NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 09.07.2008.

obljetnica

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Skup u povodu 80. obljetnice rođenja

SLAVKA GOLDSTEINA

Srijeda, 9. srpnja 2008. u 11 sati

HDP, Basaričekova 24, Zagreb

Sudjeluju:

- Velimir Visković: Uvodna riječ
- Marko Grčić: Škola povijesti Slavka Goldsteina
- Antun Vujić: Slavko Goldstein – kako se ponavlja povijest
- Denis Kuljiš: Goldstein kao institucija hrvatskoga javnog života
- Predrag Matvejević: Što može Goldstein, a ne mogu drugi?
- Milan Mirić: Nakladništvo shvaćeno kao pitanje o slobodi
- Nenad Popović: Izdavač, publicist, citoyen
- Danijel Žderić: Odgovornost i hrabrost izdavača
- Andrea Zlatar: Svjedočenje – osobna priča i povijest
- Nadežda Čačinović: Goldsteinove javne inicijative
- Ivo Žanić: Iskustvo Erasmusa
- Ivo Škrabalo: Goldstein i film
- Bruno Kragić: Goldstein kao scenarist

Image and video hosting by TinyPic

Denis Kuljiš

Koliko vrijedi Slavko Goldstein najbolje se vidi po tome što ga Zagreb ni poslije toliko godina nije uspio apsorbirati. Većina ljudi koji ovdje dugo djeluju, ako se ne uklope u poredak, postanu lokalne veličine koje toleriraju zbog slikovite pojave što obogaćuje našu sredinu. Sve što napravi Slavko Goldstein ipak je previše važno ili previše kontroverzno da bi ga tako olako marginalizirali. Kad god progovori za novine, to ima određenu političku težinu. Svaki veliki kulturni pothvat u koji se upusti, ima znatnu, dalekosežnu vrijednost pa u mizernoj hrvatskoj kulturnoj okolini uvijek iznova pokaže da nije problem u nekakvim “objektivnim”, historijskim ili materijalnim prilikama, nego u ljudima koji ništa ne valjaju, jer su odustali od osnovne stvari od koje Slavko nikad nije odstupio – moraš preuzeti odgovornost za individualnu akciju. Moraš riskirati reperkusije, egzistencijalno i statusno, moraš, uostalom, sam “zatvoriti financijsku konstrukciju”, ne smiješ računati na “zajednicu”, “društvo” ili “narod” kao sponzora revolucionarnih ili društveno korisnih ideja. I, kad je napisao knjigu, Slavko je lako našao izdavača – sebe, kad je imao neke političke ideje, odmah ih je oživio kao program stranke kojoj je stao na čelo. Ako je mislio da je vlastodržac skandalozna pojava, objavio je protiv njega pledoaje, uznastojavši da mu se pritom ne pridruži više od troje ljudi koje osobno cijeni, pa je poziv na predsjedničku ostavku diktatora koji je tada bio na vrhuncu moći, objavio u časopisu koji je sam uređivao i izdavao, te poslije mirno trpio njegovu zlovolju.

Slavko Goldstein je manja velesila u hrvatskom društvu, a to nikome ne duguje, niti se to može objasniti bilo čime osim njegovim individualnim svojstvima. Najodvratnije je slušati kako je on takav jer je Židov, bivši partizan, komunjara, ili političar koji je osnovao neku hrvatsku stranku – što su sve reakcije kojim se čoporski kolektivizam jedne uskogrude kulture brani od empirijskog dokaza o individualnom uspjehu koji ne proizlazi iz općih okolnosti, nego se, naprotiv, realizira usprkos njima. Židov koji je jedva preživio, partizan koji se prvi distancirao od nomenklature, partijac koji je izašao iz partije, politički lider koji se smjesta uklonio sa stranačke liste da ne bi morao kao saborski zastupnik figurirati u tuđmanovskoj demokraturi, Slavko je žrtva i preživljavaoc, nonkonformist i kritičar, nepopravljivi kritizer, kojemu ništa ne valja, naročito ne oni iluzorni uspjesi koje politika predstavlja kao etapne ciljeve na putu u svijetlu budućnost.

To što se nije dao uklopiti, kod Slavka se manifestiralo i time što se on ne trudi prilagoditi većinskom ili dominantnom raspoloženju. Ne gradi se da je simpatičan u svakom površnom socijalnom kontaktu - zabljesne te svojim ljubičastim pogledom električne jegulje, nestrpljiv i egocentričan, uvijek pomalo beligerentan. Gotovo se nikad ne opušta i ne prepušta raspoloženju grupe, kako je svojstveno našoj sredini, koja te uvijek uvlači u orgije kavanske društvenosti, gdje se nevezanim pričama i urnebesnim dosjetkama, socijaliziraš u geštalt hrvatske srednje klase dokoličarskih inteligenata, jako tolerantnih, inkluzivnih, ali podrugljivih prema svakoj individualističkoj isključivosti ili naglašenom stavu. Slavko ne gluvari po zagrebačkim trgovima na koje, kao šuma u “Macbethu”, jurišaju kavanski stolovi. Radije odjeva uniformu agramerskog izletnika – samtaste trifrtaljke, debele čarape i gojzerice, ruksak i pusteni šeširić, pa odlazi na Sljeme u samotnu šetnju, ili na veranje u društvu, koje opet isključuje razgovor, dok na nekom odmorištu, na povišenu mjestu I na čistom zraku, ne sjedneš da popiješ čaj koji se nosi u termosici.

Glavna dilema koja se postavlja pred intelektualca jest – djeluješ li kao individualac, ili kao eksponent grupe, koterije, društva i sredine? Jesi li manga, ili onda nekog Novoga vala? Pruža li ti potporu uža grupa, koja se u praktičnom smislu svodi na poznanike i prijatelje, pa ti daje provizorni legitimitet kad se obraćaš sredini, ili ideš striktno solo? Upravo je u tome razlika između konformista i nonkonformista – mislim da pravi nonkonformist nije onaj tko se suprotstavio mjerilima vremena i društva, nego onaj tko je to učinio istinski sam. To je strahovito teška rola, u kojoj te, po definiciji, nitko neće pratiti. Bit ćeš usamljeni pripadnik svog pokreta, jedini iz svoje generacije i svoje vrste – što je zbilja grozno, kao Andersenova priča o ružnom pačetu, ali bez happy enda…

Image and video hosting by TinyPic

Bucmasti dječak s velnama u naručju svoje dobre židovske mame u karlovačkoj idili predratne hrvatske provincije – to je slika broj jedan iz obiteljskog albuma, koji će izgorjeti u plamenu Holokausta. Shoah. Kraj postojanja – tko bi o tome mogao nešto reći i napisati, da ne bude površno ili banalno? Tko prema tome uopće može uspostaviti odnos, ako stvar ne vidi kao žrtva, a to nije pozicija koju možeš intelektualno egzercirati? Slavko Goldstein koji se pomalja s druge strane te nepojmljiove pomrčine, sasvim je drukčiji lik, koji živi isponova, u krhotinama prethodne egzistencije. Postao je kurir jer ga je u štab partizanske brigade povukao Veco Holjevac, komesar Korduna i Banije. Prije rata Veco je bio kalfa u drugoj karlovačkoj knjižari – onu prvu, najbolju, držao je Slavkov otac, cionist iz Tuzle, koji se 1924. prvo odselio u Palestinu, pa vratio i preuzeo obiteljski gešeft u Karlovcu. Njegov kalfa družio se s Vecom, to je bila veza koja će u ratu pomoći nesuđenom Sabri da sa četrnaest godina uđe u partizanski odred. Oca su odmah na početku rata ubili ustaše. Iako su se formirali kao agentura talijanskog fašizma, u rasnim pitanjima, ustaše su bili pravi antisemiti, ali ne stoga što su razvili neku idejnu ortodoksiju oko rasnog pitanja – nego se cijela politička koncepcija ustaštva kao prevratničkog maroderskog pothvata zasnivala isključivo na etničkom čišćenju i s njom povezanom pljačkom, kakvu će slični likovi slično provoditi i 1991. godine.

Partizan s četrnaest, Slavko se sa sedamnaest vraća u Karlovac, te u knjižaru koja se održala, ali su je on i majka brzo predali državnoj vlasti, jer u tome tada nije bilo nikakve perspektive. Studirao je u Zagrebu, pa s mnogim mlađim, školovanim ljudima iz židovskih građanskih obitelji koji su se vratili “iz šume”, stekao povjerenje za profesionalne funkcije u novinama, izdavačkim poduzećima, bolnicama i drugim ustanovama, gdje će rukovoditi pouzdani partijski kadrovi bez potrebnih kvalifikacija. No, Slavko se unaprijed diskvalificirao za karijeru – još u ratu primili su ga u partiju, a on se od partije distancirao, nije dalje predao “poveznicu”, pošto su mu se smučili zločini retorzije koji su, zapravo, bili masovni, a provodili se arbitrarno još i poslije rata, dok se državni poredak nije čvrsto konsolidirao pa neregularna odmazda prerasla u regularnu represiju.

Partija je bila elitna organizacija, tko je u njoj bio “the made man”, automatski je osiguravao položaj u nomenklaturi, stan, hranu i povlastice, u doba kad se živjelo po sobama komunalnih stanova, na točkice, koje nisu garantirale fizičko preživljavanje. Osim toga, Slavko je 1949. optirao za Palestinu s otprilike polovicom židovske populacije Jugoslavije koja je preživjela Holokaust. Vratio se poslije godinu u pol dana, pa priključio maloj skupini koju je za stolom u “Kazališnoj kavani” okupio Ive Mihovilović, najiskusniji zagrebački novinar, koji 1953. pokreće “Vijesnik u srijedu”. Preko puta redakcije “Vjesnika”, koja se nalazila u današnjoj zgradi “Školske knjige” u Masarykovoj ulici, za njegovim kavanskim stolom u “Kavkazu”, radilo se gospodski – on je ondje primao suradnike, a Slavko, najmlađi, držao je dotle desk i redakciju. Salonska figura, gospodin koji nikad u životu nije otputovao dalje od Trsta, šjor Ive je u klincu koji još nije napunio dvadeset i pet godina, starom partizanu i emigrantu koji je već proživio cio život koji je njega samoga mimoišao, našao pandan, osobu od povjerenja, tipa koji čita knjige i govori strane jezike, a mrzi totalitarizme isto onoliko koliko ih se Mihovilović bojao. Tako mu je povjerio povjerio pozadinu, redakciju, te vođenje ključne rubrike, zabavnih stranica, koje će u najvećoj mjeri odudarati od sivila socijalističke olovne štampe. Tu je bila rubrika s fotografijama iz svijeta, gdje su se objavljivale slike kupačica na havajskim plažama, zatim priče, prvi krimići, feljtoni s natruhama senzacionalizma, te strip o američkom detektivu Remingtonu “Ripu” Kirbyju koji je crtao klasik Alex Raymond. Objavljivao se na cijeloj stranici – Rip živi u New Yorku, ima engleskog batlera u prugastim hlačama, u redingotu i s halb-cilindrom. Na tome u ono se doba zbilja nije stjecao ugled serioznog žurnalista – ambiciozni reporteri poput Ive Brauta izvještavali su onda o uspjesima žetve i o radnim akcijama, ali VUS se ubrzo prodavao u nakladi od 300 tisuća primjeraka, postavši prvi moderni masovni medij u zemlji.

Uz novinarstvo, Slavko je počeo malo raditi za “Jadran-film” gdje je otišlo puno ljudi iz njegove generacije koji ga i danas zovu po nadimku “Muki” (Zvonimir Berković, Branko Lustig…) Pisao je sižeje za dokumentarce, a onda napravio scenarij za film “Signali nad gradom”, premijerno prikazan 1960. godine. Tema je - akcija diverzanata koji 1941. upadaju u Karlovac pa, preodjeveni u Nijemce, iz zatvora spasavaju partizanskog komandanta. Baziran na istinitoj storiji, podvigu Vece Holjevca, to je jedan od prvih akcionih filmova briljantnog srpskog režisera Živorada Žike Mitrovića. Snimljen je iste godine kad i fenomenalni “Kapetan Leši” s istim velikim jugoslavenskim glumcem, Aleksandrom Gavrićem. Ti su popularni filmovi bili apsolutno na razini holivudske produkcije, ali je žanr potom uništen kad su manje talentirani ljudi s jačim partijskim vezama počeli snimati “idejne” umjesto akcijskih ratnih filmova, pretvorivši ih u prilično odiozne “partizanske spektakle”. Ako itko zaslužuje revalorizaciju, onda je to Žika Mitrović, jugoslavenski Raoul Walsh, za kojega je Slavko, osim “Signala”, napisao scenarij za vrlo dobar crno-bijeli historijski ratni akcić “Nevesinjska puška” (1963.) “Četvrti suputnik” iz 1967. napisan za Branka Bauera nije više žanrovski film, što je u ono doba značilo – šund, nego je politički, kontroverzan, napravljen prema istinitoj priči, a bavio se lajfstajlom “nove klase”, partijskih rukovodilaca, te je bio vrlo nelagodno primljen, i Bauer, najveći hrvatski režiser, poslije tog eksperimenta napustio je redateljski poziv i zaposlio se na zagrebačkoj televiziji, da u Hrvatskoj više nikad ništa ne snimi. Manje-više je i Slavko odustao od filma, no prethodno je za Vatroslava Mimicu bio napravio scenarij za njegov zanimljivi moderni film “Prometej s otoka Viševice”. To su bili ti autori koji su pokušavali otvoriti neki prostor za kreativnost u hrvatskoj kinematografiji, ali su ih potopili oportunisti, partijaši i ostala gamad, koja je kinematografiju uništili da se ne oporavi sve do današnjih dana.

Dotle je Slavko već u novoj avatari. Od novinara, urednika i publicista, pretvorio se u izdavača, direktora izdavačke kuće koja publicira publicističke djela, u čemu je odmah postigao senzacionalne uspjehe. Osnovao je tvrtku “Liber” koja je 1970., počela raditi u zastakljenom sobičku u auli zagrebačkog Filozofskog fakulteta, gdje su se također prodavale skripte i knjige. Odmah su izdali – “Sukob na književnoj ljevici” Stanka Lasića, karlovačkog skojevca Slavkove generacije, u ono doba nevjerojatno kontroverznu, jer je, za Titova života, pokazala da je u idejnom sukobu s Krležom tridesetih godina, Tito nastupao sa staljinističkih pozicija. Prilikom velike inventure koja je obavljena 1971. to se Slavku, naravno, stavilo na ručun, pa su ga malo zafrkavali, uzeli mu kratko pasoš i tako, ali, zapravo, nije bilo govora da ga zaista zatvore, jer je bio previše ukorijenjen u partizanski milje, a 1972. nije bila 1948. pa su na robiju išli samo vanpartijci, i dvoje-troje žestokih ludonja koji su se izjasnili protiv Tita. Baš “olovnih godina” Slavko je izdao svoj najveći svjetski bestseler, moskovski dnevnik Veljka Mićunovića, jugoslavenskog ambasadora, koji je kao Titov izaslanik kod Hruščova, pratio praktično iznutra kremaljsku dramu prilikom priprema tajnog XX kongresa sovjetske partije, na kojemu su osuđeni Staljin i staljinizam. Izlazak te knjige, prevedene uskoro na sve važnije jezike, pratila je svjetska štampa kao prvorazrednu zenzaciju. “Liberu” je pripalo dvadeset posto svjetskih tantijema. Uz taj najveći publicistički bestseler koji je ikad nastao u Jugoslaviji, Slavko je iste godine tiskao djelo drugog beogradskog autora, koje je postalo najveći domaći književni svjetski bestseler svih vremena – “Grobnicu za Borisa Davidoviča” Danila Kiša. Antistaljinizam koji obilježava oba djela, nije bio proskribiran u tadašnjoj Jugoslaviji, ali antikomunistička euforija nije previše radovala domaću nomenklaturu. I, otkako su se uselili u drvenu baraku Jugoslavenskih željeznica preko puta zagrebačkog Studentskog centra, prostorije Slavkove “Sveučilišne naklade Liber”, gdje će kasnije Tuđman utemeljiti HDZ, bile su propisno ozvučene. No, pritiscima Slavka ne možeš zaustaviti. Neki se u fluidnoj situaciji osvrću i umiru na svaki šušanj, a Slavko, tvrdoglav i konstruktivan kao R2 D2, u najmanju ruku izda epohalni bestseler i na poslovnom računu napravi veliki promet.

Image and video hosting by TinyPic

Slavko je poslije promjene režima osnovao privatni Novi Liber, pa počeo nizati bestselere, koji redovito sadrže nemale kontroverzije. Primjerice, Anićev rječnik koji je izašao 1991. duboko je subverzivan projekt – jer što će Hrvatima država, ako u njoj ne mogu govoriti svojim, ustaškim jezikom, te pisati kao Tuđman u “Bespućima”, pa jednim potezom, pravopisnom regulativom, sve pismene ljude svesti na svoju razinu nepismenosti i zavladati duhovnim prostorom? Rječnik je skupa sa Silić-Anićevim pravopisom, zatim s Rječnikom stranih riječi i enciklopedijskim izdanjem koje sve to objedinjuje, bio divovski mega-mega bestseler, koji je Slavko poslije uvalio i preko novinskih kioska.

To je Slavkov modus operandi: uvijek napravi nešto što je kilometrima ispred ideja u trulim mozgovima hrvatske kulturne elite, izazove neviđenu dževu, zaradi velike pare i, kad poslije deset godina svi vide da je bio u pravu i da je genij, pravi se, kao i oni, da to nije ništa, polukiselo-polunadmoćno im se osmjehuje te akumulira megavate odija, koje u ovakvoj sredini induciraju izuzetni duhovi.

Sve te kulturne i autorske akcije blijede u usporedbi s kontroverzijom oko njegova političkog angažmana, koji nije počeo jučer, niti tek u času kad se osnivao HDZ, pa su se komunjare partijaši stali brzo prebacivati u Tuđmanovu stranku, kao, primjerice Ivan Aralica.

Slavko je bio politički aktivan dok to još nije bilo legalno. Pisao je po novinama članke o Hebrangu, o dostignućima države Izrael, o svim javno otvorenim pitanjima koja su nervirala Partiju, a neke je i sam otvarao. U predsmrtnom košmaru režima, Slavko je uspio izdati “Moj slučaj” Vlade Gotovca, knjigu uznika i disidenta, koja već jasno najavljuje krah poretka. Da bi se on zaista neizbježno i dogodio, Slavko osniva prvu stranku hrvatskog pluralizma, Hrvatsku socijal-liberalnu stranku (HSLS). Odmah je skužio da nemaju izgleda za pobjedu na predstojećim izborima, ako se ne napravi široku koaliciju građanskih antikomunističkih stranaka, pa je formirao Koaliciju narodnog sporazuma, zahvativši zbilja široko, od Socijaldemokratske stranke Hrvatske gdje je Tonči Vujić okupio Miroslava Tuđmana i Vinka Grubišića (dok mu je Željka Antunović vodila knjigovodstvo), do HDS-a braće Veselica u kojem su bili i Slobodan Praljak te Markica Rebić koji je tu možda bio na zadatku, kao udbaški pripravnik. Slavko je uspio nagovoriti Savku i Tripala, te njihov kružok lidera ražalovanih 1971., koji se redovno sastajao u vili generala Janka Bobetka na Tuškancu, da se priključe Koaliciji, a iz Amerike došao je dr Mate Meštrović, šef emigrantske krovne organizacije, Hrvatskog narodnog vijeća. Dakle, sve se učinilo i svih se okupilo, osim samoga Sotone, koji je bio već angažiran kod pobjedničke barakaške ekipe što se utaborila u Slavkovu nekadašnjem uredu u baraci u Savskoj ulici.

Slavko silno respektira Savku, a oboje vole Vesnu Pusić, koja se odmah manifestirala kao Savkina buduća nasljednica u vođenju stranke, koalicije ili na kakvom god najprominentnijem položaju na koji bi se mogla uspeti, uz pomoć Slavkovu, pošto joj je on uvijek bio vrlo nesebičan pokrovitelj. I tu se očituje Slavkova sklonost kontroverziji – Vesna je najneobljubljeniji lik na hrvatskoj političkoj sceni, jer osim što izaziva pozitivne reakcije kulturne manjine, izaziva izrazito negativne reakcije nekulturne većine, a teško je zamisliti što bi ovog daždevnjaka koji uvijek juriša u plamen, moglo privući više od druge kontroverzne reputacije. Tako je Slavko, čim je s Koalicijom propao na izborima, izašao iz stranke, prepustio je Budišinom vodstvu, sudbini strašnijoj od smrti, pa se izdaljega priključio HNS-u, gdje je Savka bila kraljica, Vesna princeza, a on, u sjeni, stari, iskusni komornik koji u realnoj političkoj borbi vrijedi više nego obje skupa. Pada mi na um – William Cecil, ali nijedna od tih dviju heroina nije, na žalost, Elizabeta Tudor. Tako je Slavkova potonja politička karijera uglavnom nezamjetna, ali je bio itekako važan njegov društveni angažman na rušenju Tuđmanova poretka, preko raznih udruga i izdavačkih projekata što ih je sponzorirala međunarodna zajednica.

Usporedno, naravno, bavio se komercijalnim izdavaštvom i u tome bio konzistentno uspješan. Napisao je zatim dvije briljantne knjige, jednu sa sinom o Holokaustu u Zagrebu, a drugu o tome kako je u Karlovcu stradao njegov otac – to nije samo knjiga optužbe i knjiga bola, ona otkriva cijeli splet motiva građanskog rata što se iz 1941. nevjerojatno prenio u 1991. Zatim je istraživao broj žrtava Jasenovca, broj ubijenih na Bleiburgu, na njemu svojstven način, što uvijek istjera iz kože čuvare otrodoksija, koji bi bili sretniji da im ne stavlja na raspolaganje svoje duboke uvide, pronicive analize i mudre zaključke.

Vječno kontroverzan i u stalnom sukobu sa sredinom, što je, zapravo Slavko Goldstein? Slavko Goldstein je hrvatska kultura. On je njena autonomna institucija, istinska kozmopolitska manifestacija. Okružen je hrvatskom nekulturom, koja ga spontano odbija. Doista, osim tupih kulturbeamtera i ovakvog civilisationtraegera, što uopće imaš u hrvatskoj kulturi? Samo sjajne ljude koji su otišli da se iskažu u svijetu, pa se ovdje pojave ljeti, na gostovanju u zavičaju. I što će ti onda Goldstein, kad već imaš Thompsona?

- 08:26 - Komentari (15) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se