NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 26.07.2008.

lečenipravoslavac

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Lečeni je napisao novu zbirku pjesama.
Prirodno i logično, pjesme je odlučio najprije objaviti na Vaseljeni.
Nije to samo stvar prestiža, najmanje samosvjesnog PR-a, iako je neosporna činjenica da svatko tko je netko dolazi na Vaseljenu, barem kao čitatelj.
Riječ je naprosto o redu stvari, a Lečeni je prije svega dobro odgojen dečko, i, usuđujem se kazati: dobar čovjek.
Evo kako ga se priseća naš Markiz, u Izgnanikovim meditacijama o ljubavi:

U tvojim riječima ćutim vječni sukob Erosa i Thanatosa. Kakvo je tvoje iskustvo onostranog, o čemu razmišljaš kad ne piješ alkohol?

Kad smo već kod smrti, noćas sam usnio nešto veoma zlokobno. O našem Lečenom. Živa putanja Lečenog ukrstila mi se s knjiškom starog Karamazova, o onda kasnije, zapravo, pravog Dostojevskijevskog oca. Usnio sam kako su tamo u nekoj pripizdini u koju se Lečeni povukao da pije loša vina i piše nešto malo bolje pesme (ribar 12 kn), da su se, dakle, u toj pripizdini nervozni seljani urotili protiv tog čudnog intelektualca i razbarušenog polubohema, te da su mu spremili sačekušu u šumi u koju Lečeni ide brat borovnice koje voli da siše uz vino (smiruju mu kiselinu i umanjuju žgaravicu). I da su ga ti seljani nasmrt prebili, a mošnje i penis mu prignječili kamenom za gnječenje kupusa. Probudio sam se sav u znoju. Čak nisam ni masturbirao. Čitav dan sam nervozan, nadam se da je Lečeni živ i donekle zdrav, koliko već može biti čovjek koji se toliko trošio kroz život, da bi na kraju svoj ostatak predao poeziji da ga dokrajči. Ili tim seljanima.

Image and video hosting by TinyPic

Manje je poznato da je taj dobar čovjek i hrabar čovjek. Kao i Nazor, i Lečeni je prebrodio Kupu, o čemu neoprezno svjedoči i doajen Denis Kuljiš:
Lajpcišku epizodu opisao je kao komično aluniranje hrvatskih kozmonauta na udaljeno nebesko tijelo, jedan novinski autor koji se prethodno pročuo savršeno točnim opažanjem da su hrvatski novinari propali pisci, a pisci, propali novinari. On sam već je dospio propasti u obje branše, pretvoriti se u književnu legendu te postati korifej literarnog kafića «Limb» na zagrebačkoj periferiji, gdje su frekventni najmlađi spisatelji, koji tu dijele šank s mlađim glumcima. Ni jedni ni drugi nisu više mladi. Okupljaju se oko «Karlovačkog piva» - ono ih poji, ono ih hrani, budući da jedni žive od nastupa u reklamama, a drugi rade kao kopirajteri u reklamnim agencijama. To je zagrebačko rasadište novog literarnog talenta, dok se u Splitu nešto brojnija i unekoliko darovitija skupina utorkom okuplja u kultnoj gastronomskoj konobi «Hvaranin», po čemu su dobili naziv «utorkaši».

Sudionik Domovinskog rata, autor poraznog lajpciškog izvješća, objavio je seminalnu zbirku versa «Liječenikatolik.hr» gdje dokumentarno, bez patosa, u slobodnom stihu opisuje ratne zločine postrojbi kojima je pripadao, počinjene na karlovačkoj bojišnici.

Stoga, dragi čitatelju, sretneš li Lečenog kako zamišljen izlazi iz Sauronove kule u Koranskoj, zagrli ga, poljubi i muški mu stisni desnicu! Baš kako je to učinio Izgnanik:
Naletio sam sinoć na Liječenog. Nije to bilo slučajno; podsvjesno sam ga želi susresti, pa sam ga i susreo. Stakla od naočala bila su mu zamućena; plakao je. Na puloveru i izbljedjeloj traper jakni vidjeli su se tragovi bljuvotine; po svemu sudeći Liječeni je bančio cirka tri noći, onako neprestano, trezneći se ujutro juhom od bundečkog mulja gdje je dolazio da se pere na vodi.
- Liječeni, u čemu je problem, zašto više ne dolaziš? - upital sam ga.
- Poezija me predaleko odvela - otpovrnu on.
- Do kuda, možeš li otprilike lokalizirati?
- Do Bundeka.
Zamislil sam se nad ovim pomalo (ba)zenističkim odgovorom. Liječeni je tada pobjegao, kao klošar po kojeg je došla tetka iz Vrgorca da ga vrati među ljude i obitelj, a on to ne želi.

IZGNANIK 14.02.2007. 16:36

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Obitelj Lečenog neposredno pred rat. Lečeni stoji, uz oca Dositeja.

Image and video hosting by TinyPic

UKRATKO O RATU U HRVATSKOJ

Neka riječi zauzmu svoje mjesto,
u labilnom poretku stvari one su možda i najmanje točne,
poslije ćemo reći da je uzalud iza njih tražiti osobu,
ali mi pjesnici, povrh toga, jasno shvaćamo
da ni naša poezija ne postoji,
eventualno nas prati osjećaj da je nekad postojala
i zato neka slova spokojno prihvate raspored,
ionako će mutirati kad se pogrešno prepišu,
a netko će ih zacijelo prepisati, ili pročitati, svejedno,
ništa neće ostati što je bilo,
što je opširnija, pjesma ima manje izgleda da oživi,
njezino duguljasto, dlakavo tjelešce uvija se spontano i nimalo graciozno,
a život joj je ionako prekratak, koliko god da se proračunato trudila,
kad se uhvati u zamku, pusti oko sebe
maštovitu drogu, koju naš organizam inhalira,
ali koja u njemu ne ostavi nikakav trag
i koja na njega djeluje možda samo jednom, možda još koji put,
a onda je posisaju anđeli nerazumijevanja,
nimalo srdačna ravnodušnost,
crvotočine u shvaćanju ljubavi,
hladnoća mišljenja,
generalno zamrzavanje, totalna promjena konteksta,
takava je to procedura, redovita, izvjesna, nadasve dosadna,
ne razumijem zašto shvaćamo ozbiljnije tekst nego izgovorenu riječ,
zato pišem, jer ne razumijem, premda mi se i dalje čini da je govor učinkovitiji,
više u njega stane, gotovo koliko u šutnju,
«Kako je izgledao rat u Hrvatskoj?»,
upitao me u zatvoru, za šetnje po golubljem dreku,
neki krupan Albanac, gol do pasa, makro, s ožiljkom preko lijevog obraza,
koji je tu jer je unakazio kurvu koja ga je varala,
to mi je povjerio stisnuvši pritom lice u veoma dojmljivu grimasu,
a kojem sam bio neobično simpatičan,
dakle taj moj zatvorski kolega, rođen iste godine kad i ja,
zagledao se izbliza u moje plave oči,
koje su bile u ravnini njegovih zelenih,
tko zna što je očekivao,
a ja sam mu odgovorio:
«Nikakvi veliki pokreti trupa,
tek pokoje masovno ubojstvo».

Image and video hosting by TinyPic

NAOKO NEVAŽAN INCIDENT

Sigurno ću ga otresti,
dok zalegne ispucat ću tri zrna.
Kukavno se šulja,
tako se čini preko nišana,
u plavom radničkom kombinezonu,
tobože seljak, izviđa naše položaje,
da dozna kako nas sve pobiti,
e nećeš,
daj repetiraj,
kako sam repetirao, tako sam viknuo
a nepoznati je nestao.

Vrlo sam uzbuđen,
pun je mjesec,
pio sam cijelo poslijepodne,
i u sumrak, kad ti se pjeva,
vratio sam se u zaseok,
preuzeo stražu,
tri kuće na brdu,
prema dolini polja kukuruza
i dalje šuma, koja je možda ničija,
ali vjerojatno su u njoj,
ne znamo jesu li minirali rub,
a možda ih i nema, ništa se ne zna,
gdje da zalegnem, sam ću provesti noć ovdje,
iza hrpe pijeska, nezgodno, tvrdo,
u kući na tavanskom prozorčiću,
lako je odozgo zapucati, malo teže pobjeći,
pijan sam, pišat ću do jutra,
spustit ću se prema šumi,
moram vidjeti što ima dolje,
ako ne računam dvije babe,
zaključane u dvije drvene kuće,
sam ću provesti noć ovdje,
na mjesečini,
to je sigurno,
ako ima koga dolje sad me vidi,
zatrčim se, među kukuruze padnem,
ne mogu ostati gdje sam ušao,
pognut taktički se odmičem dvadeset koraka naprijed,
prijeđem u drugi nasad dvadest koraka desno,
tu zalegnem, teško dišem,
piša mi se, iznad lica sjaji mjesec, banalno,
vrlo sam uzbuđen što se ništa ne događa,
vadim nož, raskolim bundevu,
ona mi je uzglavlje,
jesam li dovoljno lud da zaspem ovdje,
u čuturici samo voda,
u trbuhu počne rasti zvuk,
vrtloži se pa se penje do ušiju,
prvo bas, pa nož koji vitla,
grmi sada, to je helikopter,
nisko nadlijeće, jedno crveno svjetlo,
noć i mjesečina ostali su za njim,
tišina, ništa se nije promijenilo,
nezgodnije se bilo vratiti uzbrdo,
okrenuti leđa mjesečini,
očekujem da netko vikne,
kao da sam dječak koji noću krade šljive,
ali neće, znam da neće,
pa sam sjeo na prag nedovršene kuće,
jedine od cigle, od najposlovnijeg brata praščića,
glava me boli, zahladilo je,
znoj se suši, pa se ukočim,
jer netko je tu, teško diše, puše,
pijan sam, otkočim kalašnjikov,
na tlu je, možda je i on pijan,
nemoguće, nije čovjek,
stigao je gospodin jež,
kako mi je drago, kolega,
ti i ja noćas vladamo ovim brdom,
iznad nas helikopteri lete,
iznad njih sateliti,
još više mjesec,
tjedan dana poslije
na tom je brdu poginuo momčić
koji je jednu godinu išao sa mnom u razred,
neki Zlatko, s kojim se nikad nisam družio,
i nisam znao da je baš iz ovog zaseoka,
i da ih je jedini dočekao pucnjevima,
bio se vratio, kad smo mi povukli,
pa su ga ubili,
bio je šutljiv, vonjao na krave,
pao je razred, završio za vozača,
postao zarana odgovoran,
pa su ga ubili,
do tog trenutka nije učinio ništa posebno,
bio je prespor za anegdote,
kamoli za matematiku,
čuo sam da se uskoro trebao oženiti,
pa su ga ubili,
sigurno se ne bi preplašio ježa,
i kukuruz za njega nije bio minsko polje znatiželje,
mjesec je sjao bezveze,
pa su ga ubili,
prerano se, za razliku od mene,
morao suočiti sa stvarnošću.

Image and video hosting by TinyPic

VELIKA PJESMA

U žutim i crnim najkicama,
u pokisloj šumi,
u maskirnoj jakni
na mokru kladu
sjeo sam.
U bilježnicu,
čiju površinu remete kapi,
veliku pišem
pjesmu.

Vidio sam jučer risa!
Sa sedam-osam metara,
dvije ili tri sekunde gledao sam bokocrt mačke
koja je čuperkastu glavu okrenula prema meni,
gipko meso ispod narančastog krzna,
podrhtavali su mišići na povelikim njezinim butinama

Jer svjetlo je padalo tako,
koso i neumoljivo,
krvavo je svjetlo izdisalo
u katedrali bukovoj i jelovoj,
pa su čak i njegove pjege postale gotovo ljubičaste.

Prvim me je skokom odmjerio,
u drugom je nestao,
snažno,
tako je nestao,
okomito preko stijene u šumu.

O, zar sam toliko odličan bio
da sam i najoprezniju i najrjeđu zvijer
privukao toliko da mi dopusti
da je pogledam u oči?

Pišem u šumi,
na bukovoj kladi,
veoma lako dirigira vjetar
kišom i lišćem,
premoćnim orkestrom.

Meni kontrapunkt kraj ušiju stvara
pokrov maskirne kapuljače
moje veteranske jakne
o koju dobošare najkrupnije kapi.

Osjećam da nisam dovoljno dugo
ostao u ratu,
i zato mi je lijepo dok slušam
nepredvidiv hod kišnih nožica
po platnenom klobuku,
što dalje od svih ljudi,
samo da život promatram,
kako je nastao,
koje sve zvukove nudi,
osim minobacača.

Vidio sam, ovih dana, i dvije lisice,
tri zeca ukupno, kosova nekoliko tuceta,
i drozdova, mnogo malih pjevica,
i šojku,
prenuo sam, pred sumrak,
iz prijetećeg drijemeža,
veličanstvenu jednu
sovuljagu buljooku.

Uzdigla se, naoko tromo,
iz rašljaste krošnje i nestala u šumi.
Odozdo su zagakale patke,
valjda se čude što je prije vremena
počeo lov.

I srndaću sam zalajao,
u vrtači se ukipio, tridesetek metara ispod mene,
i posve sam ga slučajno registrirao.

Kako je strpljiv,
kako ga je nemoguće
opaziti,
i tek malko pomakne njušku,
tako da vidim roščiće,
grlen glas pustim,
on šušne, zagrebe uzbrdo,
i drugi krene,
koji je dotad stvarno bio nevidljiv,
i topće šuma od snažnih tetiva,
od mišićavih pokreta preplašenih sisavaca,
ali to su srndaći, mužjaci,
koji će, makar u bijegu, rado uzvratiti,
mnogo glasnije od mene laju,
ja im vratim,
i cijela kotlina
pjeva od našeg laveža.

Noćas će biti hladno čak i u šumskom njedru,
viju pramenovi u krošnjama:
možda su oblaci a možda magla.

I paprat se stala njihati,
prišao je tih vjetar neočekivano nisko.

Pišem i pišem,
prisjećam se prošle noći,
kad sam zaustavio automobil u šumi iznad Dabra,
kad sam stao da pišam
a onda me vlažna obuzela noć,
i stajao sam i disao,
isprva nije bilo svjetla,
pa se onda razaznala vunena kapa oblaka,
i nadošlo je blijedo svjetlo,
stalo je ocrtavati ugašene svijećnjake na vrhovima jela,
sipi rosa kroz mliječnu tamu,
ispočetka disao sam vrlo plitko,
shvatio sam da osjećam strah od
samoće.

Ponirem u svoje djetinstvo,
dječak u meni ovdje umire od straha.

A ja se plašim ljudi,
uvijek netko naiđe,
i šumskom cestom,
posvuda ih ima i kad ih nema,
minirali su ovu divotu,
ljudi, Srbi i Hrvati,
posve u daljini danju klepeću zvonci pokorenih krava,
onaj su dio oteli lovci,
u ratu smo pobijedili mi, Hrvati,
pa se zato naš bogati starac doveze pred čeku džipom,
zatim se na nju popne.
Zima je, čeka je crna,
ima prozorčić,
sto metara pred njom, i manje,
lijepo je izgrađeno hranilište.
Neka je zima, i neka divljač gladuje,
neminovno će prići,
a starac će ispucati krupno zrno,
možda mu koji samaritanac pritisne cijev odozgo,
plaćeno ubojstvo i trula prostata,
ne bih htio da tkogod naiđe ovim puteljkom,
što bi on mogao napraviti u tri sata iza ponoći
na ovome prijevoju?

Ali zavladala je opća
tišina civilizacije.

Jedino šuma šumi
i misli otkucavaju.

Svio sam od dlanova
instrument prvog čovjeka,
palčevi su pisak,
huknuo sam kao sova,
ponovio sam to,
svidjelo mi se,
pa sam napunio pluća,
dlanove rasklopio
i vučje zaurlao.

Zavijao sam u gluho doba noći u šumi iznad Dabra,
ja sam najsvjesniji lik u ovoj bajci,
obdaren čudesnom moći
da se iz djeteta pretvorim u vuka.

Gust je i vlažan zrak
ispod mokrih grana,
noćas mjesec neće izići
i ni jednu zvijerku neću ugledati.

Bio sam dječak i pisao sam pjesme,
i popunio sam četiri školske bilježnice.
Otad se nije dogodilo ništa čemu se nisam nadao,
vrlo sam sebično sretan ovdje u šumi,
i pišem u bilježnicu pjesmu,
tako sam revno pisao još samo prije dvadeset i pet godina,
zaneseno i nedovoljno,
što sam eto, na žalost, već zaboravio činiti,
na bilježnici preda mnom stoje grb i važan naslov:
humanitarna pomoć Europske unije,
ona je ovdje stizala za i poslije rata,
kao apsurdan višak nemoći,
i bilježnica je ova postmoderno završila u kutiji za drva,
i bio bih je spalio
da se nisam nad njom sažalio,
poduzeo sam prema njoj određen korak,
ali možda se predomislim i ostavim je ovdje,
u šumi,
zajedno s velikom pjesmom,
koja je potpuno nebitna u usporedbi s dojmom
koji ostavlja zaboravljena bilježnica duboko
među stablima,
pola sata hoda od najbliže vlake,
i mogao bih se orijentirati prema njezinoj bjelini
ako zalutam pa joj se ukrug
vratim.

Utrnuo sam, ohladio se,
i stao je vjetar,
kapi su se usitnile u aerosol,
u trulom bih tepihu lišća
sebi mogao iskopati grob,
sanak usnuti u kolijevki plodnoj,
nije mi promakao ni škanjac,
nosio je u kandžama duguljast leš,
i miševi su pretrčavali
a stotine su žaba, dok sam pristizao u tu zabit,
odbacivale svoje trupiće
na sporednom i pokislom ličkom asfaltu.

I jednu sam dlakavu živinu presreo,
kladio bih se da je prevelika za lisicu,
ali što bi još imalo kitnjast rep a te je veličine?
Čini se da je bila skotna,
premda je, ako je lija, dobro okasnila,
jer već je druga polovica svibnja.

A možda sam zapravo vidio
čudovište,
sisavca budućnosti,
križanca gorske kune i dalekog velikog mravojeda,
strašne zvijeri,
koja je od majke naslijedila narav i zube
a od oca postojanu snagu i tvrde kandže.

Njezina je budućnost osigurana,
iz nekog razloga golem joj je mozak,
toliko je lukava da namjerno izgleda nespretno,
u njoj je ljudska želja za posjedovanjem,
nas je poharala studen,
malo nas je preživjelo,
u cijeloj Evropi danas živi
možda još trideset tisuća ljudi.

Jedemo kukce i zelene žabe, za zimu jedva nabavimo meso,
umiremo od otrovnih gljiva,
sve smo zaboravili, gdje jestivih ima gomolja,
često smo uplašeni,
Liku su ponovno osvojili
vukovi i medvjedi
koje, na sreću,
nikad i nismo istrijebili.

Našu djecu kolju zvijeri,
katkad to ne možemo spriječiti.

Umiremo od hladnoće, gladi i parazita,
jedino u šumi zimi je podnošljivo,
ovdje, na obodu bivšeg Mediterana,
u zemunice uvlači nas dubok snijeg,
održavamo vatru, ona plamsa,
na ulazu šušne, netko vikne:
- Kunojed!

Dječak vrisne,
krezuba se baba nasmije,
stara je priča da za najtamnijih zimskih noći
kunojedi prodiru u zemunice
i tiho dave i odvlače najzločestije
od usnule djece.

Dječak sanja risa, našeg, nekad se zvao evroazijski,
ne plaši ga se,
premda zna da se ta zvijer obara
na svaki plijen za kojeg je ocijenila
da ga može svladati.

Brkovima njiše,
odvukla bi ta maca i njega,
samo ne u ovoj priči,
daleko od prošlih vremena
kad su ljudi, priča se,
letjeli na mjesec,
daleko im bilo,
nikad neću otići iz naše šume
osim u ovu samo jednu dolinu pod nogama,
to je moj svijet,
nikad neću postati trgovac
i mijenjati krv za sol,
krzno za žito,
osmijehe za laži.

Neću biti ni vojnik,
jedino ću šumski ratnik biti,
skriven među deblima,
sve ću na vrijeme čuti i predvidjeti.

Ili, ako me natjeraju,
odletjet ću i ja jednoga dana na mjesec,
među one šare,
gdje nema kunojeda, križanca gorske kune i velikog mravojeda,
gdje u cijelom svemiru najveći ris
na golemom kamenu sjedi
i pozdravlja me!

U žutocrnim najkicama,
to su dva krupna daždevnjaka pod koljenima,
ne osjećam više donji dio tijela.

Promrzao sam,
morat ću ustati,
bol u leđima toliko je jak
da mi remeti misli iz rata,
nisam više vuk,
o, kako ću brzo ostarjeti,
i kako je šuma dobrostiva
što mi je dopustila
da susretnem risa,
čiji je život u svakom trenutku
bio i ostaje značajniji od moga

Image and video hosting by TinyPic

POSLJEDNJE PUTOVANJE STAROG LAVA

Nekoliko je pitanja koje muče lava ljudoždera.

Njegova posve crna griva još bi izdaleka svakako privukla ženku,
ali prošlo je to vrijeme,
odavno su ga potjerali mlađi jebači,
pobili mu djecu,
osakatili ga, pa trči veoma sporo,
i rika mu je usporena,
to više nije grmljavina nad savanom,
to više nije noćno upozorenje svakom,
to više nije orgija života,
polizao je ljudsku lubanju,
jedino još čovjeka može dostići,
slastan je ljudski mozak,
kakva nerazumljiva bića,
kako opstaju tako slabi,
što jedu, zašto se tako kreću,
koliko opakih očiju još mora zaobići,
koliko je golem kafarski bivol,
jednoga je ukliještio za njušku,
jedan sat stajali su u strašnoj pat-poziciji,
bio je mlad i bivol je bio mlad,
bio je sam, neobično,
i bilo im je suđeno
da ga svlada,
a sada
osjeća ponovno paničan strah od uspuhane bivolje njuške,
to je bilo mutno doba kad je bio mačić,
kad je puzao u šipražje da ga ne izgazi ljutit predvodnik,
krdo bivola rastjeralo je čopor,
njegova je majka uzalud skočila,
razderao joj je slabine gadnim rogom,
on se spasio a ona nije,
ispred njega hijena se smije,
najušila ga je pa zove u pomoć,
zaklat će je, samo ako mu dovoljno priđe,
ostala je još cijela ljudska ruka,
bizarno bijele kože,
sočan i poremećen komad prirode,
njušim ih, pobjesnit ću, aha-ha,
čopor hijena, carstvo sjena,
koliko sam im vratova polomio,
i jednoga sam leoparda u ono vrijeme razderao,
mlade sam im ubijao,
i čak sam gepardiće davio,
ali hijene...

Okružile su starog lava ljudoždera pjegave hijene,
nešto je krupnije bilo u igri od ljudskih ostataka,
starački njegov zadah pjenio je krv u njima,
potrčati ne može, griva mu je trula,
šiba repom neopasno,
stale su ga dražiti,
povlačio se bijesno,
odbijao iznenadne napade s boka,
mjesečina i zvijezde
ne svijetle zvijerima kao nama,
one ih ne primjećuju kao mi,
razderana mu je koža na nekoliko mjesta,
promašuje šapom i preostalim očnjakom hvata zrak,
reže vragovi.

Svanulo je a lav se vukao teško prema osamljenom stablu akacije,
vrelina će mu uskoro zastrti pogled,
veliki kudu gleda ga u čudu,
neopasan je čak i za njegovo čedo,
hramlje i spustio je glavu.
Pod stablom se ispružio
ali mira nije imao,
čopor grivastih pavijana je uznemirio,
njihovi su očnjaci sada uvjerljiviji od njegovih,
samo zato što misle da je lav neće ga se usuditi rastrgati,
sunce je uprlo u čelo,
pojilo je daleko,
i teritorij je sumnjiv,
nekad je bio njegov.

I kamo će poći,
uginut će do noći
stari ljudožder
kojeg nikad
neće stići
osveta ljudi.

Image and video hosting by TinyPic

PROLAZE VLAKOVI

Prolaze vlakovi,
prolaze vlakovi,
na čelu im tri svjetla raspoređena u trokut,
odnose nezanimljive ljude,
to je pogled s visoka,
s balkona,
odnose mirise
koji su se dovoljno rasprostrli
za njuh napuštenog zagrebačkog psa,
ali ne dovoljno i za ljude,
ne i za ljude,
prolaze mrtvi,
oni su prethodnica,
tek umrli naši,
zaspao je čovjek u vlaku,
više se neće probuditi,
tako će skončati,
uz malo sparine,
neotesan, masne brade,
po kojoj će zacuriti slina,
ne vidim optimizmna u pojedinačnoj sudbini
bilo koga od nas,
traju interludiji kad se postižu rezultati,
koji su plod posve slučajno programirane iluzije,
ne možemo ne htjeti,
kako te logika propasti kukavički gura u novu nevolju,
u oholost,
najtuplji ljudi obično najdulje traju,
u svojoj ograničenosti ne guše se,
poskakuju,
postojimo jer smo nepravedni,
to je tako,
žderu se naše misli,
neraspoređen višak u najboljem slučaju,
predaleko si otišao,
mozak ti je pojeo pamet,
majmune,
zar ne vidiš rub ponjave na vjetru,
to je to,
lepršanje svijeta,
dvije-tri kopče s banalnim,
nema pomoći,
nema,
prolaze vlakovi,
prolaze vlakovi,
uskoro će i misli,
u njima ima matematike,
u njima živi neobjašnjivo jako rasprostranjeno polje
protupješadijskih mina,
pjeva masa,
petnaest tisuća ljudi uvijek će se rado okupiti
da skakuću da je tako kako je,
kao jedan,
kao jedan,
slave lukavo zlo što se zagnojilo u glavama besmrtnika,
gluho doba kad jenjava zvuk ushićenja,
trenutačan uspjeh rasprskava se u konfete,
sve što bi bilo hrabro, i što bi bilo buduće -
isčezava,
strojovođa ima kapu, nevin glupan u noći,
to je njegovo ja,
ta kapa umašćena pod obodom,
šeširi i kape rado lete u zrak,
pokrivalo za glavu,
prevelik mozak ispod njega,
zamisli koliko je golem kad glupanima daje snagu,
mrzimo jedni druge,
mrzimo potpuno,
to je teško priznati,
to je, tvrdi se, složeno,
besubjektan je svaki pokušaj da se bude dobar,
da se bude dobar,
toliko nepravde nanosi rođenje,
toliko nepravde.

lečenipravoslavac 23.07.2008. 00:58

- 01:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se