NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 10.07.2008.

Prindsessen paa Aerten, glazba sfera i demon loci

Za Heru

ja se zovem pola horvat ljubila sam mrtvog čovjeka
stigao je po zadatku cijelo vrijeme sam ga čekala
proljeće ili možda jesen
ne znam
sjećam se gorjele su svijeće
a ruke njegove tako muške i prozračne
kao putokaz za nešto
za logor
ili
smrt
prisjećam se mnogih stvari ali pamtim jedan doživljaj
by the way
nisam bio krupna zvjerka morao sam ići do kraja
bila je tako lijepa te večeri
kao kad tamna voda izvire
kao kad neobično zabljesne
kao izvještaj centrali
kao udar
sudbina


3n, Johnny B.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Pogrešno je postavljati teološke analogije u priču o glazbi. To samo dodatno opterećuje ionako izmučenu glazbu.
Glazbu ne valja idealizirati, jer ona ne može biti ideal.
Apostrofirajući skeptičnost glazbe ne negiramo, nego upravo potrvđujemo svoj život na zemlji kao takav: život očajničke potrage za Idealnim.
Glazba nije patnja tišine: tišina je patnja glazbe. Tišina je ideal, nedostižno; tišina ne pati, ona je prazna.
Glazba - ona koju čovjek svjesno stvara ili svjesno proglašava glazbom - pati za tišinom: to je njezin osnovni sadržaj. Ona, dakle, nije čista forma.
U nju se može sumnjati, ona može sumnjati u samu sebe: koliko puta ste čuli nekoga kako kaže (ili i sami rekli): "to nije glazba", ili se zapitali: "da li je ovo glazba, da li je ovo vrijedno glazbe"? Pogrešne tvrdnje, pogrešna pitanja, jer sve je glazba, osim ako naivno vjerujete da je istina glazbe zvonka radost, ili da je sintagma glazba sfera išta više od priručne sličice (istini za volju, ta sintagma zvuči kao neki ambijentalni new-age pod-žanr). Ne, gospodo: istina glazbe krije se u užasu praznine.

doktor Jatogen 08.07.2008. 23:40



Da objasnim uvodnu fotografiju* nepoznate dame...

Babl je once upon a time objavio sljedeći post:

prizivanje Tine Dam

Image and video hosting by TinyPic

PA DA VIDIMO...

Odavno već nisam sreo prijateljicu Tinu Šimurinu, a kako ne gledam televiziju, nisam je ni vidio. U jednom trenutku sam pomislio što li je s njom, pa kako sam se prebacio na internet, upisao sam u google-tražilicu "Tina". Zabunom sam kliknuo da tražilica pretražuje slike i kada su se smanjeni prikazi prelili preko ekrana, za jedan od njih pomislio sam da prikazuje moju Tinu, te kliknuo na njega. Otvorila se stranica s fotografijom nepoznate mlade žene koja je na prvi pogled izgledala vrlo prijatno, kao netko s kim bih rado sjeo na kavu i popričao. Bila je to Tina Dam, negdje iz Danske.

Lik nepoznate žene povukao je za sobom niz misli. Kolike žene postoje koje neću upoznati, a kamoli što više! Kolike žene postoje koje bi me mogle usrećiti na raznorazne načine, a ja ni ne znam da postoje! Zapravo, vjerojatno na svijetu postoji nekoliko desetaka, a možda čak i nekoliko stotina milijuna žena koje bi me mogle usrećiti u svakom pogledu, a nema načina da dođem ni do jedne od njih! Čak i ako uračunam da većina od tih nekoliko stotina milijuna ne bi bila sklona tako nečemu, preostaje ih još dovoljno da popune tri Tokija koje bi bile presretne da me sretnu, a ja - paradoksalno i apsurdno - nemam s kim ni otići na kavu kada sam izgubio broj mobitela Tine Šimurine.

Razmatrajući fotografije nepoznate Tine, odjednom mi je sijevnulo - postoji internet! Što bi se dogodilo kada bih objavio njezinu fotografiju na svom blogu, a uz nju napisao i njezino ime? Evo ovako: TINA DAM. Ona je iz sredine gdje, naravno, svi već koriste internet, pa i ona. Gotovo neizbježno ona barem jednom godišnje upiše vlastito ime i prezime u neku tražilicu da provjeri gdje je sve spominju u virtualnom svijetu. Sljedeći puta kada to napravi, na popisu mjesta pojavit će se i jedan blog na njoj egzotičnom nepoznatom jeziku. Ili će joj netko poznati javiti da ju je pronašao na neočekivanom mjestu. Znatiželja će je nagnati da klikne i pogleda. Prepoznati će svoju sliku, vidjeti svoje ime, postati će još znatiželjnija. Razabrati će ili se raspitati i saznati da je to jezik iz one nesretne zemlje koja se relativno nedavno raspala. Potražiti će nekog našeg gastarbaitera ili izbjeglicu koji se nastanio u Danskoj i zamoliti ga da joj prevede što u tekstu piše. Taj će otvoriti ovaj blog, početi čitati i početi se smijuljiti, trzati, vriskati, rzati, grčiti se, povraćati, padati u trenutke otupjelosti i sve ostalo kako reagiraju čitatelji ovog bloga. Što će tek tada nepoznata Tina?

Hoće li je sve to nagnati da potraži na blogu e-mail adresu i uputi kratku poruku (na engleskom, ili će zamoliti prevoditelja da prevede) s upitom kako se ona našla na blogu blogera iz daleke blogosfere? Pa ja odgovorim…a Danska zapravo i nije na drugom kraju svijeta. Ona dođe narednog ljeta na ljetovanje na Jadran. (Danci su ludi za toplim morima.) Pa se nađemo i popričamo ko ljudi… Pa se otkrije da je ona lezbijka koja organski ne trpi muškarce ili da je sretno udata i ima troje djece ili da je duboko nesretna u dugotrajnoj nesadržajnoj vezi… Itd, itd. Pa ja jedan dan sačekam suprugu da se vrati iz grada i počnem: "Draga, imam ti nešto reći…"

Pa onda - te kulturalne razlike. Na njezinom jeziku, ako se ne varam, "dam" znači "brana", nešto što sprečava nešto drugo, nešto što zaustavlja prodore nečega drugoga, obrambeni bedem… Na našem jeziku to znači nešto sasvim drugo. Može li se to uskladiti ili jedno mora nadvladati?

Eto, baš me zanima hoće li se Tina javiti i koliko će joj trebati da se javi.


Tako Babl.

Ja sam, dakako, manje znatiželjan: mene samo zanima: Tko je ta djevojka?**

Ništa više, i ništa manje.

_________________________

* Fotografija je snimljena u Zagrebu prošle, 2007. godine; objavljena je na jednom od ovdašnjih portala, u nekoj od djevojačkih društvenih rubrika.

Katalog Women In Symbolist Art zorno pokazuje zašto me ovo lice neodoljivo, upravo magijski privlači: svakako iz razloga zbog kojih su simbolisti lice žene oblikovali ističući ikonografiju volje: snažna vilica simbolizirala je njenu snagu - snagu volje, snagu osobe, snagu Žene.

Dopustite dva primjera, skulpturu i sliku:

Image and video hosting by TinyPic

Futur or A young English woman, 1898, Fernand Khnopff

Image and video hosting by TinyPic

Judith and the Head of Holofernes, 1901, Gustav Klimt

Pogledajte sada ponovo uvodnu fotografiju, čija se formalna briljantnost sastoji i u nepogrešivom tretmanu chiaroscurog: nepronično zasjenjene oči lice ove žene pretvaraju u lik Sfinge, a zakoprenjena erotičnost priziva tajnu Isis iz Memfisa: Ja sam sve što je bilo (quid fuit), što jest (quid est), što će biti (quid erit), i nijedan se smrtnik nije usudio razotkriti moj veo!

Podići veo tmine, znači razotkriti svjetlo: onaj tko to uspije, postati će besmrtnik.

Pod koprenom sjene ona vidi sve, nju ne vidi nitko!

Image and video hosting by TinyPic

P.S.

Lice ove žene podsjetilo me je na Iblerovu Vilu Blažeković:

Image and video hosting by TinyPic

Ova je vila romansirana biografija prvotnog vlasnika: njeno je pravo lice okrenuto unutrašnjosti - ne ulici/javnosti, nego parku/privaciji. Rustični je kameni zid čini nedostupnom, da bi odmah potom postala fragilna, poput velikog staklenog ekrana koji iluzionira dodir s prirodom: park, ono izvanjsko, u njoj se ogleda i u nju uvire, u njoj se gubi. Iz te unutrašnjosti, prepune refleksija, sveobuhvatni pogled seže uokolo, ali izvana je nemoguće proniknuti njenu sjenovitu nutrinu: moćni, istaknuti betonski vijenac terase kata navlači tešku kontrastnu zavjesu sjena na iluminirane plohe prozora, kao šešoar enigmatične Mme na savršeno, eterično lice ove paradoksalne Ikone - i Iblerovo remek-djelo, i ova nestvarna žena izgledaju mi jedinstveno, poput alegorije sunčanog zimskog dana: u isti mah i hladno i toplo, prisno, a nepristupačno...zapravo - nazovimo ih konačno pravim imenom - te mi dvije vile izgledaju kao Rusija: možete ući u Moskvu, ali što onda? Podjednako ste izgubljeni!

Prindsessen paa Aerten, danski je naziv Princeze na zrnu graška: o tome se ovdje radi, o tome je riječ: o nekoj infinitezimalnoj, homeopatskoj dozi sadizma, jednom bi kazao Hribar: o torturi vodenih kapljica koja slama i najsnažnije!

Nije stoga nimalo slučajno da je kaput ove djevojke boje sljemenskog kamena u podnožju Vile Blažeković: to je ona ista zelena o kojoj od metilnog alkohola farbenblind Zagorci pjevaju: Vu plavem trnacu. Već je sama ta boja- couleur locale - ambivalentna, duboko proturječna, da ni ne spominjem te crne revere i završetke rukava kaputa.

U svemu tome ima nešto dvoznačno, nešto duboko dvosmisleno.

Što?

Na kraju teksta vratimo se početku i objasnimo konačno i pojavu ovog gotovo genijalnog ulomka doktora Jatogena o naravi glazbe.

Povežimo sve motive u jedan, meni možda najdražim ulomkom iz beskrajnog opusa Maestra:

Čvrsti zid, koji u ovom času, i u svima drugima, baca na zemlje koje neću vidjeti svoj sustav sjena, jest sjena onoga Cezara koji je naredio najsmjernijem među narodima da spali svoju prošlost; čini se da nas dira upravo taj naum, bez obzira na pretpostavke koje dopušta. (Njegova snaga može biti u opreci između stvaranja i razaranja, u golemim razmjerima). Uopćavajući prethodni slučaj, mogli bismo zaključiti da svi oblici imaju snagu sami u sebi a ne u pretpostavljenom "sadržaju". To bi se slagalo s tezom Benedetta Crocea; već je Peter, 1877, tvrdio da sve umjetnosti teže položaju glazbe, koja je sam oblik. Glazba, stanja sreće, mitologija, lica koja oblikuje vrijeme, stanoviti sumraci, stanovita mjesta, žele nam nešto reći, ili su nam rekli nešto što ne bi valjalo da zaboravimo, ili će nam upravo reći nešto; ta blizina objave, koja se ne događa, možda je estetska činjenica.

Genijalno.

I kuća o kojoj sam toliko puta do sada govorio, i žena koju prvi puta spominjem, bića su opreka: krhke a nedostupne, uočljive a nepronične, bića granice: demon loci.
Utvare koje su kao privid vid istine same.
Istine o nama samima.

Stoga nas tako nepodnošljivo more.

Homeopatska doza sadizma, tortura vodenih kapljica koja slama i najsnažnije - demon loci!

Image and video hosting by TinyPic

____________________

** Pitanje: Tko je ta djevojka? u svojoj je baroknoj, iscrpnoj razradi poprimilo sasvim neočekivan smisao i obris. No ova rafinirana elaboracija nikako nije alibi neposrednom značenju pitanja: Tko je ta djevojka?
Jasno da me zanima.
Ali opet, nije li sva ironija u tome da je najvirtuozniju studiju njena lika izveo njoj sasvim nepoznati majstor?
Hoću kazati: i ja sam i više nego fer!
Ta, cijeli je njen život iskupljen time što me je nadahnula na lik Alegorije Slutnje.
Gotovo da je postala čisti Simbol: blizina objave koja se ne događa, melodramatski nemir u krivi koji osjetimo u blizini mora.
Kad joj dojave, kad razmisli o tome što je ovdje o njoj rečeno, bože, što li će pomisliti o muškarcima svoga života?
Ne bih volio biti vinovnik ničije osobne nesreće, možda bih ovaj post trebao izbrisati?
Što mi je činiti?

- 21:45 - Komentari (44) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se