NEMANJA: SMIRENOUMLJE

nedjelja, 20.07.2008.

catwalk

Image and video hosting by TinyPic

Ovaj intervju je nešto najbolesnije što je objavila hrvatska žurnalistika. Bolesnije i od izjave Rona Browna, dubrovačkim novinarima, nakon pogibije.

Marole 20.07.2008. 08:52

POČINAK

Mokasine
Od bjelokosti štap
Tabakera olova puna
Duša od platonovine
Gdje prebivaju efebi
Kontemplacije Nemanjine.


Izgnanik

Image and video hosting by TinyPic

Nemanja, 23, fotos s krsne slave Charlesa, princa of Walesa


SLOVO LJUBVE

Stefan despot,
najslađemu i najljubaznijemu,
i od srca moga nerazdvojnome,
i mnogo, dvostruko željenome,
i u premudrosti obilnome,
carstva mojega iskrenome...



Sudeći po navadama flejmera, Blogosfera je istovjetna Podzemnom svijetu drevnog Egipta: i tamo je naime ovladati demonskim silama moguće magijskom formulom "Znam tko si i znam tvoja imena"!
Znati tko stoji iza nicka, poznavati stvarni identitet iza nadimka, predrasudno znači ovladati nečijom sudbinom!
Sad smo barem bliže spoznaji mjesta radnje: mi smo zaista u Zagrobu, u svijetu s onu stranu groba, za grebom! Kizo je vođen proročkom ili genijalnom pjesničkom intuicijom blog situirao na odbukcijski odjel, u svijet Patologije!
U tom je smislu Patologija metablog: kao što je 'Bladerunner' meta-hard-boiled thriller - budući da naracija hard boiled thrillera započinje u točki kad su događaji o kojima će biti riječi već prošlost, 'Bladerunne'r je m-h-b-thriller zato jer njegova naracija započinje u trenutku kad su prošlost ne ovi ili oni događaji, nego je svo vrijeme povijesti svijeta isteklo, sama je povijest prošla, i sve što uopće može biti već se dogodilo i prošlo! - tako je i Patologija metablog: to je blog koji ponajprije osviješćuje vlastitu poziciju - to je mjesto s onu stranu groba, Pod-zemlje ili Međuzemlje: mjesto između Neba i Pakla, a koje više nije zemno - a onda s te pozicije samosvijesti blog, kao cyberspace, dovodi do vlastitoga pojma, provodeći ga u medij: blog je točno ono mjesto na kojem cyber postaje space: tamo gdje umjetna stvarnost postaje zbilja!
U hiperrealističkom svijetu u kojem simulakrum postaje stvarniji od stvarnosti, - istovremeno je upravo tako i time onestvarujući - točnije kazano: postaje ono što u stvarnosti jedino zbilja vrijedi i zato i jest (zbiljsko), svjetovni je identitet beznačajan: on je čak manje značajan, pa i u psihološkom smislu, od autorskog nicka; autorski je nick samostalno biće koje sudjeluje u kreiranju bloga vlastitim, samosvojnim glasom, ali se i kreće cyberspaceom kao zasebni entitet, posve slobodan od bilo kakve izvanjske određenosti ili identifikacije.
Za Patologiju je Vjekoslav Bokšković manje važan no Markiz de ga Sad! Markiz putuje s robom Onanom, Markiz piše o robu Onanu: ne Vjekoslav, nego Markiz de ga Sad! Dopustite površnu usporedbu: na sceni gledamo Hamleta; igra ga Rade Šerbedžija; nakon predstave, Rade odlazi doma, i....Što Rade radi doma to nikoga ne zanima; kakav je Rade Šerbedžija u ulozi Hamleta, to je već vrlo važno; kakav je sam Hamlet, to je ono bitno! Markiz koji putuje s Onanom, to je Hamlet; Markiz koji piše o tim putovanjima - jer Markizov se autorski glas razlikuje od glasa Vjekoslava Boškovića - prispodobni je glumac Rade; Vjeko Bošković, Šerbedžija je van scene. Čovjek, glumac, uloga. Vjeko, Kizo, Markiz.
Znati da je Kizo Vjeko, Bože, kako je to nevažno!
Ali tko je Markiz, oh, oh, da mi je to znati!

Psihologija ovdje ne igra nikakvu ulogu: na blogu Osoba nema psihologiju, jer u njenoj duši djeluje deus ex machina: na djelu je maniristički sudden choice, te s punim pravom govorimo da Osoba ima para-psihologiju, što se na Patologiji i pristoji: ta, riječ je o utvarama.
Deus ex machina što djeluje u duši Nicka zaigrana je samovolja Autora koji progovara ex PC/machina. Osobe kao da imaju psihu: Nemanja je gotovo stvaran, nije li:"...ja mislim da bi tvoj narcizam svakako trebalo ukorichiti na grckom jeziku, i to u Njemackoj!"
Što se kojeg trena u toj duši može dogoditi, sam Bog/Deus (ex machina) zna.
Očito je da je i ta duša uglavnom mehanička:

"Mechanical Animals"

We were neurophobic and perfect
the day that we lost our souls
Maybe we weren't so human
But If we cry we will rust
And I was a hand grenade
That never stopped exploding
You were automatic and as hollow as the "o" in god...


Da to prikrijemo, ponašamo se kao da smo autentični: otuda sudden choices, ta hinjena spontanost, ta proračunata nesputanost, ta životnost koja oponaša umjetnost (ono artificijelno)!
Vidljivo je da je oksimoron egzistencijalna, a ne samo retorička forma, naprosto zato jer je retorika, a ne logika, jedina preostala disciplina logosa: ništa ovdje nije više logično, nikakvi zakoni isključenja trećeg tu ne vrijede, da skratimo, sve što preostaje, dekadentna je ludička retorika elaboriranog iskustva.
Nemanja odlazi pa usksava: zašto jedno, a zašto drugo, ne zna ni on sam (doduše, Nemanja je Car, on možda zna!). Markiz je ogradio Patologiju kao svoj Vrt, uvevši lozinku:

Society is all but rude,
To this delicious Solitude.


Čemu to služi? Još ne znamo! Hoćemo li saznati? Koga briga!

Pa dobro, kakvi smo to mi ljudi?

She is all States, and all Princes, I,
Nothing else is...


Takvi, kao Donne i njegova ljubavnica!

Hm...Zar nas nije boga strah!?
Ahahhahahah...Boga? Toga ex machina?

Churches are best for Prayer, that have least light:
To see God only, I goe out of sigh...


To smo mi: ljudi bez duše.

Patoblogeri se trajno moraju odreći identiteta iz tzv. stvarnog života. To je njihova žrtva. Njihova privatnost je izlišna izvan svijeta blogovskih pseudonima. Ovo je od gotovo presudne važnosti. Patoblogeri zapravo i nemaju nikakvog identiteta čak in unutar cyberspacea: imaju samo niz nickova-maski, koje nisu tu da skrivaju istinski identitet, nego njegovo nepostojanje! Maske ne skrivaju ništa, nego skrivaju baš to ništavilo! U zabludi je onaj koji misli da je nickom kao maskom nešto skriveno: ne, nasuprot, nije skriveno ništa, ili, točnije: skriveno je upravo to ništa!

S vremena na vreme, u nastupu neke nenadane sete, postajemo milostivi i dopuštamo, na tren, u magnovenju, da vidite naš izistinski lik: danas je takva retka prilika!

Dakle, neka počne catwalk: who is who u svetu Patoblogije!

Slikom, rečju, delom.

Enjoy!

Car vasljenske posvudi, Nemanja, Ktitor Kosmosa 03.01.2007. 09:43

Image and video hosting by TinyPic

Marquis, 17, fotos sa školovanja u Heidelbergu


Kakva besramna ljiga - u državi kojoj prijeti gospodarski kolaps premijer koji ne govori fraze izjavljuje "bit će bolje". Prejeben je ovaj razgovor likova koji su izgubili osjećaj za stvarnost.

Iz ove splačine izdvajam sljedeće:

Majmunko: Za koga da navija Hrvat iz Bosne i Hercegovine kada igraju BiH i Hrvatska?"

Jovan: Prije je riječ o jednoj duboko književnoj temi, koja se samo preko književnosti i da apsolvirati. Stoga očekujem da vi meni, i kao književnik i kao Hrvat iz Bosne i Hercegovine, odgovorite na ovo pitanje.

Trebali bi pitati Hrvate iz BiH što misle o "Hrvatu" Jergoviću i europejcu Sanaderu koji se dobrano ogrebao za njihove glasove u predizbornoj kampanji. Sanader ih danas svrstava u književnost, dakle Hrvati iz BiH su fiktivni likovi.
Sva je sreća da Jergović ima frizuru kao četku za klozet da Sanader ima s čim očistiti govna iz šolje.

inhibitor 19.07.2008. 22:10

Image and video hosting by TinyPic

Car Nemanja, na pomenutoj igranci amizira s damama


Vidi, Kizo, kako kongenijalno mislimo:
Mislim da ne bi trebalo Miljcu ići niz picinu dlaku, Magda, i, molim te, ne cjepidlači.
Čujem da je daidža Miljenko završio kurs brzog čitanja, pa je "Istoriju ružnoće" pročitao nadušak, između dve rakije od suhe šljive i telećih odrezaka na žaru u umaku od suhih šljiva.
Čujem isto to da je amidža Miljenko završio kurs brzog pisanja, pa je zbiru poezije "Na Ilidži filidžan" napisao između druge dve rakije od suhe šljive, i još dva teleća odreska na žaru u umaku od šljiva suhih kao usne beduina što šute o šumoru šedrvana.
Kizo, kasnije bum obradil vazda na šalu spremnog Miltona Jergosa Seljosu, šereta iz šeher-Sarajeva, vazda frustriranog namještenika korporativnih komunikacija. No već sada mogu kazati kako je ova bilješka oslonjena na tipičnu agramersku predrasudu da je istina života samo tamo gdje se živi u dreku. Ta predrasuda, na koju su Jugoslaveni silno ponosni, na kojoj je Kusturica, očima Sidrana, napravio cijelu jednu balkansku magičnorealističku mitologiju manjinskih naturščika što lete po svadbama i sprovodima, a Bregović zaokružio u integralni romskomeđimurski glazbeni idiom, nažalost nije hrvatski patent: prolazi u Cannesu kao i u San Remu, dakle je očito riječ o lošoj savjesti i difuznome fenomenu europske malograđanštine. U jednu riječ: gospođe u bundama odlaze u Lisinski na premijeru "Oca na službenom putu" misleći, ili samo vjerujući, da su gledale dokumentarac o istinskom, sirovom životu koji počinje iza drugog perona glavnog zagrebačkog kolodvora jugoistočno! Zagreb je idealan grad za ovakav sehnsucht. kako veli moj prijatelj: nereflektiranu melankoliju; znaš ono, Suada, Suadaaaaa, onaj imbecilni adolescentski dert kojim odiše sve bosansko, od Gazi Husref-bega do Saše Lošića:

Hajdemo drugovi moji kao nekada
Kada smo subotom išli u zelenilo
A nedjelju mrzili zbog ponedjeljka
Drugovi budimo iskreni
Već nam se bliži dvadeseta
A treba živjeti i pjevati
Idemo kao na maturskoj večeri
Uno, duo, tre, quatro


E, to ti je Jergosov tekst o Milanoviću: drukamo za 'građansku' Hrvatsku, živimo na jugoslavenskim parama gazda Nine, a kad netko dirne u korporaciju - o kojoj, zanimljivo, u članku ni riječi! - onda opletemo po grabači sve građansko onako, po srpsku: ma sve su to bre pederi i civili, kažem ti, nije to videlo života ni iz tramvaja, majku im jebem lezilebovićsku! Milanović je gradsko dete, izravno je kao fakultetlija otišao u MVP, propustio je Armiju i zastavnika Jeftu Pantića, nema svoje klasiće ni sitttnoooooooo ni septembarsku klasu, ne zna taj za frustraciju vožnje u stojadinu i par-nepar, socijaldemokrat je a jebemliga nije ni jugonostalgičan… e pa stvarno je taj Milanović živeo i radio koncem dvadesetog veka sasvim izvan sveta, pošteđen i zaštičen roditeljskom brigom i ljubavlju, kako kakva tetkica i civil, da skratim: pederčina, ba!
Jasno, Jergović je u to vrijeme već prekapao po fekalističkim Bregovićevim home-video uspješnicama, koje je kasnije u sličnom character assassination tekstu prodao sličnoj korporacijskoj publikaciji, predstavivši se agramerskoj blaziranoj publici debutom dostojnim i aplauza i prisjećanja: dokumentarnim svjedočanstvom o seksualnom životu najveće pop-zvijezde bivše države, ej, jebotebog, samom esencijom upravo onoga što bi takva imbecilna supijana provincijalna publika mogla smatrati Autentičnim životom Podneblja! Zna nas Jergos, velim: zna on nas, jeb'o ti nas!
Je l' istina, sinovac?
A to što pitaš je li on HDZ-ovac za novac, ma nije on hadezeovac, nego je samo za novac. Tko da (više). Propagandist. Došavši u Hrvatsku, pisao je u "Slobodnoj Dalmaciji" a posao mu je - čik pogodi? - dao Miroslav Kutle (koji je uostalom potpomogao mnoge svoje kasnije dušmane!). Jasno, to Jergosa nije spriječilo da docnije nepatvoreno prezire hercegovačkotajkunsku bagažu i ognjištarski šljam, koji, po potrebi, pričepi li ga netko drugi, Kuljiš ili Milanović sasvim svejedno, patentirano brani kao vlastiti zabran. Jergos je jednostavan lik: Nino Pavić je oformio pretorijanski književnoinetelekutalni zdrug - doduše, nema tu nikog tko bi recimo tebi, kao dipl.phil., mogao točno odgovoriti na bilo koje pitanje o Parmenidu, Tertulijanu, Baconu, Kantu ili Fregeu, npr., jer, ovo je najneukija generacija hrvatskih književnika otkako je književnosti i Hrvatske - koji se samoobnavlja po logici: Jergović je klasik, jer smo ga uvrstili u inicijalno kolo svjetskog romana XX. stoljeća; Tomić je genij, jer to veli Jergović; Pavičić je genij, jer to veli Tomić; a Pavičić i Tomić jamče da je izbor Jergovića u kolo svjetskoga romana XX. stoljeća pravovaljan, ispravan i utemeljen, dakle da je auktor genije! U tim samohvalećim krugovima što se suzuju, Jergović je neka vrst književnog dobermana: Gazda Jeza naučio ga je da na komandu "Drugi" ispiše petnaest kartica pitkog štiva o beogradskim kavanama, zalogajnicama i splavovima u kontralihtu izobilja Sajma knjiga, na naredbu "Šerba" laje se dugo u noć o hrvatskoj kulturi kao hrvatskoj pa zato nekulturi, a na sam spomen "Hrvata" skače se Aralici za vrat žedan srpske krvi svih Aralica, ili se Drugi, ako je Hrvat odrastao u Beogradu, istom tretira kao rosno dupe i patetični fašist, pri čemu je Jergoviću svakako vazda zanimljivije ovo prvo. To je nevjerojatna škvadra: stalno iznova ponavljam da je Pavičić autor teksta u kojemu se izrijekom spominje autohtona i genuina hrvatska mržnja spram drveća!, da je Tomić autor putopisa u kojom četničku ikonografiju kokardi Guče tretira kao Gucci, ili barem kao etnograski kuriozitet, a da je dirljiv napor Miljenka Jergovića da nas kao neadaptirana bosanska budala privede građanskoj svrsi već mjerodavno opjevan i opisan u hrvatskoj i bosanskoj literaturi 21. stoljeća:

Image and video hosting by TinyPic

Bojan Žižović, 22, poeta i humanista, Pula


Bojan Žižović

Prijatelj iz Sarajeva


Imam prijatelja u Sarajevu
Igora Banjca
Rijetko se srećemo
I još rjeđe viđamo
Dugujem mu gajbu piva
Sjećam se njegove priče
Memorijalni centar Miljenko Jergović
Strašno dobra priča
Jednom me Igor ugostio
U Sarajevu
Na književnom druženju
Upoznao sam tada i njegovu ženu Fernalu
S kojom nisam imao ništa
Igor me vodio u Baybooka
Da mi pokaže da Sarajevo ima knjižaru
U kojoj se može piti
Nadam se da se još uvijek može
Otišli smo i na ćevape
Popili tursku kavu
Razgovarali o pametnim stvarima
O tome kako ja živim u Puli
A on u Sarajevu
I kolika je udaljenost između dva grada
Zračne linije
Igor mi je rekao da ujutro imam vlak
Za Zagreb
Polazi ujutro
S glavnog kolodvora
A onda smo se napili
Sarajevsko me jutro iznenadilo
Došlo je prebrzo
Ostao sam u krevetu
Igor je zatim za časopis napisao
Žiža je zakasnio na vlak
Htio sam mu reći da me zovu Žižo
A ne Žiža
Ali nisam imao srca

Image and video hosting by TinyPic

Igor Banjac, 19, pjesnik, mislilac, neimar, Sarajevo


Igor Banjac

April ili Memorijalni centar Miljenko Jergović


Izraslina, mislim, i volim tu riječ,
ali ne i samu strvar, što god
bila. Kasno noću bole me zubi
i telefon zvoni. Bolestan sam,
nesretan i sam. Gospode!


Raymond C


Izraslina se pojavila prije 30 dana; na donjoj vilici. Noću je veća, a ujutro manja.
Možda je tumor, a možda i ne.
Kada gnječim izraslinu, kao da se pomjera i bježi od prstiju.
Otišao sa, u strahu i nevolji, kod ORL specijaliste gosn. Katice.
Katica je istočnjak, prezadovoljan svojim poslom u lokalnoj ambulanti. Znate te spike:
Ispiši recepte, utješi nekoliko kretena i bježi kući na ručak
i popodnevni odmor.
Išao sam i na ultrazvuk, ponovno u strahu i nevolji.
"Kud baš svi na vilici", rezignirano je ustvrdio ljekar, i dodao:
"Ma kakvi, to vam nije tumor".

Izraslina se povećava.
Izraslina - supruga.
Svaki dan je kaotičan i pun svađa. Za smirenje koristim sitne plave tablete i smotuljke.
Poznate su takve kombinacije u književnosti naših naroda.
Tome bi trebalo dodati alkohol i veće količine opojnih droga.

Naravno da je potrebna legalizacija, često mislim u muci nabavke.

Fernala sve učestalije izražava žaljenje i blago kajanje zbog našeg braka.
Ja sam zapitao samog sebe.
Miron sjedi na klackalici, počesto pada na tlo - razbije se, posječe se.

Tresem se od hladnoće u vlažnom sobičku. Staklo je puklo. Olovka klizi po papiru.
Mara pere noge u kupatilu,
česma i vodokotlić su sjebani, bojler huči.
Imam dva jastuka na krevetu: žuti i bijeli. U društvu sam Mammilarie, Astrophytuma, Rebutie, Hamatocactuca i Choryphante.

Mladi, neafirmirani i uplašeni pisac Ib, uz silnu muku, uspio je skrpiti zbirku priča
i izdati je.
Posvetiti je ženama: Fernali, Mirzeti i Belmi.
Gdje je sljedeća zbirka, kolege pitaju.
"Piše li se štogod?"
Nešto je tek naznaka stiha, ponešto, pak, nalik priči. Skice i vodoravne crtice.
Ovisnost - tekst.
Uperen prst kritičarev, kvrgavi doktorov prst.
"Ti si narkoman", uzvikuje doktor.
"Fakat bed, ti si narkoman", dodaje Tašo.

Pisac je opterećen 'egzistencijalnim užasom', 'surovim realizmom',
'paklom svakodnevnice'. Mara lupa u kuhinji, sprema posuđe za jutarnju kafu.

Promatram školjke naslagane na zidu, žute i zelene zmije pokrenute desnom i lijevom rukom, jedem sladoled i naginjem se da vidim kaktuse u maloj cvjećarnici na rivi.
Uzimam Pixy, brzo ga prelistavam i sjetim se Radovanove promocije u vojarni Karlo Rojc.
Mara je bolesna. Što bih mogao učiniti da sam tamo?

Izraslina se povećava.
Pristupam čišćenju hrpice od sjemenki. Čašicu sa sjemenkama čuvam za proljeće.
Grozno, sutra moram zvati dilera.
Hrpica je 5, 6 manjih smotuljaka. To je za večeras i možda sutra.
Plavu tabletu ću uzeti ujutro.
Lijepo je posjetiti neveliku apoteku Neuropsihijatrije i poslužiti se lijekovima iz ormarića. Mama Jozefina prepisuje raspored i nudi mi kesicu sitnih raznobojnih bombona.

Hu, hu, već je bolje.
Zapalio sam, hrpica je donekle očišćena.
Dim ispunjava sobičak, ugodan i okrepljujući.
Rak pluća ili grla, ko zna? Zastajkujem - bolest? Zastajkujem - izraslina?
Mara je zaspala i jedini zvuk je škripa kreveta dok se pomjeram.
Potiha molitva se ne čuje.
I Mara je izgubila vjeru u Svemogućeg, Sveznajućeg.
Dodirujem TA peć, nije ni mlaka. Počinjem se ponovno tresti i osjećam jad Iba,
u hladnom, vlažnom sobičku,
sa hrpicom manjom iz sata u sat,
u prizemlju trošne zgrade - preko puta Memorijalnog centra Miljenko Jergović.
Sepetarevac, bivša ulica Mile Radojevića, Mejtaš.
Memorijalni centar vodi piščeva majka, ne birajući trenutak da spomene
talentiranog i uspješnog sina.
Sin objavljuje romane, priče, pjesme, oglede; član je žirija; dobitnik nagrada,
i stalno uzvikuje: "Sretan sam!"

Kaktusi i ostali sukulenti su dobro.
Već nekoliko sezona biljke zimuju kod Mare, u hladnoj i tamnoj sobi.
Temperatura je 10° C; kišem i poskakujem.
Ib u svom vlažnom sobičku, okružen žutim i bijelim jastucima
i prekriven dekom.
Bez hrane i pića, sa uznemiravajuće malom hrpicom.
Ponekom Mironovom igračkom.

Zvrnda telefon.
Stapelia se smežurala,
zalijevanje toplom vodom, hibernacija.
Greškom sam izvadio dva papirića.
Smotuljak pomalo pucketa, nikako da se čovjek riješi sjemenki.
Žuti jastuk i žuti papirnati svitak.
Kako bi ove hladne martovske večeri izgledao susret s Ninom?
"Svršavam, ajme majko, svršavam", uzvikuje Nina.
Jadna ona Fernala sa ovakvim čovjekom, kakav će tek Mironov život biti!?

Konačno se naslonih na žuti jastuk.
Gledam u "Sarajevske sveske". Potreban je još mali napor utipkavanja.
Memorijalni centar Miljenko Jergović je prazan,
svjetla su ugašena.
Mali prstić sudbine bocnuo je Iba,
koji uz svu zavist i ogorčenje promatra kuću preko puta svoga jadnog i vlažnog sobička.
Prije petnaestak godina poklonio sam ploču Nedi,
a tip je rekao: "Gledaj poltrona".
Vidim da si dugokos i bradat, primaš nagrade. Svaka čast!
Ja, pak, opipavam izraslinu i trošim zadnje mrvice sa hrpice.

Trznuo sam se u 7. Ptičice pjevaju, oblačno je.
Izgleda da pada kiša. Ostalo je nešto snijega na dvorištu.
Sada stenjem na starinskoj wc šolji, fakat sam se prežderao sinoć.
Memorijalni centar, mjesto gdje je naš pisac rođen, napisao prve knjige.
Čovjeku ponekad godi da putuje, trucka se u praznom kupeu ili osjeti lupanje srca dok se propinje ka nebesima.
Uskoro krećem. Termin kod zubara Emira je dogovoren. Tortura se nastavlja.

Izraslina je manja no sinoć.

leech's funeral service

Mara umire
Pišemo molbu za starački dom
Mali preuzima stan
Mara leži u sopstvenim govnima
I mokraći
Smrad je neizdržljiv
L. moli Razoritelja da uzme Maru
I ide kući odmarati se

Jučer su zakopali Maru
Gosti su razgovarali o sjebanom križu
I Memorijalnom centru Miljenko Jergović

Image and video hosting by TinyPic

Babl, 25, fotos s letovanja, Zauberberg 1999.


Habla Babla?

"Važno je ostvariti cilj a ne časno poginuti na putu do njega" - veli Sanader.

Image and video hosting by TinyPic

Ivo Sanader, oko 30, docnije premijer u Zagrebu


Definitivno je bolje ostvariti cilj, nego poginuti na putu do njega - ali između te dvije slične tvrdnje nalazi se provalija u sadržaju i značenju.

Naime, prvi i drugi dio tvrdnje nisu ni približno jedine moguće alternative. Možda se nađe koja konkretna prilika u bogatstvu života da se netko nađe u dilemi da mu jedino preostaje ili jedno ili drugo, ali u najvećem broju slučajeva dilema nije ni jedno ni drugo, niti je čovjek u dilemi koja nudi samo dva izlaza, već je najčešće u situaciji kojoj se nudi lepeza mogućih ishoda. "Ostvariti cilj"? U cijelosti ili samo djelomično? Je li ostvariti cilj važno, bitno, imperativno, pitanje o kojem ovisi biti ili ne biti, ili je važno jer je zabavno, baš zgodno, takav nam je ćef…? A cilj? Koji cilj? Kakav cilj? Jesu li svi ciljevi jednako važni? Treba li se ama baš svaki cilj ostvariti odmah ili je neke moguće dosegnuti i kasnije? Postoji li za svaki cilj samo jedna bogomdana prilika ili će se prilike ukazivati i kasnije? Zar je zaista jedina moguća alternativa nedostizanju cilja (što god to značilo) umrijeti časno (kao uzvišenija varijanta naspram "umrijeti nečasno")? Nije li moguće onima koji ne ostvare cilja malo odahnuti, odmoriti, posvetiti se pripremama da drugi puta bolje uspiju? Ili naprosto odustati od tog cilja i okrenuti se drugim ciljevima? Zašto bi svako neostvarivanje cilja značilo da onaj koji ga nije dosegnuo mora umrijeti? Kako umrijeti? Neko će ga priklati ili je neizbježno da počini harakiri? Da li "Važno je ostvariti cilj a ne časno poginuti na putu do njega" zapravo podrazumijeva da je mišljeno "Važnije je, makar i nečasno, ostvariti cilj a ne časno poginuti na putu do njega"?

Takvo razmišljanje, da skratim, dovodi do toga da je tvrdnja "Važno je ostvariti cilj a ne časno poginuti na putu do njega" ili naizgled efektna frazetina, nizanje riječi bez značenja, ali kako te riječi ipak nešto govore, o frazetini ne može biti riječ ili je riječ zaista o ničemu drugome do praznoj frazi.

Pokušajmo primijeniti tu frazetinu na neke tipične, svima znane situacije. U privredama čije je obilježje bila oskudica resursa, a rezultat siromaštvo, bilo je jako važno imati zemlju, obraditi je, dobiti što bolji urod. Ako je urod izostao, umiralo se od gladi. Ako se nije sakupilo dovoljno ogrijeva za zimu, umiralo se od zime. Ako je nastupila suša, umiralo se od žeđi. Ako se nije umaklo Turcima, ostajalo se bez glave. U takvim prilikama je dostizanje cilja bilo doista važno, a da li je dosegnut časno ili nečasno bilo je drugorazredno. Pa čak i u takvim u takvim prilikama bilo je ljudi koji bi radije sami časno umrli nego oteli nakupljeno gorivo od usamljene starice, koji bi radije sami gladovali nego oteli jedinu ovcu samohranoj udovici s nekoliko djece. Ah, na što bi se u takvoj situaciji odlučio Sanader?

Druga situacija. Sport. Ima romantika koji i dalje cijene maksimu "važno je učestvovati, ne pobijediti", no u što se šport izrodio pod pritiskom fanatika koji misle da treba pobijediti po svaku cijenu, pa i nečasno, ne treba obrazlagati. No zanemarimo realnost i prihvatimo se idealnog obrasca. U sportu je važnije učestvovati nego pobijediti. Da ne idemo daleko, a po ostatku intervjua vidimo da je to Sanaderu blisko, ne može se ni pobijediti ukoliko se ne učestvuje. Učestvovanje na Olimpijadi je preduvjet da bi se moglo pobijediti. Da bi netko bio pobjednik, netko mora biti gubitnik. Dapače, često je pobjednik samo jedan, a gubitnika mnogo. I malo kome od gubitnika pada na pamet da bi zato jer nisu izborili zlatnu medalju trebali da se objese, a ako netko zaista ne može sportski podnijeti poraz i pomisli dići ruku na sebe, to definitno spada u patološke pojave.

Ljudima koji se probijaju kroz život na temelju filozofije oskudice zaista se može činiti da o svakom potezu ovisi biti ili ne biti, da je svaki promašaj ili propust fatalan, da je važna svaka prilika da se nešto zgrne i pribave zalihe, čak i zalihe potpuno nejestivih stvari poput luksuznih satova, ali zalihe pružaju sigurnost jer se mogu rasprodati i po desetine cijene, što bi ipak bilo dovoljno da se kupi korica kruha, a korica kruha ipak jamči preživljavanje, makar i za jedan dan, a jedan dan je u situacijama životne ugroženosti jako mnogo, daje izglede da se preživi i dalje… Oni koji su odrasli i formirani u relativnom blagostanju da su si mogli priuštiti i da se bave sportom, gledaju stvari drugačije. Egzistencija ni na koji način nije u pitanju, ničim nije suštinski ugrožena, važno je - ne kako preživjeti, nego - kako proživjeti što zabavnije. Da bi se zabavili, bavit ćemo se i sportom, a da bi kadikad mogli pobijediti, kadikad se mora i izgubiti. Pri tome je važno znati dostojanstveno podnijeti i pobjedu i poraz. U pobjedi se ne uzoholiti, u porazu ne očajavati. Pobjede i porazi se izmjenjuju, ali čast se gradi polako, a može se izgubiti u trenu.

Babl 20.07.2008. 02:33

YOUR BLACK HORIZON

Image and video hosting by TinyPic

Maro, 20, s izložbe Olafura Eliassona 'Your Black Horizont'


Ovaj intervju je nešto najbolesnije, što je objavila hrvatska žurnalistika. Bolesnije i od izjave Rona Browna, dubrovačkim novinarima, nakon pogibije.

Marole 20.07.2008. 08:52

Image and video hosting by TinyPic

BLIND DATE

Image and video hosting by TinyPic

dr.Jatogen, 18, maturalna predstava "I have a dream"


"Vidjet ćete da se krivnja gotovo nikada ne mjeri veličinom uvrede, nego slabošću počinitelja; i eto zašto je pravda uvijek radije uz bogatstvo i ugled, nego uz sirotinju", veli Sadeov papa u svom obraćanju Julietti.
Par stoljeća kasnije, Sanader nam govori ovo:
"Učinit ćemo, svi zajedno, sve što je u našoj moći da pokušamo izvući tog čovjeka. Da smo u Europskoj Uniji i NATO-u, sigurno bi naš položaj i u ovom problemu bio puno jači. Ja ne znam bismo li i tada mogli brzo rješavati stvari. Ali bilo bi nam lakše. I bit će nam lakše i bolje."

doktor Jatogen 20.07.2008. 13:15

- 12:56 - Komentari (11) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se