeća.

Slavko Goldstein je jedan od najvećih hrvatskih izdavača u Hrvatskoj posljednjih četrdesetak godina. Međutim, on pripada jednom drugom tipu utjecajnih izdavačkih ličnosti. A to su one koje su nakon 2. svjetskog rata na najsnažniji način intervenirale u kulturu i politiku svojih nacija. U Italiji to su bili legendarni i epohlani Giangiacomo Feltrinelli i njegovi obiteljski nastavaljači, U Beču je to bio Fritz Molden koji je nakon 1945. jednoj satrvenoj zemlji zajamčio moralnu i duhovnu vertikalu; u Njemačkoj to su bili Peter Suhrkamp i njegov nastavaljač Siegfried Unseld, čiji je utjecaj bio tako velik da se tamo govori o dobu Suhrkampove kulture. U Francuskoj, last but not least, za isti princip stoji obiteljsko ime Gallimard.

Vremena u kojima je Slavko Goldstein djelovao takav razvoj nisu dozvoljavala. Ograničene ekonomske i političke slobode u Jugoslaviji to su činile nemogućim, a o nekom ozbiljnom poslu u doba njenog rasula u inflaciji i anarhiji nije moglo biti govora. O ratovima i krizama 90-ih u kojima se našla Hrvatska1990.-1999. još manje. U svakom slučaju - kad se konačno našao barem formalno u prilici da nešto poduzme po mjeri svojih interesa i sposobnosti, Slavko Goldstein našao se u maloj zemlji od 4,5 stanovnika, još uvijek rastrzanoj tranzicijom, daleko od Europe a još dalje od govornog područja na kojem bi mogao izdavački djelovati – i u duhovom i u ekonomskom smislu.

Ali, uprkos svemu, Slavko Goldstein je ipak jedna inačica jednog hrvatskog Feltrinellija ili Suhrkampa. Kad se nanižu naslovi koje je, pod raznim izdavačkim siglama, izdao od konca šezdesetih do danas, taj profil jasno se nazire. Čitav niz knjiga koje nose Goldsteinov potpis bile su veliki datumi. Sukob na književnoj ljevici Stanka Lasića (1970.) bila je epohlan: s njime je otvorena možda najvažnija debata o intelektualne i političkoj sudbini Hrvatske i Jugoslavije u 20. stoljeću. I, u njoj je doslovno bilo otvoreno pitanje pitanje slobode. S najdalekosežnijim posljedicama: od toga da je doslovno pukla tikva sakrosantne službene ideologije jugoslavenske ljevice i države, do toga da je zbog nje Lasić morao otići s fakulteta i iz zemlje. S Mićunovićevim Moskovskim godinama (1977.) bilo je došlo do preokreta u pojimanju onog što se iz oblasti političke literature u Jugoslaviji uopće može tiskati – a da ne govorimo o tome da je prvi puta nakon Đilasovih Razgovora sa Staljinom digunta zavjesa nad najdramatičnijim poglavljima druge Jugoslavije, trenutcima kad se odlučivala sudbina dvadesetidva milijuna ljudi, regije, Europe, pa i svjetske političke ravnoteže. Flakerova Ruska avangarda (1984.) bila je pak suverena demonstracija što može biti uzoran, raskošni izdavački pothvat. Tu je Goldstein ujedinio kreativnost jednog od najvećih svjetskih teoretičara književnosti i rusista i našeg velikog grafičkog dizajnera Mihajl Arsovskim. Tekst i slike preokrenule su u Jugoslaviji shvaćanje moderni dvadesetog stoljeća a ujedno je stvorena vjerojatno najljepša knjiga ikad izdana u Hrvatskoj –inteligenetna, rađena kao otvoreni višemedijlani sistem koji je u sebi potpuno zatvoren i konzistentan. S tim gesamtkunstwerkom hrvtasko izdavaštvo i tiskarstvo otisnuli su se u modernu. Nakon te knjige, ništa na polju likovno opremljenih knjiga nije bilo kao prije. To je bio proboj u hrvatsku izdavačku modernu, i taj sat, hvala bogu, do današnjeg dana nitko nije uspio vratiti natrag.

Da, u pogledu unatrag osvještavamo kojoj je mjeri Slavko Goldstein udarao ritam hrvatskoj knjiškoj i političkoj sceni. Na primjer, s dva toma dnevnika Josipa Horvata (1984.), koja je bila prva velika edcija dnevnika jednog takozvanog «građanskog intelektualaca», i time jasno naznačila i vratila u svijest da u Hrvatskoj ne postoji samo ljevica, a još manje ona u njenoj militantnoj neostaljinističkoj interpretaciji Šuvarovog doba – kad je ta knjiga izašla. Ali nije objavljivanje Horvata bila samo gesta. Vijenac, kasnije politički tako važan list Matice Hrvatske, bez vraćanja u svijest Josipa Horvata sasvim sigurno ne bi bio kakav je bio, slobodan, otvoren i na najvišem žurnalističkom nivou. Jednu sličnu ulogu je nekoliko godina kasnije odigralo i Goldsteinovo objavljivanje knjieg Vlade Gotovca Moj slučaj (1989.). Ne samo da je to bio sjajan publicistički potez, veliko oslobađanja hrvatske publicistike i hommage jedom intelektulacu koji je svoja uvjerenja platio skupo kao malo tko drugi. Ta je knjiga bila mnogo više. S njom je na scenu uvedena, tako reći formulirana najupečatljivija ličnost hrvatske demokracije 90-ih godina, čovjek koji je u dobroj mjeri spasio čast hrvataskog parlamenta. Da Goldstein u knjizi Moj slučaj nije objelodanio tko je i što je i što misli Vlado Gotovac, devedestih sasvim sigurno ne bi došlo do svojevrsne historijske pomirbe hrvatske lijeve i desne inteligencije i njene efikasne koalicije u obrani demokracije i časti jedne nacije kojoj je prijetilo da je po ne znam koji puta opet potone u mrak opskurantizma i balkanske poludiktature.

Da li da uopće spomenem Erasmus (....) i Holokaust u Zagrebu (2001), ono je slijedilo po tome i što je nesumnjivi vrhunac u djelovanju Slavka Goldsteina kao izdavača? Časopis u kojem je okupio uređivački dream team od Vesne Pusić preko Ive Žanića do Ivana Lovrenovića i bio nekoliko godina pravi think tank i platorma naj kvalificiranijih društvenih i političkih rasprava te, usput budi rečeno, vjerojatno po čitanosti najuspješniji takav časopis u Hrvatskoj u posljednjih sto godina? Neću se upuštati ni u značaj monografije Holokaust u Zagrebu, ali ipak: zar to nije ona točka na i najstrašnijeg događaja u hrvatskoj povijesti na koju se čekalo 60 godina u kojoj je, tako reći usput, razriješeno i političko pitanje kardinala Alojzija Stepinca, okončana jedna duga i mučna diskusija koja je podjedanko teško pritiskala i lijevu i desnu Hrvatsku?

Vidimo dakle, Slavko Goldstein jest blizak srodnik onim izdavačakim ličnostima kakvi su Suhrkamp, Feltrinelli ili Molden, i one moje rečenice s početka nisu bile nekakva svečarska pretjerivanja. Pred nama je izdavački potpis koji je uvijek isti, ma koliko su vremena htjela da su sigle jednom bile Stvarnost, jednom Liber, Cankarjeva založba Zagreb, Ersmus Gilda ili, konačno, Novi Liber.

Image and video hosting by TinyPic

Na kraju i sama Goldsteinova autobiografska knjiga 1941., godina koja se vraća (2007.), govori o hrvatskoj izdavačkoj povijesti, i to na motivu karlovačke knjižare Goldsteinovog oca Ive. To je bila knjižara i posudbena biblioteka koja je presudno utjecala na formiranje jedne generacije i opću duhovnu klimu grada Karlovca. Pojedinosti njene uloge ovjelovječio je Stanko Lasić u svojim Autobiografskim zapisima (2000). Poduzeće, dakle, od kojeg je živjela jedna obitelj, i svojevrsni kulturni institut. Uništena je ta knjižara bila je 1941.: kao što je skoro sve vrijedno u Hrvatskoj tad bilo uništeno, i ubijeno: dućan je otet, a vlasnik deportiran i egzekutiran. 1945., preživjeli članovi obitelji dobili su knjižaru natrag. Ali je nisu nastavili; iz osjećaja besmisla i tuge, zasigurno. S lokotom na bravu završila se jedna obiteljska povijest, i jedno poglavlje kralovačke povijesti. Goldsteinovi su otišli u Zagreb, mladi Slavko Goldstein postao je novinar, okušao se čak i u Izraela, pa se opet vratio u Zagreb, posvetio se filmu...

Ali, onda ipak! Kao vučen nekim magnetizmom, zakonitošću očeve knjižare počela se opet ocrtavati, ali u drugom obliku. Iz jedne male sobice na Filozofskom fakultetu, Instituta za književnost, prizemnih prostorija na jednom zaboravljen uglu u zgradi Rektorata preko nekakvih baraka na Savskoj cesti, do jednog stražnjeg dvorišta u Jurišićevoj ulici, kroz svu silu improviziranih prostora, Slavko Goldstein je nastavio posao koji je započeo njegov otac. Što je to? Dug prema jednoj obiteljskoj tradiciji, prkos svim vremenima unatoč, poziv koji se pretočio u stav i ulogu jedne obitelji kroz sad već tri naraštaja? Ja na to, naravno, odgovora ne znam. To je pohranjeno u duhu i srcima jedne obitelji. No, ono što je sasvim sigurno jest da postoji ravna linija između karlovačke knjižare i svih Goldsteinovih zagrebačkih izdavačkih poduzeća do, eto, današnjeg da. I što vrijeme dulje traje, strašni prekid izmedju 1941. i šezedesetih godina, čini se sve manji, tek hijat u jednom istrajnom projektu vezanom za knjigu.
Nekome će se učiniti da je ovakva moja interpretacija odviše literarno ponesena. No toem nije tako. Pred nama je strukturna zakonitost jedne struke. Posvuda u Europi, od Venecije već vrlo rano a onda u punom sjaju u Amsterdamu, Parizu i Berlina izdavačka poduzeća oduvijek su se rađala iz knjižara. Prva adresa, ona pra-adresa u starim impresumima, uvijek je neka knjižara, u ulici toj i toj, na broju tome i tome. Danas najslavniji izdavači nekoć su u potpisu su imali: libraire-editeur, Verlags-Buchhandlung, svejedno jesu li se zvali Plon, Calman-Levy i postoje jš i danas ili Nicolaische Verlgasbuchhandlung u Berlinu, koje više nema.

Pred našim očima tako djeluje jedan arhetipski zakon jedne struke, jedno posebno poduzetništvo, ekonomsko i duhovno istovremeno, te se najčešće na kraju ispostavlja i kao najuspješnije. Zeitgeist, duh jednog vremena, ne piše se samo za pisaćim stolovima esteta, filozofa i političkih vizionara. Postoji i duhovno poduzetništvo koje počinje u knjižarama, a njega, eto, oličuju već tri generacije Goldsteinovih, jedne u svakom pogledu utemeljetiteljske obitelji moderne Hrvatske u – a čija je velika, karika i nesumnjivo centralna ličnost Slavko Goldstein.

U San Franciscu, koji je daleko od nas, na drugom kraju zemlajske kugle, postoji jedna knjižara koja se zove City Lighst. Ona je jedan od hramova američke kulture. Na beskonačno dugim policama, u nekoj svetoj tišini, tamo stoje najbolji izbora ponajbolje svjetske književnosti: poezija, proza, eseji, teorija, polemike, antologije, najnepoznatiji pisci ovog svijeta i oni najveći. Osnovao ju je Goldsteinov skoro vršnjak pjesnik Lawrence Ferlingheti. Koji uz knjižaru ima i izdavaštvo, jedno od najboljih i nautjecajnijih u Americi. Da u City Lightsu od 1953. gori svjetlo svima nama daje neko više, univerzalno samopouzdanje. U životu Ferlinghetijevog vršnjaka Goldsteina ta svjetla bila su brutalno pogašena kad je imao trinaest godina. Mrak koji nastao izgledao je definitivan i beznadan. Za sve nas, međutim, taj Goldstein kao odrastao čovjek malo po malo opet je palio žarulje, i na kraju su sobe jedne djelatne obitelji opet bile osvjetljene obitelji i sviju nas.

Tako ja danas zamišljam sliku kako Slavko Goldstein svog par godna starijeg kolegu Ferlingehetija vodi po Karlovcu, pokazuje mu gdje je bila knjižara i gdje je Zorin dom. Vidim ih kako si objašnjavaju i smješkaju se i razumiju jedan drugog: jedan pjesnik, drugi citoyen, a oba, naravno usput, i knjižari i izdavači. Jedan je stradao, drugi je imao sreće, jednom su gasili svjetla, drugom nisu, ali sve je na kraju ispalo dobro. Ferlinghetti će nakon toga obilaska sjesti u avion i otići na onu svoju drugu stranu zemaljske kugle, dok ćemo Goldstein i svi mi ostatati tu, sami, u ovoj našoj provinciji. Ali ništa zato: mala svjetla knjige ipak gore, i to neka nam bude dovoljno.

- 00:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.07.2008.

Kerum vs. Jergović!

Image and video hosting by TinyPic

NA OVE DVIJE FOTOGRAFIJE ZAOKRUŽITE JEDNU RAZLIKU. PLIZ!

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

jedan o drugom

Je­dan od nje­go­vih in­te­re­san­tni­jih ra­si­sti­čkih ispa­da bio je, pu­tem ne­ko­ga lo­kal­nog elek­tron­skog gu­mna, emi­ti­ran iz Spli­ta pri­je valj­da go­di­nu da­na. Oso­bno sam bio objekt ili agar za iska­zi­va­nje Ke­ru­mo­ve ra­sne su­pe­ri­or­no­sti. Ri­je­či ko­je mi je ta­da upu­tio pre­ni­je­la je i Slo­bo­dna Dal­ma­ci­ja, ia­ko su, sa sta­no­višta io­le pri­stoj­no­ga društva, za­pra­vo bi­le ne­o­bja­vlji­ve. Pri­mje­ri­ce, alu­di­ra­ju­ći na mo­ju bo­san­sku za­vi­čaj­nost, te mi po­kušava­ju­ći pri­pi­sa­ti i ono na­ci­o­nal­no i vjer­sko po­dri­je­tlo ko­je - na ža­lost - ne­mam, Želj­ko Ke­rum na­zvao me je, pri­sna­ži­la je bez ko­men­ta­ra Slo­bo­dna, “Izme­tom Jer­go­vi­ćem”. Ve­li­ko po­če­tno slo­vo u pri­pi­sa­nom mi na­dim­ku su­ge­ri­ra mu­sli­man­sko ime Izet. I gle ti sa­mo je­zi­čke in­ven­ti­vno­sti, go­to­vo pje­sni­čko­ga ba­ra­ta­nja je­zi­kom, te na­gle rje­či­to­sti i izlje­va in­te­li­gen­ci­je, u ovo­ga na­gon­skog split­skog ra­si­sta! Po­mi­slio bi čo­vjek: eno ga, mu­tav, ba­le mu cu­re niz gu­bi­cu kao ti­be­tan­sko­me ma­sti­fu, kad li mu se pro­bu­di pje­sni­čka ži­ca, k’o Ma­ru­li­ću il’ Per­ko­vi­ću Mar­ku! Isti­na, ne zna on da ime Izet zna­či ve­li­ki, sla­vni, po­no­sni, te da bi objekt nje­go­ve ra­si­sti­čke mr­žnje isto ime ra­do pro­no­sao svi­je­tom ka­da bi ga ko­zmi­čki usud da­ri­vao još je­dnim ži­vo­tom.

Image and video hosting by TinyPic

Nagonski splitski rasist!?
Kakva autoreferencijalnost!
Jergos Kerumu zamjera rasizam, jer da Kerum alu­di­ra­ na Jergovićevu bo­san­sku za­vi­čaj­nost.
Dvije rečenice ispod, evo ti Jergovića: ne samo da i on biva rasist apostrofirajući Kerumovu splitsku zavičajnost, nego splitski rasizam pronalazi već u nagonima tamošnjega življa!
U genima kamenima dakako.

Ha, ha, kakav debil, taj Jergović.
Nevjerojatan idiot: taj stalno iznova ljudima zamjera ono što sam čini ili jest!
Aralici traži srpke pretke.
Katunariću zamjera beogradsku mladost.
Kerum je sad pak "nagonski splitski rasist"!
Ta, zna se, Splićani se u svom rasizmu ne mogu suzdržati, čim vide ve­li­kog, sla­vnog i po­no­snog Miljenka Jergovića, jer njima se rasizam već preselio u nagon, u poriv, u ćud!
Primjetio bih k tome, prosim, da je Jergos dvostruki rasist: isprva zato jer apostrofira Kerumovu zavičajnost - kakve veze Kerumov eventualni rasizam ima s njegovim zavičajem? - a potom i zato jer taj pretpostavljeni zavičajni rasizam eugenički dijagnosticira nagonskim!

Sanader je ipak za broj sitnija šarža nego što sam mislio: navukao se na taštinu i dao je ovakvom moronu intervju, da bi dan, dva kasnije notorni fašist Jergović (taj iz polemike u polemiku rasistički ljudima prekapa po krvi, genima, zavičaju, čak i kućnim prijateljima, kao što je naučio valjda u ratnom Sarajevu, otkuda je zdipio onu fekalističku Bregovićevu video-kasetu) u nastupu posvemašnjeg duševnog rastrojstva pomislio da je on sam Neki Kurac, i pozvao građane Hrvatske da bojkotiraju ni manje ni više nego Grčku, ovim riječima:

Onaj tko ovoga ljeta kao turist pođe u Grčku, dželat je čovjeka kojemu krivnja nije ni dokazivana. Onaj tko ovoga ljeta kao turist pođe u Grčku, krvnik je nevina čovjeka.

Sanader, naravno, iako premijer i unatoč prvorazrednom međudržavnom incidentu, šuti k'o kurva.
Jer, do jučer je gledao u klasika kao u bijelog majmuna, razrogačenih očiju: Ti boga, intervjuirao me je Miljenko Jergović, književnik!

Nema veze što je Sanader naturalizirani Splićanin.
Dakle - nagonski rasist!

Važno je da smo Hypo zbrinuli, kaj ča ne, ba?

P.S.

Vidim da da mnogi ne vjeruju svojim očima i ne prepoznaju Miljenka Jergovića nakon makeovera:

Jebo te, tek sam sad shvatio da je tip na fotografiji ispod fotografije Keruma zapravo - književni komandos Jergović glavom i bez brade! Ti mater, prerušavanje dostojno Dragana Davida Dabića. Možda je uzeo i novo ime, možda je i zanimanje promijenio - recimo Izet Belajbegović, javni agent.
Ne bi me iznenadilo ni da M. ubuduće poprimi izgled svakoga s kime se odluči obračunati - kao što, recimo, Vianov Jacquemort zadobije osobine mačke nakon što istu psihoanalizira. Šteta je jedino što javni agent Izet s tom praksom nije započeo već u vrijeme obračunavanja s Jelenom Veljačom.

doktor Jatogen 24.07.2008. 16:17

Image and video hosting by TinyPic

Vidi, stvarno, drastična razlika, u odnosu na tantrički period, koji se ipak zadržao na flower-power dezenu košulje, i adekvatnoj scenografiji Cvjetnoga.

Jedino, tačno, Jergos sada više ne sliči Draganu Davidu Dabiću, nego je pljunuti Kerum!

(Kako ga je Jergos pljunuo? Pa Jegović je za Keruma kazao da je čovjekolik! I sad ti reci.)

- 03:47 - Komentari (27) - Isprintaj - #

srijeda, 23.07.2008.

Raskrinkan DENIS KULJIŠ, i ne samo on!

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

fotografija: Pero Kvesić

Zagrebački novovalovci početkom sedamdesetih godina na zbornom mjestu ispred kavane "Corso" - novinski i radijski filmski kritičari, urednici i suradnici časopisa "Film", Nenad Polimac, Darko Zubčević i Denis Kuljiš.

Polet, broj 75/III 1.11.1978, str.2

Image and video hosting by TinyPic

Ovaj je post samo Gehena - tek predvorje pakla!
Ono najgore tek slijedi!

U istom tom broju "Poleta", naime, u broju 75/III od 1.11.1978., na stranici 2, tiskano je i famozno pismo srednjoškolca Vlahe Bogišića, o kojemu je toliko puta do sada bilo riječi u polemikama na Vaseljeni, Patologiji i 45 lines. Ukratko, evo o čemu je riječ, kako se te davne 1978. prisjeća dobri i blagi Nenad Polimac:

"Pisati za klince koji se furaju na punk i alternativnu kulturu nije baš bilo lako, ali je istodobno i oslobađalo pa smatram – možda i pogrešno – da sam se tek tada naučio pisati: otkrio sam da mogu koristiti riječi kao što je zajebancija koje bi mi u Vjesnikovim glasilima odmah prekrižili te počeo puno intenzivnije tražiti vezu filma i života. U boljem od dva teksta objavljena u tom broju Poleta, u recenziji velikog hita “Groznica subotnje večeri”, bavio sam se socijalnom dimenzijom filma koji su svi isključivo percipirali kao začetnika disco euforije. Odjek nije bio loš, bilo je i usmenih polemika s ljudima koje sam tek površno poznavao pa mi se činilo da sam na pravom putu.
Ne zadugo. Dva broja kasnije, ponesen oštrinom kojom se Glavan obrušavao na nesretne domaće glazbenike, i ja sam u tekstu naslovljenom “Pretenzije, plagijati, dosada” sasjekao dva pobjednika pulskog festivala, “Okupaciju u 26 slika” i “Bravo maestro”. Napad na potonji film nije izazvao nikakve reakcije, ali “Okupaciji” se divio čak i tadašnji lijevi partijski ideolog Ivica Račan, smatrajući je ostvarenjem koje unosi novu svježinu u zamrli žanr filmova o NOB-u. Pokojna kritičarka Vjesnika Mira Boglić otkrila je u mom napisu (a i u uvodniku lista koji taj film naziva “bijednim”) zagovaranje ustaštva, upravo onoga s čime se “Okupacija” nesmiljeno obračunava. U Poletu su se malo sledili na skandal koji su izazvali (o njemu su pisali i beogradski NIN i Politika), najprije su se pokušali izvaditi pismom dubrovačkog srednjoškolca Vlahe Bogišića koji se nije slagao s mojom kritikom, zatim su žučno odgovorili Miri Boglić uvodnikom “Iz Mire sto vragova vire”, međutim, naposljetku su se morali “posuti pepelom” i objaviti tekst “Za diferencijaciju na idejnoj fronti”, iz čijeg naslova već možete pretpostaviti sadržaj. Punk, seks, droge i sve ostale mladenačke furke bile su O.K., no na izlazima iz tog geta vrebao je okrutan i ružan socijalistički sustav, kojem nije bilo pametno zamjerati se. Bar ne u jesen 1978."

Kao što ste proteklih dana mogli uvjeriti i množinom postova i obiljem autora, Vaseljena je postala pokret otpora - ponajprije idiotskom hrvatskom tisku, koji se bavi onime čime se idiotski hrvatski tisak najuspješnije bavi: zataškavanjem, prešućivanjem stvarnosti. Čega nema u medijima, ne postoji, moderna je inačica iskustva nihil est in intellectual quod non fuerit in sensu: cenzura je u Hrvatskoj danas nesnosna, sloboda je govora ispod razine znamenite šutnje osamdesetih, a sama je šutnja postala zaglušujuća: od nje se ništa više ne može čuti!

Izbjegavam komentare, osjećaje držim na uzdi
pišem o činjenicama
kažu da samo njih cijene na stranim tržištima
ali s izvjesnim ponosom želim javiti svijetu
da smo zahvaljujući ratu odgojili novu vrstu djece.
Naša djeca ne vole bajke, igraju se ubijanja
na javi i u snu sanjaju o juhi, kruhu, i kostima, baš kao psi i mačke...


iz 'Izvještaja iz okupiranog grada', Zbigniewa Herberta

15. i 16. točka Manifesta Patoblogije glase:
15 Bauk Patoblogije kruži Hrvatskom: mi ćemo vam, na kraju, izvagati srce i bubrege! 16 Ono o čemu se ne može govoriti, o tome se mora pisati! ( 03.01.2007. u 02:05 sati)

‘Wovon man nicht sprechen kann, darüber muss man schreiben.’, kako to nešto kasnije, parafrazirajući Wittgensteinov Tractatus, kaže Žižek.

"Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima." ( Mat 10,26-27)

Ne treba stoga čuditi naoko paradoksalno izobilje tekstova u sezoni koju novinari nazivaju onom kiselih krastavaca: drugdje neobjavljeni tekstovi stižu sa svih strana, Vaseljena se umnožava, raspačava, komentira, zorno pokazujući razlog propadanja novina: ne radi se o izumiranju tiska kao medija, radi se naprosto o tome da novinari više ne smiju ni o čemu pisati, jer, kad bi se ozbiljno latili pera, ponajprije bi morali pisati o svojim vlasnicima.

Za očekivati je stoga a) restrukturiranje medijskoga prostora Hrvatske, jer naprosto prevelik je broj nezadovoljnih koji žele i imaju što kazati, i b) prethodan, vjerojatan cenzorski udar na Internet, blogosferu. Bliže se izbori, presudni izbori za Hrvatsku, oni koji bi trebali petrificirati uspostavljene vlasničke odnose i učvrstiti Oligarhiju, moć na vlasti u Hrvatskoj, i Internet je postao prevelika opasnost. Pokazuje to, in nuce, i slučaj Šprajc: kao biva, Šprajc ne smije pisati u konkurentskom mediju!

Za očekivati je, upravo zato, da potisnuto, kao u svakom dobrom horroru, brizne to tim snažnije, što je veća silina potiskivanja onoga s čime se hrvatska vladajuća elita ne može suočiti.

Ono s čime se ponajprije ta elita ne može suočiti, njena je vlastita prošlost: The past is not dead. In fact, it's not even past., veli William Faulkner.

Naravno da prošlost nije mrtva, da čak nije ni prošla - upravo zato jer djelatno traje do dana današnjeg, jer tvori sadašnjost, neophodno je raščistiti tu nataloženu, preobilnu prošlost, pobrisati i otpuhati prašinu s albuma i arhiva, da bismo imali barem utopijsku nadu u budućnost: u Hrvatskoj je vrijeme stalo u 1945., i hrvatski se crveno-crni povijesni rulet okreće preskačući kao The Culling Is Coming, 23 Skidooa: i ovdje je pogreška uprogramirana, sračunata i urezana u ploču (vjerojatno već Bašćansku), i povijest se u Hrvata može dovijeka ponavljati čas kao tragedija, čas kao farsa, po potrebi, i kako za koga - najčešće, kao tragikomedija, za svakoga od nas ponaosob, tragikomedija u kojoj je ta hrvatska anakrona povijest tipična maniristička močvara koja uzima na tisuće života, a nije dostojna ni vrijedna niti jednoga od njih!

Jednu od tih priča naumio sam ispričati, velim, sutra, ali, ionako sam previše kazao da bih bilo što odlagao; prepustimo dakle riječ Vlahi Bogišiću, i završimo već jednom to otegnuto poglavlje:

Image and video hosting by TinyPic

fotografija: Babl

Čuj, ja ne znam što bi sad čovek trebao, samoubojstvo da učini, da ide na Grudu vikati Mea Culpa, da se hiti niz Boninovo, da se ftopi oko Konavoskih stijena, nemam pojma, moraš ga pitati kolika bi mu bila pokora, da konzultiramo nadležnog Velečasnog, zbilja nemam pojma, ili jos bolje da ga Kuljiš pita, možda ga se može ekspedirati u Sarajevo dok se celi skandal ne slegne? Ili, jos bolje, u Odessu, kad vec toliko smeta, u Lvov, Arhangelsk...

cveba 22.07.2008. 22:28

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Zapanjujuće pismeno za učenika drugog razreda srednje škole!, kazao mi je prijatelj, komentirajući ovo pismo.
Da, fascinantno. Bez imalo ironije to kažem. Recimo, cijeli peti paragraf, s punchlineom: "Izgleda da to Zafranoviću nije smetalo,...."! Odličan je Vlaho, briljantan učenik, vukovac.
Ipak, bez premca je završno skandiranje: Neka drug Polimac malo pripazi kad JU kritizira, onako, inače, zbog sebe!

Ima Vlaho sreće da je to kazao Polimcu. Znam neke filmske kritičare s kojima bi, da je to njima rekao, devedesete imao jedan sasvim kratak susret. Porazgovarali bi o ovome JU, o pisanju nenaglašenog oblika zamjenice ona.
Sasvim neočekivano ispada da je to presudna tema.

- 23:13 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Avangardnog pisca Valenta zapalili na klupici nakon književne rasprave!

Image and video hosting by TinyPic

Istraživao sam svoju poetiku psihotičnog realizma i u tom sam istraživanju pretjerao, tako da sam se sukobio s ljudima kojima literatura nije toliko bitna i koji su me onda zapalili na klupici, kazao nam je Valent.

Image and video hosting by TinyPic

MLADI KOJI NE VOLE OZBILJNU LITERATURU PRETVORILI PISCA U BUKTINJU

ZAGREB - Avangardni književnik Milko Valent jučer je u ranim jutarnjim satima svojevoljno napustio zagrebačku Kliniku za traumatologiju u koju je doveden nakon što ga je policija zatekla - u plamenu! Valent je nešto poslije pola noći sjedio pokraj kioska u Osječkoj ulici kad su prolaznici opazili da njegova odjeća gori i odmah pozvali policiju. Nakon što je odjeća ugašena, a opekline previjene, pisac je protivno savjetima liječnika napustio kliniku.
- Istraživao sam svoju poetiku psihotičnog realizma i u tom sam istraživanju pretjerao, tako da sam se sukobio s ljudima kojima literatura nije toliko bitna i koji su me onda zapalili na klupici, kazao nam je Valent, ističući kako se nakon odlaska iz klinike hitno uputio kući ne bi li nastavio rad. “Potpisao sam da odustajem od liječenja jer sam morao za svoj radni stol. Sve skupa mi se dogodilo jer sam morao vidjeti što se događa mojim likovima, a to sam morao i brzo zapisati”, rekao nam je Valent.
Svoje napadače, koje nije želio prijaviti policiji, književnik opisuje kao gomilicu mladih ljudi koji ne vole ozbiljnu literaturu. Jedan od napadača, i to onaj koji je pisca zapalio, neposredno prije toga kazao mu je: - Daj napiši nešto za plažu!
- Nije to ništa novo, ja to doživljavam već 30 godina, htjeli su me ubiti i 1979. godine nakon što sam objavio priču o "Isusu u kampu". Onaj tko piše hrabro i otvoreno, o temama što se tiču svih nas, mora biti spreman i na fizičke obračune. Neću pristati pisati knjige "za plažu". Ja se ničega ne bojim, stojim iza svoje poetike i ne mislim je napuštati ni pod cijenu smrti - Milka Valenta još nitko nije zaustavio! Tko zna, možda ćete idući put pisati moju osmrtnicu, zaključio je pisac.

Image and video hosting by TinyPic

balzam za usne

ne mogu sebi više dopustiti
luksuz političke korektnosti
na javnim mjestima povraćam od gađenja
većina posrće u potrazi za televizijom
kontejneri skupljaju otpatke kratkotrajne sreće
ljudi bez duha paradoksalno
završavaju u ludnicama
zato idiotima treba govoriti istinu
čak i na visokim položajima
gdje rijetki zrak ne dopušta spoznaju

lijepo je izaći u milenijsku šetnju
parkovima i promatrati politiku
bogati izgledaju zdravo i arogantno
siromašni su debeli i ružno odjeveni
ni jedni ni drugi ne čitaju uznemirujuće knjige
religije su glupi mitovi, veliki programi beščašća
iz kojih curi svakodnevna sapunica
ubijanje je staromodno zaostalo retardirano
ne postoji tajna
teških tišina i pretilih žena
svaka površina je jednostavna
svršava u hladnoći kao nabrano gorje

daj mi sada neki lakomisleni oblak
odvedi me na izlet u šoping

ona me vodi na izlet
ona mi se sviđa. neka se zove Ana.
sviđa mi se njezin baloner
podsjeća me na onaj iz filma Casablanca
i na crnobijele fotografije prirode
sviđa mi se i Anin erotični pogled
to je napredni pogled na svijet
koji se urušava svake sekunde

sviđaš mi se. zašto si poremećena?
zašto neprekidno urlaš na kućne ljubimce?
teško mi je živjeti s malim mržnjama
iscrpiti sebično svaki plavi cvjetić
i baciti ga u kantu za povijest
teško mi je potonuti u stvarima
veliki trgovački centar pun je
ushićenih boja oblika cijena
potraga za identitetom
najžešća je u toplim džepovima
uvijek moraš kupiti nešto što te podsjeća na ja

biramo nešto što će brzo nestati
kao nirvana, biramo balzam za usne
mažemo ih prozirnom otpornom vlagom
ljubimo se divlje
pored police za mrtvo meso
cijenimo samo filmski poljubac izvan filmova
u kojima blista privid
jasnoćom običnog dnevnog boravka
naši poljupci znaju:
životi su dosadni
ako su namješteni klasično

balzam je neupotrebljiv za nas
žive istinoljubive krhke jake vlažne ljude
balzam štiti samo korektne zaštićene usne
samo one koje su čvrsto stisnuta mumija
bez obzira na godišnja doba i metafore

- 17:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ANTUN VUJIĆ: U POVODU OSAMDESETE OBLJETNICE ROĐENJA SLAVKA GOLDSTEINA

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

1.

Kad sam prvi puta vidio naslov knjige 1941. Godina koja se vraća, pomislio sam - zašto naslov nema barem upitnika, zašto nas Goldstein straši tisućudevetstočetrdesetprvom? Doduše, zapazio sam da Goldstein kaže da se ta godina vraća, a ne da se ponavlja. Obično se kaže - povijest se ponavlja. Ali ta godina, ona se vraća! Valjda je u tome neka razlika, barem takva koja izbjegava banalnost izraza povijest se ponavlja. Međutim, i izraz vraća donosi tjeskobu: vraćaju se udarci, zlo se zlim vraća. I zaista, u prvom čitanju teksta, čitalac će na više mjesta zapaziti paralele između godina 1941-45. (godine ustaškog režima i NDH) i 1991-95. (godine Domovinskog rata i stvaranja RH). Ali, na više mjesta Goldstein napominje da bi se, ako je riječ o nekom kauzalitetu događaja, s pravom moglo govoriti i o nekim drugim važnim godinama, i prije i poslije 1941. Očito, da bi se razumio smisao naslova, nije dovoljno samo prvo, nego treba i neko drugo čitanje.
Povezivanje kvislinške ustaške Hrvatske i suvremene demokratske Hrvatske preko te stravične godine, kod većine Hrvata izaziva potrebu za protestom. Ipak, još ima dosta onih koji nas uporno vezuju tim lancem - bilo da se pozivaju na NDH kao na neko ostvarivanje „hrvatskog sna o državnoj nezavisnosti“, bilo da današnju Hrvatsku optužuju kao inkarnaciju NDH. U Goldsteinovoj povijesti nije riječ o tome da današnju Hrvatsku treba kritizirati ili opravdavati zbog one ustaške, nego da shvatimo smisao mogućih „ponavljanja" onoga što Goldstein naziva „modificiranim inkarnacijama", dakle vraćanjem 1941.
Osupnut strahotama kojima je svjedočio kao dječak, Slavko Goldstein nas suočava s mučnom spoznajom o neobjašnjivom obujmu mogućeg izopačenja pojedinca i kolektiviteta. Preobrazbu čovjeka od pristalog mladića, ugodnog poznanika, do zlokobnog ubojice (kakvu je sam vidio) zapravo ne smijemo ostaviti nesigurnim kategorijama neistraženih dubina „ljudske prirode“. Možda bi i netko od nas mogao postati ubojica, ali stvar je u tome da to ne smije postati nitko. Moramo se, dakle, nadati nečem pouzdanijem od psihologije i njene neizvjesnosti ličnosti – moramo se osposobiti za društveno prepoznavanja Zla, kako bi ga mogli spriječiti. Pandemijski rast fanatizma i mržnje u doba ekstremizama (XX. stoljeće) u službi totalitarnih ideologija s posljedicama masovnih zločina, genocidima i holokaustom, ostao je, kaže Goldstein, „uvijek osuđivan, nikad do kraja objašnjen" - a nije bio ni spriječen. Kako to da se i u demokratsko društvo uvlače „modificirane inkarnacije“ zla iz prošlosti, kao rezidue mogućeg zla u budućnosti? Kako dakle spriječiti Zlo?
Goldsteinova alternativa je u javnom djelovanju zasnovanom na kritičkim društvenim spoznajama koje su opremljene humanističkim i moralnim prosudbama. Njegova 1941. daje primjer takvog ispunjavanja javnih obaveza; ona je duboko proživljena pa tako i poopćena egzistencijalno-historiografska analiza jednog traumatskog povijesnog opterećenja, prožeta vjerom da nas humanističko i kritičko proživljavanje prošlosti može voditi angažiranom i ispravnom djelovanju u sadašnjosti. Zbog toga se u Goldstainovoj 1941. križaju i elementi drugih povijesnih traumatskih iskustava (uključujući i blajburško). „Najpogubniji je fanatazam mržnje, kaže Goldstein, ...ali i revolucionarni fanatizmi koji su pravednički polazili od rušenja postojećeg Zla, često su u sebi nosili klice za novo Zlo. Neumjesno ih je vrednovati jednoznačno, slavljenički bez rezerve ili ignorantski bez uvažavanja“.
Mnoga mjesta u 1941. su paradigmatska za Goldsteinov postupak objašnjenja i razumijevanja, ali i suprotstavljanja (djelovanja). Ističem dva - sudbinu odnosa dvaju susjednih sela, hrvatskog Banskog Kovačevca i srpskog Prkosa, te slučaj šefa karlovačkog redarstva 1941.
Genocid koji su nad srpskim stanovništvom na Baniji provele ustaške postrojbe 1941. prolom je Zla koje nema dostatnog retorzijskog motiva u obujmu tamošnjih ranijih žandarskih represija, nego u Zlu samom, kao što ni vraćanje Zla 1991. s druge strane, nema motiva u događajima poslije 1945. nego u hipostazi Zla 1941. To je jedno od takvih vraćanja - sam zločin i njegova hipostaza, s retorzijama koje vode u nove zločine. Takva je bila 1941. - smije li ona takva i ostati? Voljeli bi vjerovati da već samo takvo shvaćanje ukida prijetnju novog vraćanja zločina u nekim budućim godinama. Ali vjerovanje nije dovoljno - treba suprotstavljanje, tj. djelovanje. Tako Goldstein 1995. posjećuje zgarišta obiju sela skupljajući i obnavljajući ostatke individualnih plemenitosti dvaju odvojeno pokopanih svjetova - čin koji podsjeća na radnu posjetu Hadu.
Drugi je slučaj karlovačkog redarstvenog ravnatelja koji je 1941. spasio mnoge ljude od ustaških progona, izlažući i samoga sebe. Među progonjenima javljala se i ideja da bi on trebao i ostati redarstveni ravnatelj. Ipak je objektivno bio sukrivac za mnoge zločine koje nije mogao ili znao spriječiti, te je poslije 1945. osuđen na višegodišnju robiju. „Po tvrdim zakonima pravosuđa mislim da je morao biti kažnjen (iako blaže)...., na višem Moralnom sudu oslobođen kazne i nagrađen... Nažalost, čuo sam da takvih sudova nema ni u zemlji Utopiji“ - piše Goldstein. Sigurno je da nema takvih sudova, ali ima takvih shvaćanja koji jedne sudove preispituju drugim sudovima, i ona su bitna za javno djelovanje. To pokazuje upravo Goldsteinova 1941.
Ako nema viših Moralnih sudova, pogotovo smo dužni razviti kriterije javnog moralnog djelovanja. To djelovanje, za Goldsteina, nije puko moraliziranje koje vodi lamentaciji, nego je to spoznaja koja vodi orijentaciji, napose političkoj orijentaciji kao djelatnom usmjerenju prema ostvarivanju vrijednosti (ili barem izbjegavanju zla) u realnom životu. Moralna prosudba je dio spoznaje koji nas orijentira prema djelovanju - to je Goldsteinov praktički um. Drugi dio spoznaje je svjedočanstvo, ali i kritičko historiografsko istraživanje. To istraživanje nije vrijednosno neutralno; ono se preispituje vrijednosnim kriterijima koji omogućuju utvrđivanje sadržaja zla i sadržaja dobra u političkom (javnom) ljudskom činu. Tako i zločin dobiva mjeru osude, a u toj mjeri osude kod Goldsteina ima i dobra mjera sućuti - ne samo sućuti prema žrtvi, nego na neki način i prema počinitelju. Ako bi počinitelj zla bio puki plošni lik, ne bismo ga mogli razumjeti, niti shvatiti prirodu Zla. Ako bi ga samo razumjeli bez osude, ne bismo mogli spriječiti relativizaciju zla niti bismo mu se mogli suprotstaviti. Goldsten uspijeva osvijetliti mračne događaje 1941. svojevrsnim razumijevanjem bez relativizacije. Za to je potrebno mnogo znanja, ali i veliko ljudsko iskustvo. Njegova 1941. to obilato pokazuje.
Kako se, dakle, ponavlja povijest?
Goldstein se ne bavi metodologijom povijesti kao znanosti, niti njenim podučavanjem koje bi trebalo ponavljati, ali njegov postupak ima mnogo veze s kategorijama trajnih filozofsko-historiografskih dilema. Te dileme on iskustveno vodi u smjeru razrješavanja. Povijest, najprije, nije puka događajnica da bi se ponavljala nezavisno od subjektivnog, voljnog ljudskog djelovanja - jednom kao tragedija, drugi puta kao farsa(?). Zločin nije zamašnjak koji se vrti po zakonima povijesne mehanike. To je suviše jeftino shvaćanje povijesti, njenog ponavljanja ili vraćanja, u kojem nema čovjeka i njegove odgovornosti. Također, farsa može biti još tragičnija, ako smo poznavali njen prethodan tragičan oblik, a nismo spriječili njegovo farsično ponavljanje. Ako prihvatimo da je povijest događajnica, gubimo osjećaj za njeno značenje i relativiziramo odgovornost našeg subjektivnog djelovanja u povijesti i prema sadašnjosti i budućnosti. Zato godina 1941. ne smije ostati samo jedan od korelata u nizu povijesnih događaja, ma koliko odavali formalnu poštu kvantitativnim razmjerima njezine tragičnosti. Ono što prvenstveno mora biti sačuvano, to je njezino značenje.
Povijest, također, nije ni nacrt ostvarivanja cilja totalitarnog, pa ni utopijskog uma. Ako pođemo od bilo kojeg ideološkog određenja smisla povijesti, gubimo sposobnost kritičkog vrednovanja povijesnog djelovanja - postupak dobro poznat i u komunističkom odnosu prema povijesti. Tako je i sama godina 1941. u tom vremenu postepeno postajala ritualni memento koji je gubio stvarno značenje u korist ideološkog značenja. Nemoralna proizvodnja sve većeg broja žrtava iz 1941. a nakon 1945. na jednoj strani, svakako je u nekoj korelaciji sa sramnim podcjenjivanjem broja žrtava u 1990-ima na drugoj strani - korelacija dvaju izopačenja koja se ukidaju? Stavljam upitnik jer je takvo gledanje suviše pojednostavljeno da bi bilo zaključak. Ipak, iako takoreći zasnovana na 1941. „komunistima je propala vlast, u bezumnom ratu raspala im se država, kompromitirala ideja i čak im se više ne priznaju ni povijesne zasluge za veliko djelo iz 1941. godine“ - kaže Goldstein (str. 331).
Goldstein, dakle, ne razvija izrijekom neku posebnu filozofiju ili metodologiju povijesti, iako bi njegov pristup mogao biti zanimljiv za suvremenu filozofsku raspravu između analitičkog (pozitivističkog) i sintetičkog (voluntarističkog) shvaćanja povijesti. Naime, taj je pristup još i pomnožen sa vrijednostima kritičkog svjedočanstva i izuzetne književne ekspresivnosti koje pripadaju onom dijelu povijesnog istraživanja koji vodi javnom angažmanu. Razne vrste spoznaja, znanstvenih, umjetničkih, moralnih, nisu međusobno proturječne. Goldstein nije zaokupljen historiografskom metodologijom, ali je zaokupljen historiografskom heuristikom, značenjem povijesti u sadašnjosti - a za to su sve te spoznaje neophodne. On je u svakom trenutku svjestan da značenje godine 1941. ne smije ostati prepušteno niti ne/vrijednosnom pozitivizmu događajnice, niti ideo/mitologiji povijesnog totalitarizma.
U potrazi za takvim planom aktivnog (društvenog) značenja povijesti, Goldstein ima dovoljno razloga za zabrinutost spram mogućeg ponavljanja ili vraćanja prošlosti. „Iako su Nijemci trideset godina kasnije (poslije 1945, m.o.) samozadovoljno skovali kovanicu Vergangenheitsbewältigung (prevladavanje prošlosti), bojim sa da ta prošlost nije sasvim prevladana ni kod njih, a još manje u našem istočnom susjedstvu i kod nas u Hrvatskoj. To su još uvijek potmule bolesti, koje svoje najžilavije korijene vuku iz godine 1941, iako ni neke ranije ni kasnije godine nisu ostale nedužne“ kaže Goldstein.
Ako i ideja prevladavanja prošlosti ostavlja mnoge nedoumice (npr. zaboravljanje prošlosti), što tek reći o ideji nacionalne pomirbe, ideji koja se u Hrvatskoj ponavljala i u 1990-im, da bi retroaktivno razbuktala strasti starih političkih polarizacija u gotovo nekrološkom „miješanju kostiju“ ili „miješanju ideologija“. Takva ideja pomirbe svakako je ispod razine ideje prevladavanja prošlosti koja je i sama nedostatna. Ona je usko nacionalna, neprikriveno ksenofobična, ne vodi niti prevladavanju prošlosti nego upravo njenom ponavljanju. Ideja pomirbe zahtjeva moć interpretatora pomirbe, njegovu arbitrarnu ulogu. U praksi pak, ta je ideja, umjesto pomirbe samo prenijela stare antagonizme na generacije koje ni nisu bile zavađene. Zanimljivo je da pitanje pomirbe Goldstein nije ubrojio u svoju inventuru „modificiranih inkarnacija“ koje spominje u knjizi, a mogao je - možda je i trebao. Držim da ga je pitanje pomirbe svakako uznemiravalo, možda i poticalo da još jednom snažno upozori na značenje 1945.
U Domovinskom ratu (1991-95) zaista je izvršeno određeno prevladavanje prošlosti. Većina Hrvata imala je gotovo jedinstven osjećaj da se bori i za Hrvatsku i za demokraciju i da su to usko povezani pojmovi. Mislim da se to odnosi i na židovsku zajednicu u Hrvatskoj. Također, prvi puta u povijesti ta se većina mogla boriti i na istoj strani. Na kraju, izborena je i demokracija - takva kakva jest, ali ipak demokracija. Nisam međutim siguran kakav je omjer onih koji su demokraciju shvaćali dovoljno široko - i kao pravo drugih - i onih koji su to pravo prisvojili samo za sebe. To prevladavanje, po meni, iako je uspostavljanjem demokracije nadišlo ideju pomirbe, ostaje u rezultatu neizvjesno. Za taj se rezultat treba uvijek iznova boriti. Otkrivanje i kažnjavanje zločina bitan je dio te borbe, ali je još važniji dio borbe širenje svijesti o potrebi otkrivanja i kažnjavanja zločina. Taj dio je zahtjevniji, traži napor moralnog uspinjanja čovjeka često preko mjere očekivanja njegove okoline. Dva nekadašnja časna prijatelja, jedan iz Banskog Kovačevca, drugi iz Prkosa, poslije Domovinskog rata više nisu imali snage obnavljati prijateljstvo, iako se i Slavko Goldstein za to borio (a on se stvarno zna boriti).
Nažalost, ne postoji neka historiografska logika političkih otkrića koja bi se mogla pretvoriti u sigurnu tehnologiju liječenja društvenih bolesti. Ono što postoji je znanje i obrazovanje - i zahtjev individualne moralne odgovornosti za svakog pojedinca da javno djeluje. Osnovni kriteriji takvog djelovanja lako se mogu naći i izvan ideologije i utopije. Oni su u preispitivanju i širenju sadržaja političkih vrijednosti - napose svima prepoznatljivog i gotovo empirijskog sadržaja demokratičnosti. Mi ne možemo poznavati budući društveni razvoj, povijesni cilj, niti ga možemo propisati, ali možemo razlikovati veći ili manji sadržaj društvene demokratičnosti. Tako možemo razlikovati bolje društvo od goreg i zalagati se za ono bolje. To je Goldstein stalno činio u svojim osobitim pokušajima društvenog popravljanja.
Popravljanje društva svojevrstan je Goldsteinov životni politički poziv, izveden iz vlastitog znanja i iskustva, zašto ne reći, i iz mogućih strahova. Totalitarne revolucije čije je strahote dobro upoznao, pokazuju da velike društvene i državne promjene neizbježno donose posljedice čiji obujam ne mogu prethodno izmjeriti ni njihovi kreatori. Pravi revolucionari su, prije ili poslije, suočeni s izborom hoće li i sami postati „tlačitelji ili heretici“, citira Goldstein Camusa. Čemu se tek mogu nadati oni koje takvi vode?
Umjesto strategije revolucije i rušenja, Goldstein nudi strategiju evolucije i popravljanja. Ta se strategija ne nudi kao objava koju treba slijediti, nego kao prijedlog koji treba razmatrati. Demokratski ciljevi ne mogu biti postignuti nedemokratskim sredstvima. Tako Goldsteinovi Prijedlozi '85 ili '90 (ima ih i u 2008.) da bi uspjeli, ne moraju nužno biti u cijelosti prihvaćeni, pa ni provedeni; oni međutim u najmanju ruku uvijek šire sadržaj demokratičnosti, bilo da dolaze pred jutro kada ga bude ('85), ili na večer kada ga smiruju ('90). Ključna odlika Goldsteinova popravljanja društva, dakle, nije rušenje, nego reformizam.
Ne znam kada je Goldstein u konkretnim jugoslavenskim prilikama uvidio da i reformizam ima neka rušilačka svojstva. U okoštalim sustavima, radikalniji reformizam obično nije moguć, a onaj sporiji redovito kasni. Službeni (partijski) reformisti su u Jugoslaviji poslije 1971. redovito kasnili, a oni prije 1971. i iz 1971. su, čini se, dolazili prerano. Retorzija (još jedna) nad hrvatskim proljećem 1972. odredila je neispravljivu kob kasnijih reformista koji su se još poslije gotovo 20 godina više bojali priznavanja grijeha 1971. (također u odnosu na tzv. srpski liberalizam) nego predstojećeg krvavog raspleta 1991. Ti su reformisti najprije prekasno priznali potrebu privredne reforme (tržišne ekonomije), a ako su je i prihvatili, nisu prihvaćali i potrebu političke reforme (demokratskog pluralizma) i državne reforme (konfederativnog uređenja); kad su stidljivo počeli prihvaćati i potrebu političke reforme, još nisu smjeli priznati i potrebu državne reforme. Tako im na koncu potreba državne reforme više nije ni mogla stići s reformske strane, nego iza njihovih leđa, sa strane povijesti koja ih je pomela – njih i mnogo toga s njima. Tu nisu mogli pomoći ni Goldsteinovi Prijedlozi. Goldstein u tom pogledu nema razloga biti nostalgičan, iako može biti razočaran. „Mislim da se općenito može zaključiti kako su u suvremenom svijetu višenacionalne državne zajednice održive na dulji rok samo u liberalnoj demokraciji, a neodržive u jednopartijskim sustavima s jednoumnim (monističkim) konceptom vlasti“ kaže Goldstein (str. 327). Mislim da se dodatno može reći da u liberalnoj demokraciji višenacionalne zajednice mogu biti održive na dulji rok samo ako nitko ne sprječava njihov razlaz – to je prvi uvjet, naime da za razlazom nema ni potrebe. Također, bojim se da se može reći i da se, uz potiranje svakog identiteta u suvremenom svijetu globalizacije, od individualnog do kolektivnog, pitanje održivosti nacionalnog identiteta možda po prvi puta više ne javlja s konzervativne, nego upravo s liberalne, emancipacijske strane – ideja koja tek traži svoje buduće teoretičare.

Image and video hosting by TinyPic

2.

Kada sam u povodu osamdesete obljetnice života Slavka Goldsteina pokušao naći neku njegovu potpuniju biografiju, iznenadio sam se da toga nigdje nema. O čovjeku toliko prekretnički prisutnom u javnom životu - kulturnom, publicističkom, izdavačkom, političkom... – nema potpunijih biografija. Tek šturi podaci, doduše takvi koji podvlače respekt. Čast mi je da se između desetak takvih biografskih podataka obično nalaze i dva u kojima sam i sam ponešto sudjelovao – pokretanje višestranačja 1989/90. i obnova Jasenovca 2000/01.
Kad se Jugoslavija i njen državni socijalizam više nisu dali reformirati, Slavko Goldstein je stao na stranu njihova napuštanja. Demokraciju je bio izabrao i ranije, a sada je morao napustiti i okvir unutar kojeg se ona nije mogla konstituirati. Njegova Hrvatska socijalno-liberalna stranka kojoj je stvarni utemeljitelj i predsjednik (1989/90) prva je politička stranka u Hrvatskoj toga prijelaznog vremena u kojem je pokretanje političkih stranaka još uvijek bilo kazneno djelo. Na utemeljiteljskoj skupštini, kojoj sam prisustvovao, još se moralo raspravljati u modusu osnivanja stranke kao „saveza“, kako je stranka isprva i registrirana. Teško mi je ovdje ne spomenuti da je prva stranka registrirana kao „stranka“ bila upravo moja Socijaldemokratska stranka Hrvatske, tek koji tjedan kasnije. No, nije tu bila riječ o hrabrosti nego o brzini političkog vremena kojom se putovalo od „saveza“ (i „zajednice“) do „stranke“. Goldsteinova uloga je, međutim, ključna ne samo za osnivanje te stranke, nego i za pokretanje demokratskog procesa uopće. On je stvarni promotor i organizator koalicijske grupacije četiri stranke i političkog aktiviranja uglednih nestranačkih pojedinaca i disidenata, političara iz hrvatskog proljeća 1971, ujedinjenih u Koaliciji narodnog sporazuma.
Već nakon prvih demokratskih izbora 1990. u Hrvatskoj se o sudionicima demokratskog procesa počelo govoriti u kategorijama pobjednika i gubitnika. Ja sam tada još mislio da su u demokraciji na izborima, pogotovo prvima, svi pobjednici. Ali, već su tada mediji, u svojoj naslijeđenoj i do danas neprevladanoj averziji prema onima koji nisu na vlasti, nametali ovu groznu vrstu političkog primitivizma. Naravno, Koalicija narodnog sporazuma bila je gubitnik već time što nije bila pobjednik. Dakle koncept, kojega je uvelike zagovarao i stvarao Goldstein, po sada već standardnoj podjeli na dobitnike i gubitnike, nije prošao. Najprije je prošao politički primitivizam; otkrili smo da se i u višestranačkom društvu može vladati jednostranački, dapače autoritarno. Zanimljivo je da danas, što smo od tog razdoblja udaljeniji, to razdoblje sve više napadaju oni koji su ga uvelike obilježavali, napose mediji i njihovi lovci na vještice. I to je rezidua koja se ponavlja - od karlovačke Hrvatske slobode iz 1941. s rubrikom „Uzduž i poprijeko“, preko beogradske Politike iz 1990-ih s rubrikom „Odjeci i reagovanja“, do današnjeg našeg medijskog žutila čije se rubrike prelijevaju po cijelim listovima pa ih čitatelj može imenovati po volji.
Mislim da se u polju sijanja političkih koncepata mnogima, pa tako i Goldsteinu, događa da im prvotni neuspjesi poslije klijaju kao uspjesi, doduše u izmijenjenom, pa i neočekivanom obliku. Demokratska jezgra koju je ranih 90-ih sačinjavala Koalicija narodnog sporazuma ujedno je bila i jezgra političkog okupljanja koje je dovelo do velike promjene i rasta javnog demokratskog senzibiliteta te napokon i do izborne pobjede koalicijske vlade (u osnovi) lijevog centra 2000. Mislim također da mnogi autori političkih koncepata imaju pravo ne biti presretni s oblicima njihove naknadne realizacije, pa tako i Goldstein. Ne znam smije li se u takve „uspjehe“ ubrojiti i dvostruki izborni poraz ljevice nakon 2000, ako je urodio, kako neki kažu, izvjesnom leftizacijom (poljevičarenjem?) desnice. Valjda ipak ne! Niti ideja mogućeg koaliranja dviju najvećih stranaka u Hrvatskoj 2008, koju je spominjao Goldstein, za sada mi se nimalo ne sviđa. No to je pitanje političkog razlikovanja u demokraciji - zaista, više se ne moramo u svemu slagati. Vjerojatno će i ovdje Goldstein jednog dana biti u pravu, ali i tada će se to po svoj prilici dogoditi na neki drugačiji način, na način koji će se prije ubrajati u ostvarivanje iluzija nego nada.
Drugi podatak koji se spominje u recentnijem djelovanju Slavka Goldsteina je navođenje njegove funkcije predsjednika savjeta Javne ustanove spomen područja Jasenovac. Kao ministar kulture u koalicijskoj vladi 2000. mogao sam poraditi da se konačno prekine mučno izbjegavanje dostojnog javnog čina poklona vlasti žrtvama logora u Jasenovcu. Nakon što se ubrzano krenulo u obnovu opustošenog spomen područja, 2001. je donesen i novi Zakon o Spomen području Jasenovac, koji je posebno značajnu ulogu dodijelio Savjetu te ustanove. Tada sam zamolio Slavka da se prihvati funkcije predsjednika Savjeta i on je to prihvatio. Rekao je da je bio odlučio povući se s javnih funkcija (obaveza), ali da osjeća dužnost da TO prihvati.
U povodu 56. obljetnice proboja logoraša koja se obilježavala 29. travnja 2001. imao sam prilike govoriti na tada već ovećem skupu antifašista, predstavnika nacionalnih zajednica Srba, Židova i Roma, vjerskih i političkih organizacija... Rekao sam (vidim na internetu da se to probilo i do naslova nekih novinskih izvještaja) da je Jasenovac „mjesto sjećanja na kojem će se temeljiti (demokratska) budućnost Hrvatske“. Tada sam u funkciji ministra kulture na tom skupu bio najviši predstavnik vlasti. Poslije su dolazili i predsjednik vlade, predsjednik države, predsjednik Sabora i drugi. Govorili su isto, ili slično. Nadajmo se da je Hrvatska osigurala svoju demokratsku budućnost jer se poklonila žrtvama svoje prošlosti. Time ova Hrvatska nije samo njihova grobnica, nego i njihova domovina. Nije Hrvatska krivac svoje prošlosti, niti je to bilo koja zemlja ili narod, ali krivci bi bili mi kad ne bi znali shvatiti značenje tih žrtava.
Goldstein je mnogo učinio za povratak građe koja je bila odnesena iz Jasenovca preko Save, da bi se tamo (nasuprot „ustaške“ Hrvatske), postavilo spomen područje. Ta je građa vraćena Hrvatskoj posredno, preko Muzeja holokausta u Washingtonu. Nakon izjava pojedinih hrvatskih političara o jasenovačkim pomirbama koje su produbljivale nepovjerenje prema Hrvatskoj, Slavko je gradio povjerenje, vjerujući u demokratski razvitak Hrvatske, u mjesto te građe u tom Jasenovcu, i mjesto tog Jasenovca u toj Hrvatskoj.
Svoj odnos prema godini 1941. Slavko Goldstein je produbio i istoimenom knjigom izdanom 2007. i svojim javnim angažmanom kao predsjednik Savjeta spomen područja Jasenovac od 2001. do 2005. Njegovo ustajanje protiv manipulacija s brojem žrtava logora Jasenovac, s kritičkim istraživanjem izvora, kritikom pojedinih interpretacija te danim procjenama, danas se uzima kao vjerodostojna ocjena stvarnog obujma zločina. Toj ocjeni ne trebaju povećanja da bi zločin bio tragičniji, niti smanjivanja da bi se olakšala nečija savjest. Ovdje se tragedija mjeri dubinom, a ona je neizmjerljiva. Taj je svoj odnos prema Istini četrdesetprve Slavko Goldstein prenio i na nas, i u moralnom i u političkom smislu.

Image and video hosting by TinyPic

3.

U knjizi Obitelj koju su 1996. izdali kulturno društvo Miroslav Šalom Freiberger i Novi Liber, sadržana su svjedočanstva i uspomene dvadesetpetero naših današnjih židovskih suvremenika na njihove obitelji. Mnogi od njih su i stariji od Slavka Goldsteina - oni su toliko dugo pored nas nosili svoje uspomene. Ta je svjedočanstva teško komentirati. Prije svakog komentara trebalo bi se u šutnji duboko zamisliti. Komentirao bih samo jednu ilustraciju u odjeljku u kojem Slavko Goldstein piše o svojoj obitelji. To je pretisak omotne stranice Popisa knjiga posudbene knjižnice knjižare L. Reich iz Karlovca, knjižare Slavkove obitelji. Na ovitku je reklamni slogan koji glasi: KOLIKO PROČITANIH KNJIGA – TOLIKO PROŽIVLJENIH ŽIVOTA! Pri tolikom cinizmu današnjice prema knjizi, slogan djeluje gotovo naivno. Kao da nam iz njega govori neko plemenitije vrijeme. A upravo je to vrijeme čija je tragična kvintesencija 1941. Ali čemu se nadati osim u pročitane knjige koje nam donose i druge proživljene živote čineći i naš život bogatijim. U svojih 80 godina Slavko nije proživio samo svoj život, nego i život mnogih pročitanih, pa i od njega izdanih knjiga. Svojim knjigama i svojim životom utjecao je na naše živote.
Slavka je povijest obilato zapošljavala, već od trinaeste godine, već 1941, ali svojim knjigama i svojim životom i on je zapošljavao povijest. Nikad je nije čekao, uvijek je u njoj djelovao.

- 15:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #

POST No 666

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Prvo izdanje je objavljeno u Beogradu, 1845.
Elektronsko izdanje po blagoslovu Mitropolita Crnogorskog-primorskog Amfilohija, u saradnji sa sajtovima Mitropolija Crnogorsko-primorska i Srpska zemlja Crna Gora, u okviru Projekta Rastko - Cetinje priredili i objavili: Aleksandar Raković, Zoran Stefanović, Nenad Petrović, Milan Stojić i Marinko Lugonja.

Petar II Petrović Njegoš (1813-1851)

Image and video hosting by TinyPic

POSVEĆENO G. S. MILUTINOVIĆU

(Na Cetinju 1. maja 1845)

Da, svagda mi dragi nastavniče,
srpski pjevče nebom osijani,
zadatak je sm'ješni ljudska sudba,
ljudski život snovidjenje strašno!
Čovjek izgnat za vrata čudestvah,
on sam sobom čudo sočinjava;
čovjek bačen na burnu brežinu
tajnom rukom smjeloga slučaja,
siromašan, bez nadziratelja,
pod vlijanjem tajnoga promisla,
on se sjeća prve svoje slave,
on snijeva presretnje blaženstvo;
al' njegovi snovi i sjećanja
kriju mu se jako od pogleda,
bježe hitro u mračnim vrstama
u ljetopis opširni vječnosti;
samo što mu tamnijem prolaskom
trag žalosti na dušu ostave,
te se trza badava iz lanca,
da za sobom pronikne mračnosti.
Čovjek bačen pod oblačnu sferu -
prima l' ovdje oba začatija?
Je l' mu ovdje dvostruka kolevka?
Je l' mu zemlja tvorcem određena
za nakazu kakvu tainstvenu,
al' nagradu burnu i vremenu,
al' rasadnik duhovnog blaženstva?
Ah, ovo je najviša taina
i duhovne najstrašnije bure -
ovoga su u grobu ključevi.
Koliko sam i koliko putah,
dubokijem zauzet mislima
u cvijetno lono prirodino,
hraneći se pitatelnim sokom
iz nje sise gole i prelesne,
mater štedru zapitiva smjelo
rad česa je tvorac satvorio:
radi l' đece svoje mnogobrojne?
ali đecu za nje udovoljstva?
al' oboje jedno rad drugoga?
No vremena pitatelnica mi,
okićena cvijetnim vremenom,
okrunjena sunčanim zrakama,
ali vlase cvijetne pletući,
bisernom ih rosom nasipljući
pri igranju svjetlokosih zv'jezdah,
- da dičnija na jutro izide
pred očima svoga vladaoca -
na sva moja žarka ljubopitstva
smijehom mi odgovara njenim.
Koliko sam i koliko putah
svod plavetni neba sveštenoga,
brilijantnim zasijat sjemenom,
zaklinjao dušom zapaljenom
da mi svetu otkrije tainu:
ali ga je tvorac ukrasio,
veliku mu knjigu otvorio,
da tvar slavi tvorca i blaženstvo
al' da čovjek na nje listu čita
ništavilo prekomjerno svoje?
S vnimanjem sam zemaljske mudrace
voprošava o sudbi čovjeka,
o zvaniju njegovom pred Bogom;
no njihove različne dokaze
nepostojnost koleba užasna:
sve njih misli najedno sabrane
drugo ništa ne predstavljaju mi
do kroz mrake žedno tumaranje,
do nijemog jednog narječenija,
do pogleda s mrakom ugašena.
Snom je čovjek uspavan teškijem,
u kom vidi strašna prividjenja,
i jedva se opred'jelit može
da mu biće u njima ne spada.
On pomisli da je neke pute
od sna ovog osvobodio se;
ah, njegove prevarne nadežde:
on je tada sebe utopio
u sna carstvo tvrđe i mračnije
i na pozor strašni snovidjenja!
Hitrost mu je i lukavstvo dato
samo teke da je člen dostojni
na zemaljski sajam nesmisleni;
volje mu je osnov položena
na krilima nepostojanosti;
želja mu je strastih užasnijeh
pobuditelj, rukovođa sl'jepi;
zloća, zavist, adsko nasljedije,
ovo čojka niže skota stavlja, -
um ga, opet, s besmrtnima ravni!
U vremenom i burnom žilištu
čovjeku je sreća nepoznata -
prava sreća, za kom vječno trči;
on joj ne zna mjere ni granice:
što se više k vrhu slave penje,
to je viši sreće neprijatelj.
Naša zemlja, mati milionah,
sina jednog ne mož' vjenčat srećom:
samovlacem kad postane njenim,
tad nazdravi čašom Herkulovom.
Naše žizni proljeće je kratko,
znojno ljeto za njime sljeduje,
smutna jesen i ledena zima;
dan za danom vjenčaje se tokom,
svaki našom ponaosob mukom:
nema dana koji mi želimo,
nit' blaženstva za kojim čeznemo.
Ko će vjetar ludi zauzdati?
ko l' pučini zabranit kipjeti?
ko l' granicu želji naznačiti?
U čojka je jedan hram vozdvignut,
zla obitelj tuge i žalosti;
svaki smrtni na zemlji rođeni
ovom mračnom obitelju vlada
pod koje se svodom otrovnijem
mučenija vremena gnjijezde.
Ovo grko nasljedije ljudsko
čovjek čojku, čovjek sebi dava,
najsretnji ga iz ništa stvaraju
radi smrtne tužne armonije.
Čovjek organ dosta slabi ima
da izrazi svoje čuvstvovanje,
zato znake različite dava,
različita tjelodviženija,
umna čuvstva da objelodani;
no svi naši slabi izgovori
i sva naša slaba čuvstvovanja,
spram onoga što bi šćeli kazat,
nijemo su spletno narječije
i klapnjanje duše pogrebene.
S točke svake pogledaj čovjeka,
kako hoćeš sudi o čovjeku -
tajna čojku čovjek je najviša.
Tvar je tvorca čovjek izabrana!
Ako istok sunce sv'jetlo rađa,
ako biće vri u luče sjajne,
ako zemlja priviđenje nije,
duša ljudska jeste besamrtna,
mi smo iskra u smrtnu prašinu,
mi smo luča tamom obuzeta.
O svevišnji tvorče nepostižni!
U čovjeka iskra bespredjelnog
uma tvoga ogleda se sv'jetla,
ka svod jedan od tvoje palate
što s' ogleda u pučinu našu;
dan ti svjetlost krune pokazuje,
noć porfire tvoje tainstvene,
neponjatna čudestva divotah;
tvar ti slaba djela ne postiže,
samo što se tobom voshićava.
Pitagore i ti Epikure,
zli tirjani duše besamrtne,
mračan li vas oblak pokrijeva
i sve vaše posljedovatelje!
Vi ste ljudsko ime unizili
i zvanije pred Bogom čovjeka
jednačeć ga sa beslovesnošću,
nebu grabeć iskru božestvenu,
s kojega je skočila ognjišta,
u skotsko je seleći mrtvilo.
Budalama kad bi vjerovali,
poete su pokoljenje ludo.
Našu sferu da noć ne polazi,
bi l' ovako lice neba sjalo?
Bez ostrijeh zubah ledne zime,
bi l' toplote blagost poznavali?
Bez budalah tupoga pogleda,
bi l' umovi mogli blistat sv'jetli?
Svemogućstvo svetom tajnom šapti
samo duši plamena poete.
Sve divote neba i nebesah,
sve što cvjeta lučem sveštenijem,
mirovi li al' umovi bili,
sve prelesti smrtne i besmrtne -
što je skupa ovo svekoliko
do opštega oca poezija?
Zvanije je svešteno poete,
glas je njegov neba vlijanije,
luča sv'jetla rukovoditelj mu,
dijalekt mu veličestvo tvorca.
Divni pjevče srpske narodnosti,
bič si sudbe veće ispitao, -
svijet želji ne zna ugoditi.
Sudba ti je i moja poznata;
mislim, nejma podobne na zemlji:
do vratah sam iznika tartara,
ad na mene sa prokletstvom riče,
sva mu gledam gadna pozorišta;
al' na sudbu vikati ne smijem -
nadežda mi voljom tvorca blista!
Ja od tebe jošte mnogo ištem:
da postaviš u plamteće vrste,
pred očima Srpstva i Slavjanstva,
Obilića, Đorđa i Dušana,
i jošt koga srpskoga heroja;
da progrmiš hulom strahovitom
na Vujicu, Vuka, Vukašina,
bogomrske Srpstva otpadnike -
zloća njima mrači ime Srba,
tartar im je nakaza malena!

Image and video hosting by TinyPic

I

Teško li se u polet puštati
na lađici krilah raspetijeh,
bez kormila i bez rukovođe,
u beskrajni okean vozdušni,
đe su sunca samo kaplje sv'jetle,
a mirovi jedva vidne iskre;
đe užasne bure gospodstvuju,
oka smrtnu otvorit ne daju,
već ga gone u mračno žilište,
Bog zna kakvom sudbom naznačeno.
Pravdo, rukom tvorca osveštana,
ti koje je ime svuda sveto
do granice zrakah svijetlijeh,
zaštiti me štitom mogućijem
od olujah korabljekrušnijeh!
Evo žertva s oltara čistoga!
Ne dadu joj pravo k nebu ići,
na koga je slavu sažežena.
Poklonika viđi siromaha
kako plovi morem k svetilištu:
gotovo je smrznut pobožnošću,
nosi zavjet na oltar višnjega;
na nj se bure s jarošću puštaju,
ćeraju ga tamo i ovamo,
mučeći ga stravom pogibije,
dok ga bace u bezdnu kipeću.
Bog ubio tu besputnu silu
koja tvoje popire zakone,
koja puni mrakom i užasom
naš orizont i našu sudbinu!
U noć, strašnom burom razječanu,
sinu meni zraka pred očima
i glas začuh kano glas angela:
"Ja sam duše tvoje pomračene
zraka sjajna ognja besmrtnoga:
mnom se sjećaš šta si izgubio;
badava ti vatreni poete
satvaraju i kliču boginje:
ja jedina mrake pronicavam
i dopirem na nebesna vrata."
Poj mi dakle, besamrtna tvari,
strašno tvoje s neba padenije
i vremeno tvoje zatočenje
u judoli tuge i žalosti!
Kakva te je sila nečestiva
da sagr'ješiš Bogu prevlastila,
da vječnoga popireš zakone?
Što je jarost besmrtnoga tvorca
na zlo tvoje toliko ražeglo?
Pričaj meni tužnu tvoju sudbu!
Ah, strašnoga tvoga padenija!
Ah, užasa što smrtne postiže!
Tužnoga smo mučenija žertva
rad pogubnog toga prestuplenja.
Zaborave san te obuzeo,
ti si prvo blaženo bitije
i istočnik besamrtne sreće,
rajska polja, vječito blaženstvo,
životvorni pogled stvoritelja
zaboravi nesrećnoj predala.
Istrgni se, iskro božestvena,
iz naručja mračne vladalice,
podigni se na svijetla krila,
raspali se plamom besmrtnosti,
skini mene sa očih mojijeh
neprozračnu smrtnosti zavjesu,
tupe moje otrgni poglede
od meteža ovog ništožnoga,
uvedi ih u polja blažena,
u tvorenjem osveštanom hramu,
- da opširnu vidim kolijevku
u kojoj se vječnost odnjihala,
iz koje je u krila udrila,
u beskrajni prostor ulećela,
od svačijeh skrila se pogleda
do jednoga koji sve proniče, -
u opširno svetilište bića,
đe s' rađaju sunca i mirovi,
đe vjenčano biće s začatijem,
đe se dusi besmrtnošću krste.
Povedi me u nebesna polja,
da pogledam blaženo žilište
đe si i ti nikla i živila
sljedujući stopam arhangela
na besmrtnim i svijetlim krilma
pod znamenjma slavom razvijanim,
svetom slavom nebesne blagosti,
kako što mu i sada sljeduješ
po blatnojzi i mračnoj judoli
u okovu mrtve tjelesine.
"Ja sam tvoja iskra besamrtna,
- reče meni svijetla ideja -
vodiću te k vječnome ognjištu
od kojeg sam i ja izlećela;
već tegotni okov fizičeski
zbaci s sebe, osvobodi ga se,
pod tuđijem ne stenji bremenom;
on je stručak slabi i nejaki,
za mah smrtna samo iznikao,
on je ručak gada puzećega."
To izusti, reče: "Sljeduj za mnom!"
Odvede me u carstvo svjetovah.
Kako kaplja rose sa cvijeta
ili zrnce leda prozračnoga
pri pogledu svijetloga sunca
što u nebo dignu slabe zrake,
i ja, plamteć veličestvom neba,
podobno sam njima uradio:
nekakvo me svojstvo diglo tamo,
nekakav me sveti magnet tegli.
Evo slabe i malene iskre
među sunca plamteće svjetove
što bogatstvom lučah besmrtnijeh
potapaju prostor i mirove!
Da, iskra je svjetlost porodila,
okean su kaplje sastavile;
sveti tvorac veličestvom sjaje
u iskrama kako u suncama,
u smrtnima ka u božestvama -
sve mu skupa svemoguće slavi!
Šest nebesah kolovitnih pređem,
šest mlečnijeh preletim putovah,
velju sferu igrajućih šarah,
koji vječno svijetla dviženja
u pravilnim kolim' izvršuju
koja im je ruka svemoguća
načertala presvetom mudrošću.
Ah, ti tajno, Bogu tek izvjesna -
sastav ove presilne mašine
koja kreće bezbrojne mirove!
Pet nebesah nepodvižnih pređem
sljedujući zračici ideje,
beskonečno vidim ovdje carstvo
veličestva, postojanstva mirah!
Prostor im je širi rastojanja
neg' podvižnim mnogo svjetovima;
al' se vide zrakom oblačeni,
kako morski veliki ostrovi
kad ih zima snijegom obuče,
te ih plovac iz daljine gleda.
Ustav polet, iskro božestvena,
krug smo davno prešli vozmožnosti:
nebesne su prešiljaste zrake,
mogu vredit smrtnome pogledu;
nebesni je prostor beskonečan,
voobraza sila delikatna.
Kći nebesna usliša mi molbu,
i na desno krug poleta savi
put jednoga mira velikoga:
na sv'jetlom mu bregu počinemo.
Svjetlošću mi vid očih poražen,
veličestvom njegovijem čuvstva,
te ja padnem na brijeg kristalni
i zatvorim oči sa rukama;
ne smijem ih otvorit nikako.
Čujem glase besmrtne muzike
i nebesnu njenu armoniju
koja sladost blagodatnu lije;
glas njen moju dušu zabunjenu
božestvenim streca elektrizmom.
Dok me neko za ruku dohvati
i pozva me prijatnijem glasom:
"Dig se, tvari opšteg stvoritelja,
te ti hitre naslađuj poglede
u predivna stvorenija Božja;
pred velikim pretprijatijama
nek se krije ime opasnosti;
svi svjetovi bez očih su mračni."
Obodri me sin besmrtni neba
i spravi me na breg nepoznati.
Ljubopitstvo duhe besamrtne
srojilo je oko mene krugom,
al' pogledi blagi i pronicni
jednoga se s mene ne micahu,
u njim' sjaše sveta simpatija.
"O blaženi sine prevječnoga,
- ja mu rekoh umilnijem glasom -
što te moja sudba zanimava
te ti znake božestveno lice
živom brigom za me izražava?"
"Visoka me volja naznačila
za angela tvoga hranitelja:
od dužnosti svete ne odstupam,
kolik' zraka od sv'jetloga sunca;
ti kako si krug zemni prešao,
usku sferu bezumnog meteža,
ja sam tebe paziti počeo,
kroz gomile proveo gromovah,
kojima je vaše podnebije
vazda teško i pretovareno.
Bi li smjela zabunjena duša
pretrć okov smrtne tjelesine
bez sveštene volje stvoritelja,
po prostoru lećet nebesnome,
tražit prvo, blaženo žilište,
tražit sudbu svoga padenija?
Sve što blatnoj zemlji prinadleži,
to o nebu ponjatija nema;
duhovni je život na nebesi,
materije - u carstvu gnjilosti.
Sva besmrtna vide namjerenja,
tražiš uzrok tvoga padenija.
Svud ću tebe kud hoćeš voditi;
ja žalosnu vašu znadem sudbu."
"Ah, božestvo tvorcem naznačeno!
zar toliko mogućega tvorca
naša mračna zanimava sudba
da atomu jednom mislećemu
da božestvo takvoga kačestva,
da g' u polja vodi mirodržna?"
"Hajde za mnom po zračnom brijegu
postojanstvom okrunjena mira,
te obodri uhiljenu dušu,
veličestvom neba raznesenu!"
Povede me sretnji duh nebesni,
kako majka ustrašena sinka
što ga vodi nježno milujući
dok ga sebi vrati i utješi;
na brežuljak jedan od topaza
izidemo i na njem sjedemo.
"Eto nebo kud ćemo lećeti!
- kaza mi ga sa sniježnom rukom
i blagosti punijem pogledom -
Na nj je prestol mirosijatelja
te u svjetlost biće okupao."
Jošt Bog nek zna što mi angel priča,
no ja pogled put neba ispravih
i zanešen ne čujah angela,
već trepetom sv'jet svjetovah gledah,
i slatka me nemoć obuzela.
Sva ti ovde ginu ponjatija,
voobrazi sami sebe gone
i gube se u neizvjesnosti!
Od svijeta na kom mi sjeđasmo
do nebesa prestolodržnoga
rastojanje preužasno bješe -
stoput više Zemlje od Urana;
sav nebosklon što mogah viđeti
mir mirovah bješe napunio
sa svojijem svijetlijem šarom.
Iz njega se luče besamrtne
na sve strane r'jekama sipahu.
Ko kad tvorac mogućijem slovom
našu zemlju u vjetar razvije
i u trenuć zemni okeani
kad se prospu srebrnim strujama
u propasti bezdne mrakovite -
tako teku izobilno luče
sa dobrotom svojom besamrtnom
u prostore opširnoga bića.
Kroz valove nebesne svjetlosti
mirijade lećahu kometah
sa naglošću svojom prekomjernom
na sve strane tamo i ovamo:
neke k nebu, a neke od neba,
kako ono trudoljubne pčele
kad im ruka blagodatna tvorca
sa štedrošću prospe manu slatku,
te uzavru tamo i ovamo
na vjenčano sa tišinom jutro.
"Hranitelju, prevječnoga sine,
šta šarići oni mali znače
u plamenom ovom podnebiju
te se dižu, spuštaju pravilno,
tmasti niču k nebu sveštenome,
a sv'jetli se k nizu spuštavaju?"
Božestveni na me vzor okrenu,
vjenčan vječnom krasotom mladosti;
lik bi divni njegov pomračio
sva prelesna rađanja Avrore.
"Oni šari što se k nebu dižu,
te se vide u svijetloj sferi
kako lopte tmaste i bezračne,
to su sunca, voždi sozvjezdijah:
izbježaju iz mračnoga njedra
po sveštenoj volji mirodavca;
na nebesna četir' kraja idu
da se krste u besmrtnu svjetlost,
okrunjeni svjetlošću vječitom,
na vječno se carovanje vrću."
Povede me malo ponaprijed.
"Gledaj - kaže - na lijevu stranu,
te šar vidi onaj pogolemi
te pružaje crnokrake luče.
On jedini u prostoru sv'jetlom
u crnu je oblačen porfiru;
zla svakoga najljuće krajnosti
pod jednom su u nj krunom sabrane;
on katedru mračnu sočinjava
pozorišta svakog užasnoga!
Ad se zove, car mu je Satana,
mračna duša, neba nenavisnik;
zlo je njemu jedina utjeha,
on se sa zlom vječno obručio;
zlu je žertvu prinio veliku,
šesti dio nebesnog voinstva:
lišio ih blaženstva svetoga,
u mračno ih carstvo povukao
na bez konca mučenija strašna.
Znaćeš i vam' što je uradio!"
Kako more iza strašne bure,
prisustvijem duha ostavljeno,
umoreno silnijem napregom
preskačući prirodnu granicu,
utruđeno istegne se leći
u pješčanu svoju kolijevku,
tako isto moja slaba duša
zanešena tvorca čudesima
za granice voobraženija,
u duboko padne uninije;
krilatoga lišena mečtanja,
mračne joj se otvore propasti,
sa užasom da je gladne proždru;
uplašena strašnijem viđenjem,
ustrepeta ka sveštena ptica
poćerata smrtnijem kricima
narušnika mira vozdušnoga;
na kraj bješe došla padenija,
no hranitelj krilah sniježnijeh
sveštenim je magnetizmom spase.
"Sini - kaže - ognjem stvoritelja!
Ti si iskra za nebo stvorena,
besmertnijem Bogom pomazana.
Šta te k ljudskoj vuče kolijevci,
đe kukanje i plač okrunjeno,
đe vjenčana glupost sa tirjanstvom,
đe se samo rad nesreće ljudske
bogotvori Cezar s Aleksandrom,
đe prelesti smrtne svekolike
teke licem iz glibine vire?"
Povratim se i otvorim oči,
hranitelju besmrtnome rečem:
"Duh nijedan opšteg stvoritelja
bez sile se ne bi soglasio
jaram nosit smrtnoga okova;
ko bi igda s dobre volje htio
bezumnoga poželjet meteža,
đe zlo gnusno svagda toržestvuje,
đe svak zname od razdora nosi,
đe gnjiloća duše kamenuje?
Sudba naša otrova je čaša;
vječne sudbe sveti su zakoni,
c'jela bića njima su pokorna.
Vidi čovjek svoje zatočenje,
pomalo se prve slave sjeća
i poleti nebu kako munja;
al' ga smrtni lanac zausteže
dokle ročno odstoji sužanstvo.
Stoga smrtni najsjajni poete
s vratah neba u propast padaju."

Image and video hosting by TinyPic

II

Kako sunce dana oblačnoga
kada baci s vedroga zapada
svoju hitru i plamenu str'jelu
na kristalnu krunu Čamalara,[1]
tako trenu besamrtni angel
na svijetla i ognjena krila
k nebu sjajnu i tronu višnjega
među svoje blažene likove:
mene uze pod zefirna krila
i unese u predjel nebesni.
Gle, idejo, iskro besamrtna,
dosad su te struje i potoci
okeana ovog zanosile,
sad nas evo na izvor čudesah,
sad nas evo u carstvo svjetlosti,
na valove tihe beskonačne,
zapaljene ognjem besmrtnijem,
vječnim ognjem sveštene ljubovi;
ovđe naše sile iščezaju
ka pogledi u toku vremena.
Mjesto očih da dva sunca niknu
i ideju jedan vijek smrtni
da po carstvu nebovlaca prate,
ne bi njini svijetli pogledi
veličestva nebesne prelesti
svekolike mogli pregledati;
ti l' se, slaba, usuđuješ, ruko,
da opišeš poljah nebesnijeh
veličestvo i krasotu divnu
i angelska vječna naslaždenja?
Kratke moje obratim poglede
u prostore nebesne ravnine:
pogledi se u prelesti tope,
a jezik se od čudestvah mrzne.
Ko će tebe razumjeti, tvorče,
ko l' mogućstvo voobrazit tvoje?
Mračni vladac ada nesitoga
i zatočnik iz raja prognani
da su mogli, besamrtni dusi,
tvoga plana postić veličestvo,
ada ime bi vječno ostalo
ništožnošću nijemom zasuto,
smrt bi na grob njegov očajala;
ne bi Adam svoje legione
u okove smrtne okovao
i na žertvu sebe preda s njima
užasima, smrtnim nasljednima!
Velji jesi, tvorče i Gospodi,
i čudna su tvorenija tvoja,
veličestvu tvome kraja nejma!
Plan nebesah premudrost je vječna
svojom vještom rukom sočinila:
svekolike nebesne ravnine
pokrite su cv'jetnim livadama,
maj vječito na njima caruje;
boja cv'jeća vječna i prozračna,
u pravilnost svaki cvijet nika
ka vještijem tkanjem razloženi;
vozduh pune blagouhanija,
no stvorena samo rad nebesah.
Na prostore kitnijeh livadah
vrste su se nepregledne sadah
u pravilne rasule redove
i na divna kola izuvile;
tu se gorde kedri i jablani
i porode neizbrojne drvah,
sve porode samo nebu slične,
vrhove im jedva zazret možeš,
u zeleno vječno obučene;
red svešteni na svemu caruje.
Bregovi su nikli po ravnini,
po pravilu, kako sve ostalo,
okruženi kitnim sadovima;
na njima su dignuti prestoli
od topaza i zračna rubina -
rad angelah prvoprestolnijeh;
nad prestolom svakojijem stoji
na vozduhu jedno kolo sjajno,
kako što je kolo Saturnovo,
te se vije i te zrake lije.
Po sredini poljah opširnijeh
teče r'jeka vode besmrtija;
njoj su struje ka prozračne luče,
tok je njezin besmrtna ideja,
nje bregovi od čista rubina.
Od rubina hiljade mostovah
u pravilne nad njom stali duge;
svi redovi gordijeh fontanah,
koji skaču u nebesna polja,
od nje idu, u nju se povraću.
Slavoslovni likovi angelah,
na bezbrojne hore, legione
usijati u blažena polja,
rashorena slatkoglasijama
i himnama vječite ljubovi,
uživaju besmrtnu nasladu
koju smrtni ne zna voobrazit;
legioni, opet, neizbrojni,
na uredna jata razasuti
po nebesnoj blagodatnoj sferi,
njihajuć se na zefirna krila,
poju pjesne vječite ljubovi.
Ah, krasotu nebesnog voinstva
smrtni nikad postići ne može!
Na svakome licu angelskome
sovršenstvo blista stvoritelja
i prelesna Božja poezija;
na njihova koplja i strijele
i svijetle vojničke štitove
klizaju se igrajuće zrake.
Na sredini nepregledne ravni
kruta se je gora uzvisila,
osnov joj je od čista rubina,
a sva gora masa brilijantna;
veličinu gore tronodržne
i prelive njezine svjetlosti
svi pogledi i voobraženja
u ponjatnost dovesti ne mogu:
ova tajna visokog promisla
nepostižna stoji besmrtnima.
Navrh gore tron se gordi visi
i palata prevječnoga cara;
vječnosti je ovde kolijevka:
ovde se je ona okrunila
svetom rukom velikoga tvorca,
odavde je hitro polećela
na opširno carstvo i gospodstvo,
odavde je prva iskra sjekla,
u predjele noći uskočila
i svjetlosti oblik pokazala!
Ovde su se mrske mračne sile
u komate grdne razdrobile
i iz vlade bića izbježale
u žalosno stanje hladne smrti;
odavde se sa svjetlošću prva
svemu biću nasmijala zora;
ovde se je besmrtijem pravda
na vječito carstvo sačetala;
odavde ti sudba, volja s umom
u jednome izbijaju ključu.
Nad visokim prestolom prestolah
u vozduh se sjajno kolo kreće,
ka i druga što se kola kreću
nad prestolma prvijeh angelah;
ma je ono milione putah
od svakoga veće i sjajnije;
mirijade sjajnijeh sunacah
o njemu su svetijem pravilom
za svijetle vlase povješane,
liju svjetlost u opširnu sferu.
To je kruna Boga istinoga,
sa kojom je sam sebe vjenčao
nad vječnošću i nad vremenima,
pod kojom je zavjet učinio
sebe samom na svetome tronu
da će mrake gonit za predjele
i granice osv'jetliti bića,
da će pravde ime svetkovati
sa mračnošću zasuti mirovi,
kako što se na nebu svetkuje.
Oko gore prestolodržeće
četiri su gore od almaza,
previsoke, u pravilnom redu;
iz njih biju četiri fontana
sa žalošću plamtećijeh lučah;
debeli se njihovi stubovi
u pravilnom podižu razmjeru
u opširnu nebodršca sferu.
Kad stubove u visinu popnu
koliko je s zemlje do mjeseca,
onda ti se u pravilne duge
sviju sferom neba blaženoga,
na četiri nebesne granice
u vozdušni okean padaju.
Iz bezdanih ništožnosti šari,
od haosa neobdjelanoga
tvoriteljem na biće pozvani,
na struje im rojevima lete,
te se krste i nadoje lučah
i vozdušna postaju svjetila.
"Sad si, mislim, sasvijem dovoljan
i duša se obodrila tvoja
- reče meni krasni žitelj neba -
kada ti je tvorac dopuštio
da mu prestol svijetli pogledaš
i prelesti raja sveštenoga!"
"Hranitelju, sveti sprovodniče,
na ravnine nepregledna neba
kome liku, kome legionu
prinadležiš svetijeh žiteljah?"
"Vidiš - kaže - one legione
te su blizu gore trononosne,
po ravnini što su na gomile
do bregovah r'jeke besmrtija?
Ono su ti gusti legioni
Mihaila prvoprestolnoga.
Ja njegovu prinadležim liku,
onde mi je blaženo žilište,
onde mi je slatko vjekovanje
svemogućom voljom naznačeno.
Nad naše se legione vise
šest hiljadah kolah svijetlijeh;
veliki je naš stan zauzeo
na sladosnoj vodi besmrtija
četiridest hiljadah mostovah,
jer žitelji neba prostranoga
mogu lećet ka ognjene munje,
mogu hodit na noge lagane,
voziti se, koji hoće, mogu
na ognjenim svojim kolesnicam."
Slavoglasno horenje muzike
i pjenije besmrtnih likovah
počelo se bješe utišavat;
već bijeli nebesni polkovi
sve mostove bjehu napunili
sa svojijem divnijem masama;
svak se svome povraćaše stanu,
neki pješkom, a neki na krila:
nepregledne njihove stanove
prekriliše b'jelim okolima.
Krilatome podobno oblaku,
kad ga gledaš s visoke planine
ušikana tihijem zefirom,
kad se spušti u cvijetna polja
na velike i bijele mase
da zefirna poodmori krila
na kovrima cvijetna proljeća -
vid podobni besmrtnog voinstva
predstavljahu opširni stanovi
na poljima blažene radosti.
"Evo, - reče slatkoglasni angel -
sad će vreme biti od odiha,
što vi kod vas noću nazivate."
Naprijed mi raskaza javljenja
koja će se u njem pokazati,
dok odjednom svu nebesnu sferu
prikri šator čistoga kristala,
no bijelog i neprozračnoga,
zaustavi tečenije lučah,
laku svjetlost u nebo usija.
Divni šator bješe preopširni
sa visokim svojim idejama
vješta ruka tvorca ukrasila
sa blistanjem svake struke bojah
igrajućih na zračnom prozraku.
Tu lećaše vječnost okrunjena,
vješto svoje polete snovaše
na krilima tamo i ovamo,
časom u vrh, časom u nizinu,
tainstvenom pokrita zavjesom.
Za njom vreme sa velikom hukom
na zefirna sljedovaše krila
u široke svoje kolovrate,
neće li je kako uhvatiti.
Radimosti ove neumorne
i silnoga njegova naprega
niko sebi predstavit ne može;
ali svoje cjelji postić neće,
jer vjekovah mati bezbrojnijeh
ima lakša nego sjenka krila.
Druga bješe prozračna ideja
izvajana na kristalni šator -
svemoguća poezija tvorca,
okrunjena krunom tvorenija;
sve krasote koje biće ima
i um tvorca sjajni, bespredjelni
koje vidi u carstvo svjetlosti
pod tom krunom bjehu okrunjene,
na tom licu bjehu izražene
u sjajnosti svetog sovršenstva.
Plan nebesah pred sobom gledaše
i prelesti pravilnoga vkusa.
Hiljade ti Božijeh duhovah
zanešeni njojzi revnovahu;
opiveni njenom poezijom,
po blijedom tumarahu sv'jetu
i stvarahu različne predmete;
no prividna njina tvorenija
bježahu im od slaboga vida,
ka što kule snovidjenja bježe.
Iznad tihe nebesne ravnine
milioni lećahu šarovah
na uredna kola i redove,
kolik' luna na teleskop vidna,
a lunina cv'jeta i svjetlosti;
na njih bješe besamrtna ruka
različite izvezla planove,
pobijede i veselja neba,
sa bojama raznim ukrašene,
te u prozrak veselo blistahu.
"Ah, čestiti stvoritelja sine,
čudesnoga ovoga viđenja!"
"Svaki večer - hranitelj mi kaže
nove, divne, besmrtne ideje
u našu se sferu svijetljaju,
i dan svaki neba sveštenoga
nas čestita novim naslađenjem,
novi glasi besmrtne muzike
naša kitna polja potresaju
novom slavom tvorca mogućega!"
Usta angel na zefirna krila,
povede me unaprijed malo
kod jednoga istočnika malop
"Tu ti sjedi i vode se napij
sa bistroga toga istočnika;
ona će ti upravo otkriti
strašnu sudbu tvoga padenija!"
To izreče i hitro poleće
u svijetle svoje legione,
ka zvijezda s zapada k istoku.
Odlazak me moga hranitelja
u plačevnu tugu povrgao,
ka siroče kad se oca liši
i ostane u svjetskom metežu
na proizvol neobuzdne sudbe.
Po dugome mračnom tugovanju
napijem se vode s istočnika:
otkri meni nesretnju sudbinu,
ka predmete što za sobom vidiš
u svijetlom licu ogledala.

Image and video hosting by TinyPic

III

Svemogući na tron sjedijaše,
tainstvenom ukrašen porfirom,
tvoritelnom zanjat poezijom;
k prestolu mu sv'jetlome mirovi
iz mračnoga carstva iznicahu,
ka u noći od strašnog požara
kroz oblake od gustoga dima
što rojima izbježaju iskre
k svodu divnu neba plavetnoga,
prezirući nesnosnu stihiju.
Bješe sveta kruna mirodavca
svojim vidom nebo ukrasila,
bjehu njenim plamom veselijem
uzigrala nebesna svjetila
i srebrne struje besmrtija.
Dva vojvode nebesnog voinstva
odlećeše k prestolu višnjega
na ognjene svoje kolesnice,
sprovođeni s mnogo legionah
i s grmljavom nebesne muzike.
Hod se njihov upodobit može
hučnu hodu dva morska vojvode,
kad se dignu na bijela krila
i veselim lete okeanom,
a oko njih u dugačke vrste
igrajući prosiplju s' valovi;
tako divno nebesno voinstvo
dva vojvode svoje sprovođaše.
U dvor sjajni uđoše vojvode,
a vojnstvo se s slavom hučnom vrati.
"Ah, preblagi oče besmrtija,
- reče Bogu Mihail arhangel -
besprestano tvoj um presvijetli
tvoritelnom blista poezijom,
žertva ti se blagodarenija
na sve sjajne sažiže mirove
u čistoti lučah ognjenijeh;
al' za tvoje silno popečenje
i za tvoju nježnost otečesku
malene su žertve tvorenijah."
"Izabrano moje tvorenije,
ti si sunce među duhovima,
samo tebi jedan je podoban;
- reče njemu tvorac svemogući -
ja sam jedan koji stvarat mogu
i koji sam svemogućstvom vjenčan;
jednome je sve pokorno meni
u prostore i za prostorima;
da od svete odstupim dužnosti,
mrake carstvo bi ostalo vječno.
Bi mirovah čislo, neponjatno
nikom drugom do meni samomu,
pod haosne ostalo oblake
zakopano u njedra mračnosti.
Koliko sam ja posla imao
dok sam vreme oteo mrakama
iz njinoga lanca i tavnice,
puštio ga da leti svobodno
po opširnoj državi vječnosti
i po carstvu svijetloga lica.
Bješe grdno jednom mračno carstvo
svuda svoju vladu raširilo,
i njegovi nakazni likovi
ulazahu u polja nebesna
(te grdobe i tijeh izrodah
do ja niko voobrazit ne zna),
samo što se sveštenojzi gori
i mom tronu primać ne smijahu,
jer ih moji plameni pogledi
sa užasom strašnijem drobjahu.
Ove grdne mase nesmislene
pokorne su meni vazda bile
i u svoju mračnu kolijevku
na slomjene svoje kolovrate
od vida mi strmoglav skakale;
no njenijem mrtvijem pravilom
češće bi se putah izvlačile,
dokle digoh krunu nad prestolom.
Udar ovi prvi i najsjajni
njihovo je razdrobio carstvo.
Pob'jeđene mojom krunom sjajnom,
sakriše se u guste gomile
u prostore mrtvijeh bezdanah;
tamo svoje mrtve i plačevne
satvaraju sa smrću figure
po gnusnome njihovome vkusu.
Što se više tvorenijem pružam,
sve se njino carstvo umaljuje;
vrijeme će i k toj cjelji doći
da se bezdne mračne osvijetle.
Zažega sam ja plamene bure
u predjele noći i haosa,
te mi bude sunca i mirove
od sna hladna i prevječitoga.
Tamo svjetlost užasne pobjede
nad nijemim carstvom održava,
rasprostranja svijetle granice
i poziva na slatko bitije
iz smrtnoga opširnoga lona
mnogobrojne zatočnike tame."
"Istočniče sreće besmrtnijeh
i nadeždo prava i svijetla
usopšijeh u bezdne mirovah,
kojijema slijepo mrtvilo
ne da poznat velikoga tvorca
otečesko blagoutrobije,
- reče Gavril ocu besmrtnome -
i na njine nebrojne likove
zaždiće se žertva k tvome tronu,
sve će tebi plamat priznanošću!"
"Načelniče gustijeh redovah,
sjajno sunce među besmrtnima!
Kad plamovi zrakah svijetlijeh
noćne mase i njezino lice
sažde ognjem svojim svijetlijem
i rasplaču u svijetle zrake,
mračne točke kad nigđe ne bude
do predjelah niti za predjele,
kad joj oblik pregnusni pogine,
kad svi kraji zaplamte svjetlošću,
dva vojvode, nebesni prvjenci,
tad će opšti tvorac počinuti
i svoj sveti zavjet ispuniti;
tad će miri i prostori strašni
slatkoglasnom grmjet armonijom
vječne sreće i vječne ljubavi;
tad će moja otečeska duša
rado priteć k slatkome pokoju
i besmrtnom gledat dovoljnošću
srećom svoje tvari okrunjene."
"Ah, sveopšti oče blagodušni!
- jednim glasom oba arhangela -
imajući takvog tvoritelja
veličestvom neizmjernim duše
koja svakog dobra sovršenstva
nadvisuje i u sebe hrani,
trebalo bi da sve guste mrake,
svi mirovi u njih zakopati
pohitaju voskresenjem sami
da ti pređe sv'jetlo lice vide."
"Dva vojvode sv'jetlijeh polkovah!
Ja sam - kaže - sam po sebe bio,
bit po sebe već ništa ne može,
jer je protiv zakona prirode,
koja pečat moj na lice nosi.
Sve nek krače svojijem vremenom,
koga vjenčah na besamrtije
trenuć su mu v'jekah milioni.
Koraci su moji božestveni,
no ja mogu to nazvat prostorom.
Dva najsjajni moji tvorenija
među svjema besmrtnim dusima,
kako ime opširnog prostora
razumjeti vama se dopušta?"
Mihail mu tihim glasom reče:
"On je tebi jednome izvjestan;
evo kako ja o njemu mislim:
šar nebesa prestolodržnoga
najsjajni je i najveći, zna se, -
sredina je on prostora svega.
Oko njega kolah nebesnijeh
milioni voobražam da su
(neka čislo i umnožim kolah
u najveći stepen sčislenija
što besmrtno tvoje tvorenije
voobrazit svojim umom može),
nasijata kola sa suncima;
svako sunce predvodi mirove
kolika si kome obredio,
a mir svaki svoju sferu ima.
Među kola mećem rastojanje,
radi slave božeskoga vkusa:
kola dalja bliža obuzimlju,
ka šar veći što obuzme manji;
stoga kolo što je koje dalje
jeste više, su više šarovah.
Iza ovog te sam iskazao,
ja dopirem do granice mrakah,
mrakah mećem koliko svjetlosti;
ja ovako prostor razumijem."
"Arhangele uma visokoga,
ka duh jedan dovoljno se dižeš
i čest tvome činiš stvoritelju,
- mogući mu tvorac odgovara -
al' prostora ne znaš značenije:
prostor mrakah i prostor svjetlosti
koje umom tvojim voobražaš -
da se c'jela ova dva prostora
u šar jedan zrakah svijetlijeh
preobrate i pravilno sliju,
i šar ovaj da se pruži pravo
u najtanju što mož postić žicu
preko ravni užasna prostora, -
ovaj prostor što bi ova žica
sa tančinom sv'jetlom proniknula
u prostoru onom užasnome,
koga kraje ja jedan postižem,
bi ti bio samo jedna točka!
Um je samo jedan bez granice,
svi su drugi kratkovidni umi.
Čudo mi je - svemogući reče
vojvodama neba sveštenoga -
đe mi u dvor s vama nije doša
drug vam činom jednaki, Satana,
jer ste često skupa dolazili
ka nebesni vojenačalnici.
Istina je, svi besmrtni dusi
da svobode prava uživaju,
svašto rade što je njima drago
po lakome i svetom pravilu."
"Svjetilniče, pravdom okrunjeni!
- Gavril reče ocu prevječnome -
pravila su tvoja osveštana,
njihovijem premudrim poretkom
plan se krasi neba i nebesah.
Mi vječitu sreću uživamo;
Satana je, naš drug blistatelni,
na svojemu ostao prestolu,
među svoje velike polkove
njihan horom besmrtne ljubavi."
"Arhangeli prvoprestolnici!
Ja ću vama otkrit nešto sada
što će duše uskolebat vaše:
gorda se je duša Satanina
oblačila u haljinu crnu;
slavoljubni ovaj vojevoda
mir nebesni pokolebat hoće
i u vječnu nizvrć pogibiju
sebe samog i svoje polkove.
Gnjev pravedni oružje je pravde!
Ova gorda i pakosna duša
zla je ime u sebe začela
i razvila zname stradanija.
Zla njegova viđu posljedstvije
i pogipše tvari sožaljujem;
al' je ime neblagodarnosti
sprama oca pogreška najveća:
svete pravde strogi su zakoni,
sve je dužno njima sljedovati,
prestupnike moj bič nakazuje.
Grdnu dušu zlom opojenika
mračne bure uskolebale su;
nesmislenik gordi pomišljava
da ga nije moja moćna ruka
na tron gordi iz ništa popela
jere bi ga mrake zacarile,
božeski mu prestol uzdignule,
pa on tamo po svojojzi ćudi
da sastavlja novi krug nebesah
i da dava v'jence besmrtija!
Rob gluposti, vrag poretka opšteg,
svemogućstva važnost ne poznaje.
Mene li se stidi čestvovati
kojino sam mogućijem slovom
šar veliki neba blaženoga
utvrdio na lakom vozduhu?
kojino sam okean vozdušni
nasijao sjajnim ostrovima
i vjenča ih svetim magnetizmom
te pogledom jedan drugog drži?
Zakoni su opštega poretka
moj amanet a život prirode;
da ih počnu svi mirovi rušit,
moja bi se silna na njih ruka
oružala s užasnijem gnjevom:
ja bih sve njih u grdne komate
razdrobio, u bezdne zajmio,
pa bih druge iznova svjetove
iz mračnoga lona voskresnuo
i na kola okrunio njina.
Duh lukavi i zlom zadojeni,
on je svojoj pogubnoj namjeri
sve polkove svoje obratio,
Adama je na zlo prevlastio
(od vas činom mlađega vojvodu)
i legion njegov mnogobrojni.
Adamova lakovjernost grdna
i njegova nepostojnost lika
baciće ih u plačevno stanje,
što i narav ni u snu ne snila.[2]
Satanine mračne namišljaje
vidi moje svevideće oko:
on je bunu zažeć namislio
na ravnine neba opširnoga.
Slijepa mu smjelost pokazuje
da će vaše sile pob'jediti,
mene silom prestol ugrabiti,
prekinuti mirodržni lanac
pod mojijem privezani tronom,
sve u mrake utopit mirove.
Osl'jepljena duša zločestijem
i vječitom svojom pogibijom,
misli sa mnom vladu dijeliti,
dijeliti svemogućstvo sa mnom,
poslje skupa mirotvorci da smo.
Adamu je počest obećao
poslje nas dva najvišu na nebo;
vojnika je od obadva lika
obećao svakog okruniti
po nad jednim velikijem mirom."
"Ah, presilni i preblagi oče!
- arhangela oba jednoglasno -
čudo da nas u kristalne stupce
te krajnosti dvije ne smrzoše
kod tvojega trona presv'jetloga -
premoguće tvoje božestveno
i sljepota duha Satanina!
Ko da s tobom, oče, silu mjeri?
s tobom kome od jednoga slova
ustrepeću bezdne i mirovi!
Ah, presveti, milostivi tvorče,
slabo naše usliši molenje
za preblagost božestvene duše!
Tvoj pravedni gnjijev zaustavi
od vječnoga onog nesretnjika
i zlijeh mu u zlo pomotnjikah
te su na prag došli pogibije:
atom uđe u sunčanu zraku,
toli neće u nemirnu dušu;
dako dođu k sebi izgubnici."
"Otrovnošću nadojena duša
i zavišću sl'jepom zapaljena
- reče tvorac vojenačalnicma -
put istine nigda viđet neće
ni vkusiti sreće besamrtne.
Ko pravdine popire zakone,
karatelja ima užasnoga;
Satana je, lišen svetilišta,
na gnjev tvorca obratio strašni,
zlu vječnome podiga katedru.
Do kakve je on doša gluposti:
da prekine lanac mirodržni!
Šta će tužna pomislit budala:
da je lanac mirodržni svezan
za almazne nebrojne stubove
te se vise u mojoj palati!
Ne zna da je lanac mirodržni
svemoguće slovo stvoritelja,
koje prostor puni mirovima,
a mirove sretnim angelima!"
IV
Dan k večeru bješe već nagnuo
u cvijetne nebesne ravnine,
dva vjenčana slavom polkovoca
uljegoše u guste polkove
vraga neba, a nesreće oca;
ka dv'je lađe krilah nadutijeh
kada idu uskijem kanalom
kroz pokrite snijegom ravnine, -
tako oni kroz bijele mase.
pogubljene vojske prolazahu.
"Ah, Satano, ravnočini brate,
- Mihail mu poče govoriti -
kakve čerte viđu ja pogubne
na tvoj obraz, i na sve ostale!
Zar se jesi r'ješio doista
ispitati gnjev pravedni tvorca
i u vječnu povrć pogibiju
sebe samog i sve legione
te su tvojoj vlasti potčinjeni
i tvojojzi kruni arhangelskoj?
Zar se smiješ vragom zlijem nazvat
oca svoga i oca mirovah,
koji te je iz jednog atoma
u vječnoga pretvorio duha,
okrunio krunom arhangelskom,
da uživaš vječite sladosti
u predjele neba blaženoga?
Ah, Satano, obrati poglede,
viđi prestol oca prevječnoga:
on je starA načala i konca!
Obrati se, dušo izgubljena!
Prolij tople suze pokajanja
pred opštijem tvorcem milosnijem;
poznaj ime svemoguće što je
i značenje tvoje prama njega;
ižen' tamu iz slijepa uma
i zlu zavist iz pakosne duše!
Blagi tvorac mnogomilostiv je,
oprostiće tvoje zabluždenje,
pričislit te u vječno blaženstvo."
"Ne, ne! - glasom krupnijem progrmje
zli gubitelj dušah besmrtnijeh,
da ga čuje stan buntovni pjeo -
Mihaile, podobni mi činom,
ali duhom mnogo niži mene,
jer ti duša, kako moja, nije
blagorodnom gordošću zaždena,
proštenija ne ište Satana;
blagorodna moja namjerenja
nebo čuje, a znaće mirovi!
Grka su mi sva blaženstva neba
dok postignem moje namjerenje
i pravilo drugo biću dadem;
ne poznajem ime svemoguće,
s kojijem mi toliko grozite.
Rad česa je vaš vladalac gordi
mene od sna budio vječnoga
i družinu moju blagorodnu
kad nam krune samodržavija
stavit nije na glave mislio?
Ja bih voli da sam vječno osta
u sna mirnoj vladi i naručju,
sa svom svojom svijetlom družinom,
nego đe sam na svijet iziša
da umnožim gordost ponositu
nesnosnoga moga protivnika.
Neće nigda Satanina duša
umnožavat slavu protivnika;
neće nigda Satanina usta
pohvale mu slova izglasiti.
Već je hitra Satanina duša
mračnu tajnu divno razgledala,
i u nju sam čisto razabrao
prošlu sudbu gordijeh nebesah,
i kako je gordi vladac neba
svemogućstvo sebi prisvojio
i prostorom strašnim zavladao.
Moga bića čita sam pričinu
i sudbinu moju svukoliku
i družine moje blagorodne.
Što se gordi neprijatelj diči
da je tobož mene satvorio
i svijetle moje legione, -
tajni slučaj naš je otac bio;
navlaštito nas je satvorio
da pravilo biću sačinimo
i gordosti metnemo granicu,
da s gordijem vlacem nebesnijem
dijelimo vladu i mogućstvo,
da imamo svi jednaka prava.
Strašna sudba prvijeh nebesah,
o kojoj je pomislit užasno,
ona dade smjelom grabitelju
slučaj zgodan te prostor zavlada,
i prisvoji ime svemoguće
svojom voljom, svojim soglasijem.
Ovo strašno padenje nebesah
načalo mu u tmine unese,
tme vjekovah vječno neprohodne
oko njega nagomila krugom.
Prostor cjeo u stara vremena
bješe sv'jetlim zasut šarovima,
lica tame nigđe bilo nije.
Šar svakoji jedne veličine,
sa našijem svaki jednak nebom
u svjetlosti i u opširnosti.
Visio se u svaki šar prestol,
kako što je naš prestol vrhovni,
na prestol je u svakoje nebo
vladac bio jedan okrunjeni.
Veličinu prvijeh nebesah
iznenada rok užasni stiže:
nekakva ti pogubna sudbina
uskoleba prostor i mirove,
i bure se strašne razgrmješe
u prošloga okeana[3] njedra;
mirogubni stresi začestiše.
Čas suđeni zazvoni svjetlosti;
na veliku i užasnu žertvu
gladne bezdne otvoriše usta.
U trenuće oka laganoga
sva božestva s prestolah padoše,
svi strmoglav miri polećeše,
svi se hukom stravičnom skrušiše
na žertvenik mračne vladalice.
Pozorišta toga prestrašnoga
svi umovi predstavit ne mogu:
kad itahu k pogrebu šarovi,
jedan drugog u let razdrabljahu,
na komate lećahu k bezdnama.
Svi mirovi s opširna prostora
k pogibiji vječnoj odlećeše;
jedan samo što nevredim osta
po nekakvoj slijepoj sudbini,
na kome se gordi prestol visi
protivnika moga užasnoga.
E kud sreća da je i on tada
u grobnicu panuo mirovah
i premirne da je noći carstvo
svud svjetlosti pogasilo zraku!
Na zlu sudbu palijeh nebesah
noć i pustoš carstvo uzdigoše;
no slijepe ove vladalice
besilne se odmah pokloniše
upornome svome soperniku!
Djejatelni vlastitelj nebesni
iz haosa zdrobljenih nebesah
poče male stvarati mirove,
slabima ih punit žiteljima,
kako će mu sve pokorno biti.
Evo slučaj - sa užasom kriknu -
s kojijem je smjeli vladac neba
svemogućstva ime polučio,
al' Satana otkriva tainu!
Na opširne nebesne ravnine
ištem vladu da podijelimo
i nebesa pala vozdvignemo,
prvi zakon da prirodi damo,
nek se svaki sa vrhovnom vlašću
na svom nebu gordi i veliča!
Znam ja silu moga sopernika
i njegovo postojanstvo strašno,
al' se kunem svijetlim oružjem
i mojijem nepobjednim štitom,
sa hrabrošću mojijeh vojvodah,
svim oružjem moga legiona,
iskrenošću lika Adamova,
da namjeru ispunit hoćemo
al' svi žertva biti blagorodna:
vječan pokoj vječnoje blaženstvo!"
Vožd pogubni kad riječ izreče,
punu k tvorcu otrovne zavisti,
milioni jeknuše glasovah
u razvratne, odmetne polkove:
pozdravlja ga s udivljenjem svaki,
jednoglasno vjernost izražuju.
Koleblju se gusti legioni
ka po ravni sazrela žitija
koja kosu k pogibiji bruse
kad ih ludi uzmute vihori.
"O zavisti preotrovne žertvo,
vinovnici vječne pogibije!"
- Gavril poče arhangel zboriti;
no hulenja hiljade krikovah
na višnjega i na dva vojvode
oko njih se počeše horiti,
Gavrilovu riječ presjekoše.
Digoše se dva vjerni vojvode,
na zefirna polećeše krila
među svoje blažene polkove.
Satanini zloumišljenici
idu k njemu s opšteg dogovora:
Alzzenk, Ilzhud i Alzavalg gordi,
Obenizrem i Jaobaz zlobni,
zlome caru tešku krunu daju,
s kojom krune svoju pogibiju
opštom voljom izgubljene vojske.
Zli vladalac kad se sa zlom vjenča,
pozdravi mu odsvud zagrmješe -
on vjernosti gordo zahvaljuje.
Evo Adam, evo Noelopan,
evo Razec i evo Askela:
od njihova nesretnjega lika
otpadnika neba pozdravljaju,
kunu mu se bit družina vjerna,
samo svoju riječ da održi -
da ih kruni samodržavijem
po nad jednim, ka je reka, mirom.
Ah, nesretni rode slavoljubni,
skupo li te ta pogreška stade!
V
Tihi pokoj neba blaženoga
provrže se strašnim pozorištem:
u nj se raspre razviše znamena,
krikovi ga hore hulenija,
rat krvavi u nj je uzavrio;
legionah stravična kretanja,
slavom ratnom opitijeh ljutom,
koleblju ga opštim dviženijem;
vrag je neba grdni pohitao
da ispita nakaz zasluženi.
Dva višnjega vjerni vojevode
pripravljaju hitro legione,
žedno hite krvavome boju,
raspaljeni gadnim hulenijem
mračne duše neba odmetnika.
Dugački se rede legioni
na poljane neba prostranoga
s obadvije strane naporedu;
drugi stoje ka mase oblačne
na vozduhu, k boju pripravljeni.
Vid podobni oku predstavljaju
pogled gordi sjevernih ljesovah
kad ih zima u kipu obuče,
i nad njima na prevedrom nebu
kad se oblak napoli razdvoji
te u dvije nepregledne mase
s dva protivna uzmućena vjetra, -
vid ti takvi dva strašni voinstva
predstavljahu na polja nebesna
k krvavoj se borbi gotoveći.
Lomnom jekom vojničke muzike,
sprovođenom ratnim vosklicima,
zatutnješe nebesne ravnine.
Boj se uždi među besmrtnima
u najviši stepen svirjeposti;
revnivi se nadskaču vojvode
ko će veću hrabrost pokazati:
vjerni tvorcu kazat usrdije,
a nevjerni k cjelji naprezaju
da svemoćnim tronom zavladaju.
O sljepoćom opojena zlobo,
o zla žertvo duše izgubljene,
rat ste digli na svemogućega!
Bi nesretnji morehoci pređe,
- postignuti korabljekrušenjem
na sredinu bučna okeana,
kad okrenu suncu na rađanje
tražeć u njem sebi spasenija -
pređe sunce rukam dokučili
no vi moćnim tronom zavladali.
Svi ledovi dva protivne pola
te na dvije mase počivaju
i, slomjeni naporom vjetrovah,
te u sante idu i komate
po prostoru nemirnijeh poljah
ne prosiplju toliko strijelah
ka dv'je vojske jedna protiv druge,
ne kazuju toliko poloma
ka u borbi što nebesnoj vidiš
izlomjena štita i oružja.
Dva dni sv'jetla, dvije noći sjajne
u jarosti boj jednaki traja;
s obje strane besmrtne vojnike
na gomile vidiš povaljene,
svi u ljute rane ogreznuli;
ma se napij vode besmrtija,
malo tuguj, pa izdravi odmah.
Na hiljade udvoji se vide
po vozduhu i po ravninama,
bez velike mješanije masah.
Koplja, mači i plamene str'jele
angelskom su krvlju obojeni;
manji, viši besmrtni vojvode
na ognjenim lete kolesnicam,
opojeni vojničkom hrabrošću,
strašnu borbu vojsci pokazuju;
mnogi, ljutim postignut ranama,
svrgnut padne s svoje kolesnice
na ravnine među redovima
dvije vojske krvlju okupate.
Treće jutro pozorišta strašna
kad zaigra u polja nebesna,
Adam s likom svojijem odstupi
iz nesrećna boja pogubnoga
sa dubokim duše pokajanjem.
Na njega se žestokošću srde
Noelopan, Razec i Askela,
i ostali mnogi prvijenci,
što imenom stidnoga izdajstva
čest pomrači svoga legiona.
"O potčini meni vojevode,
kojeno je slavoljubje sl'jepo
i plamena slava brana digla
s soglasijem mojim vojevati
na svojega svemogućeg tvorca,
ne dižite glasa protiv mene!
Pogrešku sam pozdno grdnu pozna,
bezrasudno naše zabluđenje
i što važi ime svemogući; -
grob je otprt naše pogibije!
Na ognjenoj leteć kolesnici,
pred svanuće san me laki stiže;
u njem viđeh strašno vidjenije
na nakazu tvorca razgnjevljena.
Ta je sila i gnjijev pravedni
moju tužnu zabluđenu dušu
uplašila i oledenila.
Strašno bješe ludu prestupniku
svevišnjega oca mogućega
obučena gnjevom pogledati!
Poslje strašna njegova karanja,
koga nebo jošt viđelo nije,
legioni dva vjerne vojvode
zabunjena pognaše Satanu
i njegovu izgubljenu vojsku,
na granice neba doćeraše,
ugnaše ih u bezdnu nesitu
rasplamanu smradljivom stihijom;
bogomrski car sa svojom vojskom
u goreću potonuše bezdnu.
Bič pravedni svemoguće ruke
kada ugna odmetnika neba
u kipeću plamenom pučinu,
onda vojnstvo pobijedonosno,
predvođeno s dva svoje vojvode,
na nas silom nepobjednom udri,
zajmi i nas strašnijem kricima
iz nebesnog blaženog žilišta
tragom našeg zloga prevlasnika,
zlu pobjedu da s njim dijelimo.
Sveto slovo premilosna oca
nas s granice vječne pogibije
svemogućom voljom zaustavi.
Vjerni nebu tada legioni
u okove teške i plačevne
sve nas listom okovaše jako,
na šar mračni neobdjelan neki
nas baciše, da lance nosimo,
đe blaženstva spomen iščezava,
đe mračnošću sfera uzbunjena!"
Zla pričina i zla predvještatelj
kad zlu sudbu legionu kaza,
na njihova božestvena mrtvo,
vocari se uhilenje mrtvo,
pogibe im živost božestvena
na dviženja i na njina lica.
Vid familje čisla velikoga,
kad se liši svijetle nadežde
i s groba se uhiljena vraća,
predstavljahu polci Adamovi.
Vrag nebesni sa sl'jepom jarošću
sve jednako bitku produžuje
i sve žešću i očajaniju.
On užasne primjere hrabrosti
kazivaše na poprištu bojnom;
oko njega strašne mješanije
predstavljahu tušte besmrtnikah.
Trudno bješe neba otpadnika
i vojene njegove polkove
nadvladati u krvavoj bitki.
Treći danak sa stravičnom hukom
već prebježa ravnine nebesne;
večerom se dva vojvode vjerni
predstaviše tvorcu pred prestolom,
premilosna oca umoljaju
da oružja od obije vojske
smrtonosnim naostri udarom:
"Već hulenja - kažu - Satanina
i njegove nerasudne vojske
nas su vrgla u očajanije."
"Neću - kaže - dva vjerni vojvode,
zavjet sveti vječno narušiti;
što sam jednom vjenča besmrtijem
smrtnu kosu ispitati neće!
Zlobom k nebu vrage opojene
ja sam čeka na pokajanije;
mislio sam da će se sjetiti
dara moga, vječnoga blaženstva,
i dužnosti tvari k tvoritelju,
neba slatkog uveselenija.
Jer angela jednog nebesnoga
da uliješ sveto naslaždenje
u gordi stas kedra nebesnoga,
bi bezdušni velikaš sadovah
poletio po nebesnoj sferi
al' se s vrha do dna rastopio
od preslatke duhovne naslade;
al' zavišću duše sledenjene
blagost tvorca jesu prenebregle,
lišile se vječno naslađenja.
Već su vjesi, sveti oblik pravde,
zlom svojijem grdno prepunili,
nagnuli ih k svojoj pogibiji.
Dan četvrti sjutra će granuti
na njih strašnim gnjevom nakazanja
i vječite njine pogibije;
čuće sjutra udar svemogući,
tresk će njegov ispitat užasni,
sjutra će se odzvat slava tvorca,
vi joj sjajnu likovat pobjedu.
Sva nebesna kola mirodržna,
i dvižima i nepodvižima,
praznovaće sjutra u horima
udar strašni moguće desnice.
Grdne bezdne, mračne i nijeme,
snom vječnijem mrtvo uspavane,
sjutra će se zatrest jekom slave
presilnoga protivnika njina;
hoću sjutra udar dati strašni,
da ga i ja mogu nazvat silnim!
Nepravda je Satanine duše
zla šar crni u vozduh izvela:
ad se zove, zlosti mučilište,
zloga cara mračno vladjenije.
Vrag se neki crni u njem neba
gordi adskim samodržavijem,
zaslužena to mu je nagrada
i njegovu zlobnu legionu
što su s' digli nebom zavladati,
višnjeg tvorca prestola lišiti.
Šar je ovaj dosta pogolemi
jedna masa crna i plačevna,
sostav noći i vječnog ridanja;
dv'je stihije u njem su užasne,
razljućene najvišom krajnošću -
stud i oganj, razduti burama,
sprovođeni strašnim olujama,
na sve kraje carstva Satanina
strašnom hukom hore neprestano
u protivne svoje vihorove.
Stiks je carstvo zločestiva cara
sa svojijem kipećim volnama
i smolnijem smradnijem plamenom,
s ledovima, s užasnim mrazima
devetstručnim okružio vjencem:
polu carstva smolnim i plamenim,
polu carstva mraznim i ledenim.
Ovaj grdni mnogostručni v'jenac
vri stravično u svoje krugove
sa ljutošću svojom mučitelnom.
Kocita će plačevni valovi
tamo poteć sa vodom nečistom
mučenija neba otpadnikah,
a za njime Flegeton i Mente
sa ljutošću ada nesitoga;
među dvije protivne stihije
tamo teče tajni potok Lete,
na njem straže kćeri Gorgonove
da pregnusni neba odmetnici
od struje mu prijatne ne vkuse.
Mučitelno vraga neba carstvo
niskijem je svodom nadneseno
kruta tuča neobdjelanoga;
po njega je okean veliki
smolne smradne vode zauzeo,
koja kipi s užasnom ljutošću,
pružajući blijede plamove,
smrtne strave i vida punane,
s plamovima kola dima smradna,
te miješa mrake sa bljednošću.
U njedrima gadna okeana
hiljadu se nadimlju volkanah,
izrigaju s muklijem ječanjem
nad povrhnost duboke pučine
strašne vitle dima i plamena,
o tučnom ih svodu razbijaju.
Kad volkani smradljivo dihanje
u utrobu raspaljenu vrate,
za njima se užasne propasti,
pune dima i plama, otvore.
Svi bregovi kipeće pučine
brdima su čestim zasijati,
no golijem, vida plačevnoga;
iz njih biju stravični volkani
koji žednu i mračnu utrobu
pune gadnom smjesom okeana,
i opet je na mračnu pučinu
okeana istoga mrskoga
bljuju s jekom krupnom i užasnom
u oblake dima i plamena.
U tartaru, carstvu huliteljah,
priroda je sve užase svoje
sa jarošću najvećom ulila;
priroda je tamo poselila
sva strašila u bezobraziju,
te bjesuju i za žertvom riču
u mrakama po gadnim volnama;
tamo hidre strahovite fište,
mnogoglave, na velika jata,
dignutijeh nad pučinom glavah;
tamo mrske bez broja ehidne
iz prostrane i žedne utrobe
dižu mukle i plačevne glase;
himere su tamo i drakoni
na velika stada razasuti,
sa užasom lete po pučini
dug prirode strašni da ispune;
tamo zmije veličine grdne,
krokodili, gadna čudovišta,
u mrakama čekaju Satanu;
tamo lete užasne furije
s krikovima adu priličnima,
smirit sebe u mrake ne mogu,
iako je njihova stihija,
jer ih muči zla ćud i opaka
da mučenje svoje uspu crno
na slijepe neba mutitelje.
Zlost njihova prevoshodi mnogo
svaku ostrost zuba u tartaru,
svako žalo repa otrovnoga.
Mračnoga je polovinu carstva
grozna zima vječno sledenila;
tamo mrazi u stepen najveću
žitkosti su vodne skamenili,
mećave se hore kolačima,
svakog časa gorda brda penju,
svakog časa raznose ih hitro,
razvijaju u ljute vihore;
tamo magle punane snijega
i krupnoga spuštaju se grada.
Dva vojvode, vjerne moje sluge!
huče strašno adski uragani,
a vulkanska mračna grla ječe,
riču grdna tartarska strašila,
zveče lanci s jarošću uždeni,
buče volne s mučiteljskom bukom:
sve glas sliva pod svodom mračnijem;
tutnji tartar iz mračne utrobe
strašnim grlom, zlom opštega glasa:
sve za žertvom huliteljah čezne!"
Pošto riječ svemogući svrši
i objavi vjernim vojvodama
strašnu kaznu i pogibelj vječnu
vraga neba i soputnikah mu,
arhangeli s blagogovjenijem
od višnjega odoše prestola
među vjerne nebesne polkove,
koji strašnu i krvavu borbu
s carem ada jednako vođahu;
u boj hučni i oni uđoše.
Na nebu se dan četvrti javi
sa najvišom bojnom žestokošću;
šum prolama nebesne ravnine
zlobne vojske bogohulenijem.
Gorda glava mračna vladaoca
nepobjednom već mišljaše da je;
ne zna da je svoje sudbe čašu
prepunio crnoga otrova,
čas ne vidi đe se primaknuo
da mu zvekne vječnom pogibijom.
U jedan mah, ka da munja sinu,
tušta velja teškoga oblaka,
bijeloga, u jednojzi masi,
tronodržnu svu obuze goru;
u vidu se uredi vijenca
pravilnoga, no debljinom strašna,
pa se poče vrćet sa hitrinom
na zefirna razljućena krila
oko trona i gore sveštene
sa potresnom preužasnom jekom.
Svekolike borbe okeanah
koje čine sa krutim skalama
u najveću njihovu bjesnoću,
svekolike napore vjetrovah
što se čuju na zemnome šaru
protiv svijeh gustijeh ljesovah
da u jedan glas mogući sliješ,
jek bi njihov slab veoma bio
da pokaže krupnu silu glasa
kojim oblak vitleći ječaše.
Ovo čudno nenadno javlenje
boj krvavi na nebu prekide;
svi vojnici, vjerni i nevjerni,
k tronu tvorca pogled obratiše,
ma nevjerni sve jednako hule
ime neba i slave Gospoda;
dok svakoje nebesno svjetilo
tečenije svoje zaustavi
i svjetlosti svoje polovinu
svako vrati pod plamenu krunu.
Odjednom se oblak razječani
u dva pola stravično sastavi;
na njima se odjednom pojavi
kolesnica kako sunce sv'jetla,
hiljadama munjah upregnuta
te je voze na ognjena krila.
Svemogući na njoj sjedijaše
sa gnjijevom vooružan strašnim.
O, kako mu plameni pogledi
sijevahu s užasnom ljutošću!
Pušti str'jelu sjajnu i krilatu
iz svojega almaznoga luka
na Satanu, grdna otpadnika,
na njegove mrske legione;
i krilata poleće strijela
u ognjenoj velikoj koloni.
Zvek njegova almaznoga luka,
silnu huku njezina poleta
nemam čemu nigđe upodobit
do njegovoj premogućoj sili.
I krilata pogodi strijela
na sredinu vojske bogohulne,
tu se s gnjevom ognjenijem razbi:
hiljade se kroz otpadnu vojsku
od nje strašnih razječa gromovah.
Car tartara i njegova vojska
popadaše na polje sraženja,
poraženi strijelom višnjega
i njenijem plamom opaljeni,
oblačeni u vječno crnilo.
Od udara ovog svevišnjega
bezdne hladne zasute atomom,
koje dosad ime ne poznaše
do sna hladna i tišine mrtve,
ne zefira, ne luče, ne glasa -
sad ih moćna potrese desnica,
te joj n'jeme iz mračne utrobe
podjeknuše svemogućom slavom;
smrt iz svoje prevječne grobnice
ovaj udar u njima probudi.
Od Gospodnje strijele udara
potrese se osv'jetljeno biće:
nepregledna sva nebesna kola;
mirijade sv'jetlijeh mirovah
tajnom sudbom i strašnijem stresom
iz svojijeh kolah iskočiše,
srojiše se tvorcu oko trona,
svaki punan besmrtnog voinstva,
i otada voljom svevišnjega
postadoše nebesni kuriri.[4]
Svemogući pobjeditelj sjajni
tek strijelu gromonosnu baci
iz silnoga i zvečnoga luka
na Satanu, neba otpadnika,
i porazi nevjerne polkove -
u trenuć se munje upregnute
u sveštenu tvorca kolesnicu
dugom k jednoj sve naviše strani,
povratiše polet kolesnici.
Gospod slave na tron se povrati!
Zaigra mu kruna nad prestolom
u cijeloj lučesipnoj slavi,
i ostala nebesna svjetila
sa živošću novom uzigraše.
Dva vojvode i vjerno voinstvo,
i sva vojnstva stekšijeh mirovah,
u oblačne nepregledne hore
uzlećeše po blaženoj sferi,
pojuć slavu pobjednika tvorca
i ljubavi vječite blaženstvo.
Dan četvrti strašnoga javlenja
mogućnosti Gospodnje desnice
bješe blizu sveštenog odiha:
himni svete slave počinuše
i grmljave slatkijeh muzikah;
legioni u duge redove
sa poretkom volje svemoguće -
svaki k svome letijaše miru
te mu ga je Gospod slave silne
naznačio za vječno blaženstvo.
Dva vrhovna vojenačalnika
obratiše velike polkove
da ćeraju neba otpadnika
iz predjelah blaženog žilišta
u tartarsko mračno vladjenije
na vječita njina mučenija.
Divna kretnja bješe i stravična
vjerne vojske i pobjedonosne
k pob'jeđenoj Sataninoj vojsci
i užasom smrtnim obuzetoj!
Otpadnici neba, ustrašeni,
pred blaženom pobjegoše vojskom
s krikovima strave i hulenja.
Prenesretnja vojska mrake cara
mrzak li je oblik polučila
po pravednoj nad njome razrazi:
crna lica, roge i repove,
mnogima se rasklopila usta,
a mnogima za vrat obrnula,
jošt izroda svakoga gadnosti.
Nemilosno vjerne sluge neba
hulitelje svoga tvorca gone,
zlo ćeraju s svijetloga dana
u kipeće bezdne tartarove,
na nebesnu dognaše granicu.
Stup veliki mračni sačiniše
Satanini soputnici grdni
od vječnoga svoga padenija
s sjajnog neba do propasti ada,
te u strašnom vidu dubijaše.
Tri dana su adski legioni
neprestano za njinijem carem
sipali se crnijem potokom
s kraja neba u utrobu ada.
Prestrašno je ovo pozorište
sve užase mnogo nadvisilo:
kad padahu kriveći se polci
u dimljiva žvala tartarova,
žedno tartar drhteći ječaše,
grdnu žertvu radosno žderaše.
Kad se sabra sila nečestiva
pod tučnijem svodom raskaljenim,
uzavreše dreke i krivanje
od vragovah i od čudovištah;
činjaše se da ih svod tartara
neće moći uzdržat nikako,
nego da će tresnut u komate.
Dok zaurla Cerber iz dubine
da je stado u svoju torinu
i da straži vrata od tartara.

Image and video hosting by TinyPic

IV

Po pobjedi strašnoj nad Satanom
veliko se sobranije steče
u palatu cara prevječnoga:
arhangeli prvoprestolnici
i premnoge hiljade sjajnijeh
heruvimah i pak serafimah
blagodare tvorcu mogućemu
rad povratka blažene tišine,
za svijetlu njegovu pobjedu
nad vladalcem zlosti i nesreće.
Svemogući u opštemu skupu
nakazanje Adamovo javlja:
"Šar ću jedan - kaže - postaviti
nedaleko od mračnoga ada
rad vremenog teškog zatočenja
Adamova i njegova lika;
šar će ovaj bit sastavljen mali
od haosa i mračne prašine,
stihije ću na njem poumjerit,
a vremenu nepostojnost dati.
Mir ću grubi ovaj Zemlja nazvat.
Biće ona vodom izobilna,
cijela će biti zasjejana
raznog roda proizrastjenijem;
na nju će se životne porode,
u vozduhu, vodi i na suho,
razne rasut u izobiliju:
tu će biti tihijeh porodah,
a biti će isto grabljivijeh
i otrovna gada puzećega.
Kako što sam gordu caru ada
i njegovu zlome legionu
spomen živi neba blaženoga
rad nakaze veće ostavio,
tako danas lišavam Adama
s buntovnijem svojim legionom
blaženoga žilišta spomena,
da ni jedna najmanja častica
u duše im od njeg' ne ostane,
ka da nebo nijesu gledali.
Za nakazu njihova nemira
nemirni se njihovi duhovi
u okove blatne tjelesine
jedan vijek osuđuju kratki;
neka oni črez judol plačevnu
lance teške s burama nemira
u stenjanju prenesu gorkome;
neka svoju nepostojnost grdnu
sa prokletstvom tamo oplakuju
u suzama i u ridaniju;
nek tijela svoja prepitaju
sa bilijem i njinim sjemenom,
vodom hladnom i sa životnima.
Njihovo će kratko zatočenje
bit im tužno nepostojnoj duši:
sa plačem će na zemlju padati,
sa plačem će na zemlji živiti,
sa plačem se u vječnost vraćati,
mučitelj će jedan drugom biti,
svaki sebe poosob najveći.
Smrt ću izvest iz mračne tavnice,
na zemlju je puštit među njima,
preodjetu u raznim vidima:
neka stravom između njih trči,
čineć strašna opustošenija.
Ova će ih tirjanstva carica
nemilosno, s užasnijem vidom,
nasilstveno, po svojemu pravu,
svoboditi od teškoga jarma,
te ih vraćat u život duhovni.
Nepostojne njihove nadežde!
Kad pomisle da su ih pristigli,
onda će im dalje izmaknuti.
Ova njina pišta prijevarna
biće sumnjom otrovana ljuto;
lakovjerni zemaljski sužnjevi
bič će strašni sumnje ispitati:
ona će ih svuda sprovodati,
ona će ih svuda pretjecati
i poglede njine k budućnosti.
Lice smrtno na zemlji čovjeka
prilično će biti angelskome,
samo teke jednu iskru malu
vdohnut ću mu nebesne ljubavi
u njegovu zemnome plođenju,
da mu tužnu i kukavnu sudbu
kolikogod ona ublažaje;
jer on opet, ako i zabunjen,
sveđer umno ostaje tvorenje
i car zemlje, iako u ropstvu.
Čovjek volje ostaje svobodne
ka svi drugi besmrtni duhovi;
njegova će duševna tablica
s obje strane biti načertana
s dva sasvijem protivna zakona:
na jednu će zakon pravde blage
bit u svete načertan linije,
na drugu će prevlasnika njina
zla svakoga crnjat se zakoni -
adski spomen sveze sa Satanom.
Moć će čovjek ova dva zakona,
kad posveti misli mojoj pravdi,
bez nikakve muke različiti;
ali adsko prokletije duha
čovjeka će češće pljenivati.
Ova borba pravde i nepravde,
što je nebo tri dni kolebala,
biće ona sa svijem užasom
pečatana na dušu čovjeku,
da mu ropstvo gorči i koleblje.
Sa prvijem Adam pokoljenjem
na zemlji će ljuto postradati
od Satane dušegubitelja
(jer će Adam prvi plot čovječku
oblačiti i počet nositi):
zli vlastitelj ada nesitoga
dovesti će ljudsko pokoljenje
do gluposti ove preslijepe
da pohuli na nebesnu svjetlost,
a da mračno ime obožava.
Jednoga će sunca zrake sjajne
šar dvižimi zemni osvjetljati:
moć će ljudi sa svojega šara
na uzano svoje podnebije
viđet dosta mojijeh mirovah;
no pogubne mrake Satanine
njihove će zaslijepit oči,
mirovi im silom svemogućom
neće sjati njinim pogledima,
mirodavca pohuliće ime.
Na zemlji će hiljade božestvah
osl'jepljeni satvarati ljudi;
biće njina ništožna božestva
sve izrodi u bezobraziju.
Bezumnoga ovog jazičestva
nečisti će prestol predstavljati
na glibljivom jednome brežuljku,
kojega će gadi i životna
neprestano po vrhu puzati,
da se biljem pitaju raznijem.
Ovo nisko ljudsko osljepljenje
biće zloba duše Satanine
na pohulu neba i višnjega.
Božestvenu moju dušu nježnu
zaboljeće sudba čovječeska:
ja ću slovo moje vozljubljeno
u plot ljudsku poslje oblačiti,
poslati ga da izbavi ljude
i zakonom svete moje pravde
pomračene osv'jetli umove.
Ja sam otac i svjetilo pravde!
Kada Adam s legionom svojim
osuđeno izvrše sužanstvo
i prenesu črez judol plačevnu
smrtni okov tegotnoga ropstva,
mog zakona posljedovatelji
vraćaju se u prvo blaženstvo;
a zakona cara zločestoga
u ad idu sl'jepi priverženci
u mrakama vječnog ridanija.
Poslje zemlju, užasa katedru,
pozorište bogomrsko zalah,
gnjezdilište čovječke nesreće,
sa nevinom krvlju oskvernjenu,
otrovanu gorkijem suzama,
kojuno će voplji nevinosti
kod mojega ukleti prestola -
nju će oganj božestvene pravde
u dan sudnji u jedno trenuće
sažeć svojim sveštenijem plamom."
Legionah sretnji načalnici
polećeše od trona višnjega
na ognjene svoje kolesnice
u vesele nebesne ravnine
da svetkuju u slatkoj ljubavi
padenije neba protivnika
i rođenje novog legiona,
kojega je na vječno blaženstvo
svemogući iz bezdne izveo
da namiri pogubljenu vojsku.
Svemogućom voljom mirotvorca
četiri se vjetra razjariše
u dubine hladnijeh bezdanah,
te oblake strašne i debele
od prašine i crna haosa
iz mračnijeh digoše njedarah,
i sa silom svojom strahovitom
sa svake ih strane stijesniše
i u trenuć oka laganoga
šar naš zemni tamni napraviše.
Iz hladnoga zemaljskoga njedra
istočnici vodah potekoše,
sačiniše okean opširni;
luče sunca životvornim vidom
rastjenija roda svakojega
na povrhnost zemnu izmamiše;
uzmilješe stada životnijeh
po vozduhu, zemlji i vodama.
U čas slovom mogućijem tvorca
zemlja dobi hitro tečenije.
Adam pređe nebesnu granicu
sa svojijem žalosnijem likom;
staviše ih pred vrata vječnosti.
Evo Adam u plot obučeni
sa podrugom u polja edemska.
Taruć oči od sna zaborave,
pogleduje sjajne luče sunca,
pogleduje divnu soputnicu,
pogleduje edemsku krasotu,
blagodari nebu za milosti.
Oplakujuć moju zabunjenu
i snom teškim obuzetu sudbu,
vidio sam mrake vladaoca,
u prevarnu zmiju pretvorena,
đe on puza na zlo čovječestva.
Pramatero ljudskoga plemena,
otrovnoga dara te prihvati,
kupaćeš ga gorkijem suzama,
osipat ga plačnim pokajanjem,
al' badava - zavjet je narušen!
Poslijed sam s užasom vidio
prvu braću te su pomiljela,
plod ljubavi prvi božestvene,
roditeljsku premilu utjehu,
care mira jednog cijeloga,
đe sa krvlju bratoubistvenom
mlado lice zemlje otrovaše.
Zlobo kleta, da te bog ubije!
Zla porazo roditeljske duše!
Zla predskazo otrovne sudbine!
Prva se je krvlju oskvernila
bezakona ruka Kainova,
prvoga je sunce vidijelo
ubojicu Kaina na zemlji,
roditeljah prvijeh prokletstvo
na prvoga izlilo se sina.
Kainovi bezbrojni potomci
zlom svakijem zemlju ispuniše,
gr'jeh im diza more nad gorama,
al' im zloće iskru ne pogasi!
Ah, kako je zemlja napunjena
s idolima svakoga izroda!
O, kako je lice svemoguće
mračna glupost obezobrazila!
Tame car se zli obradovao
videć ime neba podrugano,
videć ljude đe svakoj mrskosti
sa tamjanom oltar okađuju,
videć gadne zmije, krokodile
da bezumna sljepost obožava.
O nevini sinovi prirode,
o mudrosti prosta najsjajnija!
Do rođenja sv'jeta istinoga,
vi presretni poklonici sunca!
Vi ste vjerni nebesni sinovi,
vas svjetila luče životvorne
nose k tvorcu, lučah istočniku;
luč je sjajna bogoslovija vam,
luč vam žertvu u nebo uvodi,
luč vam tvorca osvjetljava dušu!
Gle divnoga sada vidjenija!
Sunce pravde i zemlju ogrija,
hram se mračni zasja zatočnikah,
robovima olakšaše lanci:
sin dostojni oca prevječnoga
obuka se u čelovječestvo,
naoružan oružijem pravde
i str'jelama svetog prosvještenja,
popirući zlobu i tirjanstvo,
dobrodjetelj u hram osveštava.
O preblagi, tihi učitelju,
slatka li je sveta bistra voda
s istočnika tvoga besmrtnoga!
Od tvoga su sv'jetloga pogleda
uplašene mrake iščeznule,
od tvoga su hoda sveštenoga
bogohulni srušeni oltari;
voskresenjem smrt si porazio,
nebo tvojom hvalom odjekuje,
zemlja slavi svoga spasitelja!

_____________

[1]Najveća planina na zemlji.

[2]U ovoj strofi desetoga stiha nema, i ovaj sam ja dodao, koji, ako ne valja i ne
priličuje, to da se meni pripiše, a ja molim za oproštenje, tko zna bolje,
široko mu polje. - Svud i vazda, pa i ovdi sada S. M. S.

[3]vozdušni

[4]komete

- 13:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 22.07.2008.

Who is who

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Om Shantich!

Dragi moji sanyasini, braćo i sestre, dragi mladi.
Ovo da vam kažem:
Nema od vas ni go kurac. Ništa nema. Odmrmorili ste vi svoje.

Yogineri prihajajo!

Kao što čitatelji Vaseljene znaju, putešestvije tantrika, Devi Milice i Domaćina Vuksana odavno su opisate u Cherachemosemiyosh-upanishad.

I, šta sad ja da vam kažem?
Da sam prorok? Blagomirisan?
Da sam Maharishi Megasattva?
Dasananda Bhađadharma?
Da pevam kao Milton, kao što dudov svilac proizvodi svilu, kao aktiviranje vlastite prirode? (Marx, Karl)

Sinovci...
Jesam li vam na vreme rekao da je reč o yoginima!?

I jesam li već u drugom, trećem postu nagovestio da će da bude govora o molitvenom tihovanju: dr.Dragan David Dabić održao je predavanje na temu 'Istost tihovanja i meditacije'!
Jeste.

Ne znam.
Prosto ne znam šta da kažem.

Black you, nema ništa od vas.
Odmrmorili ste vi!
Yogini su svuda oko nas.

Medituju, ćutu, sedu
u asanu, povazdanu,
samo vežbu pranayamu
kundalini obuzdaju:
ko je tantrik, videćese
ko taslači privid-Mayu,
ko je tantrik, stidećese
ko ne konta Dharmakayu!


Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Haški optuženik Radovan Karadžić, uhapšen je u ponedeljak oko 23 sata u okolini Beograda, a tokom 13 godina skrivanja bavio se alternativnom medicinom, lečio ljude bioenergijom u privatnoj lekarskoj ordinaciji i krio se sa lažnim dokumentima na ime Dragan David Dabić.
Nezvanično se spekuliše da je Karadžić uhapšen u Batajnici u autobusu kada je krenuo na more. Stan koji je iznajmljivao, tvrdi izvor Danasa, nalazio se u Ulici Jurija Gagarina 267 u Novom Beogradu. Karadžić je stalno boravio u kafani u blizini stana, u kojoj su okačene fotografije Ratka Mladića i Radovana Karadžića, a povremeno je svirao sa društvom gusle i pevao pesme o sebi.

Pesma o meni

Kadovan Raradžić

Ja se zovem Kadovan, i ja nijesam Radovan
ne mako se smesta ako lažem.
Opće si ne ličim, gore-dole
pičim Srbijom, kao mesec
Kosmosom.
Ja ću sada da pevam jednu pesmu o sebi
vrlo lepu
a ona iđe ovako:
Sve me noćas podseća na sebe
U svim svojim mislima sam si
meditujem tihujući, molim,
(opalim te golim!)
u nirvani da utrnem si.
Ja.
Om.

Image and video hosting by TinyPic

Alternativni liječnik Dragan Dabić, proteklih je godina bio rado viđen na raznim medicinskim skupovima, pa je u travnju ove godine sudjelovao na predavanju 'Zdrav život je sretan život' u Novom Sadu, dok je u Beogradu predavao na Festivalu zdravog života.
Informaciju o akciji Zdrav život je sretan život, održanoj 12. travnja ove godine objavilo je somborsko Općinsko društvo za borbu protiv raka, a dr. Dragan David Dabić, prijavljen kao neuropsihijatar iz Beograda, izlagao je na temu 'Istost tihovanja i meditacije', a isto predavanje održao je i u prosincu prošle godine u Centru za kulturu Smederevo.
U časopisu Zdrav život agenciji Beta je potvrđeno da je Dragan David Dabić surađivao s tim listom.
'Ne znamo je li to Radovan Karadžić, ali to je čovjek s fotografije koju smo vidjeli na TV-u', rečeno je Beti.
Internetski portal B92 je, pak, u svibnju najavio Festival zdravog života na beogradskoj Adi Ciganliji, gdje je 'dr.Dragan Dabić' predavao o tome kako njegovati vlastite energije.

Image and video hosting by TinyPic

Radovan Karadžić, odnosno dr. Dragan Dabić imao je i svoju web stranicu na kojoj je slobodno reklamirao i nudio usluge. Dabić je sebe nazivao wellbeing – harmonizerom bioenergije. U ordinaciji se bavio pomlađivanjem, proljepšavanjem putem kvantne energo-kozmetike, što je, kako piše na Internet stranici Ashram najzdravija i najsigurnija njega lica. Karadžić se, kako na webu navodi, bavio tretmanom bolnih stanja i sindroma, pomaganju sportašima u ostvarivanju boljih rezultata i produženju karijere, antistres programom za poslovne ljude i biznismene, a prodavao je i bioenergetski aktivni nakit. Po potrebi se bavio i mjerenjem i uklanjanjem štetnih zračenja, kao i obukom budućih bioenergetičara. Također, zainteresiranima je nudio Asthma program, rješavao probleme odrastanja, adolescencije, ovisnosti te nudio energetski recept za otklanjanje seksualnih smetnji i smetnji plodnosti. Dr. Dabić tvrdio je i da ima učinkovit lijek i za psihičke smetnje, napetost, nemir, depresija, smetnje koncentracije i pamćenja…
- UVEK IMA POMOĆI! – Više nikad nećete biti sami i bespomoćni. S vama smo mi, svi naši stručnjaci, članovi i posetioci. Nema bezizlaznih situacija! – reklamirao se na internetu Karadžić i nudio zainteresiranim da mu pišu na e-mail adresu dddavid@psy-help-energy.com

Image and video hosting by TinyPic

Ratko Čičananda 'Mladić', Inđija

Image and video hosting by TinyPic

Ćeraćemo se mi još

retrogardna parabola

...što se mirca tiče, vidim da u Srbiji imate po kuhinjama sutre, a ne narodne poslovice: Kuharice manje zbori da ti čakra ne zagori! Ahahahah...Sve sami balansirani yogini! Poznat je klasičan razgovor Domaćina Vuksana i njegove blagočastive Devi Milice, tijekom proučavanja Mahamudre yantre:
- Je li bre Vuksane, da ja tebi jaja prepečem?
- A da ja tebi sise zgnječim, a!?
- De bre sise, Vuksane, otić će mi anahata u pizdu lepu materinu, pa de smo onda Vuksane!?
- Opet si vidim yogirala, mater ti jebem, jesam ti reko da ne želim više da te vidim da mi po selu medituješ! Jebo sam ti mater ako te uvatim...
Ulaze dva yogina s Ravne Gore:
- Hare Rama, domaćine!
- Hare Rama, junaci! Kojim dobrom?
- Pa eto, šalje nas Shree Čičananda i pita ima li kakvih tantrika ovde po selima?
- Iju, black you, kakvih bre tantrika!? Ovde živi miran svet, svi sede u asanama i po ceo dan vežbaju pranayamu. Samo gdegde netko dane dušom i ode na chat...
- Ma nemoj? Baš u asanama kažeš!? Om shanti, Milice, nego, da ipak nema tih tantrika, znaš kako je, nemoj dvaput da dolazimo...
- Ma jok, de bre, nema, nije tantrika ovde nikad ni bilo, kažu ljudi da su zadnji otišli još za prošlog Činodejstvovanja. Nego, kako Bhagwan Čičananda, šta priča, šta, šta, levitira li se štogod, pričajte junaci!?
- Eh, da levitira! Čiča svakoga jutra postroji dva voda yogina, sva jedan prosvetljeniji od drugog, pa udri u meditaciju! Znaš kako je... Nije lako, al' šta se mora, nije teško, je l' tako bre batice, šta si ti zamro, jebote Šiva šepavi, alaj si se usuk'o, vidi ga, da nisi ti neki tantrik, a, Vuksane, pičkin dušmanine?
Na to Vuksan pogleda ispod oka pa vako reče:
- Pih, popišam ti se na sidhi, budalo! Ja tantrik? Oca ti jebem u guzicu da ga jebem, dok sam ja uvežbavo indriya sadhanu po Čairu ti si gologuz muda mrsio! Ajde begaj, nema od tebe ni go kurac, kakav yogin, nema, ništa nema od tebe...
- Nemoj tako Vuksane, umeša se daikini, vidiš da su ljudi pošteni, realizovani, mlogo si strog, pusti ljude da ćeraju te tantrike...znaš kako se kaže: Yogas citta vrtti, gde burigija nemoš!
- Ćeraćemo se mi još, prozbori po prvi put i drugi yogi, Svami Momčilo, pristali usredsređeni sanyasin iz okolice Ražana, koji je osobno spasio nekoliko američkih pilota nakon što su yogini, iz nehata, levitirajući udarili u stealth-avione.
Svi se začuđeno pogledaše.
Yogini odlaze. Milica briše tanjir čudesnom krpom. Vuksan dugo gleda kroz prozor, i jedino se čuje duboki timbar njegova basa: Ommmmmmmmm........

Image and video hosting by TinyPic

Je li ovo Njegova Svetost Mahamandaleshwar Paramhamans Swami Maheshwarananda s Predsjednikom RH Stjepanom Mesićem ili...?
Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Učinio sam skoro sve
Da stvari budu kako treba
Ranim jutrom san
zamišljam mljekare u bijelom
Iz drugog nedavnog vremena, podne je kamion
Okreće se na uskoj ulici, između pješaka
Dragi pas otresa buha na toplom dahu auspuha
Imam dovoljno novca da ovo mogu činiti
Riječi me raduju kad ih sutra pročitam

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

MAGIJSKI RAT ZA SRBIJU

U vremenu kada duhovna agonija srpskog naroda dostiže svoj vrhunac, kada mu zloduh političkog i ekonomskog sloma kao stalna pretnja dahće za vrat, previše ambiciozno može da zazvuči tvrdnja kako koreni tog stanja ne leže u ratnim porocima i ekonomskoj impontenciji, nego u konstantnom i silovitom magijskom delovanju koje je za posledicu imalo ratne poraze, ekonomsku destrukciju i političku anarhiju. Negiranje postojanja okultnih sila i nepoznavanje magijskog delovanja čoveka, pa i čitav narod čini potpuno nemoćnim i razoružanim pred magijskom agresijom. A takva vrsta agresije, ako i ne izazove rat ili krupne istorijske promene, svakako ih koristi za ostvarivanje ciljeva određenih političkih, ekonomskih i okultnih krugova koji su, kako nas istorija uči, oduvek bili u sprezi. U istoriji je upravo okultizam bio jedan od osnovnih mehanizama koji je pospešivao ili onemogućivao određena psihološka i duhovna kretanja kako pojedinaca tako i čitavih naroda.

ČUVARI NACIJE

Magijske lože, bratstva i redovi, vođeni različitim idejama i ciljevima, često međusobno suprostavljeni, svoje delovanje najčešće vešto prikrivaju i maskiraju političkim, ekonomskim ili vojnim sredstvima. Bitno je istaći da su na našu zemlju neke od svojih magijskih aktivnosti usmerile dve vrlo moćne i stare grupe koje su u međusobnom sukobu već 12 godina, a to su Karaiti i Bratstvo čistoće. Dodatnu teškoću predstavlja činjenica da mi za razliku od nekih drugih naroda već vekovima nemamo ono što smo imali među prvima, a to je magijsko-mistični red Belo bratstvo, čiji je zadatak kroz istoriju bio upravo čuvanje i suprotstavljanje magijskim uplivima onakvog obima i onakvog inteziteta kojima je naša zemlja bila izložena najmanje tri puta tokom devedesetih godina prošlog veka.
Čuvari nacije poput Belog bratstva trebalo bi da, po tradiciji ili znanju, preuzmu brigu i zaštitu celokupnog "rasnog duha", odnosno onog dela kolektivnog nesvesnog koji u sebi nosi prepoznatljiva, bitna obeležja nekog naroda. Vekovima je težak i često poguban teret tog zadatka nosio red Ognjenih zmajeva" (koji se tokom 14, 15, 16. i 17. veka već uspešno sukobljavao sa Karaitima i Bratstvom čistote), no on je u 18. veka uništen i nezamislivo upornom i sistematičnom akcijom onemogućen u nastojanju da se ponovo aktivira.
Ipak, važno je pomenuti da je tokom ovih silnih okultnih ataka krajem prošlog veka na našu zemlju bilo izvesnih pokušaja organizovanja određenih krugova radi pružanja kakvog-takvog otpora. Tu svakako ne bi trebalo računati silnu svitu vidovnjaka, belih magova i astrologa koji su okruživali bivšeg predsednika Srbije i Jugoslavije Slobodana Miloševića i njegovu suprugu Mirjanu Marković, nudeći im razna, najčešće potpuno besmislena "proročanstva", samo da bi izvukli debelu korist. Takva "proročanstva" dovela su Miloševića, a zajedno sa njim i čitav srpski narod skoro do ruba propasti. Dovoljno je samo setiti se Vavinih proročanstava o Miloševićevoj vladavini do 2007. godine ili raznih "novih" verzija Kremanskog proročanstva, ili pak "sigurnih" astroloških predviđanja o najskorijem blagostanju u našoj zemlji. Naročito uticajni bili su u to vreme tumači snova, odnosno oniromanti, a naš poznati publicista gospodin Dejan Lučić tvrdi da je Mira Marković kada je čula tumačenje jednog svog sna od nekog šarlatana iz Indije ubedila svog supruga da proglasi vanredne izbore 2000. godine na kojima je po predviđanjima tog indijskog oniromanta Slobodan Milošević trebalo sigurno da pobedi.

GRUPA 69

Sasvim drugačiji bili su pokušaji određenih ličnosti iz vojnih krugova da se pri Generalštabu Vojske Jugoslavije formira grupa koja će pokušati da pruži otpor magijskom, i po njihovim rečima, psihotonskom uticaju. Nesumnjivo da je pokušaj VJ bio usmeren ka pokušaju da se u propagandnom smislu donekle neutrališe silan medijski pritisak, ali članovi Grupe 69, kako je tada nazvana, bili su veoma ozbiljni u svojim naporima da pokušaju da promene i očigledan debalans u višim sferama. Naoružana više optimizmom nego praktičnim znanjem, Grupa 69 je prilično neoprezno ušla u polje duhovnog sukoba, a izjave nekih od njihovih članova - kao na primer Dragiše Kalajića, koji je kao vrstan poznavalac okultnog i ezoterije znao koliko su male stvarne moći ove grupe - o tome da će snagom misli Grupa 69 rušiti čak i neprijateljske avione, trebalo bi pre svrstati u metodiku specijalnog, nego magijskog rata.
Isto tako neozbiljne delovale su i izjave o navodnom radu na Teslinom tajnom oružju koje je razvijano na nekim memoarskim Teslinim opažanjima o povezanosti sopstvenih osećajnih stanja sa zbivanjima na fizičkoj ravni. Taj "projekat" nazvan je "Srpsko ogledalo - štit nad sudbionom", a njegova svrha bila je da kao "bumerang srpski" vrati zlo i neprijateljstvo. Gospodin Spasoje Vlajić, očigledni duhovni pokretač i glavni teoretičar Grupe 69, u svojim člancima i intervjuima često je povezivao delovanje "Ogledala srpskog" sa raznim nezgodama i pehovima zapadnih i nama nesklonih političara. Inače, po gospodinu Vlajiću, broj 69 je i broj "Ogledala srpskog" i u tom broju kosmičke sile odbijanja i privlačenja gube svoje dejstvo. Zato u polju broja 69 deluje neutralna, još nerođena sila. Po Vlajiću pretvaranje te energije u fizičko dejstvo može se izvesti uz pomoć "Vedtoka" ili "Sedmog izuma" kojeg je on navodno i pronašao. Naziv "Vedtok" predstavlja rezultat Vlajićevog poigravanja jezikom kojima je bio vrlo sklon.
Tu svoju sklonost ka lingvističkim kalamburima Spasoje Vlajić je preneo na još jednog člana Grupe 69 - Milju Vujanović čijih se jezičkih egzibicija i tumačenja te vrste (sankritskih Veda i hebrejske Tore, na primer) sećamo iz emisija koje je u to vreme radila na Trećem kanalu RTS-a. Upravo u takvoj vrsti nekritičnosti i nesposobnosti jasnog definisanja ne samo ritualne nego i duhovne prakse ležala je i slabost Grupe 69.

MOLITVENO TIHOVANJE

Prihvatajući ne samo elemente hinduističke kosmogonije, kabalističkih sistema i terminologiju pravoslavlja, već pokušavajući i da izjednače različite pravce mističkih i ezoteričnih učenja (što se nikada i nigde nije pokazalo kao delotvorno), Grupa 69 počela je da se gubi u pravoj šumi simbolizma i kvazinaučnosti. Poslednji pokušaji da bar na neki način daju sebi dozu smislene ozbiljnosti, te da se povrate na tradicionalnu simboliku bilo je, bar kako su oni tvrdili, praktikovanje takozvanog "molitvenog tihovanja". Pitanje je, međutim, da li je bilo ko iz Grupe 69 bio sposoban za to. Naime, reč je o veoma kompleksnoj, dugotrajnoj i teškoj podvižničkoj monaškoj aktivnosti koju su bili sposobni da izvedu vrlo retki pravoslavni masoni i to isključivo pod budnim okom svojih duhovnih starešina - monaha koji su već prošli kroz taj podvig i iskušenje.
Svrha "Molitvenog tihovanja", poznatog još i kao "Isusova molitva" jer u sebe ne uključuje samo komplikovani sistem disanja, položaja tela i mentalne koncetracije, već i neprekidno ponavljanje kratke molitve ili imena i to u naročitom brojnom ritmu. Koliko je poznato, osim malog broja grčkih monaha na Svetoj gori i ruskih u Opatinskom manastiru, nju niko i ne sprovodi. Jednostavno rečeno, to je tradicija vezana isključivo za monaštvo pravoslavnog hrišćanstva još od vremena svetog Grigorija Palame i pokreta isahizma čiji je on i začetnik a u kome se i rodila praksa "molitvenog tihovanja".
Kada se sve to uzme u obzir, teško je prihvatiti mogućnost uspešnog funkcionisanja grupe koja kao svoj znak bira simbol jinga i janga (69), a istovremeno se uporno poziva na pravoslavnu tradiciju. Takođe je teško poverovati da bi neko ko proučava kabalu, tačnije njen deo koji se bavi okultnim svojstvima brojeva (notakarion) izabrao broj 69 čija je kabalistička vrednost sadržana u izrazu "ograničen prostor". Drugim rečima, neko ko svoj cilj definiše kao aktivaciju na višim duhovnim nivoima teško će se odlučiti da izabere vrednost koja ga u samom početku ograničava.
Sve ovo, naravno, ne znači da neki od članova Grupe 69 nisu pokazali visok nivo inuitivnog, imaginativnog sagledavanja određenih zbivanja. Tu prvenstveno mislimo na gospodina Milića od Mačve, kao i na više puta pominjanog gospodina Spasoja Vlajića koji je u nekoliko navrata dao vrlo tačna predviđanja od kojih se nesumnjivo izdvaja ono o početku NATO agresije na našu zemlju. Ipak, magijski pristup u delovanju na višim sferama bazira se na magijskoj volji, dok je imaginacija samo ogledalo i sposobnost prepoznavanja i korišćenja određenih simbola, a upravo na tom polju je Grupa 69 pokazala najviše nedostataka.
Sudeći po nekim nesrećama i tragedijama koje docnije sustigoše pojedine članove grupe, očigledno je da su ne samo privukli na sebe i veliku količinu energije magijskih upliva već i pažnju onih koji su kanalisali tu energiju usmeravajući je na naš narod. Nakon bombardovanja, kapitulacije i gubitka Kosova, kada je svima bilo već jasno da od Teslinog tajnog oružja i obaranja aviona uz pomoć misli nema ništa, i Grupa 69 je pala u zaborav kao i mnoge druge naše iluzije iz tog vremena.

- 23:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

LJEPOTICA I ZVIJER: MILJENKO JERGOVIĆ PROTIV JELENE VELJAČE

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Piše: Denis Kuljiš

Jedan mali događajčić uznemirio je ustajalu hrvatsku književnu kaljužu – poznati pisac, napao je najpoznatiju hrvatsku autoricu scenarija za televizijske sapunice. Jedino je ta predana popularna spisateljica marljivija od čuvenog pisca. Miljenko Jergović objavio je mnoštvo knjiga, milijun članaka po svim novinama, a kao kolumnist javlja se u zagrebačkom «Jutarnjem listu» i u beogradskoj «Politici». Jelena Veljača napravila je dotle skoro pet stotina scenarije za serije «Obični ljudi», «Ratkajevi» te za novu, još neprikazanu, «Zakon ljubavi». U tri godine ukupno 20.000 stranica ispisanih u formatu naročitog kompjuterskog programa što se koristi u pretprodukciji, pa omogućuje kompleksno planiranje svih funkcija prilikom proizvodnje serije. Njene serije producira velika, specijalizirana kuća «AVA», koja je u tom biznisu oprihodovala petnaest-dvadeset milijuna eura, a zapošljava više od četiri stotine hrvatskih i srpskih glumaca i epizodista, u svemu - ozbiljan posao, u kojemu je scenaristički dizajn prava high-tech literatura. Jelena Veljača ima dvije pomoćnice, ali prilikom konstrukcije zapleta nužan je totalni uvid, potpuna kontrola. Dvadesetisedmogodišnja bivša glumica, glavni «inženjer duša» u sapunskom «Radi Končaru», na visini je tog jedinstvenog zadatka: usredotočena, visokokompetentna, pametna i samopouzdana plavuša s odličnim nogama... Za modni časopis fotografirala se u najsmionijim modelima Yvesa Saint-Laurenta, i taj fetišistički erotizirani hommage, izložen je u «Francuskom institutu» u središtu Zagreba, povodom smrti slavnog kreatora. Njen vlastiti ljubavni roman, aferu s mladim, zgodnim producentom, pratila je sveukupna bulevarska štampa. Jelenine sapunice imaju neusporediv rejting u cijeloj bivšoj Jugoslaviji – emitiraju ih sve balkanske televizije, a posljednja sapunica, «Ratkajevi», postigla je kataklizmički učinak na javnu svijest u Hrvatskoj, gdje je bila najgledaniji tv-program. Ta kostimirana povijesna romansa, iskazala je, naime, jasan antifašistički angažman, što je u doba obnove hrvatske desnice, koja se poslije prošlih izbora vratila na političku pozornicu, zaista postalo središnje društveno pitanje.

Lijepa i pametna, nevjerojatno sposobna, poslovno i financijski sjajno etablirana, angažirana spisateljica popularne forme nailazi, međutim, na što – na bosanskog hrvatskog pisca, koji se u Zagreb doselio iz Sarajeva pod opsadom, pa tu neko vrijeme proveo u podstanarstvima kod drugih bosanskih izbjeglica koji su izdavali desničarske tabloide, zatim se zaposlio u ljevičarskom «Feral Tribunu» i onda objavio zbirku priča «Sarajevo Marlboro» koja mu je, prevedena u cijelom svijetu, donijela međunarodnu književnu reputaciju. Imao je sjajnog izdavača, europski povezanog Nenada Popovića, koji je promociji Miljenkove proze posvetio svoje najbolje energije. Jergović ga je napustio jer je išao dalje – zaposlio se u velikoj novinskoj kući, pa postao njen uvodničar, te na prošlim izborima odigrao ključnu ulogu otvoreno zastupajući hadezeovskog prvaka Ivu Sanadera, dok je njegova suparnika, mladog šefa SDP-a, prikazao kao nedosljednog politikanta i našao mu razne felere, što je zaista pokolebalo neodlučne birače građanskog lijevog centra. Osim crkve, najzaslužniji je za ponovnu pobjedu desnice. Njegova književna karijera pak i dalje napreduje – ozbiljan njemački izdavač uložio je ozbiljan novac u publikaciju njemačkog prijevoda Jergovićeva posljednjeg velikog romana «Dvori od oraha»: nije Ivo Andrić, ali je iz Bosne, i vrlo literarno... No zašto onda autor, najuspješniji hrvatski seriozni pripovjedač, napada u novinama najpopularniju hrvatsku televizijsku pripovjedačicu, kao da je, recimo, tridesetih godina, Miroslav Krleža napao Mariju Jurić Zagorku i u novinama je nazvao «glupačom»?

Krleža je bio kavalir, imao je zagrebački «kinderštube», a osim toga, nije pretendirao da osim političkog i književnog, zasjeni obzor «žanrovske» ili «trivijalne literature», kako danas nazivamo područje što prekriva otprilike 99% knjižarske i literarne produkcije.

Miljenko Jergović stanuje u Novom Zagrebu, odakle se svakog dana doveze svojim velikim «Hyundai» džipom u kafić robne kuće «Mercator», gdje čita novine. Usprkos tome, nije se uspio prilagoditi građanskoj agramerskoj klimi. Ponaša se i djeluje apartno - uvijek sam, odnjegovao je prepoznatljivu bizarnu afro-look frizuru, pa po gradu hoda u plastičnim klompicama za plažu, mrzi Zagrepčane, zgodne, visoke, dotjerane Zagrepčanke i zagrebačke dentiste. U jednom članku opisao je djedov panama-šešir te priznao kako je uvijek sanjao da bude gospodin s takvim pokrivalom za glavu. Kad je jednom isprobao tu napravu, shvatio je da mu ne pristaje – oniži, malko zapušten, s bujnom kosom i velikom glavom, mogao bi natući jedino rastafarijansku kapu, ali onda bi izgledao zaista smiješno. Nedostaje li mu multikulturalni ugođaj i škripa doksata na Baš-čaršiji? Hrvatski bosanski pisac, egzilant u Zagrebu, vidi da ga malograđani ne prihvaćaju, ali se tu ipak bolje osjeća nego u Sarajevu, gdje bi ga raznijeli, jer nema smisla za humor, a sebe shvaća vrlo ozbiljno. Oženio se sestrom direktora Hrvatskog leksikografskog zavoda – to je jedan ljigavac koji je novinare nekoć prijavljivao partiji (mene, recimo), a zatim se ulizivao Tuđmanu, Račanu i Sanaderu. Miroslav Krleža po kojem se ustanova koju vodi zove, okreće se u grobu – ne što bi pokojni Krleža bio neki neustrašivi antirežimski disident, nego stoga što ga je naslijedio taj nepismeni birokrat, koji u životu nije ni retka objavio. S takvim šogorom, Jergović se već namjestio u pozu klasika, koji ne podnosi ljudske slabosti, moralne devijacije i idejna skretanja. U nekoliko divljačkih polemičkih nasrtaja demonstrirao je silu, pomevši urednika kulturnog časopisa što ga je u Zagrebu pokrenuo Alain Finkelkraut, pa ga otjerao u bolnicu gdje se ovaj tankoćutni inteligent morao liječiti od živčanog rastrojstva. Najvećeg izdavača beletristike što je ikad djelovao u Hrvatskoj, urednika kultne biblioteke «Hit», izvrijeđao je na pasja kola, jer je negativno ocijenio jedno njegovo djelo. Nekoliko židovskih intelektualki koje su se usudile primijetiti da njegov roman o predratnoj dječjoj glumici, maloj Židovki koju su ustašama tobož odale njene razredne drugarice, osim literarno, nije autentičan, napao je najgrubljim riječima. U polemikama, Jergović ori stentorski, u komesarskom tonu što se u Zagrebu nije mogao čuti otkako je grad napustio bjesomučni Šuvarov kultur-ideolog Goran Babić. Budući da ne razumije sredinu, Jergović precjenjuje efekt što se postiže agresivnošću i zastrašivanjem. Svi mu se uklanjaju, nitko ne pruža vidljiv otpor, ali ostaje sam, te izaziva podsmjeh. Pretvorio se u kulturno strašilo. Zabranio je da se uz njegove eseje na internet-stranici «Jutarnjeg lista» publicira čitateljski forum, jer ga je publika, dok je pristup bio otvoren, zasipala kamionima dreka. Na Internetu pak postoji cijeli klaster sajtova s hiperprodukcijom persiflaža što ismijavaju Jeregovićev stil, pojavu i poziciju u hrvatskoj kulturi.

Zašto Jergović misli da ima pravo biti toliko nametljiv? Epik opsade Sarajeva, uspeo se na moralni pijedestal u časopisu «Feral Tribune», gdje je mogao slobodno pisati protiv režima. Zatim je u inozemstvu izdao nekoliko knjiga. Pa što? Jergović je priznat, valjan hrvatski pisac starog sloga i neinventivne narativne tehnike, i kad uglednom bečkom arhitektu koji govori hrvatski, moraš odnijeti neka recentna domaća prozna djela, odeš u knjižaru te skineš s police i poneseš red Jergovića, kao što bi iz Beograda odnio ikonu, a iz Sarajeva kilim.
Temeljni Jergovićev problem u srazu sa sredinom jest što koncept visoke kulture i nacionalne književnosti u kojoj, brahijalnim ispadima, nastoji osvojiti vrhunaravnu poziciju, odavna ne funkcionira. Jelena Veljača deset puta je popularnija od njega, a posredstvom televizijskog medija, što se neslućeno razvio, također, neusporedivo utjecajnija. Literatura u violinskom ključu s tri povisilice u kojem Jergović gudi, literatura raspredanja i blagog daveža, ne uspijeva u kulturnom centru, razvija se samo na periferiji, pa odanle plasira kao egzotični import. Bosna je stoga rasadište hrvatske književnosti. Kad bi ondje zabranili crni humor i razlivenu naraciju s ilahijskim volutama, stil što navodno nastaje u dugočasju ramadanskog posta, Bosna bi ostala bez beletristike, a ubrzo i Hrvatska, što, držim, ne bi bila velika tragedija. No, s periferije ne dolaze samo antikiviteti, baščaršijski filigran, nego i, primjerice, uzbudljiv izričaj crossover repera Ede Maajke - najvažniji živi hrvatski pjesnik također je bošnjački egzilant. On je buntovnik, marginalac i boem, pa nije riješio svoj građanski status. Ima bosanski pasoš pun štambilja, ali ga, čini se, radije nosi nego bezličnu hrvatsku ispravu koju mu bezuspješno pokušava uručiti Stipe Mesić, skupa s lentom i Danicom s likom dr. Drea. Edo je otvorio birtiju na periferiji, pa sam stvara ugođaj u kojemu se dobro osjeća. Ako nije mogao prenijeti Tuzlu na Trešnjevku, barem je napravio kafanski ugođaj u kojem se osjećaš kao čovjek, a ne kao prodana duša i borac za građanski status u jednoj mrtvoj provinciji.

Kakav dojam ostavlja hrvatska književnost na objektivnog promatrača, pokazalo se na prošlom lajpciškom sajmu knjiga. S njega su izostali Jergović, koji se postavlja odvojeno i iznad svega, te najugledniji hrvatski autori, dakle autorice, Slavenke Drakulić i Dubravke Ugrešić. Kao i sve značajne pojave hrvatske književnosti od Radovana Ivšića i Stanka Lasića do Darka Suvina, one su prisutne u jeziku, a odsutne iz zemlje. Netrpeljivost stvara provincijalizam, i obratno. U Leipzigu je nastupio samo jedan bezopasni akademik, omanji brontosaurus, autor nečitanih knjižurina, poput onih od kakvih se sastoji glavnina slovenske i srpske proze, a uz njega, nekoliko poluamatera koji glume književnike rock-generacije. Za njih bi se moglo reći da su srednjih godina da je ljudski rod dostigao životni vijek od sto godina. Seizmograf nije zabilježio nikakvo podrhtavanje tla. Pokazalo se da u Hrvatskoj uopće me postoji reprezentativna hrvatska književnost. U Bosni nema novaca ni knjižara, ali ima pisaca, a u Srbiji još postoji knjiga, dok su pismeni Hrvati koji su desetljećima rogoborili protiv beogradskog suprematizma, beogradske čaršije i duhanskim dimom zasićene sale restorana u Francuskoj 7, prešli nakon propasti Bivše na lukrativne poslove u diplomaciju, politiku i oružane snage.

Lajpcišku epizodu opisao je kao komično aluniranje hrvatskih kozmonauta na udaljeno nebesko tijelo, jedan novinski autor koji se prethodno pročuo savršeno točnim opažanjem da su hrvatski novinari propali pisci, a pisci, propali novinari. On sam već je dospio propasti u obje branše, pretvoriti se u književnu legendu te postati korifej literarnog kafića «Limb» na zagrebačkoj periferiji, gdje su frekventni najmlađi spisatelji, koji tu dijele šank s mlađim glumcima. Ni jedni ni drugi nisu više mladi. Okupljaju se oko «Karlovačkog piva» - ono ih poji, ono ih hrani, budući da jedni žive od nastupa u reklamama, a drugi rade kao kopirajteri u reklamnim agencijama. To je zagrebačko rasadište novog literarnog talenta, dok se u Splitu nešto brojnija i unekoliko darovitija skupina utorkom okuplja u kultnoj gastronomskoj konobi «Hvaranin», po čemu su dobili naziv «utorkaši».

Sudionik Domovinskog rata, autor poraznog lajpciškog izvješća, objavio je seminalnu zbirku versa «Liječenikatolik.hr» gdje dokumentarno, bez patosa, u slobodnom stihu opisuje ratne zločine postrojbi kojima je pripadao, počinjene na karlovačkoj bojišnici. Još jedan, najdarovitiji mladi pisac uglavnom odsustvuje iz zemlje - moderni lički Villon, Damir Karakaš, nije ni u domovini ni u inozemstvu, nego vječno negdje između, na proputovanju. Najčešće svira harmoniku na pariškom bulevaru St. Germaine kod «Deux Magots», a sad se malo duže zadržava na zagrebačkim i splitskim privremenim adresama, jer je snimljen film po njegovoj briljantnoj pripovjetci iz Domovinskog rata, «Kino Lika». Zbog njegova prvog, hiperrealističkog romana «Kombetari», u kojemu je prikazao borbe hrvatskih crnokošuljaša, džankija, obožavatelja Đonija B. Štulića, sa četničkom hordom kod sela Lički brlog, gdje će zatim zaigrati nogomet s glavom ubijenog Djordja Božovića Giške, Karakaš se ne smije vratiti u rodno mjesto - bojovnici su mu priprijetili da će ga, ako se pojavi, dočekati trofejnim dugim cijevima. Pariški boem, emigrant, on je kod kuće, kao i Liječeni katolik, unutrašnji disident, socijalni otpadnik, ulični genij, prokletnik, savjest generacije, književnik obuzet krajnjim estetskim i moralnim pitanjima, kao i svi značajni hrvatski pisci od Matoša do danas – dok, naime, ne bi stupili u državnu službu, u režimske ustanove ili preuzeli specijalne političke misije.

Tvorni napad Miljenka Jergovića na nježnu plavušu, osim pizme, pokazuje fundamentalnu nesigurnost etabliranog književnika. Politički pacificiran, on se ne izjašnjava za režim, nego za vladu. Svoj status potvrđuje polemičkim paskvilima. Što ga uistinu pokreće? Strah i mržnja.

Image and video hosting by TinyPic

Žene nogometaša

Piše: Miljenko Jergović

Jelena Veljača začudila se što ju slučajni prolaznik smatra glupačom. Tako bih se i ja mogao začuditi svaki put kad netko primijeti da sam bradat i čupav. To su intimne stvari u koje slučajni prolaznici ne bi smjeli zadirati. Ali Veljača u toj stvari vidi nekakvu predrasudu prema cijelom njezinom spolu, pa onda na novinskoj duplerici, oko svojih nogu na visokim potpeticama, veze poput Carrie iz “Seksa i grada”. Preslikane su i teme i diskurs, ali onoliko koliko je Zagreb New York, a Turopolje New Jersey, toliko je i zagrebačka starleta Sarah Jessica Parker. Uvijek su se, otkad je svijeta, provincija i vukojebina prepoznavale po tome što bi neki Štefek umislio da je Goethe, a neka bi se Štefica po tržnici prsila kao da je carica Zita. Samo što u ta vremena nije bilo novina da Štefici i Štefeku pruže priliku da od Zagreba, tog ljupkog austrougarskog gradića, pokušavaju načiniti vukojebinu.

Jelena Veljača žali se da u njezinome stanu nema vode. Pa odlazi kod Branka Ivande i njegove supruge noseći ručnik i britvicu (sad znate da Jelena brije noge i ostalo, ne koristi vosak). Carrie bi to ispričala u seriji, ali Sarah Jessica ne bi takve opskurnosti ispisivala po novinama. No, Veljača ne zna razliku između serije i stvarnoga života, što joj se i ne može zamjeriti. Od stoljeća sedmog Štefek i Štefica i jesu to što jesu, jer ne znaju razliku između onoga što snivaju i onoga što im se događa.

Ne bismo Veljaču danas ni spominjali da, onako uzgred, izvan vlastitoga žanra, nije pokušala ironizirati žene nogometaša. Svidjelo joj se da sudjeluje u nadgradnji predrasude o tim glupačama. No, zar će slučajni prolaznik u Kranjčarevoj Simoni, primjerice, vidjeti glupaču? Ili recimo sponzorušu? Ili ženu koja se potpisuje pod tuđa djela? Neće, naravno, jer se Simoni, kao i tolikim drugim curama čiji muževi naganjaju loptu, glupost ne vidi. Kao što se ni Pierluigiju Collini ne vide kosa i brada. Pritom, sasvim je realna mogućnost da je ta cura pametna i da se nije zaljubila u vreću novaca, niti u reprezentativnog veznjaka, nego u nekoga Niku. Netko bi Veljaču morao upozoriti da nije po nju zdravo da izlazi iz vlastitog žanra.

Na kraju, što bi uopće bila glupača? Možda žena koja se svojevoljno svede samo na dvije obrijane noge i koještariju-dvije poviše njih.

Image and video hosting by TinyPic

Piše hrvatski književnik Miljenko Jergović u prvoj rečenici svoje kolumne posvećene Jeleni Veljači: "Jelena Veljača začudila se što ju slučajni prolaznik smatra glupačom."

Uh!

Hrvatski je književnik Miljenko Jergović nepismen, ali to je stara vijest.

Miljenko Jergović je bezobrazni ignorant: iako mu je u povodu njegovog posljednjeg romana već sugerirano da je nepismen, on i dalje, akoprem dobronamjerno obaviješten o hrvatskom pravopisu, tvrdoglavao inzistira na svojoj greški, jer njemu se jebe ba, on je Cezar supra gramaticos.

Učestalost ove pogreške otklanja svaki alibi slučaja: nema govora o tipfeleru, riječ je o neznanju!

"Sjedio je uz Srdu Kapurovu, uz to skladno maleno tijelo, razrezano po sredini pa zašiveno poput zlatom obrubljene šahovnice na predsjedničkom grbu, hrvatskim pleterom doktora Webera, i mislio je Lazar gledajući ju golu, mislio je svake noći, o njezinom posljednjem uzdahu.

Brinuo se za ženu, prevrtao ju u postelji, čisto i mazao njezine vječne rane, postao je njezin glas, pa je jaukao zbog njezinih bolova, niz lice su mu tekle Stojine suze, a pred Božić 1981. prvije puta nakon djetinjstva otišao u crkvu i usrdno se molio Bogu za njezino čudesno ozdravljenje, ili barem da joj se rane na leđima povuku.

Bilo je to u godinama kada je rat već ostao daleko iza njih, Rastkase udala i otišla za mužem u Novi Sad, Gorana je završavala fakultet, a Tisa, eh Tisa, ona je bila sva na djeda, niti je završila škole niti je što radila, nego je dane provodila u crkvi na Cvjetnome placu, sve dok jednom nije došla i rekla im da ide u manastir i da ju više neće vidjeti."

Milenko Jergović nikako da nauči materinji jezik: stalno ga proganja JU.

Poučimo još jednom Jergovića kako se hrvatskim jezikom pravilo piše nenaglašeni oblik zamjenice ona, jer on bi to, kao jugoslavenski klasik, barem kao kuriozitet trebao znati:

Ju ili je?

Dojadilo mi je stalno iznova ponavljati pravila o pisanju nenaglašenog oblika zamjenice ona pa evo posta i o tome. Kao mali podsjetnik, deklinacija glasi:

N ona
G nje, je
D njoj, joj
A nju, ju, je
V ----
L njoj
I njom, njome.

Jednom za svagda: pogrešno je reći Idem ju posjetiti. Pravilno je samo Idem je posjetiti. Odnosno: Idem posjetiti nju.

Jer, oblik ju dopušten je samo kad se iza zamjenice nalazi nenaglašeni oblik glagola biti ili kada joj prethodi riječ koja završava na -je:

Marko JU je vidio. (ne može biti: Marko je je vidio.)

Kupuje JU.

Nije JU strah.

Usput, budući da nijedna hrvatska gramatika ne spominje slučaj promjene zamjenice ako iza nje slijedi riječ koja počinje na je-, što je (provjerljiva) praznina u sustavu, može se zaključiti kako ne treba izvlačiti analogije s prethodnim primjerima pa rabiti ju:

On JE jede.

S tim se vjerojatno ne bi suglasili svi filolozi, ali pozivanje na jezični osjećaj - bez ikakvog uporišta u preskriptivnoj tradiciji - u ovom je slučaju upitan argument, koji može zagovarati i jednu i drugu stranu, ovisno o sklonostima ili o dijalektološkom naslijeđu.


Jezični savjetnik: Stitch

- 12:24 - Komentari (43) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.07.2008.

Za koga da navija Hrvat iz Bosne i Hercegovine kada igraju BiH i Hrvatska?

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Dragi čitatelju,

Počinje naš letnji literarni konkuras!

Pasioniranom je čitatelju Vaseljene već zacelo poznato da mi zgodimice priređujemo turnire duha i poetska nadmetanja, pa tako i sada, u ovom strašnom času, kad film "Buick Riviera" redatelja Gorana Rušinovića po romanu Miljenka Jergovića u "Jutarnjem listu" ima tretman kao svako drugo delo sedme hrvatske umetnosti, umesto da dobije primeren zaseban prostor kako i dolikuje klasiku, otvaramo natecanje u književnim dostignućima na temu: Za koga da navija Hrvat iz Bosne i Hercegovine kad igraju BiH i Hrvatska?

Tema je, vidi se na prvi pogled, vanvremena, iako je neposredni povod za nju, kao što ilustruje donji primer, dao predsednik Vlade RH, dr.Ivo Sanader, u razgovoru s jednim čovekom iz Bosne i Hercegovine. Za premijera je to strašno teško i zanimljivo pitanje, na koje on nema odgovor. To stoga jer mu je teško staviti se u kožu bosanskohercegovačkog Hrvata, jer taj čovjek živi dvojnost, koja se mora poštovati. On je Hrvat, a Bosna i Hercegovina je njegova domovina. Tom dvojnošću ne bi se smjela previše baviti politika, kaže premijer Sanader. Prije je riječ o jednoj duboko književnoj temi, koja se samo preko književnosti i da apsolvirati.

Stoga očekujem da vi meni odgovorite na ovo pitanje.

Vaši radovi mogu da budu u formi kratke crtice, priče, novele ili pesme, do par iljada znakova, od kojih, dakako, niti jedan ne sme da bude swastika ili srk i čepić.

Ne znam šta bi više trebalo da se kaže: evo vam dolje primera, pa ako vam svejedno nešto nije jasno, onda ste imbecil i uopšte ne može da sudelujete na ovom konkursu, i njegove su vam propozicije ionako nekorisne.

PITALICA

Image and video hosting by TinyPic

Za koga da navija Hrvat iz Bosne i Hercegovine kada igraju BiH i Hrvatska?

- E, vidite, to je strašno teško i zanimljivo pitanje, na koje ja nemam odgovor. Teško mi je staviti se u kožu bosanskohercegovačkog Hrvata, jer taj čovjek živi dvojnost, koja se mora poštovati. On je Hrvat, a Bosna i Hercegovina je njegova domovina. Tom dvojnošću ne bi se smjela previše baviti politika. Prije je riječ o jednoj duboko književnoj temi, koja se samo preko književnosti i da apsolvirati. Stoga očekujem da vi meni, i kao književnik i kao Hrvat iz Bosne i Hercegovine, odgovorite na ovo pitanje.

OBJAŠNJENJE PITALICE

Image and video hosting by TinyPic

Kakva besramna ljiga - u državi kojoj prijeti gospodarski kolaps premijer koji ne govori fraze izjavljuje "bit će bolje". Prejeben je ovaj razgovor likova koji su izgubili osjećaj za stvarnost.

Iz ove splačine izdvajam sljedeće:
Majmunko: Za koga da navija Hrvat iz Bosne i Hercegovine kada igraju BiH i Hrvatska?"
Jovan: Prije je riječ o jednoj duboko književnoj temi, koja se samo preko književnosti i da apsolvirati. Stoga očekujem da vi meni, i kao književnik i kao Hrvat iz Bosne i Hercegovine, odgovorite na ovo pitanje.

Trebali bi pitati Hrvate iz BiH što misle o "Hrvatu" Jergoviću i europejcu Sanaderu koji se dobrano ogrebao za njihove glasove u predizbornoj kampanji. Sanader ih danas svrstava u književnost, dakle Hrvati iz BiH su fiktivni likovi.
Sva je sreća da Jergović ima frizuru kao četku za klozet da Sanader ima s čim očistiti govna iz šolje.

inhibitor 19.07.2008. 22:10

Odličan ti je ovaj opažaj, Kizo: Sanader ih danas svrstava u književnost, dakle Hrvati iz BiH su fiktivni likovi.
Ako oni mogu biti likovi fikcije, onda je vasceli Jergosov opus zakurac, budući da i Ruta i Srda, na neki volšeban način, žive.
Ako pak Ruta i Srda žive, premise su tih romana pogrješne, a sami su romani suvišni.
Q.E.D.
(Hvala što si mi pomogao u ovoj Jorgeovskoj etidi.)

PRIMJER ODGOVORA

Image and video hosting by TinyPic

Sinoć je u prepunoj dvorani DKH održano predstavljene nove knjige uglednog književnika Miljenka Jergovića- "Željezni čar zapadnog kolodvora". U njemu se pripovijeda o uglednom sarajevskom sveučilišnom profesoru dr. Hermanu Fišeru, cijenjenom lingvistu i ozbiljnom znanstveniku njemačkog porijekla, koji je u predratnom Sarajevu bio sinonim austrougarke uljuđenosti i građanske pristojnosti, no imao je jednu pravu balkansku strast. Naime svake Nedjelje Herman bi se utopio u gomili na stadionu Grbavica, gdje bi sudjelovao u vrevi gomile na tribini, ponašajući se kao i svaki Željin navijač, vičući na protivničke i svoje igrače te suce, kao da je pomoćni radnik u TASu, a ne ugledni akademik. Paralelno s njegovom pričom pratimo i onu Mehmeda Muzurevića, robusnog beka Želje, koji je mogao ostvariti i svjetsku karijeru da nije bilo njegovih, u najmanju ruku nesportskih, navika. U drugom dijelu priče njihove će se sudbine na neobičan način spojiti. Fišer će početkom rata napustiti Sarajevo i otići u Berlin, prihvativši mjesto predavača u jednoj uglednoj sveučilišnoj ustanovi. Mehmed pak završi kao branitelj grada, biva ranjen, ali srećom se dobro oporavi i završi kao trener lokalnog njemačkog trećeligaša. Fišer, iako Nijemac i nogometni zaljubljenik, u svojoj se pradomovini osjeća kao u egzilu i ne može probuditi svoju nogometnu strast, "guilty pleasure" iz bosanskih dana. Naime, on jednostavno ne može navijati za Njemačku reprezentaciju, a ni bosansku jednostavno više ne osjeća kao svoju. Zatim slijedi jedan niz neobičnih i pomaknutih događaja na kraju kojih, jedne čudne i usamljene noći, Fišer zaluta u jednu kavanu gdje se okupljaju njegovi bivši sunarodnjaci i on, prvi put otkako je u novoj/staroj domovini, probudi u sebi one čudne gotovo demonske porive, koji su do tada izlazili iz njega samo na utakmicama. U toj burnoj pijanoj noći upozna i Mehmeda koji je, ne moramo to naglašavati, čest gost te kavane, a kojega je nekada davno gledao sa tribine i upućivao mu povike. Nakon toga, probudi se nešto od one stare strasti i Fišer od sada postane strastveni navijač Mehmedovog trećeligaša, koji igra na malom stadionu kraj Westbanhofa. I tako je Fišer naučio da se i tamo u daljini može za nekoga navijati, uostalom on bar može psovati na besprijekornom i tečnom njemačkom, zbog čega se prvi put otkako je stigao, tek tu na tribini, prestao osjećati strancem.

Prikladni uvodni govor prilikom predstavljana održao je premijer republike Hrvatske dr. Ivo Sanader, koji se ispričao što zbog državničkih obaveza ne može ostati na cijelom događaju, ali je tom prilikom naglasio da je ovoj roman međunarodne težine, i da će se osobno svojim kanalima potruditi da knjiga nađe put do nekog ozbiljnog njemačkog izdavača, jer bi roman, s obzirom na tematiku, mogao izazvati interes njemačke čitalačke publike.

svijet u boci 21.07.2008. 12:42

Image and video hosting by TinyPic

DRUGI PRIMJER

Ćiro, koji je svoj nadimak dobio po jednom patuljku nekog trbuhozborca u rodnom Travniku, kaže kako je još u šoku zbog novonastale situacije te da tek čeka odlazak u Sarajevo radi sređivanja administrativnih stvari.

Odmah je prstom pokazao na zagrebačkog gradonačelnika:

„Čini mi se kako je Milan Bandić imao glavnu ulogu u mom izboru. On je izravno razgovarao s generalnim sekretarom i kako se on dogovorio tako je meni naredio da moram ići. Bandić pretendira da to nije samo športski efekat nego i politički.“

„I Bandić dolazi s tog područja i shvatio sam da je njegova velika želja da taj postojeći antagonizam, ako on uopće i postoji, između Hrvatske i Bosne i Hercegovine nestane.“

Ćiro smatra kako će zbog njega većina ljudi koji su iz tih krajeva došli u Hrvatsku početi navijati i za Bosnu i Hercegovinu.

„Vrijeme je učinilo svoje i tenzije su se smanjile što je vjerojatno najvitalniji razlog da više nema političke opozicije i ljudi koji smatraju kako nisam podoban za izbornika BiH.“

„Vjerujem kako ću uspjeti stvoriti nacionalni naboj, jer i Hrvati i Srbi, htjeli to oni ili ne, priznaju državu koja se zove Bosna i Hercegovina. Oni moraju imati svijest i odgovornost da brane boje svoje države“, osvrnuo se Ćiro na podijeljenost kada je u pitanju navijanje za pojedine reprezentacije u BiH.

- 14:33 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.07.2008.

catwalk

Image and video hosting by TinyPic

Ovaj intervju je nešto najbolesnije što je objavila hrvatska žurnalistika. Bolesnije i od izjave Rona Browna, dubrovačkim novinarima, nakon pogibije.

Marole 20.07.2008. 08:52

POČINAK

Mokasine
Od bjelokosti štap
Tabakera olova puna
Duša od platonovine
Gdje prebivaju efebi
Kontemplacije Nemanjine.


Izgnanik

Image and video hosting by TinyPic

Nemanja, 23, fotos s krsne slave Charlesa, princa of Walesa


SLOVO LJUBVE

Stefan despot,
najslađemu i najljubaznijemu,
i od srca moga nerazdvojnome,
i mnogo, dvostruko željenome,
i u premudrosti obilnome,
carstva mojega iskrenome...



Sudeći po navadama flejmera, Blogosfera je istovjetna Podzemnom svijetu drevnog Egipta: i tamo je naime ovladati demonskim silama moguće magijskom formulom "Znam tko si i znam tvoja imena"!
Znati tko stoji iza nicka, poznavati stvarni identitet iza nadimka, predrasudno znači ovladati nečijom sudbinom!
Sad smo barem bliže spoznaji mjesta radnje: mi smo zaista u Zagrobu, u svijetu s onu stranu groba, za grebom! Kizo je vođen proročkom ili genijalnom pjesničkom intuicijom blog situirao na odbukcijski odjel, u svijet Patologije!
U tom je smislu Patologija metablog: kao što je 'Bladerunner' meta-hard-boiled thriller - budući da naracija hard boiled thrillera započinje u točki kad su događaji o kojima će biti riječi već prošlost, 'Bladerunne'r je m-h-b-thriller zato jer njegova naracija započinje u trenutku kad su prošlost ne ovi ili oni događaji, nego je svo vrijeme povijesti svijeta isteklo, sama je povijest prošla, i sve što uopće može biti već se dogodilo i prošlo! - tako je i Patologija metablog: to je blog koji ponajprije osviješćuje vlastitu poziciju - to je mjesto s onu stranu groba, Pod-zemlje ili Međuzemlje: mjesto između Neba i Pakla, a koje više nije zemno - a onda s te pozicije samosvijesti blog, kao cyberspace, dovodi do vlastitoga pojma, provodeći ga u medij: blog je točno ono mjesto na kojem cyber postaje space: tamo gdje umjetna stvarnost postaje zbilja!
U hiperrealističkom svijetu u kojem simulakrum postaje stvarniji od stvarnosti, - istovremeno je upravo tako i time onestvarujući - točnije kazano: postaje ono što u stvarnosti jedino zbilja vrijedi i zato i jest (zbiljsko), svjetovni je identitet beznačajan: on je čak manje značajan, pa i u psihološkom smislu, od autorskog nicka; autorski je nick samostalno biće koje sudjeluje u kreiranju bloga vlastitim, samosvojnim glasom, ali se i kreće cyberspaceom kao zasebni entitet, posve slobodan od bilo kakve izvanjske određenosti ili identifikacije.
Za Patologiju je Vjekoslav Bokšković manje važan no Markiz de ga Sad! Markiz putuje s robom Onanom, Markiz piše o robu Onanu: ne Vjekoslav, nego Markiz de ga Sad! Dopustite površnu usporedbu: na sceni gledamo Hamleta; igra ga Rade Šerbedžija; nakon predstave, Rade odlazi doma, i....Što Rade radi doma to nikoga ne zanima; kakav je Rade Šerbedžija u ulozi Hamleta, to je već vrlo važno; kakav je sam Hamlet, to je ono bitno! Markiz koji putuje s Onanom, to je Hamlet; Markiz koji piše o tim putovanjima - jer Markizov se autorski glas razlikuje od glasa Vjekoslava Boškovića - prispodobni je glumac Rade; Vjeko Bošković, Šerbedžija je van scene. Čovjek, glumac, uloga. Vjeko, Kizo, Markiz.
Znati da je Kizo Vjeko, Bože, kako je to nevažno!
Ali tko je Markiz, oh, oh, da mi je to znati!

Psihologija ovdje ne igra nikakvu ulogu: na blogu Osoba nema psihologiju, jer u njenoj duši djeluje deus ex machina: na djelu je maniristički sudden choice, te s punim pravom govorimo da Osoba ima para-psihologiju, što se na Patologiji i pristoji: ta, riječ je o utvarama.
Deus ex machina što djeluje u duši Nicka zaigrana je samovolja Autora koji progovara ex PC/machina. Osobe kao da imaju psihu: Nemanja je gotovo stvaran, nije li:"...ja mislim da bi tvoj narcizam svakako trebalo ukorichiti na grckom jeziku, i to u Njemackoj!"
Što se kojeg trena u toj duši može dogoditi, sam Bog/Deus (ex machina) zna.
Očito je da je i ta duša uglavnom mehanička:

"Mechanical Animals"

We were neurophobic and perfect
the day that we lost our souls
Maybe we weren't so human
But If we cry we will rust
And I was a hand grenade
That never stopped exploding
You were automatic and as hollow as the "o" in god...


Da to prikrijemo, ponašamo se kao da smo autentični: otuda sudden choices, ta hinjena spontanost, ta proračunata nesputanost, ta životnost koja oponaša umjetnost (ono artificijelno)!
Vidljivo je da je oksimoron egzistencijalna, a ne samo retorička forma, naprosto zato jer je retorika, a ne logika, jedina preostala disciplina logosa: ništa ovdje nije više logično, nikakvi zakoni isključenja trećeg tu ne vrijede, da skratimo, sve što preostaje, dekadentna je ludička retorika elaboriranog iskustva.
Nemanja odlazi pa usksava: zašto jedno, a zašto drugo, ne zna ni on sam (doduše, Nemanja je Car, on možda zna!). Markiz je ogradio Patologiju kao svoj Vrt, uvevši lozinku:

Society is all but rude,
To this delicious Solitude.


Čemu to služi? Još ne znamo! Hoćemo li saznati? Koga briga!

Pa dobro, kakvi smo to mi ljudi?

She is all States, and all Princes, I,
Nothing else is...


Takvi, kao Donne i njegova ljubavnica!

Hm...Zar nas nije boga strah!?
Ahahhahahah...Boga? Toga ex machina?

Churches are best for Prayer, that have least light:
To see God only, I goe out of sigh...


To smo mi: ljudi bez duše.

Patoblogeri se trajno moraju odreći identiteta iz tzv. stvarnog života. To je njihova žrtva. Njihova privatnost je izlišna izvan svijeta blogovskih pseudonima. Ovo je od gotovo presudne važnosti. Patoblogeri zapravo i nemaju nikakvog identiteta čak in unutar cyberspacea: imaju samo niz nickova-maski, koje nisu tu da skrivaju istinski identitet, nego njegovo nepostojanje! Maske ne skrivaju ništa, nego skrivaju baš to ništavilo! U zabludi je onaj koji misli da je nickom kao maskom nešto skriveno: ne, nasuprot, nije skriveno ništa, ili, točnije: skriveno je upravo to ništa!

S vremena na vreme, u nastupu neke nenadane sete, postajemo milostivi i dopuštamo, na tren, u magnovenju, da vidite naš izistinski lik: danas je takva retka prilika!

Dakle, neka počne catwalk: who is who u svetu Patoblogije!

Slikom, rečju, delom.

Enjoy!

Car vasljenske posvudi, Nemanja, Ktitor Kosmosa 03.01.2007. 09:43

Image and video hosting by TinyPic

Marquis, 17, fotos sa školovanja u Heidelbergu


Kakva besramna ljiga - u državi kojoj prijeti gospodarski kolaps premijer koji ne govori fraze izjavljuje "bit će bolje". Prejeben je ovaj razgovor likova koji su izgubili osjećaj za stvarnost.

Iz ove splačine izdvajam sljedeće:

Majmunko: Za koga da navija Hrvat iz Bosne i Hercegovine kada igraju BiH i Hrvatska?"

Jovan: Prije je riječ o jednoj duboko književnoj temi, koja se samo preko književnosti i da apsolvirati. Stoga očekujem da vi meni, i kao književnik i kao Hrvat iz Bosne i Hercegovine, odgovorite na ovo pitanje.

Trebali bi pitati Hrvate iz BiH što misle o "Hrvatu" Jergoviću i europejcu Sanaderu koji se dobrano ogrebao za njihove glasove u predizbornoj kampanji. Sanader ih danas svrstava u književnost, dakle Hrvati iz BiH su fiktivni likovi.
Sva je sreća da Jergović ima frizuru kao četku za klozet da Sanader ima s čim očistiti govna iz šolje.

inhibitor 19.07.2008. 22:10

Image and video hosting by TinyPic

Car Nemanja, na pomenutoj igranci amizira s damama


Vidi, Kizo, kako kongenijalno mislimo:
Mislim da ne bi trebalo Miljcu ići niz picinu dlaku, Magda, i, molim te, ne cjepidlači.
Čujem da je daidža Miljenko završio kurs brzog čitanja, pa je "Istoriju ružnoće" pročitao nadušak, između dve rakije od suhe šljive i telećih odrezaka na žaru u umaku od suhih šljiva.
Čujem isto to da je amidža Miljenko završio kurs brzog pisanja, pa je zbiru poezije "Na Ilidži filidžan" napisao između druge dve rakije od suhe šljive, i još dva teleća odreska na žaru u umaku od šljiva suhih kao usne beduina što šute o šumoru šedrvana.
Kizo, kasnije bum obradil vazda na šalu spremnog Miltona Jergosa Seljosu, šereta iz šeher-Sarajeva, vazda frustriranog namještenika korporativnih komunikacija. No već sada mogu kazati kako je ova bilješka oslonjena na tipičnu agramersku predrasudu da je istina života samo tamo gdje se živi u dreku. Ta predrasuda, na koju su Jugoslaveni silno ponosni, na kojoj je Kusturica, očima Sidrana, napravio cijelu jednu balkansku magičnorealističku mitologiju manjinskih naturščika što lete po svadbama i sprovodima, a Bregović zaokružio u integralni romskomeđimurski glazbeni idiom, nažalost nije hrvatski patent: prolazi u Cannesu kao i u San Remu, dakle je očito riječ o lošoj savjesti i difuznome fenomenu europske malograđanštine. U jednu riječ: gospođe u bundama odlaze u Lisinski na premijeru "Oca na službenom putu" misleći, ili samo vjerujući, da su gledale dokumentarac o istinskom, sirovom životu koji počinje iza drugog perona glavnog zagrebačkog kolodvora jugoistočno! Zagreb je idealan grad za ovakav sehnsucht. kako veli moj prijatelj: nereflektiranu melankoliju; znaš ono, Suada, Suadaaaaa, onaj imbecilni adolescentski dert kojim odiše sve bosansko, od Gazi Husref-bega do Saše Lošića:

Hajdemo drugovi moji kao nekada
Kada smo subotom išli u zelenilo
A nedjelju mrzili zbog ponedjeljka
Drugovi budimo iskreni
Već nam se bliži dvadeseta
A treba živjeti i pjevati
Idemo kao na maturskoj večeri
Uno, duo, tre, quatro


E, to ti je Jergosov tekst o Milanoviću: drukamo za 'građansku' Hrvatsku, živimo na jugoslavenskim parama gazda Nine, a kad netko dirne u korporaciju - o kojoj, zanimljivo, u članku ni riječi! - onda opletemo po grabači sve građansko onako, po srpsku: ma sve su to bre pederi i civili, kažem ti, nije to videlo života ni iz tramvaja, majku im jebem lezilebovićsku! Milanović je gradsko dete, izravno je kao fakultetlija otišao u MVP, propustio je Armiju i zastavnika Jeftu Pantića, nema svoje klasiće ni sitttnoooooooo ni septembarsku klasu, ne zna taj za frustraciju vožnje u stojadinu i par-nepar, socijaldemokrat je a jebemliga nije ni jugonostalgičan… e pa stvarno je taj Milanović živeo i radio koncem dvadesetog veka sasvim izvan sveta, pošteđen i zaštičen roditeljskom brigom i ljubavlju, kako kakva tetkica i civil, da skratim: pederčina, ba!
Jasno, Jergović je u to vrijeme već prekapao po fekalističkim Bregovićevim home-video uspješnicama, koje je kasnije u sličnom character assassination tekstu prodao sličnoj korporacijskoj publikaciji, predstavivši se agramerskoj blaziranoj publici debutom dostojnim i aplauza i prisjećanja: dokumentarnim svjedočanstvom o seksualnom životu najveće pop-zvijezde bivše države, ej, jebotebog, samom esencijom upravo onoga što bi takva imbecilna supijana provincijalna publika mogla smatrati Autentičnim životom Podneblja! Zna nas Jergos, velim: zna on nas, jeb'o ti nas!
Je l' istina, sinovac?
A to što pitaš je li on HDZ-ovac za novac, ma nije on hadezeovac, nego je samo za novac. Tko da (više). Propagandist. Došavši u Hrvatsku, pisao je u "Slobodnoj Dalmaciji" a posao mu je - čik pogodi? - dao Miroslav Kutle (koji je uostalom potpomogao mnoge svoje kasnije dušmane!). Jasno, to Jergosa nije spriječilo da docnije nepatvoreno prezire hercegovačkotajkunsku bagažu i ognjištarski šljam, koji, po potrebi, pričepi li ga netko drugi, Kuljiš ili Milanović sasvim svejedno, patentirano brani kao vlastiti zabran. Jergos je jednostavan lik: Nino Pavić je oformio pretorijanski književnoinetelekutalni zdrug - doduše, nema tu nikog tko bi recimo tebi, kao dipl.phil., mogao točno odgovoriti na bilo koje pitanje o Parmenidu, Tertulijanu, Baconu, Kantu ili Fregeu, npr., jer, ovo je najneukija generacija hrvatskih književnika otkako je književnosti i Hrvatske - koji se samoobnavlja po logici: Jergović je klasik, jer smo ga uvrstili u inicijalno kolo svjetskog romana XX. stoljeća; Tomić je genij, jer to veli Jergović; Pavičić je genij, jer to veli Tomić; a Pavičić i Tomić jamče da je izbor Jergovića u kolo svjetskoga romana XX. stoljeća pravovaljan, ispravan i utemeljen, dakle da je auktor genije! U tim samohvalećim krugovima što se suzuju, Jergović je neka vrst književnog dobermana: Gazda Jeza naučio ga je da na komandu "Drugi" ispiše petnaest kartica pitkog štiva o beogradskim kavanama, zalogajnicama i splavovima u kontralihtu izobilja Sajma knjiga, na naredbu "Šerba" laje se dugo u noć o hrvatskoj kulturi kao hrvatskoj pa zato nekulturi, a na sam spomen "Hrvata" skače se Aralici za vrat žedan srpske krvi svih Aralica, ili se Drugi, ako je Hrvat odrastao u Beogradu, istom tretira kao rosno dupe i patetični fašist, pri čemu je Jergoviću svakako vazda zanimljivije ovo prvo. To je nevjerojatna škvadra: stalno iznova ponavljam da je Pavičić autor teksta u kojemu se izrijekom spominje autohtona i genuina hrvatska mržnja spram drveća!, da je Tomić autor putopisa u kojom četničku ikonografiju kokardi Guče tretira kao Gucci, ili barem kao etnograski kuriozitet, a da je dirljiv napor Miljenka Jergovića da nas kao neadaptirana bosanska budala privede građanskoj svrsi već mjerodavno opjevan i opisan u hrvatskoj i bosanskoj literaturi 21. stoljeća:

Image and video hosting by TinyPic

Bojan Žižović, 22, poeta i humanista, Pula


Bojan Žižović

Prijatelj iz Sarajeva


Imam prijatelja u Sarajevu
Igora Banjca
Rijetko se srećemo
I još rjeđe viđamo
Dugujem mu gajbu piva
Sjećam se njegove priče
Memorijalni centar Miljenko Jergović
Strašno dobra priča
Jednom me Igor ugostio
U Sarajevu
Na književnom druženju
Upoznao sam tada i njegovu ženu Fernalu
S kojom nisam imao ništa
Igor me vodio u Baybooka
Da mi pokaže da Sarajevo ima knjižaru
U kojoj se može piti
Nadam se da se još uvijek može
Otišli smo i na ćevape
Popili tursku kavu
Razgovarali o pametnim stvarima
O tome kako ja živim u Puli
A on u Sarajevu
I kolika je udaljenost između dva grada
Zračne linije
Igor mi je rekao da ujutro imam vlak
Za Zagreb
Polazi ujutro
S glavnog kolodvora
A onda smo se napili
Sarajevsko me jutro iznenadilo
Došlo je prebrzo
Ostao sam u krevetu
Igor je zatim za časopis napisao
Žiža je zakasnio na vlak
Htio sam mu reći da me zovu Žižo
A ne Žiža
Ali nisam imao srca

Image and video hosting by TinyPic

Igor Banjac, 19, pjesnik, mislilac, neimar, Sarajevo


Igor Banjac

April ili Memorijalni centar Miljenko Jergović


Izraslina, mislim, i volim tu riječ,
ali ne i samu strvar, što god
bila. Kasno noću bole me zubi
i telefon zvoni. Bolestan sam,
nesretan i sam. Gospode!


Raymond C


Izraslina se pojavila prije 30 dana; na donjoj vilici. Noću je veća, a ujutro manja.
Možda je tumor, a možda i ne.
Kada gnječim izraslinu, kao da se pomjera i bježi od prstiju.
Otišao sa, u strahu i nevolji, kod ORL specijaliste gosn. Katice.
Katica je istočnjak, prezadovoljan svojim poslom u lokalnoj ambulanti. Znate te spike:
Ispiši recepte, utješi nekoliko kretena i bježi kući na ručak
i popodnevni odmor.
Išao sam i na ultrazvuk, ponovno u strahu i nevolji.
"Kud baš svi na vilici", rezignirano je ustvrdio ljekar, i dodao:
"Ma kakvi, to vam nije tumor".

Izraslina se povećava.
Izraslina - supruga.
Svaki dan je kaotičan i pun svađa. Za smirenje koristim sitne plave tablete i smotuljke.
Poznate su takve kombinacije u književnosti naših naroda.
Tome bi trebalo dodati alkohol i veće količine opojnih droga.

Naravno da je potrebna legalizacija, često mislim u muci nabavke.

Fernala sve učestalije izražava žaljenje i blago kajanje zbog našeg braka.
Ja sam zapitao samog sebe.
Miron sjedi na klackalici, počesto pada na tlo - razbije se, posječe se.

Tresem se od hladnoće u vlažnom sobičku. Staklo je puklo. Olovka klizi po papiru.
Mara pere noge u kupatilu,
česma i vodokotlić su sjebani, bojler huči.
Imam dva jastuka na krevetu: žuti i bijeli. U društvu sam Mammilarie, Astrophytuma, Rebutie, Hamatocactuca i Choryphante.

Mladi, neafirmirani i uplašeni pisac Ib, uz silnu muku, uspio je skrpiti zbirku priča
i izdati je.
Posvetiti je ženama: Fernali, Mirzeti i Belmi.
Gdje je sljedeća zbirka, kolege pitaju.
"Piše li se štogod?"
Nešto je tek naznaka stiha, ponešto, pak, nalik priči. Skice i vodoravne crtice.
Ovisnost - tekst.
Uperen prst kritičarev, kvrgavi doktorov prst.
"Ti si narkoman", uzvikuje doktor.
"Fakat bed, ti si narkoman", dodaje Tašo.

Pisac je opterećen 'egzistencijalnim užasom', 'surovim realizmom',
'paklom svakodnevnice'. Mara lupa u kuhinji, sprema posuđe za jutarnju kafu.

Promatram školjke naslagane na zidu, žute i zelene zmije pokrenute desnom i lijevom rukom, jedem sladoled i naginjem se da vidim kaktuse u maloj cvjećarnici na rivi.
Uzimam Pixy, brzo ga prelistavam i sjetim se Radovanove promocije u vojarni Karlo Rojc.
Mara je bolesna. Što bih mogao učiniti da sam tamo?

Izraslina se povećava.
Pristupam čišćenju hrpice od sjemenki. Čašicu sa sjemenkama čuvam za proljeće.
Grozno, sutra moram zvati dilera.
Hrpica je 5, 6 manjih smotuljaka. To je za večeras i možda sutra.
Plavu tabletu ću uzeti ujutro.
Lijepo je posjetiti neveliku apoteku Neuropsihijatrije i poslužiti se lijekovima iz ormarića. Mama Jozefina prepisuje raspored i nudi mi kesicu sitnih raznobojnih bombona.

Hu, hu, već je bolje.
Zapalio sam, hrpica je donekle očišćena.
Dim ispunjava sobičak, ugodan i okrepljujući.
Rak pluća ili grla, ko zna? Zastajkujem - bolest? Zastajkujem - izraslina?
Mara je zaspala i jedini zvuk je škripa kreveta dok se pomjeram.
Potiha molitva se ne čuje.
I Mara je izgubila vjeru u Svemogućeg, Sveznajućeg.
Dodirujem TA peć, nije ni mlaka. Počinjem se ponovno tresti i osjećam jad Iba,
u hladnom, vlažnom sobičku,
sa hrpicom manjom iz sata u sat,
u prizemlju trošne zgrade - preko puta Memorijalnog centra Miljenko Jergović.
Sepetarevac, bivša ulica Mile Radojevića, Mejtaš.
Memorijalni centar vodi piščeva majka, ne birajući trenutak da spomene
talentiranog i uspješnog sina.
Sin objavljuje romane, priče, pjesme, oglede; član je žirija; dobitnik nagrada,
i stalno uzvikuje: "Sretan sam!"

Kaktusi i ostali sukulenti su dobro.
Već nekoliko sezona biljke zimuju kod Mare, u hladnoj i tamnoj sobi.
Temperatura je 10° C; kišem i poskakujem.
Ib u svom vlažnom sobičku, okružen žutim i bijelim jastucima
i prekriven dekom.
Bez hrane i pića, sa uznemiravajuće malom hrpicom.
Ponekom Mironovom igračkom.

Zvrnda telefon.
Stapelia se smežurala,
zalijevanje toplom vodom, hibernacija.
Greškom sam izvadio dva papirića.
Smotuljak pomalo pucketa, nikako da se čovjek riješi sjemenki.
Žuti jastuk i žuti papirnati svitak.
Kako bi ove hladne martovske večeri izgledao susret s Ninom?
"Svršavam, ajme majko, svršavam", uzvikuje Nina.
Jadna ona Fernala sa ovakvim čovjekom, kakav će tek Mironov život biti!?

Konačno se naslonih na žuti jastuk.
Gledam u "Sarajevske sveske". Potreban je još mali napor utipkavanja.
Memorijalni centar Miljenko Jergović je prazan,
svjetla su ugašena.
Mali prstić sudbine bocnuo je Iba,
koji uz svu zavist i ogorčenje promatra kuću preko puta svoga jadnog i vlažnog sobička.
Prije petnaestak godina poklonio sam ploču Nedi,
a tip je rekao: "Gledaj poltrona".
Vidim da si dugokos i bradat, primaš nagrade. Svaka čast!
Ja, pak, opipavam izraslinu i trošim zadnje mrvice sa hrpice.

Trznuo sam se u 7. Ptičice pjevaju, oblačno je.
Izgleda da pada kiša. Ostalo je nešto snijega na dvorištu.
Sada stenjem na starinskoj wc šolji, fakat sam se prežderao sinoć.
Memorijalni centar, mjesto gdje je naš pisac rođen, napisao prve knjige.
Čovjeku ponekad godi da putuje, trucka se u praznom kupeu ili osjeti lupanje srca dok se propinje ka nebesima.
Uskoro krećem. Termin kod zubara Emira je dogovoren. Tortura se nastavlja.

Izraslina je manja no sinoć.

leech's funeral service

Mara umire
Pišemo molbu za starački dom
Mali preuzima stan
Mara leži u sopstvenim govnima
I mokraći
Smrad je neizdržljiv
L. moli Razoritelja da uzme Maru
I ide kući odmarati se

Jučer su zakopali Maru
Gosti su razgovarali o sjebanom križu
I Memorijalnom centru Miljenko Jergović

Image and video hosting by TinyPic

Babl, 25, fotos s letovanja, Zauberberg 1999.


Habla Babla?

"Važno je ostvariti cilj a ne časno poginuti na putu do njega" - veli Sanader.

Image and video hosting by TinyPic

Ivo Sanader, oko 30, docnije premijer u Zagrebu


Definitivno je bolje ostvariti cilj, nego poginuti na putu do njega - ali između te dvije slične tvrdnje nalazi se provalija u sadržaju i značenju.

Naime, prvi i drugi dio tvrdnje nisu ni približno jedine moguće alternative. Možda se nađe koja konkretna prilika u bogatstvu života da se netko nađe u dilemi da mu jedino preostaje ili jedno ili drugo, ali u najvećem broju slučajeva dilema nije ni jedno ni drugo, niti je čovjek u dilemi koja nudi samo dva izlaza, već je najčešće u situaciji kojoj se nudi lepeza mogućih ishoda. "Ostvariti cilj"? U cijelosti ili samo djelomično? Je li ostvariti cilj važno, bitno, imperativno, pitanje o kojem ovisi biti ili ne biti, ili je važno jer je zabavno, baš zgodno, takav nam je ćef…? A cilj? Koji cilj? Kakav cilj? Jesu li svi ciljevi jednako važni? Treba li se ama baš svaki cilj ostvariti odmah ili je neke moguće dosegnuti i kasnije? Postoji li za svaki cilj samo jedna bogomdana prilika ili će se prilike ukazivati i kasnije? Zar je zaista jedina moguća alternativa nedostizanju cilja (što god to značilo) umrijeti časno (kao uzvišenija varijanta naspram "umrijeti nečasno")? Nije li moguće onima koji ne ostvare cilja malo odahnuti, odmoriti, posvetiti se pripremama da drugi puta bolje uspiju? Ili naprosto odustati od tog cilja i okrenuti se drugim ciljevima? Zašto bi svako neostvarivanje cilja značilo da onaj koji ga nije dosegnuo mora umrijeti? Kako umrijeti? Neko će ga priklati ili je neizbježno da počini harakiri? Da li "Važno je ostvariti cilj a ne časno poginuti na putu do njega" zapravo podrazumijeva da je mišljeno "Važnije je, makar i nečasno, ostvariti cilj a ne časno poginuti na putu do njega"?

Takvo razmišljanje, da skratim, dovodi do toga da je tvrdnja "Važno je ostvariti cilj a ne časno poginuti na putu do njega" ili naizgled efektna frazetina, nizanje riječi bez značenja, ali kako te riječi ipak nešto govore, o frazetini ne može biti riječ ili je riječ zaista o ničemu drugome do praznoj frazi.

Pokušajmo primijeniti tu frazetinu na neke tipične, svima znane situacije. U privredama čije je obilježje bila oskudica resursa, a rezultat siromaštvo, bilo je jako važno imati zemlju, obraditi je, dobiti što bolji urod. Ako je urod izostao, umiralo se od gladi. Ako se nije sakupilo dovoljno ogrijeva za zimu, umiralo se od zime. Ako je nastupila suša, umiralo se od žeđi. Ako se nije umaklo Turcima, ostajalo se bez glave. U takvim prilikama je dostizanje cilja bilo doista važno, a da li je dosegnut časno ili nečasno bilo je drugorazredno. Pa čak i u takvim u takvim prilikama bilo je ljudi koji bi radije sami časno umrli nego oteli nakupljeno gorivo od usamljene starice, koji bi radije sami gladovali nego oteli jedinu ovcu samohranoj udovici s nekoliko djece. Ah, na što bi se u takvoj situaciji odlučio Sanader?

Druga situacija. Sport. Ima romantika koji i dalje cijene maksimu "važno je učestvovati, ne pobijediti", no u što se šport izrodio pod pritiskom fanatika koji misle da treba pobijediti po svaku cijenu, pa i nečasno, ne treba obrazlagati. No zanemarimo realnost i prihvatimo se idealnog obrasca. U sportu je važnije učestvovati nego pobijediti. Da ne idemo daleko, a po ostatku intervjua vidimo da je to Sanaderu blisko, ne može se ni pobijediti ukoliko se ne učestvuje. Učestvovanje na Olimpijadi je preduvjet da bi se moglo pobijediti. Da bi netko bio pobjednik, netko mora biti gubitnik. Dapače, često je pobjednik samo jedan, a gubitnika mnogo. I malo kome od gubitnika pada na pamet da bi zato jer nisu izborili zlatnu medalju trebali da se objese, a ako netko zaista ne može sportski podnijeti poraz i pomisli dići ruku na sebe, to definitno spada u patološke pojave.

Ljudima koji se probijaju kroz život na temelju filozofije oskudice zaista se može činiti da o svakom potezu ovisi biti ili ne biti, da je svaki promašaj ili propust fatalan, da je važna svaka prilika da se nešto zgrne i pribave zalihe, čak i zalihe potpuno nejestivih stvari poput luksuznih satova, ali zalihe pružaju sigurnost jer se mogu rasprodati i po desetine cijene, što bi ipak bilo dovoljno da se kupi korica kruha, a korica kruha ipak jamči preživljavanje, makar i za jedan dan, a jedan dan je u situacijama životne ugroženosti jako mnogo, daje izglede da se preživi i dalje… Oni koji su odrasli i formirani u relativnom blagostanju da su si mogli priuštiti i da se bave sportom, gledaju stvari drugačije. Egzistencija ni na koji način nije u pitanju, ničim nije suštinski ugrožena, važno je - ne kako preživjeti, nego - kako proživjeti što zabavnije. Da bi se zabavili, bavit ćemo se i sportom, a da bi kadikad mogli pobijediti, kadikad se mora i izgubiti. Pri tome je važno znati dostojanstveno podnijeti i pobjedu i poraz. U pobjedi se ne uzoholiti, u porazu ne očajavati. Pobjede i porazi se izmjenjuju, ali čast se gradi polako, a može se izgubiti u trenu.

Babl 20.07.2008. 02:33

YOUR BLACK HORIZON

Image and video hosting by TinyPic

Maro, 20, s izložbe Olafura Eliassona 'Your Black Horizont'


Ovaj intervju je nešto najbolesnije, što je objavila hrvatska žurnalistika. Bolesnije i od izjave Rona Browna, dubrovačkim novinarima, nakon pogibije.

Marole 20.07.2008. 08:52

Image and video hosting by TinyPic

BLIND DATE

Image and video hosting by TinyPic

dr.Jatogen, 18, maturalna predstava "I have a dream"


"Vidjet ćete da se krivnja gotovo nikada ne mjeri veličinom uvrede, nego slabošću počinitelja; i eto zašto je pravda uvijek radije uz bogatstvo i ugled, nego uz sirotinju", veli Sadeov papa u svom obraćanju Julietti.
Par stoljeća kasnije, Sanader nam govori ovo:
"Učinit ćemo, svi zajedno, sve što je u našoj moći da pokušamo izvući tog čovjeka. Da smo u Europskoj Uniji i NATO-u, sigurno bi naš položaj i u ovom problemu bio puno jači. Ja ne znam bismo li i tada mogli brzo rješavati stvari. Ali bilo bi nam lakše. I bit će nam lakše i bolje."

doktor Jatogen 20.07.2008. 13:15

- 12:56 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Repetitio est mater ti jebem

KNJIŽEVNOST, PROSEDE

Image and video hosting by TinyPic

PRosede

- Care Nemanja, hrvatskosrpska je suvremena književnost često psovačka. Zašto se i vi, iako gospodin, povodite za tom ružnom navikom, zašto, zašto?

- Vidite, moj je stil izveden iz najdubljih uvida u narav književnosti. Celokupnu književnost ja doživljavam kao Knjigu, impersonalan Zapis brojnih – ne nebrojenih! – pisara Duha. (Nije prvi put Duh diktirao ovu misao). Njihovo nadahnuće može biti dvojako: svesno ili nesvesno. Neretko se dešava da je pisar nistar, pravednik skriven i samome sebi. Svesni su dakle klasicisti; nesvesni - romantici. Klasičnom i romantičnom formom ovde ponajprije nazivam formu mentis, pa tek onda povesne književne formacije. Riječ je o dva temeljna duhovna oblika, znate. Duh koji se izražava klasično, duh je intelekta. Medij romantičnog duha, iracionalna je slika. Klasično je apstraktno, romantično konkretno, u nehegelijanskom smislu tih pojmova. Bitna odlika moga stila stoga je crossover te dve forme: kao u sintagmama vizionarska lula ili žovijalni dikobraz. To je nukleus stila: fuzija apstraktnog i konkretnog, prideva i imenice, priloga i glagola, u jednom višem smislu: onostranog i ovostranog, da ne preteram. Odatle nadalje, sve je u znaku tog jedinstava: u konačnici, jedinstva visokog i niskog stila: elaboriranog jezika Salona i formulaične kletve Ulice.
Stoga je psovka kod mene, Nemanje, doduše nasilje nad mojom izistisnkom prirodom, ali i neumitnost Reči: ako želim da svaki deo mog Opusa čuva dah celine, i da vodeći od jednog do drugog provodeći sve kroz Sve konačno stignemo na Početak Kraja, moram, sad razumete, s vremena na vreme i da opsujem. Jebiga!

Tzar NEMANJA 20.07.2008. 01:11

Image and video hosting by TinyPic

LITERATURA

Molio bih nekog od Jergovićevih prijatelja, konfidenata, fanova ili vodonoša, najbolje kakvog grbavca s govornom manom, tek da sve otprve bude pitoreskno i filmično, da Miljenku od Bosne prenesu sljedeću genijalnu ideju za scenario/film koja, ako se samo brižno razvije i realizira, garantirano donosi Palmu, Medvjeba i Oskara:
Elem, budući da su belosvetske hulje redovito nečiste savjesti, pa se post festum bave onime što su trebale spriječiti - bosanskim žrtvama naime - predlažem Jergosu da zaigramo na sigurnu kartu: na ultimativnu Žrtvu! Dva su arhetipska obrasca izraubana, pederluk i silovanje, pa nam ostaje samo igra va banque, dakle, bez golmana: idemo s životinjama i djecom! Jer, zvjerstva traže adekvatnu alegoriju, a, osim toga, pokažite mi kad su to dječica i životinjice u svijetu agitpropa omanula?
Radni naslov filma neka bude: Sanska koza! U prvom kadru, u sinemaskopu, vidimo full-moon ponad Jajca. Mjesec zaprema gotovo trećinu kadra, žut kao dukat i mirisan k'o cimet, što će Jerga lako opjevati. Usred mjeseca amblematski, noge en face, tijelo u profilu, glava en face, dakle egipatski, starodrevno simbolički, koči se ona, taj mračni predmet želja: sanska koza! Tu sliku koristit ćemo i na plakatu, jer ta slika posjeduje amblematičnost Batmanova logoa: ima da je zafrljačimo i na sve proizvode koji će da prate promičbenu kampanju u Cannesu, Berlinu a i šire, po Hollywoodima. Uz tu sliku, silhuetu koze crne kao unutrašnjost bosanske šume/duše, što će također Jergos lako glasom naratora da dočara (najbolje dvoglas Rade Šerbedžije i Mire Furlan) - naracija je ovde sankcionirani prosede film-noirea, jer radi se o hard-bihoiled thrilleru - ide tema one stare 'Mujo kuje konja na mjesecu...', i, odjednom, kao udarac Edhema Šljive rezantan meket koze, pun nekog praiskonskog, animalnog derta ili čežnje, bog će ga znati. U levom gornjem kutu srebrnog ekrana može da ide logo 'Želje', a u desnom citat iz Meše Selimovića: recimo, ono o četres' godina, ružno doba, jebiga, to može da se prevede s tu old tu rok en rol, tu jang tu daj. U kadru se pojavi i naslov filma, na engleski:G(h)oa(s)t of Sana, pun inicijalne dvoznačnosti i volšebne šeretske mistike.
Da se vratim prvotnoj ideji, oprostite, ja se uvijek lako zanesem kad god pišem scenario za Oskara. Dakle, kamera ide negde dole, put Jajca, i čuje se u offu: Nije čudno da je sve otišlo ukurac, kad je počelo u Jajcu! Onda idemo na lika koji je to rekao, delija u šajkaći, da se olakša strancima praćenje filma, jer tko će se snađe u tom izobilju naroda i narodnosti. Drugi mu lik, onaj kojem je ovaj prvi govorio, kaže: Nego, jesi l' ti ikad razmišlj'o što se kaže: E, izjebaćute k'o sansku kozu? Tu se zametne razgovor o ljepoti sanske koze, postojanju prirodno lijepog i specifičnostima bošnjačke faune, pa se dva ratna druga, Stevan i Nemanja, odluče da pojebu tu legendarnu sansku kozu. Iz više razloga, jer film je strašno dubok i funkcionira na više niveaua: prvo, iz erotske i intelektualne znatiželje - kao odgovor na uvodno pitanje; drugo, ne bi li ponizili ono bosansko u samoj njegovoj biti; treće, film funkcionira i kao potraga za nečim što ne postoji, i tvrdi da to tražimo upravo zato jer nepostoji (u, jebote, kad ovo Jergos obradi jebaće im mater evropsku!); ondak, potraga za sanskom kozom vazda može da se shvati i kao tjeranje maka na konac vlastitih predrasuda: 'ajde da istjeramo do kraja taj klasični topos bosanske nacionalne mitologije i da vidimo kako se stvarano jebe sanska koza; dakle, riječ je o razbijanju uvriježenih predrasuda i plemenskih mitova! Formalnoproceduralno, potonje je tipičan tuzemni nadrealistički prosede: reč je o realiziranju metafore, par exellence!
Da ne bi odbio širu publiku, film je u pizdu materinu pametan već u prvih par kadrova, je l' tako? Jes! E, ali tek sad dolazi... - šta? Pa dete, jebemlivas ćopave! Sad se dvojici Srba suprotstavlja mali Muhamed, koji se cijeli film uopće ne pojavljuje, jer se Muhameda ne smije prikazivati! Genijalno, a? Pojavljuju se samo učinci Muhamedovih dijela, tako da cijeli film zadobiva tipično bosanskomelanholičnu mističnost svojstvenu dervišima mevlevijama, koje ćemo da pokažemo što više, kako plešu, kako se probadaju s mačevi, kako padaju u trans itd., da dobijemo na egzotičnosti i atraktivnosti celoga projekta. Lokacije su bazične: Jajce slapovi dva do tri puta, Mostarski most u krupno (eventualno da se vidi da se organizuje rušenje za potrebe snimanja filma, ako je moguće...), stećci, Pale sam na svetu ponad Sarajeva, i, u finalu, kao seting konačnog obračuna, olimpijska bob-staza! Jebiga, ako od ovog ne može da se uradi dobar film, onda ja stvarno ne znam! Ako neće Jergos, da pitamo čika Abdulaha Sidrana? Muziku će da napiše Dino Merlin (jebiga, lakše će da ga izgovore kad podigne Oskara), a casting je neopoziv: Dejan Aćimović kao Stevan, Kusturica kao Nemanja (!), mali Muhamed se ne pojavljuje, a u drugom su redu iza choruslinea Rade Šerbedžija kao skakač sa staroga mosta, Mira Furlan kao vidjelica iz Međugorja, Nele Karajlić koji posuđuje glas sanskoj kozi i još brojni drugi drugari. Otvoreni smo za prekobrojne predloge!

Sesil Miličević, artista 20.03.2006. 05:07

Image and video hosting by TinyPic


- 12:43 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 19.07.2008.

Facelifting Ive Sanadera ili Miljenko Jergović

Riječ je o okolnostima u kojima je strah dominantna osobina čitavog društvenog života, konstanta političke prakse i opće duhovne klime. Štoviše, sastavni dio samog hrvatskog mentaliteta. Onaj naizgled gotovo urođeni kukavičluk pred autoritetom društvenih institucija i kulturnog nasljeđa, autoritetom iza kojeg ne stoji ništa osim gole, ničim kontrolirane, moći političke i duhovne elite. Riječ je napokon o prilikama u kojima na mjestu javnosti u njenom modernom demokratskom vidu, stoji njen perverzni surogat - košmar trivijalne ljudskosti. Uvijek samo ljudi u njihovoj kontingenciji, danas dobri, sutra loši, pametni, glupi, zgodni i odurni ... nikada međutim načela, ideje, strukture i koncepcije. Nikada logika, nikada racionalna argumentacija, nikada otvorena diskusija.

Boris Buden

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

10. ožujka ove godine objavio sam post naslovljen Proročanstvo.
Ništa posebno: kao što znadete, ja i inače savršeno točno mjesecima, ponekad i godinu, dvije unaprijed točno predviđam događaje koji neminovno slijede.
Da vas ipak najprije podsjetim na post:

Image and video hosting by TinyPic

Sutrašnji "Jutarnji list" donosi vijest:

Dosadašnji glavni urednik Jutarnjeg lista Tomislav Wruss na čelu svih medija EPH, a na mjesto glavnog urednika Jutarnjeg lista dolazi Mladen Pleše.

A evo što sam napisao prije mjesec dana:

Jedino me je strah za Wrussa. Dobar dečko. I zna posao. Nije on kriv za pad tiraže. No, to je sasvim druga priča.

NEMANJA 11.02.2008. 14:13

I tak...
Ili sam ja prorok - što u svome selu nitko nije - ili shvaćam logiku događaja bolje nego oni koji u njima sudjeluju.
Bilo kako bilo, Wruss je smijenjen, a novi je šef "Jutarnjeg lista" Mlade Pleše:

"Imenovanjem u Upravu EPH i postavljenjem na čelo EPH Medija, Tomislav Wruss prestaje biti glavnim urednikom Jutarnjeg lista. Na njegovo mjesto, nakon uspješne preobrazbe Slobodne Dalmacije, dolazi Mladen Pleše."

Što sad to znači i kako da to shvatimo?
To znači da umjesto tandema Wruss - Butković novo doba traži i nove ljude, a to su svakako Pleše i Jergović.

Zašto Pleše i Jergović, a ne više Wruss i Butković?
Zato jer se sada od "Jutarnjeg lista" zahtijeva samo jedna funkcija: servisiranje Vlade dr.Ive Sanadera.
Pleše je tu od neprocijenjive važnosti i njegov je izbor samorazumljiv: Plešeove su austrijske veze s Ivom Sanaderom hrvatskoj javnosti poznate.
Jergović je pak konačno postao Krleža, ili barem Aralica. U svakoj arhaičnoj kulturi pjesnik je žrec, šaman koji ima izravan communio s onostranim, pa Zemlji tumači volju Neba, nebeskog namjesnika na zemlji: Možemo se ne vidjeti mjesecima, a da on piše upravo ono što ja mislim!, govorio je Tuđman o Aralici, kao što bi Sanader to isto mogao kazati o Jergoviću.
Pleše i Jergović, privilegirani su tumači Sanaderove volje.

U tom smislu aferu "Dragi Ivo" valja ponovo promisliti: silno je zanimljivo da su u aferi stradali baš oni koji su "trebali" stradati.
Kakva slučajnost!

P.S.

Usput budi kazano, "Jutarnji list" ovime hvata zalet za skorašnje regionalno pozicioniranje: očita je ambicija "Jutarnjega lista" postati vodećim 'zapadnobalkanskim' ili 'jugoslavenskim' dnevnim listom. Pretjerujem?
A tko me je slušao kad sam najavio Wrussov odlazak!?

Image and video hosting by TinyPic

Dobro, to da Jergović želi biti Sanaderov Aralica vidjeli smo odavno, godinama prije, o čemu neka svjedoče drugi:
"Kad je umro Krleza onda je bilo pitanje tko ce nam sad bit književnik. Bio je Nemanja napisao da svakom Titu treba Krleža, a svakom Tuđmanu Aralica."
kaže Radsplitcat, 24. travnja daleke 2006. godine, u komentaru Jergovićevog teksta "Katunarić nije liberalni intelektualac nego poludjeli šegrt Hlapić".
Dakle, tu smo već u 2006. godini - kadikad sam vam ja govorio...

Da bi bilo jasnije o čemu sam vam govorio i na što sam upozoravao, evo izvatka iz posta o posljednjem - nadajmo se i zadnjem - Jergovićevom romanu "Srda...":

OK, Jergos je napisal novi roman; ali, o čemu je čapri?
Na površini, riječ je o tradicionalnom bosanskom džeparenju sudbina: ono počiva na duboko amoralnom uvjerenju da je istina života tamo gdje se živi u bijedi. Amoralna je nadasve ta prividno humanistička zainteresiranosti autora (Jergović veli: "Počeo sam razmišljati što bi bilo kad bi netko od njih bio ubijen? Kako bi društvo gledalo na takvo ubojstvo? Bi li policija uopće tražila ubojicu? Bi li se za njih pobrinula država iz koje su došli i kakva je uopće društvena šteta od takvog ubojstva?"), koji je u stvari za bijedu zainteresiran samo izvanjski, poslovno, čak ne ni estetski, nego naprosto utilitarno, u smislu nepisanog zakona profesionalnog akademskog humanitarizma po kojem svaki Opus ima onoliki vrijednosni volumen koliko pathosa istisne iz ethosa (ethos anthropo daimon): autor je ponajprije zainteresiran za društveni efekt svoga djela, dakle, ni za sudbinu (daimon/ehtos) svojih les misérables, što bi spadalo u etiku, niti za estetsku vrijednost života transponiranih u svijet njegova djela (to je mučilo Kafku, to da njegovo djelo ima samo estetsku vrijednost, misli Anders), nego je autor za jad života svojih likova zainteresiran koliko i trgovac robljem: on od te bijede živi! Tek je pitoresknost takva života kapital na kojem autor temelji vlastiti profit: kod Jergovića je sada već nesnosno preočita njegova anakrona i dozlaboga nekulturna koncepcija položaja književnika u Kozmosu: on bi da je Krleža/Aralica, onaj Žretac koji po povlaštenom položaju svoje umjetničke jurodivosti ima izravan kontakt s onostranim, otkuda crpi nadahnuće, i izravno, in spiritu, bez cenzure zemaljskih sila, tumači volju višnjih sfera, prekoravajući i opominjući suvremenike zbog neospornih i bogoneugodnih društvenih aberacija i svekolikih anomalija:'Ovo zvuči okrutno, ali tako funkcionira naša zajednica, a ne vjerujem da i druge sredine, mnogo bogatije i s većom demokratskom tradicijom od Hrvatske, drukčije gledaju na tu vrstu ljudi.', grmi Jergović, prašnjavim timbrom starozavjetnog proroka: Pokajte se, kraj je blizu!
I zato uvijek neki Cigani lete/bivaju uzdignuti u Nebo, što je opća struktura bosanskoartističkog moroderstva: samo nam dajte neku Fukaru, i mi ćemo je već dostojno upokojiti: make-up na leš, kako je u mantru tu pljačku žrtava povijesti sročio Bregović, treći bosanski klasik, izbunaren od prvog, Jergovića, za Miljenkovog zagrebačkog debija (vidi: fekalistički home-video). Mrtvi ionako ničemu ne koriste, ako ne koriste živima, ponajprije doslovno, a budući da Balkan stvara previše povijesti, čemu su dokaz prostrana groblja, reče Churchill, Bosanci su s vremenom zaključili da u moroderstvu nema ničeg sramotnog: abnormalno je ponašanje u abnormalnoj situaciji - kakva je vijekovima bosanska - sasvim normalno, reče Frankl, pa ako je održivom razvoju neophodan i kanibalizam, a jebogati, pa pojedi bližnjega, ionako je mrtav! Bogumilskom ili već nekom drugom nevjerničkom Bogu hvala na prezrenima na svijetu, jer o čemu bi Miljenko Kusturca pisao/snimao svoje filmove/priče da nije Cigana/prosjaka, izopćenika uopće, pa će tako i Denis Kuljiš, povodom drugog bosanskog klasika, Karahasana naime, kazati:"Osim toga, naslućujem jedan odvratni oportunizam, koji se već pretvorio u književnu školu - svaki literarni Bosanac mora napučiti svoju prozu Židovima, valjda kao pečat multietničkog Sarajeva koji tobože posvuda vuku za sobom, kad već optiraju za neku metropolu, sad više ne Beograd, kao u doba Andrića i Selimovića, nego, primjerice, za Graz i Berlin. No, njihovu banalnu eksport-literaturu, više ne možeš izvoziti, nego samo dilati regionalno."

Jergović je konačno uspio: kao što kaže Denis Kuljiš "politički pacificiran, on se ne izjašnjava za režim, nego za vladu".
Ne ćemo ogresti u metonimiju ako kažmo sasvim precizno: on optira za predsjednika te vlade - dr.Ivu Sanadera. Iz jasnih razloga, iz opipljivih interesa: Sanader je za EPH, za prvoga mandata, učinio više no bilo koji prethodni premijer: darovana je "Slobodna Dalmacija" (nikad plaćena u cijelosti i s ezoteričnim, javnosti nedostupnim ugovorom Vlade i EPH), a - 40 milijuna kuna manjka u pretprošloj godini, uz predizborno Sanaderovo sniženje PDV-a na novine popelo se do + 50 milijuna kn prihoda u ovoj godini.

Svakako, usluga koju je valjalo vratiti, te se tako Pavićev pasdaran Jergović, upravo za ovakve potrebe dugogodišnjim medijskim agitpropom odnjegovan i proizveden u klasika, latio pera:

Pišući pred izbore o Milanoviću, Jergović je kazao:

"Njegova biografija pripada nekom drugom društvu, a ne ovom: Zoran Milanović je poput najskupljeg sata na Sanaderovoj ruci, sasvim nepripadajući i nesklapan. Milanović je odrastao poput princa Harryja, unaprijed se znala njegova budućnost. (...)
Opasno je da takav čovjek upravlja Hrvatskom, ili jednom od dvije najveće hrvatske stranke. Pun je sebe, a prazan od stvarnosti zemlje kojom bi htio upravljati."

Istovremeno, za Sanadera, političara, Jergović, književnik, jamči:

"Sanader se predstavlja kao čovjek dalmatinskoga šarma, kojemu je stalo da u svakome času odaje dojam nekoga tko ima višak samopouzdanja. Svoj svjetonazor izlaže vrlo precizno i konzekventno, bez onog straha, koji je uobičajen za većinu naših političara, da će se odati ili da će reći nešto što će ga u očima političkih simpatizera učiniti nesimpatičnim. Bez obzira na već petnaestogodišnji staž, on i dalje govori kao intelektualac u politici. U razgovoru iznimno rijetko frazira, i to samo u trenucima kada govori o svojoj stranci. Njegov su govorni izraz i stil bogati. Ne koristi poštapalice, ne brza, sugovornika gleda u oči, ali u tome nije napadan. U razgovoru ne nastoji uspostaviti svoj autoritet, čuje svako pitanje i reagira na ono što mu se kaže. Razinu i vrstu diskursa trenutačno prilagođava sugovorniku, što je, vjerojatno, njegova najvažnija politička vještina."

Image and video hosting by TinyPic

Jergović je konačno postao Aralica, gledajući razroko u pravcu Vlade Gotovca.
Što sad to znači?
To znači da je sasvim jasno kako je Jergović oduvijek htio biti i nekom pripadati, biti Titov aka Sanaderov Krleža aka Aralica, ali zašto sad Gotovac, to tek treba objasniti.

Jednom je to za svagda za nas obrazložio genijalni Boris Buden, u eseju:

Image and video hosting by TinyPic
Prorok u hramu nacionalnog duha

Matica hrvatska danas je ponovo politički slučaj. Reizbor Vlade Gotovca za njena predsjednika javnost je nepogrešivo protumačila. Riječ je o trijumfu opozicije nad vladajućom strankom, o pobjedi ujedinjenih protivnika predsjednika Tuđmana. I dok je politička poruka ovog izbornog dramoleta u Matici posve nedvojbena, samorazumijevanje samih aktera ukazuje na problematični paradoks. Čini se naime da su i pobjednici i poraženi svoje uloge shvatili na isti način. Oni koji su uskratili podršku Gotovcu učinili su to zato da bi spriječili uplitanje politike, u ovom slučaju Gotovčevih liberala, u rad jedne kulturne ustanove. Ali iz istog razloga oni drugi su dali svoj glas Gotovcu, naime, kako bi onemogućili uplitanje države, a to znači predsjednikove stranke, u rad Matice kao, jel', od politike nezavisne kulturne ustanove.

Ovaj paradoks, da naizgled isti motiv izaziva sasvim suprotne postupke postoji, kako smo rekli, samo u slici koju protagonisti stvaraju o sebi samima. I dok publika zna o čemu je riječ, o oprobavanju snaga u političkoj borbi, sami akteri padaju žrtvom vlastite zablude - da su u Matici hrvatskoj zbog kulture, a ne zbog politike. Griješe! U Matici nisu ni zbog jednog ni zbog drugog. U današnjoj hrvatskoj državi, u okolnostima, političkim i kulturnim u kojima živi današnje hrvatsko društvo, institucija kao što je Matica hrvatska nikako ne može biti ni kulturna ni politička ustanova. Jedino što ona po svojoj unutarnjoj logici još može biti jest - politički slučaj, odnosno, što je naličje istoga, intelektualni skandal.

Grof Janko Drašković kao prvi predsjednik Matice, tada još ilirske, davne je 1842. jasno obrazložio razlog njena uspostavljanja: "Najpoglavitija svrha društva našega jest: nauku i književstvo u našem narodnom jeziku rasprostranjivati i priliku mladeži našoj dati, da se domorodno izobrazi". Program narodnog prosvjećenja još je tada imao dvije jednako važne strane. Realno, Matica nije ništa drugo nego jedna izdavačka kuća, simbolički međutim ona je glavni nositelj hrvatskog narodnog preporoda. I jedna i druga komplementarna strana matičine djelatnosti imaju nešto zajedničko: zbivaju se u neprijateljskom okruženju tuđe države, kao kulturna opozicija vlasti koja je stoga uvijek i politička opozicija i to u subverzivnom smislu. Matica je otad uvijek nešto više od kulturnog društva, ona je, štoviše, zamjena za ono što Hrvati nemaju, naime nacionalnu državu čiju ulogu Matica pod danim okolnostima u najvećoj mogućoj mjeri preuzima.

Razumljivo da je uspostava hrvatske države dovela zagovornike Matice hrvatske pred dilemu. Postavljalo se tada pitanje, je li Matica još uopće potrebna Hrvatskoj, jer da sad napokon imamo svoju državu i svoja ministarstva za promicanje jezika, kulture, itd. Ovo pitanje ostalo je bez jednostavnog, ali radikalnog odgovora. Ne slučajno, jer jedini mogući odgovor na to pitanje povlačio je za sobom ne samo oproštaj s jednom kulturnom ustanovom koja je svoju povijesnu ulogu jednom zauvijek odigrala, nego i sljedeće, daleko ozbiljnije pitanje: o društvenoj ulozi hrvatskih intelektualaca danas, a ponajprije o mjestu koje oni zauzimaju unutar demokratske države i moderne kulture. Odgovoriti na to pitanje značilo je suočiti se sa svojom društvenom istinom, prihvatiti izazov transformacije, iskoračiti iz starog svijeta ovisnosti i u njoj zagarantirane sigurnosti u novi svijet neizvjesne upućenosti na sebe samoga, ukratko, značilo je to punim plućima udahnuti eter moderniteta.

Hrvatska intelektualna elita nije imala ni snage ni hrabrosti izabrati budućnost. Radije je ostala ondje gdje ju je smjestio grof Janko Drašković. No dok je grof bio normalno dijete svoga vremena, njegovi današnji nasljedovatelji jadna su nedonoščad našeg doba. I više je nego otužno promatrati ih kako od obnoviteljske skupštine devedesete pa do danas uzaludno pokušavaju dati Matici neki smisao. Ne zaboravimo, ovo propitivanje Matičina smisla zbiva se po prvi puta u političkom okruženju koje je naklonjeno nacionalnoj kulturi, u uvjetima ostvarene nacionalne države. Osnovno pitanje koje muči obnovitelje, jest: što bi Matica, pored svih hrvatskih fakulteta, svih znanstvenih instituta, slobodnih hrvatskih strukovnih udruženja i hrvatskih ministarstava mogla biti osim jedne izdavačke kuće. Predizborna kampanja za Predsjednika MH iznova je iznijela na vidjelo svu nesuvislost odgovora danih na ovo pitanje.

Jedan od kandidata za predsjednika, Mate Maras, u prvi plan je izgurao svoju apolitičnost. On vidi MH samo i jedino kao kulturnu ustanovu, a njenu političku ulogu eksplicitno proglašava zauvijek okončanom. Najdublji smisao Matice za Marasa je "osvijestiti hrvatsko nacionalno biće, promicati, osvješćivati hrvatski kulturni identitet". Matica mora konkurirati naslijeđenim narodnim sveučilištima i domovima kulture koji se bave "kulturom internacionalnog tipa, za koju se teško može reći kamo pripada". Maras navodi i jedan primjer ove odnarođene kulturne aktivnosti: prikazivanje filmova. Da bi se ovome zlu doskočilo, predlaže Maras osnivanje domova MH koji bi bili neka vrsta zajedničkog krova svim društvima koja se bave kulturom. "Ako, recimo, postoji neki tamburaški orkestar, neka postane kolektivni član MH," reći će Maras. Ni sitnu dječicu po školama nije zaboravio: "da se zna da ima jedna Matica koja skrbi za sve uzraste." MH mora osim toga postati i veliko okupljalište: "...to je ono čega su Hrvati bili lišeni. Čim su ljudi zajedno počinje tzv. interakcija, ljudi se gledaju, razmjenjuju misli, igraju šah, čitaju novine ...". Marasova maštarija o budućnosti MH kulminira ultimativnim zahtjevom: "Matica mora postati svojevrstan nacionalni hram, atmosfera u Matici i oko nje mora ponovo postati uzvišena."

Ovako dakle izgleda apolitična verzija Matice: genijalni spoj funkcija seoske škole, seoske krčme i seoske crkve. Čujemo dječju graju, tamburaški orkestar i vidimo matičare kako se gledaju, razmjenjuju misli, igraju šah, čitaju novine, dakako, sve to daleko od trivijalnosti svakidašnjice, jer zaboga, nalazimo se u hramu hrvatskog nacionalnog duha, dakle sve to još i uzvišeno da uzvišenije ne može biti. Posve u skladu sa svojom vizijom Maras je sebe preporučio, i to doslovno, kao svećenika te i takve MH.

Kandidat pobjednik, Vlado Gotovac, također se na trenutak našao pred dilemom ima li Matica još uvijek nekakva smisla u ostvarenoj hrvatskoj državi. Istu je smjesta otklonio. Dok je nekada zadaća Matice bila održati nacionalnu svijest na nivou želje za stvaranjem nacionalne države, sada "su nam zadaci umjesto toga održati svijest da je hrvatski narod organski jedinstven, da ga prožimaju iste vrijednosti, isti standardi vrijednosti i odnos prema njima". Matica je, kaže Gotovac eksplicitno, jedan organizam kroz koji cirkuliraju različiti sadržaji. MH će se baviti i našom kulturnom tradicijom na novi način, naime bez "ideoloških kriterija, ... isključivo sa stajališta kulture i estetike" procjenjivat će se u MH književne vrijednosti. Međutim, daleko od toga da Gotovac Maticu vidi apolitičnom. On je neprestano naglašavao pravo Matice da zauzima stajališta spram političkih pitanja, jer da su ta pitanja sudbinska po hrvatsku naciju.

Eto to bi bile donekle relevantne ponude osmišljavanja uloge MH u današnjoj Hrvatskoj. Obje su skandalozne. Prva, Marasova apolitična, kao vrhunac intelektualnog kiča i druga, Gotovčeva, organsko politična, kao samo šuplje dno hrvatske državno-nacionalne ideologije. Obje su i gotovo prostački drske. Guraju se na sam vrh nacionalne kulture, ne propitujući ni jedan zbiljski problem te kulture: ni mjesto i ulogu intelektualca u modernoj masovnoj kulturi, ni narav institucija koje ovaj stvara. Oni preziru svoju publiku arogancijom onih koji su pokušali intelektualno sazrijeti u društvu koje, bilo u svom socijalističkom bilo u svom nacionalističkom vidu, nije upoznalo atmosferu otvorene društvene i kulturne kritike.

Zato nam oni priopćuju odozgo svoje infantilne maštarije i ideološke frazetine, bez obveze racionalnog obrazloženja, bez nužde konzistentnog argumentiranja. Oni posjeduju gotove istine, a ne misli podložne analizi. Utoliko su oni sasvim tipične pojave hrvatske kulture kao kulture duhovnjaka, a ne kulture intelektualaca. Zbog toga današnje matičare jednako drsko valja podučiti nekim temeljnim činjenicama.

Zajedno s građanskim revolucijama evropska se kultura oslobađa feudalnog mecenatstva. Izdavaštvo na osnovi kapitala pretvara dvorskog umjetnika u monadu koja do priznanja svoje estetske vrijednosti dolazi na tržištu umjetnina. Ovaj proces raspada prolazi kroz samu individuu umjetnika. U svom društvenom vidu on biva kao građanin naspram države izjednačen sa svim ostalim građanima. Kad je u pitanju politika, onda u načelu glas i najvećeg pjesnika ne vrijedi ništa više od glasa bilo kojeg analfabete. Ovo poniženje kompenzira umjetnik zadobijanjem najveće moguće slobode umjetničkog stvaranja - na poklon, s pravom isključivog uživanja, dobija on beskonačno polje autonomne umjetničke prakse. Na vanjskim granicama tog polja prestaje svako pravo bilo koje društvene vrijednosti. Moderni evropski umjetnik nema više nikakvih obveza, ni spram istine, ni spram dobra, ni spram društvene pravde ni spram javnoga morala. On smije izdati sve, pa čak i samoga đavla ako je prethodno sklopio ugovor s njim. Naravno, samo kao umjetnik, samo u jednome dijelu svoga bića. U onom drugom, on je građanin među jednakim građanima i poput svih njih podložan državnim zakonima i normama društvenog života. Na ovom planu on ne može imati nikakva posebna prava koja bi proizlazila iz ovdje sporedne činjenice njegova umjetničkog identiteta koji se ostvaruje na onom drugom planu. Što to znači u našim hrvatskim prilikama? Jednostavno ovo: iz činjenice da je netko hrvatski književnik ne proizlazi automatski to da je on društveni reprezentant neke autentične hrvatske nacionalne ideje, nekog nacionalnog interesa. A upravo to nije jasno današnjim matičarima.

Ovi mandarini hrvatske kulture još uvijek doživljavaju sebe kao čuvare nacionalnog identiteta, jedine istinske tumače hrvatskog nacionalnog interesa. Na parodičan način ova zabluda dolazi do izražaja u Gotovca. Još za proslave Matičine 150 godišnjice osvrćući se na prigovore o politiziranosti Matice on izjavljuje: "Sama kritika određenih posljedica vlasti za mene nije znak opozicije, ako se ne kritizira sa stranačkog stajališta, nego sa stajališta nacionalnih političkih interesa". Ovime pokazuje Gotovac ne samo da ne zna ništa o društvenoj ulozi i mjestu intelektualca u modernom društvu, nego da je u temeljnom nesporazumu i sa samom biti demokratskog društva. Višestranačje naime i postoji samo zato što nema te instancije koja bi apriorno posjedovala istinu nekog društvenog interesa. A općedruštveni interes nije ništa drugo nego rezultanta demokratske borbe partikularnih interesa u jednome društvu. Ideja da postoji jedna institucija koja takav interes zna uvijek i u svim okolnostima, bez obzira na konkretni ishod borbe partikularnih interesa u društvu, nalazi svoj konkretni povijesni pandan samo na jednom mjestu - proročištu u Delfima. U antičkom svijetu Delfi su bili središte duhovne elite i svojim su proročanstvima predstavljali korektiv dezintegrativnim procesima koji su pratili atičku demokraciju. Misli li doista Mate Maras na nešto drugo kada, ovo doslovno, naziva Vladu Gotovca prorokom, Maticu hrvatsku hramom, a sebe njenim svećenikom?

U modernom evropskom društvu i njegovoj kulturi nema mjesta institucijama koje bi htjele zadržati predmoderni status intelektualnog supervizora društvenih i političkih zbivanja. "Mjesto intelektualca u društvu pomaklo se odozgo prema dolje, od čvrstih slojeva i ekskluzivnih klasa prema promjenjivim i inkluzivnim, ali u svakom slučaju principijelno otvorenim grupama; prije svega međutim iz središta koje sačinjava mali broje odabranih na vrhu socijalne hijerarhije, prema ekscentričnoj periferiji masovne kulture". Ovo su riječi kojima je Hauke Brunkhorst ispratio njemačke mandarine na vječni počinak u ropotarnici povijesti.

Znati umrijeti na vrijeme, ponekad je najveće umijeće življenja, umijeće kojim hrvatski mandarini zasigurno ne raspolažu. Intelektualna i politička lakrdija, u koju se pretvorio izbor predsjednika Matice hrvatske okončana je njihovom Pirovom pobjedom. Iluzija da MH može biti još nešto osim obične izdavačke kuće spašena je u posljednji tren još većom iluzijom o političkoj pobjedi nad agresivnim hrvatskim samodržavljem. U sukobu međutim nije bila kultura s politikom, ni demokracija s diktaturom. U sukobu su bile dvije najmoćnije frakcije hrvatske državotvorne ideologije, autentični populisti koji, kao što je to svojedobno pokazao Borislav Mikulić, "ne osjećaju razdor između književno-intelektualnog ideala nacije i konkretnog oblika hrvatske državnosti", i tradicionalni intelektualni elitisti koje "sukob vlastitog ideala nacionalne države i njezina historijskog ostvarenja dovodi u histerični konflikt s političkom okolinom i samima sobom". Ponovni izbor bogobojaznog ničeanca Vlade Gotovca za predsjednika Matice hrvatske osveta je ponižene i uvrijeđene elite kojoj politički i ratnički egzekutori njenih vlastitih državotvornih ideala nisu potvrdili njen elitni status. U mnogim euforičnim komentarima Gotovčeva je pobjeda protumačena i kao prkosni odgovor autentične hrvatske inteligencije na onu medvedgradsku kulminaciju kiča Tuđmanova političkog bonapartizma. Razloga za veselje nije međutim bilo. Jer odgovoreno je tek intelektualnim kičom kulturnog termidora.

Image and video hosting by TinyPic

Pročitajmo sada razgovor živog čovjeka Ive Sanadera, i njegovog povlaštenog tumača, književnika Alar..., bože mene, Miljenka Jergovića:

'Imponiraju mi pohvale s ljevice'

Image and video hosting by TinyPic

Sanader se predstavlja kao čovjek dalmatinskoga šarma, kojemu je stalo da u svakome času odaje dojam nekoga tko ima višak samopouzdanja. Svoj svjetonazor izlaže vrlo precizno. Pročitajte što je premijer rekao u razgovoru s književnikom Jergovićem.

Postoji neki običaj, čudan i neobjašnjiv, da čim neki čovjek, svejedno je li osobno zanimljiv ili dosadan, postane premijer, ministar, predsjednik, ili bilo što drugo, bilo koja funkcija, s njime se po novinama i na televiziji više ne razgovara kao sa živim čovjekom. Razgovarati s funkcijama a ne s ljudima vjerojatno je jednostavnije i za novinara koji pita i za funkciju koja odgovara. No, kako su sve funkcije, od predsjednika kućnog savjeta do dobitnika Nobelove nagrade za književnost ili najboljeg strijelca na Prvenstvu Europe u vaterpolu, gotovo jednako dosadne, predvidljive u odgovorima i grobljanski mrtve, tako su i javni razgovori, tojest intervjui, u nas postali uglavnom nezanimljivi. Tek kada netko sleti s vlasti, kada ga smijene, kada zglajza i izgubi svako povjerenje grupe u kojoj je bio funkcija, tek tada obično u novinama pročitamo koliko je to bio zanimljiv čovjek.

Ivo Sanader u ovome razgovoru sugovorniku nije povjerio nijednu svoju tajnu, niti će čitatelj iz njega doznati išta od onoga što bi bilo interesantno voajerima i tabloidnim urednicima. Razgovarati s nekim ne znači prekopavati mu po utrobi. Sanader se predstavlja kao čovjek dalmatinskoga šarma, kojemu je stalo da u svakome času odaje dojam nekoga tko ima višak samopouzdanja. Svoj svjetonazor izlaže vrlo precizno i konzekventno, bez onog straha, koji je uobičajen za većinu naših političara, da će se odati ili da će reći nešto što će ga u očima političkih simpatizera učiniti nesimpatičnim. Bez obzira na već petnaestogodišnji staž, on i dalje govori kao intelektualac u politici. U razgovoru iznimno rijetko frazira, i to samo u trenucima kada govori o svojoj stranci. Njegov su govorni izraz i stil bogati. Ne koristi poštapalice, ne brza, sugovornika gleda u oči, ali u tome nije napadan. U razgovoru ne nastoji uspostaviti svoj autoritet, čuje svako pitanje i reagira na ono što mu se kaže. Razinu i vrstu diskursa trenutačno prilagođava sugovorniku, što je, vjerojatno, njegova najvažnija politička vještina.

• Pomišljate li da vam ulazak u politiku, osobno gledajući, i nije bio najpametniji potez u životu?

- Bilo je trenutaka kad sam o tome razmišljao propitkujući ove ili one situacije ili događaje.
Ali budući da smo u proteklih osamnaest-devetnaest godina neprestano živjeli u atmosferi nekakve mobilizacije, nikada i nisam bio u prigodi da razmišljam o odustajanju. Prvo je bila mobilizacija za stvaranje hrvatske države, onda je bila mobilizacija da se država u ratu obrani, mobilizacija za međunarodno priznanje, a i sada traje mobilizacija za ulazak u Europsku Uniju i NATO…

Dok i taj cilj ne ostvarimo, i dok se praktično ne zatvori krug od stvaranja države do njezine pune međunarodne afirmacije, držim da nemam pravo na pretpostavljanje osobnoga općemu. Ali naravno da mi je često na um padalo pitanje jesam li na pravome mjestu ili što ja tu radim. Mislim da nema čovjeka koji si takva pitanja ne postavlja. No, odgovor je na kraju uvijek bio potvrdan, i nalazio sam smisao, jer ne bih sebi oprostio da sam propustio taj povijesni trenutak kada smo za Hrvatsku mogli učiniti nešto veliko.

• Je li vam žao što se niste - i što vjerojatno niti nećete - ozbiljnije bavili književnošću?

- Ako bih rekao da mi je žao, to bi vodilo zaključku da se onda nisam ni trebao baviti ovim čime se bavim. Ali naravno da mi je, zapravo, žao. Samo, budući da čovjek ne može istovremeno raditi dva posla, zadovoljan sam onim što sam odabrao. Od književnosti mi je, na žalost, ostalo samo čitanje, a ne i pisanje.

Image and video hosting by TinyPic

• Koja je posljednja knjiga koju ste pročitali?

- ‘Mjerenje svijeta’ Daniela Kehlmanna. Istina, pročitao sam je na njemačkome, tako da ne znam kakav je hrvatski prijevod. To je, dakle, zadnje što sam pročitao od književnosti, a od političke publicistike najsvježije mi je djelo za koje se nadam da će što prije i u nas biti prevedeno. Riječ je o knjizi ‘Staljin. Na dvoru crvenog cara’ britanskoga povjesničara Simona Montefiorea. Njemu su se prvome otvorili arhivi koji su do tada bili svima zatvoreni, tako da je iznio niz novih, zastrašujućih detalja o Staljinovoj vladavini. Pritom, Montefiore je knjigu tako organizirao i napisao da se čita kao najuzbudljivija fikcija. Čitatelj poželi da je njegova priča izmišljena, ali na žalost nije. A trenutno iznova čitam Churchillov ‘Drugi svjetski rat’.

Zločin i kazna

U pozi tipičnoga američkog domahivanja publici. Posjet Georgea W. Busha obilježio je početak drugoga Sanaderova mandata. Skup na Gornjemu gradu potvrdio nas je kao američke prijatelje. Najviše što smo, zasad, od tog prijateljstva dobili jest ugovor o kaznenoj intaktnosti američkih državljana.

• Dakle, lažu oni koji kažu da nemaju vremena za čitanje jer previše rade?

- Ja mislim da to ne može biti istina.

• Publika vas, uglavnom, doživljava kao arogantnog čovjeka. Vrijeđa li vas to?

- Uvijek je dobro čuti što drugi misle o tebi. Ponekad mi zasmeta ako u mome držanju prepoznaju aroganciju, ali ne previše. Mislim da takva percepcija proizlazi iz toga što sam uvjeren u ono što radim i što to uvjerenje nikad ne skrivam. Vjerojatno imam veću dozu samouvjerenosti i samopouzdanja nego što ih imaju drugi, a vrlo je osjetljiva i neodrediva ta neka granica između samouvjerenosti i arogancije. U politici je vrlo često u tom graničnom području između samouvjerenosti i arogancije najjače oružje kojim se boriš s protivnicima. Ponekad političkoga protivnika treba i ignorirati, što je ujedno i najviši čin arogancije. No, tako je i u životu, samo je pitanje mjere koju će čovjek naći u svome držanju i ponašanju. Naravno, osobno se ne doživljavam arogantnim, ali dopuštam da ljudi mogu imati i takvu percepciju.

• Podrijetlom i odgojem ste iz tradicionalne katoličke obitelji - koliko god se i taj termin u nas s pretjeranom uporabom istrošio i obesmislio. Je li vam se moglo dogoditi da završite među svećenicima, pa da umjesto sekularnog propovjednika - dakle političara - budete onaj autentični?
- Da, naravno da se moglo dogoditi. Cijela naša obitelj bila je vezana za Crkvu, redom smo završavali Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Splitu, a jedan brat je i osjetio taj poziv, pa je otišao u svećenike. Mi drugi osjetili smo druge pozive.

• Dakle, niste osjetili unutrašnji, intimni, signal te vrste?

- Ne, takvo što nije se dogodilo.

• Kako se dogodilo da iz jedne siromašne težačke obitelji svi krenete na visoke škole?

- To je, pomalo, i stvar mentaliteta: da se nešto postigne u životu, da se uspije i da se dođe do priznanja, na visokim školama, ili na neki drugi način. Ta je želja imanentna Dalmatincima i podneblju iz kojega sam potekao. Mislim da u slučaju moje obitelji u toj stvari nema ničega osobitog, niti pretjerano naglašenog. Moji roditelji doselili su se u Split u svojim formativnim godinama, a mi smo se u tom gradu rađali i odrastali. Osim obiteljske atmosfere, na nas je posve logično djelovala i atmosfera grada.

• Kakav je bio vaš otac?

- Bio je dobar čovjek, ali kada to sin kaže, onda to zvuči kao opće mjesto. S našom je majkom dobio petero djece, i brinuo se za svako od njih. A ako ćemo i to, bio je 1989. jedan od osnivača HDZ-a u Stuttgartu. Uskoro nakon toga on i majka vratili su se u Split.

• U vrijeme vašeg djetinjstva i mladosti Split je bio percipiran kao crveni, ljevičarski grad. To, kako mi se čini, nije bio vanjski dojam, niti privid, nego su sami Splićani jako inzistirali na takvoj slici. Jeste li vi u tom Splitu, banalno rečeno, bili desničarska obitelj?

- Mislim da se griješi kad god se današnje ideološke kategorije primjenjuju na ono vrijeme, i to onda stvara grdne nesporazume. U vrijeme moga odrastanja i mladosti postojali su komunisti - do 1971. jugoslavenski komunisti, sa 1971. i hrvatski komunisti, postojali su komunistički simpatizeri, i razni pripadnici tog kruga, dok su na drugoj strani bili oni koji su željeli hrvatsku državu, hrvatsku slobodu. Dakle, još jednostavnije govoreći, postojali su samo komunisti, te unutrašnji i vanjski neprijatelji, kako je govorila jugoslavenska nomenklatura. Naravno da je to bila oporba, dakako neslužbena, jer službene oporbe u komunizmu nije bilo. Ona je bila naoko tiha ali snažna i prevladavajuća.

Image and video hosting by TinyPic

Pojmovi ljevice i desnice ne mogu se primijeniti na ondašnje prilike, ti su pojmovi imanentni pluralnim i demokratskim zapadnim društvima. Oni dakle niti su u nas bili primjenjivi, niti je o njima itko govorio. U nas si mogao biti prokazan kao unutrašnji neprijatelj, ali neozbiljno bi bilo iz toga izvlačiti zaključke da si bio desničar ili ljevičar. Moja obitelj nije pripadala - da uporabim taj rječnik - kontrarevolucionarima ili glasnim unutrašnjim neprijateljima. Prije bi se reklo da smo bili tipična hrvatska obitelj, koja je željela narodnu slobodu, i to je bilo sve. Ali i to je bilo puno, jer je to bilo suprotno službenoj politici komunističke diktature, pa si imao neprestan osjećaj kako je riječ o nečemu što je zabranjeno. Jer i jest bilo zabranjeno. Sjećam se kako smo, kao mala djeca, znali prisluškivati kada bi ocu došli prijatelji, pa kad bi se počeli došaptavati na političke teme. Sjećam se kako su slušali Glas Amerike i Grgu Zlatopera, što im je, vjerojatno, zvučalo kao neki daleki nagovještaj slobode.

Nadalje, naravno da nam je svima koji smo išli u crkvu to bilo, najblaže kazano, uzimano za zlo. Ne bih baš rekao da smo mi zbog toga bili neka desničarska obitelj. Biti domoljub i
inzistirati na slobodi svog naroda nije desničarenje. Ja ni danas, kada je o Hrvatskoj riječ, ne prihvaćam i ne priznajem podjelu na ljevičare i desničare. Čini mi se da bi u toj stvari puno toga valjalo razjasniti i redefinirati, pa čak i preimenovati. Trenutna politička scena u Hrvatskoj - a kada govorim o sceni, ne mislim samo na stranke, nego na sve ljude koji politički i o politici razmišljaju - takva je da možemo, gotovo u pravilu, govoriti samo o lijevome i o desnome centru. I to je dobro.

Nismo u tome izuzetak, jer je slična situacija u Njemačkoj, Francuskoj, Austriji, Mađarskoj… U nas su radikalna ideološka opredjeljenja, koja onda podrazumijevaju i odrednice ljevičara i desničara, takva da gotovo nužno nose nekakav negativni prizvuk i povijesna opterećenja. Odmah asociraju na nešto loše, mračno ili nazadno. Lijevi centar i desni centar su, čini mi se, načini da se iz takvih obrazaca izađe van. Pritom, ni u nas, a ni u Europi, lijevi centar više nije nužno onaj koji je socijalno osjetljiviji, niti je desni centar onaj koji je za suroviji kapitalizam.

• Što ste iz roditeljskoga doma ponijeli kao saznanje o ustašama?

- Nije se u našoj kući baš puno o tome govorilo. Prevladavajuće teme uvijek su se ticale onoga što će se tek dogoditi, ticale su se budućnosti i čežnje za hrvatskom slobodom, koja se u ono vrijeme činila kao čista utopija. Izgledalo je kao da je Tito savršeno zatvorio sve prolaze i izlaze, i da je sasvim nestao prostor slobode. Naravno, to ne znači da nismo mogli putovati, niti izvaditi pasoše i otići u Austriju, kao što sam i ja otišao na školovanje. Ali on je tu državu tako sklopio i društvo tako iznutra zatvorio da se činilo kako nikada neće biti drukčije. A rasprava o ustašama i partizanima je, koliko god se to danas moglo činiti neobičnim, bila passe, bila je nepovratno dovršena u nekakvoj prošlosti. Oni koji danas ustrajavaju na toj priči, pokušavajući je oživjeti i obnoviti, vjerojatno imaju neke svoje razloge zašto to čine. A ti razlozi su, u to sam uvjeren, jako prizemni. Ne vjerujem da iza njih stoje istinska ideologija i ozbiljna načela. Radi se o razlozima materijalne ili marketinške naravi.

Image and video hosting by TinyPic


Naši pape

Naši ljudi su u zadnjih osamnaest godina rado viđeni gosti rimskih papa. Tradicija koju je započeo Wojtyla, nastavljena je s Ratzingerom. Nema uspješnijega Hrvata bez fotografije s papom na radnome stolu. Premijer Sanader umije sačuvati sekularno dostojanstvo pri tim neobičnim ceremonijalima.

• Dobro, jeste li se igrali partizana i nijemaca?

- Čak ni to. Igrali smo se kauboja i indijanaca. Kad to kažem, ne želim naravno kroz tu činjenicu dječje igre provući tezu kako smo već tada bili okrenuti slobodnom zapadu. Ali kada je riječ o temi partizana i ustaša, mislim da se ona vrlo ozbiljno treba raspraviti, ne smije ju se gurati pod tepih, a djeci u školama treba vrlo precizno i otvoreno objasniti kakav je bio ustaški režim. Treba im reći da je to bio zločinački režim, koji je ubijao ljude zato što su druge
vjere i nacije, zato što su drugačiji. Biti drugačiji je nešto dragocjeno, jer tek kad ste pokraj drugačijega, možete biti ono što jeste. Čovjek se može ostvariti samo kroz drugoga, nitko se ne ostvaruje kroz samoga sebe. To je nešto čemu treba učiti djecu, ali i što svi mi trebamo imati na umu. Osim toga, rekao sam to više puta, da je po Paveliću i ustašama, ja bih danas po rođenju bio u Italiji, jer je veliki dio jadranske Hrvatske bio predao Talijanima. Riječ je o režimu koji je činio bezbrojna zla i kojega se mi danas moramo stidjeti. To mladim ljudima treba reći.

A što se tiče provokatora s ustaškim kapama na glavama, za njih bi se trebala pobrinuti policija, ispitati ih tko su i što su, pa da vidimo radi li se samo o budalama ili o ljudima koji su došli s nekim ciljem, pa i provokatorima. Meni je puno značila nedavna izjava Branka Lustiga o tome kako u Hrvatskoj nema antisemitizma, jer kada to govori čovjek koji je preživio koncentracijski logor, tada taj iskaz zvuči krajnje vjerodostojno. Ali to ne znači da i sami o toj stvari ne trebamo razmišljati i o njoj donositi sudove. Vjerujem da smo kroz naše djelovanje, mislim tu i na moju stranku, Hrvatsku demokratsku zajednicu, afirmirali antifašizam kao temeljnu nacionalnu vrijednost. Sada kada smo na pragu Europske Unije, i duboko u dvadeset prvom stoljeću, vjerujem da nema potrebe ponavljati stare priče i raspravljati stare dileme. Pogotovu zato što je riječ o nečemu u čemu dilema nema. Naša je dužnost osuditi sve zločine, onaj u Jasenovcu, onaj u Bleiburgu i na Križnom putu. Kao i one koji su se događali kroz cijelo poslijeratno razdoblje druge Jugoslavije. Ti zločini ne zastarijevaju, i očekujem da ih pravna država procesuira. I još nešto: valja strogo dijeliti antifašizam od komunizma. Među antifašistima bilo je puno ljudi koji nisu bili komunisti, ponegdje ih je, možda, bilo i većina. Ali naravno, bilo je i komunista.

• Uz vašu osobu veže se jedan zanimljiv paradoks: u ovih pet godina, koliko ste na čelu Vlade, najčešće i najustrajnije branili su vas po medijima ljudi lijevo-liberalnih nazora, golemom većinom oni koji za HDZ nisu, niti će glasati. Plaši li vas takva podrška?

- Ne, zašto bi me to plašilo? Taj je paradoks nezgodan ukoliko razmišljate isključivo kroz stranačku perspektivu, ali ako si samo prisvijestite činjenicu da ja nisam premijer Vlade HDZ-a nego sam premijer Vlade Republike Hrvatske, to postaje sasvim normalna stvar. Moj izborni legitimitet tiče se one većine koja je za mene i moju stranku glasovala, ali to nipošto ne smije značiti, niti na to imam demokratsko pravo, da samo i isključivo njih predstavljam. Pritom, ne mijenjajući svoj svjetonazor na meni je da radim na dobrobit svih. Stoga i kad pohvale stižu iz lijevo-liberalnih krugova, one su mi jednako drage. I ne mislim da su bile imalo opasne po moj politički položaj. Štoviše, opasno bi bilo da sam vodio uskogrudnu politiku koju bi napadali oni lijevo-liberalni, ili lijevi centristi, a hvalili bi je konzervativci, ili desni centristi.

Kao Dinamo i Hajduk

Čudno, ali kako trenutno stvari stoje, Predsjednik je jedini ozbiljan Premijerov politički protivnik. Svi drugi su, barem nakon Račanove smrti, pikzibneri i trećepozivci. Iz toga bi se, sasvim ispravno, moglo zaključiti kako živimo u jednoj politički nepodnošljivo dosadnoj zemlji, na rubu stvarne demokracije.

• Raširena je, međutim, percepcija da se vaša stranka svjetonazorski razilazi s vama, ili se vi razilazite s njom…

- Mislim da je takva teza u svojoj srži netočna. Ona je u sebi proturječna. Ako vas stranka bira četiri puta za predsjednika a onda vi s tom svojom strankom pobijedite uzastopce dva puta na državnim izborima, o čemu mi govorimo! Osim toga ljudi shvaćaju da danas imamo druge izazove, da vodimo politiku pod geslom - radimo ono što je korisno za Hrvatsku. Važno je ostvariti cilj a ne časno poginuti na putu do njega.

Image and video hosting by TinyPic

• Volio bih shvatiti kako je do toga došlo…

- HDZ je najveća politička snaga hrvatskoga naroda. A u tu definiciju ulazi i sposobnost snalaženja u novim izazovima i spremnost da se odgovori na nove probleme koji se pred nas postavljaju. Mislim da smo u HDZ-u razvili nešto što inače nije bilo imanentno našemmentalitetu. A u tom našem mentalitetu općenito nedostaje privrženosti cilju koji si zadamo, nedostaje fokusiranosti na taj cilj i izdržljivosti u naporima da ga dosegnemo. Morali bismo se riješiti te strašne površnosti, toga - danas bi, sutra ne bi - jer nas to uništava. Zašto ljudi ne bi shvatili ono što im se jasno i argumentirano objašnjava? Zašto ne bi i mijenjali svoja mišljenja ako ih na to motiviramo? Treba samo biti uporan. Na upornosti funkcionira cijela međunarodna politika, i to treba shvatiti. Recimo, naši preci su kroz stoljeća, još od srednjega vijeka, kroz različite okolnosti, pod raznim vladarima, u višenacionalnim državama, uspijevali sačuvati državnost. I to je veliki uspjeh, i na tome smo im zahvalni. Ali nismo imali svoju državu. U isto vrijeme neki su narodi, koji se od nas veličinom bitno ne razlikuju, primjerice Portugalci ili Nizozemci, postajali svjetski značajni faktori i kolonijalne sile, a drugi su narodi, također jednake ili slične veličine, stjecajem različitih okolnosti nestajali. Hrvati su, dakle, sačuvali državnost i ideju slobodne i samostalne države, ali - uz sve poštovanje prema precima - kao da nisu imali dovoljno upornosti, izdržljivosti i usredotočenosti na cilj da ga i ostvare. To je ono što bismo, vjerujem, trebali razvijati. Da je tako, vidimo u nogometu, a vidi se i u životu. Pogledajte samo Hrvate koji žive u inozemstvu, kako su samo uporni i privrženi cilju. To bi kod nas valjalo probuditi i dok su u domovini. Ovih dana mi brojni europski prijatelji i kolege govore: pa dobro, što je to s vama Hrvatima, sad je opet problem irsko ‘ne’ lisabonskom ugovoru, vi uvijek imate nekih problema, najteže ćete ući u Europsku Uniju, puno teže nego svih dvanaest prethodno učlanjenih država. Odgovaram im: nema veze, neka je tako, neka ovo bude konačni test naše izdržljivosti i usredotočenosti na jedan cilj. Mi ćemo ga ostvariti, jer to hoćemo i moramo, premda bi sada bilo najlakše da odustanemo i da kažemo kako nas Europa neće. Bilo bi najlakše da počnemo razvijati teorije zavjere.

Ali nikakvih zavjera oko nas nema, postoje samo okolnosti koje treba pobijediti. Nitko ozbiljan nije vjerovao, kada smo prije četiri godine krenuli u kampanju za osvajanje mjesta nestalne članice Vijeća sigurnosti, da bismo na kraju mogli i uspjeti. Naš glavni konkurent bila je Češka, članica NATO pakta i Europske Unije, veća i planetarno poznatija zemlja. Kada smo lani došli lobirati češki premijer Mirek Topolanek i ja, on je bio s velikom i uglednom svitom od dvadesetak ljudi. Vidjeli smo se tada, onako u prolazu, mahao mi je i viknuo - ej, Ivo! - i bio je siguran u svoju pobjedu.

Smijem tako govoriti, jer je on naš prijatelj. S druge strane, mi nismo previše davali na vanjske efekte naše kampanje, ali su svi naši ljudi sjajno odradili svoj posao. Sjećate se Dana hrvatske kuhinje, kad nas je posjetila i Angelina Jolie? I što se dogodilo dan nakon moga slučajnog susreta s Topolanekom? Hrvatska je pobijedila. Naravno, u tome su uz Vladu veliku ulogu odigrali predsjednik Mesić i njegovi savjetnici, te Sabor i svi koji su u kampanji sudjelovali, ali ne mislim da je pobijedio itko pojedinačno. Pobijedila je naša zajednička upornost i odlučnost. Pobijedili smo jer nismo odustali kad su mnogi govorili kako je nemoguće pobijediti.

• Jesu li nepovjerenje, mržnja i ratovi stvar prošlosti za Hrvate i Srbe?

- Uvjeren sam da jesu. Što se tiče Hrvatske i Srbije, između nas postoje otvorena pitanja humanitarne naravi. Još tisuću i sto hrvatskih obitelji traže svoje nestale, a sa srpske strane, također, ima onih koji traže svoje nestale. To treba riješiti i treba znati istinu o svakome čovjeku, jer će tek kroz punu istinu sve žrtve biti sahranjene i svim žrtvama će biti odana počast. Dok god toga nema, žrtve se svakoga dana iznova kažnjavaju. Treba još točno definirati granicu na Dunavu i oko Dunava. Postoji tu još problema bilateralne naravi, ali
Jednom, u Europi, bit ćemo u istoj grupaciji sa Srbijom. Lobirat ćemo jedni za druge, ali ne kao na Eurosongu - 12 bodova oni nama, 12 mi njima
daleko od toga da bi ijedan bio nerješiv i da bi ugrozio dobrosusjedske odnose. Istina, ja vjerujem i u to da Srbija mora sama sa sobom i unutar sebe riješiti pitanje odnosa prema prošlosti, prema Miloševiću i svim zločinima za koje je zaslužan u ratovima od Slovenije, preko Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pa do Kosova. Ali ne sumnjam da će se i to dogoditi.

A što se tiče Republike Srpske, mislim da treba voditi računa o dvije stvari. Prvo: Bosna i Hercegovina se mora očuvati kao nezavisna i suverena zemlja, kojoj treba pomoći pri uključenju u euroatlantske integracije, jer je to jamstvo njezine suverenosti i cjelovitosti. Drugo: moramo voditi računa da najmalobrojniji narod u toj državi, dakle Hrvati, zadrži jednakopravni status s ostala dva naroda. Bosna je kao tronožac, ako mu jednu nogu odsiječeš, tronožac pada. Ne želim zanemarivati i podcjenjivati ostale njezine građane, ali nema Bosne bez tri konstitutivna naroda. A dojam je da se Hrvatima, malo pomalo, dokida njihova ravnopravnost. Mislim da bi i u interesu Bošnjaka i Srba bilo da se taj dojam i to stanje popravi. Osim toga, to je prvorazredni hrvatski državni interes, jer onog časa kada Hrvatska uđe u NATO i Europsku Uniju, nama postaje od presudne važnosti kako će se tada osjećati Hrvat u Sarajevu, Tuzli, Mostaru ili u Banjoj Luci. Hoće li se osjećati kao svoj na svome, ili će reći: pa čekaj, što meni ovo maltretiranje treba, odoh ja lijepo u Europsku Uniju! Doista sam uvjeren da ovoga časa glavni problem Bosne i Hercegovine nije Republika Srpska, nego je glavni problem status hrvatskoga naroda u toj zemlji.

Image and video hosting by TinyPic

• Za koga da navija Hrvat iz Bosne i Hercegovine kada igraju BiH i Hrvatska?

- E, vidite, to je strašno teško i zanimljivo pitanje, na koje ja nemam odgovor. Teško mi je staviti se u kožu bosanskohercegovačkog Hrvata, jer taj čovjek živi dvojnost, koja se mora poštovati. On je Hrvat, a Bosna i Hercegovina je njegova domovina. Tom dvojnošću ne bi se smjela previše baviti politika. Prije je riječ o jednoj duboko književnoj temi, koja se samo preko književnosti i da apsolvirati. Stoga očekujem da vi meni, i kao književnik i kao Hrvat iz Bosne i Hercegovine, odgovorite na ovo pitanje.

• Ulaskom u EU Hrvatska ne gubi državno-pravni subjektivitet, ali što će biti sa supstancom, s jezikom, kulturom i, općenito, elementima identiteta? Ne mislim da će itko išta od toga oduzeti ili nametnuti, nego zato što smo se i ovakvi, neučlanjeni, pokazivali slabim i nesolidnim svijetom. Žilav nam je samo deklarativni nacionalizam, a sve drugo lako i brzo zaboravimo i napustimo. Recimo, Talijan u New Yorku stvara Malu Italiju, kuha svoje špagete, u četvrtoj je generaciji i dalje Talijan, a Hrvat već u drugoj generaciji i ne zna gdje je ta i što je ta Hrvatska…

- Mislim da će se upravo ulaskom u Europsku Uniju ostvariti suprotan učinak od onoga koji vi pretpostavljate u svome pitanju. Naveli ste primjer Hrvata i Talijana u New Yorku. Jedni su se lako asimilirali, a drugi su ustrajavali na svome talijanstvu. Ali za Talijane je znao cijeli svijet, dok su Hrvati do prije petnaestak godina bili nitko i ništa. Pa, kada sam ja došao studirati u Innsbruck, moji najbliži prijatelji nisu imali pojma što je ta Hrvatska. Oni su znali samo za Jugoslaviju. Dakle, ja mislim da će, konačnom afirmacijom Hrvatske u međunarodnoj politici, i Hrvati imati neki branik svome identitetu. U tome veliku ulogu igra i sport…

• … Meni se čini da se kod nas s time malo pretjeruje!

- Ne bih se složio. To je u svijetu važan element nacionalne promocije. Ispričat ću vam jednu anegdotu. 1998. bio sam u posjetu Čileu i domaćini su mi ponudili da odem na Antarktiku, u posjet njihovoj istraživačkoj misiji, koju je organizirala vojska. Rado sam to prihvatio, takvo što bi valjda za svakoga bilo izazov. Letjeli smo vojnim teretnim Herculesom, u šest sati ujutro, ali smo tek oko ponoći dobili potvrdu putovanja. Ranije se ne može znati hoće li vremenske prilike dopustiti let. Stigli smo tamo, u naselje od osamdesetak obitelji, sve ljudi koji su potpisali ugovore na po dvije godine. Žive u naselju sačinjenom od vagona izdignutih na nekakve stupove, da ne bi ležali na ledu. U takvom vagonu im je i škola. Kada su me predstavljali đacima govoreći da sam iz Hrvatske, jedan mali iz zadnje klupe viknuo je: Šuker!

• Dobro, da nije Šukera ne bi se na Antarktici znalo za Hrvate. Mislim da ne bismo previše izgubili.

- Konačnom afirmacijom Hrvatske u međunarodnoj politici, kad bude sasvim normalno pa i neprimijećeno da američki predsjednik stigne u Zagreb, nabolje će se promijeniti i naš odnos prema samima sebi i svome identitetu. Jednom će biti jednakovrijedno ako si Hrvat, ili ako si Nijemac, Englez ili Francuz. I još o nogometu: kada smo pobijedili Njemačku, dobio sam čestitke od petnaestak europskih premijera.

Da nismo tu, pokraj njih, da se ne borimo da uđemo u Europsku Uniju, nitko mi od njih ne bi čestitao. Strašno je važna ta prisutnost, kako za zemlju tako i za našu autopercepciju. I da vam ispričam još jednu anegdotu: kada smo ono 1998. Njemačku pobijedili 3:0, Tuđman i Kohl su bili na utakmici, ali kako su s različitih strana ulazili u svečanu ložu, a između njih je sjedio Platini, tako se prije utakmice nisu stigli ni pozdraviti. U poluvremenu, kada smo vodili 1:0, govorim: Predsjedniče, hajde, javite se Kohlu! Tuđman je rekao: Eto, ispričavam se, znate kako je, mi vodimo 1:0. A Kohl kaže: Ništa, ništa, već ćemo to mi u drugom poluvremenu riješiti. Na kraju utakmice je ljutit zbog poraza otišao zaboravljajući se i pozdraviti. Mjesec dana kasnije sreo sam Genschera, koji već odavno nije bio ministar, i on mi priča kako ga je zvao Lothar Matthäus, i rekao mu: Vi ste, gospodine ministre, krivi što smo mi izgubili od Hrvatske. Kako, pita Genscher. Vi ste ih priznali, da niste, ni mi ne bismo od njih mogli izgubiti. Eto, to je, zapravo, poanta. Da nas nema, ne bismo mogli ni pobjeđivati. Europska Unija je u svemu tome samo nadgradnja. Niti imamo što izgubiti, niti ima ikakvoga razloga da se od vlastitoga jada utopimo u masi i pretvorimo se u nešto drugo i nekog drugog. Ili pogledajmo nešto drugo: je li jedan stanovnik Tallinna manje Estonac zato što mu je država u EU, ili je li jedan stanovnik Rima, Madrida, Budimpešte manje Talijan, Španjolac, Mađar zato što su im zemlje u EU? Naravno, ne! Ni mi nećemo biti manje Hrvati kad uđemo u Uniju. A bit ćemo na međunarodnom planu neusporedivo snažniji nego danas.

• Kad smo kod toga, jeste li vidjeli kako su Crnogorci postali prvaci Europe u vaterpolu?

- Jesam, i to mi je jako drago. Oni su, također, izašli iz državne zajednice kojoj su uvijek davali dobre vaterpoliste, a sada su dočekali da Crna Gora bude prvak Europe. To je velika stvar. Onoga dana kada se to dogodilo, sve svjetske agencije govorile su o Montenegru.

Arheologija i moć

• Jeste li je kome čestitali?

- Nazvat ću Mila Đukanovića i čestitati mu.

Image and video hosting by TinyPic

• Jednoga dana će u toj projektiranoj Europi, akobogda, biti zajedno Hrvatska i Srbija. Hoće li tada naši odnosi biti kao između dvije bilo koje države unutar Unije ili ćemo si, da tako kažem, biti malo prisniji?

- Mislim da će tada Srbija biti dio srednjoeuropske grupacije, zajedno s Mađarskom, Slovačkom, Austrijom, Slovenijom, Hrvatskom. Oni će se međusobno konzultirati, međusobno će lobirati i podupirati jedni druge. Tako, recimo, postoji grupacija baltičkih zemalja. Njih tri surađuju, dogovaraju se, izlaze sa zajedničkim projektima.

• Dakle, to će biti kao na Eurosongu, mi Srbiji dvanaest bodova, oni nama dvanaest bodova…

- Dobro, ne baš tako. Ipak ćemo se morati europski ponašati, ali unutar toga lobiranje i dogovaranje su posve legitimni. To čine i zemlje Beneluxa, pa skandinavske zemlje. To je interesantno: zasebno se sastaju Skandinavci i oni s Baltika, a kada se dogovore o svojim ciljevima i interesima, još jednom se zajedno sastanu, u usuglašavanju skupnih interesa.

To je način na koji funkcionira Europa. Veliki se također dogovaraju. Tako postoji i osovina London - Berlin - Pariz. U našoj grupaciji srednjoeuropskih zemalja može biti i Srbija, nakon što riješi svoje unutarnje probleme i uđe u Europsku Uniju.

• Ono što mene, a vjerujem ne samo mene, prilično frustrira jest osjećaj da građanina Hrvatske njegova država ne štiti na način na koji je svaki Europljanin, o Amerikancima da i ne govorimo, zaštićen od svojih država. Kapetan Kristo Laptalo duže od godinu dana čami u grčkome zatvoru, a na kraju je riješen u jednodnevnom, blago rečeno, pravno krajnje sumnjivom procesu. Nadam se da ćemo se složiti ako kažem da bi isti slučaj bio odavno drukčije riješen da je Laptalo američki, francuski ili slovenski državljanin…

- Upravo ste definirali jedan od argumenata zašto treba ući u Europsku Uniju. No, vaša tvrdnja o skrbi države za svoga građanina samo donekle stoji. Sjećate se da sam vam poslao poruku nakon što sam pisao premijeru Karamanlisu, moleći ga da učini sve što je u njegovoj moći, poštujući trodiobu vlasti, da se slučaj kapetana Laptala što prije riješi. I ja ću to opet napraviti, sve dok se stvari ne pokrenu. Predsjednik Mesić je također pisao svome grčkom kolegi, predsjedniku države, a gradonačelnica Dubrovnika osobno je zbog Laptala putovala u Grčku. Učinit ćemo, svi zajedno, sve što je u našoj moći da pokušamo izvući tog čovjeka. Da smo u Europskoj Uniji i NATO-u, sigurno bi naš položaj i u ovom problemu bio puno jači. Ja ne znam bismo li i tada mogli brzo rješavati stvari. Ali bilo bi nam lakše. I bit će nam lakše i bolje.

Image and video hosting by TinyPic

Gospodine premijeru, budimo otvoreni: Kakvo uvlačenje u dupe!
Kakav kolonoskopski PR!
Presporo čak i za posljednjeg u konvoju!
Sasvim provincijalno!
Za ove perception managere čak je i Maček doktor, i ne samo spina!
Kao PR, sve je to nevjerojatno nevješto, priprosto, apsolutno mizerno improvizirano, počam od te enervantne opreme: fotografija s Papom, fotografija s Bushem, fotografija sa suprugom, fotografija sa stadiona, fotografija s Mesićem, fotografija s Jergovićem, portret...Sanader s ljudskim licem, hoćete kazati? Maja na ljetovanju, Maja u planinama...kao u slikovnicama djevojčica moga djetinjstva. Kakav imbecilni, subintiligentni public relations, sveti Bože, odavno ne vidjesmo ovakvog debakla: face-lifting Ive Sanadera u real-timeu i reality-showu: Makeover The Trouble Water.

Kako je kazao Buden: Riječ je napokon o prilikama u kojima na mjestu javnosti u njenom modernom demokratskom vidu, stoji njen perverzni surogat - košmar trivijalne ljudskosti. Tako to sebi res publicu zamišlja Miljenko Jergović: kao košmar trivijalne ljudskosti: arogancija, otac, Šuker, ustaše, vaterpolo, Eurosong...javnost kao bosanski lonac, ukratko.

Ne mogu se odmaknuti od tih nes(p)retno nanizanih fotografija, koje je probrao nevježa čija je medijska inkompetencija prispodobiva možda jedino izobilju nepatvorene udvornosti: u tabloidu, vizualnom mediju, dobro se vidi ono prikazano, ono što se vidi, ali još i bolje ono neprikazano, ono što se ne vidi - gdje je recimo nestala fotografija s Tuđmanom? Gde ga se denu, kamo je uklonjena, kao dekin fotos sa zida Maratonaca?
Pokušaj da se u foto-stripu kao Bibliji pauperum sažme naracija dobrog vladara Ive Sandera, prvi je veliki znak njegove slabosti: čim se poduzimaju ovako zamašne biokozmetičke korekcije, napose usred ljeta, u sezoni kiselih krastavaca, malum je to omen, zao znamen nadolazećih vremena. Zlehudih vremena.

Konačno, ova groteskna fotografija premijera i književnika!?
Dobro, postoji li u EPH itko normalan, itko moralan?
Ima li tamo itko muda pa da kaže: Ali, čekajte, ljudi, pa smijat će nam se ljudi, pa to je kontraproduktivno?
Ili je ludilo već uzelo maha do te mjere da su protagonisti ove samosvršne igre pogubili obrise realnosti, a profesionalci - urednici, novinari, fotografi, desk...- ili su zluradi, ili optiraju za Milanovića, ili su naprosto Horvati: ne bi se šteli mešat, čkomi, Bara, nismo mi prefrigani!

Ma nabijem ja vas sve skupa na kurac!
Ovako odvratnog prizora ne vidjesmo svih ovih godina hrvatske nezavisnosti: pa ovo je ostenzivna definicija snishodljivosti! Gotovo nastrano!

Da je nekim slučajem objavljena ovakva fotografija Tuđmana i Aralice - što je nemoguće, jer bi to zaustavio ili Grubišić ili Pašalić, u krajnjem slučaju Vrdoljak - "Feral Tribune" bi poslao molbu Uredu predsjednika da ipak korigiraju stav i objave neku drugu fotku, da povuku potez, bumo rekli, jer je ovo prelako, a i degutantno, naprosto: neke je pojave naprosto nemoguće ironizirati, a da ne oskrnavimo njihovu izvornu skarednost.
Ova fotografija ne samo da je jedan od takvih prizora, već će na Wikipediji, pod P, pripuzništvo, from here to eternity ilustrati taj difuzni fenomen, pa tako kad mali Hrvat ili Ognjenozemaljac, sasvim svejedno, upita: Mama, što je to Prkačin mislio kad je rekao: "pušikurac"?, brižna će žena brzo kliknuti na Wiki, P, poushiqouratz, i...eto ti nedvosmislenog i zornog objašnjenja.

Zašto netko u hrvatskoj javnosti, osim već nujnog, njegovog ljubičanstva Nemanje, koji je večan, svečan, lep, i previše i nemari za ovozemaljske dane i poslove, ovu frapantnu istinu ne saspe istoj toj hrvatskoj javnosti u netom liftirano lice? Prosto iz profilaktičkih razloga, mislim: da se ljudi vakcinišu, priprave!

Učinito je to, učinio, avaj!, i opet Buden; i opet - odavno:

Image and video hosting by TinyPic
Riječ je o okolnostima u kojima je strah dominantna osobina čitavog društvenog života, konstanta političke prakse i opće duhovne klime. Štoviše, sastavni dio samog hrvatskog mentaliteta. Onaj naizgled gotovo urođeni kukavičluk pred autoritetom društvenih institucija i kulturnog nasljeđa, autoritetom iza kojeg ne stoji ništa osim gole, ničim kontrolirane, moći političke i duhovne elite. Riječ je napokon o prilikama u kojima na mjestu javnosti u njenom modernom demokratskom vidu, stoji njen perverzni surogat - košmar trivijalne ljudskosti. Uvijek samo ljudi u njihovoj kontingenciji, danas dobri, sutra loši, pametni, glupi, zgodni i odurni ... nikada međutim načela, ideje, strukture i koncepcije. Nikada logika, nikada racionalna argumentacija, nikada otvorena diskusija.

Te prilike bile su i ostale jače od želje za spoznajom. Ona ruka koja se u pokušaju da dohvati knjigu nije usudila ispružiti do kraja, sasušila se u svom zgrčenom stavu. A rješenje je bilo doslovno na dohvat te ruke - u onim nedosegnutim knjigama. Tamo je stajao odgovor na pitanje što jest bit moderne intelektualnosti. Na primjer, kao "Odgovor na pitanje: što je prosvjećenost?", Immanuela Kanta: "Prosvjećenost je izlazak čovjeka iz njegove samoskrivljene maloljetnosti. Maloljetnost je nemoć da se čovjek bez vodstva drugoga služi vlastitim razumom. Samoskrivljena je ta maloljetnost jer njen uzrok ne leži u manjku razuma nego u manjku odluke i hrabrosti da se tim razumom služimo bez vodstva drugoga. Sapere aude! Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom!" To je Kant držao lozinkom prosvjećenosti. Lozinkom koju hrvatska kultura nikada nije čula i koja u njenoj tradiciji nije ostavila nikakva traga. U tom smislu je današnje rasulo hrvatske intelektualnosti upravo konstitucijski poremećaj, konstitucijska maloljetnost - riječ je o njenoj nemoći da se začinje u slobodi i reproducira iz slobode. A ta sloboda jedino je što zahtijeva prosvjećenost i, prema Kantu, svodi se jednostavno na ovo: "vlastiti um u cijelosti izložiti javnoj upotrebi." Ne iz slobode, nego iz svog socijalnog supstrata reproducira se ono što nazivamo hrvatskom kulturom. Ona je bila i ostala ekskluzivna stvar elita, stoga joj javnost nije potrebna, kao što joj nije potrebna ni demokracija. Štoviše, ona zazire i od jednoga i od drugoga. Ona se boji demokratskog, a time ujedno i egalitarnog karaktera moderne kulture i moderne evropske intelektualnosti s kojima u pravom smislu tek počinje novovjekovlje, kao što Descartesova "Rasprava o metodi" počinje rečenicom: "Nijedna stvar na svijetu nije bolje raspodijeljena od zdravog ljudskog razuma." Ničim ograničena, u samoj sebi osovljena sloboda uma, koji se u potpunom svjetlu javnosti obraća svijetu kao takvom, u njegovoj univerzalnosti - ta dimenzija ne postoji u prosvjetiteljskoj tradiciji hrvatske kulture. Iza ideje narodnog preporoda, nacionalnog buđenja, iza "hrvatskih proljećâ" s jedne strane, kao i iza klasno motiviranog opismenjavanje masa, pod parolom "kultura narodu", s druge, ostalo je tek sumorno groblje abortiranih intelektualnih fetusa - ljudi koji misle da su intelektualci zato što su išli u nekakve škole i zato što pripadaju nekom socijalnom sloju. U stvari, gomila jadnika bez dostojanstva i pameti, izgubljena u prostoru i vremenu, koju svaki malo moćniji idiot može potezati po bespućima povijesne zbiljnosti kao hrpu praznih vreća.

Intelektualac je nešto drugo. Mi znamo točno kada i gdje se on rodio. Siječnja 1898., u Francuskoj, u jeku afere oko kapetana Dreyfusa, okrivljenog za špijunažu. Dan nakon što je Emile Zola teško optužio vojsku i sudstvo pojavljuje se u istim novinama protest protiv povreda prava u procesu protiv Drayfusa. Ispod protesta je više od stotinu potpisa, među kojima su i imena tada najprominentijih pisaca i znanstvenika Francuske. Taj protest nazvan je u javnosti "Manifeste des Intellectuelles". Moderni evropski intelektualac rađa se dakle ne samo u angažmanu za ljudska prava, nego i u otvorenom suprotstavljanju pogromaškoj, u slučaju Dreyfusa, antisemitskoj masovnoj histeriji. Javna upotreba uma u aktu beskompromisne društvene kritike - to je dakle njegovo rodno mjesto.

Angažman za javne interese, za povrijeđena prava i potisnute istine; kritički refleksivna distanca spram vlastitog identiteta, kulturnog nasljeđa i društvenih institucija; emfatična vjera u javnost senzibiliziranu za racionalnu argumentaciju; performativno proizvođenje te javnosti u aktu javne upotrebe vlastitog uma; sustavno poticanje kulture proturječja; otvorenost prema fenomenima masovne kulture, kao i stalno dovođenje u pitanje vlastite elitne pozicije; odgovornost za demokratski razvoj društva u cjelini ... te i ovima bliske osobine ne nasljeđuju se ni po kakvoj zakonitosti iz onoga što se zove hrvatska kulturna i politička tradicija. To znači da biti intelektualcem u Hrvatskoj danas znači biti na neki način nezakonito dijete te tradicije i tih hrvatskih prilika. Biti dakle izrod, bastard.

- 17:20 - Komentari (24) - Isprintaj - #

Dvostranačje - za čije dobro?

PRVI POSTULAT

Image and video hosting by TinyPic

Zanimljivo je da se HDZ i SDP, ako se već inzistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe (jer to su kategorije u kojima jedino protagonisti hrvatske politike znaju misliti), ne javljaju kao zastupnici kapitala i rada! Ne! U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, HDZ i SDP oslanjaju se na nekakve mutne reminiscenicije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, izvodeći svoju poziciju iz ovdašnjih najdubljih povijesnih i psiholoških atavizama: kao da se članstvo tih čuvara nacionalnog i socijalnog identificira sa svojom skupinom subkulturno, iracionalno, pred- i ne-razumski, poput navijačkoga plemena, a ne svijesnim posredovanjem svoga političkog interesa! Oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj, HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata! Uz pomoć ovako glupe istine o nama samima, u Hrvatskoj je moguće ne samo lagati, nego i vladati ad infinitum. To uostalom i jest namjera jedne i druge zainteresirane stranke/partije; učinak je notorna i potpuna suspenzija demokracije: Hrvatska je teatar sjena. Mala cijena za izborenu samostalnost i živu glavu na ramenima, zar ne? Prvo je poklon crnima, drugo crvenima. A da je ovdje ikakvog Građanina, jedni bi bili lustrirani i po zatvorima zbog raseljavanja, progona... i ubijanja Hrvata jer su Hrvati, a drugi bi im doskora pravili društvo zbog raseljavanja, progona...i ubijanja Srba jer su Srbi. Umjesto toga, na djelu je povijesna pomirba dvaju revolucionarnih ekstremizama. Tragična hrvatska povijest počinje se opetovati kao farsa.

Posljedica je dakle te tzv.ustaškoemigrantske i tuzemnoudbaške sprege potpuna uzurpacija prostora prostora autonomnih demokratskih procesa u tradicionalnim oblicima odvijanja građanske politike. Zato je stalno iznova u Hrvatkoj velika pompa oko tzv. trećeg puta: jasno je da ljudi osjećaju da je sve zapravo premreženo jednom te istom mrežom utjecaja, koja se rasprostrla na zapravo nevjerojatno naivan način: HDZ je nacionalna stranka, SDP je socijalna stranka; prvi su Crni, drugi Crveni; prvi evociraju uspomene na Didu, drugi na Đidu: i, tu smo već tamo gdje Ideolozi i žele da budemo, u sferi mutnih i potmulih političkih fantazija, osjećaja, identifikacija! I to je hrvatska politika! Pri čemu, kad dođu na vlast, i jedni i drugi sljede istu agendu, pa Crni izručuju vlastite generale, a Crveni ukidaju božičnice, ispostavljajući se u svojoj nevjerodostojnosti Stankama/Partijama lišenim bilo kakve političke supstance: bilo kakvog sadržaja=programa. Agenda im je ionako propisana: financijska i gospodarska stand-by aranžmanima s MMF-om; pravosudna Haagom; vanjskopolitička, diktatom EU...uglavnom, hrvatska je politika zadana, a Hrvatska je u tom smislu potpno nesuverena zemlja čijim političarima preostaje dogovoriti se još o lovi za rukometne dvorane i tangentu, te par stotina tisuća kvadrata na Hvaru i Mljetu! Nevjerojatno, ali istinito: kad dovrše privatizaciju Ine, jedva da će imati što raditi! Jasno, ovi menađeri etatiziranog pa pokradenog kapitala ni u najgorim snovima ne kane revidirati privatizaciju ili sankiconirati kriminal u pretvorbi: ta, oni su kriminalci, i kako od njih očekivati da procesuiraju sami sebe! Zato se za raju priređuje igorkaz: stalno iznova, kao u Jugoslaviji vanjski neprijatelj socijalizma, tako ovdje prijete aveti: crna, ustaštva, i crvena, boljševizma! I zato je tu SDP da s koalicijom bude "sanitarnim kordonom" pred najezdom ustaša, i HDZ, sada u light-varijanti, nakon dekontaminacije, da se odupre pokušajima sabotiranja progresivnih povijesnih neoliberalnih procesa koji kao globalnokapitalistički usud nastupaju s neminovnošću prirodnih pojava: kao što pas laje a kiša pada, tako je neminovno da se uspostavi par Kompanija/Monopola, koje će kao EPH medije, u suradnji s političkom kabalom kontrolirati ostatak društvenih procesa. Koliko ja poznajem stvari, na najboljem smo putu da taj proces u Hrvatskoj dovršimo. Samo da nas ustaše i partizani na njemu ne ometu i nedajbože - zaustave! Dok se raja zabavlja u tom novom ciklusu Otpisanih, Sanader i Bandić, kao arhetipske figure povijesnih protagonista neoliberalne Kroejše, simuliraju svađe oko rukometnih dvorana potajno se sastajući upravo tim poslom! Jebem im vraga njihovog dovitljivog! Kak su se samo toga sjetili!

Image and video hosting by TinyPic

Je li uistinu dvostranačje loše za Hrvatsku?

Davor Butković


Pretvaranje hrvatske političke scene u dvostranačku prirodno je i taj je trend vrlo vjerojatno koristan


Hrvatska se politička scena naočigled pretvara u dvostranačku. Niz akcija kojima je vodstvo HDZ-a prisililo HSS da izađe iz lokalnih koalicija sa SDP-om ili HNS-om, i da se pridruži HDZ-u, nije, nipošto, lokalne naravi. Radi se o strateškom planu Ive Sanadera i Hrvatske demokratske zajednice, koja ima dva transparentno definirana cilja.

Kratkoročni cilj jest da se SDP izolira na lokalnoj i na nacionalnoj sceni; da se, dakle, SDP ostavi sa što manjim brojem potencijalnih saveznika, što se na sljedećim lokalnim izborima može pokazati opasnim za socijaldemokrate.

Dugoročni cilj, koji je, zapravo, puno stariji od Sanaderova staža na čelu HDZ-a, jest da HDZ preuzme Hrvatsku seljačku stranku i tako pokrije skoro sve konzervativne birače u Hrvatskoj te da prezume HSLS i tako pokrije i dio političkog centra.

Podsjetimo da je HDZ tijekom devedesetih godina izveo cijeli niz akcija kako bi pridobio HSS i njegove birače, uključujući čak i osnivanje paralelnih “seljačkih” stranaka, koje su vodili razni službenici Tuđmanove administracije, i kojih se danas, zasluženo, nitko više ne sjeća.

Isto tako, i Franjo Tuđman je 1997., baš preko Ive Sanadera, ponudio koalicijski sporazum HSLS-u, i to objema frakcijama ondašnjeg HSLS-a, dakle i grupi oko Vlade Gotovca i grupi oko Dražena Budiše. Posljedica je bila trajno razbijanje HSLS-a.

Današnji HDZ zapravo samo ponavlja obrazac pokušaja uvlačenja i konzervativnih stranaka i stranaka centra u svoju strukturu. Nadalje, HDZ je, kao što su pokazali prošli parlamentarni izbori, pokrio golemi, pretežiti segment glasača krajnje desnice, koji su, u strahu od pobjede SDP-a, glasovali za Sanadera, a ne za HSP, ili još desnije stranke. Čini se, dakle, da HDZ ostaje jedina konzervativna stranka u Hrvatskoj.

I na lijevoj je poziciji situacija vrlo slična. HNS dugo nije bio slabiji nego poslije lanjskih izbora, tako da je SDP ostao jedina ozbiljna nekonzervativna politička stranka u Hrvatskoj, s kojom će HNS biti prisiljen koalirati, ali ne na ravnopravnim osnovama. To je, naprosto, pitanje realne političke snage.

Druga je opcija, naravno, da se i HNS pridruži HDZ-u. Tu je opciju Radimir Čačić ostavljao otvorenom neposredno poslije izbora, ali ona bi, osim na nekim vrlo lokalnim razinama, otjerala većinu preostalih birača Hrvatske narodne stranke SDP-u. Naizgled, hrvatska se politička scena približila čistom dvostranačju. No, samo, naizgled. Mislimo da je točnije reći kako se radi o uvjetnom dvostranačju, s pojedinim korektivima.

Prvo, gotovo je izvjesno da će HSS ipak preživjeti sadašnje faktičko fuzioniranje s HDZ-om. Točno je, naime, da se vrijednosni sustav birača HSS-a i HDZ-a u mnogočemu podudara. HSS je čista konzervativna, jako nacionalna stranka. Međutim, valja imati u vidu da su se HSS-ovi birači u proteklih osamnaest godina gotovo redovito izjašnjavali za opozicijske stranke, koje su im svjetonazorski puno dalje od Hrvatske demokratske zajednice.

HSP ostaje na sceni

Oni su to činili kako zbog toga što su u HDZ-u još od ranih 90-ih vidjeli oličenje korupcije (pa je jedna od parola predsjedničke kampanje pokojnog lidera HSS-a Jože Pankretića glasila: “Čist obraz”), tako i zato što je HSS autentični hrvatski politički brand, koji je još duboko ukorijenjen u svijesti birača. Hrvatska seljačka stranka, bez obzira na njen sadašnji odnos s HDZ-om, vrlo vjerojatno neće nestati s političke pozornice.

Dapače, HSS se na idućim parlamentarnim izborima može pretvoriti u partnera SDP-u, pod uvjetom da SDP pobijedi na izborima. Nadalje, HSP će, također, ostati na sceni. Već su lokalni izbori u Osijeku pokazali da HSP, usprkos katastrofi na parlamentarnim izborima, nije u potpunosti uništen.

Na nacionalnoj razini HSP još otprije parlamentarnih izbora funkcionira tek kao loše prikrivena, krajnje desna frakcija HDZ-a, ali i to se za tri godine može promijeniti.

Iako, dakle, postoje očigledna odstupanja od čistog dvostranačkog modela, od kojih bi neka mogla imati konkretne posljedice na formiranje vlasti u Hrvatskoj 2011., činjenica je da glavni trend hrvatske političke scene vodi prema dosad najsnažnijem obliku dvostranačja.

Je li, dakle, posvemašnja dominacija Hrvatske demokratske zajednice i Socijaldemokratske partije loša za demokraciju u Hrvatskoj? Mislimo da nije. Evo zašto. Prije svega, politička ponuda postaje posve jasna. Građani znaju za koga i zašto glasuju; zna se tko je na kojoj strani, i tko zastupa kakve vrijednosti, kakve politike i kakve interese.

Stranke se više neće morati pretvarati da jesu ono što zapravo nisu, više neće morati obuhvaćati sveukupni spektar političkih i društvenih vrijednosti, i sve slojeve stanovništva; definitivno će izgubiti obilježje svenarodnog pokreta, kakvim je HDZ bio zamislio i oblikovao dr. Franjo Tuđman. Fenomenen svenarodnog političkog pokreta dobio je suprotni politički predznak u kampanji 1999., kada su, da bi se riješili HDZ-a, za Ivicu Račana glasovali mnogi birači koji inače nikada ne bi glasovali za SDP.

U jasnoj dvostranačkoj podjeli znatno je manja mogućnost prevare birača i iznuđenih koalicija.

Čišća situacija

Primjerice, SDP i Ivica Račan, kao ni velik broj birača SDP-a, sigurno nisu željeli da njihova parlamentarna većina donese zakon o neradnoj nedjelji, što se 2003. ipak dogodilo, zahvaljujući odnosima u ondašnjoj vladajućoj koaliciji. Nadalje, dvostranački sustav, u kojem je posve jasno koja je stranka pobijedila na izborima, i koja stranka zapravo vlada zemljom, čini proces upravljanja mnogo efikasnijim, a političku situaciju bitno stabilnijom.

I tu se moramo vratiti na iskustvo Račanove, u početku šestostranačke vlade, koja nije mogla donijeti niti jednu ozbiljniju odluku, a da se njeni čelnici prije toga žestoko ne posvađaju na televiziji i u novinama, i da jedni druge toliko gadno ne izogovaraju, kao da su najžešći politički protivnici, a ne koalicijski partneri.

Račanova koalicijska vlada Hrvatskoj je približila iskustvo nefunkcioniranja državne administracije, koja je opterećena viškom stranačkih interesa, iza kojih se ne vide nacionalni interesi.

U de facto dvostranačkom sustavu situacija je značajno čišća: vrlo se točno zna tko je odgovoran za neuspjehe državne politike i tko treba platiti cijenu uspjeha ili neuspjeha na izborima. Dalje, u pretežito dvostranačkom sustavu jasnije je kojim se biračima obraća jedna od dvije glavne političke stranke. Jasno je, dakle, da se Hrvatska demokratska zajednica obraća konzervativnijim glasačima s jače izraženim nacionalnim osjećajem. Jasno je, također, da se SDP obraća liberalnijim biračima sa slabije izraženim nacionalnim nabojem (što ne znači da je SDP anacionalan, naprotiv).

Najstroži nadzor vlasti

Naravno da i u jednom i drugom, ionako vrlo široko postavljenom modelu, postoje značajni otkloni ulijevo i udesno, pa tako za HDZ, kako smo već rekli, glasuju i oni koji su prirodni glasači HSP-a ili još desnijih stranaka, dok za SDP vjerojatno glasuju i oni koji bi najradije glasovali za političke organizacije poput uglaslog SRP-a pokojnog Stipe Šuvara.

No, takva, očekivana odstupanja ne čine ovaj obrazac načelno manje točnim, što potvrđuju i brojna istraživanja.

Eventualne loše strane kretanja hrvatske političke scene prema dvostranačkom sustavu također su vrlo transparentne. Radi se o smanjivanju političke konkurencije, o mogućnosti stvaranja dviju snažnih političkih elita, izvan kojih je nemoguće utjecati na bilo kakve političke procese, o još većem “udaljavanju građana iz političkog života” (taj smo prigovor čuli i u povodu primjerene Milanovićeve reakcije na famozno pismo o Bandiću) te o pogodovanju korupciji.

Npr., što ako se jedine dvije političke stranke dogovore da puštaju jedna drugu na miru dok su na vlasti? Teško je zamisliti idealnije okruženje za sve moguće oblike visoke korupcije. Odgovor na ovakve primjedbe vrlo je jednostavan.

Ona stranka, koja je u opoziciji, mora žestoko i beskompromisno nadzirati onu na vlasti. Današnja, politički relativno stabilna Hrvatska, ne da može podnijeti, nego zahtijeva gotovo neprijateljski odnos dviju vodećih stranaka u svim segmentima koji se ne tiču glavnih državnih ciljeva poput ulaska u EU, ili pojednih strateških zakona, kao što je Zakon o suzbijanju diskriminacije.

U svim ostalim područjima političkog djelovanja SDP mora biti krajnje nemilosrdan prema HDZ-u i Sanaderovoj Vladi, ako želi raditi za dobro ove zemlje i pobijediti na idućim parlamentarnim izborima. Isto bi vrijedilo za HDZ, da je sada u opoziciji. Bilo kakvi oblici savezništva SDP-a i HDZ-a u sadašnjem i predstojećem razdoblju štetni su za Hrvatsku, naprosto zato što vlast mora biti pod najstrožim i kontinuiranim nadzorom.

Image and video hosting by TinyPic

FRAGMENTI O BIPOLARIZACIJI

1.

11. svibnja 1998. godine, dakle točno prije 10 godina, vođen je razgovor s Matom Arlovićem na zagrebačkom OTV-u. Taj razgovor sasvim precizno anticipira ili čak dijagnosticira ovu tendencu bipolarizacije hrvatskoga društva i dizajniranja hrvatske političke scene bipartijno, u skladu s načelom: podijeli, pa vladaj. Konačno, to načelo omogućuje i 'tihu koaliciju', suradnju prividno zavađene vlasti i opozicije, partnera koji se smjenjuju u neprekidnoj, neotuđivoj i nepodijeljenoj vlasti, derogirajući temeljna načela demokracije prometnute u farsu; evo pitanja upućenog Arloviću, i nešto kasnije, analize stanja stvari u Hrvatskoj neposredno pred prošlogodišnje parlamentarne izbore:
Prije mjesec, dva kazali ste da će na slijedećim izborima biti suprotstavljeni blok rada i blok kapitala. Mislite li da će se zaista naš politički spektar tako jasno polarizirati, i, je li to dobro ili je to loše za normalan demokratski politički i društveni život zemlje? I, još nešto: što ako se blok rada i blok kapitala konfrontiraju i prije izbora – biste li i opet bili distancirani i izvan igre; aludiram, naravno, na sindikalne proteste i slične konfrotacije rada i kapitala?.
SDP i HDZ u ovoj se zemlji ne javljaju kao stranke rada i kapitala, nego su SDP i HDZ duboko ukotvljeni u arhaični predodženi svijet hrvatskih političkih atavizama: jedni su sinonim za crvene, drugi za crne, oboje dakle za ekstremne, fatalne totalitarne projekte 20. vijeka. Upravo to valja razriješiti, a tome nema boljeg načina nego Velikom koalicijom koja eo ipso ukida spomenute uzajamne predrasude, ukidajući taj balast ekstrema, oslobađajući hrvatsku politiku za puninu njenih građanskih ideološkopolitičkih mogućnosti. Učiniti ovu zemlju konačno normalnom, malom, modernom, suvremenom europskom demokratskom zemljom, posao je jednako velik koliko i zapošljavanje i posljednjeg od ovih 300 000 nezaposlenih; dapače, možda bi potonje, nakon obavljenog prvog posla, bilo kudikamo lakši zadatak! Ja nikako ne razumijem zašto SDP skriva koaliciju s HDZ-om kao zmija noge!? Pa nije to ugovor Vlade i EPH o prodaji "Slobodne Dalmacije" ili nedajbože informacija o pre/odaji Hypo-Consultantsa Ninoslavu Paviću, pa da se mora skrivati od građanstva! Kao da se takvo što, uostalom, i može sakriti. Konačno, kao da bi takvo što uopće trebalo skrivati. Ta, nije valjda riječ o koaliciji stranačkopartijskih oligarhija? Ne radi se valjda o interesnom povezivanju vrhova dviju vodećih hrvatskih stranaka daleko od očiju naroda, građana, institucija ove zemlje, demokratskih procedura...!? Bit će da je ipak riječ o nekakvom nastojanju oko općeg dobra, mislim. Bilo kako bilo, ne znam koja je od ove dvije stvari maloumnija: ustrajno skrivanje notorne činjenice velikog dogovora HDZ-a i SDP-a, ili ljutnja čelnika tih stranaka kad se na taj dogovor ukaže! Prvo nas strahovito vrijeđa, jer nas se podcjenjuje, drugo nas ljuti, jer se politika precjenjuje: ovdje nitko od političara nikako da izvuče pouku kako u ovom podneblju ničija nije dogorila do jutra - svi se ponašaju kao da im je drugarica Jovanka ili drug Tito. A bez veze! Kao da to nije nešto najnormalnije, ta Velika koalicija: budući da je politika najunosnije hrvatsko zanimanje, sasvim je normalno da se ljudi dogovore oko vlastitih želja, potreba i interesa: kao što kaže Jure Radić, dobivaju se tu veliki poslovi čak i na razinama na kojima ne rade predstavnici SDP-a i HDZ-a, što je veliko ohrabrenje za malog građanina: lijepo je znati da postoji i treći put, te level gdje vaše firme osvajaju poslove bez pomoći vaših partijskostranačkih kolega! Zanimljivo je da je upravo Mato Arlović, koji je jasno vidio što se u Hrvatskoj zbiva još pred desetljeće, smetao pa i ovom listi i vama, Davore Butkoviću, i da ste harangirali protiv Mate Arlovića kao sasvim nepotrebnog u novom chorus-lineu Milanovićevog postračanosvskog SDP-a, koliko ste to samo mogli! Ovo što pištete zapravo je wishful thinking: poželjni sociopolitički design, po mjeri vaših interesa. Kad kažem vaših, ne mislim samo na vas osobno, jasno, nego najprije na vaše hranitelje. No, Hrvatskoj treba upravo nešto suprotno: stranke koje se oslanjaju na predodžbeni svijet dvaju povijestnih ekstremizama, HDZ i SDP, stranke za koje se elektorat odlučuje ne na osnovu odabira programa, već gotovo subkulturno, poistovjećenjem s atavizmima tih recidiva boljševizma i nacionalizma, stranke su koje valja staviti u zagrade upravo zbog njihovog revolucionarnog nasljeđa i prototalitarnog karaktera, e da bi Hrvatsku spasili za jednu moguću liberalnu demokraciju, bila ona istinski socijaldemokratska, demokršćanska, liberalna ili konzervativna.

2.

Ovo je tekst pisan prije više od godinu dana, u lipnju 2007: U politici je nezahvalno prognozirati, jer jedan jedini događaj može naruštiti ukupnu statiku društvene zgrade, ali, usudit ću se, upravo zbog zadnjih rečenica, predvidjeti ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora, i, odmah obrazložiti taj ishod: Dakle, kada u ovoj gornjoj shemi HDZ lišite nacionalizma, i svedete ga na light-HDZ, dobit ćete Sanaderov HDZ: stranku koja isproručuje Gotovinu i premijera koji čestita Hristos se rodi: dakle, krajnje kooperativnu stranku konzervativnog imagea, koja se polako i realno približava svojoj promičbenoj predstavi: kao stranka koja se vrlo dobro razumije s krupnim kapitalom, jer njezin šef ionako njome ravna kao vlasnik svojom firmom, HDZ ubrzano postaje zastupnikom Kapitala! No, što dobijete od SDP-a kad prođe purgatorij? Čega se zapravo SDP treba lišIti? E, to se događa upravo ovih dana, u reformističkim zahtjevima koji se stavljaju pred vodstvo stranke, a ti su svedeni zapravo na odustajanje od socijalne preosjetljivosti socijaldemokrata: zahtjeva se poštavanje neoliberalnih tekovina i vrijednosti! To je dakle agenda: s jedne strane imati ex-nacionalnu light konzervativnu stranku Kapitala, a s druge lijevu, ex-socijalnu light stranku Rada, kako bi se prekrilo čitavo područje Tržišta, kako nas jedino i isključivo vide Planeri. Budući da se Designeri Novog svjetskog poretka jako dobro razumiju sa Sanaderom, budući da se izuzetno dobro slažu s Mesićem, budući da Milan Banić funkcionira kao fonatana (baciš novčić i zaželiš želju! koja nema drugu svrhu i namjenu nego da ispunjava te želje pod uvjetom da je na središnjem gradskom trgu), situacija je zapravo u Hrvatskoj IDEALNA! NE MOŽE BOLJA BITI! I zato će ovakvom i ostati. Dakle, ja tvrdim, a dao sam i razloge (u ovakvoj se konstelaciji političkih odnosa i snaga u Hrvatskoj najlakše 'radi', i u hrvatskom političkom undergroundu, ali i na relaciji Svijet - Hrvatska) da će HDZ ostati na vlasti! Sve je ostalo sekundarno: hoće li uz HSLS novi koalicioni partner biti HSS (to je zapravo lako moguće, jer HSS-ovci su željni vlasti, a Friščić je, iz razloga koje ovdje neću spominjati, na svaki način podatan za dogovore!), ili će to biti netko drugi, sasvim je nevažno. Vidjet ćete da će na vlasti ostati HDZ. I još nešto mogu predvidjeti, naprosto stoga jer sljedim logiku ovih događaja: ovih će se mjeseci inzistirati na nužnosti reforme SDP-a i vremenu koje toj stranci treba dati da se preobrazi u modernu socijaldemokratsku stranku neoliberanog senzibiliteta i usmjerenja (vidi: Butkovićev tekst o nužnosti reforme SDP-a otprije sedam dana u JL-u, Kris Cviić u Globusu, dakle: EPH je već počeo, jasno, na osnovu tezarija iz Kraljevskog instituta - nimalo čudno da su autori baš Cviić i Butković, naime!). A kad se dakle vidi otkud vjetar puše, kad uz ovako rekonstruiranu logiku imamo i evidentne dokaze dobre internacionalne volje da Sanader vlada Hrvatskom još 4 godine, tja, uz idilu u vražjem trokutu Markov trg - Panta - Poglavarstvo Grada, u kojem nestaju ne samo avioni i brodovi nego čitave dvorane i tangente, malo nas što može iznenaditi! U svakom slučaju, evo, ja sam reskirao da me zajebavate dovijeka, pa sam stavio karte na stol. Jasno, ako sutra slete Vanzemljaci pa inzistiraju da Namjesnik na Zemlji bude Jura Stublić, ja ću morati revidirati svoje stavove i prognoze, ali, bez ovakve ex machina intervencije, stvar mi se čini prilično razumljiva, dapače malo priprosto predvidljiva za moj ukus.

3.

To da u hrvatskoj politici nema građanskih stranaka, da je prostor građanske politike posve zatvoreno nacional-socijalnim temama HDZ-a kao čuvara nacionalnog (šatro: upravo su oni izručili generale!) i SDP-a kao čuvara socijalnog (šatro: upravo su oni u skladu po diktatu MMF-a kresali božićnice, porodiljski etc.), to je magnum crimen današnjega javnog i društvenog života ove zemlje. Samo, on je vrlo shvatljiv: crveni trebaju crne, jer, sve dok ima zadnjeg ustaše, evo društvene i povijesne potrebe za antifašizmom! A sve dok su antifašisti na sceni, shvaćeni tupavo ustaški, moramo im barem Titi otfikariti glavu (iako, Augustinčića nisu dinamitirale ustaše: da jesu, ne bi mu raznjeli glavu, nego otpilili nogu!). Društvo, pozabavite se zapošljavanjem 300000 nezaposlenih, stranim investiijama, pravnom državom i vladavinom prava, korupcijom, uređenjem ove male europske državice koju što prije treba priključiti euroatlanskim integracijama, i iako puno toga neće istom biti riješeno, ove će teme otpasti same od sebe: ako je zagovarao NDH, predsjednik će neke buduće Hrvatske dati ostavku, sve dok je Europa utemeljena na simboličkom paktu nastalom dogovorom Saveznika 1945!

4.

Nije problem u opozivu protagonista današnje hrvatske politike. Problem je u samoj politici. U današnjoj hrvatskoj politici središnje ideologije moderne, koje su poslužile kao organizacijski okvir javne debate i političkoga djelovanja, kontrasne ideologije "ljevice" i "desnice", ovdje su kroz svoje povijesno nasljeđe posredovane u svojoj ekstremnoj formi, kao boljševička i kao ustaška popudbina, dominirajući hrvatskim političkim spektrom do posvemašnjeg zatvaranja prostora svojim tradicionalnim građanskim prefiguracijama: socijaldemokratskim, liberalnim, konzervativnim...ideologijama, eo ipso partijama i strankama koje ih organizaciono odjelotvoruju. Jasno, netko bi mogao postaviti i druga dva pitanja: u kojoj je mjeri u ova postmoderna vremena taj lijevo-desni organizacioni sklop moderne politike uopće suvremene i relevantan, kao i ono drugo, koje se tiče ideologije same: u kojoj je mjeri ideološki opis poželjne društven stvarnosti po sebi bezproblematičan. Ali, zadržimo se na prvoj razini: u Hrvatskoj je problem to što nam se stalno iznova, ustrajnim radom parastruktura vlasti kroz strogo kontrolirani medijski pogon, kao i proizvodnjom "događaja" za potrebe takva agitpropa, sugerira da je hrvtska politička sudbina određena dinamikom odnosa crvenih i crnih, partizana i ustaša, jednom za svagda i neumitno kao prirodni ciklizam! Pogledajmo ponajprije našu političku scenu: imamo dva bloka, bipartijnost HDZ-a i SDP-a. Naoko, HDZ je čuvar nacionalnog, a SDP socijalnog. U stvarnosti, i SDP i HDZ odgovaraju višoj instanci: međunarodnom monitoringu visokih adresa! SDP-ova je vlada bila manje socijalno osjetljiva od HDZ-ove: prisjetimo se restrikcije cijelog paketa socijalnih olakšica. S druge strane, HDZ se pokazao nacionalno besćutnim: generali su izručeni Haagu, dok Račan nije dao čak ni Bobetka! U Hrvatskoj se ova polarizacija nacionalno-socijalno namjerno proizvodi, jer, ako se bolje pogleda, taj se binarni par pokazuje kao pratemeljni antagonizam svakoga društva strukturiranog na toj famoznoj operci ljevog i desnog (do lekcije o tome da nikakav nosivi prasukob ne postoji tek ćemo doći; ova tvrdnja o temeljnom sukobu našega društva, na koji se dadu svesti svi ostali izvedeni antagonizmi, ideološka je fantazma!). S kojoj se svrhom nastoji oko ove podjele na crvene i crne, da ilustriramo stvar? Jedan je razlog starodrevan: podijeli, pa vladaj! Da, Hrvatskom je zaista lako vladati u ovoj smjeni light-partija: HDZ-a koji je kao biva čuvar nacionalnog, a zapravo je pod Sanaderom ispražnjen od svoje nacionalističke biti, i SDP-a, koji je jednako tako nominalno zaštitnik socijalnog, iako to radnici ama baš nimalo nisu osjetili za Račanova mandata (nezaposlenost je ostala ista, stand-by aranžmani su ispunjavani po diktatu, politika stečajeva je bila kriminalna gotovo koliko i privatizacijska politika...), i, takvi partije i stranke, koje čak ne odgovaraju vlastitom pojmu, iznevjeravajući vlastite nosive političke ideale, krajnje su podatne za manipulaciju. No, što je bitnije, one, barem nominalno i površinski prekrivajući gotovo svo polje političkog, nudeći li naglašenu nacionalnu opciju, ili pak onu socijalne inspiracije, zatvaraju polje građanskog do eliminacije svake moguće liberalne, konzervativne ili pak neke treće političke ideologije: u Hrvatskoj, da poopćimo potonje, tertium non datur, ali, ne samo u logici, nego i u politici! Između crnih (koji to više nisu, nego su sivi) i crvenih (koji su od srama - vidi Marinović ili Bandić - ružičasti), nema mjesta za united colors of Benetton! Na stranu što ne postoji srednji sloj, što je devastiran - iako, pogledajmo ulice i auto-park; pogledajmo domjenke i prosinačko neradništvo; pogledajmo siječanjske skijaške karavane!!! - i što tako manjka građanski oslonac građanske politike nekog trećeg puta, puta između ta dva (pacificirana) ekstrema, no u Hrvatskoj iz puno bitnijeg razloga treći put nema nikakve šanse: ovdje je alternativa HDZ-SDP ponuđena kao perfidan odgovor na nasušnu potrebu stanovništva da se gotovo subkulturno identificira s političkim baštinicima povijesnog nasljeđa prošlosti: HDZ, pa to su naše drage ustaše, SDP, pa to su vrli partizani! I, u tom je smislu hrvatska politika anakronizam! U bitnom, ona je odgovor na neiživljeni obostrani resentiman zavađenih boljševika i fašista, nesvjesnih svoje povijesne isluženosti i dotrajalosti. Ili, možda svjesnih? Da, možda se upravo u toj svijesti nahodi odgovor na pitanje kako je moguće da je Hrvatska trajno u 1945. godini!? Evo kako... Sve dok ima ustaša - a njih ima jer dinamitiraju Titov spomenik; dobro, jebiga, znamo da su to napravili isti oni koji bacaju za druge potrebe Pašaliću dvije bombe koje ne razbijaju niti jedan prozor, ali, tko će sad u detalje... - neophodan je i crveni sanitarni kordon! A sve dok ima toga, tih komunjara, udbaša i jugoslavena, kako je ovih dana ustanovio biskup Bogović, potrebna je čvrsta narodna fronta i crvena internacionala! Uglavnom, te se dvije imbecilne nehumane ideologije, fašizma (nacizma) i komunizma međusobno popomažu i perpetuiraju: jedna drugu proizvode! S kojim ciljem! Pa, dovaraga, dečki još nisu mrtvi! Kad bi ma trenutak ispustili uzde, a ovdje se umire u sedlu, možda bi poneko s crvene strane odgovarao za ubojstvo Đurekovića, ili bi netko i s crne strane, da je suđenje obnovljeno kako je bilo diskutirano na relaciji Pantovčak - Kaptol, i Stepinac ostao bez blaženstva! Ustaše i partizani i dalje zajebavaju ovu zemlju do mjere paraliziranja njene povijesti: naša je povijest kao pokvarena ploča, i, da metaforika bude potpuna, preskače na '45. okretaja. Što se tiče ovog izvoda o dijalektici crvenih i crnih kao osnovnoj ideološkoj fantazmi koja strukturira hrvatsku stvarnost, dovršetak je izvoda sljedeći: budući da uzurpiraju cijeli prostor politike, crveni i crni prikrivaju nedostatak bilo kakvih istinskih političkih tema onemogućujući razrješenje stvarnih antagonizama našega društva, ali i odlažu ad calendas graecas razriješenje trauma kakva je recimo ona dotaknuta Rezolucijom o komunizmu. To je konačna poanta ovog neviđenog ideološkog napora da se i od izbora prvaka SDP-a napravi crveno-crni karusel: Račan nam je ipak ostavio testament: Ljubu Jurčića i Zorana Milanovića. To je njegov izbor, njegovo nasljeđe. Ni iz čega, odjednom, Ljubo i Zoran počeli su s ujacima ustašama i susjedima Srbima te stričevima partizanima. Naravno, na stranicama EPH. Ne znam je li to slučajno ili ne, ali sasvim je u temeljnoj ideološkoj matrici suvremene Hrvatske: da se ne bi objavila jedna jedina vijest o suđenju Perkoviću kao udbaškom inspiratoru ubojstva Hrvata u Njemačkoj, nužno je ponovo zazvati ustašku opasnost, i to u vrijeme komemoracije u Jasenovcu, kako bi partizani ponovo osvanuli na stranicama "Jugoslavenskog lista". Jasno da potreba za partizanima oslobađa od odgovornosti i Perkovića, npr! I to je sve: Udbaši, koji su tvorili chorus-line hrvatske politike od Krajačićevog intelektualnog kruga do dan danas, vladaju postojano ovom zemljom bez obzira na obračune panonske i norvalske frakcije. Osnovni je drive: preživjeti tranziciju, tj. izbjeći situaciju u kojoj bi netko, s građanske pozicije neutralnog, apstraktnog Zakona, upitao: A što je s krivnjom za suđenja sedamdetih, za međuratne zločine? Zanimljivo, kod nas 'ustaše' sasvim idu na ruku 'udbašima' trubeći o krivici za Križni put! Ta, tko bi mogao suditi partizane u Europi koja počiva na simboličkom paktu uspostavljenom pobjedom saveznika!? Ali, kad bi se netko dosjetio da nije ustaša onaj tko pita za krivicu 'udbaša' sedamdesetih ili osamdesetih, pa još kad bi se taj ispostavio kao normalan hrvatski građanin koji osuđuje i NHD kao kvislinšku tvorevinu, što bi onda bilo? Eto, to je sve. Samo, ovako viđen, trud Milanovića i Jurčića nameće pitanje: Dobro, a zakaj su oni out of the blue počeli priču o crvenima i crnima? Tj. je li to baš slučajno? Ili je Račan znao što radi?

5.

Zanimljivo je da se HDZ i SDP, ako se već inzistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe (jer to su kategorije u kojima jedino protagonisti hrvatske politike znaju misliti), ne javljaju kao zastupnici kapitala i rada! Ne! U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, HDZ i SDP oslanjaju se na nekakve mutne reminiscencije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, izvodeći svoju poziciju iz ovdašnjih najdubljih povijesnih i psiholoških atavizama: kao da se članstvo tih čuvara nacionalnog i socijalnog identificira sa svojom skupinom subkulturno, iracionalno, pred- i ne-razumski, poput navijačkoga plemena, a ne svjesnim posredovanjem svoga političkog interesa! Oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj, HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata! Uz pomoć ovako glupe istine o nama samima, u Hrvatskoj je moguće ne samo lagati, nego i vladati ad infinitum. To uostalom i jest namjera jedne i druge zainteresirane stranke/partije; učinak je notorna i potpuna suspenzija demokracije: Hrvatska je teatar sjena. Mala cijena za izborenu samostalnost i živu glavu na ramenima, zar ne? Prvo je poklon crnima, drugo crvenima. A da je ovdje ikakvog Građanina, jedni bi bili lustrirani i po zatvorima zbog raseljavanja, progona... i ubijanja Hrvata jer su Hrvati, a drugi bi im doskora pravili društvo zbog raseljavanja, progona...i ubijanja Srba jer su Srbi. Umjesto toga, na djelu je povijesna pomirba dvaju revolucionarnih ekstremizama. Tragična hrvatska povijest počinje se opetovati kao farsa.

6.

Jedan od fenomena koja pereniraju u ovom našem društvu notorno je postojanje sukoba crvenih i crnih kao temeljne ideološke fantazme hrvatskoga društva. Temeljne, jer se taj sukob pokušava etablirati kao nosivi sukob društva, prasukob na koji bi se trebalo reducirati totalitet društvenih proturječja. Moj je odgovor na pitanje zašto se to ustrajno čini dvostruk: s jedne strane mislim da je riječ o načinu političkog legitimiranja i perpetuiranja pozicije moći dobrog dijela hrvatkog političkog establishmenta - jer, dok postoje ustaše neophodan je antifašisticki sanitarni kordon, a sve dok tinja žar nekdašnjeg partijskog entuzijazma, Thompson misli da ima razlog za pjesmu, ako ništa drugo - dok se s druge u tom inzistiranju na preostacima dvaju ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogućnost artikuliranja građanske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj građanskoj opciji, dapače, namjerno je guše i onemogućuju. Pri tome se samoproizvode, tj. iz potreba jednoga za drugim proizvode opravdanje vlastitog postojanja. Ono što mene zanima zapravo je odgovor pitanje je li uopće moguće denuncirati tu fantazmu? Naime, kad se shvati da tu građanstva i nema, ne samo u smislu socijalnog supstrata, ne čak ni u smislu osviještene političke pozicije, nego građanstva nema a priori budući ga ni ne može biti jer je njegov prostor uzurpiran i okupiran ovim obračunom koji se stalno iznova nameće kao jedina politička stvarnost zemlje, ostaje pitanje kako je uopće moguće tu opsjenu ne samo teorijski prokazati, nego praktički, dakle politički diskvalificirati i onemogućiti?
Kad se recimo netko zapita zašto u Dnevniku HRT-a nema jedne jedine vijesti o suđenju Perkoviću u Njemačkoj, onda se takva zapitanost tumači kao malum omen nacionalizma: Udbu moze spomenuti samo ustaš. Ovdje je dakle nezamislivo da bi bilo tko, u ime zakona, mogao zahtjevati suđenje za Đurekovićevo ubojstvo, koje je, priznat će se, imalo malo što s nacionalizmom ili ustaštvom! Ne moram posebno objašnjavati kako se s druge strane doživljava opravdanje svih onih ljudi koji su radeći u službama sigurnosti bivše zemlje naprosto radili svoj posao, i ni manje ni više od toga: takva pomisao nužno je plod neke nove udbaskokosovske podvale, nema što drugo biti! Hoću kazati, crvenima i crnima nezamisliva je ta treća instanca, instanca građanina koji, sasvim zakonito, i pravno ali naprosto u skladu s elementarnom logičkom zakonitošću, zahtjeva minimum društvene racionalnosti. Kad se sve ovo prevede na jezik iskustva, na jezik činjeica, Norvala i ovdanje Udbe, Šuška i Manolića, Krajačićevog intelektualnog kružoka dakle, ispada da je u Hrvatskoj autentična, spontano nastala građanska politika liberala, socijaldemokrata, demokršćana...itd. praktično nemoguća.
Moje pitanje glasi: Kako je moguće urušiti tu fantazmu, tu laž koja strukturira cjelokupno hrvatsku stvarnost i koja joj nameće crvenocrnu dijalektiku kao jedinu sudbinu što ne dopusta pomak ih 1941.? Naravno, moguć je odgovor: jedino izborima, ali, nije to ono sto pitam. Naime, problem je u tome da većina građana zna da odnos ustaša i partizana i nije presudno proturječje ove zemlje, pa ipak se ponašaju kao da jest!
Odgovor pak da se oni nužno tako moraju ponašati sve dok taj odnos zaista ne bude povijesno razriješen u korist partizana, tj. dok ustaše konačno ne dozive 1945. i definitivno kapituliraju, samo je dio odgovora.
Naime, nije vise problem u ustašama, u crnima: oni su demontirani; problem je u tome da su nasi antifašisti nespremni na opasku o tome da antifašizam, nažalost, u ovim krajevima nije bio i antitotalitaran. Iz toga sljedi nevjerojatna konzekvenca: njima su veći problem građanski političari, nego svi Thompsonovi fanovi zajedno! Jer, ustaše je lako diskvalificirati. Ali, što ćemo s onima koji bi mogli postaviti sljedeće pitanje: O.K., recimo da nitko ne mora odgovarati ni za jedno ubojstvo poput Đurekovićevog, ali, što ćemo s Informbiroom?
Mjesto građana u Hrvatskoj zauzeli su ljudi koji su građansku poziciju 45 godina prokazivali kao buržoaski reakcionarnu.
Nadalje, mjesto građana zauzeli su ljudi koji fingiraju nekakvu anacionalnu, navodno kozmopolitsku poziciju - iako najčešće nisu bili dalje od Gratza - a iza nje se krije jedno sasvim specifično, ovaj put jugoslavensko šovenstvo (to je uzgred u polemici s Katunarićem natuknuo Jergović; ne znam kako mu se omaklo, budući da je i sam u toj polemici nastupio kao onaj koji drugome predbacuje djetinjstvo na Kalemegdanu!).
Da zaključim: u ovakvom hrvatskom mikrosvijetu, pitam se je li uopće moguće danas biti liberal, socijaldemokrat ili demokršćan, ili se sve neminovno raspada na ono masivno nacionalno i socijalno, kao u slučaju mutnih predstava naših navijačkih plemena dvaju avangardi: one nacionalnog i one radničkog pokreta, HDZ-a i SDP-a (pri čemu ove odredbe, jasno, nemaju nikakve veze sa stvarnim angažmanom ili programima tih stranaka).
Kako, drugim riječima, učiniti barem to da SDP i HDZ ne budu anakroni nazivi za partizane i ustaše, ako ništa drugo? Građanstvo kao subjekt – politički, kulturni, moralni – ne postoji po sebi, kako ne u Hrvatskoj, tako ne ni drugdje. Recimo, onako kako je gore apostrofirano, ono je normativna kategorija. S druge strane govori se o praznom mjestu građanstva, dakle upotrebljavamo taj pojam kao normativnu kategoriju. - subjekt prosvjećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti, kulturne i svake druge kritike, itd. Ukratko, hrvatsko građanstvo definirano je jedino njegovim aktualnim odsustvom. Ili bolje, raelno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva. Danas nas građanstvo više ne zanima ni kao normativna kategorija, jer procesi raspada ne samo institucije nacionalne države, nego i samoga društva, tako su daleko otišli, da se samo zamišljanje takvog jednog subjekta kao središta društva čini iluzornim. Ne živi se više u “drustvu”, odnosno društvo u kojem živim nije npr. francusko, nije ni europsko ni pariško, nije ni globalno, ali je sve pomalo od toga. Kakvo god, ono nema normativnu moć, ono nema ni jasan horizont utjecaja niti tzv. ekonomsku bazu, u smislu klasičnih kateogrija. Samo nekoliko napomena koje naizgled nemaju nikave veze s temom, ali potpuno mijenjaju perspektivu: Do 2020 godine bit će 650 milijuna Indijaca pripadnika srednje klase. Zamislite sad to kao subjekt obrazovanja, kulture, političke volje, ekonomskih interesa itd ... Ili drugi podatak. Ove godine je u Japanu po prvi puta takozvana sex-industrija pretekla autoindustriju. To je razlika i u načinu proizvodnje – afektivni rad nadmašuje kao izvor društvenog bogatstva industrijski rad. Građanstvo je kategorija industrijskog modernizma, jedan od njegovih glavnih kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski modernizam je propao. Nema više klasične industrijske radničke klase na nekom teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg elementa, građanske klase.
Kategorije ljevice i desnice, ili kako je spomenuto pišes, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša su u političkom smislu deskriptivne kategorije. Ne treba ih svaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika izmedju SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikave principijelne razlike, ta se razlika arikulira kao ostatak starog antagonizma.

7.

U Hrvatskoj se naime ustrajno pokušava vladati tako da se dinamika društvenih procesa umjetno antagonizira oko dva politička pola: jedan bi činio HDZ, drugi SDP, a sve bi u osnovi bilo svodivo na tzv. nacionalnu i tzv. socijalnu osjetljivost publike/javnosti/elektorata. Na stranu što je takva podjela ne samo umjetno generirana nego i posve besmislena, jer su pod diktatom MMF-a i visokih stranih adresa HDZ-ovci ispali nekako socijalno osjetljiviji, dok je Račan pak ne izručivši nikoga od generala Haagu ispao nekako desniji od samog HDZ-a, ali cijela ova ideja vladanja Hrvatskom kroz crveno-crnu ucjenu javnosti iznimno je opasna i imat će dalekosežne posljedice. Jedna od tih, možda presudna, potpuna je suspenzija autentičnog demokratskog života zemlje. Dijalektika te farse izgleda ovako: pred izbore upriliči se, recimo, dinamitiranje Tita; potom se jave lijevi koji postojanjem ekstremne desnice legitimiraju svoju povijesnu neophodnost; nakon toga kreće ciklus desne rekontre, s motivom nužnog saniranja društvenog rasula izazvanog komunističko-udbaškim recidivom! I, tako jedni proizvode potrebu za drugima i vice versa. U svemu tome, u toj farsi koja stalno iznova u Hrvatskoj na vlast vraća samo oko plijena zaraćene klijentelističke grupacije koje su, in ultima linea, tek frakcije iste policijskopartijske sive zone, presudnu ulogu igraju mediji.

8.

27.8.2006. komentator Nemo u jednoj je sličnoj diskusiji kazao doslovno ovo: U Hrvatskoj se naime ustrajno pokušava vladati tako da se dinamika društvenih procesa umjetno antagonizira oko dva politička pola: jedan bi činio HDZ, drugi SDP, a sve bi u osnovi bilo svodivo na tzv. nacionalnu i tzv. socijalnu osjetljivost publike/javnosti/elektorata. Na stranu što je takva podjela ne samo umjetno generirana nego i posve besmislena, jer su pod diktatom MMF-a i visokih stranih adresa HDZ-ovci ispali nekako socijalno osjetljiviji, dok je Račan pak ne izručivši nikoga od generala Haagu ispao nekako desniji od samog HDZ-a, ali cijela ova ideja vladanja Hrvatskom kroz crveno-crnu ucjenu javnosti iznimno je opasna i imat će dalekosežne posljedice. Jedna od tih, možda presudna, potpuna je suspenzija autentičnog demokratskog života zemlje. Dijalektika te farse izgleda ovako: pred izbore upriliči se, recimo, dinamitiranje Tita; potom se jave lijevi koji postojanjem ekstremne desnice legitimiraju svoju povijesnu neophodnost; nakon toga kreće ciklus desne rekontre, s motivom nužnog saniranja društvenog rasula izazvanog komunističko-udbaškim recidivom! I, tako jedni proizvode potrebu za drugima i vice versa. U svemu tome, u toj farsi koja stalno iznova u Hrvatskoj na vlast vraća samo oko plijena zaraćene klijentelističke grupacije koje su, in ultima linea, tek frakcije iste policijskopartijske sive zone, presudnu ulogu igraju medijii. Što kažete na to, Butkoviću: na činjenicu da se prije dvije godine govorilo ne samo o vašoj temi bipartijnosti, nego i o tom prozirnom interesu koji joj stoji u podmetu? Konačno, što kažete na spomen ove uloge medija u oblikovanju hrvatske politike kao bipolarnog polja sukoba, kako i vi to ne uspijevate sakriti, utemeljenog na nacionalnom osjećaju, što je u osnovi strašno i čini prokletstvo te politike: "Jasno je, dakle, da se Hrvatska demokratska zajednica obraća konzervativnijim glasačima s jače izraženim nacionalnim osjećajem. Jasno je, također, da se SDP obraća liberalnijim biračima sa slabije izraženim nacionalnim nabojem (što ne znači da je SDP anacionalan, naprotiv)." Eto, to bi naručitelji ovakvog scenarija, koji je već uvelike realiziran, htjeli: Zemlju stalno iznova podjeljenu po tankoj, nejasnoj liniji nacionalnog osjećaja, koji je dovoljno opskuran da omogući lov u mutnom: kad god ustreba vi plasirate Thompsona, onda se dignu nacionalisti, pa na to kontru opale navodni liberali Kajinova tipa, i dok se igrokaz odvija u nedogled, recimo u Istri, kupuju se stancije i planiraju rivijere, preprodaju turistički kompleksi i betonizira obala...! Fantastično, kaj ne? Narod manipulirate daleko od svakog rada pojma, u oblasti osjećajnosti, k tome gdje je najtanji, na nacionalnim temama, a vi se bavite lukrativnim zemljištima i špekulacijam. Perfidno, ali, za chapeau: budući da ionako imate posla s budalama, zašto ih ne ošišati do gole kože!? Dok se ustaše i partizani jurcaju kao debili iz neke nenapisane komedije Dušana Kovačevića - Underground je presmislen za hrvatsku stvarnost, iako su oni koji misle da rat partizana i ustaša još uvijek traje zaista izašli iz Podzemlja - pametni ljudi kupuju Hypo Consultantse. Ja vam najiskrenije čestitam. Stvarno. Doduše, vi ste malo zajebali, ono s Dear Ivo, pa ste vi i Wruss nažalost povučeni na pričuvne položaje, dočim s širokogrudnim premijerom arhivska vina, ili konjake, ispija klasik Jergović, no važno da vaše ideje trijumfiraju, unatoč vašim osobnim porazima, zar ne? To se zove idealizam. I zato ja vas poštujem: jer ste idealist, bez obzira koliko god mi se vaši ideali činili banalnima, ili čak perfidnima. Ugodan vikend.

9.

EH je dijelom svojih izdanja posve posvećen postuliranju sukoba crvenih i crnih, koji u drugim svojim izdanjima osporava: Arena je u godinu dana, netko je nabrojao, imala 13 naslovnica s Markom Perkovićem Thompsonom! Zašto je tom društvu toliko stalo do obračuna crvenih i crnih kao prasukoba hrvatskoga društva, navodno nosivog antagonizma na koji se svode svi ostali društveni konflikti? Bezbroj puta je to ovdje objašnjeno, a odgovor je nepromijenjen: oni pothranjuju taj sukob, sukob crvenih i crnih kao temeljnu ideološku laž, jer tako pepetuiraju svoju vlast, neophodnost svoje društvene pozicije: sve dok je ustaša, nužni su partizani tj. crveni sanitarni kordon; sve dok je boljševika, Thompson će imati kome pjevati o Juri i Bobanu! Stoga toliko i podupiru Thompsona, budući da je on imenentna pretpostavka njihova postojanja, cijelog ovog circulus vitiosusa: 'Croatia records' plaća nevjerojatne svote za koncert Thompsona na Maksimiru; sljedeće sezone, evo ti Marka na glavnog gradskom trgu glavnoga grada Hrvatske; HTV emitira light snimku koncerta, notorni falsifikat iz kojega se ne vidi da su prva dva reda Maksimira prepuna ustaških kapa, no sve to služi svojoj svrsi: glavno je da se time alibira neophodnost „antifašista“, i da se izbije onaj presudni liberalnodemokratski argument iz ruku onih koji znaju da se današnja Europa temelji ne na antifašističkoj, nego na antitotalitarnoj paradigmi, onoj koja osuđuje oba totalitarizma, i onaj crveni, i onaj crni! No, kad bi tako postavili stvari, kad zemlja ne bi bila bipolarno podijeljene između atavizama dvaju najvećih ideološkopolitičkih zala dvadesetog stoljeća, niti bi bila bipartijno razdrta između stranačkih baštinika tih tradicija, kada bi kojim slučajem i jedni i drugi povijesno bili deklasirani, pa kada bi konačno bio otvoren prostor građanskoj politici ove zemlje da se iživi u svoj punini demokratskih opcija, onda bi ova generacija - koja je Hrvatsku ionako shvatila kao Noinu arku, budući bi u najvećem broju bila lustrirana i na ljevici i na desnici, ako u tom nastaškom, udboustaškom amalgamu ima ikakve razlike - ostala bez ikakva prava na sudjelovanje u javnom i političkom životu zemlje: to je njihov strah: ne dvije, tri simboličke osude ionako biološki dotrajalih komunista, već delegitimiranja cijele jedne idološkopolitičke pozicije koja Hrvatskoj nikako ne dopušta napraviti iskorak iz 1945., iskorak iz crveno-crnog totalitarnog svijeta u svijet liberalne demokracije razvijene zapadne uljudbe.

10.

Nevjerojatno je kako se uspjela nametnuti optika da treće pozicije nema! A upravo je ta treća pozicija ona građanstava, pozicija liberalne demokracije za kojom se toliko, još osamdesetih, žudilo. Jer, crveni i crni, partizani i ustaše, pa i SDP i HDZ, samo su atavizmi dvaju povijesnih totalitarnih projekata, onog boljševičkog i onog fašističkog. Jedan od fenomena koja pereniraju u ovom našem društvu notorno je postojanje sukoba crvenih i crnih kao temeljne ideološke fantazme hrvatskoga društva. Temeljne, jer se taj sukob pokušave etablirati kao nosivi sukob društva, prasukob na koji bi se trebalo reducirati totalitet društvenih proturječja. Moj je odgovor na pitanje zašto se to ustrajno čini dvostruk: s jedne strane mislim da je riječ o načinu političkog legitimiranja i perpetuiranja pozicije moći dobrog dijela hrvatkog političkog establishmenta - jer, dok postoje ustaše neophodan je antifašisticki sanitarni kordon, a sve dok tinja žar nekdasnjeg partijskog entuzijazma, Thompson misli da ima razlog za pjesmu, ako ništa drugo - dok se s druge u tom inzistiranju na preostacima dvaju ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogucnost artikuliranja građanske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj građanskoj opciji, dapače, namjerno je guše i onemogućuju. Pri tome se samoproizvode, tj. iz potreba jednoga za drugim proizvode opravdanje vlastitog postojanja. Ono sto mene zanima zapravo je odgovor pitanje je li uopće moguće denuncirati tu fantazmu? Naime, kad se shvati da tu građanstva i nema, ne samo u smislu socijalnog supstrata, ne čak ni u smislu osviještene političke pozicije, nego građanstva nema a priori budući ga ne može ni biti jer je njegov prostor uzurpiran i okupiran ovim obračunom koji se stalno iznova nameće kao jedina politička stvarnost zemlje, ostaje pitanje kako je uopće moguće tu opsjenu ne samo teorijski prokazati, nego praktički, dakle politički diskvalificirati, onemogućiti? Kad se recimo netko zapita zasto u Dnevniku HRT-a nema jedne jedine vijesti o suđenju Perkovicu u Njemačkoj, onda se takva zapitanost tumači kao malum omen nacionalizma: Udbu moze spomenuti samo ustaša! Ovdje je dakle nezamislivo da bi bilo tko, u ime zakona, mogao zahtjevati suđenje za Đurekovićevo ubojstvo koje je, priznat će se, imalo malo što s nacionalizmom ili ustaštvom! Ne moram posebno objašnjavati kako se s druge strane doživljava opravdanje svih onih ljudi koji su radeći u službama sigurnosti bivše zemlje naprosto radili svoj posao, i ni manje ni više od toga: takva pomisao nužno je plod neke nove udbaskokosovske podvale, nema što drugo biti! Hoću kazati, crvenima i crnima nezamisliva je ta treća instanca, instanca građanina koji, sasvim zakonito, i pravno ali naprosto u skladu s elementarnom logičkom zakonitošću, zahtjeva minimum društvene racionalnosti. Kad se sve ovo prevede na jezik iskustva, na jezik činjeica, Norvala i ovdanje Udbe, Šuška i Manolića, Krajačićevog intelektualnog kružoka dakle, ispada da je u Hrvatskoj autentična, spontano nastala građanska politika liberala, socijaldemokrata, demokršćana...itd. praktično nemoguća. Moje pitanje glasi: Kako je moguće urušiti tu fantazmu, tu laž koja strukturira cjelokupno hrvatsku stvarnost i koja joj nameće crvenocrnu dijalektiku kao jedinu sudbinu što ne dopusta pomak ih 1941.? Naravno, moguć je odgovor: jedino izborima, ali, nije to ono sto pitam. Naime, problem je u tome da većina građana zna da odnos ustaša i partizana i nije presudno proturječje ove zemlje, pa ipak se ponašaju kao da jest! Odgovor pak da se oni nužno tako moraju ponašati sve dok taj odnos zaista ne bude povijesno razriješen u korist partizana, tj. dok ustaše konačno ne dozive 1945. i definitivno kapituliraju, samo je dio odgovora. Naime, nije vise problem u ustašama, u crnima: oni su demontirani; problem je u tome da su nasi antifašisti nespremni na opasku o tome da antifašizam, nažalost, u ovim krajevima nije bio i antitotalitaran. Iz toga sljedi nevjerojatna konzekvenca: njima su veći problem građanski političari, nego svi Thompsonovi fanovi zajedno! Jer, ustaše je lako diskvalificirati. Ali, što ćemo s onima koji bi mogli postaviti sljedeće pitanje: O.K., recimo da nitko ne mora odgovarati ni za jedno ubojstvo poput Đurekovićevog, ali, što ćemo s Informbiroom? Mjesto građana u Hrvatskoj zauzeli su ljudi koji su građansku poziciju 45 godina prokazivali kao buržoaski reakcionarnu. Nadalje, mjesto građana zauzeli su ljudi koji fingiraju nekakvu anacionalnu, navodno kozmopolitsku poziciju - iako najčešće nisu bili dalje od Graza - a iza nje se krije jedno sasvim specifično, ovaj put jugoslavensko šovenstvo (to je uzgred u polemici s Katunarićem natuknuo Jergović; ne znam kako mu se omaklo, budući da je i sam u toj polemici nastupio kao onaj koji drugome predbacuje djetinjstvo na Kalemegdanu!). Da zaključim: u ovakvom hrvatskom mikrosvijetu, pitam se je li uopće moguće danas biti liberal, socijaldemokrat ili demokršćan, ili se sve neminovno raspada na ono masivno nacionalno i socijalno, kao u slučaju mutnih predstava naših navijačkih plemena dvaju avangardi: one nacionalnog i one radničkog pokreta, HDZ-a i SDP-a (pri čemu ove odredbe, jasno, nemaju nikakve veze sa stvarnim angažmanom ili programima tih stranaka).


11.

Evo ih opet!
Crveni i crni!
Divide et impera!
Opet se partizani i ustaše, 2008. godine poslije Kristuša, vijaju po šumama i gorama, a najviše gradovima lijepe naše Horvacke.
Samoporoizvode se: proizvode potrebu jednih za drugima, kako bi i pola stoljeća nakon WWII opravdali svoju povijesnu neminovnosti i trajnu i neprolaznu aktualnost. Bez njih se ništa ne može. Oni su napokon, ti totalitarni pauci, premrežili nebo.
Staro ne prolazi, novo ne dolazi: recidiv dvaju ekstremizama, boljševizma i fašizma, nikako da siđe s povijesne scene i dopusti Hrvatskoj razviti bilo kakvu građansku politiku - politiku uopće!
Jer, sve se ovdje svodi na crvenocrnu dijalektiku, fatalni hrvatski povijesni rulet, u kojem se, sve da metak i opali, ne bi ništa dogodilo: ono što je Karl Kraus rekao u poznatoj izreci o Prvom svjetskom ratu, naime da je čovječanstvu kugla na jedno uho ušla a na drugo izašla, za Hrvate, s poslovičnim historijskim delayem, vrijedi i dan danas.
To je službena ideologija poretka, njegova osnovna fantazma: prasukob crvenih i crnih, partizana i ustaša. Laž da je riječ o fundamentalnom konfliktu hrvatskoga društva, na koji su svodivi svi ostali društveni antagonizmi, temeljna je laž hrvatske državne ideologijie.

12.

Samo sam kopirao par svojih prijašnjih rasprava, što je još jedan dokaz ustrajnosti Jutarnjega lista u poslu koji ti vrlo dobro opisuješ: Podijeli pa vladaj. Bez toga sukoba, koji je njihova dimna zavjesa, bi se vidjela korumpiranost države i crkve, a mediji ne bi imali o čemu značajnome pisati osim o tim stvarima, a to ne bi bilo dobro. Točno tako! Recimo, da se ne bavimo navodnim sukobima ustaša i partizana, morali bismo se pozabaviti kupovinom Hypo Consultantsa, dapače stvaranjem njegova portfelja: kako je moguće da je devedesetih jedna mala, neznatna austrijska banka pokupovala najlukrativnija hrvatska zemljišta, a da onda, daleko od očiju javnosti, oni koji su za Hrvatsku zainteresirani jedino kao nekretninu, kupe taj portfelj, navodno vrijedan oko milijardu eura, za manje od 300 milijuna¨! Vidiš, kad bi se bavili takvim stvarima, shvatili bismo da je kupac tih nekretnina životno zainteresiran da se bavimo ustašama i partizanima, jer, vlasnik je Jutarnjega lista vlasnik firme koja je kupila Hypo Consultants. Doduše, nitko ne zna tko je sve tu njegov silent partner, i kako su te nekretnine kupljene, s kojim kapitalom, kojim kreditima itd.itd., ali, o tome svi silni novinari EPH ne smiju kazati niti jedne jedine riječi. Zato je njima stalo da se huška hrvatske građane jedne na druge, jer zabavljeni ovom pseudopovijesnom pirotehnikom, nitko ne gleda u pravcu događaja koji se tom, kako i ti kažeš, dimnom zavjesom zastiru!
Osim i pored ustaša i partizana, osim boljševika i fašista, pored totalitarnih ideologija, postoji i cijeli jedan svijet liberalne demokracije. To ti, iz sasvim očitog razloga, ne želiš uvažiti. Sve dok Hrvatima možeš predbacivati ustaštvo - to kod tebe seže sve do Domovinskog rata - možeš legitimirati svoju navodno "antifašističku" poziciju. Barem naime misliš da možeš! No, na tvoju veliku žalost, to je nemoguće od pada Berlinskoga zida: paradigma na kojoj počiva suvremena Europa nije antifašistička, nego antitotalitarna! Nažalost, antifašizam u Jugoslaviji nije bio antitotalitaran, jer je vladala diktatura proletarijata, kako su se samorazumijevali komunisti, pa je tako konac devedesetih obilježen slomom epohalnog komunističkog projekta i restaruracijom demokratskog pluralizma, koji je, doduše, u ovom podneblju zaživio u XX.st. tek u tragovima. Dakle, tvoja poziciji antifašista zanimljiva je još jedino Stjepanu Mesiću, kad mu ustreba takva demagogija da se ne bi razgovaralo o Hrvoju Petraču ili Josipu Perkoviću. S druge strane, kazati da bi ti radije živio u Italiji itd.itd., znači implicite negirati sve ono što su učinili antifašisti Istre, za slobodu svoje zemlje! Stoga, Daavore, u svojoj zadrigloj neobaviještenoj nedotupavosti posegni za bilo kojom suvremenenom raspravom, pa bila ona i dvokartična kolumna Žarka Puhovskog ili kakav tekst Ive Banca o ovim temama, i konačno se obavijsti što se to danas o tekovinama antifašizma na tlu SFRJ misli. O ustašama, naravno, ne moramo trošiti riječi: ti su imbecili na svaki način sebe povijesno diskvalificirali, i sa današnjom Hrvatskom, kako je kazao sam Danijel Crljen, nikakve veze nemaju.

13.

Jugoslavija je bila socijalistička zemlja pod vlašću jedne partije. Temeljni je zadatak konca osamdesetih dakle bio demokratizirati tu zemlju, ili zemlje koje su se osamostalile odvajajući se od Jugoslavije. Umjesto diktature proletarijata, dakle u biti totalitarnog sustava, zahtijevao se demokratski sustav. EPH beskrajnim nizom svojih tekstova već godinama inzistira na podijeli hrvatske političke scene na crvene i crne. U osnovi, riječ je o obračunu recidiva dvaju totalitarnih ideologija, boljševičke i fašističke; očito je, liberalna demokracija s onu je stranu tako profiliranoga političkog polja. Butković danas dakle tvrdi da je dijelu hrvatskih građana bliži "neki od oblika jugoslavenskog sustava vrijednosti, umjesto bilo čega što se smatra poželjnim u sustavu vrijednosti unutar Republike Hrvatske." Ova je rečenica naprosto nevjerojatna i zaslužila bi posebnu analizu i u Vladi i u Saboru RH, jer zapravo izražava program promičbenog pogona EPH: ono što Butković tvrdi zapravo je samoispunjajuće proročanstvo, tj. EPH će toliko dugo ustrajati na toj tvrdnji sve dok ona zaista ne postane istinom. A što se tu zapravo tvrdi? Tvrdi se upravo suprotno od onoga što hrvatska politička stvarnost jest: tvrdi se da u Hrvatskoj pereniraju nekakvi atavizmi nedemokratskih praksi, kojima je alegorija Franjo Tuđman, spram kojih je jugoslavenski sustav vrijednosti ideal vrijedan obnove! Nevjerojatno, no Butkoviću promiče očigleda činjenica da je Jugoslavija, unatoč privatnoj nostalgiji vlasnika EPH koji je još 1988. godine na tribinama grada Zagreba zagovarao nužnost očuvanja SFRJ, jednopartijska, totalitarna država, dočim je Tuđmanov režim, kakav god da bio u svojim aberacijama, unatoč svemu demokratski režim: poznavao je i Vlade nacionalnog jedinstva, i višestruke demokratske izbore, i...ma u konačnici gdje je Ninoslav Pavić postao medijskim magnatom nego za Tuđmanovog režima? O čemu mi to pričamo? Treba li možda ponovo iznositi istine afere 'Gruppo', pa da se prestane s ovakvom projugoslavenskom histerijom? Ide se dakle dotle da se zapravo tvrdi kako je dijelu građana bliža bivša Jugoslavija "umjesto bilo čega što se smatra poželjnim u sustavu vrijednosti unutar Republike Hrvatske"! Umjesto bilo čega što se smatra poželjnim u sustavu vrijednosti unutar RH!? Draža im je Jugoslavija nego bilo što što reprezentira suvremenu, samostalnu Hrvatsku!? Zanimljivo, Davore Butkoviću, bilo bi dobro da nam navedete koje su to skupine građana, koji slojevi, tko ih politički reprezentira i tko ih u javnom i političkom životu zemlje zastupa izražavajući njihove težnje i zalažući se za proklamirane vrijednosti tog dijela građana ove zemlje! Samo naprijed, EPH, samo naprijed s ovakvim stavovima, bez obzira odakle dolazili i tko ih Butkoviću sugerira. Pročitate li komentare vlastitih tekstova, vidjet ćete da ste pročitani - jugoslavenstvo se ponajprije prepoznaje kao odlika kreativnog mentaliteta i svjetonazora dobrog dijela EPH-ovih novinara, sve češće, sve masovnije, sve nedvosmislenije. S Bandićem ili bez njega, SDP je jednako korumpirana stranka kao i HDZ: ta, kakva je uloga Ive Josipovića u ZAMP-u?; treba li uopće govoriti o Liniću, osim možda u kontekstu zataškavanja nekih HDZ-ovih afera, poput prodaje Večernjaka, koje su on i Željka Antunović odradili baš kao da je riječ o Hebrangu i Kosorici?; Račanov mali poslove dobiva na transparentnim, javnim natječajima, je li?; itd.itd.! In summa, upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma. EPH je dijelom svojih izdanja posve posvećen postuliranju sukoba crvenih i crnih, koji u drugim svojim izdanjima osporava: Arena je u godinu dana, netko je nabrojao, imala 13 naslovnica s Markom Perkovićem Thompsonom! Zašto je tom društvu toliko stalo do obračuna crvenih i crnih kao prasukoba hrvatskoga društva, navodno nosivog antagonizma na koji se svode svi ostali društveni konflikti? Bezbroj puta je to ovdje objašnjeno, a odgovor je nepromijenjen: oni pothranjuju taj sukob, sukob crvenih i crnih kao temeljnu ideološku laž, jer tako perpetuiraju svoju vlast, neophodnost svoje društvene pozicije: sve dok je ustaša, nužni su partizani tj. crveni sanitarni kordon; sve dok je boljševika, Thompson će imati kome pjevati o Juri i Bobanu! Stoga toliko i podupiru Thompsona, budući da je on imanentna pretpostavka njihova postojanja, cijelog ovog circulus vitiosusa: 'Croatia records' plaća nevjerojatne svote za koncert Thompsona na Maksimiru; sljedeće sezone, evo ti Marka na glavnog gradskom trgu glavnoga grada Hrvatske; HTV emitira light snimku koncerta, notorni falsifikat iz kojega se ne vidi da su prva dva reda Maksimira prepuna ustaških kapa, no sve to služi svojoj svrsi: glavno je da se time alibira neophodnost „antifašista“, i da se izbije onaj presudni liberalnodemokratski argument iz ruku onih koji znaju da se današnja Europa temelji ne na antifašističkoj, nego na antitotalitarnoj paradigmi, onoj koja osuđuje oba totalitarizma, i onaj crveni, i onaj crni! No, kad bi tako postavili stvari, kad zemlja ne bi bila bipolarno podijeljene između atavizama dvaju najvećih ideološkopolitičkih zala dvadesetog stoljeća, niti bi bila bipartijno razdrta između stranačkih baštinika tih tradicija, kada bi kojim slučajem i jedni i drugi povijesno bili deklasirani, pa kada bi konačno bio otvoren prostor građanskoj politici ove zemlje da se iživi u svoj punini demokratskih opcija, onda bi ova generacija - koja je Hrvatsku ionako shvatila kao Noinu arku, budući bi u najvećem broju bila lustrirana i na ljevici i na desnici, ako u tom nastaškom, udboustaškom amalgamu ima ikakve razlike - ostala bez ikakva prava na sudjelovanje u javnom i političkom životu zemlje: to je njihov strah: ne dvije, tri simboličke osude ionako biološki dotrajalih komunista, već delegitimiranja cijele jedne idološkopolitičke pozicije koja Hrvatskoj nikako ne dopušta napraviti iskorak iz 1945., iskorak iz crveno-crnog totalitarnog svijeta u svijet liberalne demokracije razvijene zapadne uljudbe.

14.

Ako vam je do liberalizacije političke scene i ukupnih odnosa na njoj, uložite sva svoja intelekturalna i ina sredstva u redizajniranje ove bipartijnosti koja vlada hrvatskom politikom kao rezultat dugogodišnjeg truda njenih klandestinih inženjera. Jednostavna je to računica: HDZ i SPD, kao light varijante nasljeđa nacionalizma i socijalizma - ne želim biti zločest pa ukazivati na pogubnost približavanja tih ideologija - u osnovi su, ma koliko desupstancijalizirani, ali ipak recidivi ekstremnih, totalitarnih ideologija. Vi to vrlo dobro razumijete: ovako dizajnira politička scena RH zapravo je predpolitički provizorij u kojemu se elektorat, koji se ne bih usudio nazvati građanskim, odlučuje za neku od opcija kao navijačko pleme, gotovo subkulturno - ovdje se odluke donose ne na osnovu razboritih promišljanja čiji je program bolji, tj. na osnovu pojmovnog izbora između stranaka Rada i Kapitala (SDP bi alegorizirao prvo, HDZ drugo), nego se izbor vrši osjećajno, na osnovu mutnih predodžaba o političkoj mitologiji - rjeđe povijesti - ovog podneblja: ovdje se glasa obzirom na tko je bio čiji đedo ili dido, ponekad i Đido ili Dido, ne pitajući dakle glavu, nego srce. Iracionalno, uglavnom. Jasno je zašto se težilo ovakvoj bipolarizaciji Hrvatske - njene politike i njenoga društva: podijeli, pa vladaj! Kako je fokus ipak izvan Hrvatske jer pravno smo nesuvereni buduća da nam je Sud u Haagu; ekonomski smo nesuvereni jer nam je Ministarstvo financija MMF; vanjskopolitički, nismo u stanju proglasiti ni ZERP, jer nam je MVP u Bruxellesu; unutarnjopolitički gledano, ne nadziremo ni protok novca ni stanovništva: u oblasti ekonomije ne kontroliramo tečaj kune budući da nam je Banka ona Svjetska, a kretanje stanovništva nadziru i kontroliraju međunarodne visoke adrese i monitorinzi, 'privoljevši' nas na povratak prognanih Srba; in summa, budući da odavno nismo suvereni ni u čemu, našim se političarima zaista jebe za tu vrst očuvanja nacionalnog integriteta, nego naprotiv egoistično produciraju svekoliki kaos, usporavajući i infinitezimalno odlažući dan ulaska Hrvatske u EU, jer se jedino u ovakvom neredu - a maniristička definicija politike glasi: kaos iz državnog rezona! - ta vrsta bagre snalazi! Inzistirati na liberalnim građanskim vrijednostima danas prijeka je potreba ne samo hrvatske politike, nego i našega društva. No, da bi se u tome uspjelo, neophodno je demontirati ovu bipartijnu scenu: ta, liberalna je demokracija upravo nasuprot onoga što HDZ i SDP, i pojedinačno i skupno, zastupaju i predstavljaju. Jednom je prigodom Miroslav Tuđman govorio o mjestu iz Ranih radova koje je njegov otac, dr.Franjo Tuđman, rado citirao kao motiv u skladu s kojim je oblikovao HDZ: riječ je o famoznom mjestu na kojem se sugerira nužnost stvaranja avangarde radničkog pokreta koja se stavlja na mjesto cjeline političkih snaga jednog društva; umjesto radništva, Tuđman je tu vidio nacionalnu avangardu, nažalost i etnički, u vidu Hercegovaca (vidi Aralica u sporu s Manolićem i Mesićem), ali, nema tu bitne razlike: i jedan i drugi pokret zapravo apstrahiraju od klasičnog stranačkog načina djelovanja i tendiraju ugušenju i nijekanju svakog parlamentarizma! Konačno, SDP danas pokazuje slabosti jednake HDZ-ovim nedostacima: pati od programske i idejne neodređenosti, jer današnji SDP uopće ne razumije što bi to bila hrvatska socijaldemokracija! Stoga na njeno upražnjeno mjesto tako nadmoćno stupa Milan Bandić, ni kriv ni dužan što njegov populizam biva nadomjeskom istinski socijalno odgovorne i demokratske politike! I on bi naime, kao autentični populist, pomogao svakom pojedinom članu društva, ali osobno, i bez ikakve demokratske procedure: arbitrarnim odlukama inokosnog poslovodnog ili nadzornog organa, što on danas u Zagrebu jest, kao šef Poglavarstva i Nadzornik Holdinga. U svakom slučaju, liberalizam nije danas tek jedna od mogućih političkih opcija koje se nude na tržištu i za kojom ovdje tradicionalno nema potražnje: on je jedina opcija koju Hrvatska mora izabrati, ako želi biti suvremena, građanska, uljuđena zemlja u krugu razvijenih zemalja Zapada. No liberalizma u Hrvatskoj i nema, reći će se! To tim bolje - stvorimo ga, jer to je, konačno, odluka svakoga od nas par exellence. Pa o tome se, pobogu, i radi, to, do vraga, i jest poanta ove raspre o liberalizmu: ili će svaki građanin za sebe konačno preuzeti odgovornost za ovo društvo u cjelini, i u aktu nepatvorene građanske socijalizacije autentično politički djelovati, ili će politika Hrvatske skončati u tihoj koaliciji dvaju klijentelističkih formacija, koje fingiraju nekakve protostranke, prve oblike političkog života kako ga je artikulirala starica Europa: jedni su Lijevo, drugi Desno, i to je to! Bože, kako dosadna i nemaštovita zemlja. Imamo partizane i ustaše, lijevo i desno, crvene i crne, Jutarnji i Večernji, Globus i Nacional, ha, ha, ha, pa kao da se netko zajebava! Da netko u romanu ovako dizajnira univerzum u kojem se kreću likovi, autora bi prezreli kao netalentiranog diletanta. Demijurg hrvatske stvarnosti upravo je to: nižerazredni birokrat u nekom Stranom Oficeu. Butkoviću, ja sam na tvojoj strani, pa, ako ništa drugo, učinimo ovu zemlju raznobojnijom: ukinimo crvene i crne, i omogućimo United Colors, makar of Benetton! Imam i jednu molbu: kaži dečkima u UK da ako ništa drugo, a ono budu malo, bar malo duhovitiji u svojim kreacijama. Izluđuje me ova suhoparnost: Globus s egidom nacionalnog, i Nacional s egidom globalnog tjednika! Jebemu, pa već sam očajan, koliko su nemaštoviti! Ti novinari, jasno. :)

Image and video hosting by TinyPic


- 13:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Genijalni promotor Don Kaćunko!

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Predsjednik Mesić, koji se u zadnje vrijeme počeo prikazivati kao veliki antifašist, poslao je svog vanjskopolitičkog savjetnika, bivšeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova, Budu Lončara, da porazgovara s papskim nuncijem. Tu je medij zaista bio sama poruka – valjani Budo, optužuju ga neki preživjeli ustaše, osobno je u inozemstvu likvidirao pripadnike jezuitske križarske organizacije.

Denis Kuljiš


Ako nije u sprezi sa Sotonom, bit će da don Anđelko Kaćunko spava s anđelima. Kancelar Vojnog ordinarijata, dakle glavni vojni kapelan Hrvatske vojske, pridružuje nam se u američkoj produženoj limuzini nma putu u zagrebački noćni klub na jezeru Jarun, gdje ćemo promovirati knjigu «Gola istina». Nives Celzius, autorica toga djela, upravo tiskanog u trideset tisuća primjeraka, odjevena u neku zanemarivu sitnicu od lamea, sjedi naprijed i u kameru daje intervju za «Red Carpet», trač-organ hrvatskog televizijskog tabloidizma. Don Kaćunko primjećuje bocu pjenušca, pa u šali predlaže da se s njim malo polijevamo. Čovjek zaista nije uštogljen, iako je ušiljen popić sa svečenićkim okovratnikom koji mu pleše oko mršavoga vrata. Nives je moja stara prijateljica: dok sam uređivao «Playboy», pozirala je gola za hrvatsko i srpsko izdanje, a zatim smo je dvosmisleno proglasili za «nacionalnu zečicu», znajući da može proći i ovdje, jer je, zapravo, crnogorskog porijekla. Otac joj se zvao Spaso Čanković, bavio se nešto modom, pa otišao na kvasinu i skrenuo na budizam, promijenivši ime u Anej Sam. Versatilnu i obdarenu, vodio sam Nives u Los Angeles na veliki party kod Hugha Hefnera. Hef je priređivao zabavu u svojoj kući na Beverly Hillsu povodom pedesete godišnjice izlaženja njegova legendarnog magazina. Nives Celzius, prirodna i najljepša kao naša obala, bila je ondje zgodinija i od one dvije anoreksičarke, bogataške propalice, Paris i Nicky Hilton, koje su se muvale oko šanka kao izgladnjele hijene, iako su ranije vjerojatno već posaugale bocu votke i nekoliko lajni kokaina. Čedna Nives ima čisto, gotovo djetinje lice, ten bez mane i strahovito poprsje, poput onih senzacionalnih «Playboyevih» duplerica iz šezdesetih godina, prije nego je «dolina lutkica» postala «silikonska dolina». Nosi ih lako i prirodno, kao što je Billy the Kid nosio Colt 0.45. A sad je napisala senzacionalnu knjigu o svom životu, pa smo je don Kaćunko i ja promovirali u zagrebačkom noćnom klubu.
Na Jarunu, Nives dočekuje počasni špalir nogometaša u svilenim dresovima, te krdo fotografa koji nas zasljepljuju bljeskalicama. Nastala je pomama - akreditirano je više od stotinu fotoreportera te petnaest televizijskih ekipa iz cijele regije, uključujući ENG-tim makedonske državne televizije. Imali smo uključenje u večernje vijesti zagrebačke Nove TV. Ovo je najveći medijski događaj na Balkanu poslije smrti druga Tita, kažem beogradskom piscu bestselera o tamošnjem džet-setu koji je na kioscima planuo u sto tisuća primjeraka. On je Nivesici donio ugovor za srpsko izdanje njene knjige, u kojem opisuje svoj predživot griješnice, te put od nogometaša do nogometaša, preko nekih talijanskih plejboja, hrvatskih rock-zvijezda i glamuroznih crnogorskih gangstera. Sad se malo smirila, udana za «Dinamova» braniča s kojim ima dvoje djece. Krasne bebe, dojila ih je ekskluzivno za «Red Carpet», pa don Anđelko, vješt medijski operater, kaže da je njena knjiga značajan dokument koji ilustriura moralnu pogibelj promiskuiteta, ali sa sretnim završetkom, majčinstvom i pokajanjem. Usporedio je «Golu istinu» s knjigom svetoga Augustina. Katolički dnevnik «Glas Koncila» potom će prihvatiti njegovu tezu, podržati knjigu koja je puna seksa i lascivnih epizoda (izdavač je već doštampao petnaest tisuća primjeraka), ali upozoriti da je usporedba sa sv. Augustinom nategnuta, jer je on bio puno veći griješnik! Ja kažem u svojoj najavi da je Nivesičina knjiga čista istina, totalno iskren prikaz njenog iskustva, te stoga prava literaratura – danas nitko ne želi ni sekundu potrošiti na fikcionalizacije, a magijski realizam privlači još samo seljake. Moj zagovor i predgovor koji sam napisao, ne bi, međutim, izazvali ovakva medijsku oluju, da nije bilo vještog don Kaćunka. On je prirodni talent za publicitet, priželjkuje ga i u njemu pliva kao riba u vodi. Na internetu ima svoj stranicu, zovu ga Don Blog, te piše za «Arenu», koja bi se mogla smatrati hrvatskim bulevarskim listom, da na periferiji gdje se čita, ima kanalizacije ili nekih bulevara.
Don Kaćunko je genijalni promotor, koji osjeća što treba pogurati, čemu spustiti rampu, kako šokirati auditorij i proizvesti spin. Napao je Severinu, proglasio je nemoralnom, budući da precizno uočava njenu inherentnu grubost, spremnost da uspjeh ostvari na bilo koji način, i čednost Nives Zeljković, koja je žrtva duštva i okrutne sudbine. Nije jako obrazovan taj pop iz Poljica, starodrevne utvrde hrvatskog ultramontanizma, ali ima dobre instikte prirodnog talenta za public-relations, kojega je Providnost stavila na dispoziciju hrvatskoj katoličkoj crkvi istodobno kad i onog zavezanog tipa, koji strahovito muca, izjavljuje najnepopularnije stvari, a nosi zlatnu mitru i štap u obliku upitnika, buduči da je u zao čas postavljen za zagrebačkog nadbiskupa te poklopljen po glavi crvenim kardinalskim klobukom. «Don Kaćunka su trebali imenovati nadbiskupom», kažem onima koji su me spremni slušati, «Kaćunko bi ih s lakoćom izvukao iz neviđenih neprilika u koje su se uvalili navaljujući da se donese nazadnjački zakon što uskraćuje podjednaka prava homoseksualcima, pa ih je i premijer, na kojega su računali, jer su mu odradili prošle izbore, naposlijetku ostavio na cjedilu!»
Nevjerojatno je da su tako neoprezno ušli u živo blato – homoseksualizam, uključujući pedofiliju, tema je od koje bi trebali bježati milijun kilometara. Ako se počnu ispričavati za sve ono za što bi trebali, neće se zaustaviti do isprike za Jahvinu neodmjerenu reakciju na situaciju u Sodomi. Nedavno je u nekoj hrvatskoj zabiti ubijen jedan svećenik. Ispostavilo se da je šarao sa ženskama po selu. Ubio ga je ljubomorni suparnik. Prvo se mislilo da je nešto oko para, jer je gradio novi zvonik, pa kupio novi džip. «Hvala dragom Bogu», kažem prijatelju popu, «što barem nije ispala homoseksualna afera, ovo se ipak da izdržati!» On odmahuje glavom, skeptičan zbog mnogobrojnih financijskih skandala Crkve. Čini se da se udružila s gangsterima koji u Zagrebu ulaze u lukrativne pothvate gradnje i razvoja nekretnina. S gradonačelnikom Bandićem, nominalno komunjarom, podižu pak naselje za socijalne slučajeve, gdje će korumpirana administracija zaraditi teške pare. Prilikom otvorenja gradilišta, Bozanić je dobacio gradonačelniku: «Osnujte vi nama hrvatski SDP, pa ćemo vas podržati!» Hercegovac koji je uoči prošlih izbora trčao maraton za Gospu u Širokom Brijegu, Bandić zaista nije Trocki, štoviše, bolje nego u SDP, gdje ga mrze i boje ga se, uklopio bi se u desničarsku ekipu premijera Sanadera koji gradi tuđmanizam s ljudskim licem, pa korupciju nastoji prebaciti u «outsource», tajnim partnerima iz drugih stranaka i s nezavisnih lista. Zanimljivo je da je identičnu ponudu, istim riječima, drug Tito svojedobno dao blaženom Stepincu: 'Osnujte vi hrvatsku Katoličku crkvu, pa ćemo vas podržati!' No što će Crkvi koalicija s lupežima koji su pali s Marksa, a pune novine svojim financijskim aferama? Kao da Crkva već nema dovoljno problema s vlastitim imidžem! Hijerarhija je nevjerojatno reakcionarna čak i po katoličkim mjerilima. Nedavno su biskupi, skupa s hrvatskim akademicima, izdali priopćenje u prilog Ante Gotovine, kojemu se sudi u Haagu. Bivši sitni marsejski gangster koji je pet godina ležao u francuskom zatvoru zbog razbojstva, postao je general-pukovnik Hrvatske vojske, iako nije završio ni jedan razred osnovne škole. Od naobrazbe ima samo ronilački kurs u Legiji stranaca. «Pa neka ga uzmu u Akademiju nauka, kad im se toliko sviđa», kažem kome god me želi slušati, «ionako nisu htjeli primiti Miroslava Radmana, najvećeg hrvatskog učenjaka, koji je član Francuske akademije nauka. Baš bi im Gotovina dobro legao u prvi razred te njihove Akademije, koja je postala jedna komična ustanova puna primitivnih klerikalaca!»

Image and video hosting by TinyPic

Biskupi su reakcionari i protive se europskoj uljudbi, kanonici su koruptivni, a župnike ne smiješ ostaviti na samo s ministrantima. Crkve po gradovima pune su, ali nema poziva za svećeničku službu, pa se uvoze kadrovi iz pasivnih krajeva. Izgubili su svoju organsku inteligenciju. O Isusu pišu samo protestantski teolozi, a kod katolika jedino se čuje – Marija, Marija, iako je žena uzdignuta na nebo prije samo stotinjak godina. Nepismena izraelska pastirica postala je Kraljica Hrvata, malenog naroda za koji nikad u životu nije čula. Ipak je to ne smeta da se svakog dana u 18.30, točna poput televizijskog dnevnika, ukaže u bosanskom selu Međugorju skupini od šest vidjelaca. U posljednje vrijeme počela im se, štoviše, prikazivati u Italiji i Chicagu, gdje god otputuju na turneju, zarađujući brda novaca od priloga lakovjernih kršćana. Mostarski biskup stoga se jako ljuti. On je nadležan franjevcima u čijoj se župi čudo događa svakog dana već dvadeset i sedam godina - ukazanja su, naime, počela 1981., točno na dan desete godišnjicu Desete sjednice CK SKH, kao izravna nebeska potpora Savki Dapčević Kučar i smijenjenom prohrvatskom «nacionalističkom» partijskom rukovodstvu! Ljuti se pa je čak napisao teološku raspravu o tome kako «šutljiva djevica» koja nijemo zrači majčinstvom nikad, ni u Novom zavjetu ni dvije tisuće godina poslije toga, nije progovorila ni riječi – mučaljiva je bila i u Fatimi! – ali se odjednom rastorokala kao seoska snaša čim je došla u Međugorje, gdje je do sad dala deset tisuća izjava u kojima, doduše, nije ništa rekla. Biskup je pokušao disciplinirati fratre, ali je njima privržena paraeklezijastička orghanizacija «Mir i dobro», sastavljena od ratnih veterana, nalemala biskupova sekretara. Generalni kapitul franjevačkog reda nato je ekskomunicirao šest buntovnih redovnika hercegovačke provincije, koji su prkosno nastavili dijeliti sakramente, pa su čak našli nekog popa po imenu Srećko i proglasili ga svojim šizmatičkim biskupom, ali se ubrzo pokazalo da je tip nesvršeni seminarist, naravno gej, kojega u Švicarskoj traže zbog neke pronevjere. Ako im pukne biznis s djevicom Marijom, koji za sad sjajno ide, jer ih je posjetila polovica Filipina, pa su imali nekoliko milijuna hodočasnika i zaradili milijarde, mogu prodati svoju priču za sižej ultimativne sapunice «Bila Marija». Zbilja, Hrvatska je zemlja čuda. Kako je onda moguće da je crkvena hijerarhija u takvoj idejnoj i moralnoj krizi, a narod pršti od pučke pobožnosti, pa iza svakog ugla imaš nekog modernog sveca, blaženika, stigmata ili vidjeoca?
Puno otkriva dihotomija između kardinala Bozanića i jednog čudesnog, malo vražjeg đakona iz njegova rodnog mjesta...
Bozanić je iz Vrbnika na otoku Krku, iz hrvatskog kršćanskog praiskona, gdje se nalaze najstarija ranokršćanska crkva, sveti Donat iz jedanaestog stoljeća, te druga najstarija, Krševan ili Hrisostomos, Zlatousti, čudesni očuvani primjer ranokršćanskog stila, koji poput Stonehangea u svojoj strukturi sadrži astronomski sunčev kalendar. Na Krku su i danas seljaci silno pobožni, iako placeve uz more prodaju za milijune eura. Bozanić se pak rodio u socijalizmu i u teškom siromaštvu i, kad je odlazio na teološki studij u Rim, akademik Fučić, krčki paleograf koji je proučavao glagoljicu u benediktinskim samostanima na otoku, dao mu je dva svoja stara odijela. Iako Bozanić nije ni malo rječit, niti neki lumen, ali je ispravan te odan instituciji – takvi su i u Partiji najbolje napredovali – ekspresno je dotjerao do biskupa grada Krka, koji su držali Frankopanovi. Zatim je postao riječki nadbiskup a kad je zagrebački, Franjo Kuharić penzioniran, imenovan je na njegovo mjesto. Kuharić je doživio tešku sramotu da mu Vatikan dvaput odbaci ternos – njegov izbor od tri kandidata. Kurija mu nije vjerovala, jer se preko svake mjere slizao s Tuđmanom, te pokrivao njegovu ratnu politiku. I, kad je otišao u penziju, zamijenili su ga s mladim čovjekom koji je još bio student, kad je on već postao kardinal, i to iz dijeceze koja nema veze s njegovom nadbiskupijom. Zagrebačka se ekipa crnorizaca nikad nije oporavila od te uvrede, niti navikla na tipa koji strahovito zamuckuje, pjevuši, te hrvatski govori lošije od afričkog crnca Antimona koji nastupa u televizijskoj humorističkoj emisiji «Večernja škola». Kao predsjednik biskupske konferencije, kardinal je pak pokušao malo obuzdati desničarsku revnost hijerarhije, ali kako nije uspio nametnuti svoj autoritet, i sam se založio za sve moguće konzervativne ludosti, od zabrane rada nedjeljom, do legislativnih ograničenja spolne ravnopravnosti. Kad Crkva krene u takav sukob s modernim društvom, odmah je u nevolji, što pogotovo vrijedi za ovu crkvenu organizaciju, kojoj nedostaju nadahnuće, nadahnuti ljudi i kredibilnost, koju su izgubili zbog strahovite pohlepe za novcem i imovinom: da vidi te zloupotrebe, Isus bi se okretao u svom kenotafu! Pokušavajući prikriti nedostatak inspiracije, Crkva je krenula u političku borbu, pa diže rulju plakanjem na blajburškom stratištu, te oživljavanjem antikomunizma iz 1945. godine. Tome se priključio i bezidejni Bozanić pa je predsjednik Mesić, koji se u zadnje vrijeme počeo prikazivati kao veliki antifašist, poslao svog vanjskopolitičkog savjetnika, bivšeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova, Budu Lončara, da poprazgovara s papskim nuncijem. Tu je medij zaista bio sama poruka – valjani Budo, optužuju ga neki preživjeli ustaše, osobno je u inozemstvu likvidirao pripadnike jezuitske križarske organizacije, preko koje su Pavelića i ostale kvislinge prebacivali u Rim, u hrvatski zavod svetog Jeronima. Navodno je križarskog kolovođu dr. Protulipca Budo 1946. osobno dočekao u Trstu te likvidirao s dva metka u čelo. Smrtonosni pogodak i tzv. «ovjeravanje», standardna enkavedeovska tehnika, možda malo i upućuje na ovog bivšeg šefa analitike, dakle glavnog taktičara jugoslavenske inozemne obavještajne službe SID, koja je nastala od Ozne. Znači, ako Budo navrati kod papskog nuncija, da mu se, po predsjednikovu nalogu, požali na kaptolsku bulumentu, ovima, naravno, padne mrak na oči...

Image and video hosting by TinyPic

S blijedim Bozanićem, u Vrbniku je u isti razred osnovne škole išla jedna djevojka, koja se poslije udala za čovjeka po imenu Sudac, pa s njim dobila dijete, maloga Zlatka, koji će u momačkoj dobi osjetiti vokaciju, te odabrati svećenički poziv. Završio je teologiju, otpjevao misu i dobio mjesto đakona na Krku. No, ne lezi vraže, mladi popić pomalo neobične fizionomije, koji pudra lice da mu bude sablasno bijelo, a obrve oblikuje kao Michael Jackson, odjednom je prokrvario na Isusuove rane, kao davno otac Pio s druge strane Jadrana! «Arena» i ostali mediji stali su tome poklanjati neobično veliku pažnju. Nagrnuli su učenici, molioci iscjeljenja i molitveni fanatici, pa je biskup sklonio ekstrovertiranog đakona na Lošinj, u selo Ćunski, odmah pored tamošnjeg aerodoroma. Uskoro, stigmat je i ondje bio okružen cijelom sljedbom, koja je upijala njegove riječi, kad nije nastupao na turnejama po Hrvatskoj ili iscjeljivao iseljeništvo u Kanadi. No, pravi problemi nastali su tek kad je otkrio desničarske ekstremiste, a oni njega. Dok Gotovina nije izručen u Haag, Sudac mu je bio ispovjednik, a zatim, preuzeo je umirovljenog stožernog komodora Lošu Domazeta te razne druge komunističke apostate. Čim ih uhvati za ruku, oni zaplaču, tvrdi sudionik molitvenih susreta u kući pokojnog generala Bobetka, gdje su se svi počeli nalaziti pa poigravati mišlju o desničarskom državnom udaru. Ti bi budalaši imali problema da odluče opljačkati benzinsku stanicu, pa je ideja brzo propala, a Crkva je Sucu ipak malo sabila rogove. Već dugo se o njemu puno ne čuje, jer hrvatska čudesa nisu od trajnog nadnaravnog materijala, izližu se i postanu providna, a birokracija uvijek pobjeđuje iskrene fanatike, što se vidi i u Novom zavjetu. No, uza sve izazove, rascijepljena između pučke pobožnosti primitivnih vjernika i državotvorne teokracije crkvenih prelata, hrvatska katolička crkva dobro posluje – ipak je to, kako mi reče neki dan jedan austrijski trgovac nekretninama, «najstarija firma u gradu...».

- 13:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Za Darka Desnicu

Image and video hosting by TinyPic


Pod nebom u Antiohiji


Kiša pada na mramorni kvadrat Trga.
Na spojevima svetih kocaka čudesni potoci vode:
labirint.

Neznatno pomicanje zavjese na prozoru palače,
staračka ruka s prstenom i pod raščupanom obrvom
sivo oko, pogled uperen u vlažnu prazninu Trga
(između ploha čudesni postoci vode)
između stubova skriveni koraci - tamo su:

Dvojica, u tamnim plaštevima
nemirnim kao krila ptica pred poletanjem -

jedan pada polako
- bodež nestaje u tkanini
krik u kiši -
odsutno tonući u posljednji ljudski san
koji uvijek dolazi nakon gotovo nepodnošljivog čekanja

dok drugi ostaje nepomičan s usnama bez smješka
konačno sam

na pustom Trgu Tišine i Beznađa
pod srebrnim
antiohijskim nebom.

_________________

Ova je pjesma napisana 1989. godine; budući da je poklon, pjesnik je njenu sudbinu posve prepustio mojoj volji.
Nakon gotovo dvadeset godina pomislio sam da je došlo vrijeme objave.

- 00:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 15.07.2008.

negativne stvari

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

elem, imam neki ogromni post o razlici između 'Istočnog grijeha' i 'radikalnog zla'... ajde jedno pitanje... Isus više puta spominje djecu i ukazuje da su ona najveća među svima, da će svi ljudi koji budu kao djeca moći ući u Kraljevstvo nebesko, da onome tko navede djecu na grijeh treba vezati mlinski kamen oko vrata, siromašni duhom su poput djece, nekontaminirani naslijeđenim i naućenim... je li tako Isus aludira da 'Istočni grijeh' nije nešto urođeno (stečeno) već nešto naučeno i naslijeđeno povijesnom inercijom. znam da u judaizmu 'Istočni grijeh' ne postoji, znam da se o njemu mijenjalo mišljenje od ovog do onog pa sve do II Vatikanskog sabora... znam da je to stvar dogmi i kanona... znam i da je sv. Pavao nakon što je kamenom pogodio u glavu sv. Stjepana Prvomučenika pa onda doživio psihotičnu epizodu na putu u Damask često spominjao taj 'grijeh' i otkupljenje tog grijeha preko Isusove žrtve... znam... nego, jeli... Kant u onoj 'Religion within...' jasno povlači razliku između onog svog zloglasnog 'radikalnog zla' i urođenog (ili samim rođenjem stečenog) 'Istočnog grijeha'... isto tako proziva stupidnim vjerovanje da je Isusovom žrtvom sa ljudi automatski skinut taj teret grijeha (u stvari, uz osjećaj krivnje zbog urođene griješnosti ljudima se još natovari na vrat i osjećaj odgovornosti prema sinu božjem koji se žrtvovao da bi ljudi možda mogli nekako izmigoljiti ispod pokrova svoje griješnosti... M. Luther ne dopušta ni tu opciju... dakle krivnja puta dva... svedena na kopulacijski poriv, jebo on sebe)... elem, Kant Isusa postavlja kao 'model'... ako je mogao on, mogu i svi drugi... nema otkupljenja ni iskupljenja, žrtva je revolucionarni akt i nema u njoj ni trunke emocionalnog suosjećanja sa griješnom gomilom... Isus im milu mater sa onim psalmom 22 na kraju... elem, Nemanja, ti si polu-teolog... mnogo ću da bogohulim uskoro i možda ti neće biti drago... ali ne mogu da odolim... i još ću i R. Dawkinsa da uvalim u to.

Pooka

Image and video hosting by TinyPic

NE-PATOLOŠKI OBJEKT

Radi se, dakle, o tome kako se opreka dužnost/ljubav postavlja u odnosu prema nepriličnoj opsesiji. Najprije nam se dužnost pokazuje kao opća, čista, nasuprot nepriličnoj opsjednutosti, „patološkom karakteru“ ljubavne strasti, a zatim se to proturječje razrješava tako da se sama dužnost pokazuje kao „najnepriličnija od svije opsjednutosti“. To je logika hegelovskog „pomirenje“ između Općeg i Partikularnog: da se pokaže vezanost samog Općeg uz Partikularno, da se pokaže kako je najviša Partikularnost Partikularnost samog Općeg, koliko je u negativnom odnosu prema Partikularnom, koliko se suprotstavlja Partikularnom, koliko isključuje Partikularno. I u tom smislu treba shvatiti i osnovnu Lacanovu tezu da je Dobro samo maska radikalnog Zla, neprilične opsjednutosti s das Ding, sa zlom-groznom-opscenom stvari: iza Dobrog se konstitutivno skriva radikalno Zlo, Zlo koje nema samo „patološki“, partikularni status, Dobro je ime za apsolutno, radikalno Zlo. To je ono što je prikrio Kant i zbog čega ga treba „čitati sa Sadeom“: das Ding, objekt-razlog želje, zla Stvar, koja nam omogućuje dok smo njom „neprilično opsjednuti“ da se otrgnemo „patološkoj“ vezanosti uz unutarsvjetske, partikularne objekte.“Dobro“ je način da sačuvamo distancu prema zloj Stvari; Kant je previdio da je dužnost najnepriličnija, „najpatološkija“ od svih opsjednutosti, previdio je stražnju, opscenu, „nepriličnu“ stranu same Dužnosti. Previdio je ono što, kao što smo upravo vidjeli, „spontano“ zna čak i „petparačka“ literatura našeg stoljeća.

Do to prekrivanja Dobra najvišim, radikalnim Zlom mogli bismo doći s dvije strane. Prva je ta da pođemo od samog Dobrog i osvjedočimo se kako Zlo nije ništa drugo nego apsolutizirano Dobro, nego bezuvjetna opsjednutost Dobrim, koja u ime Dobra isključuje, negira, hoće poništiti sve što se ne podudara s Dobrim. Do toga dolazi npr. umjereno religiozno stajalište, koje upozorava kako se najlukavija klopka vraga krije u tome da nas namami na Zlo u ime samog Dobra, kada u ime Dobra (Istine, Boga) sijemo mržnju prema svemu svjetovnom. No, to iskustvo da se apsolutizirana opsjednutost Dobrim preokreće u svoju suprotnost, pripada već općim mudrostima; možda je subverzivnije suprotno iskustvo kako se Zlo, ukoliko se radikalizira u „ne-patološko“, „načelno“ Zlo, pretvara u Dobro, u vlastiti etički stav. Uzmimo don Giovannijevu smrt u istoimenoj Mozartovoj operi: kip ubijenog komtura dolazi da ga oslobodi pakleni plamenova, ako se don Giovanni u zadnji čas pokori i odrekne svoji djela – don Giovanni zna što ga čeka, no usprkos tome odbija ponudu, ustraje u svom stavu, pruzima na sebe kaznu, iako od tog ustrajanja nema na nivou čistog užitka nikakavog dobitka; upravo time što otklanja pokornost i izmirenje potvrđuje svoje Zlo kao etički stav, a ne kao jednostavnu težnju za užitkom.

Kant u svojoj slavnoj raspravi o negativnim veličinama, doduše slučajno, već stvara koncept das Ding, u „negativnom obliku“, tako da ga evocira kao apsurdnu (ne)mogućnost. Iz toga proizlazi da su oba pola realnog proturječja jednako pozitivna, tj. njihov odnos nije odnos nečeg pozitivnog prema njegovom nedostatku, već odnos dviju pozitivni datosti koje čine suprotnost, npr. – primjer od bitnog značenja, jer direktno kazuje na kojem se nivou ovdje krećemo, naime na nivou ugode, načela ugode – ugoda i bolest:

„Ugoda i bolest ne odnose se jedna prema drugoj kao dobitak i odsutnost dobitak (+ i 0) već kao dobitak i gubitak (+ i -), to znači da nisu suprotne naprosto kao proturječne (contradictorie s. logice oppositum), već i kao kontrarne (contrarie s. realiter oppositum)“ (Anthropologie, par. 60).

Ugoda i bolest su realne suprotnosti, obje su u sebi pozitivne, dok su Dobro i Zlo proturječni, zbog toga Zlo nema u sebi pozitivne suštine, nije nešto po sebi pozitivno, već je samo odsutnost, nedostatak Dobra; ako bismo htjeli misliti negativni pol proturječja (a ne samo suprotnost), tj. samu odsutnost, nedostatak kao nešto pozitivno, bio bi to čisti apsurd: „apsurdno bi bilo mislit na neku posebnu vrst predmeta i nazvati ih negativnim stvarima…“ (Kant) – Lacanovo das Ding je točno takva „negativna stvar“, stvar koja je takoreći samo pozitivacija nedostatka, popunjenje odsutnosti, rupe, praznine u Drugom, Stvar kao „ujtelovljeno Zlo“. Das Ding je upravo objekt koji nije svodljiv na načelo užitka, na funkciju užitka i bolesti, on je paradoks, kojeg ne može misli ni Kant iz „kritičkog“ razdoblja, zbog čega ga treba čitati „sa Sadeom“ – ne-patološki objekt.

Slavoj Žižek

Image and video hosting by TinyPic

Pookica,

Često puta sam spominjao pojmove "privatio boni" i "steresis". Evo, mili, jednog kratkog ogleda o tim pojmovima:

Heidegger and the Critique of the Understanding of Evil as Privatio Boni

Richard M. Capobianco

Stonehill College

Philosophy and Theology, 5:3 (Spring 1991), 175-186.

Abstract

[175] Despite the efforts of such notable thinkers as Sartre, Camus, and Ricoeur to affirm philosophically the being of evil, a systematic critique of the traditional metaphysical understanding of evil as privation of being has not yet been fully worked out. The task of this paper is to sketch out just such a critique and to sest a more adequate philosophical reflection on the being of evil by turning to the thought of Heidegger. Part I examines Heidegger’s commentary on Aristotle’s remarks on steresis. Aristotle is our teacher, Heidegger argues, in learning “to hold on to the wonder” of the steresis­-dimension of Being (physis), and, thus, to hold on to the wonder that “lack,” “loss,” “absence” - is. Part II considers Heidegger’s recognition that the k-not at the very heart of our existence is yet much more complex. He turns to the fragments of Parmenides and Heraclitus to bring to light a dissembling­-dimension of Being.

Introduction

Affirming the “reality” of evil has been a central concern of twentieth century reflection. Literature, film, painting, sculpture, music, psychology, and even physics have all attempted to take into account a disordered dimension of being. Philosophers have been no less concerned with this issue. Existentialists such as Sartre and Camus made this a principal concern in their literary/philosophical work; Paul Ricoeur has examined the problem through an analysis of myth in his important study The Symbolism of Evil; and William Barrett wrote passionately about this issue in the book Irrational Man. Yet, despite such efforts to affirm philosophically the being of evil, a systematic critique of the traditional metaphysical understanding of evil as privation of being has not yet been fully worked out. Consequently, I sest that by turning to the [176] thought of Heidegger, just such a critique may be sketched out and a more adequate philosophical reflection on the being of evil sested.

Returning to Aristotle and the Notion of steresis

A discussion of the history of the development of the philosophical position that evil is intelligible only as a “lack” or “deficiency” of being lies beyond the scope of this paper. For our purposes, we need only note that it was principally Augustine who consolidated this position and moved it to the center of philosophical reflection.

Heidegger’s difficulty with the traditional metaphysical position appears early on in Being and Time. In section 58, he observes that the classical metaphysical discussion of evil is rooted in a particular understanding of being. “Least of all,” he observes, “can we come any closer to the existential phenomenon of guilt by taking our orientation from the idea of evil, the malum as privatio boni. . . . [for] the bonum and its privatio [have their] ontological origin in the ontology of the present-at-hand, . . .” [BT, 332]. Although he adds no further remarks, still, the main lines of his thinking emerge quite clearly: only with the de-construction of the traditional metaphysical understanding of being as presence-at-hand or constant presentness can the traditional understanding of evil as privation of being be decisively overcome and a more adequate understanding of evil worked out.

In the summer semester of 1936, Heidegger gave a lecture course at the University of Freiburg on Schelling’s treatise On Human Freedom.1 Schelling dealt at length with working out an understanding of the possibility of evil in the Ground of beings, and in his commentary, Heidegger praises Schelling for radically re-thinking the understanding of evil as the “lack” which is “non-being.” In Heidegger’s view, Schelling boldly attempted to think the “being” of evil precisely as “lack” or “non-presence” [ST, 96-103, esp. 101]. Yet, as important as the Schelling commentary is, in the present essay I would like to confine my discussion to Heidegger’s 1940 commentary on key sections of Aristotle’s Physics, and on Aristotle’s remarks on steresis in particular [OBC].2 Aristotle’s statements on steresis (the term was translated into Latin as privatio) figure largely in the [177] medieval elucidation of the position that evil is privation of being. Consequently, his commentary on Aristotle’s understanding of steresis strikes at the very heart of the traditional metaphysical position on evil, even though this issue is not explicitly raised by Heidegger in the course of the discussion. Thus, a distinctively Heideggerian critique of the metaphysical understanding of evil as privatio boni may be systematically worked out on the basis of this one critical text.

According to Heidegger, Aristotle’s fundamental insight was this: “being­-moved” (kinesis) is the basic mode of being.3 Further, Aristotle clearly understood that the central philosophical task was to articulate the different dimensions of “being-moved” that is physis, Being, the process by which beings appear or presence. Thus, three notions, in particular, are central in understanding the fullness of this process: morphe, hyle, and steresis. Morphe describes the fullness of a being’s appearing or becoming-present or standing in its place. Yet, as Heidegger cautions, stating that a being presences fully (morphe) does not mean that such a being has ceased being-moved. What is fully present continues to move as it “abides” or “whiles” in its appearance. Thus, he observes that “. . . morphe is ‘appearance,’ more exactly, the act of standing in and placing itself into the appearance, in general: placing into the appearance. . . . We call it the ‘being at the time’ because as an individual it ‘spends time’ in the appearance and preserves the ‘time’ (the becoming-present) of this appearance, and by preserving the appearance it stands forth in it and out of it - that is, for the Greeks, it is” [OBC, 250; Heidegger’s emphasis].

[178] In another place, he more explicitly presses the point that Aristotle was fundamentally misconstrued by later metaphysical thinkers on this issue: “. . . the ‘rest’ that we think of as the opposite of ‘movement’ also has its being as being-­moved. The purest manifestation of being-moved is to be sought where rest does not mean the breaking off and stopping of movement, but rather where being­-moved gathers itself up into standing still, and where this ingathering, far from excluding being-moved, includes and for the first time discloses it. . . . ‘End’ [telos] is not the result of stopping the movement, but is the beginning of being-­moved as the ingathering and storing up of movement” [OBC, 256; Heidegger’s emphasis].

In addition to morphe, hyle is integral to physis, the presencing process. Hyle (dynamis), according to Heidegger, characterizes the “not-yet” dimension of the presenting of a being. If morphe characterizes the fullness of becoming-present, hyle characterizes presencing precisely as incomplete, on the way, or “not-yet.” Yet, he appears to be careful to distinguish two different aspects of this dimension of “not-yet-ness.” On the one hand, it may be said that the full presencing of a being “leaves behind” all “not-yet-ness.” This characterizes “motion” in the narrow sense; that is, “motion” which has been traditionally opposed to “rest” [OBC, 257].

On the other hand, though, it may be said that a being, even as it has become fully present, retains an aspect of “not-yet-ness.” In other words, even as a being “spends time” in the appearance, it “holds itself back and within itself” [OBC, 258]. Presence (morphe) always retains an hyletic dimension. As he puts it: “morphe and hyle in their inherent togetherness” [OBC, 254]. Thus, in both these senses, hyle characterizes an integral dimension of physis, Being, the presencing process. For Heidegger, hyle is “a mode of becoming­-present;” that is, hyle “is” precisely as the presencing of “not-yet-ness” [OBC, esp. 258].

Finally, he notes that for Aristotle steresis, too, is an integral dimension of the presencing process (physis), and his commentary on this point brings us to the central concern of this paper. He highlights Aristotle's remark at 193b 20 that “he steresis eidos pos estin,” which is generally translated along the lines of “privation too is in a way form” [4, Vol. II]. Heidegger, reading as he does eidos as “appearance,” translates the line this way: “for privation too is something like appearance” [OBC, 264].4 And he understands Aristotle to be maintaining that privation, as a unique mode of becoming-present, “is.” Yet precisely how steresis presences, precisely how steresis “is,” needs to be clarified, and Heidegger takes up this task.

He asks us to consider, for example, that when a blossom “buds forth, the leaves that prepared for the blossom fall off” [OBC, 266]. What presences to us is not simply the appearance of the blossom but also the loss or absence of the leaves. Similarly, he notes that “when the fruit comes to light, [and] the blossom disappears,” what presences to us is not only the appearance of the fruit, but also the lack or absence of the beautiful blossom [OBC, 266]. In general, then, every [179] attainment of a new morphe entails an “absence.” Heidegger sums up Aristotle’s position in this way: “[every] placing into the apperance always lets something become present in such a way that in the becoming-present a becoming-absent simultaneously becomes present” [OBC, 266]. Thus, in this way, “lack” or “absence,” what Aristotle called steresis, presences, and the presencing of steresis is an integral and crucial dimension of the presencing process that is physis (Being).

He uses another example drawn from everyday experience to underscore this point:

When we say today, for example, “My bicycle is gone!” we do not mean simply that it is somewhere else; we mean that it is missing. When something is missing, the missing thing is gone, to be sure, but the goneness itself, the lack itself, is what irritates and upsets us, and the “lack” can do this only if the lack itself is “there,” i.e., constitutes a mode of Being. Steresis as becoming-absent is not simply absentness, but rather is a becoming-present, the kind in which the becoming-absent becomes present. Steresis is eidos, but eidos pos, an appearance and becoming-present of sorts. [OBC, 266; Heidegger’s emphasis.]

In introducing this example, Heidegger refers parenthetically to the Metaphysics (Delta 22, 1022b 22) which sests that he was aware that a discussion of the human experience of this kind of “lack” takes Aristotle’s discussion of steresis in the Physics a step further. The “lack” cited in this example is not the “lack” which is intrinsic to the presencing process: the “lack” or “loss” of one’s bicycle is comparatively incident-al to the presencing process. I suspect that in the seminar, he had argued that Aristotle also spoke of this kind of privation as a dimension of physis and the key text is Metaphysics Delta 22 where Aristotle delineates the many ways in which privation ‘presences,’ including the “taking away of something by force” [1].5 We might also note that in Heidegger’s example, he observes that the “lack” which presences “irritates and upsets” us. There is an existential dimension to his commentary which is not present—at least explicitly—in Aristotle’s analysis in either the Physics or the Metaphysics.

[180] Yet, even with these qualifications in mind, we should not miss Heidegger's central point: For Aristotle, the notion of steresis, no less than the notions of morphe and hyle, is necessary to characterize the process of the presencing of beings. Aristotle is our teacher, Heidegger insists, in learning to “hold on to the wonder” of the steresis—dimension of Being (physis) and, thus, to hold on to the wonder that the presencing of “lack,” “loss,” “absence” –— is [OBC, 266].6

Heidegger’s understanding of the devolution of Western philosophical thinking about Being from the time of the Greeks is generally well-known. Even in Aristotle’s thinking, he admits, there is to be found the tendency to narrow thinking about Being to thinking about beings. That is, Aristotle, following Plato, was especially fascinated by what appears, morphe, eidos, idea, and, thus, evinced the tendency to think Being exclusively in these terms. Yet, what remained a tendency in Aristotle’s thinking became philosophical orthodoxy in the thought of later thinkers, including Augustine and Aquinas. One result is that neither Augustine nor Aquinas could “hold on to the wonder” of the steresis-dimension of physis, of Being.

In speaking about evil, Aquinas often cited the example of blindness. Blindness in an adult human being is the lack or privation of a good that ought to be present - sight. According to Aquinas, such a privation is nothing existent in reality; it is not an ens reale: “In one sense, being (ens) signifies the entity of a thing, according as it is divided by the ten predicaments, and is thus convertible with thing. In this sense, no privation is a being, and therefore no evil either" [6, I, 48, 2, ad 2]. Indeed, privation is a kind of non-being: “Non-being, understood as simple negation, does not require a subject. Privation, however, is a negation in a subject . . . and evil is that kind of non-being” [6, I, 48, 3, ad 2].

There is only one sense in which Aquinas allows that privation, and therefore evil, may be said to be — as a being of reason, an ens rations: “In another sense, being (ens) signifies the truth of a proposition which consists in composition whose mark is this word ‘is’. In this sense, being is what answers to the question, is it?, and thus we speak of blindness as being in the eye, or of any other privation being in its subject. In this way even evil can be called a being” [6, I, 48, 2, ad 2].7 [181] In De Malo I, 1, ad 20, he is more explicit: “Evil is indeed to be found in things but as privation and not as somethign real. But evil exists in reason as something understood; and, thus, it can be said that evil is a being of reason and not a real being because it is something in the intellect but not in reality.”8 Thus, for Aquinas, every evil, physical and moral, is undestandable as a “privation” of being, a kind of non-being, which, strictly speaking, “is” only as a being of reason. I emphasize that this conclusion does not deny that, for Thomas, evil is somehow “found in things.” The decisive point is that for Thomas evil may be said to be only as a being of reason: what is at issue here is the being of evil.

Aquinas’ reasoning is impeccable, but it all turns on an understanding of being (physis) which, following Heidegger’s reading of Aristotle, represents a narrowing of Aristotle’s position. In the less nuanced understanding of being (physis) of Aquinas, “modus, species, and ordo” characterize “anything whatever” that “is” [6, I-II, 85, 4; see also I, 5, 5], and, thus, Aquinas can find no way to speak of what presences to us as lacking measure, form, and order (privation) as be-ing. Aristotle’s insight that steresis, “lack,” “privation” constitutes a mode of being (physis) is lost.

Of course, we must keep in mind that Aristotle did not comment on the presencing (be-ing) of “lack” precisely as evil. And, too, as I noted at the outset, Heidegger did not explicitly deal with this issue in his commentary on Aristotle. Even so, his interpretation of Aristotle’s understanding of steresis lays the groundwork for a critique of the metaphysical understanding of evil as a “deficiency” of being from within Aristotle’s own thinking and, thus, from within the very core of Western metaphysical thought.

Thus: a person loses his or her sight. Such a person is terribly pained, possibly devastated. Yet what pains so? It is the “loss,” the “lack” itself, to re-work Heidegger’s words, which so grieves this person, and the “lack” can do this only if the lack itself is “there,” that is, constitutes a mode of Being. Thus, this steresis surely a malum, is eidos, but eidos pos, an appearance and becoming-present of sorts.9

[182] In his commentary on Schelling’s treatise, Heidegger addresses this very example: “As a lack, it is true that a lack is a not-being-present. Nevertheless, this absence is not nothing. The blind man who has lost his sight will argue vigorously against the statement that blindness is nothing existent and nothing depressing and nothing burdensome. Thus, nothingness is not nugatory; but, rather, something awesome, the most awesome aspect of the unfolding of Being” [ST, 101; slightly modified].

Consider another example. A friend has promised to pick me up at a certain hour so I may get to work. My friend, however, arrives a half-hour late, and I am late for work. I relate this episode to a colleague, and she remarks that my friend “showed a lack of consideration.” Precisely so. And my friend’s “showing” a “lack” of consideration annoyed and hurt me only because the becoming-present of “lack” constitutes a mode of Being. Such a “lack” is.

Other examples could be cited, but I do not wish to lose sight of the central issue. As important as affirming the “existential” reality of evil is, still, such testimony cannot be given its proper weight in philosophy until the traditional philosophical understanding of evil as lack of being is attacked at its metaphysical roots. At least indirectly, this Heidegger has done by returning to Aristotle, and by virtue of this effort, philosophy in the present day can find its own voice in affirming the being of evil.

The Complexity of the K-not in Being

The philosophical task of reflecting on the being of evil is not yet complete, however, for, surely, our experience of evil is not confined solely to the experience of “lack” or “absence.” As William Barrett observed some time ago, it is Augustine himself who so vividly and chillingly described the human encounter with evil, not simply as an encounter with “lack,” but also as an encounter with a kind of positive malignancy, distortion, and twistedness [2, 96­-97].10 In part, Augustine remains such a fascinating figure precisely because he so passionately defended a philosophical position on evil which so pointedly belied his own poignant experience of the monstrous k-not in being.

[183] But how shall we speak philosophically about this experience of a positive or active distortedness at the heart of reality? Heidegger admits that already in Aristotle’s thinking this dimension of the presencing process (Being) had fallen out of philosophical sight. Only by reaching further back to the origins of Greek thinking, he sests, may we dis-cover thinking about this dimension of Being. Thus, Heidegger often turned to a commentary on the fragments of Parmenides and Heraclitus.

In An Introduction to Metaphysics, he sets out the position that the essence[-ing] of Being is physis and the essence[-ing] of physis is appearing. And he proceeds to discuss the manifold dimensions of “appearing” along the lines that we have discussed. Yet, in IM, in the context of a consideration of Parmenides’ poem, he reflects on another dimension of the presencing process which he names “seeming-to-be” (Anschein) [IM, esp. 104-113]. The earliest Greek thinkers, he argues, attempted to articulate their experience that Being, the presencing process, bears within it a dimension of distortion. Every appearing is simultaneously a disguising of sorts; every appearing is in some way distorted, and this distortion is two-fold. First, that which appears also appears “as what it actually is not” [IM, 109]. Second, the presencing of “seeming-to-be,” which is intrinsic to every presencing, itself presences as hidden, cloaked, concealed [IM, 109]. Thus, the presencing of a two-fold distortedness, in addition to the presencing of “lack,” is an integral dimension of Being. As he puts it, a two-fold distortedness constitutes “a definite mode of emerging self-manifestation [and thus] belongs necessarily to Being” [IM, 109].

He admits, then, that there is a sense in which Being may be said to deceive: “Because appearance thus essentially distorts itself in its cloaking and dissembling, we rightly say that appearance deceives. This deception lies in the appearance itself” [IM, 109]. It is arguable that this dissembling-dimension of Being is the very condition of the possibility of the particularly cruel physical distortions and deviations which haunt this mortal realm. In the commentary on Schelling’s treatise, Heidegger gives a phenomenological account of illness which speaks to this point — and which also inevitably calls to mind Augustine’s descriptive accounts:

In the case of sickness, there is not just something lacking, but something wrong. “Wrong” not in the sense of something only incorrect, but in the genuine sense of falsification, distortion, and reversal. This falsification is at the same time false in the sense of what is sly. We speak of malignant disease. Disease is not only [184] a disruption, but a reversal of the whole existence which takes over the total condition and dominates it. [ST, 143-144]

In IM, Heidegger more explicitly raises another consideration: he cites this dissembling-dimension of Being as a crucial condition of the possibility of all concrete instances of human going astray - including, presumably, human moral evil. He regrets, however, that we, unlike the earliest Greek thinkers, have ceased to “recognize” the “power” [IM, 109] of this k-not in Being which contributes to the k-notting of our judgment in matters both great and small.11

We need not examine how he articulates a fundamentally similar position in other places in his work. Even so, it is worth noting that one of Heidegger’s favorite approaches to this issue is by way of a discussion of a fragment of Heraclitus: physis kryptesthai philei. Even in his commentary on Aristotle, he concludes the discussion with a brief reflection on this fragment. “Being loves to hide itself,” he translates Heraclitus’ words, and he understands Heraclitus to mean that Being has a “pre-dilection” for “self-hiding.” Concealing, covering-over, disguising is an integral dimension of physis, Being, the presencing of beings. “And therefore,” he concludes, “the kryptesthai of physis is not to be overcome [once and for all], not to be stripped from physis. Rather, the task [for thought] is the much more difficult one of allowing to physis, in all the purity of its becoming-present, the kryptesthai that belongs to it” [OBC, 269].

Conclusion

Thus, for Heidegger, positive dissembling, in addition to the unfolding of “lack,” constitutes a mode of Being. No doubt, then, he does provide a way for us to begin to articulate philosophically our experience of the powerful and terrible reality of the distortions, deviations, and deceptions which permeate our lives and our world and which we recognize to be evil. But I emphasize that Heidegger offers us only a beginning because I am not sure that even his reflections on the dissembling-dimension of Being are adequate to the task of articulating philosophically the complexity of the k-not at the very heart of our existence. Yet, even so, what is clear is that by virtue of Heidegger’s philosophical efforts, the philosophical scandal of understanding evil as a lack of [185] being has been put to rest. We must now get on with the task of heeding Plato’s advice: “But if we will truly tell of the way in which the work [of the creation of the world] was accomplished, we must include the errant cause as well, and explain its influence” [Timaeus, 48b].

Notes

1. Schelling’s treatise first appeared in 1809. Joan Stambaugh recommends the translation by James Gutmann: Schelling: Of Human Freedom (Chicago: Open Court Press, 1936).
2. Consider also [3, 309-313] and [5, 146-155].
3. As will become clear in what follows, Heidegger understands kinesis to name the essence[-ing] of both “movement” (“motion”) and “rest.” Consequently, he does not translate kinesis as Bewegung but chooses the word Bewegtheit. Sheehan translates Bewegtheit as “being-moved” and Richardson offers “moved-ness.”
4. The German text reads: “denn auch die ‘Beraubung’ ist so etwas wie Aussehen.”
5. In [4 Vol. VIII] the line is translated: “the violent taking away of anything is called privation.”
6. For Heidegger, then, Aristotle understood very well that Being unfolds with “lacks,” “gaps,” and “holes.” This sests an interesting genealogy: Derrida via Heidegger - via Aristotle.
7. See also De Ente et Essentia, Ch. 1, 2; Summa contra gentiles III, 9; De Malo I, 1, ad 19.
8. The Latin text reads: Ad vicesimum dicendum, quod malum quidem est in rebus, sed ut privatio, non autem ut aliquid reale; sed in ratione est ut aliquid intellectum: et ideo potest dici, quod malum est ens rationis et non rei, quia in intellectu est aliquid, non autem in re; . . . .
9. Citing the example of blindness, William Barrett made an “existential” protest against the Thomist position in [2, 289].
10. For Augustine's impassioned account, see esp. City of God, Bk. 19 and Bk. 22, ch. 22.
11. Heidegger no doubt overstates his case here. Surely, Freud, to name but one recent thinker, profoundly appreciated the “power” of this terrible k-not in reality.

Works by Heidegger

[BT] Being and Time. Trans. John Macquarrie and Edward Robinson. New York: Harper & Row, 1962.
[IM] Introduction to Metaphysics. Trans. Ralph Manheim. New Haven: Yale University Press, 1959.
[OBC] “On the Being and Conception of physis in Aristotle’s Physics B, 1,” trans. Thomas Sheehan, Man and World 9:3 (August 1976), 219-270.
[ST] Schelling’s Treatise on the Essence of Human Freedom. Trans. Joan Stambaugh. Ohio: Ohio University Press, 1985.

Other Works Cited

[1] Apostle, H.G. Aristotle’s Metaphysics. Grinnell, Iowa: The Peripatetic Press, 1979.
[2] Barrett, William. Irrational Man: A Study in Existential Philosophy. New York: Doubleday, 1962.
[3] Richardson, William J. Heidegger: Through Phenomenology to Thought. The Hague: Nijhoff, 1963.
[4] Ross, W.D., ed. The Works of Aristotle. Oxford: Oxford University Press, 1962.
[5] Sheehan, Thomas. “On the Way to Ereignis: Heidegger’s Interpretation of physis,” in Continental Philosophy in America, ed. Silverman, et. al. Pittsburgh: Duquesne University Press, 1983, 131-164.
[6] Thomas Aquinas. Summa theologiae.

Image and video hosting by TinyPic

On Evil

An Interview with Alenka Zupančić

CHRISTOPH COX


In the past several years, we have seen a marked return to "the question of evil" among philosophers and psychoanalytic theorists. Is there something about our particular historical moment that forces us to rethink what "evil" might mean? Or is the question of evil perennial, something repressed that continues to return and assert itself?

The theoretical necessity of rethinking the concept of evil is linked to the more general interest in the question of ethics. To a considerable extent, this interest is polemical: The way the word "ethics" has been used lately in public discourse is bound to provoke some theoretical and conceptual nausea. It is used either to back up some political or legal decision that nobody is willing to assume fully, or else to keep in check certain developments (in science, for instance) that seem to move much more quickly than our "morals" do. To put it simply, "ethics" is thought of as something strictly restrictive; something that, in the hustle and bustle of our society, marks a place for our intimate fears. In philosophy as well as in psychoanalysis, a conceptual revolt against this notion of ethics took place. The question of evil and its possible definitions arose in reaction to this broader conceptual frame.

The fact that something keeps returning usually means that we are dealing with a conjunction of the impossible and the necessary. Evil seems to be a perfect candidate for such a conjunction. Why is this return happening today? The best I can do to provide a general answer to this question is to point out that the political, economical, and technological events of the recent past have had an important impact on our notion of "the impossible." The impossible has, so to speak, lost its rights. On the economic level it seems as if what was once referred to as an economic impossibility (i.e. the limits that a given economic order sets to our projects, as well as to our life in general) is being redefined as some kind of natural impossibility or natural law, (i.e. as something that cannot be changed in any way). The explosion of new technologies inspires something that one could call a "desperate optimism." On this level, it seems that almost everything is possible, but in a way that makes us feel that none of these possibilities contains what Lacan calls a Real, an "absolute condition" that could catch and sustain our desire for more than just a passing moment. On the political level, the fall of Communism has made western democracies lose sight of their own contradictions and all alternatives are declared impossible. So, if we consider all this, what you call the return of the question of evil might be a way for the impossible to remind us that we have not yet done away with its necessity.

The philosophical category of evil can also introduce some distance and reflection into what is—and always has been—an inherent bond between evil and the Imaginary. Evil has always been an object of fascination, with all the ambiguity and ambivalence that characterize the latter. Fascination could be said to be the aesthetic feeling of the state of contradiction. It implies, at the same time, attraction and repulsion. "Evil" is not only something that we abhor more than anything else; it is also something that manages to catch hold of our desire. One could even say that the thing that makes a certain object or phenomenon "evil" is precisely the fact that it gives body to this ambiguity of desire and abhorrence. The link between "evil" (in the common use of this word) and the Imaginary springs from the fact that we are dealing precisely with something that has no image. This is not as paradoxical as it might sound. Strictly speaking—and here I am drawing more on Lacanian psychoanalysis than on philosophy—the Imaginary register is in itself a response to the lack of the Image. The more this lack or absence is burdensome, the more frenetic is the production of images. But also (and here we come back to the question of evil), the more closely an image gets to occupy the very place of the lack of the Image, the greater will be its power of fascination.

Within reality as it is constituted via what Lacan calls the Imaginary and the Symbolic mechanisms, there is a "place of the lack of the Image," which is symbolically designated as such. That is to say that the very mechanism of representation posits its own limits and designates a certain beyond which it refers to as "unrepresentable." In this case, we can say that the place of something that has no image is designated symbolically; and it is this very designation that endows whatever finds itself in this place with the special power of fascination. Since this unrepresentable is usually associated with the transgression of the given limits of the Symbolic, it is spontaneously perceived as "evil," or at least as disturbing. Let us take an example: When it comes to the stories that play upon a neat distinction between "good" and "evil" and their conflict, we are not only more fascinated by "evil" characters; it is also clear that the force of the story depends on the strength of the "evil" character. Why is this so? The usual answer is that the "good" is always somehow flat, whereas "evil" displays an intriguing complexity. But what exactly is this complexity about? It is certainly not about some deeper motives or reasons for this "evil" being "evil." The moment we get any kind of psychological or other explanation for why somebody is "evil," the spell is broken, so to speak. The complexity and depth of "evil" characters are related to the fact that they seem to have no other reason for doing what they are doing but the fun (or spite) of it. In this sense, they are as "flat" as can be. But at the same time, this lack of depth can itself become something palpable, a most oppressive and massive presence. In these stories, as well as in what constitutes the individual or the collective Imaginary, evil is usually precisely this: that which lends its "face" to some disturbing void "beyond representation."

The important point to remember here is that this "void" is structural and not empirical. It is not some empty space or no man's land that could be gradually reduced to nothing or conquered by the advance of knowledge and science. The fact that science itself can function as the embodiment or the agent of evil is significant enough in this regard. Take the recent example of Dolly, or of cloning in general. It is clear that here we are dealing with a striking transgression of the limits of our Symbolic universe. In this example, we can also grasp what makes the difference between image and Image. Dolly looks like any other sheep; her "image" is just like the image of any other sheep. And yet, her place in the Symbolic, or rather, the fact that there is no established place for such a being in the given Symbolic order, endows her image with a special "glow."

So, the first important thing that the philosophical (as well as psychoanalytical) perspective can bring to the question of evil is thus to establish and maintain the difference between this void, which is an effect of structure, and the images that come to represent or embody it. Not to confound the two is the first step in any analysis of phenomena that are referred to as "evil."

I'm interested in the idea that "evil has no image." In our reservoir of images, is there an adequate image of evil? Is there an image of evil that "occupies the very place of the lack of the Image"? Those images that spring to mind (monsters, the face of Hitler, representations of the devil) always seem somehow inadequate.

Let's start with Hitler. It is probably no coincidence that the two best movies about Hitler are comedies: Lubitsch's To Be or Not to Be and Chaplin's The Great Dictator. The image of Hitler is funny. It is funny because it is so inadequate. In Chaplin's movie, the image of Hitler is the same as that of the Jewish barber, which is precisely the point. Images of monsters and devils are inadequate because they try to "illustrate" evil. The point is not that real evil cannot be illustrated or represented, but that we have tendency to call "evil" precisely that which is not represented in a given representation. As to the question of whether there is an image of evil that occupies the very place of the lack of the Image, I would say yes, there is. It is what we could call a "sublime splendor," "shine," "glare," "glow," or "aura." It belongs to the Imaginary register, although it is not an image, in the strict sense of the word; rather, it is that which makes a certain image "shine" and stand out. You could say that it is an effect of the Real on our imagination, the last veil or "screen" that separates us from the impossible Real.

In To Be or Not To Be, Lubitsch provides a very good example of "the image that occupies the very place of the lack of the Image." At the beginning of the film, there is a brilliant scene in which a group of actors is rehearsing a play that features Hitler. The director is complaining about the appearance of the actor who plays Hitler, saying that his make-up is bad and that he doesn't look like Hitler at all. He also says that what he sees in front of him is just an ordinary man. The scene continues, and the director is trying desperately to name the mysterious "something more" that distinguishes the appearance of Hitler from the appearance of the actor in front of him. One could say that he is trying to name the "evil" that distinguishes Hitler from this man who actually looks a lot like Hitler. He is searching and searching, and finally he notices a photograph of Hitler on the wall, and triumphantly cries out: "That's it! This is what Hitler looks like!" "But sir," replies the actor, "this picture was taken of me." Needless to say, we as spectators were very much taken in by the enthusiasm of the director who saw in the picture something quite different from this poor actor. Now, I would say that there is probably no better "image" of the lack of the Image than this "thing" that the director (but also ourselves) has "seen" in the picture on the wall and that made all the difference between the photograph and the actor. One should stress, however, that this phenomenon is not linked exclusively to the question of evil, but to the question of the "unrepresentable" in general.

Why is it that evil captures the imagination but the good does not? Ethics would seem to be bound to the idea that the good is attractive, allied with the beautiful and, as such, something that solicits our desire. But, as you sest, the opposite is perhaps more plausible. The combination of attraction and repulsion one finds in evil seems, perversely, more attractive to us. What does this tell us about our desire and about the nature of evil and the good?

Here I turn to Kantian ethics, which utterly breaks with the idea that the good is attractive and, as such, can solicit our desire. Kant calls this kind of attraction—this kind of causality—"pathological" or non–ethical. Moreover, Kant rejects the very idea that ethics can be founded on any given notion of the good. In Kantian ethics, we start with an unconditional law that is not founded on any pre-established notion of the good. The singularity of this law lies in the fact that it doesn't tell us what we must or mustn't do, but only refers us to the universality that we are ourselves supposed to bring about with our action: "Act only according to that maxim by which you can at the same time will that it should become a universal law," goes the famous formulation of Kant's categorical imperative. The only definition of "good" in Kantian ethics is that of an action which, firstly, satisfies this demand of the universal and, secondly, has this demand for its only motive. The Kantian notion of the good has no other content. Only an action that is accomplished according to the (moral) law and only because of the law is "good." If I act out of any other inclination (sympathy, compassion, fear, desire for recognition, etc.), my action cannot be called ethical (or "good"). The uneasiness that this aspect of Kantian theory often provokes springs from the fact that he rejects as "non-ethical" not only egoistic motives but also altruistic ones. Kant doesn't claim that altruism cannot be genuine or that it always masks some deeper egoism. He simply insists on the fact that ethics is not a question of lower or higher motives, but a question of principles.

Recall that, in Hannah Arendt's famous example, Nazi functionaries like Eichmann took themselves to be Kantians in this respect: They claimed to act simply on principle without any consideration for the empirical consequences of their actions. In what way is this a perversion of Kant?

This attitude is "perverse" in the strictest clinical meaning of the word: The subject has here assumed the role of a mere instrument of the Will of the Other. In relation to Kant, I would simply stress the following point, which has already been made by Slavoj Zizek: In Kantian ethics, we are responsible for what we refer to as our duty. The moral law is not something that could clear us of all responsibility for our actions; on the contrary, it makes us responsible not only for our actions, but also—and foremost—for the principles that we act upon.

Returning to the question of the good, what is most intriguing in Kant's conception of ethics is that, strictly speaking, there is no reason (or necessity) for the good being good. The good has no empirical content in which its goodness could be founded. The good is good for itself; it is good because it is good. With this conception, Kant revolutionized the field of ethics. By separating the notion of good from every positive content, preserving it only as something which holds open the space for the unconditional, he accomplished several important things. One that should interest us in this discussion is that he undermined the classical opposition between good and evil. In my reading of Kant, this is related to the fact that the moral law is not something that one could transgress. One can fail to act "according to the principle and only out of the principle"; but this failure cannot be called a transgression. This has some important consequences for the Kantian notion of evil. Let me briefly sketch this notion.

Kant identifies three different modes of "evil." The first two refer precisely to the fact that we fail to act "according to the (moral) law and only because of the law." One technical detail that will help us to follow Kant's argument: Kant calls "legal" those actions that are performed in accordance with the law, and "ethical" those which are also performed only because of the law. Now, if we fail to act "ethically," this can happen either because we yield to motives that drive us away from the "legal" course of action, or because our course of action, "legal" in itself, is motivated by something other than the (moral) law. An example: Let's say that someone is trying to make me give a false testimony against someone that he wants to get rid of, and he threatens to hurt me if I refuse. If I give the false testimony because I want to avoid being hurt, this implies the first configuration described above. But it can also happen that I refuse to give the false testimony because, for instance, I fear being punished by God. Which means that I do the right thing for the wrong (Kant would say "pathological") reasons. My action is "legal," but it is not "ethical" or "good." One can see immediately that these two modes of "evil" have little to do with what we usually call "evil." In these instances, "evil" simply names the fact that the "good" did not take place.

Kant goes on to formulate a third mode of evil, which he calls "radical evil." A simple way of defining this notion is that it refers to the fact that we give up on the very possibility of the good. That is to say, we give up on the very idea that something other than our inclinations and interests could ever dictate our conduct. Here again, the term "radical evil" does not refer to some empirical content of our actions or to the "quantity of bad" caused by them. In my view, it is completely wrong to relate this Kantian notion to examples such us the Holocaust, mass murders, massacres, and so on. Radical evil is not some most horrible deed; its "radicalness" is linked to the fact that we renounce the possibility of ever acting out of principle. It is radical because it perverts the roots of all possible ethical conduct, and not because it takes the form of some terrible crime. I said before that the principal function of the Kantian notion of the good is to hold open the space for the unconditional or, to use another word, for freedom. Radical evil could be defined as that which closes up this space.

Is your conclusion, then, that our "contemporary ethical ideology" is "radically evil," insofar as it gives up on the idea of "the impossible," of anything beyond the empirical?

Precisely. It is noteworthy that in the Critique of Practical Reason (1788), when Kant speaks of "empiricism in morals," he describes this empiricism with exactly the same words that he later uses to describe "radical evil" (Religion within the Limits of Reason Alone [1793]). A radically evil man is not someone whose only motive is to do "bad things," or someone who couldn't care less about the law. It is rather someone who willingly conforms to the law, provided that he can get the slightest benefit out of it. In Kantian theory (which has little to do with what I was speaking about earlier in terms of "the collective or individual Imaginary of evil") radical evil refers only to two things. It refers, firstly, to the fact that our inclinations are the only determining causes of our actions and, secondly, to the fact that we have consented to our inclinations functioning as the only possible motives of our actions. This consent or decision is, in fact, a matter of principle. But it does not imply that we do "bad things" (in the sense of actions that are not in conformity with the moral law) out of principle. It implies that, on principle, our inclinations are the exclusive criteria upon which we decide the course of our actions. These actions may very well be "legal" in the Kantian sense of the word. They may well be in conformity with the law. There needs to be nothing "horrible" about them.

I should, perhaps, point out that there is yet a fourth notion of evil that Kant speaks about: so-called "diabolical evil." Within the architectonic of practical reason, diabolical evil is the conceptual counterpart of the supreme good. Kant claims that diabolical evil is conceptually necessary, but empirically impossible. In my view, one should rather say that this notion is conceptually redundant, since, strictly speaking, it implies nothing other than what is already implied in the notion of the supreme good. Here I am, so to speak, going with Kant against Kant. Let me explain. According to Kant, "diabolical evil" would occur if we were to elevate opposition to the moral law to the level of a maxim. In this case the maxim would be opposed to the law not just negatively (as it is in the case of radical evil), but directly. This would imply, for instance, that we would be ready to act contrary to the moral law even if this meant acting contrary to all our inclinations, contrary to our self-interest and to our well-being. We would make it a principle to act against the moral law and we would stick to this principle no matter what (that is, even if it meant our own death).

The difficulty that occurs with this concept of diabolical evil lies in its very definition: Namely, diabolical evil would occur if we elevated opposition to the moral law to the level of a maxim (a principle or a law). What is wrong with this definition? Given the Kantian concept of the moral law—which is not a law that says "do this" or "do that," but an enigmatic law that only commands us to act in conformity with duty and only because of duty—the following objection arises: If opposition to the moral law were elevated to a maxim or principle, it would no longer be opposition to the moral law; it would be the moral law itself. At this level, no opposition is possible. It is not possible to oppose oneself to the moral law at the level of the (moral) law. Nothing can oppose itself to the moral law on principle (i.e., for non-pathological reasons), without itself becoming a moral law. To act without allowing pathological incentives to influence our actions is to do good. In relation to this definition of the good, (diabolical) evil would then have to be defined as follows: It is evil to oppose oneself, without allowing pathological incentives to influence one's actions, to actions which do not allow any pathological incentives to influence one's actions. And this is just absurd.

Earlier, in your discussion of evil and the image, you described "evil" as occupying the space of the impossible. Yet, on your view, "the impossible" is also precisely the space of ethics. What, then, is the relationship between evil and the impossible, evil and ethics?

All along, I have been speaking about evil on two different levels: One is the Kantian theory of evil; the other is the question of what we generally tend to call "evil." Your question is related to this second level.

I would agree that the space of ethics and the space of "evil" meet around the question of the impossible. However, the "impossible" shouldn't be understood here simply as something that cannot happen (empirically), although we (as ethical subjects) must never give up on it. I believe that one should reformulate this concept of the impossible, which is predominant in Kant, in terms of what Lacan calls the "Real as impossible." The point of Lacan's identification of the Real is not that the real cannot happen. On the contrary, the whole point of the Lacanian concept of the Real is that the impossible happens. This is what could be so traumatic, disturbing, shattering—but also funny—about the Real. The Real happens precisely as the impossible. It is not something that happens when we want it, or try to make it happen, or expect it, or are ready for it. It always happens at the wrong time and in the wrong place. It is always something that doesn't fit the (established or the anticipated) picture. The Real as impossible means that there is no right time or place for it, and not that it is impossible for it to happen. This notion of the impossible as "the impossible that happens" is the very core of the space of ethics. There is nothing "evil" in the impossible; the question is how we perceive its often shattering effect. The link that you point out between the impossible and evil springs from the fact that we tend to perceive, or to define, the very "impossible that happens" as (automatically) evil. If one takes this identification of evil with the impossible as the definition of evil, then I would in fact be inclined to say, "Long live evil!".

Image and video hosting by TinyPic

- 12:12 - Komentari (42) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.07.2008.

Prindsessen paa Aerten, glazba sfera i demon loci

Za Heru

ja se zovem pola horvat ljubila sam mrtvog čovjeka
stigao je po zadatku cijelo vrijeme sam ga čekala
proljeće ili možda jesen
ne znam
sjećam se gorjele su svijeće
a ruke njegove tako muške i prozračne
kao putokaz za nešto
za logor
ili
smrt
prisjećam se mnogih stvari ali pamtim jedan doživljaj
by the way
nisam bio krupna zvjerka morao sam ići do kraja
bila je tako lijepa te večeri
kao kad tamna voda izvire
kao kad neobično zabljesne
kao izvještaj centrali
kao udar
sudbina


3n, Johnny B.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Pogrešno je postavljati teološke analogije u priču o glazbi. To samo dodatno opterećuje ionako izmučenu glazbu.
Glazbu ne valja idealizirati, jer ona ne može biti ideal.
Apostrofirajući skeptičnost glazbe ne negiramo, nego upravo potrvđujemo svoj život na zemlji kao takav: život očajničke potrage za Idealnim.
Glazba nije patnja tišine: tišina je patnja glazbe. Tišina je ideal, nedostižno; tišina ne pati, ona je prazna.
Glazba - ona koju čovjek svjesno stvara ili svjesno proglašava glazbom - pati za tišinom: to je njezin osnovni sadržaj. Ona, dakle, nije čista forma.
U nju se može sumnjati, ona može sumnjati u samu sebe: koliko puta ste čuli nekoga kako kaže (ili i sami rekli): "to nije glazba", ili se zapitali: "da li je ovo glazba, da li je ovo vrijedno glazbe"? Pogrešne tvrdnje, pogrešna pitanja, jer sve je glazba, osim ako naivno vjerujete da je istina glazbe zvonka radost, ili da je sintagma glazba sfera išta više od priručne sličice (istini za volju, ta sintagma zvuči kao neki ambijentalni new-age pod-žanr). Ne, gospodo: istina glazbe krije se u užasu praznine.

doktor Jatogen 08.07.2008. 23:40



Da objasnim uvodnu fotografiju* nepoznate dame...

Babl je once upon a time objavio sljedeći post:

prizivanje Tine Dam

Image and video hosting by TinyPic

PA DA VIDIMO...

Odavno već nisam sreo prijateljicu Tinu Šimurinu, a kako ne gledam televiziju, nisam je ni vidio. U jednom trenutku sam pomislio što li je s njom, pa kako sam se prebacio na internet, upisao sam u google-tražilicu "Tina". Zabunom sam kliknuo da tražilica pretražuje slike i kada su se smanjeni prikazi prelili preko ekrana, za jedan od njih pomislio sam da prikazuje moju Tinu, te kliknuo na njega. Otvorila se stranica s fotografijom nepoznate mlade žene koja je na prvi pogled izgledala vrlo prijatno, kao netko s kim bih rado sjeo na kavu i popričao. Bila je to Tina Dam, negdje iz Danske.

Lik nepoznate žene povukao je za sobom niz misli. Kolike žene postoje koje neću upoznati, a kamoli što više! Kolike žene postoje koje bi me mogle usrećiti na raznorazne načine, a ja ni ne znam da postoje! Zapravo, vjerojatno na svijetu postoji nekoliko desetaka, a možda čak i nekoliko stotina milijuna žena koje bi me mogle usrećiti u svakom pogledu, a nema načina da dođem ni do jedne od njih! Čak i ako uračunam da većina od tih nekoliko stotina milijuna ne bi bila sklona tako nečemu, preostaje ih još dovoljno da popune tri Tokija koje bi bile presretne da me sretnu, a ja - paradoksalno i apsurdno - nemam s kim ni otići na kavu kada sam izgubio broj mobitela Tine Šimurine.

Razmatrajući fotografije nepoznate Tine, odjednom mi je sijevnulo - postoji internet! Što bi se dogodilo kada bih objavio njezinu fotografiju na svom blogu, a uz nju napisao i njezino ime? Evo ovako: TINA DAM. Ona je iz sredine gdje, naravno, svi već koriste internet, pa i ona. Gotovo neizbježno ona barem jednom godišnje upiše vlastito ime i prezime u neku tražilicu da provjeri gdje je sve spominju u virtualnom svijetu. Sljedeći puta kada to napravi, na popisu mjesta pojavit će se i jedan blog na njoj egzotičnom nepoznatom jeziku. Ili će joj netko poznati javiti da ju je pronašao na neočekivanom mjestu. Znatiželja će je nagnati da klikne i pogleda. Prepoznati će svoju sliku, vidjeti svoje ime, postati će još znatiželjnija. Razabrati će ili se raspitati i saznati da je to jezik iz one nesretne zemlje koja se relativno nedavno raspala. Potražiti će nekog našeg gastarbaitera ili izbjeglicu koji se nastanio u Danskoj i zamoliti ga da joj prevede što u tekstu piše. Taj će otvoriti ovaj blog, početi čitati i početi se smijuljiti, trzati, vriskati, rzati, grčiti se, povraćati, padati u trenutke otupjelosti i sve ostalo kako reagiraju čitatelji ovog bloga. Što će tek tada nepoznata Tina?

Hoće li je sve to nagnati da potraži na blogu e-mail adresu i uputi kratku poruku (na engleskom, ili će zamoliti prevoditelja da prevede) s upitom kako se ona našla na blogu blogera iz daleke blogosfere? Pa ja odgovorim…a Danska zapravo i nije na drugom kraju svijeta. Ona dođe narednog ljeta na ljetovanje na Jadran. (Danci su ludi za toplim morima.) Pa se nađemo i popričamo ko ljudi… Pa se otkrije da je ona lezbijka koja organski ne trpi muškarce ili da je sretno udata i ima troje djece ili da je duboko nesretna u dugotrajnoj nesadržajnoj vezi… Itd, itd. Pa ja jedan dan sačekam suprugu da se vrati iz grada i počnem: "Draga, imam ti nešto reći…"

Pa onda - te kulturalne razlike. Na njezinom jeziku, ako se ne varam, "dam" znači "brana", nešto što sprečava nešto drugo, nešto što zaustavlja prodore nečega drugoga, obrambeni bedem… Na našem jeziku to znači nešto sasvim drugo. Može li se to uskladiti ili jedno mora nadvladati?

Eto, baš me zanima hoće li se Tina javiti i koliko će joj trebati da se javi.


Tako Babl.

Ja sam, dakako, manje znatiželjan: mene samo zanima: Tko je ta djevojka?**

Ništa više, i ništa manje.

_________________________

* Fotografija je snimljena u Zagrebu prošle, 2007. godine; objavljena je na jednom od ovdašnjih portala, u nekoj od djevojačkih društvenih rubrika.

Katalog Women In Symbolist Art zorno pokazuje zašto me ovo lice neodoljivo, upravo magijski privlači: svakako iz razloga zbog kojih su simbolisti lice žene oblikovali ističući ikonografiju volje: snažna vilica simbolizirala je njenu snagu - snagu volje, snagu osobe, snagu Žene.

Dopustite dva primjera, skulpturu i sliku:

Image and video hosting by TinyPic

Futur or A young English woman, 1898, Fernand Khnopff

Image and video hosting by TinyPic

Judith and the Head of Holofernes, 1901, Gustav Klimt

Pogledajte sada ponovo uvodnu fotografiju, čija se formalna briljantnost sastoji i u nepogrešivom tretmanu chiaroscurog: nepronično zasjenjene oči lice ove žene pretvaraju u lik Sfinge, a zakoprenjena erotičnost priziva tajnu Isis iz Memfisa: Ja sam sve što je bilo (quid fuit), što jest (quid est), što će biti (quid erit), i nijedan se smrtnik nije usudio razotkriti moj veo!

Podići veo tmine, znači razotkriti svjetlo: onaj tko to uspije, postati će besmrtnik.

Pod koprenom sjene ona vidi sve, nju ne vidi nitko!

Image and video hosting by TinyPic

P.S.

Lice ove žene podsjetilo me je na Iblerovu Vilu Blažeković:

Image and video hosting by TinyPic

Ova je vila romansirana biografija prvotnog vlasnika: njeno je pravo lice okrenuto unutrašnjosti - ne ulici/javnosti, nego parku/privaciji. Rustični je kameni zid čini nedostupnom, da bi odmah potom postala fragilna, poput velikog staklenog ekrana koji iluzionira dodir s prirodom: park, ono izvanjsko, u njoj se ogleda i u nju uvire, u njoj se gubi. Iz te unutrašnjosti, prepune refleksija, sveobuhvatni pogled seže uokolo, ali izvana je nemoguće proniknuti njenu sjenovitu nutrinu: moćni, istaknuti betonski vijenac terase kata navlači tešku kontrastnu zavjesu sjena na iluminirane plohe prozora, kao šešoar enigmatične Mme na savršeno, eterično lice ove paradoksalne Ikone - i Iblerovo remek-djelo, i ova nestvarna žena izgledaju mi jedinstveno, poput alegorije sunčanog zimskog dana: u isti mah i hladno i toplo, prisno, a nepristupačno...zapravo - nazovimo ih konačno pravim imenom - te mi dvije vile izgledaju kao Rusija: možete ući u Moskvu, ali što onda? Podjednako ste izgubljeni!

Prindsessen paa Aerten, danski je naziv Princeze na zrnu graška: o tome se ovdje radi, o tome je riječ: o nekoj infinitezimalnoj, homeopatskoj dozi sadizma, jednom bi kazao Hribar: o torturi vodenih kapljica koja slama i najsnažnije!

Nije stoga nimalo slučajno da je kaput ove djevojke boje sljemenskog kamena u podnožju Vile Blažeković: to je ona ista zelena o kojoj od metilnog alkohola farbenblind Zagorci pjevaju: Vu plavem trnacu. Već je sama ta boja- couleur locale - ambivalentna, duboko proturječna, da ni ne spominjem te crne revere i završetke rukava kaputa.

U svemu tome ima nešto dvoznačno, nešto duboko dvosmisleno.

Što?

Na kraju teksta vratimo se početku i objasnimo konačno i pojavu ovog gotovo genijalnog ulomka doktora Jatogena o naravi glazbe.

Povežimo sve motive u jedan, meni možda najdražim ulomkom iz beskrajnog opusa Maestra:

Čvrsti zid, koji u ovom času, i u svima drugima, baca na zemlje koje neću vidjeti svoj sustav sjena, jest sjena onoga Cezara koji je naredio najsmjernijem među narodima da spali svoju prošlost; čini se da nas dira upravo taj naum, bez obzira na pretpostavke koje dopušta. (Njegova snaga može biti u opreci između stvaranja i razaranja, u golemim razmjerima). Uopćavajući prethodni slučaj, mogli bismo zaključiti da svi oblici imaju snagu sami u sebi a ne u pretpostavljenom "sadržaju". To bi se slagalo s tezom Benedetta Crocea; već je Peter, 1877, tvrdio da sve umjetnosti teže položaju glazbe, koja je sam oblik. Glazba, stanja sreće, mitologija, lica koja oblikuje vrijeme, stanoviti sumraci, stanovita mjesta, žele nam nešto reći, ili su nam rekli nešto što ne bi valjalo da zaboravimo, ili će nam upravo reći nešto; ta blizina objave, koja se ne događa, možda je estetska činjenica.

Genijalno.

I kuća o kojoj sam toliko puta do sada govorio, i žena koju prvi puta spominjem, bića su opreka: krhke a nedostupne, uočljive a nepronične, bića granice: demon loci.
Utvare koje su kao privid vid istine same.
Istine o nama samima.

Stoga nas tako nepodnošljivo more.

Homeopatska doza sadizma, tortura vodenih kapljica koja slama i najsnažnije - demon loci!

Image and video hosting by TinyPic

____________________

** Pitanje: Tko je ta djevojka? u svojoj je baroknoj, iscrpnoj razradi poprimilo sasvim neočekivan smisao i obris. No ova rafinirana elaboracija nikako nije alibi neposrednom značenju pitanja: Tko je ta djevojka?
Jasno da me zanima.
Ali opet, nije li sva ironija u tome da je najvirtuozniju studiju njena lika izveo njoj sasvim nepoznati majstor?
Hoću kazati: i ja sam i više nego fer!
Ta, cijeli je njen život iskupljen time što me je nadahnula na lik Alegorije Slutnje.
Gotovo da je postala čisti Simbol: blizina objave koja se ne događa, melodramatski nemir u krivi koji osjetimo u blizini mora.
Kad joj dojave, kad razmisli o tome što je ovdje o njoj rečeno, bože, što li će pomisliti o muškarcima svoga života?
Ne bih volio biti vinovnik ničije osobne nesreće, možda bih ovaj post trebao izbrisati?
Što mi je činiti?

- 21:45 - Komentari (44) - Isprintaj - #

IN MEMORIAM

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

SPLIT - Novinar Zoran Franičević preminuo je noćas u 52. godini u splitskom KBC-u od posljedica moždanog udara.

Zoran Franičević svoju je novinarsku karijeru počeo 1976. u zagrebačkom omladinskom listu "Poletu" u kojem ga je zatim kao glavni urednik doveo na razinu najnakladnijeg takva lista u bivšoj Jugoslaviji.

Surađivao je u brojnim listovima, a najdublji trag je ostavio kao reporter u negdašnjem tjedniku "Nedjeljno Dalmaciji" i dnevniku "Slobodnoj Dalmaciji".

Pisao je i u "Globusu", a bio je jedan od prvih novinara "Jutarnjeg lista" nakon njegova osnutka.

Njegove reportaže uvijek su odisale ljubavlju za male obične ljude, osobito otočane. Sredinom 90-ih vratio se na svoj otok Vis, a na Hvaru je osnovao Radio Nautik. Poslije je radio i na drugim radijskim postajama na tome otoku.

Svoju ljubav prema otocima posebno je iskazao utemeljivši manifestaciju "Otoče, volim te", pomažući u oživljavanju kulturnoga i drugih oblika života na otocima.

Image and video hosting by TinyPic

Malo tko je to primijetio: u gluhoj noći s utorka na srijedu svi su hrvatski otoci nakratko potonuli nekoliko centimetara u more, Vis i Hvar čak cijeli pedalj.

S prvim zrakama sunca opet su se podigli i nastavili po starom.

Izdajničke slane kapi brzo su ishlapile s kamenih obraza, sezona je, valja raditi i zaraditi za praznu, opustjelu i čemernu škojsku zimu.

Malo tko je, velim, primijetio kako su se otoci te noći poklonili da posljednji put pozdrave odlazak jednoga od njih.

U noći s utorka na srijedu, naime, otišao je Zoran Franičević, čovjek otok, poseban i zaseban, najbolji prijatelj kojeg su hrvatski škoji imali među ljudima.

Otpali planovi

Otišao je i vrstan novinar, jedan od rijetkih preostalih s velikim “N”, hodajući sinonim za deadline, i kao ingeniozni urednik i kao najiščekivaniji suradnik. Umro je Frane, i to sa samo 52 godine!

Prvi put pišem nekrolog prijatelju i nekako se slabo snalazim u tome. Ne znam bih li mu nabrajao biografske podatke, profesionalne vrhunce, anegdote, planove...

Bože dragi, kakvih smo sve planova imali! Svi su, naravno, bili njegovi, a ja sam se, s drugima, samo oduševljavao...

Sad nam od svega toga ostaje tek da na zimu, po moru četiri do pet (kakvo je uvijek bilo dok smo radili “Otoče, volim te”) svi skupa odemo na neki škoj na kojemu smo već bili - ili još bolje, na neki iz neostvarenih planova! - pa da napravimo pravu oproštajku.

Žan, Max, Grof, Gego, Vuk, Puko, Karmen, Maja, Tovareća... i svi mi ostali iz Zoranove pratnje nadamo se da i tamo kamo je otplovio ima i novina i radija i otoka na kojima nije baš sve kako bi moglo biti i zadružnih domova za organiziranje okruglih stolova, radionica i žestokih svirki.

Jer, na kraju krajeva, treba misliti na budućnost, a za sve nas koji smo još tu jednako vrijedi onaj zadnji stih iz Žanove pjesme:
“a partenca sve je bliže, suza kliže...”
Doviđenja Zorane, i daj, sad bar imaš vremena i mira, pronađi nam nekog jakog sponzora!

Renato Baretić



Image and video hosting by TinyPic

LEKSIKON YU-MITOLOGIJE O "POLETU"

Ovako, bilo je to davno, ali Polet, kao novine, je krenuo 1975/6 godine (izlazio je u ritmu školske godine). Prije toga, tokom 1960-tih pod tim imenom izlazio je časopis za kulturu koji s Poletom o kojem govorimo nema veze osim imena.

Prvi urednik Poleta bio je Petar (Pero) Kvesić i za njegovog doba Polet je bio više-manje standardan list jedne republičke omladinske organizacije. Ono što se svakako izdvajalo izvan standarda jesu izvanredne reportaže Ratka Karabatkovića, koji je usput odgojio i cijelu generaciju mladih novinara koji su kasnije bili okosnica političkog dijela novine u Franičevićevo doba. U grafičkom smislu to je doba olovnog tiska i slabih tehnoloških mogućnosti, što znači, u sadržajnom smislu, doba ilustracije i stripa. Polet objavljuje najbolje radove Mirka Ilića i, kasnije, Novog kvadrata.

Pero Kvesić je, koliko se sjećam, svoj posao glavnog urednika novina doživljavao više kao uhljebljenje korisno za njegovu književnu karijeru. Tko ima prilike neka nabavi i pročita njegovu prvu i najbolju knjigu "Uvod u Peru K.". Kasnije, Pero odlazi, čini mi se, u "Vjesnik" gdje kasnije ima prilično neslavnu karijeru sredinom osamdestih kao jedan od Šuvarevih jurišnika u priči oko "Bijele knjige", zajedno sa svojim tadašnjim kompićima po ideologiji - Ninom Pavićem, Denisom Kuljišem i Stipom Oreškovićem. Pero završava na kraju u "Erotici" i sličnim opskurnim izdanjima. U posljednje vrijeme nešto se čulo o njemu, ali ne mogu se sjetiti u kojem kontekstu.

Nakon Perinog odlaska, negdje 1977, novine preuzima Nino Pavić, barem nominalno, iako je pravi spiritus movens zapravo bio Denis Kuljiš. U prvoj fazi, nastavlja se Kvesićeva koncepcija (sadržajno i grafički), da bi Kuljiš, takav kakav već jest, progurao ideju da se krene s novinama po uzoru na "Rolling Stone". 1978. Pavić i Kuljiš dovode Gorana Trbuljaka, tada još prilično nepoznatog konceptualnog umjetnika (a kasnije genijalnog filmskog snimatelja s nekoliko vrhunskih radova u hrvatskoj kinematografiji i na hrvatskoj TV). Koncepcija se potpuno preokreće i težište stavlja na, tada se to tako zvalo, "alternativnu kulturu mladih". Kuljiš odlazi u vojsku, a pojavljuje se nova generacija rock-kritike, posebno Sven Semenčić i Vladko Fras, koji uz pionirsko guranje u to doba sasvim opskurnih punk bandova, preuzimaju na sebe i promotrosku ulogu za mlade bandove koji se u to doba pojavljuju u Hrvatskoj i Sloveniji. Organizira se i prvi koncert Azre i legenda polako kreće.

U grafičkom smislu, puca ljubav s Ilićem i Novim kvadratom, te Trbuljak, u novoj grafičkoj tehnici (offset tisak), kreće s agresivnim forsiranjem fotografije s tipičnim originalnim kadriranjem, bez naknadnih intervencija (s karakterističnim crnim rubom oko fotografije koji se naknadno stavljao čak i kad su originalne fotke bile bez ruba). Slavni su Poletovi fotografi iz toga doba: Andrija Zelmanović, braća Vesović, Ivan Posavec, Šime Strikoman, Fedor Vučemilović...

Ilićeve stripove zamjenjuju uvoznim crnohumornom stripom kod čega se krade na sve strane (za autorska prava se tada stvarni nije marilo). Apsolutni favorit je Reiser, kojeg Trbuljak prevodi s francuskog svojim šlampavim rukopisom u zadnji čas, u tiskari.

Ono što je najvažnije, tada počinje i prodaja u kolportaži, na ulici, te po prvi puta omladinski tisak ne samo da počinje bivati stvarno prodavan, već se i kontrola distribucijskih kanala od strane politike, na taj način, po prvi put, barem minimalno, gubi.

Pavić odlazi nakon nekog nevažnog skandala i zajedno s Kuljišem prelazi u Vjesnik.

Glavni urednik postaje (na kratko vrijeme, 2-3 mjeseca) Ratko Bošković (danas ekonomski kolumnist u Poslovnom dnevniku) koji ne ostaje zapamćen ni po čemu osim po krajnje bedastoj organizaciji "protesta" pred Big-Benom (tadašnji disko u Zagrebu) i temama tipa sukob šminkera i punkera ili tko ide u Saloon (isto disko,) a tko u Big-Ben, što ga na kraju košta i smjene.

Franičević, koji je do tada nominalno bio urednik društva (politički, prednji dio novine), iako se na poslu i nije pojavljivao (deklarativno zbog neslaganja s Boškovićem, stvarno iz čiste lijenosti), u stvari dolazi na gotovo:

U prednjem dijelu novina stasala je generacija klinaca od 17 do 21 godine koje je u Polet doveo još Ratko Karabatković, u drugom, kulturnom dijelu, klinci koje je inaugurirao Kuljiš. Prednji dio preuzima Siniša Pavlović, danas odvjetnik u Zagrebu, koji uvodi krajnje crnilo u novine kroz reportaže o stvarnom životu radnika, studenata, učenika... Sven Semenčić preuzima kulturu i pojačava dojam da se tamo negdje u UK i USA dešava pravi život. To je vrijeme kada kreće novi val u glazbi i Sven je taj koji je glavni promotor te nove, najbolje generacije u glazbi tadašnju Jugoslavije.

Značajnu ulogu igra Predrag Figenwald, nominalno urednik pisama čitatelja (koje sam smišlja i na koje sam odgovara lucidno pogađajući stvarno bilo čitatelja).

U pozadini, bitnu ulogu imaju Nenad Zakošek i Mirjana Kasapović, danas profesori na Fakultetu političkih znanosti, i Slaven Letica, kasniji Tuđmanov savjetnik i poznati politički konvertit. Ozbiljnost cijeloj stvari daju urednici deska Zlatko Klanac (danas urednik u Profilu, najjačoj nakladničkoj kući u RH) i Marjan Jurleka (trenutni direktor Večernjeg lista), te redaktor Mario Rebac (legenda) i lektorica Mirjana Vrabec-Roksandić. Motaju se tuda i Inoslav Bešker (dopisnik EPH-a iz Rima koji je u međuvrmenu uspio i diplomirati jedan od desetak fakulteta koje je studirao, pa čak i doktorirati), Petar Strpić (poznat kao Beškerova najbolja meta za gađanje pisaćom mašinom), Nenad Starc, ugledni ekonomist i niz drugih znanih i neznanih likova.

U toj generaciji tiraža raste na cca 80.000 PRODANIH primjeraka (pretežno kolportaža i nešto plaćene pretplate) i novine su na rubu da postanu financijski nezavisne. Problemi s politikom koji dovode do pada redakcije nemaju veze sa Milanom Šarovićem (gol-man) kojeg je M. Vesović na prevaru snimio na bazenu širokutnim objektivom iako je taj broj službeno zabranjen radi pornografije (to je sud kasnije poništio) što je na noge diglo feminstkinje koje su, na čelu sa Slavenkom Drakulić, zapjenjeno objašnjavale da je golo muško tijelo isto što i golo žensko tijelo, vidite Start (i njegove stidljive duplerice dobavljene Sanader-vezom iz Austrije)...

Prave probleme izaziva crnilo u novinama neposredno nakon Titove smrti. Naime, nakon 2-3 "umivena", "tugujuća" broja nakon Titove smrti, novine se vraćaju na staro - sveopće crnilo u prednjem dijelu, neka divlja zapadnjačka glazba nakon duplerice. Prvi znakovi oluje počinju kada redakcija (točnije sam Franičević, odlukom u posljednji čas u tiskari) objavljuje provokaciju povodom smrti Johna Lennona u vidu "crnog" broja, grafički identično kao kad je umro Tito. Naravno...

Od Ivice Račana i Mirka Banjeglava, dvojice tada liberalnih članova CK SKH dolaze upozorenja da je MIlutin Baltić, sekretar CK SKH i tada najmoćniji čovjek u Hrvatskoj podivljao i da kraj nije daleko. To se nekako smiruje, ali već nakon nekoliko brojeva, u tzv. novogodišnjem broju, redakcija ponovno objavljuje dvije provokacije: na duplerici stare fotografije iz 1930-ih koje je donio Tom Gotovac, čuveni filmski i konceptualni umjetnik (i dobar kompić Gorana Trbuljaka) i koje je pratila fama da je na njima i Bela Krleža. Ne bi bilo problema da se ne radi o prizorima eksplicitnog lezbijskog seksa uz uporabu raznih pomagala. Dodatno, na naslovnoj strani, objavljen je portret anonimnog člana nekog banda iz Vojvodine. Problem je da je čovjek imao toliko velike i izbuljene oči da se na fotki gotovo ništa drugo nije ni vidjelo. Da stvar bude bolja pobrinuo se Trbuljak koji je bjeloočnice još dodatno istaknuo nekakvim bijelim korektorom tako da je čovjek izgledao zaista užasnuto.

Rezultat je bila ekspresna smjena Franičevića (slanjem vojnog poziva pod hitno) uz Baltićevo urlanje da su te fotke na duplerici objavljene "da bi klinci mogli drkati". Službeno, radilo se o idejnom skretanju koje "sugerira da je naša omladina nakon Titove smrti zabrinuta za svoju budućnost" što su tadašnji ideolozi pročitali iz izbuljenih očiju na naslovnici.

Franičević je završio u vojsci, a ostatku redakcije je ponuđeno da nastave raditi (nuđena su stalna radna mjesta, čak su se spominjali i neki stanovi), ali je velika većina jednostavno odbila i nestala sa scene.

Nakon toga, politika je dovela iz Dubrovnika Mirjanu Rakelu, otužnu provincijsku urednicu u dopisništvu Radio-Zagreba i Polet je krenuo tamo od kud je i krenuo: U mali, dosadni bilten omladinske organizacije...



POLET: GOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOL!
VESOVIĆEV GOLI ŠAROVIĆ I ISTINA O ZABRANI - 27 GODINA DOCNIJE


"Stoga se opustite i postupajte onako kako nam je davno savjetovao Čedo Prodanović, advokat Čermaka i Petrača, dok je još bio skromni zamjenik okružnog javnog tužioca u komunističkom režimu, pa zabranio “Polet jer je na naslovnoj stranici objavio fotografiju golog golmana Dinama Milana Šarovića. Kad smo mu pokušali objasniti: 'Znate, mi smo mislili...”, rekao nam je: “Ali sjetite se što kaže Bruce Lee – don’t think, feeeel...' ."

Denis Kuljiš

Image and video hosting by TinyPic

Mio Vesović, vratar "Dinama" Milan Šarović,
Ovo je fotografija koja je obilježila cijeli jedan naraštaj: tko ne zna gdje je bio u trenutku objavljivanja fotografije goooolog Milana Šarovića, taj nije bio u Jugoslaviji. Protagonisti se tih događaja kunu da je cijela frka izbila ne toliko zbog golotinje, koliko zbog zgoljne činjenice da je Milan Šarović - Srbin! Kao biva: 'Polet' ga je zajebavao zato jer je Srbin! Ah, ta Science Fiction Republic of Yugoslavia... kakva zemlja!

Once upon a time Budalaj lama objavio je i ovaj komentar, zamahujući perom kao Muramasa mačem, poput Nitena, koji bi imao Masamunea, da nije varalica koja kasni i kojoj je Sasaki Kojire trebao odsjeći uši:

"Zbog Lordana Zafranovića i njegove '0kupacije u 26 slika' cijelokupno je uredništvo 'Poleta' raspušteno nakon objavljivanja kritike filma iz pera tada mlađahnog Nenada Polimca. Direktivu je izdao Milutin Baltić, ondašnji partijski funkcionar zadužen za idejni rad u kulturi i informiranju, a cijelu je noć Ivica Račan, kaže druga urbana legenda, pokušavao skloniti uredništvo da u sljedećem broju uputi ispriku zbog te kritike i odustane od svoga stava. Pavić, Kuljiš i ekipa bivašu raspušteni, te završavaju u JNA; Pavić je, recimo, za nagradu dobio Makedoniju!Za netalentrirana jugoslavenska, komunistička govna koja su mirno gledala kako se dekapitiraju cijele redakcije i listovi samo zato jer je njihov filmekić dobio lošu kritiku danas glume žrtve! Zafranović je običan netalentirani idiot koji manjak dara pokušava iskupiti suviškom navodne mržnje za njegov rad, iako mu nitko kada nije branio da postane Kusturica ili Šijan! Dapače! Mogao je u Jugovini snimati što je htio, jedino, problem je upravo u tome, slično Grliću: dečki imaju već gotovo blizu 6 banki, no ni dan danas ne znaju o čemu bi to oni snimil film, ako ne o partizaniji i ustašama, jer jedino tako mogu provocirati, i to na malom prostoru, male, male Hrvateke, računajući da će ih i opet dežurne ustaše, ili službenici u toj ulozi, javno nagaziti, pa će se ipak podići toliko poželjna prašina! Zašto Zafranović ili Grlić nisu snimili svoga 'Kolju'? Pa i to je politički film, nije li? Ili 'Selo moje malo', koje također obiluje političkim metaforama, poput one alegorije šlepanja češkog automobila...? A možda je, da ipak griješim dušu, Tarkovsky imao bolje uvjete u SSSR-u nego to govno od Zafranovića u SFRJ? Ili Nikita Mihalkov? Sve su to sranja...Imao sam u rukama Grlićev prvi scenario 'Štefice Cvek'. Na naslovnoj stranici tog scenarija, fotokopirana je fotka prve ruke scenarija na rubu bazena u L.A.-u! Dvadesetak godina kasnije, kad se nije uspjelo u Hollywoodu, vodi se intenzivna antiglobalizacijska kampanja po Motovunu, gdje jadni dvadesetgodišnjaci, koji prvi put uz teran gledaju vrhunske svjetske filmove i misle da je njihova generacija otkrila Indiju (ne sluteći da će se ispostaviti kako je to Amerika!) misle da je dovoljno biti u jučerašnjem donjem rublju pa da potvrdiš time svoj nonfonformizam i otpor nadirućoj amerikanizaciji Europe! A taj seronja, Grlić, također bi kao i Zafranović morao odgovoriti: dobro, stari, gdje je taj tvoj opus? Imao si idealne uvjete, Jugovina vas je tetošila da nije mogla bolje, i, gdje je ta fimografija? Gdje je vaš 'Underground'? Jer, može to biti ovako ili onako ideološkopolitički određen film, ali, briljantno je to djelo, sviđalo se to Hrvatima ili ne. Dočim, osim tog čavla u glavu i Batine fore: saćudatekaram celu noć!, ništa nije ostalo! I u tom je cijela nesreća njihove pozicije: zbog nedostatka talenta, zbog izostalih oposa, zbog vlastite nesreće uzrokovane vlastitom kreativnom jalovošću, dečki sad krive Hrvatsku, Ameriku, koga god treba...U Hrvatskoj nema filma koji ne pljuje po Domovinskom ratu i devedesetima, a Grlić i Zafranović jadikuju da se ovdje ne može raditi jer ne postoji društvena klima koja bi tome pogodovala! Jadikuju oni za Jugoslavijom, jer su tamo jedne godine dobili sredstva od Bosanaca i Makedonaca, druge su drkali po Srbiji, onda bi ovdje drug Baltić dao smjernice i direktive da se malom, bogati, da za uni film, jebemliga, šta li je, i tako su i njih dvojca bili auteuri! U svakoj drugoj zemlji, uključujući zemlje bivšeg istočnog lagera, njih bi dvojca jedva snimali svadbe! I to svoje!"
P.S.
Zafranović&Grlić metodološki nastupaju kao ona KOSovska ekipa koja je podmetnula bombu ispred Židovske općine: da bi dokazali vlastitu povijesnu neophodnost, stalno iznova, prerušeni u kulturne teroriste, podmeću nove i nove eksplozije, kriveći za svaki kurac ustaše, ognjištare, dinaride, Hercegovce, katolike, plemenske Hrvate, zenge, Domovinski rat i Tuđmana, HDZ, desničare...Je, slažem se, ustaše su zaista najcrnji idioti, da se razumijemo. Ali, drugovi, Židovske ste općine dinamitirali vi! Modus operandi izgleda ovako: drugovi bombaši sjebu Titu glavu (da su ga dinamitirale ustaše, otpilili bi mu nogu!), a onda se Pavićeve novine raspišu: Drž'te ustaše! I, onda na scenu stupa crveni kor: Eto, vidite, Hrvatska je prepuna ustaštva! A stoga jer je prepuna profašističkih tendenci, nužno je snimati nastavne filmove o hrvatskoj tradicionalnoj i genetskoj genocidnosti! I da im se onda čovjek ne sjeti matere! Jadni naši Jugoslaveni, po stoti put kažem! Žulja njih Hrvatska pa žulja, ima Tonči pravo! Smeta njih samo postojanje ove jadne zemljice, pa svaki čas u nekom grmu vide opasnog ustašu. A, neukima kakvi jesu, ne pada im na pamet da je zlo, kako je rekao stari kužator G.W.F.Hegel, i u oku onoga koji svugdje vidi samo zlo! Stoga je načelno, unaprijed, Vrdoljak vjerojatno u pravu ako je idiota provocirao - da, zapravo, zašto je gospodin osjetio nelagodu devedesetih? Pa nastajala je, obnavljana je, branjena je naša domovina? Ili to nije njegova domovina!? Nije? A koji onda kurac tu radi? Jebiga, Jugoslaviju ovako ili onako ne će više doživjeti!

budalaj lama - 30.01.2006. (10:57)

I, onda je počela polemika, ali, (kao) rijetko (kad) pametna i instruktivna. Evo te rasprave i evo, uvodno, istine iz Bablovoga pera:

Image and video hosting by TinyPic
Evo ti kratka verzija moje pune priče:

- Baltić je trkeljao nešto o CDD-u kao "paralelnom centru moći", kako je spomenuo Bešker, i to nije sasvim bez vraga. On je zapravo bio uznemiren jer se pojavilo nešto novo što nije razumio, pa je to pokušao definirati kategorijama kojima je raspolagao, a bio je u pravu jer je CDD zaista i bilo izvorište novoga što je vodilo promjeni sistema kojega je on branio.
- Mira Boglić je naprosto trebala napisati tekst za sutra, pa se prisjetila da je osluhnula da kod niza značajnih drugova postoji podozrenje prema CDD-u i "Poletu". Možda je i rekla nekome od njih da kani napisati takav tekst, a taj je rekao "Bravo, drugarice, tako treba."
- Zafranović je možda razgovarao s njom nakon što ga je Polimac oprao, žestio se, ona mu povlađivala, kako se to već radi uz kavu, a možda i nije.
- kad je tekst izišao, ekipa u "Poletu" je bila iznenađena znajući da takav tekst može izazvati lavinu neugodnih posljedica, ali i obradovano-razigrana jer je naslućivala da slijedi razdoblje povišenog adrenalina, a na kraju ćemo se nekako izvući…Preostalo je vrlo malo vremena do predaje materijala za naredni broj.
- osobno sam sjeo i odmah napisao polemički odgovor u kojemu nije bilo posipanja pepelom, nego se prelazilo u kontranapad. Koliko se sjećam, taj tekst je i objavljen u prvom sljedećem "Poletu". (Može se provjeriti.)
Zapravo je tek nakon toga nastala frka jer se to protumačilo da nismo poslušna dječica koja će trpiti packe, a to oni koji su mislili da su pozvani dijeliti packe nisu voljeli čuti.
- usljedio je opći napad struktura i štampe na CDD i "Polet", pri čemu su se oni koji su nas simpatizirali povukli u drugi plan, pokrili ušima, ostavili nas na vjetrometini i čekali kako će se stvar razriješiti.
- na to sam ja napisao drugi tekst, još opakiji od prvog, koji nikada nije objavljen. To je sigurno. Među papirima u kući još uvijek negdje imam taj tekst ispisan pisaćom mašinom na karticama "Poleta". Kad bih potrošio dvadesetak sat kopanja po papirima, uvjeren sam da bih ga pronašao. Nije objavljen zato jer < ma koliko to tebi zvučalo nevjerojatno, mi se jesmo ponašali demokratski, mada bi to mogao nazvati i demokratskim centralizmom - :) > su usljedili sastanci nas desetak koji smo vodili CDD, ja sam predlagao da preuzmemo Žilnikovu taktiku i objavimo moj drugi tekst, a uočljiva većina je bila protiv toga i nadvladala s odlukom da se ponašamo skrušeno, podnesemo nekoliko bubotaka i nastavimo dalje kao i ranije.
- Račan je "po opisu posla" dobio zaduženje da nas sredi. Nije nas branio, po mojoj ocjeni, iz idealizma, nego iz dva vrlo jednostavna razloga: 1) Jozo Ćondić, direktor CDD-a, bio mu je blizak prijatelj. 2) Još i više, Račan je vjerojatno bio onaj koji se najviše založio da njegov prijatelj postane direktor, pa bi micanje Joze bilo i minus za Račana, te je štiteći CDD zapravo štitio i svoju guzicu.
- ono što je moguće jest da je ono što je u mom sjećanju danas kao dva teksta, objavljeni i neobjavljeni, zapravo jedan tekst, neobjavljeni, no to se može provjeriti u NSB.
- događaji su kulminirali na noćnom sastanku (da li si čuo o tome?) u Jozinom stanu, iako bih ja rekao da je bilo barem tri takva sastanka. Prvi, desetak "starijih dečki" koji su vodili CDD; drugi, neki od "starijih dečki" sa "mlađim dečkima" iz redakcije "Poleta" koje je samo trebalo nagovoriti da demokratski prihvate ono što su stariji već smislili. Treći, sastanak na kojemu je prisustvovao i Račan. Kada kažem "tri", možda je riječ i o tek dva sastanka, od kojih se jedan dijeli u dvije faze ili se faze na neki drugi način preklapaju.
- negdje na tim sastancima je pobjedila pomirljiva linija. Ja sam nakon toga rekao da se s time ne slažem, ali kada su nadvladali neka rade što hoće, a ja s tim više ne želim imati posla, napustio sam skup i nadalje samo šutke pratio što se događa.
- CDD i Račan su se lijepo dogovorili da će ubuduće paziti da ne prave takve pizdarije. Kao žrtveno janje je odabran Polimac, s tim da je njegova žrtva trebala biti samo simbolična: recimo, da ga se ne objavljuje otprilike tri
mjeseca, a nakon toga da ga se objavljuje dvostruko više i time zalijeći povrijeđeni ponos i javni image "Poleta". To bi zapravo značilo CDD-ovu pobjedu: preživjeli smo i nastavili još gore po svome. Tu konstrukciju je zajebao sam Polimac jer, kada su mu rekli da neće njegov tekst u narednom broju, on je otpisao "Polet" do daljnjega.
- Pavić i Kuljiš su zaista odradili svoj mandat do redovnog kraja. (Može se provjeriti.) Političke strukture nisu zamjerile Polimčevu recenziju, već moj odgovor. (Da li su do njega došli pročitavši ga u "Poletu" ili pročitavši prijepis pete kopije neobjavljenog teksta zapravo je nevažno.) A ja formalno nisam više bio u "Poletu", tekst je bio nepotpisan i nisu mi mogli ništa osim da me zapamte i čekaju neku drugu priliku da mi se naplate.
- uopće ne sumnjam da drugi sudionici tih događaja imaju drugačija sjećanja niti u njihovu iskrenost kada ih iznose, pri čemu je Denis samo poseban slučaj sukladan svojoj prirodi koja nema strpljivosti da unutar mnoštva činjenica kojima barata obraća pažnju na ijednu od njih.

Usput rečeno, kako si ti mlađi od mene, jesi li čitao "Uvod u Peru K." ? Uvjeren sam da bi te ta knjiga jako raspoložila. Ako uočiš priliku da, kao usput, sutra priupitaš Pavića zašto EPH nije objavila i tu knjigu, niti išta drugo od Kvesića, baš bi me zanimalo što bi ti odgovorio.

Kao jedan od najuže ekipe u događaju koji evocira budalaj lama na početku svog posta, imam nekoliko primjedbi: 1) ni cjelokupno uredništvo "Poleta", niti bilo koji njegov dio, nisu raspušteni nakon frke s Polimčevom kritikom, 2) Pavić, Kuljiš i ekipa nisu nakon toga niti zbog toga poslani u Armiju, nego su neki prije, a neki kasnije, sredili svoje odnose s JNA u okvirima tada redovnih procedura, 3) jedina posljedica bila je da sam Polimac nije nakon toga neko vrijeme objavljivao u "Poletu" (ne sjećam se više koliko dugo), ali to je bila prvo odluka redakcije u kojoj su demokratski nadvladali oni koji nisu željeli dalje zaoštravati stvar, a nakon toga Polimčeva odluka kao plod nezadovoljstav odlukom redakcije, 4) Grlić je snimio "Samo jednom se ljubi", prema općem slaganju jedan od dvadeset najboljih filmova bivše Juge... , 5) istina da je Račan bio glavni napadač, ali igrao je dvostruku igru. Kefao nas je, ali istodobno i namigivao i pazio da nas ne ošteti, 6) za Baltića se ne sjećam da li je luk jeo ili luk mirisao u tom slučaju, možda i jeste, ali ne bih dao ruku u vatru za to.

babl - 30.01.2006. (18:56)



@Babl: Svratio sam do tvog bloga i, konačno netko pametan i pismen. Budući da spominješ jednu Arsenovu stvar iz šezdesetih, zaključujem da zaista imaš dovoljno godina da bi bio vjerodostojan svjedok događaja o kojima govorimo, pa, krenimo onda redom, ti i ja sada, dok niz nebo večer spušta se i pada... En bloc, ili lažeš ti, ili lažu svi ostali. Da naši čitatelji ne bi morali vjerovati na riječ tebi ili meni, a nekmoli ostalima koji u ovoj diskusiji ne mogu sudjelovati, no itkekako su imali svoje mjesto u događajima o kojima govorimo, uputimo čitatelje na referentnu literaturu. 'Nacional', 27. studenoga 1996., iz pera Dražena Rajkovića (tj. on je potpisao Kuljišev tekst, kako tvrde svjedoci) objavljuje tekst naslovljen: Uspon i pad Ninoslava Pavića...Naravno, nevažno je sada što je sam naslov tek djelomično točan, tj. na Pukijevu nesreću uglavnom netočan, no, tamo se dakle može pročitati slijedeće: 1. da je cjelokupno uredništvo 'Poleta' raspušteno! 2. da su Pavić i Kuljiš odmah potom zaglavinjali JNA, Pavić štoviše 15 mjeseci Tetova, pa onda prekomanda... Ono što naš čitatelj ne može ad hoc provjeriti, osim ako i sam ne poznaje Pavića ili Kuljiša, slijedeće su činjenice koje sam upravo provjerio u razgovoru s jednim od njih: 1. Odmah po objavljivanju teksta u 'Vjesniku' je 'Polet' napala Mira Boglić; 2. Baltić je tu zaista imao značajnu ulogu; 3. Pavić je zaista najebao k'o žuti i nikakva tu reguliranja vojnoga roka u skladu sa zakonom nije bilo - uostalom, ta tvoja teorija ionako ni logički ne drži vodu: ta, zar bi Pavić sam otišao s mjesta na kojem je bio u Makedoniju na 15 mjeseci, ili bi prije ipak završio faks i otišao na 10 mjeseci i 10 dana kao i smi mi ostali!? - 4. Račan je cijelu noć zaista tražio glave, i nikavu on u to vrijeme dvostruku igru nije igrao: koga ti to uvjeravaš da je mladi Račan imao tolika muda da u vrijeme oprobanih komunističkih šajsera igra dvostruke igre riskirajući svoju besprijekornu komsomolsku karijeru?; 5. U Jugoslaviji je teško nabrojati 20 odličnih filmova snimljenih nakon 1945., pa nije čudo da je i taj koji spominješ na tom popisu - vidiš, ja sam slučajno studirao filmsku režiju, a i dio sam života proveo pišući filmsku kritiku, pa o tome ipak nešto znam - ili ti misliš da je taj tip argumentacije besmislen, pak nam preostaje slobodnomisleći impresionizam lupetanja što već kome padne na pamet? 6. Čudi me da se desetljećima priča o tome da je Pavićeva redakcija naprosto pometena nakon Polimčeve kritike, a sad, ispada, javlja se svjedok koji tvrdi da su se dečki naprosto razišli po kasarnama i inim redakcijama, da je Bošković došao umjesto Pavića neminovnošću prirodne pojave, kao zima nakon jeseni, da je Račan još u tridesetima bio filantrop i drug koji drži datu reč, pa je branio omladinu i pionire od ovejanih komunjara (zanimljivo je, jebemti, da nigdje tih komunjara zapravo nema: čim nekog spomeneš, taj je vodio dvostruku igru, branio je liberale i urbanu mladež od starih boljševika, no, kad se dohvatiš nekog od tih boljševika, ispada da je i on bio u dvostrukoj poziciji, i sve tako po principu babuški, kako to već u lageru biva!). Da za sada zaključim: 1. Pitao sam izravno sudionike događaja o tome što se zbilo, i, potvrdili su mi moju interpretaciju događaja. 2. Konzultirao sam i dostupan tekst o tome, i, kažem, i tamo piše isto. 3. Sad, može biti da svi lažu, da friziraju biografije, ali, jebemu, kako je to moguće da lažu toliko dugo, desetljećima!? Ja osobno ni na koji način nisam zainteresiran ni za jednu od strana u sporu: mene zaboli kurac i za Lordana i za Pavića, jer, pročitao si što i o jednom i o drugom mislim! Jedino što me interesira, na kraju krajeva, jer sad sam i sam postao znatiželjan, konačna je istina o tome. Stoga, ako se ispostavi da si ipak ti u pravu, bit ću ti vrlo zahvalan - naime, ispast će da je Pavić do te mjere serator, da laže čak i o najranijim danima svoje karijere! Čudi me samo zašto mu Kuljiš u svemu tome pomaže, potvrđujući njegovu verziju!? Prijatelju, kako sad da dođemo do prave istine, i, zapravo, kome ona uopće treba, osim akterima, da zarade još poneki orden! Bez ikakve kurtoazije, blog ti je OK i svima koji me čitaju savjetujem da na nj svrate. Puno pozdrava,
P.S.
Tek nešto, o Grliću i Zafranoviću. Pokušaj izgovoriti slijedeća prezimena: Kubrick; Tarkovsky; Felini; Welles; Ford; Hitchcock; Ozu; Kurosawa; Bergman...pa onda: Lynch; R.Scott; Wenders...da ne duljim, upiši sam bilo koje od par stotina prezimena koja zaslužuju biti u toj vrsti i, onda, pokušaj izgovoriti: Grlić...Zafranović...Ne ide, stari, vidiš i sam da nikako ne paše, zar ne!? O tome ti ja pričam. I nema to veze sa Srbima i Hrvatima, čavlom u glavi, ustašama i partizanim - ta, zar nisam napisao da je Underground remek-djelo, što bi Hrvatu teško inače prešlo preko usana? Sve to ima veze jedino i samo s talentom, i, njegovim ostvarnjem. Vidiš, ti su tipovi nerealizirani ljudi, jer napraosto ništa značajnijeg u cijelom svom životu nisu napravili. To ti je kao da igraš nogomet u Kamen Ingradu: igra nogač Ronaldinjo, igraš ga i ti, samo, jebiga, ipak nekak osjećaš da to nije to. Kužiš? I kaj je najbolje, ja tu ama baš ništa nisam kriv, i, opet, ni tu nemam nekakvih posebnih interesa: jebe se meni i za Grlića i za Zafranovića stari moj, jer, kad si hoću nekaj pogledati, uzmem DVD iz svoje filmoteke, donesem si čips i cugicu, i, odem daleko, daleko od svih tih epizodistikih nula. Zapravo, ni životno oni mene ne smetaju: oni do te mjere niš ne rade, da mi se zaista i praktično jebe za njih! Da svake godine dobiju po film, pa da kradu sredstva Brešanu, Ogresti, Hribaru i drugima, e, to bi me već zanimalo - ali, ovako, boli me kurac što Grlić i Mirković u jučerašnjim košuljama glume mange po Motovunu, jer vrlo dobro znam čemu to zapravo služi: u starom su socijalizmu - primjećujem li ja to kod tebe zapravo apologiju onih dana? - kazalištarci izmislili Dubrovnik a filmaši Pulu, pak su tako i jedni i drugi mukte omirisali mora, što danas s uspjehom ponavlja R.Š., jugoslavenski glumac na radu u SAD, kao i R.G., manje poznati ređista iz Kroatistana. I to je sve - našli ljudi načina da ljetuju mukte, i još k tome budu u centru pažnje, štoviše, kao artisti! Jebote, kakvo ljetovanje, a? Drugovi, da zaključim: i Kusturica i Grlić praški su dijaci. Imali su iste uvjete po povratku. Prvi je postao najnagrađivaniji europski režiser današnjice, a drugi je poznatiji kao grlić boce, nego kao Rajko Grlić. Jesam li mu ja kriv? Ili možda Lordanu? Koji je kurac taj snimio? Kak ustaša zabija čavao u glavu korektnom, ispravnom drugu!? Da, i? I kaj sad s tim? U kojoj to povijesti filma itko spominje? U kojoj se to literaturi navodi kao relevantan film ili barem sekvenca? Stari, zajebi ti tu spiku o demokratskim procedurama u redakcijama omladinskih listova: Polimac mu je onih dana napisao da je sve to kurac od ovce, u smilsu nevalja ti film kao film, a frajer je onda povukao partijske veze da bi ljudima radio o glavi! Jeb'o bi mu ja mater da je to meni napravio! Vjeruj mi, meni ne bi pobjegao iz zemlje! Ni devedesetih, a ni kasnije Sori, to s tobom nema veze, no, prijatelju, da je meni netko život mjesio u skladu sa zaključcima ovog ili onog plenuma, kunem ti se da mu ne bi oprostio! Tragedija ove zemlje i jestu u tome što nikad ni jedna žrtva nije dobila satisfakciju da bude uvažena barem kao žrtva, da barem kao žrtva povrati svoje ljudsko dostojanstvo. Umjesto toga, Zafranović diže glas! I to na Tončija!? Pa, jel' mu Tonči kriv što i on nije snimio barem dva, tri solidna partizanska djelca, pa da danas bude manje frustriran? Eto, čak je i Vrdoljak trabunjao o zelenborovima, i to dost solidno, nemre se reč, a jedini Lordan nije znao što bi sa svojim silnim talentom. Naravno da nije, kad se zove Lordan: kad ti starci udjele tako kretensko ime, do četrnaeste ili se objesiš, ili odeš u kurac. Ne vjeruješ? E, stari, teško je biti čovjek, kad se zoveš Ferdiščenko, rekao je good old F.M.Dostojevski. A on je poznavao ljudsku dušu!

Budalaj lama 30.01.2006. (20:58)

Fakat si, Peratoviću, konačno uboo temu, sad kad si i na blogu dovršio s opetovanim objavljivanjem gotovo svih svojih starih "tekstova" skrojenih od paronoidno-zavjereničkih šupljih priča, na koje su ti čak prestali stizati komentari (Levar) i kad su ti i izvori definitivno skrušeno priznali amneziju i psiho-fizičke nevoljice (M. Barišic - obnovljeno suđenje za Loru), pa će i tužbi valjda biti manje... Nu, stila se odrekao nisi, a upravo on (stil) i jest ono po čemu si ti "drukčiji od drugih", što znači da se štorija nastavlja, što je Bog bogova (Blog blogova) za razvojačene militante, ne-unovačene feministkinje, nedojebane post-praksisovce i kunst-historičare slaba pamćenja... Naime, što ti znači umetnuta tvrdnja kao umetnuta rečenica da je, valjda Zafranović, "u svijetu najpoznatiji hrvatski režiser" & hoće li, recimo, Dragi Blog biti taj koji će sad sa svojih tv-filmsko-novinarsko-kni-ževno-blogovskih- visina na temelju tih tvojih svega pet ishitrenih riječca ispisati opsežnu raspravu pod naslovom - evo, predlažem - "Čas lobotomije" ili "Moj obračun sa svima vama, nama i njima i vice versa", ili "Sjebanasta teza o Freudu&Bachu čijano je fuga pregolema"?... Hoće li se tamo naći išta o tome kako je doista "Poletova" redakcija rastjerana (pa i u vojsku, što nije bio posljednji put da su Baltićevi i Račanovi raznoimeni drugovi iz odaja demokratskog centralizma taj dovitljivi postupak primijenili, kao i onaj koji se odnosio na "zavrtanje pipe"), koristeći u ovom slučaju Lurdanov film (kako ga je mama navodno krstila na Šolti, posvetivši ga Gospi Lurdskoj), a taj je film (koji je Zafranovića "lansirao" među "svjetske" "genijalce", nego kaj), poslužio samo kao POVOD, a UZROCI su se ionako bili nataložili & manje-više su se odnosili na grozomorni grijeh "liberalizacije duha" "zlatno-crvene komunističke mladeži-omladine" koji je poput kapitalističke kuge vonja iz "Poleta"? Hoće li tamo išta pisati - sad kad je Mira Boglić već apostrofirana - o ulozi Književnika Gorana Babića, o optužbama da je Nenad Polimac negativnu recenziju na račun epopeje o zabijanju hrvatskih čavala u hrvatske glave ("Okupacija u 26 slika") napisao s pozicija "samorazumljiva" hrvatskog nacionalizma, da bi se naknadno ispostavilo da je, valjda, Polimac kriv što je "pogriješio" vlastitu biološku naciju (nego tko drugi može biti kriv, kad je "odstrjel redakcije" već dogovoren, samo se povod čekao)? I kakvu je ulogu u tim početnim danima poslužilo pismo učenika srednje škole iz Dubrovnika Vlahe Bogišića protiv Polimca, a u zaštitu tekovina naznačenih tijekom "Okupacije...", a objavljena upravo u "Poletu"? Hoću reći, ako se, recimo, Dragi Blog odluči na pisanje takve rasprave, naći će se na mukama Tantalovim, erudiciji unatoč, ne bi li kroz uvod, zaplet, vrhunac, rasplet i zaključak razriješio odgovore na stanovit količinu dvojbenih dilema i imanentnih im gordijskih čvorova: a) je li doista Zafranović "u svijetu najpoznatiji hrvatski režiser", b) koja to sve djela kvalificiraju Zafranovića za časnu titulu "u svijetu najpoznatijega hrvatskoga režisera", c) sto je tu sa spregom iliti konjugacijom u svezi glede, d) koje sve scenarije Mirka Kovača je Zafranović upropastio, e) koliko je filmova Zafranović snimio a da prethodno nije stvorio medijsko-ideološki skandal, koliko je filmova Zafranović u svojemu plodnom životu uopće snimio prije i nakon što je zaslužio tvoju vrhunaravnu kvalifikaciju "u svijetu najpoznatijega hrvatskog režisera", etc... Tek potom, nametnut će se autoru te rasprave, recimo, Dragom Blogu, teme poput uloge Kuljiševa i Pavićeva "Poleta" u povijesti svjetske kontra-revolucije, pa kasnijih njihovih jobovanja i s(h)izifarenja bespućima (hrvatske) povijesne neozbiljnosti, sve do jučerašnjega-današnjega-s-utrašnjega- odnosa prema samomu liku i djelu narečenog Lordana, da bi u trećemu ili nekomu u slijedu otajstava žalosnih počeo razmišljati prelama li se (preko koljena ili preko kurca) to "cipelarenje" jednoga staroga čovjeka (dida Tonči) na možebitnoj ideološkoj ravni, gdje se hrvatska duhovna obnova, hvala ti dragi Blože, eto, svodi na ideju "pravilne" valorizacije uloge najvećega sina naših naroda narodnosti i etničkih skupina, jebate, JBT-a u povijesti vlastite naše gluposti koja nas,čini se, ovoga puta ne vraća u ulogu "bečkih konjušara" ili "beogradskih vazala", već "bruxelleskih blogara"... U velikoj i teškoj noći koja je pala davno jednom pala na Tebu i njene stanovnike (citat: Jean Anouillh, vjeruj mi ili pitaj premijera), bit će to slična rasprava poput one kakvu je zaslužio (bi li rekao: "u svijetu najpoznatiji hrvatski kazališni režiser") Slobodan Šnajder, o čijim se lakiranim plesnim cipelicama zasad nema što reći, dokle god to ostaje na kolumnističko-teatralnoj razini... Ali, zar ionako sve prave revolucije ne počinju sukobom na ljevici, tj. verbalnim kalamburima, pa se onda prijeđe na clit-picker čizmice, pa na plesne lakirane cipelice, a tek kasnije budi se grad, je li tako, dragi Blože?

Mate Bašić 31.01.2006. (02:26)

@ Budalaj lami & ostalima koje to zanima: Geno! Primjećujem da protiv svoje namjere nenadano postajem istaknuti lik ove prepiske. Koliko mi je prostora posvećeno, bilo bi pristojno da nešto i odgovorim. Kao prvo da te nešto zamolim, ajde da se dogovorimo. Vidim da si mi posvetio pažnje, a kako smo generacija, a po onome što pišeš vrlo vjerojatno se i osobno poznajemo, vrlo brzo ćeš - ako već nisi - znati ili naslutiti tko sam ja, tim više što ti ne mogu ni odgovoriti bez da ti ne prostrem nove smjernice. Molim te, ako već znaš ili kad saznaš, zadrži to za sebe. Ovdje sam Babl i to bih rado do daljnjega ostao. Važi? Vučeš me za jezik po dvije teme: čačkaš po "poletovskoj" epizodi, a i film (domaći, jugoslavenski, hrvatski…) ti je bliska i draga tema… Dobro. Uzmi u obzir da je upravo tri ujutro, pa neću moći na sve odmah odgovoriti ni komentirati, tim više što si usput napiknuo još nekoliko tema o kojima imam što reći. Evo, privremeno neću reći ništa o filmu, osim da sam i ja pisao filmske kritike (dapače, kanio sam otvoriti blog upravo za njih), bavio se filmom, pa nešto i uspio postići… i da ne duljim - preostala je epizoda s Polimčevom kritikom "Okupacije" i "Poletom". Na neke od tvojih točaka lako je odgovoriti, s tim da moram primijetiti da ti referentna literatura nije odviše pouzdana. Dražena Rajkovića ne znam, niti znam ništa o njemu, ali o stavkama koje navodiš na osnovu njegova teksta mogu reći sljedeće. Ad 1) siguran sam da nakon frke s "Okupacijom" ni redakcija niti ijedan njezin član nisu bili rastjerani ni otpušteni, osim što je Polimac prestao surađivati, kako sam ranije naveo. To se može provjeriti. U NSB postoje uvezani kompleti "Poleta". Glavni urednici su u načelu birani na rok od dvije godine, ili - preciznije - dvije sezone izlaženja. Sezone su počinjale na jesen, a završavale početkom sljedećeg ljeta; otprilike su se poklapale sa školskom godinom. Listanjem se može vidjeti da kada je bila frka s "Okupacijom" i (provjeriti impresum) da li je Pavić završio svoj dvogodišnji mandat, zajedno sa cjelokupnom svojom redakcijom, tj. urednikovao i dalje. Koliko se sjećam, jeste, i jako bi me iznenadilo da me sjećanje vara po tom pitanju. 2) u skladu s tim ni Kuljiš ni Pavić nisu "odmah potom" ništa drugo nego što su i ranije. Što se tiče činjenica koje si sam provjerio, idemo opet po brojevima: 1) istina je da je "Polet" napala Mira Boglić. Usput, uvjeren sam da je Zafranović, čitajući taj tekst, bio jednako iznenađen kao dečki iz "Poleta", tj. da on osobno ni na koji način nije inicirao ni sudjelovao u tom napadu. Indirektan dokaz tome je i što su Zafranović i Pavić još godinama nakon toga prijateljevali. 2) što se tiče Baltića, rekoh da se toga precizno ne sjećam, dozvoljavam da je moguće, dapače, sigurno je znao što se sprema i vjerojatno bio suglasan s tim, kao još nekolicina njih, no da li je on bio inicijator ili glavni čovjek u napadu - ne sjećam se više. 3) ne sumnjam da je Pavić nagrabusio u JNA, ali ipak - ako to koga veseli - ja sam u JNA prošao gore. Oprosti/oprostite na digresiji, htio sam reći nešto drugo. Logika slabo pomaže ako se ne ubace pravi, relevantni i dovoljni podaci u logičku mašinu. Ako je Pavić odgudio 15 mjeseci, umjesto 12 poput mene, onda je do toga dovelo što se zaigrao novinarstvom i propustio završiti faks do 27 ili 28 godine kada je bio krajnji rok za odlazak u vojsku. Lako provjeriti. Usporedi se kada je diplomirao i kada je rođen. Pored toga, iako ne znam ikoga od mojih prijatelja ili ljudi u krugovima u kojima sam se kretao tko se radovao odlasku u JNA, uključujući i sve domaće Srbe (usprkos stihu "Rado ide Srbin u vojnike…"), bilo je slučajeva da su neki ljudi nešto zakuhali, smutili, zapetljali ili slično, pa bježali u JNA da se stvar slegne ili ostavljali onima koji su ostajali da vade kestenje iz vatre. (Ovo se ni zericu ne odnosi na Pavića.) Usput rečeno, bilo je drugih "Poletovih" glavnih urednika koji su odlazili prije vremena na neočekivane načine (Bošković, možda i Franičević), a jedina redakcija koja je u cijelosti rastjerana zajedno s glavnim urednikom bila je Babunova, zar ne? (Tako mi govori sjećanje, iako ja nio sebi ne vjerujem. Na sreću, imam gomilu zabilješki i mogu se provjeriti, ali sad nisam raspoložen za to.) 4) Da je Račan zaista tražio glave, on bi ih i dobio. No direktor CDD-a, "Poletovog" izdavača, bio je Jozo Čondić, jedan od najbližih Račanovih prijatelja, a to je prijateljstvo bilo nepokolebano do Jozine smrti prije nekoliko godina, i Ivek nije nikako naškoditi ni Čondiću ni ikome iz njegove ekipe. 5) rekoh već da, ovom prilikom, neću o filmu, ali ipak da spomenem "Izgubljenu olovku", pa "Dvostruki obruč", pa "Deja vu", pa "Tko to tamo peva", pa "Tko pjeva, zlo ne misli", pa "Rondo", pa "Ciguli-miguli", pa "Dom za vješanje" (naspram kojega mi je "Underground" čista ljiga,) pa "Otac na službenom putu", pa "Kad budem mrtav i beo", pa "Sakupljači perja", pa filmove Zorana Tadića, pa "Rane radove", pa "Prekobrojna", pa "H8",(...) Što je ovo? Komentar se prekida? Nov sam ovdje, tek se snalazim... Nemam više snage ponoviti sve što mi je softver pojeo, pa ću maksimalno skratiti. Završimo ovako: ... ", "pa "Ljubavni slučaj službenice PTT-a", pa "Gravitaciju", pa …. Ni ne spominjući Zafranovića i Grlića, lako je doći i do brojke trideset, zar ne? 6) Ne mora te čuditi da postoje nebulozne priče koje se desetljećima ponavljaju kao istine. Ima ih toliko da, kada bih njih počeo nabrajati, ne bih danas ni išao spavati. Što se čudiš, gdje ti živiš? Ti vjeruješ nečemu što si pročitao u novinama? Misliš da Pavić ne škripi zubima kad čita "svoje" izjave u izdanjima EPH-a, a da izdanja drugih kuća ni ne spominjem? Ako sutra ne bude novog priloga na mom blogu, to je zato jer sam pisao ovo…
P.S. Samo da ne griješim dušu, da dodam spomenutim filmovima naslove "Bakonja fra Brne", "Kad čuješ zvona", "Misterije organizma" (ili ono bješe "orgazma"?), te nezaobilazne "Lisice"... tek da bude nabrojano dvadeset.

babl 31.01.2006. (04:27)


Dragi Pero, najbolji "hrvatski film" na ovom blogiću jest kad Peratović otkrije nazočnom pučanstvu da je M.B. - ni više ni manje - nego Mate Bašić... Ono drugo - e, ko ga jebe, rekli bi stari Rimljani, l'enfer sont les autres... Neš ti investigativca, sama i kad nije...

(M.B.) 31.01.2006. (13:33)

U pogledu Poleta, koliko pamtim (a ponešto još pamtim), Babl govori istinu. Ne znam gdje je bio budalaj lama, ja sam bio ondje. Usput, oprostite mi što se ne krijem iza nicknamea

Inoslav Bešker 31.01.2006. (13:52)

Encore: Željko, pripazi na rečeničice... Jer - tebi svojstvena - rečeničica poput: "....pokojni Stipe Šuvar ispričao mi je...", mogla bi se protumačiti kao da si mrtav, ili kao da si, ne daj dragi Blože, ponovo,evo ko jučer, živ i mentalno zdrav, pa neoprezno za okruglim hrastovim stolom bez vrži zazivaš duhove mrtvih, i to iz Studentskoga doma "Stjepan Radić", tamo na Savi, skupa, ujedno i zajedno, sve se za ruke držeći, dakle, sa Sinišom-Zavišom Arhom, kakoliveć, postfestumskim dragovoljcem Domovinskog rata, zbog kojih si ujedno i postao temom teksta Marka Markovića u - eh - zabranjenom "Studentskom listu" štono ga je uređivao Ivica Buljan, današnji urednik kulture u "Jutarnjemu", za kojega se iskreno nadam da će ti ulogu jednoga od sporednih aktera u kakvoj budućoj kontroverzi opet ustupiti, kako si, jebate, nanovo krenuo... En passant, zar druže TI TO misliš da je dr. Dejan Jović toliko blesav da bi PUTEM TEBE pozdravljao bilo koga, mene osobito?
(M.B.) 31.01.2006. (14:06)

Ino, nije bilo tako, nego slično, ali... Inače, tema se odnosila na Zafranovića, i/ili na pokušaje da se to sa Zafranovićem "prebaci" na Polet, Pavića, što li, a - što bi ti onda?

(M.B.) 31.01.2006. (14:11)

Dragi Babl, ako na svom blogu ostaviš email, javit ću ti se pa da se upoznamo. Odgovorit ću ti kad se vratim doma, a za sada samo opaska upućena Inoslavu. Ino, mi se poznajemo, sjedili smo s Grčićem na dodjeli nagrada Jutarnjeg, a upoznali smo se u Samoboru, kod franjevaca, koncem osamdesetih. No, dakle, evo što imam kazati o tvojoj presudi - OK, vjerojatno ste vi onda u pravu, no, recite mi, i ti i Babl, zašto već dvadeset i pet godina Pavić, Kuljiš i ekipa šire urbanu legendu o raspuštanju redakcije nakon Nenadovog teksta? Jučer sam pričao s jednim od njih dvojce, i, ne bi vjerovao, ponovo mi je ispričao navlas isto! Uostalom, već treći put ponavljam: ja tu nemam nekakav svoj interes doli onog da se konačno ustanovi istina. Ino, da ne duljim, postoji niz objavljenih tekstova u kojima se ta legenda reciklira, a sad odjednom ispada da ama baš svi svjedoci tvrde suprotno! Čudna je ta rehabilitacija Lordana, zar ne? Ta, u konačni o tome je riječ. Usput: zabavno je izabrati nadimak; već sam to objašnjavao u postu o karnevalizaciji bloga. Rado te čitam, veselim se kad te sretnem, i nadam se da ćeš se još koji put javiti, tvoj,

budalaj lama 31.01.2006. (14:20)

Da, da ne zaboravim, Baltićev napad je imao i druge povode i druge meritume: on je smatrao da se CDD konstituirao kao "paralelan centar moći", vidio je u tome (u strahu su velike oči!) nekakav mogući zametak pluralizma. Išli smo Čondić i ja do njega i nakon razgovora gluhih obojica smo ubrzo otišli, Čondića je naslijedio Đuro Tadić, ja sam nešto kasnije svojevoljno otišao otišao na burzu rada, ali me angažirao Danas. Ne pamtim da bi se Baltić u išta drugo pačao ondje.

Inoslav Bešker 31.01.2006. (14:27)

E, kvragu, preduhitrio me Mate: da, tema se odnosila na Zafranovića, iako ja ne mislim da bi zbog Pavića Ino tu bio u nevolji. No, Ino, molim te, meni za ljubav, pokušaj napisati jednostavnu kronologiju događaja, pa da rekonstruiramo tu epizodu koliko je moguće. Kako je dakle bilo, ako ja tvrdim jedno, ti drugo, a Mate nešto posredno?
Dr.Dejan Jović je još blesaviji moj Mate: taj misli, i piše o tome, da je Jugoslavija propala jer je kao država, sljedeći dijelektičku nužnost, naprosto odumrla! I to on predaje studentima politologije u Škotskoj!? Blog te heba!

Dragi Blog 31.01.2006. (14:34)

Prebrzi ste, a pišem usput dva teksta. Nije bilo posrijedi raspuštanje redakcije, nego prebacivanje na mlađu generaciju, dok se Pavić već bio uputio prema Vjesniku. Ostao je kao glavni urednik ratko Bošković, onda je Polet pisao o sukobu pankera i šminkera, pa je objavljen i poziv na demonstracije - i tada sam zaista popizdio, jer sam imao nekog iskustva i kad sam pomislio da netko poziva u Bogovićevu (gdje je sada Profil) hrpu gimnazijalaca gdje bi onda mogla upasti policija, i kada sam zamislio mlaćenje u zatvorenome, sledio sam se. I tada, koliko pamtim, bilo je smjenjivanja. I Nino, i denis, i Ratko našli su se u Vjesniku, a teško da bi se to moglo tada smatrati kaznom.
Tekst o Zafranoviću izazvao je buku, rasprave, teške riječi - ali zbog njega nitko nije stradao, ili barem ja nisam percipirao da je netko nahrdao zbog toga. Ne zaboravite: svatko pamti svoje žigve (engleski: brand), jer tuđi zub ne boli. Pišem po memoriji, staračkoj, koja nije uvijek pouzdana. Koga jako zanima, neka se odgega do NSK i neka lista Polete, pa će imati i kronologiju. Mene čekaju Željko Trkanjec i Tanja tagirov, a ja kasnim, kasnim, kasnim...

Inoslav Bešker 31.01.2006. (14:40)

Jeboga, Besker, pa nije bas bilo tako... Naime, mozda su tebi, dok si od Sase Mersinjaka pokusavao napraviti pisca, a od "Pitanja" casopis, promakle neke stvari, no decki su tamo razbucani, jedan kroz jedan, BTW, to su tada bili "tvoji" decki & oni su postavili "temelje"... Eh, temelje - cega, tesko pitanje, ali... Ratko je postavljen kao v.d. samo kao "gartlic za cas kratiti", a ni njegova nije bila duga vijeka... Slicno je bilo i s "omladincem" Franom, kojega je pak naslijedila "omladinka" iz Dubrovnika, Mime, sto danas uredjuje bosansko-jugo-kakav-li-ve-c- program na americkoj radio-postaji Slobodna Europa sa sjedistem u Pragu, da bi se konacno, nakon nje, uspostavio nekonfliktni Ajsikju... Zar ti to pokusavas sada, poput Pere, tvrdeci da je rijec samo o "isteku mandata", opravdavati ne samo Baltica, nego i cijelu tu ekipu, koja je kasnije, i u Vjesniku i u Danasu branila, uostalom, i tebi, cak, pa i Ninu, osobito, i Denisu, koliko ga je to uopce zanimalo, makar jebeni prelazak praga onoga nakaradnoga Racanova lena kojega smo mi zvali kockicom, usput budi receno, u tadasnjem Polimcevu susjedstvu?... Usput, pozdravi TeTe... Onako, od srca hrvatskoga, bit ce joj drago...

MB 31.01.2006. (14:56)

@Ino: Cool! Hvala ti i na ovoj elementarnoj kronici. Ipak, moram kazati da sam vozeći se s posla - odakle sam se ovlaš javio - još jednom provjerio svoju, inicijalnu verziju - na istom izvoru koji sam kontaktirao jučer - i, unatoč vašim dopunama, tvojim i Bablovim, nisam stekao dojam da moj sugovornik iole odstupa od prvotne verzije priče (historije). Najbolje bi pak bilo poslušati potonji savjet i otići da NSK. Toliko neka bude kazano o raspuštanju Pavićeve redakcije 'Poleta'. Nu, na ovom primjeru moguće je ipak pokazati kako se povijesna istina rastvara u poliperspektivizmu osobnih i partikularnih interesa: svatko je u tom oblaku vidio što je htio, ili mogao vidjeti! Jedno je izgleda ipak zajedničko: ni Milutin Baltić, ni Lordan Zafranović, ni Mira Boglić, ni Stipe Šuvar, a blogiblogme ni Ivica Račan, in summa: ni komunizam an sich nisu bili tako loši kako to sada zlonamjernici, za potrebe obračuna s Lordanom, tumače! Too much! Ino, ne sumnjam ja u tvoju staračku memoriju, no, ti pamtiš samo sretne dane. Naravno, blago tebi, samo, pamtiš li na isti način i devedesete!? Vidiš, u tome je stvar - svatko pamti svoje žigve! Onomad nisi nahrdao, devedesetih jesi, pak ono vrijeme i nije bilo tako strašno, baš kao što devedesete i nisu bile tako zanosne! I to je sve, zar ne?

budalaj lama 31.01.2006. (15:10)

Dragi Blože, dr. Dejan Jović je u pravu: u Imotskom se tako o Jugoslaviji govori još od 1. 12. 1929...
Mislim, u Imotskom se to pocelo govoriti tjedan dana ranije, zbog obljetnica, znaš...

(M.B.) 31.01.2006. (15:13)

@ Dear Babl: Hvala na uljuđenosti i mirnoći u razgovoru, unatoč kasnoj noćnoj uri. Rasparavu o Poletu ostavljem po strani, naprosto stoga što ću pričekati da se i još pokoji protagonist uključi u nju, a za sada samo nešto: sasvim nepotrebno nabrajaš brojne filmove koji zaslužuju naći se na nekakvim top-listama najboljih domaćih filmova druge polovice xx.stoljeća! Naime, i ja sam sudjelovao u tim izborima - prigodno, kao prvi film nominirao sam 'Rondo' - i ništa mi od toga nije strano. Štoviše, ako već govorimo i o Makavejevu, a zašto onda ne spomenuti Žilnika ili Živojina itd.! Dakle, osim u jednom, a to je pretpostavljanje katastrofalno dramaturški i narativno urađenog 'Doma za vešanje' briljantno dorečenom 'Undergroundu' (vidljivo je to na prvi pogled: prvi je običan zbroj doskočica koje u koherentnu cjelinu, ma kakvu cjelinu!, ne veže ništa drugo osim činjenice da jedna zgoda dolazi prije, a druga poslije!), u svemu bi se ostalom mogli složiti, dapače, drago mi je da si se sjetio 'Lisica', primjerice. Samo, prijatelju po zanatu, nisam ja govorio o hrvatskoj ili jugoslavenskoj kinematografiji en bloc, nego o opusima L.Zafranovića i R.Grlića. Štoviše, ja sam taj koji je njihove opuse usporedio s Kusturičinim, upravo zato da, pazi sad: predupredim možebitne optužbe za klerofašizam u stavu, i nacionalsocijalizam u nakani! Meni je zaista irelevantno je li film hrvatski ili srpski, baš kao što mi je nevažno je li redatelj Amer ili Rus (minus i plus, Huljić i Miroslav Drljaća Rus, la-la-laaa...)! Ono što je meni važno, a bilo je tih kasnih sedamdesetih presudno i Nenadu Polimcu, činjenica je da je neki film, oprosti ali qua film, dobar ili loš! A ja mislim da je da je 'Okupacija u 26 slika' loš film, baš kao što ne samo da mislim, neko vidim, kao što to svatko nepristran može prima vista uvidjeti, da filmografija Lordana Zafranovića naprosto ne postoji: čovjek nema opus, i, iz zla koje porađa svijest o nedostatku talenta, stalno iznova vlastiti pakao - citirao bi Mate - smješta u druge, egzistencijalistički precizno i jednako tako školski dosadno, predviljivo i nekako već besmisleno. Da stvar bude gora - a o tome svi šutite, zanimljivo, naprosto stoga jer vam je Vrdoljak mrzak, jasno, kao hadezenjara! - Tončijev je redateljski opus nesumjerljivo superioran Lordanovom, i to je svima nama, drugarice i drugovi, jasno k'o dan! Sve ostalo obične su pizdarije, i da ga Vrdoljak nije pljunuo, Zafranović još godinama ne bi zaslužio to malo publiciteta koje mu warholovski pripada. Tu ću i završiti: zamisli život koji se ukonačuje u činjenici da u društvenu kroniku možeš dospjeti jedino ako te pljune Antun Tuna Vrdoljak! Jebaš takav život! Naravno da ti u tom i takvom životu ne preostaju drugo nego prepričavati zgode i nezgode drugarice Špiljak, kad je za tog i takvog naratora vrijeme stalo nekako upravo u doba te štorije. Baš kao što su i sve druge priče s tim vremenom za nj minule. Zato Zafranović nema o čemu snimiti film, budući nam nema više što reći. A ono o čemu se ne može govoriti, o tome treba mučati.

budalaj lama 31.01.2006. (15:35)

@Mate: Tek sad sam vidio tvoj post od 14:56. Dan prije, dvije minute do devet, napisao sam: "...zanimljivo je, jebemti, da nigdje tih komunjara zapravo nema: čim nekog spomeneš, taj je vodio dvostruku igru, branio je liberale i urbanu mladež od starih boljševika, no, kad se dohvatiš nekog od tih boljševika, ispada da je i on bio u dvostrukoj poziciji, i sve tako po principu babuški, kako to već u lageru biva!". Da, stari moj, ti se sad pitaš: "Zar ti to pokusavas sada, poput Pere, tvrdeci da je rijec samo o "isteku mandata", opravdavati ne samo Baltica, nego i cijelu tu ekipu...", a odgovor se sam nudi - da, upravo to, treba opravdati ne samo Milutina Baltića i cijelu tu ekipu, nego cijelu tu epohu. Zapravo, čemu se ti čudiš: A kaj drugo EPH svih ovih 15 godina radi? Naravno da sve to nije bilo baš tako, naravno da nitko nikoga nije dekapitirao, naravno da se Kuljiš i Pavić sada sjećaju lažnih ili romansiranih biografija, naravno da Bešker iskupljuje Baltića, posve je notorno da su smjene dolazile planski, u okviru dvogodišnje dogovorne ekonomije generacijskih uredništava, pa je stoga još shvatljivije da je došlo vrijeme mlađem naraštaju, kako to i inače prirodno biva (jer, dijalektika nije samo logička, već i ontologička zakonitost, tovariš Bašić!) i, uopće i ukratko, Jugoslavija i komunizam bili su bog bogova, sve pet, dočim je sumrak idola nastupio kad je Tito već jednom nogom bio u grobu, a povampireni se nacionalizam proširo zemljom kao šumski požar (šteta što je riječ o nacionalizmu, baš bi mi ovdje dobro sjeo 'crveni vjetar'). Stari, stvar je to perspektive: neki su dečki htjeli Hrvatsku, neki je nisu htjeli. I to je sve i to ja ovdje govorim već tjednima i namjerno se o tom šuti, jer, kad bi bili pošteni i otvoreno priznali tko je gdje koncem osamdesetih stajao, in ultima linea, u oči bi se gledali jedino preko nišana!

Dragi blog 31.01.2006. (16:39)

Post festum

Hm, kako mi je sve ovo promaklo onda kad se zbivalo? Naime, imam svojih pet lipa za dodati na ovu hrpu, glede Pavićeve i Kuljiševe vojske. I sam sam sezone 1983/84. bio u vojsci u Skoplju, u pješadiji, i puki me slučaj nanio u redakciju lista V. armijske oblasti "Za pobedu". Mislim da me kapetan poslao da temo nešto odnesem. Upoznao sam glavnog urednika - slika i prilika starog novinarskog vuka iz američkih filmova pedesetih, neki pukovnik, čini mi se (pomalo me fizički podsjećao na Dragu Kastratovića, koga sam međutim upoznao kasnije). Ja izručim što mi je naređeno (ma, mislim čak da je neki moj tekst o nekom "vojničkom takmičenju", bla-bla, svaki izgovor je bio dobar za hvatanje krivina), i pita pukovnik uobičajeno ko-si-šta-si-gde-si-piso, ja ispričam da sam još u srednjoj školi piskarao za Polet i Večernji, i na to pukovnik skoro pa popizdi da zašto mu se nisam prije javio, da bi me momentalno iz pješadije prebacio u redakciju i tu bih cijeli vojni rok plandovao, vozikao se okolo, malo slikao, malo pisao i uživao bih ko gospodin čovjek (umjesto da 50 dana plazim po Krivolaku), kao što su malo prije mene kod njega UŽIVALI NINO PAVIĆ I DENIS KULJIŠ. Zaključujem dakle da su obojica dobar dio vojnog roka proveli u redakciji lista "Za pobedu", a iz pričanja tog pukovnika, nije mi to nalikovalo na neku kaznu, naprotiv...

Bookaleta 21.09.2007. 00:25


- 01:47 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 09.07.2008.

obljetnica

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Skup u povodu 80. obljetnice rođenja

SLAVKA GOLDSTEINA

Srijeda, 9. srpnja 2008. u 11 sati

HDP, Basaričekova 24, Zagreb

Sudjeluju:

- Velimir Visković: Uvodna riječ
- Marko Grčić: Škola povijesti Slavka Goldsteina
- Antun Vujić: Slavko Goldstein – kako se ponavlja povijest
- Denis Kuljiš: Goldstein kao institucija hrvatskoga javnog života
- Predrag Matvejević: Što može Goldstein, a ne mogu drugi?
- Milan Mirić: Nakladništvo shvaćeno kao pitanje o slobodi
- Nenad Popović: Izdavač, publicist, citoyen
- Danijel Žderić: Odgovornost i hrabrost izdavača
- Andrea Zlatar: Svjedočenje – osobna priča i povijest
- Nadežda Čačinović: Goldsteinove javne inicijative
- Ivo Žanić: Iskustvo Erasmusa
- Ivo Škrabalo: Goldstein i film
- Bruno Kragić: Goldstein kao scenarist

Image and video hosting by TinyPic

Denis Kuljiš

Koliko vrijedi Slavko Goldstein najbolje se vidi po tome što ga Zagreb ni poslije toliko godina nije uspio apsorbirati. Većina ljudi koji ovdje dugo djeluju, ako se ne uklope u poredak, postanu lokalne veličine koje toleriraju zbog slikovite pojave što obogaćuje našu sredinu. Sve što napravi Slavko Goldstein ipak je previše važno ili previše kontroverzno da bi ga tako olako marginalizirali. Kad god progovori za novine, to ima određenu političku težinu. Svaki veliki kulturni pothvat u koji se upusti, ima znatnu, dalekosežnu vrijednost pa u mizernoj hrvatskoj kulturnoj okolini uvijek iznova pokaže da nije problem u nekakvim “objektivnim”, historijskim ili materijalnim prilikama, nego u ljudima koji ništa ne valjaju, jer su odustali od osnovne stvari od koje Slavko nikad nije odstupio – moraš preuzeti odgovornost za individualnu akciju. Moraš riskirati reperkusije, egzistencijalno i statusno, moraš, uostalom, sam “zatvoriti financijsku konstrukciju”, ne smiješ računati na “zajednicu”, “društvo” ili “narod” kao sponzora revolucionarnih ili društveno korisnih ideja. I, kad je napisao knjigu, Slavko je lako našao izdavača – sebe, kad je imao neke političke ideje, odmah ih je oživio kao program stranke kojoj je stao na čelo. Ako je mislio da je vlastodržac skandalozna pojava, objavio je protiv njega pledoaje, uznastojavši da mu se pritom ne pridruži više od troje ljudi koje osobno cijeni, pa je poziv na predsjedničku ostavku diktatora koji je tada bio na vrhuncu moći, objavio u časopisu koji je sam uređivao i izdavao, te poslije mirno trpio njegovu zlovolju.

Slavko Goldstein je manja velesila u hrvatskom društvu, a to nikome ne duguje, niti se to može objasniti bilo čime osim njegovim individualnim svojstvima. Najodvratnije je slušati kako je on takav jer je Židov, bivši partizan, komunjara, ili političar koji je osnovao neku hrvatsku stranku – što su sve reakcije kojim se čoporski kolektivizam jedne uskogrude kulture brani od empirijskog dokaza o individualnom uspjehu koji ne proizlazi iz općih okolnosti, nego se, naprotiv, realizira usprkos njima. Židov koji je jedva preživio, partizan koji se prvi distancirao od nomenklature, partijac koji je izašao iz partije, politički lider koji se smjesta uklonio sa stranačke liste da ne bi morao kao saborski zastupnik figurirati u tuđmanovskoj demokraturi, Slavko je žrtva i preživljavaoc, nonkonformist i kritičar, nepopravljivi kritizer, kojemu ništa ne valja, naročito ne oni iluzorni uspjesi koje politika predstavlja kao etapne ciljeve na putu u svijetlu budućnost.

To što se nije dao uklopiti, kod Slavka se manifestiralo i time što se on ne trudi prilagoditi većinskom ili dominantnom raspoloženju. Ne gradi se da je simpatičan u svakom površnom socijalnom kontaktu - zabljesne te svojim ljubičastim pogledom električne jegulje, nestrpljiv i egocentričan, uvijek pomalo beligerentan. Gotovo se nikad ne opušta i ne prepušta raspoloženju grupe, kako je svojstveno našoj sredini, koja te uvijek uvlači u orgije kavanske društvenosti, gdje se nevezanim pričama i urnebesnim dosjetkama, socijaliziraš u geštalt hrvatske srednje klase dokoličarskih inteligenata, jako tolerantnih, inkluzivnih, ali podrugljivih prema svakoj individualističkoj isključivosti ili naglašenom stavu. Slavko ne gluvari po zagrebačkim trgovima na koje, kao šuma u “Macbethu”, jurišaju kavanski stolovi. Radije odjeva uniformu agramerskog izletnika – samtaste trifrtaljke, debele čarape i gojzerice, ruksak i pusteni šeširić, pa odlazi na Sljeme u samotnu šetnju, ili na veranje u društvu, koje opet isključuje razgovor, dok na nekom odmorištu, na povišenu mjestu I na čistom zraku, ne sjedneš da popiješ čaj koji se nosi u termosici.

Glavna dilema koja se postavlja pred intelektualca jest – djeluješ li kao individualac, ili kao eksponent grupe, koterije, društva i sredine? Jesi li manga, ili onda nekog Novoga vala? Pruža li ti potporu uža grupa, koja se u praktičnom smislu svodi na poznanike i prijatelje, pa ti daje provizorni legitimitet kad se obraćaš sredini, ili ideš striktno solo? Upravo je u tome razlika između konformista i nonkonformista – mislim da pravi nonkonformist nije onaj tko se suprotstavio mjerilima vremena i društva, nego onaj tko je to učinio istinski sam. To je strahovito teška rola, u kojoj te, po definiciji, nitko neće pratiti. Bit ćeš usamljeni pripadnik svog pokreta, jedini iz svoje generacije i svoje vrste – što je zbilja grozno, kao Andersenova priča o ružnom pačetu, ali bez happy enda…

Image and video hosting by TinyPic

Bucmasti dječak s velnama u naručju svoje dobre židovske mame u karlovačkoj idili predratne hrvatske provincije – to je slika broj jedan iz obiteljskog albuma, koji će izgorjeti u plamenu Holokausta. Shoah. Kraj postojanja – tko bi o tome mogao nešto reći i napisati, da ne bude površno ili banalno? Tko prema tome uopće može uspostaviti odnos, ako stvar ne vidi kao žrtva, a to nije pozicija koju možeš intelektualno egzercirati? Slavko Goldstein koji se pomalja s druge strane te nepojmljiove pomrčine, sasvim je drukčiji lik, koji živi isponova, u krhotinama prethodne egzistencije. Postao je kurir jer ga je u štab partizanske brigade povukao Veco Holjevac, komesar Korduna i Banije. Prije rata Veco je bio kalfa u drugoj karlovačkoj knjižari – onu prvu, najbolju, držao je Slavkov otac, cionist iz Tuzle, koji se 1924. prvo odselio u Palestinu, pa vratio i preuzeo obiteljski gešeft u Karlovcu. Njegov kalfa družio se s Vecom, to je bila veza koja će u ratu pomoći nesuđenom Sabri da sa četrnaest godina uđe u partizanski odred. Oca su odmah na početku rata ubili ustaše. Iako su se formirali kao agentura talijanskog fašizma, u rasnim pitanjima, ustaše su bili pravi antisemiti, ali ne stoga što su razvili neku idejnu ortodoksiju oko rasnog pitanja – nego se cijela politička koncepcija ustaštva kao prevratničkog maroderskog pothvata zasnivala isključivo na etničkom čišćenju i s njom povezanom pljačkom, kakvu će slični likovi slično provoditi i 1991. godine.

Partizan s četrnaest, Slavko se sa sedamnaest vraća u Karlovac, te u knjižaru koja se održala, ali su je on i majka brzo predali državnoj vlasti, jer u tome tada nije bilo nikakve perspektive. Studirao je u Zagrebu, pa s mnogim mlađim, školovanim ljudima iz židovskih građanskih obitelji koji su se vratili “iz šume”, stekao povjerenje za profesionalne funkcije u novinama, izdavačkim poduzećima, bolnicama i drugim ustanovama, gdje će rukovoditi pouzdani partijski kadrovi bez potrebnih kvalifikacija. No, Slavko se unaprijed diskvalificirao za karijeru – još u ratu primili su ga u partiju, a on se od partije distancirao, nije dalje predao “poveznicu”, pošto su mu se smučili zločini retorzije koji su, zapravo, bili masovni, a provodili se arbitrarno još i poslije rata, dok se državni poredak nije čvrsto konsolidirao pa neregularna odmazda prerasla u regularnu represiju.

Partija je bila elitna organizacija, tko je u njoj bio “the made man”, automatski je osiguravao položaj u nomenklaturi, stan, hranu i povlastice, u doba kad se živjelo po sobama komunalnih stanova, na točkice, koje nisu garantirale fizičko preživljavanje. Osim toga, Slavko je 1949. optirao za Palestinu s otprilike polovicom židovske populacije Jugoslavije koja je preživjela Holokaust. Vratio se poslije godinu u pol dana, pa priključio maloj skupini koju je za stolom u “Kazališnoj kavani” okupio Ive Mihovilović, najiskusniji zagrebački novinar, koji 1953. pokreće “Vijesnik u srijedu”. Preko puta redakcije “Vjesnika”, koja se nalazila u današnjoj zgradi “Školske knjige” u Masarykovoj ulici, za njegovim kavanskim stolom u “Kavkazu”, radilo se gospodski – on je ondje primao suradnike, a Slavko, najmlađi, držao je dotle desk i redakciju. Salonska figura, gospodin koji nikad u životu nije otputovao dalje od Trsta, šjor Ive je u klincu koji još nije napunio dvadeset i pet godina, starom partizanu i emigrantu koji je već proživio cio život koji je njega samoga mimoišao, našao pandan, osobu od povjerenja, tipa koji čita knjige i govori strane jezike, a mrzi totalitarizme isto onoliko koliko ih se Mihovilović bojao. Tako mu je povjerio povjerio pozadinu, redakciju, te vođenje ključne rubrike, zabavnih stranica, koje će u najvećoj mjeri odudarati od sivila socijalističke olovne štampe. Tu je bila rubrika s fotografijama iz svijeta, gdje su se objavljivale slike kupačica na havajskim plažama, zatim priče, prvi krimići, feljtoni s natruhama senzacionalizma, te strip o američkom detektivu Remingtonu “Ripu” Kirbyju koji je crtao klasik Alex Raymond. Objavljivao se na cijeloj stranici – Rip živi u New Yorku, ima engleskog batlera u prugastim hlačama, u redingotu i s halb-cilindrom. Na tome u ono se doba zbilja nije stjecao ugled serioznog žurnalista – ambiciozni reporteri poput Ive Brauta izvještavali su onda o uspjesima žetve i o radnim akcijama, ali VUS se ubrzo prodavao u nakladi od 300 tisuća primjeraka, postavši prvi moderni masovni medij u zemlji.

Uz novinarstvo, Slavko je počeo malo raditi za “Jadran-film” gdje je otišlo puno ljudi iz njegove generacije koji ga i danas zovu po nadimku “Muki” (Zvonimir Berković, Branko Lustig…) Pisao je sižeje za dokumentarce, a onda napravio scenarij za film “Signali nad gradom”, premijerno prikazan 1960. godine. Tema je - akcija diverzanata koji 1941. upadaju u Karlovac pa, preodjeveni u Nijemce, iz zatvora spasavaju partizanskog komandanta. Baziran na istinitoj storiji, podvigu Vece Holjevca, to je jedan od prvih akcionih filmova briljantnog srpskog režisera Živorada Žike Mitrovića. Snimljen je iste godine kad i fenomenalni “Kapetan Leši” s istim velikim jugoslavenskim glumcem, Aleksandrom Gavrićem. Ti su popularni filmovi bili apsolutno na razini holivudske produkcije, ali je žanr potom uništen kad su manje talentirani ljudi s jačim partijskim vezama počeli snimati “idejne” umjesto akcijskih ratnih filmova, pretvorivši ih u prilično odiozne “partizanske spektakle”. Ako itko zaslužuje revalorizaciju, onda je to Žika Mitrović, jugoslavenski Raoul Walsh, za kojega je Slavko, osim “Signala”, napisao scenarij za vrlo dobar crno-bijeli historijski ratni akcić “Nevesinjska puška” (1963.) “Četvrti suputnik” iz 1967. napisan za Branka Bauera nije više žanrovski film, što je u ono doba značilo – šund, nego je politički, kontroverzan, napravljen prema istinitoj priči, a bavio se lajfstajlom “nove klase”, partijskih rukovodilaca, te je bio vrlo nelagodno primljen, i Bauer, najveći hrvatski režiser, poslije tog eksperimenta napustio je redateljski poziv i zaposlio se na zagrebačkoj televiziji, da u Hrvatskoj više nikad ništa ne snimi. Manje-više je i Slavko odustao od filma, no prethodno je za Vatroslava Mimicu bio napravio scenarij za njegov zanimljivi moderni film “Prometej s otoka Viševice”. To su bili ti autori koji su pokušavali otvoriti neki prostor za kreativnost u hrvatskoj kinematografiji, ali su ih potopili oportunisti, partijaši i ostala gamad, koja je kinematografiju uništili da se ne oporavi sve do današnjih dana.

Dotle je Slavko već u novoj avatari. Od novinara, urednika i publicista, pretvorio se u izdavača, direktora izdavačke kuće koja publicira publicističke djela, u čemu je odmah postigao senzacionalne uspjehe. Osnovao je tvrtku “Liber” koja je 1970., počela raditi u zastakljenom sobičku u auli zagrebačkog Filozofskog fakulteta, gdje su se također prodavale skripte i knjige. Odmah su izdali – “Sukob na književnoj ljevici” Stanka Lasića, karlovačkog skojevca Slavkove generacije, u ono doba nevjerojatno kontroverznu, jer je, za Titova života, pokazala da je u idejnom sukobu s Krležom tridesetih godina, Tito nastupao sa staljinističkih pozicija. Prilikom velike inventure koja je obavljena 1971. to se Slavku, naravno, stavilo na ručun, pa su ga malo zafrkavali, uzeli mu kratko pasoš i tako, ali, zapravo, nije bilo govora da ga zaista zatvore, jer je bio previše ukorijenjen u partizanski milje, a 1972. nije bila 1948. pa su na robiju išli samo vanpartijci, i dvoje-troje žestokih ludonja koji su se izjasnili protiv Tita. Baš “olovnih godina” Slavko je izdao svoj najveći svjetski bestseler, moskovski dnevnik Veljka Mićunovića, jugoslavenskog ambasadora, koji je kao Titov izaslanik kod Hruščova, pratio praktično iznutra kremaljsku dramu prilikom priprema tajnog XX kongresa sovjetske partije, na kojemu su osuđeni Staljin i staljinizam. Izlazak te knjige, prevedene uskoro na sve važnije jezike, pratila je svjetska štampa kao prvorazrednu zenzaciju. “Liberu” je pripalo dvadeset posto svjetskih tantijema. Uz taj najveći publicistički bestseler koji je ikad nastao u Jugoslaviji, Slavko je iste godine tiskao djelo drugog beogradskog autora, koje je postalo najveći domaći književni svjetski bestseler svih vremena – “Grobnicu za Borisa Davidoviča” Danila Kiša. Antistaljinizam koji obilježava oba djela, nije bio proskribiran u tadašnjoj Jugoslaviji, ali antikomunistička euforija nije previše radovala domaću nomenklaturu. I, otkako su se uselili u drvenu baraku Jugoslavenskih željeznica preko puta zagrebačkog Studentskog centra, prostorije Slavkove “Sveučilišne naklade Liber”, gdje će kasnije Tuđman utemeljiti HDZ, bile su propisno ozvučene. No, pritiscima Slavka ne možeš zaustaviti. Neki se u fluidnoj situaciji osvrću i umiru na svaki šušanj, a Slavko, tvrdoglav i konstruktivan kao R2 D2, u najmanju ruku izda epohalni bestseler i na poslovnom računu napravi veliki promet.

Image and video hosting by TinyPic

Slavko je poslije promjene režima osnovao privatni Novi Liber, pa počeo nizati bestselere, koji redovito sadrže nemale kontroverzije. Primjerice, Anićev rječnik koji je izašao 1991. duboko je subverzivan projekt – jer što će Hrvatima država, ako u njoj ne mogu govoriti svojim, ustaškim jezikom, te pisati kao Tuđman u “Bespućima”, pa jednim potezom, pravopisnom regulativom, sve pismene ljude svesti na svoju razinu nepismenosti i zavladati duhovnim prostorom? Rječnik je skupa sa Silić-Anićevim pravopisom, zatim s Rječnikom stranih riječi i enciklopedijskim izdanjem koje sve to objedinjuje, bio divovski mega-mega bestseler, koji je Slavko poslije uvalio i preko novinskih kioska.

To je Slavkov modus operandi: uvijek napravi nešto što je kilometrima ispred ideja u trulim mozgovima hrvatske kulturne elite, izazove neviđenu dževu, zaradi velike pare i, kad poslije deset godina svi vide da je bio u pravu i da je genij, pravi se, kao i oni, da to nije ništa, polukiselo-polunadmoćno im se osmjehuje te akumulira megavate odija, koje u ovakvoj sredini induciraju izuzetni duhovi.

Sve te kulturne i autorske akcije blijede u usporedbi s kontroverzijom oko njegova političkog angažmana, koji nije počeo jučer, niti tek u času kad se osnivao HDZ, pa su se komunjare partijaši stali brzo prebacivati u Tuđmanovu stranku, kao, primjerice Ivan Aralica.

Slavko je bio politički aktivan dok to još nije bilo legalno. Pisao je po novinama članke o Hebrangu, o dostignućima države Izrael, o svim javno otvorenim pitanjima koja su nervirala Partiju, a neke je i sam otvarao. U predsmrtnom košmaru režima, Slavko je uspio izdati “Moj slučaj” Vlade Gotovca, knjigu uznika i disidenta, koja već jasno najavljuje krah poretka. Da bi se on zaista neizbježno i dogodio, Slavko osniva prvu stranku hrvatskog pluralizma, Hrvatsku socijal-liberalnu stranku (HSLS). Odmah je skužio da nemaju izgleda za pobjedu na predstojećim izborima, ako se ne napravi široku koaliciju građanskih antikomunističkih stranaka, pa je formirao Koaliciju narodnog sporazuma, zahvativši zbilja široko, od Socijaldemokratske stranke Hrvatske gdje je Tonči Vujić okupio Miroslava Tuđmana i Vinka Grubišića (dok mu je Željka Antunović vodila knjigovodstvo), do HDS-a braće Veselica u kojem su bili i Slobodan Praljak te Markica Rebić koji je tu možda bio na zadatku, kao udbaški pripravnik. Slavko je uspio nagovoriti Savku i Tripala, te njihov kružok lidera ražalovanih 1971., koji se redovno sastajao u vili generala Janka Bobetka na Tuškancu, da se priključe Koaliciji, a iz Amerike došao je dr Mate Meštrović, šef emigrantske krovne organizacije, Hrvatskog narodnog vijeća. Dakle, sve se učinilo i svih se okupilo, osim samoga Sotone, koji je bio već angažiran kod pobjedničke barakaške ekipe što se utaborila u Slavkovu nekadašnjem uredu u baraci u Savskoj ulici.

Slavko silno respektira Savku, a oboje vole Vesnu Pusić, koja se odmah manifestirala kao Savkina buduća nasljednica u vođenju stranke, koalicije ili na kakvom god najprominentnijem položaju na koji bi se mogla uspeti, uz pomoć Slavkovu, pošto joj je on uvijek bio vrlo nesebičan pokrovitelj. I tu se očituje Slavkova sklonost kontroverziji – Vesna je najneobljubljeniji lik na hrvatskoj političkoj sceni, jer osim što izaziva pozitivne reakcije kulturne manjine, izaziva izrazito negativne reakcije nekulturne većine, a teško je zamisliti što bi ovog daždevnjaka koji uvijek juriša u plamen, moglo privući više od druge kontroverzne reputacije. Tako je Slavko, čim je s Koalicijom propao na izborima, izašao iz stranke, prepustio je Budišinom vodstvu, sudbini strašnijoj od smrti, pa se izdaljega priključio HNS-u, gdje je Savka bila kraljica, Vesna princeza, a on, u sjeni, stari, iskusni komornik koji u realnoj političkoj borbi vrijedi više nego obje skupa. Pada mi na um – William Cecil, ali nijedna od tih dviju heroina nije, na žalost, Elizabeta Tudor. Tako je Slavkova potonja politička karijera uglavnom nezamjetna, ali je bio itekako važan njegov društveni angažman na rušenju Tuđmanova poretka, preko raznih udruga i izdavačkih projekata što ih je sponzorirala međunarodna zajednica.

Usporedno, naravno, bavio se komercijalnim izdavaštvom i u tome bio konzistentno uspješan. Napisao je zatim dvije briljantne knjige, jednu sa sinom o Holokaustu u Zagrebu, a drugu o tome kako je u Karlovcu stradao njegov otac – to nije samo knjiga optužbe i knjiga bola, ona otkriva cijeli splet motiva građanskog rata što se iz 1941. nevjerojatno prenio u 1991. Zatim je istraživao broj žrtava Jasenovca, broj ubijenih na Bleiburgu, na njemu svojstven način, što uvijek istjera iz kože čuvare otrodoksija, koji bi bili sretniji da im ne stavlja na raspolaganje svoje duboke uvide, pronicive analize i mudre zaključke.

Vječno kontroverzan i u stalnom sukobu sa sredinom, što je, zapravo Slavko Goldstein? Slavko Goldstein je hrvatska kultura. On je njena autonomna institucija, istinska kozmopolitska manifestacija. Okružen je hrvatskom nekulturom, koja ga spontano odbija. Doista, osim tupih kulturbeamtera i ovakvog civilisationtraegera, što uopće imaš u hrvatskoj kulturi? Samo sjajne ljude koji su otišli da se iskažu u svijetu, pa se ovdje pojave ljeti, na gostovanju u zavičaju. I što će ti onda Goldstein, kad već imaš Thompsona?

- 08:26 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Stat rosa pristina nomine; nomina nuda tenemus

Image and video hosting by TinyPic

To smo mi: ljudi bez duše.

"Eco's last novel, 'The Island of the Day Before' (1994), is literally about the lack of a centre. It tells about the 17th century after the scientific discovery that the earth is not centre of the universe and before the modern invention, not least by the novel,
of the human being as the centre of everything. In 'The Island of the Day Before' there is no longer a centre in the universe and not yet a centre in man, whether in his individuality, reason or psychology. The novel's very last words state about its 17th century people that "It was people without a soul", and for Eco this is obviously not a loss."


Psihologija ovdje ne igra nikakvu ulogu: na blogu Osoba nema psihologiju, jer u njenoj duši djeluje deus ex machina: na djelu je maniristički sudden choice, te s punim pravom govorimo da Osoba ima para-psihologiju, kako već na Patologiji i pristoji: ta, riječ je o utvarama.
Deus ex machina što djeluje u duši Nicka zaigrana je samovolja Autora koji progovara ex PC/machina. Osobe kao da imaju psihu.


Iz posta: Delicious Solitude

Image and video hosting by TinyPic

Pod izlikom da obrazlaže zašto je čitateljima nemoguće komentirati članke rabina Kotela Da Dona, sumnjivo lice Miljenko Jergović obrazložilo je zašto se na portalu „Jutarnjega lista“ ne mogu komentirati njegove vlastite kolumne i komentari. Miljenko Jergović na taj način dobrog rabina Da Dona instrumentalizira u sasvim privatne svrhe, preuzimajući čak i njegovo ime kao nick: na online izdanju „Jutarnjega“, hinjeći da raspravlja o Da Donu, Jergović govori zapravo o sebi, skrivajući se tako iza imena zagrebačkog rabina!

Prividna obrana Kotela Da Dona krije, i otkriva, ipak nešto više: ni manje ni više nego modus operandi javnog djelovanja Miljenka Jergovića – on se naime redovito skriva iza onoga što nije moguće osporavati, bila to Ruta ili Srda, podmećući tako svoje karijerne partikularne interese pod neupitne univerzalne vrijednosti – tipično ideološki potez, dakako. To je dobroobjašnjeno u ovdje već objavljenoj crtici:

DISIDENT

Izdao je zbirku priča iz Postojbine. Jedna, naslovna, bila je stvarno dobra, skoro do pred sam konac - tu se nešto spetljao. Druge su bile prilično bez veze, ali su naglašavale zloću ljudi, degradaciju čovjeka. Zbirku mu prevedu na mnoge jezike, jer je odisala zlokobnošću Balkana i tom univerzalnošću ljudskih načela, koja su se tamo, u srcu tame, nesmiljeno kršila. Postane poznat. Zatim ode iz Postojbine i nastani se u Domovini. Postojbinu zadrži u srcu, a stvaralaštvo okrene Domovini. Tu otkrije još više tame i kršenja ljudskih načela. Za to primi nekoliko nagrada. U Europi stekne glas disidenta, te se dosjeti da još malo pospješi svoju književnost. Univerzalni principi sada postanu europski principi, a njihova kršenja principi njegove Domovine. Dobije još nekoliko nagrada, neke i u samoj Domovini. Vidi da to dobro ide, te se nad Postojbinom još više sažali. Odluči da joj otplati grijehe vlastitog odlaska; njegova Postojbina sada postane žrtvom njegove Domovine. Tako i u Postojbini, koju je davno napustio, on postane slavljen kao disident Domovine koju nije napustio. Povremeno ode iz Domovine u Postojbinu, ali se tamo ne zadrži, nego se vrati, te i dalje nastavi na savjesti nositi to svoje teško breme, breme Eneje - Paladij Božice iz onoga rata i zgaženu Sličicu Gospe iz ovoga rata.


Jasan je razlog ovog skrivanja iza neupitnih univerzalnih vrijednosti: Jergovićeve se vlastite riječi ne smiju, pa ni ne mogu, dovoditi u pitanje! To je njegov status u univerzumu Europapress holdinga: kao što je nedavno kazano, “Miljenko Jergović palamudi o svemu i svačemu, a ispod njegovih su Ukaza i Objava isključeni komentari javnosti: on komentira sve, njega ne može nitko! Osoba koja na takav način komunicira s javnošću, tu javnost prezire i te se javnosti boji: prezire je, jer je se boji. Miljenko Jergović i inače smatra da bi javnost, u njenom interesu, valjalo cenzurirati, no ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe: zna Jergović da je javnost u „Jutarnjem listu“ cenzurirana zbog njegovog kratkoročnog interesa: kao što Jergović ne želi čuti glas hrvatske javnosti, tako ni ta javnost više ne želi čuti (za) Jergovića! Dopizdio je brate, taj neadaptirani bosanski mudroser. Samo zato jer je Ninoslav Pavić jednom poželio osnovati jugoslavenski pretorijanski kolumnistički kružok, koji, kad već Pavić i njegovi politički patroni ne mogu promijeniti stvarost, u oblasti društvene refleksije ima zadatak promijeniti barem opis te stvarnosti, mi smo izgleda osuđeni podnositi ovo ustrajno vrijeđanje i ponižavanje i hrvatske povijesti i hrvatske stvarnosti: za Pavića i Jergovića, Hrvatska je bila (Ruta) i jest (Srda) i bit će (maturanti) genuino nacistička zemlja! Samim tim jer jest, jer postoji! Jer da bi postojala, bilo je neophodno demontirati Jugoslaviju. E, a to Pavić nikada Hrvatima neće oprostiti, pa ćemo sve dok se njega išta u ovoj javnosti bude pitalo, dovijeka čitati Jergovićeve Obznane i recentne Tomićeve putopise po Guči, koji četničke parafernalije tretiraju kao etnografski kuriozitet a kokarde kao Gucci!“

Pri spomenu parafernalija, pada mi na pamet esej “Fetiš, ideologija, razlika”; Žižek kaže:” “Židov” je u posljednjoj instanci onaj kojemu prišijemo nadimak Židov, on je čista strukturna funkcija…”. Riječ je o ideološkokritičkoj analizi koja iza elementa što totalizira neki diskurs prepoznaje performativni, tautološki, na-sebe-se-odnoseći sadržaj: doda se “božji strah” koji daje smisao svim zemaljskim tegobama, doda se “židovska zavjera” koja daje pravi smisao ovostranim nevoljama…i ovaj označitelj bez označenog prošije cjelinu nekog ideološkog polja i tako stabilizira njegovo značenje.

Pojasnimo ipak za nevježe što to znači da svatko može biti Židov – “kada umjesto klasna borba kažemo “židovska zavjera”, stvar je svladana - veli Žižek - rascjep koji ide kroz cijelo društvo je simboliziran, osmišljen, lokaliziran u pozitivnom elementu: Židov je u preciznom freudovskom značenju fetiš koji utjelovljuje – pozitivira klasnu borbu…”. U današnjoj je Hrvatskoj to moguće i drukčije prispodobiti: kada umjesto konflikt oligarhije i depriviranih kažemo obračun crvenih i crnih, stvar je svladana! Stoga je “Židov”, za Jergovića, bogomdana privilegirana ideološka figura na poslu zataškavanja stvarnih antagonizama hrvatskoga društva, kako je to već njegovim gazdama neophodno, ili, kako će to jedan od komentatora s portala reci.hr jučer napisati:

Vidim da se ovdje pojavljuju moralne vertikale od kojih neke svaki dan pišu u izdanjima EPH. Bilo bi lijepo da opišu odnos Pavić - Bandić i da pozovu Bajića da provjeri njihove poslovne odnose. Moralne vertikale bi trebale biti dosljedne. Provjerite i koliko je Pavić platio Slobodnu. (...) Sve u svemu jedino što vam gnjide ljudske smeta u svinjarijama M.B. je potpora koncertu MPT. Ljudski ološ a nikakvi uglednici.

No, kao što je “židovska zavjera” onaj element koji će ujediniti jedne imbecile, dotično ustaše, tako je “protužidovska zavjera” element koji ujedinjava druge imbecile, ne manje naciste: one naime - kako je u davnašnjoj tv-emisiji s Tuđmanom, Mažarom i Račanom rekao Tripalo - za koje smo svi mi ustaše! Savršeno točno detektira taj problem komentator – ovaj put zaista nisam ja, i to mi je silno drago: vidim, i drugi vide što se zbiva! – koji uočava da u cijeloj strci oko Bandića nimalo nisu važni ni zakonitost ni kriminal – odnos oligarhije i pokradenih, onih koji su u inicijalnom zločinu privatizacije društvenoga vlasništva ostali s različitih strana barikada – nego se i opet predbacuje – ustašluk! Ustašluk koji uvijek, kao svoju pretpostavku, treba “Židova”.

U Hrvatskoj su svemu krive ustaše – zanimljivo, ponekad i partizani - samo zato da krivci ne bi bili – kriminalci!

Jergović doduše ne zna za Žižekov esej – jer Jergović malo što toga zna – ali intuira pogodnosti skrivanja iza maske univerzalne žrtve, na posebno perverzan način Jergović invertirajući njezin smisao. Ako već svatko može biti “Židov”, ako je to onaj kojemu prišijemo taj nadimak, pa time i Davidovu zvijezdu/ univerzalnu krivicu, onda to može biti i Jergović, i stoga i navlači rabijev lik, skrivajući se iza njegova imena – Jergović nam zapravo poručuje da njegove kolumne ne možemo komentirati jer je svaka moguća i zamisliva kritika njegovoga stava nepatvoreni iskaz genuine hrvatske mržnje spram Drugoga – budući da je on ipak Bosanac u Zagrebu, to je onda sasvim razumljivo da ta mala, primitivna ksenofobna sredina njegov kozmopolitizam doživljava kao jugoslavenstvo, čime se spomenuta travestija/perverzija primiče svome vrhuncu: Jergović masku “Židova” koristi kao univerzalni alibi, kao izraz principijelne, neupitne nevinosti, moralnosti koja je izvan svake diskusije!

Jergović naime uopće ne sudjeluje u hrvatskoj javnosti, jer Jergović svoje stavove smatra načelno indiskutabilnim: o njima se ne može raspravljati, ali ne samo zato jer je to tehnički nemoguće, budući da su komentari onemogućeni, nego su ti stavovi izvan svake rasprave kao ono što uopće konstituira javnost i što je kao njena pretpostavka neupitno: Jergović je, biva, sama razumska forma javne diskusije, on je stalno iznova onaj glas razuma koji nas opominje. On nas zapravo samo podsjeća na te (metodološke) pretpostavke onoga što je res publica, javna stvar, i ni na kraj mu pameti nije vlastite publikacije podvrći sudu javnosti. Jer on je, da ponovimo, izvan svake diskusije!

U recentnom nas uratku, tako, osim nove potkrjepe da su građani Hrvatske dobrim dijelom nacisti, Jergović obavještava da su pohvale anonimne, ali pokude vrlo osobna stvar: s prašnjavim dahom srebrnobosanskog franjevca, Miljenko će napisati da je “u redu anonimno hvaliti nekoga ili se nečemu diviti, kao što je u redu kad darivaš da ljevica ruka ne zna što je dala desnica.“ Ali, „kada nekoga napadate, kada ga mrzite ili vrijeđate, prirodno je da se potpisujete svojim imenom i prezimenom.“

Skučen je ovaj raspon reakcija koje predviđa fra Miljenko: Aristotel tvrdi da je čovjek, kao politička životinja, pokudivo i pohvalivo biće, no nitko relevantan u tradiciji od Aristotela naovamo nije mislio da je pohvala neminovno bezimena, niti da je pokuda nužno uvreda, nedajbože mržnja! Ako ćemo pravo, Miljenko priča puste gluposti: pohvale su itekako osobne, jer nije svejedno je li vam knjigu pohvalio Eco ili Jergović, niti je svejedno tvrdi li za vas da ste izvrstan nogometaš Wenger ili Mamić. In ultima linea, jedno je biti nobelovac, a sasvim nešto drugo neznani junak. S druge strane, kad ti dvojica kažu da si pijan, a ti lezi, ma koliko te to vrijeđa! Možda Miljenko Jergović ne razumije što je to javnost, ali zaista nije neophodna peticija s potpisima većine građana ove zemlje pa da Miljenko Jergović shvati da se hrvatskoj javnosti pisac imena Miljenko Jergović odavno popeo na glavu – dovoljno je da uključi komentare pod svojim kolumnama, pa će to lakom shvatiti jednom za svagda.

Što se pak tiče smeća koje dobrog čovjeka Kotela Da Dona vrijeđa na portalu reci.hr zato što je rabin, jer je Židov, njima se treba obratiti na jedinom jeziku koji razumiju, a ne se skrivati iza ispraznih mudroserskih fraza zbog kakvih će Karahasan, pročita li ovo štivo, živjeti godinu kraće: to smeće treba ukloniti s ulica ovoga grada, da bi ova palanka jednom možda bila gradom. Samo, to je smeće neophodno kriminalcima o kojima već i komentatori portala reci.hr uvelike govore, jer sve dok se diskusija vodi na razini Židov – ustaša, nema ni riječi o onoj bagri koja tu diskusiju motivira: čim malo zamre, evo ti koncerta Thompsona na trgu, ili Severininog spota na stranicama „Jutarnjega lista“! Jugoslaveni proizvode ustaše, ustaše zahtijevaju crveni sanitarni kordon, i tako se taj crvenocrni hrvatski rulet vrti već drugo stoljeće, bez ikakve šanse da konačno postane ruski, jer, sve i da postane, kugla bi na jedno uho ušla, a na drugo izašla, bez ikakvih posljedica.

Na koncu, prije no što zajedno pročitamo Jergovićev uradak, postavimo još jedno, vrlo zanimljivo pitanje:

Što misliti o ustaškoj bagri, to smo raščistili; ali, što ćemo s Jugoslavenima, drugovi, to vi meni recite?

Kak to mislim?

Ovak, k'o Čičak:

Svaki dan čitam o tom nesretnom Thompsonu i o bijesnim napadima njegovih protivnika koji su vrlo često prekomjerno uvredljivi i neargumentirani, a sve to zbog političke pozicije tog pjevača. No nisam pročitao nijedan ozbiljan kritički tekst koji bi se pozabavio Severininim bljuvotinama i njezinim uvredljivim ponašanjem prema svim velikim religijama na ovom prostoru. Nije problem u tome što je njezina pjesma “Gas gas” jugoprostački galimantijaš namijenjen posebnim kategorijama stanovništa na području cijele Jugoslavije, tekstom te pjesme, ali i glazbom ona sebe spušta na dno s kojega je teško dalje tonuti. Sama vulgarna i prostačka zloupotreba lika Djevice Marije svilenoguzom i sisatom ikonografijom govori o tome da je kod Seve sve moguće: od pornoševe do ponižavanja najvećih vrijednosti i vrednota najvećeg dijela pučanstva u Hrvatskoj.

Dakle, što ćemo?

Da još malo dodamo Gas, gas?

Ili da se i dalje pravimo da ih naprosto nema?

Dobro, ali, ako ih nema, otkud odjednom taj silni ustašluk?

Na što je on reakcija?

Ni na što?

Znači, ipak je genuin?

Image and video hosting by TinyPic
SAJBER NIŠTAVILO

Miljenko Jergović

Kada je prije desetak godina došao u Zagreb, Kotel Da Don nije znao ni riječi hrvatski. Danas mu se ponekad posvađaju padeži, ali govori bez ikakvoga stranog naglaska. Možda je to samo talent za jezike, a možda je i umijeće da se bude netko drugi, da bi se točnije znalo što zapravo jesi. Dok sa šeširom na glavi hoda Bogovićevom, tijela uvijek spremnog na ljubazni naklon, taj je čovjek postao dijelom unutarnje arhitekture grada. Kao što je svake subote dijelom ovih novina. Rabin Kotel nam vedra srca, jasno i enciklopedijski sažeto nadopunjuje novinsku priču o našem identitetu. Jer ono što je on, to smo - između ostaloga što jesmo - i mi.

Oni koji novine čitaju i na internetu mogli su primijetiti kako se dobronamjerni članci Kotela Da Dona, daleki od svake uvrede, kao što daleka od uvrede i ljubazna prema ljudima jest i svaka istinska vjera, ne mogu komentirati. To je onemogućeno zbog rasističkih i šovinističkih ispada koji su se u pojedinim komentarima mogli pročitati. Neke ljude očito je radovalo da se, bez opasnosti da ih itko prepozna, igraju 1933. i narednih dvanaest godina.

Čudno je to iznositi vlastito mišljenje, a da nitko ne zna da tako mislite baš vi. U redu je anonimno hvaliti nekoga ili se nečemu diviti, kao što je u redu kad darivaš da ljevica ruka ne zna što je dala desnica. U biti, svaka istinska pohvala i svaki bezinteresni dar ne nose na sebi naše potpise. Ali kada nekoga napadate, kada ga mrzite ili vrijeđate, prirodno je da se potpisujete svojim imenom i prezimenom.

Osim što je to pitanje časti i taštine, to je i pitanje ljudske slobode. Pravo na mišljenje imaju samo ljudi koji se nekako zovu.

Oni koji se, pak, ne zovu, ili oni koji se plaše svoga imena, takvoga prava nemaju. To što ostavljaju ispod članaka koje pišu ljudi s imenima i prezimenima niti su mišljenja, niti je na bilo koji način obuhvaćeno pojmom ljudske slobode. Čovjek možeš biti samo ako se nekako zoveš.

Svaka uvreda nije jednako ružna, i to je nešto što manje ovisi o trudu onoga koji anonimno vrijeđa, a više je stvar konteksta u kojem su neke uvrede povijesno nastajale. Kontekst uvreda na račun Kotela Da Dona takav je da ih se ne treba podnositi. Ljude bez imena valja vratiti ništavilu njihovih sajber duša.

Image and video hosting by TinyPic

Za kraj, naprosto moram unijeti malo optimizma – barem izvadak iz nedavne prepiske s Don Blogom:

Don Kaćunku sam dakle predložio da na svome blogu elaborira jednu od tema koje često varira, na što mi je Don ljubazno odgovorio:

Hvala Vam na poticaju! Kanio sam to već napraviti, ali trenutno sam u cajtnotu zbog pripreme biskupijskog vjesnika za tisak. Nadam se da ću stići temu pojasniti sljedeći tjedan.
Srdačan pozdrav i Božji blagoslov!

Ka Don

Iznenađeno potpisom, brzo sam dodao:

Izvrsno!

Ha, ovo Ka Don mi zvuči kao Da Don!

Ugodan vikend.

Don nije žalio vremena:

Bravissimo! Prvi ste to skužili, a već dugo koristim taj potpis - upravo iz solidarnosti s "kolegom" Kotelom.
I Vama ugodan i blagoslovljen vikend!

Ka Don

Nisam se ni ja dao s linije:

Kotel je odličan tip: zapravo pravnik, iako je to kod Židova teško kazati, budući da biti rabin vjerojatno ponajprije zahtjeva znanja i vještine, te razboritost i mudrost dobrog suca.
Bilo kako bilo, jednom sam ga prigodom ugostio; pričali smo o Rabi Šimonu ben Johaju. Fascinira me; Šimon ben Johaj, ne Da Don. On je simpatičan, i, u unutaržidovskom sporu našeg malog grada, sasvim je u pravu.
Konačno, Ka Don zaključuje:

Baš sam ga i ja takvog doživio kroz intervjue, a i kad ga vidim u gradu - posebno s obitelji - djeluje mi vrlo simpatično. U prvom redu mi je drag jer je predstojnik VJERSKE zajednice, za razliku od one druge (koja se smatra prvom) i koja je zapravo (nažalost) ATEISTIČKA.
Pozdrav i blagoslov ter ugodan vikend!

Ka Don

Eto.

Faksimile emajla lahko stavim na uvid.

Što hoću kazati?

Pa sasvim je jasno: Kotel Da Don, očito je, neobično je simpatičan čovjek.
Spominjali smo i Rabbi Ari Kahna, koji se na Vaseljeni nalazi od samog njenog početka, ali nije to važno: važno je jedino to da većina građana ovoga grada Kotela Da Dona doživljava kao simpatičnog sugrađana s kojim će radije porazgovarati nego s prvim susjedom, o Ari Kahnu ili vremenu, sasvim svejedno. Dakle, upravo suprotno od onoga što bi se moglo pomisliti čitajući tekst Miljenka Jergovića.
Kao i inače.

- 07:47 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.07.2008.

DAVE BARRY

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

This classic Dave Barry column was originally published on April 16, 2000.


If you've been to a gas station lately, you have no doubt been shocked by the prices: $1.67, $1.78, even $1.92. And that's just for Hostess Twinkies. Gas prices are even worse.

Americans are ticked off about this, and with good reason: Our rights are being violated! The First Amendment clearly states: 'In addition to freedom of speech, Americans shall always have low gasoline prices, so they can drive around in `sport utility' vehicles the size of minor planets.''

And don't let any so-called ''economists'' try to tell you that foreigners pay more for gas than we do. Foreigners use metric gasoline, which is sold in foreign units called ''kilometers,'' plus they are paying for it with foreign currencies such as the ''franc,'' the ''lira'' and the ''doubloon.'' So in fact there is no mathematical way to tell WHAT they are paying.

But here in the U.S., we are definitely getting messed over, and the question is: What are we going to do about it? Step one, of course, is to file a class-action lawsuit against the cigarette companies. They have nothing to do with gasoline, but juries really hate them, so we'd probably win several hundred billion dollars.

But that is a short-term answer. To truly solve this problem, we must understand how the oil business works. Like most Americans, you probably think that gasoline comes from the pump at the gas station. Ha ha! What an idiot. In fact, the gasoline comes from tanks located UNDER the gas station.

These tanks are connected to underground pipelines, which carry large oil tankers filled with oil from the Middle East.

But how did the oil get in the Middle East in the first place? To answer that question, we must go back millions of years, to an era that geologists call the Voracious Period, when giant dinosaurs roamed the Earth, eating everything that stood in their path, except for broccoli, which they hated.

And then, one fateful day (Oct. 8), a runaway asteroid, believed by scientists to be nearly twice the diameter of the late Orson Welles, slammed into the Earth and killed the dinosaurs, who by sheer bad luck all happened to be standing right where it landed. The massive impact turned the dinosaurs, via a process called photosynthesis, into oil; this oil was then gradually covered with a layer of sand, which in turn was gradually covered by a layer of people who hate each other, and thus the Middle East was formed.

For many years, the Middle East was content to supply the United States with as much oil as we wanted at fair constitutional prices. But then the major oil-producing nations -- Saudi Arabia, Iran, Iraq, Kuwait and Texas -- got all snotty and formed an organization called OPEC, which stands for ''North Atlantic Treaty Organization.'' In the 1970s, OPEC decided to raise prices, and soon the United States was caught up in a serious crisis: The Disco Era.

It was horrible. You couldn't go to a bar or wedding reception without being ordered onto the dance floor to learn ``The Hustle.''

At the same time, we also had an oil crisis, which was caused by the fact that every motorist in the United States was determined to keep his or her automobile gas tank completely filled at all times. As soon as your gas gauge dropped from ''Full'' to ''Fifteen-sixteenths,'' you'd rush to a gas station and get in a huge line with hundreds of other motorists who also had nearly full tanks. Also a lot of people, including me, saved on heating oil by buying kerosene space heaters, which enabled us to transform a cold, dank room into a cold, dank room filled with kerosene fumes.

Buying gas and dancing ''The Hustle'' with people who smelled like kerosene: That was the '70s.

So anyway, the oil crisis finally ended, and over time we got rid of our Volkswagen Rabbits and replaced them with Chevrolet Suburbans boasting the same fuel economy as the Pentagon. Now, once again, we find ourselves facing rising gas prices, and the question is: This time, are we going to learn from the past? Are we finally going to get serious about energy conservation?

Of course not! We have the brains of mealworms! So we need to get more oil somehow. As far as I can figure, there's only one practical way to do this.

That's right: We need to clone more dinosaurs. We have the technology, as was shown in two blockbuster scientific movies, ''Jurassic Park'' and ''Jurassic Park Returns with Exactly the Same Plot.'' Once we have the dinosaurs, all we need is an asteroid. Or, if he is available, Michael Moore.

If this plan makes sense to you, double your medication dosage, then write to your congressperson. Do it now! That way you'll be busy when I siphon your tank.

Image and video hosting by TinyPic

Pooka

A evo još jedna, o nafti i ugljenu. Misterija je kako su nastale tako ogromne naslage stlačene biljne energije, u geološkom periodu Karbona, 'ugljena', 'ugljika'... e pa evo moje teorije... klima je bila topla, vlažna, bogata ugljičnim dioksidom koji je građevni materijal biljnog svijeta, ugljika koji se danas oslobađa nazad u atmosferu tijekom raspada svega živog na vodu i CO2 koji odrađuju stupnjevi i stupnjevi saprofitskog živog svijeta, od gljiva do bakterija. E, u tom periodu Karbona nisu postojali ti saprofiti pa je energija sunca zarobljena u celulozi i drugim ugljikohidratima ostajala neoslobođenom, sloj za slojem nerazgrađenog biljnog materijala ostajao je pod divlje plodnim i bujnim novim biljnim pokrovom... sve dok ugljik iz atmosfere nije postao tako raskošno dostupan, a i saprofiti su u tom obilju hranjivih tvari našli svoju evolucijsku megašansu. Tako je nafta i ugljen onaj ugljik koji je danas oslobođen bez mogućnosti da ga se vrati nazad jer ma koliko ga organski mi vadili iz atmosfere, ovi saprofiti će ga vratiti.

- 20:52 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 05.07.2008.

Kako nas brežuljci

Image and video hosting by TinyPic

Mediji upravo kao skandal serviraju "prepucavanje" između Griča i Kaptola - legendarnih zagrebačkih brežuljaka (koji uvijek, pa i kad nisu složni, nekoga "bre žuljaju"!).

Don Kaćunko

Image and video hosting by TinyPic

Bizarno će zvučati, ali teniskim komentatorima možemo zahvaliti na predivnoj sintagmi "neprisiljena greška"; evo jednog klasičnog primjera tog fenomena - mislim na pitanje naše Halter, naravno:

- Sve sam pročitala, i tekst i komentare i nisam se mogla ne zapitati zašto komunisti nisu pokušali pridobiti crkvu na svoju stranu i zašto crkva nije pokušala pridobiti komuniste prije nego li su se probarabili. Kakav bi to moćan savez bio! Antifašisti, ratni pobjednici koji su Hrvatskoj osvjetlali obraz vođeni u svom naumu socijalne i ekonomske jednakosti pravednim Isusovim učenjem. Kako bi mogli zabrazditi u totalitarizam? Naravno, morali bi biti učinjeni kompromisi, ali ne u bitnom, nego u trivijalnom.
Priznajem, potpuni sam laik u svim stvarima, ali eto, palo mi je na pamet pitanje, upitala je dobrog Dona blagomirisna Halter.

Don je odgovorio neobično flamboajantno, u poznogotičkom stilu:

- Halter, nisi ni prva ni posljednja koja postavlja takva pitanja.
Ali valja razmisliti o nečemu, tj. o pitanjima-činjenicama:
Zašto je internacionalni socijalizam/komunizam, tj. ideja o njegovu "raju", "posijana" u široko pravoslavno područje (istočne) Europe (&Azije) u kojem su Crkve autokefalne odnosno nacionalno orijentirane/organizirane?
A zašto je istodobno nacionalni/naci(onali)stički fašizam "smješten" u dijelove Europe u kojima je Crkva nadnacionalno orijentirana su (dok su u druge djelove "posađene" obje političke "narko-biljke")?
Je li to (a ima još toga!) slučajno ili je svjesno i namjerno posijano sjeme razdora?! Kako bi sukobljenost u 2. svj. ratu bila efikasna da nije bilo toga plana? I kako bi bez njega razdor u narodima i državama na raznim razinama raspaljivao strasti sve do danas?
Teška i zbunjujuća pitanja, priznajem, ali - vrijedi o tome razmisliti! Priznaj...!

The Epilogue



Bonustrack

Ovaj je post naprosto savršen: ingeniozan naslov, inspirirana glosa podnaslova, savršena, pasent ilustracija, briljantan tekst dijaloga, meta-forični epilog...post ti je ka bog, rekao bi pokojni dobri prof.Radovan Ivančević.

Zašto ga onda ne učiniti još boljim, ultimativnim postom, kad već možemo?

Evo: u ozračju ove onto-te(le)ološke rapre, evocirajmo prošlogodišnji melanholični memento mori, upozorenje suvremenicima da su posljednji dani poslovično blizu, i da je Eshaton na svaki način iznenađujuć, za mnoge zapravo razočaravajuć, u odnosu na Nadu i Ufanje koje se diljem katoličke Panonije možda s nepravom, ali sasvim logično pothranjuju; pogledajmo:

Piljio sam beznadežno, bez ikakve ambicije i besposlen, u bezensko plavi zaslon kompjutera – kao Cesarić kroz prozor vlaka u zamrznuto polje - klikajući mišem po imbecilnim hrvatskim portalima posvećenim skandaloznim kronikama dana, misleći jedino kako bi dobro i pravedno bilo da ultimativna ontoteološka kazna zadesi upravo ovaj naraštaj, pogan i pokvaren kako to samo ljudi ovoga podneblja mogu biti. Jedina mi je razonoda, da budem do kraja iskren, bila vizija couleur locale Apokalipse: nakon što su uništili svijet, gordi se jahači vraćaju u Nebeski Jeruzalem, i negdje na pola puta Kuga se prene sjetivši se da su zaboravili Zagreb!
Shit, bio je za bregom, neznatan, nevidljiv, nevažan, i jednostavno su ga pranabregnuli. Nikome se nije imalo posla s bagrom, a i bijahu već umorni od sve te metafizičke melodramatike, pa poslaše konja zelenka, onog kojega je jahala Smrt, da sam dovrši započeto. Konjić-grabonjić se doklati do Medvednice, okrene stražnjicu i zadigne rep, te se posere na beli Zagreb grad.

I nesta grada Zagreba kao da ga na svijetu nikada nije ni bilo!


- 17:32 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 04.07.2008.

Dragi naš kaj

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Don Kaćunko je u vrhunskoj formi.

Na opasku jednog od komentatora:

- Ja bih se zamislio a ono bar zbog elementarnog poštenja prema ljudima koji su u tom ratu stradali i onima koji će ponovo nastradati zbog ovakvog besmislenog lupetanja u nekom novom ratu.

Don odgovara:

- @xddx zanimljiv ti je zaključak kojega posljedica nisi ni svjestan - naime, kad bi besmislena lupetanja bila uzrok ratova na svjetskoj pozornici i ti bi bio jedan od uzročnika!

Hahahahahh...odlično! Na razini onog besmrtnog kaj si kaj bolestan...

Budući da Maro kaže da bi kaj si kaj trebalo učiti u školama, evo historijata tog antologijskog komada:

Image and video hosting by TinyPic

Prvo je Liječeni tražio vraga, začudo baš na blogu Don Kaćunka:

Kak to da je Crkva u Hrvata odjednom tak internacionalna? Di se štancaju kaleži? Kaj je i ta proizvodnja otišla u Kinu? Joj, joj, kaj nisu Slovenci ozakonili gej brakove? Kaj bumo im sad mi pomogli se reše tih zala? Jel i to dio procesa? Don Kaćunko, kak vi morete imat na tablici od auta natpis Angelo? Kaj vi niste zaduženi da se skrbite o profesionalnim ubojicama, za kaj se vojnici ionak u prvom redu školuju? Kaj onda oni kaj ih ovi naši vubiju dolaze k vama po svoju porciju vječnosti ili vam pak dolaze ovi naši kaj ih vubiju oni njihovi? I nije vam loša limuzinica. More se tak živet, kaj ne?

A onda mu je Don Kaćunko pokazao njegovog boga:

Kaj si kaj bolestan kaj tako kaj strašno? Kaj se kaj javlaš kaj iz Vrapča kaj il iz Jankomira kaj? Kaj ne vidiš kaj da se kaj ne vidi kak si kaj još kaj neizlečen! Budi tam još kaj moreš dulje, preporučim ti kaj dr. Jukića koji ni kaj god!
Bog nek ti se kaj smiluje, posebno da ne sramotiš naš lepi kaj!


Neponovljivo.

- 16:44 - Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 01.07.2008.

Biti

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Umoran sam od balkanskih mudrosera, bezbeli mi idu nakurac! Neki bosanski bloger daje živu sliku mudrosera, koja serbez može poslužiti kao ostenzivna definicija fenomena: Postoje mudroseri koji čim se probude, prije nego što i zapale, popiju kafu, počnu praviti spisak savjeta koje će taj dan podijeliti.

U ovom se nesretnom podneblju mudri prepoznaju ponajprije po naknadnoj pameti, pametnom obrazloženju svakog svog glupog postupka. Na svu sreću, Miljenko Jergović nije pametan frajer: on svoje idiotarije alibira još imbecilnijim isprikama. Valjda je to utjecaj Zagreba, ne znam.

Znam samo da je rehmetli Zuko Džumhur bio veliki orah u čijem hladu je slabo šta moglo nići (tipičan primjer mudroserja), a običavao je natenane kafenisati, pa tako i u Mostaru, gledajući kako se jedan od njegovih bliskih prijatelja, pritisnut krizom srednjih godina i prvim simptomima impotencije, prometnuo u pobornika zdravoga života i počeo baviti joggingom.
Srče Zuko kahvu, cucla šećer, bistri politiku i raspravlja koliko puta kahva treba na vatri da kihne e da bi bila bosanska a kajmak potaman, ali nešto ga u cijeloj toj slici jebi i ne štima mu: svakog jutra, prije no što zapali i popije kafu, a o spisku da i ne govorim, Zuko gleda tog svog dojučerašnjeg prijatelja kako mu kroz kadar protrči u fiskulturničkoj odori sredovječnog šajsera koji je odjednom otkrio prednosti kondicije, koja je sine qua non svakog uspjeha (kako je kazao jedan od besmrtnih kolumnista Sportskih novosti), i sve to skupa Zuku do te mjere bihuzuri, da jednoga jutra više nije izdržao, nego pozove ti on prijatelja da na tren prekine to enervantno trčkaranje, ter objasni što se to zapravo zbiva. Nakon pametnog objašnjenja očigledno glupog postupka, jer tko je vidio da čovjek u svojim godinama trčkara dok ljudi kafenišu, Zuko srkne iz fildžana, pogleda čovjeka, pa mu vako rekne:

- Trči ti, samo trči. Allah je svakom odbroj'o korake, pa ti svoje pretrči!

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:“Svaka veličina, znamo pripada Allahu, dželle šanuhu.”, pa tako i ova Zukina, dostojna Nasrudin-hodže, koji je pak sa svoje strane bio jednom kod jednog bega kao gost na ručku. Između ostalog dođe mu na pamet i zaište da mu donesu malo sira, te počne hvaliti sir:
- Sir je veoma lijepa stvar, otvori ištah za jelom, iza njega se slatko voda pije, a kud god čovjek pođe na put, lahko ga može sa sobom nositi.
U to dođe sluga i reče:
- U kući nemamo ni trunka sira, a ako zapovijedaš, možemo iz čaršije donijeti. Čim to hodža čuje, odmah primjeti:
- Baš i ne treba, jer za sirom se mnogo vode pije, pokvari se želudac, prejede se čovjek, pa ne zna kud bi sa sobom.
Na to će beg hodži:
- Molim te, kako ću se ja odsada vladati u pogledu sira?
- Da ti pravo kažem, - reče hodža, - kad imadneš sira, onako se vladaj kao što sam prvo kazao a kad nemadneš, vladaj se kako sam sad rekao.

Eto, Q.E.D. – umoran sam od rumelijskog mudroserja, bezbeli mi ide nakurac.

Recimo, najnovija verzija rođendana na kojem je Miljenko Jergović Koncept, posred Šeher-Sarajeva kao mladić paradirao među kukastim križevima od majoneze iscrtanim po krekerima, obrazlažući dvadesetidvije godine potom da svaka hiža ima svoga križa, a njegova i – swastiku!

Evo kako je to to bilo, u skladu s trećim, dopunjenim svjedočanstvom Miljenka Jergovića Lenija:

Image and video hosting by TinyPic

Svatko ima svoj kukasti križ

Bilo nas je trinaest, jedno više nego makarskih maturanata, prijateljica je slavila rođendan. Parti je trebao biti konceptualan: na videu “Trijumf volje” Leni Riefenstahl, kukasti križevi od majoneze iscrtani po krekerima, poneka uniforma kućne izrade, a nakon toga pornić. No, i taj koncept, kao i toliki drugi kad ti je devetnaest, negdje se rasuo, pojela ga pretencioznost, i rođendan je protekao manje-više bezveze. Točno sedam dana kasnije na ulici i po fakultetima presretali su nas agenti “Službe državne bezbjednosti”. Odvođeni smo na informativne razgovore koji su trajali cijelu noć, pa je opet prošlo nekoliko dana, i započela je medijska hajka. Ispred svih vodili su je sarajevsko Oslobođenje i beogradska Politika.

Obrana aktera ‘naci žurke’

Sastao se gradski komitet Partije. Radni ljudi i građani zahtijevali su javno suđenje i višegodišnje kazne. Trajalo je to dva-tri tjedna, a zatim se stvar polagano počela smirivati, najviše pod utjecajem nekolicine starih, još uvijek utjecajnih, partizana. Pojavili su se, u zagrebačkom Danasu i beogradskom Ninu i članci u obranu aktera “naci žurke” ili “bala vampira”. Napisali su ih Slavenka Drakulić i Miloš Vasić. Tako je afera na kraju i uminula, nama koji smo već počinjali motati se po novinama i radiju zabranjena je suradnja, ali i to se zaboravilo nakon godinu dana. Ovaj događaj nije promijenio moj odnos prema Hitleru i nacizmu (prirodno, bio je aksiomatski negativan), ali jest prema Partiji, državi, omladinskoj organizaciji, našem samoupravnom socijalizmu, onima koji su htjeli hapsiti i suditi zbog rođendanske ikonografije u privatnome stanu, i koji su već bili osmislili čitavu zavjeru protiv naroda i države, što smo je vodili mi, kako se pisalo: “obijesni omladinci iz boljih kuća, kojima je ova zemlja dala sve”. Obračun s klincima koji su, eto, znali tko je Leni Riefenstahl, pa su se sami pred sobom pravili važni, trebao je nahraniti gladno čudovište, te 1986. već zamrloga, građanskog opreza i učvrstiti sustav koji se polako urušavao. Ljudi koji su nam htjeli suditi bili su kukavice.

Dvadeset dvije godine kasnije slične kukavice donijele su fotografije makarskih maturanata na naslovne stranice dnevnih novina. Umjesto priče o rasističkim ispadima hrvatskih navijača u Austriji ili priče o predsjedniku našega nogometnog saveza koji, čitamo u intervjuima, otvoreno preferira hrvatske naciste iz 1945. naspram Britanaca iz onih i ovih vremena. Umjesto izvještaja ili komentara o biskupskoj propovijedi u kojoj se slavi i citira pjesma o ustašama (Stih “za dom spremni” sigurno se ne odnosi na hotelske spremačice, a još manje na borce iz posljednjega rata, onog od 1991.), umjesto o simpatijama koje prema fašizmu, nacizmu ili ustaštvu gaje, ili javno iskazuju, neki vrlo utjecajni ljudi, cijela se Hrvatska nadigla jer su se maturanti u trenucima ludovanja, sve s onim akademskim kapama na glavama, slikali ispred kukastog križa narisanog na zidu. Pa je, tako, oštro prosvjedovalo Ministarstvo znanosti, premda je ministar Primorac dobar prijatelj (po vlastitim riječima) barem jednoga aktivnog simpatizera hrvatske inačice nacističke ideologije. Grmi on priopćenjem na makarsku djecu, a odlazi na koncerte koji započinju sa “Za dom spremni”, nastavljaju se s ljutom travom na ljutu ranu, te najširim repertoarom jedne iste, kriptične ideološke poruke, za koju svi znamo što znači, ali se većina pravi da je riječ o nečemu drugome.

Igranje sa simbolom

Nije Jasenovac i Gradiška Stara, nego ljubav prema Bogu, domovini i narodu. Pa, onda ili je Dragan Primorac notorna kukavica, koju nije sram voditi hajku protiv maturanata, ili nam je u stanju objasniti kako između slova U, uzvika “za dom spremni” i kukastog križa postoji neka supstancijalna razlika.

Jednako sramotno ponio se makarski gradonačelnik, nekakav Ožić-Bebek, koji je iskoristio prigodu, i to višestruko ponuđenu, da umjesto obrane maturantske ludosti, brani publiku na Thompsonovim koncertima. Ni njega, kao ni druge kukavice, ne zanima istina o pojavama neonacizma u Hrvatskoj. Oni bi preko leđa dvanaestoro mladih Makarana ispirali svoju prljavu savjest i hrabrili svoja zečja srca.

Na kraju su se ti klinci ispričali. U isprici tvrde kako nisu znali za puno značenje kukastoga križa. Naravno, to je laž. Upravo zato što su dobro znali, baš s tim su se simbolom poigrali. Željeli su nešto najskandaloznije, što će nadmašiti sve druge norijade. Za razliku od mnogih ljudi u ovoj zemlji makarski maturanti imaju svijest o tome da je kukasti križ najskandalozniji simbol suvremenog svijeta. A to je već dobar početak jednog antifašizma. Nastavak je u prijeziru prema kukavicama.

Image and video hosting by TinyPic

Tako El Clasico. Svak' se svrbi gdje ga češe. Tomić je nedavno objavio neprisiljenu ispovijest o nedogođenoj obljetnici mature njegove generacije maturanata vojne škole u Zagrebu, a Jergović nudi već treću verziju događaja koji ga je silno, do multikulturalnog rasizma (terminus technicus Žižek) uzbudio i elevirao u stanje imena srklet, kad ga je onomad a clef opleo Ivan Aralica, kao Milu Milaka, upravo bezumno zaljubljenog u Blanšu, ćerku Leše Iljevića tj. Aleksandra Vasiljevića.

Zašto to sad spominjem?

Prvo, nadam se da ne moram obrazlagati tko je Aleksandar Vasiljević, jer, ako moram, idite mi u krasan kurac i na drugi blog. Oni koji su ostali uz tekst dakle, shvaćaju da je situacija složena: mnogi sudionici te konceptualne – čuj mene ba, konceptualne, sred Šeher-Sarajeva, čuvenog po konceptualnoj umjetnosti s kraja dvadesetog vijeka, XD – rođendanske zabave, naime, kunuli su se da je muriju pozvao upravo Miljenko Jergović, iz straha ili ljubavi spram ćerke Ace Vasiljevića, sasvim svejedno! Može biti da je gadna laž i objeda, ali, bruji čaršija, priča raja, jebem li ga, ima u kasnijem ponašanju Miljenka Jergovića dovoljno štofa da se povjeruje u čaršijsku verziju: zar se Jergović nije Zagrebu predstavio upravo denuncijantskim dubutom, ponijevši iz ratnog Sarajeva kao popudbinu Bregovićev fekalistički home-video, koji je osvanuo u Globusu, uz prikladno Jergovićevo mudroserje - pametno obrazloženje idiotskog postupka!? Jednom izdajnik, uvijek izdajnik, a kako je kod takvih atributa, naročitu u fatalističkoj kulturi kakva je bosanska, dopustivo zaključivati i post festum, legitimno je pomisliti da budući da je Jergović kasnije prokazao Bregovića, što prije toga ne bi i okupljene koceptualce na rođendanu njihove šulkolegice? Uostalom, zar ih nije bilo simboličnih 13, i zar nije, barem u ime konvencije, umjesno pretpostaviti i Judu?

Miljenko Jergović palamudi o svemu i svačemu, a ispod njegovih su Ukaza i Objava isključeni komentari javnosti: on komentira sve, njega ne može nitko! Osoba koja na takav način komunicira s javnošću, tu javnost prezire i te se javnosti boji: prezire je, jer je se boji. Miljenko Jergović i inače smatra da bi javnost, u njenom interesu, valjalo cenzurirati, no ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe: zna Jergović da je javnost u „Jutarnjem listu“ cenzurirana zbog njegovog kratkoročnog interesa: kao što Jergović ne želi čuti glas hrvatske javnosti, tako ni ta javnost više ne želi čuti (za) Jergovića! Dopizdio je brate, taj neadaptirani bosanski mudroser. Samo zato jer je Ninoslav Pavić jednom poželio osnovati jugoslavenski pretorijanski kolumnistički kružok, koji, kad već Pavić i njegovi politički patroni ne mogu promijeniti stvarost, u oblasti društvene refleksije ima zadatak barem promijeniti opis te stvarnosti, mi smo izgleda osuđeni podnositi ovo ustrajno vrijeđanje i ponižavanje i hrvatske povijesti i hrvatske stvarnosti: za Pavića i Jergovića, Hrvatska je bila (Ruta) i jest (Srda) i bit će (maturanti) genuino nacistička zemlja! Samim tim jer jest, jer postoji! Jer da bi postojala, bilo je neophodno demontirati Jugoslaviju. E, a to Pavić nikada Hrvatima neće oprostiti, pa ćemo sve dok se njega išta u ovoj javnosti bude pitalo, dovijeka čitati Jergovićeve Obznane i recentne Tomićeve putopise po Guči, koji četničke parafernalije tretiraju kao etnografski kuriozitet a kokarde kao Gucci!

EPH je dijelom svojih izdanja posve posvećen postuliranju sukoba crvenih i crnih, koji u drugim svojim izdanjima osporava: Arena je u godinu dana, netko je nabrojao, imala 13 naslovnica s Markom Perkovićem Thompsonom!

Zašto je tom društvu toliko stalo do obračuna crvenih i crnih kao prasukoba hrvatskoga društva, navodno nosivog antagonizma na koji se svode svi ostali društveni konflikti?

Bezbroj puta je to ovdje objašnjeno, a odgovor je nepromijenjen: oni pothranjuju taj sukob, sukob crvenih i crnih kao temeljnu ideološku laž, jer tako pepetuiraju svoju vlast, neophodnost svoje društvene pozicije: sve dok je ustaša, nužni su partizani tj. crveni sanitarni kordon; sve dok je boljševika, Thompson će imati kome pjevati o Juri i Bobanu!
Stoga toliko i podupiru Thompsona, budući da je on imenentna pretpostavka njihova postojanja, cijelog ovog circulus vitiosusa: 'Croatia records' plaća nevjerojatne svote za koncert Thompsona na Maksimiru; sljedeće sezone, evo ti Marka na glavnog gradskom trgu glavnoga grada Hrvatske; HTV emitira light snimku koncerta, notorni falsifikat iz kojega se ne vidi da su prva dva reda Maksimira prepuna ustaških kapa, no sve to služi svojoj svrsi: glavno je da se time alibira neophodnost „antifašista“, i da se izbije onaj presudni liberalnodemokratski argument iz ruku onih koji znaju da se današnja Europa temelji ne na antifašističkoj, nego na antitotalitarnoj paradigmi, onoj koja osuđuje oba totalitarizma, i onaj crveni, i onaj crni!

No, kad bi tako postavili stvari, kad zemlja ne bi bila bipolarno podijeljene između atavizama dvaju najvećih ideološkopolitičkih zala dvadesetog stoljeća, niti bi bila bipartijno razdrta između stranačkih baštinika tih tradicija, kada bi kojim slučajem i jedni i drugi povijesno bili deklasirani, pa kada bi konačno bio otvoren prostor građanskoj politici ove zemlje da se iživi u svoj punini demokratskih opcija, onda bi ova generacija - koja je Hrvatsku ionako shvatila kao Noinu arku, budući bi u najvećem broju bila lustrirana i na ljevici i na desnici, ako u tom nastaškom, udboustaškom amalgamu ima ikakve razlike - ostala bez ikakva prava na sudjelovanje u javnom i političkom životu zemlje: to je njihov strah: ne dvije, tri simboličke osude ionako biološki dotrajalih komunista, već delegitimiranja cijele jedne idološkopolitičke pozicije koja Hrvatskoj nikako ne dopušta napraviti iskorak iz 1945., iskorak iz crveno-crnog totalitarnog svijeta u svijet liberalne demokracije razvijene zapadne uljudbe.

Eto, zato mi je pun kurac balkanskih mudrosera, jer cijelu jednu povijest balkanski mudroseri nisu znali smisliti ništa doli nove i nove oblike tiranije, despocije i diktature, ma bila ona i proleterska.

Gotovo dva desetljeća od pada Berlinskog zida, Hrvatska još uvijek živi u predpolitičkom stanju.
Građanska, demokratska politika, ovdje ne postoji.

Tzv. izbori, manipulirani su igrokazi, uglavnom upriličeni s jednom svrhom: sve se čini kao kod Lampeduse, da se ništa ne promijeni, da se očuva status quo i kontinuitet vlasti – koja je ovdje ili tiha koalicija crvenih i crnih unutar frakcija nacionalnog pokreta, ili pak između SDP-a i HDZ-a, kao što pokazuje recentan primjer zagrebačkog outsourcinga – vlasti koja jamči petrifikaciju nove hrvatske oligarhije, kojoj politokratska elita bezostatno pripada.

Sve dok se ne dokine ova bipartijanost i bipolarnost, Hrvatska se neće riješiti crvenih i crnih, partizana i ustaša.
Kako to učiniti?

Jednostavnije no što se misli: treba iz prašine, kao u westernu, podići zvijezdu, simbol načela zakonitosti!

Zagreb City treba šerifa!

A šerif bi, u punom smislu te riječi, mogao biti svaki građanin, samo da je građanin.

Što je to građanin, nažalost, to se ovdje nikako ne razumije, a riječ je o tako jednostavnom pojmu: to je upravo onaj koji priznaje beskonačno važenje Zakona!

Zagrebu i Hrvatskoj ne treba nova stranka ili nova snažna osoba, novi Vladar-Otac: Zagrebu i Hrvatskoj treba restitucija načela zakonitosti, pravna država i vladavina prava.

Svatko tko se ne parkira nasred ceste da bi skočio do kvartovskog kafića, i zna zašto se ne parkira nasred ceste da bi skočio do kvartovskog kafića, mogao bi biti zagrebački gradonačelnik, ili pak predsjednik države.

Onaj koji zna, dakle, da je (socijalni) promet ponad njegove partikularne samovolje, i da i njega kao građanina iako pravilima ograničava, upravo u tom ograničenju omogućuje, taj je građanin!

Takav građanin nema ništa s pjesmicama poput ove:

Neon, beton, plastika,
a na zidu swastika!


Takav je građanin, po definiciji, građanin svijeta.

Iako sam to toliko puta do sada činio, ponovit ću ovaj klasični Budenov paragraf još jednom:
Što znači biti građaninom u modernom demokratskom smislu prije ćemo naučiti iz par američkih filmova nego iz čitave hrvatske literature uključujući tu i sve Krležine likove. Jer građaninom se ne postaje pukom pripadnošću socijalnom sloju emancipiranih i obrazovanih građana. Kada onaj donedavno možda još polupismeni kauboj prihvaća u vesternu šerifsku značku i stavljajući život na kocku suprotstavlja se rulji koja srlja u linč, onda on stupajući u neposredan odnos s beskonačnom vrijednošću zakona, pravde u njenoj esencijalnoj apstraktnosti, upravo proizvodi mitsku sliku rođenja građanina, autentične građanske socijalizacije. U slavnom filmu Sidneya Lumeta, "12 angry men", Henry Fonda kao član porote spremno prihvaća neugodni položaj usamljenog pojedinca nasuprot složnoj većini i do kraja zastupa svoju istinu, uspijeva promijeniti mišljenje ostalih članova porote te na kraju spašava nevinog. Ondje pravda, ovdje istina, ne kao nešto što postoji po sebi, nego kao ono što uvijek iznova u aktu građanske hrabrosti valja preoteti konformizmu društvenog središta koje je bez kontrole samostalnog individualnog uvida tako često spremno na linč i na lakoumno žrtvovanje nevinih. I šerif i Henry Fonda su ekstremisti, ali ekstremisti pravde i istine, u najboljem građanskom smislu te riječi i u najboljoj tradiciji filozofije, kulture i politike Zapada. Nasuprot Krležinim Leoneu Glembayu i gospodinu "doktoru", dvama likovima iz silne plejade hrvatskih građanskih osujećenika, čije pobune u pravilu završavaju u nemoćnoj frustraciji - rodnom mjestu ressentimenta iz kojeg se reproduciraju prevratnički projekti političkih ekstremista - stoje ovi američki celuloidni junaci u onom istom odnosu u kojem su svojedobno stajali Grci nasuprot barbarima.

Image and video hosting by TinyPic

A što se tiče crvenih i crnih, da i opet citiram samoga sebe, dok ne promuknem:

CRVENI & CRNI

Pitanje

Jedan od fenomena koja pereniraju u ovom našem društvu notorno je postojanje sukoba crvenih i crnih kao temeljne ideološke fantazme hrvatskoga društva. Temeljne, jer se taj sukob pokušave etablirati kao nosivi sukob društva, prasukob na koji bi se trebalo reducirati totalitet društvenih proturječja. Moj je odogovor na pitanje zašto se to ustrajno čini dvostruk: s jedne strane mislim da je riječ o načinu političkog legitimiranja i perpetuiranja pozicije moći dobrog dijela hrvatkog političkog establishmenta - jer, dok postoje ustaše neophodan je antifašisticki sanitarni kordon, a sve dok tinja žar nekdasnjeg partijskog entuzijazma, Thompson misli da ima razlog za pjesmu, ako ništa drugo - dok se s druge u tom inzistiranju na preostacima dvaju ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogucnost artikuliranja gradjđnske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj gradđanskoj opciji, dapaće, namjerno je guše i onemogućuju. Pri tome se samoproizvode, tj. iz potreba jednoga za drugim proizvode opravdanje vlastitog postojanja. Ono sto mene zanima zapravo je odgovor pitanje je li uopće moguće denuncirati tu fantazmu? Naime, kad se shvati da tu građanstva i nema, ne samo u smislu socijalnog supstrata, ne čak ni u smislu osviještene političke pozicije, nego građanstva nema a priori budući ga ne može ni biti jer je njegov prostor uzurpiran i okupiran ovim obračunom koji se stalno iznova nameće kao jedina politička stvarnost zemlje, ostaje pitanje kako je uopće moguće tu opsjenu ne samo teorijski prokazati, nego praktički, dakle politički diskvalificirati, onemogućiti?
Kad se recimo netko zapita zasto u Dnevniku HRT-a nema jedne jedine vijesti o suđenju Perkovicu u Njemačkoj, onda se takva zapitanost tumači kao malum omen nacionalizma: Udbu moze spomenuti samo ustaša! Ovdje je dakle nezamislivo da bi bilo tko, u ime zakona, mogao zahtjevati suđenje za Đurekovićevo ubojstvo koje je, priznat će se, imalo malo što s nacionalizmom ili ustaštvom! Ne moram posebno objašnjavati kako se s druge strane doživljava opravdanje svih onih ljudi koji su radeći u službama sigurnosti bivše zemlje naprosto radili svoj posao, i ni manje ni više od toga: takva pomisao nužno je plod neke nove udbaskokosovske podvale, nema što drugo biti! Hoću kazati, crvenima i crnima nezamisliva je ta treća instanca, instanca građanina koji, sasvim zakonito, i pravno ali naprosto u skladu s elementarnom logičkom zakonitošću, zahtjeva minimum društvene racionalnosti. Kad se sve ovo prevede na jezik iskustva, na jezik činjeica, Norvala i ovdanje Udbe, Šuška i Manolića, Krajačićevog intelektualnog kružoka dakle, ispada da je u Hrvatskoj autentična, spontano nastala građanska politika liberala, socijaldemokrata, demokršćana...itd. praktično nemoguća.
Moje pitanje glasi: Kako je moguće urušiti tu fantazmu, tu laž koja strukturira cjelokupno hrvatsku stvarnost i koja joj nameće crvenocrnu dijalektiku kao jedinu sudbinu što ne dopusta pomak ih 1941.? Naravno, moguć je odgovor: jedino izborima, ali, nije to ono sto pitam. Naime, problem je u tome da većina građana zna da odnos ustaša i partizana i nije presudno proturječje ove zemlje, pa ipak se ponašaju kao da jest!
Odgovor pak da se oni nužno tako moraju ponašati sve dok taj odnos zaista ne bude povijesno razriješen u korist partizana, tj. dok ustaše konačno ne dozive 1945. i definitivno kapituliraju, samo je dio odgovora.
Naime, nije vise problem u ustašama, u crnima: oni su demontirani; problem je u tome da su nasi antifašisti nespremni na opasku o tome da antifašizam, nažalost, u ovim krajevima nije bio i antitotalitaran. Iz toga sljedi nevjerojatna konzekvenca: njima su veći problem građanski političari, nego svi Thompsonovi fanovi zajedno! Jer, ustaše je lako diskvalificirati. Ali, što ćemo s onima koji bi mogli postaviti sljedeće pitanje: O.K., recimo da nitko ne mora odgovarati ni za jedno ubojstvo poput Đurekovićevog, ali, što ćemo s Informbiroom?
Mjesto građana u Hrvatskoj zauzeli su ljudi koji su građansku poziciju 45 godina prokazivali kao buržoaski reakcionarnu.
Nadalje, mjesto građana zauzeli su ljudi koji fingiraju nekakvu anacionalnu, navodno kozmopolitsku poziciju - iako najčešće nisu bili dalje od Graza - a iza nje se krije jedno sasvim specifično, ovaj put jugoslavensko šovenstvo (to je uzgred u polemici s Katunarićem natuknuo Jergović; ne znam kako mu se omaklo, budući da je i sam u toj polemici nastupio kao onaj koji drugome predbacuje djetinjstvo na Kalemegdanu!).
Da zaključim: u ovakvom hrvatskom mikrosvijetu, pitam se je li uopće moguće danas biti liberal, socijaldemokrat ili demokršćan, ili se sve neminovno raspada na ono masivno nacionalno i socijalno, kao u slučaju mutnih predstava naših navijačkih plemena dvaju avangardi: one nacionalnog i one radničkog pokreta, HDZ-a i SDP-a (pri čemu ove odredbe, jasno, nemaju nikakve veze sa stvarnim angažmanom ili programima tih stranaka).
Kako, drugim riječima, učiniti barem to da SDP i HDZ ne budu anakroni nazivi za partizane i ustaše, ako ništa drugo?!

Odgovor

Građanstvo kao subjekt – politički, kulturni, moralni – ne postoji po sebi, kako ne u Hrvatskoj, tako ne ni drugdje. Kod tebe je ono normativna kategorija, što je cesto bilo i kod meine. Tako da ono sto sam napisao uvijek mozes čitati kao kritiku aktualnog građanstva, takozvane elite, uključujući i onu s onu stranu političkih opcija. S druge strane ja sam govorio o praznom mjestu građanstva, dakle upotrebljavao taj pojam kao normativnu kategoriju. - subjekt prosvjećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti, kulturne i svake druge kritike, itd. Ukratko, za mene je hrvatsko građanstvo definirano jedino njegovim aktualnim odsustvom. Ili bolje, raelno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva.
Danas me građanstvo više ne zanima ni kao normativna kategorija, jer procesi raspada ne samo institucije nacionalne države, nego i samoga društva, tako su daleko otišli, da se samo zamišljanje takvog jednog subjekta kao središta društva čini iluzornim. Ja ne živim više u “drustvu”, odnosno društvo u kojem živim nije francusko, nije ni europsko ni pariško, nije ni globalno, ali je sve pomalo od toga. Kakvo god, ono nema normativnu moć, ono nema ni jasan horizont utjecaja niti tzv. ekonomsku bazu, u smislu klasičnih kateogrija. Samo nekoliko napomena koje naizgled nemaju nikave veze s temom, ali potpuno mijenjaju perspektivu:
Do 2020 godine bit će 650 milijuna Indijaca pripadnika srednje klase. Zamisli sad to kao subjekt obrazovanja, kulture, političke volje, ekonomskih interesa itd ... Ili drugi podatak. Ove godine je u Japanu po prvi puta takozvana sex-industrija pretekla autoindustriju. To je razlika i u načinu proizvodnje – afektivni rad nadmašuje kao izvor društvenog bogatstva industrijski rad. Građanstvo je kategorija industrijskog modernizma, jedan od njegovih glavnih kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski modernizam je propao. Nema više klasične industrijske radničke klase na nekom teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg elementa, građanske klase.

Kategorije ljevica i desnica, ili kako ti pišes, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša su u politickom smislu deskriptivne kategorije. Ne treba ih svaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika izmedju SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni polozaj u drustvu. Kako u tome nema nikave principijelne razlike, ta se razlika arikulira kao ostatak starog antagonizma.

- 21:14 - Komentari (32) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se