NEMANJA: SMIRENOUMLJE

ponedjeljak, 30.06.2008.

Priča iz hrvatske savane*

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Denis Kuljiš

Dušan Miljuš je posve bezazlen čovjek, novinar kriminalne rubrike, iliti “crne kronike”, kako se ta djelatnost kod Hrvata zove prema naslovu uvriježenu u zagrebačkom “Večernjem listu”, gdje se Miljuš profesionalno formirao, pa zatim prebacio u “Jutarnji list”, modernije dnevne novine s velikim kolor-fotografijama. “Crna kornika” prati sitni kriminal, saobraćajne nesreće i zapljene marihuane, dok se ozbiljni gangsteri uvijek pojavljuju na naslovnoj stranici i u unutrašnjoj politici: zločin je na Balkanu važan dio političke scene. Uostalom, ovdje se pravim kriminalom ne bavi privatno – nitko nije lud, hajde ti kradi za svoj račun, policija će te odmah uhapsiti… Dakle, ozbiljan kriminal je ozbiljna društvena pojava koja se tretira s doličnom ozbiljnošću. Kako se onda dogodilo da običnog novinara “crne kronike” presretnu gangsteri, pa premlate željeznim polugama, što je izazvalo novinarske prosvjede i demonstracije ispred sjedišta vlade u Banskim dvorima na Trgu sv. Marka? Zar je kriminal do te mjere zahvatio sve društvene sfere da je naposlijetku prodro i u posljednji miran zabran, gdje su čak i ljudske tragedije predvidive, povezane uglavnom sa sezonskim i prazničnim ciklusima, kad se puno pije i puno putuje?

Ima jedna sfera u djelatnosti novinskog poslenika “crne kronike”, gdje on nije zaštićen rutinskom prirodom svoga posla. To je praćenje sudske prakse, naročito u prizivu, kad velike afere, koje su dugo punile naslovne staranice, postanu i same dio rutine u pravosudnom postupku, o kojem, međutim, više zavisi sudbina opuženika, nego o presudi u prvostupanjskom procesu, kojem televizija i novine osiguravaju neusporedivo veći publicitet.

Na prvom stupnju najvažnije je dobiti osudu na manje od šest godina strogog zatvora, što te ostavlja na slobodi do pravomoćnosti presude, odnosno rješenja žalbe na drugostupanjskom sudu, bez obzira na prirodu djela. Osuđen na šest i više, ideš odmah u buturu, ne prolaziš “go” i ne dobivaš 200 dolara iz blagajne, a u suprotnom, sjediš u kafiću u centru grada, okružen divljenjem publike koja se došaptava: “To je taj i taj koji je dobio pet godina jer je nepravomoćno ruknuo ‘zoljom’ toga i toga.” Normalno da te komadi gledaju s naglašenim interesom, pokušavajući proniknuti tvoj značaj na temelju dužine crnih cipela turbo-špičoka, koje nosiš uz fine crne hlače i majicu, te zlatne pederske sunčane naočale, zaturene na kratko ošišanu lubanju.

U Hrvatskoj se i za ubojstvo možeš izvući s manje od šest, ako si čovjeku pucao u leđa u samoobrani, ili si koknuo Srbina, a sude ti u Splitu, gdje za to imaju razumijevanja. A s peticom, mirno si na cesti, pa preko uobičajenih advokatskih kanala, radiš na tome da slučaj dođe u ruke korumpiranog suca, koji će presudu dokinuti na tehnikaliju, jer će izuzeti neke dokaze, ili odbaciti neke iskaze. Ako je pak Vrhovni sud uvažio žalbu Državnog odvjetništva (tužiteljstva), stvar se iznova upućuje na Županijski, gdje izvanraspravno vijeće (nekoliko sudaca sudbenog, a ne istražnog odjela) sve nanovo razmatra, u najgorem slučaju uz uvažavanje dokaza što ga je Vrhovni, recimo, “vratio u predmet”. Ako je do toga došlo, ide se praktično ispočetka, ali pošto imaš vezu na Županijskom – a bio bi neozbiljan kriminalac da je nemaš – već ćeš postići da stvar dospije u prave ruke, da se oteže, a dokazi osporavaju dok se ne izgube u policijskoj arhivi, svjedoci umru ili promijene iskaz. Koliko je tada vremena već prošlo od početka suđenja? Barem deset godina, jer pravosuđe u Hrvatskoj ima u proceduri gotovo milijun i pol predmeta, većinom neozbiljnih, na nižim instancijama, na općinskim sudovima, gdje se, recimo, vodi nekoliko stotina tisuća slučajeva klevete i “nanošenja duševnih boli” zbog članaka objavljenim u novinama. Sve to opslužuje ista policijska i sudsko-policijska infrastruktura, pa kad se još doda rep s nevjerojatno korumpiranog Trgovačkog suda, gdje se raspliću i zapliću afere hrvatske kriminalne pretvorbe društvenog vlasništva u novopoduzetničko i predatorsko, jasno je da čestiti ubojica može računati s tim da će njegov predmet proći nezapažen i biti blago sankcioniran. Osim, naravno, ako stvar u krivi čas ne osvane u novinama, u “crnoj kronici”!

Nevolja je, dakle, ako znaš premalo, pa uletiš u problem, a nevolja je ako znaš previše, pa te problem prati. Mogu tako olako o tome, jer sam i sam imao neugodno iskustvo: jednog dana prije pet godina dočekali su me na stubištu neki tipovi. Uspinjao sam se na treći kat noseći vrećice iz samoposluživanja – miroljubivi brontosaurus s dnevnim provijantom svoje biljne dijete. Netko je dolje pozvonio susjedima, koji su mu otvorili na zujavac, pa su dva dečka u trenirkama s navučenim kapuljačama, projurili pokraj mene – na drugi kat, zaključio sam, tada je ondje, naime, bila casting-agencija, koja unajmljuje domaće epizodiste za strane produkcije. Angažirala je tipove za sporedne uloge u “Peacekeeperu” Mimi Lederer, filmu koji je proslavio Georgea Cloonyja, gdje su zagrebački glumci igrali fanatične srpske teroriste s Pala, koji u New York prokrijumčare atomsku bombu. No, toga se dana davao sasvim drugi film, što sam shvatio kad su naglo zaokrenuli, pa se na mene stuštili s više pozicije - jedan mu udario šakom u glavu, a zatim su me tijelima oborili na odmorište, te stali cipelariti, što je samo kratko potrajalo, jer je dojurio susjed iz prizemlja i s njima se pofajtao… Došla je policija, zvali su me iz Dnevnika, te večeri bila je to prva vijest. “Na koga sumnjate?”, upitala me urednica, jako zgodna mačka s odličnim nogama, preporođena kršćanka, koja sudjeluje na vjerskim seminarima zagrebačkog egzorcista, jednog primitivnog kanonika za kojega mislim da je klinički lud. “Sumnjam na šefa države”, rekao sam, “svi hrvatski kriminalci uvijek imaju zaštitu Pantovčaka…” U Dnevniku, ona me ovako citirala: “A na pitanje sumnja li na nekoga, rekao je da ne sumnja ni na koga!” Ta genijalna osobica postala je poslije glavna urednica informativnog programa komercijalne “Nove TV”, u posjedu krupnog američkog kapitala. Uvijek sam mislio da brem CIA i krupni kapital znaju što rade, ali sad više ni u to nisam siguran…

Podzemlje i politika, inače, svoje PR-probleme rješavaju izravno s novinskim izdavačima. Kao što reče najbliži suradnik zagrebačkog gradonačelnika Bandića jednom žurnalisti: “Pa gdje bi Milan stigao da mora podmićivati svakog novinara? Ako ima kakav problem, riješit će ga s tvojim izdavačima, a vi ih svi morate slušati… A što se tiče metoda, ove grube nama se gade, da nije tako, već bi znao, jer si prvi na spisku!”

To ne vrijedi samo za privatne, nego i za javne medije – direktora javne televizije lako ćeš stisnuti ako mu obećaš razvalu u reketarskom tabloidu s kojim radi tvoja banditska zavičajna organizacija, vulgo mafija. Razumije se da direktor i njegovi pomoćnici kradu, a ako ga u novinama naguziš, imat će velikih problema kad se brani zbog negativnog izvješća o poslovanju svoje kuće. Tvrtku nije modernizirao, višak radne snage nije otpustio jer se boji sindikata, pošto zna da ne uživa potporu politike - oni uvijek imaju drugoga da ga stave na njegovo mjesto, pa uređuju Dnevnik po miloj volji i od prijatelja naručuju skupe eksterne produkcije. A i kako će on restrukturirati firmu, kad o tom poslu pojma nema, da je stručnjak za bilo što, radio bi u inozemstvu, imao svoju uspješnu domaću firmicu, ili, najvjerojatnije, sjedio na burzi poslije raspada velikog socijalističkog poduzeća u kojemu je bio zaposlen, a ne bi se zlopatio u “Lexusu” od stranke do stranke, ili, što reče onaj deziluzionirani ginekolog kojega su pitali kako je, a on umjesto da naprosto kaže “super”, navalio: “Ah, gospodine moj, pa kako bih bio – cijeli dan od vagine do vagine…”

Tabloid povezan s podzemljem, ključni je element cijelog biznisa. Preko takvog listića možeš zastrašivati vlast njenim aferama, pa je pritisnuti da se ne miješa u sudovanje koje nije povezano s političkim interesima. Preko tabloida možeš napraviti pritisak na sud, na tužilaštvo i na policiju, jer izneseš dokaze o tome kako oni, zapravo, rade za suparničku kriminalnu organizaciju, povezani istodobno s političkim interesima što se oslanjaju na inozemne krugove, koji licemjerno tvrde da priželjkuju normalizaciju na Balkanu, iako je svima jasno da zapravo žele strpati na robiju naše heroje, samo zato što su pomlatili nekoliko baba u onim lepim selima koja su lijepo izgorila... Tabloidi su najveće zlo, kako je to razjasnio autoritet ne manji od samoga Ace Tijanića, dajući odgovor Voji Koštunici na pitanje koji je – samo jedan, najvažniji – problem srpskoga društva. No, srpsko društvo je pluralno, pa ima više tabloida, a hrvatsko, budući da je država jako malena, ima samo jedan, “Nacional”, gdje su, kako su to tvrdili novinari koji su zbog toga pobjegli iz redakcije, na uredničkim kolegijima zajedno sjedili šef hrvatske mafije, zatim šef predsjedničkog ureda Stipe Mesića, šef Službe za zaštitu ustavnog poretka, dakle hrvatske tajne službe, ili de-bea, te predsjednik uprave poduzeća koje “Nacional” izdaje i glavna urednica koja radi pod njim a s njim, štoviše, i stanuje u zajedničkom stanu nedaleko sjedišta lista. Svi skupa bistrili su “liniju” za idući broj, koju bi onda razrađivali razni likovi koje tu u novinama drže na plaći. Glavni reporter lista je bivši policajac koji je, štoviše, predavao na policijskoj akademiji, a vodeći politički kolumnist, jedan ražalovani filmski kritičar - on drobi kako mu se naruči, smanjujući i pojačavajući društvenu kritiku, i sam reguliran kao jačinu plamena na plinskom šporetu. Taj kolumnist, inače, bio je neko vrijeme pod suspenzijom, budući da ga je policija uhapsila pošto je premlatio ženu, koja mu je prigovarala što kupuje ljubavnici stan. Kad je afera preko dežurne “crne kronike” izbila u javnost, predsjednik uprave “Nacionala”, Ivo Pukanić, napisao je moralistički osvrt i objasnio da takvom nasilniku nema mjesta u njegovim novinama. Zatim je i sam dospio u novine, također zbog zlostavljanja žene, koja ga optužuje da ju je seksualno zlostavljao prevelikim vibratorima, da ju je navukao na kokain, te podvodio preko malog oglasnika mlađim partnerima pa to fotografirao za svoju porno-kolekciju, ali priča, razumije se, nije dospjela u “crnu kroniku”, nego u unutrašnju politiku, jer je predsjednik Mesić odmah u centralnom Dnevniku državne televizije izjavio da je Ivo Pukanić - njegov prijatelj. S takvim prijateljem što će ti, zaista, neprijatelji?

Osim barem jednog tabloida i utjecaja u informativnom programu državne televizije, koja pridaje odgovarajuću važnost svakom bitnom sudskom slučaju, pa je ključno kontrolirati “spin”, presudne su veze u obavještajnom miljeu. Tajne službe daju ti materijal, “kompromat” koji se može upotrijebiti protiv sudaca, policajaca i političara, a osim toga, njihovi pripadnici brinu za prohodnost “koridora moći”, stvarajući mrežu koja povezuje sve instancije – to je kao korporativni Intranet za špijunsko-kriminalno-politički milje. Ako moraš, primjerice, osigurati izbor urednika informativnog programa državne televizije pa ti treba predsjednikov utjecaj na nezavisno, u Saboru izabrano Vijeće za televiziju, nećeš se valjda sam najaviti u rezidenciji na Pantovčaku – bilo bi to neozbiljno, a mogli bi te, možda, i uhapsiti, kao općepoznatog pripadnika mafije. Radije se lijepo, sa cijelim društvom, nađeš na kavi u redakciji tabloida, gdje usput pretresete političku situaciju. Ili pak pozoveš oficira za vezu, dežurnog uličnog udbaša na ručak, recimo, u restoran “Baltazar” na Kaptolu, a on već zna kome treba poći, koga povući za rep pa došapnuti – Čuj, bilo bi dobro da onome svome gore kažeš kako bi trebalo to i to…

A onaj gore već zna, zna zašto je to dobro, kome će poslužiti i što će sam od toga imati kad mu bude potrebno. U ovom primitivnom ekosistemu, svi imaju svoje mjesto i ulogu, kao u džungli što se kontinuirano prikazuje na kablovskom kanalu “National Geografica”, za umirovljenike kojima je to nadomjestak za porodicu. I, kad čestiti penzioner dođe doma na večeru, gdje ga čeka obrok od smrznute hrane iz “Bille”, pa zatekne ženu kako gleda geparde u savani i majmune koji vise s grana, on zaklima glavom pa rezignirano kaže: “Ubij me, stara, ako ove iste beštije nisi gledala već šest puta…” Da, džungla je uvijek ista - bez obzira na manje promjene klimatskog režima, program se mijenja rijeđe nego u kazalištu “Gavella”.

______________________________

* Denis Kuljiš odnedavno piše za beogradski "Nin" i ljubljansku "Večer"; neke od tih tekstova za ovdašnju publiku objavljujemo jedino na Vaseljeni.

- 21:50 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.06.2008.

Nedjeljna propovijed: Sodoma i Gomora

U podzemni svijet sići ćeš, jer da bi se bila u Sodomi dogodila čudesa, što su se dogodila u tebi, stajala bi još do današnjega dana.

Mt 11,23

Image and video hosting by TinyPic

NOVALJA - Kako se bliži sezona godišnjih odmora, mjesta za noćni izlazak na obali postaju sve interesantnija, a jedno od najpopularnijih mjesta gdje zabava nikad ne prestaje je svakako i plaža Zrće na Pagu. Svoju ljetnu ispostavu na ovoj popularnoj plaži ima i popularni zagrebački klub Aquarius, koji 28. lipnja priređuje veliko otvaranje svojeg kluba na Pagu.

Otvaranje je ponovno prepušteno majstoru zabave Tonyju Cetinskom. Prekrasna plaža, more, Tony Cetinski, te poznato ludilo plaže Zrće, koje zahvaća mnoge koji stupe na nju, bit će mamac za sve ljubitelje dugog i ludog dnevno-noćnog provoda. Ako ne ovoga vikenda, onda sigurno tijekom ljeta.


Ko to beli pesak srće
crne paške plaže Zrće,
Ko je taj, majku mu?
Ko se đuska svud po plaži,
po klubovi i garaži,
polugoli, urokani -
s nosovi drogu šmrću
u zemaljskom paklu Zrću?!
Ko se roka, ko se rola,
ko se seksa sve do bola,
zabavi tu nema kraja,
hendonizam je do jaja!
Sred paklene plaže Zrće,
de se mladi rado prće,
odvija se pravo slavlje,
kokteli se razni spravlje.
Katoliki tu se križu
od tih zala bežu bližu
izazivu salvu smeha
počinjaju smrtnih greha.
Svi sve grlu, svi se ljubu,
svi se smeju s beli zubu,
sve rejveri sve masoni,
svi se volu bez kondomi!

Svi tu belu drogu srću
usred crnu plažu Zrću!
Don Kaćunko brzo javlje:
Na Zrću je pravo slavlje!

- 18:29 - Komentari (5) - Isprintaj - #

A=A

Image and video hosting by TinyPic
Dragi Nemanja, oduševljavaš me iz tjedna u tjedan. Nekoliko si me puta protekli mjesec doveo na rub suza, što od ganuća (a), što od intelektualnog uzbuđenja (b), što od tuge (c). Post o ocu primjer je za a, etnopsihijatrijska analiza repke za b, a meni najdraža Kranjčevićeva pjesma, 'Hrvatica nad kolijevkom', pod c. Da se to može, postavio bih Podvižništvo kao početnu stranicu umjesto Gugla.

lijecenikatolik 28.06.2008. 14:37

Image and video hosting by TinyPic

Pravo je pitanje tko je stvarni lik? Je li to isto samo nekakav društveno-kreirani nick?

Markiz

Ja ti, dragi a, na to gledam malo drukčije; ovako naime: Kad se odmaknemo od PC-a, unatoč svoj konvencionalnosti imena i identiteta, ipak si ti zasrana anonimna prolazna budala koja čak ni u ovoj trećerazrednoj zemlji nije uspjela napraviti ama baš ništa da bismo joj po imenu i prezimenu mogli ustanoviti taj i takav takozvani "identitet"! Kuiš, to ti je to. Ti napišeš par tih idiotarija koje iziskuju cijeli dan tvoga truda, ja te nebijemnakurac obaška u tili čas, i kad se kao toliko puta do sada sve desi i prođe, ja ću i dalje biti ja, a ti, jeboteblog, moraš biti ti: biće rođeno do umre! Malo buš trajalo tu po Dolini Suza, malo đipalo po tih par ročkasa i dočeka Nove godine, nažalost ćeš najvjerojatnije nastaviti i vrstu novim egzeplarima te prirodne aberacije koju zastupa tvoj rod, i onda buš anonimo utrnulo, kao da te nikada na svijetu bilo nije. Ovo ti je ujedno i akme: vrhunac tvoga života zbiva se u ovom vrtoglavom trenutku, dok čitaš riječi koje ti ja upućujem! Ovo je najbliže što ćeš ikada biti bilo kome tko govori u ime Duha. Možemo se mi zajebavati sada do imendana, ali to je zgoljna činjenica i sva istina. I to odlično znamo i ti i ja i svi koji čitaju ove retke. Jebiga. Ti si ipak ti, a ja ja, i tu ni bog otac ništa više promijeniti ne može. Jer, ni sam Dragi Bog ne može promijeniti prošlost!

Dragi blog

- 17:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

tempi passati

Image and video hosting by TinyPic

Pravo je pitanje tko je stvarni lik? Je li to isto samo nekakav društveno-kreirani nick?

Markiz

Image and video hosting by TinyPic

Komentar mog komentara je i moj komentar., rekao je u komentaru novog Kizinog posta Maro.

Na to mu je Kizo odgovorio točno, ali zamršeno: Komentar tvog komentara je naprosto komentar, isto kao što je moj komentar tvog komentara komentar komentara teksta koji je komentar komentara.

To me je nagnalo da malo pojasnim stvari…

Naime, kaj…

Kizo je jednom davno objavio sljedeći post:

Razglednica iz Haaga

Zovem se Carla

Rođena sam analno. Majka je burno reagirala kad je vidjela sluzavu nakupinu smeća koja je iskapala iz njezina debelog crijeva, nakon čega je pobjegla glavom bez obzira i skončala život spektakularnim skokom u rijeku.
Otac smetlar, koji je zbog ablacije retine uskoro ostao bez oka, nije mogao pratiti odrastanje svog ogavnog bića onim drugim, staklenim okom.
Rasla sam u pandžama lokalnog pedofila koji me uputio u otajstva sodomije kada je pripustio svojeg ljubimca tvora u moju, već isluženu, ćelavu picu.
Takve su aktivnosti nesumnjivo utjecale na moj životni poziv seoske učiteljice koja mlađim školarcima, tijekom velikog odmora, pokazuje svoju gnjilu međunožnu brazdu u zamjenu za topli sendvič. Zbog neprestanog sudaranja s golemim životinjskim udovima na seoskom imanju djeda Milorada, rano sam ostala bez usana pa mi je lokalni veterinar na to mjesto prišio zečji sfinkter.
Imam izblajhani ten, zmijoliki pogled, prištavo lice i nosinu koja strši poput slonovske kurčine pred parenje. Mojom fotografijom uglavnom možete plašiti djecu predškolskoga uzrasta u vrtiću.
Inače sam dobra kao plijesan na kruhu i nemojte se ljutiti što sam vas godinama prcala u nezdravi mozak.

Na post je reagirao uzbuđeni čitatelj, očito zaveden naslovom: Razglednica iz Haaga. Reakcija je bila domoljubno vehementna:
Gdje ti je pamet?

Baš se pitam kako je takovoj budali kao što si ti uopće dozvoljeno pisati? ONda se sjetih: bolesna komunjara, fudamentalista i i budalaš koristi mediji koji mu je stvorlia civilizacija koju iz dubine duše prezire pa sada pljuje gdje stigne, po kom može, tajnovito i opsjeno, bez imena i prezimena onako anoniman kakav je u svakodnevnom životu.

Jedini dreke koji vidim i ćutim je ovaj blog kojega bi trebalo zatvoriti jer graniči sa zdravim mozgom i prosječnim ukusom. Carla je te idiote sa kojima si ti genetski i misaono povezan tužila, zar ni to ne razumiješ. Inače ovakova retorika se može uočiti kod tvojih istomišljenika, Šešeljevih radikala...

Smeće od posta i bloga, ti si kapitalni primjerak teze da je 70% blogosfere zarobljeno luđacima, medikritetima i opsjenarima, valjda je i to odraz društva, šteta što sam uopće navratio na ovaj blog - više nikada!

Eh, to su bila vremena…

Darius je naime post stavio na naslovnicu podjednako zaveden naslovom: Razglednica iz Haaga, kao i ganuti čitatelj koji je, pomalo ljut, previdio (pod)naslov pod kojim je ova krasna kratka priča objavaljena u Truliksu: Zovem se Carla.

Kakva divna, dvostruka zabluda!
Kakva kratka, a potpuna lekcija o tome da naslovi nešto naslovljavaju.
Kakav čas anatomije čitanja: tamo gdje je Darius pronašao dovoljan razlog za naslovnicu bloga.hr, indignirani je čitatelj pronašao dovoljno dokaza da autora objesimo!

Eh, to su bila vremena!
U komentarima se - prisjetimo se tih slavnih dana - pojavila i sljedeća besmrtna rasprava o identitetima i literaturi:

Dragi bog

Da Sroljcu ne bi palo na pamet da uništi ovu poesiu puru, kopipejstam nastup Markiza i moga Vaseljenskog Preoknjiženog Otečestva, tijekom kojega smo prilično sebe zabavili:

markiz

Plavi drkošu možda bi tebe trebalo "oknjižiti", kako reče pismena mirjana, bikovom žilom po leđima? Moljac je već oknjižen na 92. stranici Truliksa. Ništa posebno: bičevanje, vibrator i malo muške ljubavi...
kizza

Dragi blog

Mr.Morgen, moj burazer i ja odlučili smo ukoričiti fotose tvoje plavojke keve i sisate sis: tako smo ih istaslačili da je Mihalj, tako se zove burazer, morao da uzme Lajku i oslika (a kasnije će da oknjiži) tu epizodicu našeg prošlotjednog provoda.
Ali, to je manje važno. Važnije je od toga da ti, idiote, koji se ovdje usuđuješ drkati pod ovim imbecilnim pseudonimima provocirajući nekakvu polemiku, a zapravo kenjajući o nečemu što te beskonačno nadmašuje, riskiraš da te se jednom za svagda deprogramira, pa da ostatak svog usranog, pauperiziranog, bezimenog života provedeš kao smeće nošeno jesenjim vjetrom: nasumično laprdajući po neočišćenim ulicama ove balkanske palanke. Da čujem, kretenu, kaj ti imaš za kazati o Truliksu? Ti sitnokurčiću znaš nešto o tome? Ti si nešto imbecilu u životu pročitao? Jesi? Da čujemo što, osim ime svoje kurvinjske sestre na vratima školskog wc-a? Daj, dođi do Kize da malo popričamo, da ti ja jednom za svagda objasnim idiote kaj je literatura. To ti nitko na FF-u ne zna tako dobro kao ja. Kad ti ja to objasnim poželjet ćeš pokarati od sreće ne samo staru i sis, nego i onog zasranog pijanog oca koji te je u magnovenju najebao na ovaj presnošljivi i prenapućeni svijet. Dođi, daj, molim te, dođi stari do Patologije, evo, čekamo te.

Moljac, sori stari, nema veze s tobom. Ne želimo ti kvariti film na tvome. Ali, ne kao što znaš, ne dopuštamo kenjanje nikome nigdje. Znam da nas razumiješ.

markiz

A propos izdavača - Truliks je suizdanje Baobaba i Postscriptuma. Droljac za razliku od mirjane jurišić barem pročita knjigu o kojoj piše stidnom dlakom svoje pokojne babe umočenom u mastilo koje curi iz konjunktivitičnih očiju Dalibora Šimprage.

Dragi blog

Reč je o bestidnoj dlaci iz brade njegova bratučeda Jovana, arhiepskopa Krbavskog, mame mu ga natitkam nepismene.

Dragi blog

A onda su seljačići morali na spavanjac! Mago i Muka već odavna snivaju. Mjesec drnda praznim nebom. Zagora sniva usred plave basne, krava skoči - spika splasne; jasle skaske Tina krasne, Ujevića, sa visina. Dok vam sipi s neba slina. K'o da kapa mjesečina!

(...)

Kaj je, seljačići, kaj se sutra mora na šljakicu pa ste polijegali, ha? Idemo s prvim pijetlovima nahraniti tovare i dikobraze, pomusti koze, ljame i smradogroze, malo bacimo drkicu doratu i tornjaku Antiši, i već je 5.30, krv ti Is'sovu, pobjeć će vam autobus, a onda preko Dicma, još malo i već smo na šljakici u cementari. Sjajan provod. Idem sad nekaj bacit pod jaja pa onda uz pljugicu čitati sjajne Boškovićeve pasuse o protojereju Antilopiju. Odlično štivo, morate to pročitati. Ha, ha, ha, ha....

a

autor truliksa se doima simpatičnom osobom pa ne znam zašto njegov blog podnosi ogavne, sirove komentare tipa Dragog bloga, baš mi je žao. što ti to treba?

markiz

@a možda da prihvatiš Dragog bloga takvoga kakav jest upravo na ovom virtualnom prostoru? Nikada te igrokaze nisam shvaćao previše ozbiljno. Problemi nastaju u identifikaciji nicka sa stvarnim identitetom - kao što se novinarka Globusa svojedobno skanjivala da joj je Nemanja nespojiv s njegovim javnim likom.
Pravo je pitanje tko je stvarni lik? Je li to isto samo nekakav društveno-kreirani nick?
Ako servis blog.hr kao temeljnu konvenciju pri logiranju nudi upravo odabir "nicka", dakle drugog identiteta, onda je svaki razgovor na ovu temu suvišan. Kao što znate, u Globusu je nedavno objavljen "senzacionalistički" članak u kojemu su raskrinkani komentatori na ovome blogu. Zašto onda govnari ne odaju identitete komentatora članaka na portalu jutarnji.hr? Pitanje je, dakako, retoričko – zato što više nitko ne bi komentirao njihove izdrkane tekstove. Kršenje poslovne etike drugog medija neću ni komentirati jer sasvim je jasno kako stvar na blogu.hr funkcionira - ako autor ne reagira na upozorenje da ukloni nepoćudni sadržaj, onda se to rješava sudskim nalogom. A svi oni šupci koji upiru svim silama da razotkriju ime i prezime nekog autora mogu mi popušiti kurac (markizu, naravno).

Dragi bog

Kizo, razumijem da koristiš prigodu da idiotu nešto objasniš, ali čekaj, pa zaista nije ni vrijeme ni mjesto! Kome ti to objašnjavaš? Imbecil koji se potpisuje kao a misli da si ti simpatična osoba koja tolerira ogavne, sirove komentare poput ovih Dragoga bloga? Komentari poput ovih! A vlasnik je bloga simpa, dok je suspektan Bog u ruhu Gurua, nakon što im je jebao mater cijeli jedan dan na sam spomen kritičice u Večernjem do te mjere da - pogledaj dobro, to je zaista fascinantno, rijetko se kad viđa takva afazija - niti jedne jedine rečenice ni foričice nisu uspjeli zucnuti cigla 24 sata!
a, čuj, ogavna i sirova je tvoja draga mamsi, tramparampampam, sad sam/a dalje razvijaj tu temu, boli me kurac i za temu i za tebe, a bogibogme za identitete, nickove i sve skupa. Ja ti na to gledam malo drukčije; ovako naime: Kad se odmaknemo od PC-a, unatoč svoj konvencionalnosti imena i identiteta, ipak si ti zasrana anonimna prolazna budala koja čak ni u ovoj trećerazrednoj zemlji nije uspjela napraviti ama baš ništa da bismo joj po imenu i prezimenu mogli ustanoviti taj i takav takozvani "identitet"! Kuiš, to ti je to. Ti napišeš par tih idiotarija koje iziskuju cijeli dan tvoga truda, ja te nebijemnakurac obaška u tili čas, i kad se kao toliko puta do sada sve desi i prođe, ja ću i dalje biti ja, a ti, jeboteblog, moraš biti ti: biće rođeno do umre! Malo buš trajalo tu po Dolini Suza, malo đipalo po tih par ročkasa i dočeka Nove godine, nažalost ćeš najvjerojatnije nastaviti i vrstu novim egzeplarima te prirodne aberacije koju zastupa tvoj rod, i onda buš anonimo utrnulo, kao da te nikada na svijetu bilo nije. Ovo ti je ujedno i akme: vrhunac tvoga života zbiva se u ovom vrtoglavom trenutku, dok čitaš riječi koje ti ja upućujem! Ovo je najbliže što ćeš ikada biti bilo kome tko govori u ime Duha. Možemo se mi zajebavati sada do imendana, ali to je zgoljna činjenica i sva istina. I to odlično znamo i ti i ja i svi koji čitaju ove retke. Jebiga. Ti si ipak ti, a ja ja, i tu ni bog otac ništa više promijeniti ne može. Jer, ni sam Dragi Bog ne može promijeniti prošlost!

NEMANJA

Mudro i istinoljubivo zborite, i Markiz i Dragi blog, a ne treba ni drago biće a zapostaviti, štoviše, ono je supstancijalno za cijelu ovu stvar. Naime kaj...
To vam je kao s dječicom i nekim dragim homunkulusom harmskovske provenijece: kao da Dostojevski, koji je volio djecu - to je jasno presudno! - najuri neke derane zabasale u njegov voćnjak: oni tu dolaze manje zbog voća a više zbog starog klasika, a on njih već od rana jutra željno očekuje!
Ah, vi, eno ga gdje hinji krik i bijes, i maše štapom koji je axis mundi cijelog jednog Naraštaja (i Iščezavajućeg Svijeta).
A oni, Novi Narašatji, Ignoranti, Barbari...jednostavno: Derani, uživaju u tom njihovom zajedničkom ritualu, znajući da će cijeli život pamtiti kako je njih Klasik tjerao iz voćnjaka, čineći od običnih jesenjih plodova - jebiga, nemam pojma koje voće sada dozrijeva, neon, beton, plastika, što ćete, ja u prirodi dobijem alergiju prije no u društvu - zabranjeno voće Djetinjstva!
Ah, vi!
Kako sam vas samo opisao, kako sam vas iskupio!
Za cijeli jedan život ne trebate više ništa učiniti, ni kazati.
Jer jednom ćete i vi moći pričati:...i tako ti mi dođemo na Patologiju, jer se bogibogme na Vaseljenu baš nitko nikad nije usudio, vidiš, to je zaista zanimljivo, i tu ti mi, djeca, nešto kao kažemo Nemanji, Markizu, Dragom Blogu, tko zna tko je tu više od njih tko bio, ako to nije bio jedan Veliki Dobri Duh, a onda se oni kao na nas nešto ljute i jebu nam sve mater, onako, više očinski, znaš...
E, da...!
To su bila vremena!
To ćete vi pamtiti.
Da.
Znam.
Znam ja, Nemanja, Car Vaseljene, koji sam vaše dane učinio sunčanima.

Zapravo, Kizo, ja mislim da smo mi ponekad pisali bogonadahnuti. Ne da se to drukčije objasniti!



Saša Meršinjak

DRNJI

Ako između tona i tona
ustremljen tigar se grči
ako bog u ruhu gurua
gura ruku u predmetni prostor
ako u crti more drhti
i zidovi dišu i ako imaju uši
gruni drnja iz svog uma trnje
prsni
prste zabodi duboko u zemlju
ovu zemlju gusto tkaj
u perzijski tepih sna
na razboju ludila
i neka te drma bol
ako nema boljeg
od vrha
do dna

- 16:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 27.06.2008.

Moj brat Robert također!

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Iako mi je sve to skupa lanjski snijeg, tek da zaključim temu: U postu "Strah i trepet i Slaven Bilić", čiji naslov dovoljno objašnjava što se u Beču s Hrvatima zbilo suprotivu Turkom, nadnaslovom dodatno tumačim uzrok poraza:

Ne gubimo mi stoga jer se prerano radujemo uspjesima, koji ionako redovito izostaju pa se nemamo čemu radovati, nego gubimo iz straha zbog činjenice da je nogomet ili povijest igra u kojoj na kraju redovito pobjeđuju Nijemci ili Turci, sasvim svejedno, samo mi nikada i nikako ne, ako se kao pobjeda ne računa naša osebujna sposobnost da uništimo i Otomansko carstvo kao i Habsburšku monarhiju, i Turke i Nijemce podjednako strpljivo, uspješno i savršeno, kao da ih nikada na svijetu nije bilo! E, tu smo nepobjedivi: ne postoji taj civilizacijski domet na relaciji koju je nekoć spajao Orient Express, a da ga mi ne bi mogli destruirati.

Dan kasnije, Fabio Capello će reći:
Gledao sam sve utakmice hrvatske reprezentacije na Euru 2008. Na svakoj, pa i na onoj koju ste izgubili protiv Turske, ostavili ste izvanredan dojam. Vaša momčad ima golemi potencijal i mogućnosti, a to ne može umanjiti čak ni poraz u četvrtfinalu. Protiv Turaka ste izgubili ne zato što ste bili slabija momčad, nego upravo suprotno, ponajprije zbog toga što ste u meč ušli previše impresionirani. Vaši su igrači bili uplašeni, a tog straha nisu se oslobodili za cijele utakmice. I to je na kraju presudilo da Turci idu dalje.

Ali, to nije sve!
Jedino mjesto koje sam u tekstu grafički naglasio - da, naravno, za one sporije među nama - bio je sljedeći pasus:
Ono naprotiv o čemu je nužno pisati, jer se o tome ne može govoriti, okrutna je kazna koju Slaven Bilić i njegovi Boysi neće zaboraviti dok su živi, jer će ih ona progoniti cijeli život, kako tvrde.
Hoću kazati: ja ne mislim da Bilića pogađa transeutna kritika, ona koja bi s pozicija ničim dokazanog prosvijećenog kozmopolitizma devetoricu bosanskohercegovačkih Hrvata, Slavena Bilića, Thompsona i vlč.Sudca tretirala kao uskogrudne zatucane ksenofobe, ognjištare, desničare, nacionaliste i katoličke fundamentaliste!
Ne, upravo suprotno, ja i Bilića i Boyse uvažavam kao iskrene patriote i vjernike, i upravo zato, jer su pravi Hrvati i katolici, s imanentnih pozicija, upozoravam na božji gnjev koji se na reprezentaciju, a time po principu pars pro toto i na cijelu Hrvatsku, netom sručio: Hrvatska je okrutno kažnjena, i ono što je Biliću naoko neopisivo, svakako treba osvijestiti: Što smo to naime zgriješili, što smo to Bogu krivo učinili, da smo tako okrutno kažnjeni?
Odgovor je očit i krije se u samoj temeljnoj postavci situacije koju propitujemo: sasvim je evidentno da dragi Bog misli kako je ovakva vjera lažna i kao takva za samo kršćanstvo, a posebno za njega, dragog Boga, naročito uvredljiva!

Niko Kovač jučer kaže:
Svi me sada pitaju što čovjek na terenu pomisli nakon onakvog trenutka? Teško je i odgovarati svakom pojedinačno. Kada sam shvatio što se dogodilo, nisam mogao a da se ne upitam: "Bože, zašto si nam ovo uzeo". Pa, bili smo bolji, dominantniji, korektniji...

Možda za Niku valja još jednom, samo još jednom ponoviti, u slow-e-motionu:
Hrvatska naime nije naprosto izgubila utakmicu protiv Turske: Hrvatska nije izgubila s 1:0, dobivši gol u posljednjoj sekundi utakmice, što bi samo po sebi bilo dovoljno tragično, ali za finalnu kaznu nedovoljno okrutno.
Hrvatska dakle nije izgubila nešto što ionako nije mogla riješiti u svoju korist, ne uspijevajući postići gol u regularnom tijeku utakmice.

Hrvatska nije izgubila nešto, recimo šansu da pobijedi boljim izvođenjem jedanaesteraca.

Ne, naprotiv, Hrvatska je izgubila sve, jer ne samo da je postigla zgoditak, nego je taj gol postignut na samom kraju utakmice, i, sve što je trebalo učiniti, bilo je samo minutu sačuvati rezultat.

Hrvatska je minutu prije kraja utakmice imala sve; minutu kasnije, nije imala ništa.
Ono što je izgubila, ono što će Bilića i Boyse proganjati cijeli život, osjećaj je da su izgubili sve što su imali!

Duboko mističan osjećaj: osjećaj da im je, otvoreno to recimo, Bog oduzeo sve što im je netom dao, i da je jedno i drugo, i darovanje i oduzimanje, učinio s vrlo jasnom nakanom: ta je nakana okrutna kazna čija je svrha, unatoč tome što darüber muss man schweigen, svima sasvim jasna kao međugorska vizija: hrvatska nogometna reprezentacija okrutno je kažnjena jer dragi Bog misli da je ponašanje naše reprezentacije svetogrdno!

Bilić (i) Boysi naprosto su uvrijedili Boga, i Bog im je to jasno dao do znanja.

To je ono što će Bilića i reprezentativce proganjati cijeli život: sasvim jasna spoznaja da ih je Bog ne samo kaznio time što im je oduzeo već darovanu pobjedu, nego da ih je kaznio upravo zbog načina na koji su kanili pobijediti: idolopoklonički privatizirajući samog dragog Boga!

I, to bi bilo to!



Da, jedino još možda pitanje: Otkud to da smo mi istovremeno toliko oholi i tako ustrašeni? Čega se to mi, Hrvati, u svojoj gordosti plašimo?
Mada opet, strah je dobar, kome ga je Bog dao!

Image and video hosting by TinyPic

Mala meditacija: In hoc signo vinces

Već sam dovršio post - petkom postim, jasno - kadli mi je iz zaborava izronilo razmatranje dijelektike odnosa brazilskog nogometnog tima, Oca, Sina i Duha svetog, i pobjeda na nebrojenim nogometnim natjecanjima.
Meditacija ide nekako ovako:

Bog i tvom životu želi dati potpuno novi kvalitet, i tebe želi staviti na stranu pobjednika. Za to je jedno važno. Moraš ući u odnos s Bogom, moraš se odlučiti za život s Isusom.

Isus kaže: „Svatko tko me primi u svoj život, ima pravo zvati se Božjim djetetom, svaki koji vjeruje u moje ime.“ Ivan1,12

Primi Isusov poziv i počni osobni odnos s njim. Onda će i nad tvojim životom stajati: „Uz Božju pomoć do pobjede!“, pobjede koju nikad nećeš zaboraviti i koja će zauvijek promijeniti tvoj život.


E, sad...

U finalu EP-a igraju Španjolci i Nijemci. Kršćani, dakle. Gorljivi flagelanti i asketski disciplinirani protestanti.
Tko će pobjediti?
Znam odgovor: Gubi onaj koji pomisli da je to pitanje moguće preformulirati: Koga bog više voli?
Ova dijalektika nedvojbeno navodi na prognozu: Pobjeđuju Nijemci, jer evangelik zna da ničime ne može zaslužiti milost Božju, da je ona arbitrarna, čudljiva, i sasvim diskrecijska odluka Svevišnjeg. Usput, Aragones je fanatično rasističko smeće koje je Thierry Henrya nazvalo negro de mierda, a kako je katolički, Pavlov bog Bog svih nas, onda nema sumnje da je Aragones naljutio Isusa Krista osobno, uvrijedivši jednog od njegovih najmanjih (Mt 25, 35-36. 40)!

No, što ako su puti Gospodnji još čudniji, zapravo Holzwege?
Pogledajte:
Česi su izgubili od Infidela notornom intervenicijom Božjom: ne zaboravimo da je loptu neprisiljeno ispustio vratar koji se zove Peter Čeh! Simbolično, nije li, i to dvostruko!?
Hrvati su zapravo okrutno kažnjeni gotovo starozavjetnim gnjevom Boga koji je sve dao, sve uzeo, tipično židovski proklevši: Da Bog da im'o, pa nem'o! Bojim se i pomisliti na daljni razvoj ove misli...

Tu se već postavilo pitanje kojie mi je sugerirao K., moj najbolji prijatelj, i jedan od trojke s kojom ovih godina jedino razgovaram ozbiljno: predložio je naime obrat pitanja Nike Kovača: ne dakle Što smo mi zgrješili e da bismo zaslužili tako okrutnu kaznu?, nego Što je to Turcima tako duboko nepravedno učinjeno, da im Bog tako obilato nadoknađuje?

Pitanje je zvučalo smisleno, i odgovor se nudio sam po sebi: Bog, kojeg nema u Ustavu EU, želi Tursku u EU - Svevišnji tako dokazuje svoju svevišnjost, jer može biti više od samoga sebe, od svoje taštine: iako ga nema u Ustavu, on je za sekularnu Tursku u Europskoj Uniji! Tako gdje drugi vide božju ironiju, ja vidim proviđenje i neiscrpnu milost!
Turska je pokazala naime da je po svemu, štoviše mjereno kršćanskim aršinima, pobožnija: smjernija, krotkija i poniznija od Europe: golman Rustu Recber - umjesto da u euforiji, poput Bilića, skače kao mandrilo i histerično traži po džepsima ispadajuće medaljice i medaljone - suosjećano obilazi ponaosob naše igrače, solidarizira se s njima i bližnjega tješi! Ako to nisu temeljne kršćanske krjeposti, ja onda ne znamo što jesu! Turci su igrali srčano, ali ne grubo; Turci su navijali predano i glasno, ali ne kao Hrvati, na melodiju Yellow Submarine pjevajući: Da sam Turčin ubio bi se ubio bi se...tra-la-la-la-la...rasističke pjesme, dakle! (Usput budi kazano, K. ima posve pravo: Ne može se opravdati, ali se može razumjeti kad na utakmici sa Srbijom netko poviče: Za dom, spremni!, u sklopu Thompsonovog oratorija, ali, kad nekome padne na pamet deklarirati se kao ustaša na utakmici s Turskom, onda je riječ o teškom sociopatološkom i duševnom poremećaju. Kad pomisliš da si ustaša, kako sam dodao, ne relativno, nego apsolutno!, strašna je to sudbina, pogotovo za one kojima je Suleyman Demirel jedini stigao na sprovod prvog hrvatskog predsjednika.)

Samo, odgovor je ubrzo pao u vodu: Turska je izgubila kao što je pobjeđivala. I, sad molim malo strpljenja, jer ovdje valja misliti lento, kako uvijek upozoravam: polako, prebirući nijanse misli kao boje duge.
Turska je izgubila kako je pobjeđivala, ali... izgubila je od Nijemaca, od protestanata, kazat ćete!

A, ne!

Tuska je izgubila od - Germana, ma koliko mi strahovali govoriti o tome.
Uvedimo rasni moment, slobodno, jer, što nas priječi, kad već danima govorimo o vjeri i preferencama samog Dragog Boga.
Turci su izgubili navlas istim scenarijem možda i stoga da bi Bog dokazao Linekerov zakon: Nogomet je igra koju igra 22 igrača, a uvijek pobjeđuju Nijemci., no možda je stvar u Slavenima, ne u kršćanima: možda zaista kršćanskoga Boga ne treba biti u ustavu Europske Unije!?
Jer, vidite, Česi, Slaveni, izgubili su od Turaka. Hrvati, Slaveni, također. (Rusi, dvostruki looser, i kao Slaveni i kao pravoslavni, gube od katoličkih Romana: slučaj tako plauzibilan, da nas lišava heremneutičke potrebe).
Ista dramaturgija poraza smaknula je i Turke: oni gube od Germana baš kao Slaveni od njih!

Iz ovoga slijede nebrojeni nepobitni zaključci:

1. Dragi Bog je još jednom Beč spasio od Turaka.

2. Slaveni su psiholabilna rasa: vidjelo se to i u utakmici Rusa i Romana, Španjolaca, a da ne prizivam teške slavenske gubitke od Turaka, koje u zadnjoj minuti pobjeđuju oni koji uvijek pobjeđuju - Nijemci!

3. Njemačka je puna Turaka, i to objašnjava zašto su Turci pobijedili Slavene, ali i zašto su spremni za EU: Turci su demonstrirali sve vrline imanentne uljudbenom krugu zapadnih razvijenih zemalja! Igra se do sučeva zadnjeg zvižduka - što znači poštuje se Zakon, a ne da se histerično sudac pokušava izigrati nekakvim nepotrebnim izmjenama igrača, zapravo balkanskim džeparenjem vremena, ili da se, što je još gore, sudac na terenu pokušava supsituirati karizmatskim Sucem, a Božji zakon privatizirati osporavajući zakonitosti i pravila autonomne ovozemne realnosti nogometne igre - a Drugi se uvažava upravo u njegovoj patnji i krhkosti, baš kao poražen: "Dok metafizičar smatra da se moralno relevantna obilježja drugih ljudi sastoje u njihovu odnosu prema nekoj široko dijeljenoj moći – racionalnosti, Bogu, istini ili povijesti itd. – ironičar drži da je moralno relevantna definicija osobe, moralnog subjekta, „onaj tko može biti ponižen“." (Rorty).

4. Što Bog hoće od Europe, vidjet će se u finalu Europskoga nogometnog prvenstva 2008.! Naime, sad, kad su svi Slaveni eliminirani, a Turci, njihov vjekovni krvnik zaustavljen nadomak Beča (Turci ovdje inkarniraju "sekularnu Europu", moment koji, po sebi sekularan, sada treba sekularizirati i EU, uvodeći ne islamski, nego upravo taj čisti sekularni element u okružje kršćanskog mentaliteta, kulturnopovijesnog nasljeđa i političke stvarnosti 'milenijskog projekta' Europske Unije), sad ćemo vidjeti što donosi izravni sraz Germana i Romana, pri čemu, ne valja zaboraviti, Romani igraju za katolike, a Germani za protestante, ali, cum grano salis: tek radnoetički, u tragovima! Englezi su autokefalno ispali od predziđa kršćanstva, Hrvata, i tu je Božja volja bila clare et distincte kao krtičanjak usred engleskog maksimirskog šesnaesterca: u svojoj imperijalnoj bahatosti previđali su ga, gotovo klasno, jer tko je vidio krtičnjak na stogodišnjoj tratini nogometnog stadiona, pobogu!, pa je definitivna lekcija na Wembleyu tek pleonastičko poniženje Gordog Albiona, kojemu samo ime kaže koliko je i do koje mjere svetogrdan! Finale EP u nogometu 2008. u punom je smislu riječi sudbinski događaj za Europu, jedan od presudnih događaja njene povijesti, jer u općoj ekonomiji spasa, u Beču će, ovoga tjedna, Dragi Bog, bog Objave (čitaj: on je po vijesti, koja je blagovijest, ergo, on je povijesan bog!), koji je dokazao da je uistinu Bog jer, ako želi, može biti i Allah (vidi: Turska vs. Slaveni = katolici + pravoslavni), Bog ekumene, konačno očitovati svoju volju i izravno uzeti udjela u Povijesti, i otkloniti prijepor - koji je to samo za nas, an sich - a koji glasi:

Hoće li dragi Bog i dalje biti Deus Absconditus, pa biti prisutan u povijesti Europe i Svijeta kao odsutan, ili će, u slučaju pobjede Španjolaca, svijetom zavladati Opus Dei, dakle cijela će se Europa, u apostolskom djelovanju romanskog impulsa, preporoditi u neobaroknoj, istinskoj kršćanskoj obnovi i autentičnoj duhovnopovijesnoj metanoji!?

Kako čovjek sam po sebi, da se ne uzoholimo, za takav podvig ima tek nedostatne snage, jasno je da je Kršćanska Europa nužno Djelo Božje!

Dixi et salvavi animam meam!

Image and video hosting by TinyPic

- 12:01 - Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.06.2008.

Podvižništvo: Sveti Teofan Zatvornik

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

...Treci okovi duha poticu od satane i njegovih duhova. Oni su nevidljivi i vecinom se podudaraju sa uzama samougadjanja i sveta, koje satana svojim uticajem samo ucvrscuje i preko njih drzi covekov um u pomracenosti. Ipak, postoji i nesto sto neposredno potice od satane. U pitanju je neka neodredjena strasljivost i snebivljivost, koja u svako doba smucuje gresnikovu dusu, a ponajvise onda kada smera neko dobro. To je gotovo isto kao kad gospodar uzme da preti slugi, cim ovaj stane da cini nesto mimo njegove volje i planova. Od djavola dolaze razne duhovne prelesti (obmane). Kod jednih je to neka preterana i neosnovana nada u milosrdje Bozije, koja ne otreznjava nego sve vise i vi-se pogruzava u greholjublje. Kod drugih, nasuprot tome - ocajanje. Kod ovog - sumnja i neverje, kod onog - samouverenost i samoopravdavanje.
Da, mnogo, uistinu mnogo toga zavisi od satane, ali ga je tesko tacno odrediti. Ipak, njemu kao izvoru treba pripisivati sve grehovno, jer je on car gresnoga sveta. Jedna od njegovih lukavih podvala jeste to sto se skriva, tj. gresnike navodi na uverenje da on, djavo, ni ne postoji, usled cega tako samovoljno i besni u gresnikovoj dusi, prebacujuci grehovne teznje, koje mu uliva, na prirodu i podsticuci ga da ropce na Boga, zato sto mu On toboze zabranjuje ono sto proizilazi iz ljudske prirode i nalaze ono sto nema snage da dostigne. Urazumljujuca bozanstvena blagodat neretko je otrzala gresnike iz celjusti adskih osramocenjem satane.
Izlagala ga je javnoj sramoti i izvrgavala podsmehu, ogoljujuci njegovu nemoc i glupost i raskrinkavajuci lukavstva. Tako je djavo bio posramljen u licu maga Simeona, Kiprijana Antiohijskog i mnogih drugih. Sve takve slucajeve pratilo je obracenje i urazumljenje ne malog broja zaslepljenih. U dane Gospoda na zemlji, besi - koji su izvor sumnje i neverja, postajali su propovednici vere. I sveti Mucenici su silom Svemoguceg Boga cesto prinudjivali i oca i decu lazi da kroz kumire i idolopoklonickim hramovima progovore Istinu. Takvo razotkrivanje spletki lukavoga uverava gresnika da se nalazi u pakosnim i neprijateljskim rukama i da se one, na zlo njemu samom, sa njim segace i prevarno ga vode nekim mracnim putem u propast ta da bi se toj propasti rado poradovale. Ovo neizbezno radja duboko osecanje straha za sopstveno dobro, opreznost, podozrenje i odvratnost kako prema lukavcu tako i prema njegovim "iznalascima" - prorocima i strastima, i celokupnom ranijem svome zivotu. Odavde pa do prelaska istocniku istine, dobra i blazenstva - Bogu, vise nema mnogo.
To su, eto, putevi i sredstva kojima Bozija blagodat deluje na covekov duh, otrzuci ga od uza nesvojstvenog mu zivota i suocavajuci ga sa drugim, boljim zivotom, u kome su njegovi radost i spokojstvo. Ali, ocigledno je da su svi oni, sami po sebi nekako nepotpuni, kao da ne doricu stvari do kraja. Npr. rodila se coveku zedj za boljim - ali gde da to bolje trazi, i kako da ga dostigne? Ili, nekoga je potresao strah od smrti i suda, sta da cini da se izbavi od zla? Tako i u svim drugim slucajevima."

Image and video hosting by TinyPic

Zbog toga pokajnik koji se obratio Bogu od prvih trenutaka novog zivota neminovno stupa na put podviga, borbe, truda, i pocinje da nosi breme, jaram. To je tako prirodno, da Svi Sveti za jedino ispravan put vrlinovanja smatraju njegovu mukotrpnost i napornost, dok je tome suprotna lakoca odlika laznog puta: "Carstvo Nebesko s naporom se uzima i podviznici ga zadobijaju" (Mt. 11,12). Ko nije u borbi, u podvigu, taj je u prelesti. Tako i Apostol govori: ko ne trpi, taj nije sin (Jevr.12,8).
Onaj ko stupa na put duhovnog zivota moze se uporediti sa covekom koji krece na putovanje u uobicajenom, svakodnevnom smislu. Posto nam je taj put nepoznat, neophodno je da nas neko prati. Bilo bi suvise samouvereno zaustaviti se na misli da mozemo i sami. Ne, tu ne pomaze ni zvanje, ni ucenost. Nije manje samouveren ni postupak da neko bez krajnje nuzde, imajuci, dakle, mogucnost da pronadje duhovnog ucitelja, takvoga ne trazi, pomisljajuci da ce ga Bog neposredno voditi.
I zaista, uzvodjenje ka savrsenstvu pripada Gospodu, Koji nas je prihvatio, ali pod rukovodstvom duhovnog oca. Duhovnik nas ne uzvodi na stepene savrsenstva, ali doprinosi da budemo uzvodjeni od Boga. U uobicajenom poretku stvari Bog rukovodi nama preko drugih, urazumljujuci nas, ociscujuci i saopstavajuci nam volju Svoju. Ko ostane sam sa sobom nalazi se u krajnjoj opasnosti, da i ne govorimo o tome da ce takav covek tumarati u mestu bez ikakvog ploda. Ne poznajuci ni podvige, ni duhovna zanimanja, ni duznog poretka u njima, on ce mnogo sta uzaludno ciniti, buduci da se dela latio bez potrebnog umeca. Iz ovog razloga neretko se mnogi zaustavljaju, hlade se i gube revnost.
Ali, najveca opasnost dolazi od unutarnje neustrojenosti i satanske prelesti. Kod pocetnika je u dusi magla, kao od smradnih isparenja, a nju stvaraju strasti, nepravda, oskvrnjene snage. Ta magla, redja ili gusca, svojstvena je svakome, u zavisnosti od stepena iskvarenosti. Kako u toj magli jasno i pouzdano razaznavati predmete? Onome ko je izgubljen u magli neretko se i slabo rastinje pricinjava kao suma ili selo; isto tako pocetniku u duhovnom delanju mnogo sta se prividja onde gde u sustini nema nicega. Samo iskusno oko moze da razabere i razjasni u cemu je stvar.
Dalje, ovakav covek je bolestan, pa kako bi onda mogao da samoga sebe leci? On ce sebe usmrtiti i ugusiti iz ljubavi prema sebi samom; a poznato je da ni lekari sebi samima ne poveravaju lecenje svoga tela. Ali najveca opasnost u ovome delu preti od satane. Posto je on sam prevashodno samovoljan, medju ljudima najvise voli one koji se rukovode sopstvenim umom, i upravo ih u tome ponajvecma smucuje i upropascuje. Moglo bi se kazati da bas ovo svojstvo daje satani pristup do nas, odnosno pruza mu mogucnost da nas odvuce u propast. Ko, pak, ne veruje svome razumu i srcu, vec, naprotiv, sve sto postoji u njegovim cuvstvima i mislima prepusta sudu drugoga, nece postradati, makar mu djavo i posejao u misli i cuvstva nesto opasno i pogubno, posto ce iskustvo i razum drugog coveka razgoniti prelest i sacuvati ga. Zbog toga se i kaze: ko ima duhovnog ucitelja i poveri mu se, satana mu nece pristupati, kako ne bi vazda bio posramljivan i kako se ne bi razotkrile sve zamke njegove.
I obrnuto: satana ne odstupa od coveka koji veruje iskljucivo sebi i koji se u svemu oslanja jedino na svoj razum. Takvoga ce, stvarajuci mu u uobrazilji svakakve lepe prizore, delujuci na njegovu mastu, neprijatelj roda ljudskoga voditi po raznim bespucima, sve dok ga, najzad, u potpunosti ne odvede u propast.
Iz ovih razloga, koji se svakako moraju uvazavati, pocetnik mora da se saglasi sa neophodnoscu da ima duhovnog rukovoditelja, i duzan je stoga da ga izabere i da mu se preda. Sa njim je bezbedan, kao pod krovom ili unutar ograde, jer ce duhovnik i pred Bogom, i pred ljudima odgovarati za sve propuste.
Cudesno je i svake hvale dostojno to sto onaj koji iskreno iste neizostavno i zadobija istinskog duhovnika. A duhovnik, ma ko to bio, uvek daje pravilno i pouzdano rukovodstvo, cim mu se njegovo duhovno cedo preda svom svojom dusom i sa iskrenom verom. Sam Gospod cuvace onoga koji se tako savrseno predao svome duhovnom ocu. Moli se, i Gospod ce te uputiti na duhovnog rukovoditelja i pokazati ga; predaj mu se, a Gospod ce ga pouciti kako da te vodi.

Image and video hosting by TinyPic

Pomisao da je mogucno ziveti kao Hriscanin i drzati se ovoga sveta i njegovih normi isprazna je i prelestna. Ko zivi ovako, naucice se samo farisejstvu i pretvaranju, sto znaci da ce biti Hriscanin samo u svojoj uobrazilji, a ne i na delu. U pocetku ce takav jednom rukom rusiti ono sto je drugom sagradio, odnosno ono sto je stekao udaljivsi se od sveta iznova ce procerdati cim mu se opet priblizi; a odatle do umisljenosti nije daleko. Ono sto se izgubilo iz srca moze jos uvek da se zadrzava u pamcenju i uobrazilji.
Secajuci se i zamisljajuci kakav je bio ranije, covek moze da misli da je i na delu ostao takav, dok je, medjutim, sve odavno iscilelo i ostavilo samo trag u secanju. Takav ce misliti da poseduje ono cega zapravo nema. Evo mu suda: "A od onoga koji nema, i sto ima uzece se od njega" (Mt. 25,29). Od umisljenosti do farisejstva samo je jedan korak. A duboko ukorenjeno farisejstvo je vaistinu uzasno stanje.

Image and video hosting by TinyPic

Dodir blagodati Gospodnje sladji je od meda i secera i vise krepi od svih ukrepljujucih duhovnih sredstava. Ali, valja imati na umu da je on u potpunosti dar Boziji, i da od Samog Gospoda zavisi kada ce ga, kome i kako podariti.
Hriscanin treba da ga prihvata sa strahom Bozijim i radoscu, veseleci se ako ga se udostoji; ali ne treba se naprezati da do toga dodje, ne izmisljati mogucne nacine za postizanje toga, ne ispitivati da li je do toga doslo i da li je ono sto se oseca zaista doticaj Gospodnji. Ovo preporucujemo da bi se izbeglo preuznosenje i da bi se predupredila prelest.
Postoje pomisli, zelje i strasti koje nas silovito napadaju na mahove, izazivajuci kratkotrajno smucenje, ali i one stalne, koje traju danima, mesecima i godinama. Ove prve su lakse, ali ni prema njima se ne sme odnositi sa prezirom, nego ih treba pazljivo posmatrati i uocavati kojim se redom javljaju. Neprijatelj se drzi pravila da ne ot-pocne napad iznenada od strasti, nego od pomisli, i da tu pomisao cesto ponavlja. Pomisao koju sa mrznjom odgonimo prvi put moze se drugi ili treci put snishodljivo prihvatiti; zatim se radja zelja i strast, a odatle je samo jedan korak do njenog prihvatanja i sprovodjenja u delo.
Dugotrajne pomisli teske su i ubistvene; upravo se te pomisli obicno nazivaju iskusavajucim pomislima. U vezi sa njima valja znati da one nisu od nase prirode, premda su joj srodne, vec su uvek od neprijatelja. Gospod ih dopusta sa osobitom namerom, radi naseg ociscenja, da bi iskusao i utvrdio nasu vernost, veru, postojanost i nase umece da u sebi izgradimo unutarnjeg coveka. Zato smo duzni da ih blagodusno podnosimo, pa makar one suvise ozledjivale nase novo, blagodacu ispu-njeno srce, kao sto biva sa hulom, ocajanjem, neverovanjem. Najvaznije je ni u jednom trenu ne pristajati na takve pomisli, ne drzati ih za svoje i cuvati srce slobodnim od njih, odvajajuci ih od svoga bica i od svoje slobodne volje misleno i sa verom.
Pomisli sa kojima nam se valja boriti nisu uvek rdjave; neretko su naizgled i dobre, a cesto su neutralne. Na rdjave se odnosi jedno pravilo - odagnati ih istog trena, dok o drugima valja rasudjivati i ispitivati ih. Ovde spada i od svih hvaljeno umece razlikovanja pomisli, odnosno odlucivanja koje cemo odbaciti, a koje prihvatiti. Za ovo ne mozemo dati neko odredjeno pravilo: neka svako uci na svom vlastitom iskustvu, jer ljudi nisu isti, i nesto sto je dobro za drugoga ne mora biti pri-mereno i nama.
Najbolje je postupati ovako: kada prihvatis odredjeni poredak, drzi se njega, a sve sto se javlja kao novo, ma koliko se cinilo blagovidnim [naizgled dobrim], odagnaj od sebe. Ako neka pomisao ne predocava nista rdjavo ni po sebi, niti po svojim posledicama, opet je bolje ne saglasiti se odmah sa njom, vec izvesno vreme trpeti, ali ne biti brzoplet. Neki su i po pet godina cekali, ispitujuci pomisao. Osnovni je zakon - ne veruj svome razumu i srcu, i svaku pomisao poveravaj svome duhovniku. Krsenje ovog pravila uvek je predstavljalo i danas predstavlja uzrok velikih padova i prelescivanja.
Rdjava pomisao iskusava, dok blagovidna [naizgled dobra] prelescuje. Onoga ko se zanosi rdjavim pomislima smatramo za palog, govorimo da je sagresio, dok je covek pod vlascu blagovidnih pomisli prelescen. A da li je moguce predstaviti sve prelesti sa njihovim odlikama i svojstvima? Njihovo osnovno svojstvo je da covek sa sigurnoscu i ubedjenjem drzi sebe za drugacijeg nego sto zapravo jeste, recimo, smatra se prizvanim da urazumljuje druge, sposobnim za neobicno zivljenje, i slicno. Njihov izvor jeste jedna fina, tanana misao: ja nesto znacim, ja sam neko i nesto, i to ne makar ko.
Nistavan covek zamislja da je neko i nesto. Tu skrivenu gordost koristi neprijatelj njegovog spasenja i hvata ga u zamku. Pored toga, i svaka tanana rdjava pomisao koju ne primecujemo drzi nas u prelesti, kada mislimo da smo vodjeni dobrim i blagocastivim pomislima. Zbog toga mozemo da tvrdimo da ni minut ne zivimo bez prelesti; zivot nam protice u iluzijama, one nas porobljavaju cas u jednom, cas u drugom obliku. Razlog tome je cinjenica da se zlo jos uvek krije u nasem bicu, da nije iz njega isparilo, dok je dobro na povrsini: pred ocima nam je stoga nesto poput magle od isparenja.

- 16:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 25.06.2008.

SUPERHEROJI!

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

- 16:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Druže!

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Dati naknadno neki smisao...nebrojenim žrtvama rata koji još uvijek traje, znači prije svega prepoznati ih u njihovoj tragičnosti, a to znači prepoznati ih upravo kao žrtve farse.

Boris Buden

Image and video hosting by TinyPic

Antifašizam

Žarko Puhovski


Prigodničarsko je obilježavanje antifašističke popudbine suvremene Hrvatske i opet aktualiziralo stara pitanja, o kojima se ozbiljnije ne razgovara (pa odgovori ne mogu biti ni u pripravi).
Razlog je tomu, barem djelomice, u dvoznačnosti samoga antifašizma. Riječ je, naime, i o programatskoj opreci najgorim režimima u ljudskoj povijesti, ali i o strategiji Saveznika u svjetskome ratu. Drugo je značenje uvjetovalo interpretacijska ograničenja koja su otežala (pa, možda, i onemogućila da se antifašizam jasno uspostavi kao antitotalitarizam). Razlog je jednostavan i dobro znan bez SSSR-a pobjeda nad Nijemcima (pa onda i ostalima) jednostavno nije bila moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarni program (u mjeri u kojoj su ga američki i britanski vođe odista i htjeli).

Vezanost antifašizma za ratna djelovanja opteretila je pojam i svime što rat sa sobom donosi. Saveznici su, očito, pobijedili i bili u pravu ali nisu pobijedili zato što su bili u pravu, nego, jednostavno, zato što su efikasnije uništavali protivničke snage. Dapače, s pobjedom je došlo do niza zbivanja koja relativiraju samorazumijevanje antifašizma. Dostatno je spomenuti Hirošimu, Nagasaki, Dresden, masovna silovanja i ubojstva u Istočnoj Pruskoj, Bleiburg... Ti su zločini izvršeni, doduše, nasuprot eksplicitnim zasadama antifašističkoga programa (u svoj njegovoj svjesnoj nepreciznosti), ali su, dijelom baš zato, bili počesto skrivani (ili barem ne odveć eksponirani), te, dalekosežno bitno, za njih nitko nije odgovarao).

Cijena je nužnoga oslobođenja svijeta od jedva zamisliva naci-fašističkoga barbarstva bila enormna pa je, s obzirom na realnu mogućnost drukčijega ratnog ishoda olako i sama bila tumačena kao nužna" (u SAD-u se to i danas još naširoko tvrdi kada je o Hirošimi/Nagasakiju riječ).
U domaćim okolnostima opća je konfuzija samo još potencirana, do razine na kojoj podjela na ljevicu i desnicu u Hrvatskoj mimo tradicijski zadanih socijalnih i inih sadržaja svedena pretežito na "pojmovni" par Jasenovac/Bleiburg. Pod pritiskom revivala nacionalnih osjećaja u javnosti početkom devedesetih antifašisti su zato svoju poziciju nastojali dodatno "pohrvatiti". Na prigovore da su "antifašisti rušili hrvatsku državu" odgovarali su tvrdnjama da "bez antifašističke borbe današnja Hrvatska ne bi bila priznata kao neovisna država".

To je, tek djelomice, točno. Hrvatska, naime, nije priznata posljetkom svojega nedvojbeno značajnoga antifašističkog prinosa borbi u II. svjetskom ratu, nego zbog jasno ustrojene federalne strukture druge ("antifašističke") Jugoslavije. Jer inače teško da bi bila priznata Slovačka (koja takav prinos ne može povijesno pokazati), neovisno o mirnome češko-slovačkome razvodu (koji, da se ne zaboravi, ipak nije bio demokratski proveden, jer referendumi o razdruživanju nisu bili održani).

Višedesetljetnu, općeprihvaćenu federalnu strukturu Badintairova je komisija formulirala kao osnovu za jugoslavensku dekonstrukciju, odbacivši pritom teze o "administrativnim granicama unutar SFRJ". Istini za volju, te su granice izvorno odista i bile administrativne (jer ih nije odredilo nijedno tijelo javne vlasti, nego na uobičajeno zatvorenoj sjednici Politbiro CK KPJ). No, poslije su ustavi Jugoslavije i republika prihvatili baš te granice i one su dobile i socijalno i ustavnopravno značenje te, konačno, i značenje međudržavnih granica.

Sve će to, međutim, uskoro pasti u vodu. Jer, odluka da se Kosovo/a prizna kao neovisna država moguća je tek kršenjem Badintairovih načela i logike koja je do njih dovela. Bit će to, tek naizgled paradoksalno, istovremeno konačni poraz Miloševićeve politike i trijumf njegove ideologije etničkih većina (kojom je htio, primjerice, ustrojiti i "Republiku Srpsku krajinu").

Bit će to, također, i još jedna uputa za okretanje od antikviranih priča, ponavljanje stare mudrosti da se iz povijesti može naučiti samo to da se iz nje ništa ne može naučiti (jer se greške, očito, ponavljaju). Pobjeda u ratu često dovodi u sumnju vrijedne (npr. antifašističke) ideje u ime kojih je (obrambeni) rat započet, poraz kako to velikosrpski primjer pokazuje može dovesti do prihvaćanja (pogrešnoga) načela u ime kojega je (invazivni) rat bio pokrenut. Valja se, i zato, tek nadati da će se ubuduće, nekako, moći bez rata.

Image and video hosting by TinyPic

Antifašizam nije samostojeća ideja

Ivo Banac


Predsjednik Stjepan Mesić odlučio je svoja tumačenja hrvatske povijesti u razdoblju Drugog svjetskog rata i komunističkog režima podijeliti s čitateljima jednog našeg dnevnog lista (“I katolička crkva nasjela na propagandu protiv antifašizma”, Novi list, 12. veljače). Sad imamo zaokružen iskaz - izraz kontradiktornog ideološkog stava, koji jasno i precizno predstavlja glavna intelektualna polazišta sadašnjeg hrvatskog državnog poglavara.

Predsjednik Mesić u uvodnom dijelu veli da je u svojim recentnim izjavama bio potaknut aktivnošću “ustašonostalgičara”, koji sumnjiče sve pripadnike NOP-a kao potencijalne ratne zločince. Riječ je, zapravo, o istraživanju mogućih ratnih zločina što su počinile vrlo određene osobe, a ne “svi pripadnici NOP-a”. Unatoč tomu, Mesić se po svemu sudeći načelno protivi takvim prikupljanjima dokaza, premda je svjestan da ima onih koji prigovoraju da se zločine “ne može mjeriti /.../ s dva aršina”. Problem je u tomu što on misli kako je “nezakonito postupanje” protiv “pripadnika okupacijskih snaga, a osobito prema njihovim domaćim pomagačima” zapravo razumljivo, makar se tako što formalno priznalo zločinom (“ja sam osobno te zločine ne jednom osudio”), te stoga i ne zavređuje sankcije. Da bi u tomu uspio, on mora u svemu osuditi fašizam. U tomu će sigurno imati podršku svakog demokrata.

Nije, međutim, jasno zašto ujedno opravdava komunizam (“zločin pobjedničke strane nije bio izraz politike, bio je eksces - ma kako masovan mogao biti”), u čemu ne može očekivati potporu demokratske javnosti, te zašto misli da su protivnici komunizma u našim uvjetima nužno “spodobe”, “neofašisti”, “povijesni revizionisti”, te u konačnici ustaše. Drugim riječima, zašto je njegova apologija komunističkog režima istovjetna onoj koju bi Jakov Blažević ili Žarko Vimpulšek s lakoćom supotpisali?

Oskudno je Mesićevo znanje i tendenciozno njegovo tumačenje pojave komunizma. To ga, nažalost, ne sprečava “o tome poučiti one koji ne znaju”, dakle one koji znaju manje od njega, i to intelektualno neplodnim formulacijama poput: “komunizam kao ideja nema u sebi ama baš ništa zločinačkoga. Što je loše u ideji društva jednakih ljudi koji bi društvu pridonosili prema svojim mogućnostima, a od toga društva dobivali prema svojim potrebama? Je li to zločin? Nikako. To, međutim, jest utopija, to je neostvarivo”. Zanimljivo. Projekt u koji su ugrađene kosti stotina milijuna ljudi bio je neostvariv, ali ne i zločinački!
Kad bi Stjepan Mesić poznavao najelementarniju literaturu o marksizmu, možda bi uzeo u obzir jasnu formulu Leszeka Kolakowskog - koji sigurno nije ustaša! - kako “u stvarnom životu višak jednakosti podrazumijeva višak države, a apsolutna jednakost apsolutnu državu”, ali i činjenicu da se Marxovo razumijevanje formule “svakomu po svojim potrebama” bitno razlikovalo od mnogo skromnijih onodobnih socijalističkih shvaćanja “pravih potreba” ljudskog društva. Naime, Marx i komunisti “potrebe” su tumačili maksimalistički, da bi u pomanjkanju realnih rezultata došli do izuzetno etatističkih rješenja. Kolakowski njihova nastojanja ironizira svetogrdnom mišlju kako bi logikom stvari univerzalni sustav točkica i bonova zacijelo predstavljao vrhunac povijesne emancipacije. Savršeni sustavi, naime, redovito vode u ropstvo i zločin. Staljinizam nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma.

To Mesić ne želi vidjeti. “Druga je stvar”, veli on, “što se ‘pod firmom’ komunizma i borbe za tu utopiju formirao boljševički sustav koji je nakon Drugoga svjetskog rata nametnut dijelu Evrope, a koji je zapravo bio klasični autoritarni sustav, diktatura što se služila svim raspoloživim sredstvima, uključujući i zločine, da bi se održala”. Pa, neće biti da se to slučajno dogodilo? Kako se taj sustav “formirao”, odnosno tko ga je “formirao” i tko ga je “nametnuo” dijelu Europe? I po čemu bi taj sustav bio tek “autoritaran”, recimo poput diktature nekog južnoameričkog caudilla, a ne do srži totalitaran, kakav je i bio?

Neobični izuzeci

Mesićev “boljševički sustav” zapravo je efemeran, doslovno privremen. U Jugoslaviji ga je netko nametnuo, premda nije jasno tko. Mesić, naime, tvrdi kako nije točno da “su komunizam i komunistička ideologija dominirali Narodnooslobodilačkim pokretom u bilo kojoj fazi rata”, pa prema tomu ni u završnoj. Ipak, “taj je sustav u prve tri poslijeratne godine bio uzorom i sustavu što se gradio u Jugoslaviji”, ali samo kratkoročno - tri godine: “Da je jugoslavenski sustav barem u prve tri godine svojega postojanja, tj. do sukoba Tito - Staljin, bio vrlo tvrd, ustrojen po uzoru na sovjetski sustav, da je u tome vremenu bilo također stvari koje se ne može okarakterizirati drugačije nego kao zločin, i to je istina, ni to nitko ne poriče”. Dakle, za trajanja “boljševičkog” ili “jugoslavenskog” sustava, ali samo u “tome vremenu”, bilo je nekih “stvari”, koje se “ne može okarakterizirati drugačije” (kad bi se samo moglo!) nego kao zločin, ali ne kao sistemski zločin, jer, već smo vidjeli, to nije “izraz politike” nego “eksces - ma kako masovan mogao biti”.
Nakon “sukoba Tito - Staljin”, po svemu sudeći, tih “stvari” više nema, pa Goli otok moramo pripisati neautoritarnoj fazi “jugoslavenskog sustava”. Ipak, ni za te tri godine nije svaki zločin bio zločin: “suđenja notornim ratnim zločincima ne mogu se proglašavati zločinima”. Moglo bi se zaključiti da “Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima” nije bio zločin ni u dijelu koji se odnosio na nadbiskupa Stepinca, premda je Hrvatski sabor, doduše pola godine prije predsjedavanja Stjepana Mesića, posebnom Deklaracijom od 14. veljače 1992. to suđenje proglasio nepravednim prema zagrebačkom nadbiskupu, pa time i ništavnim. Neobično zvuče i Mesićevi izuzeci “u prve tri godine”, kad je riječ o komunističkoj političkoj policiji Ozni ili Titu. Mesić, naime, tvrdi “da su javni tužitelji (koji, kada?), pa čak i Ozna, sprječavali likvidacije (gdje, kada?), odnosno upozoravali na njihovu nedopustivost”. Također veli kako Crkva “‘zaboravlja’ da se taj isti Tito upravo njezinim biskupima, u prvome susretu godine 1945., predstavio kao ‘Hrvat i katolik’!” Skaske o dobrim oznašima dakako potvrđuju pravilo, a puna Titova rečenica iz razgovora s dijelom biskupa 2. lipnja 1945. glasi: “Moram vam kazati, da ja kao Hrvat i kao katolik nisam bio zadovoljan s držanjem katoličkog svećenstva, jednog dijela katoličkog svećenstva u ovim teškim historijskim momentima, koji su koštali velikih žrtava”. Tomu je dodao i ovaj prijedlog: “Ja bih sa moje strane rekao, da naša Crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji”. I na koncu: “Ja bih želio, da vidim, da katolička Crkva u Hrvatskoj sada, kad imamo sve uslove tu, ima više samostalnosti. To bih želio, to je osnovno pitanje, to je pitanje, koje bi mi željeli riješiti, a sva ostala pitanja, to su sekundarna pitanja, koja će se lako riješiti” (Aleksa Benigar, Alojzije Stepinac, Rim 1974, str. 502-3). Posve je jasno zašto se u tom trenutku Tito predstavljao kao “Hrvat i katolik”. Ne vjerujem da je to Crkva “zaboravila”.

Ocjena Tita

Što se Titove uloge tiče, Mesić priznaje da je Tito “najvjerojatnije znao za likvidiranja na kraju rata”. No, i oni što su i najmanje upućeni u strukturu komunističkog pokreta u razdoblju staljinizma znat će da u ovom sustavu nema (ne)djela, posebno kad su “masovna”, bez odgovarajuće direktive. O tomu briljantno govori nagrađeni znanstveni rad Dominika Vuletića “Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina” u najnovijem broju časopisa Pravnik (br. 2, 2007), glasilu studenata Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Autor jasno veli: “Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom. One su bile dio ukupne jugoslavenske sile koja je sudjelovala u završnim ratnim operacijama, vojnoj akciji kojom je rukovodio Josip Broz. O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa. Inače, 51. divizija-postrojba koja se našla na Bleiburgu dio je III. armije. Tito poručuje Nađu da mu je lično odgovoran te naređuje energičnije djelovanje”. Unatoč takvim zaključcima, koji su po svemu sudeći iznenađenje za Mesića, predsjednik Republike veli: “U globalu gledano, Titova je bilanca, i kao vođe antifašističkog pokreta u ratu, i kao državnika u poslijeratnim desetljećima - pozitivna.” Ne samo to, u Titovo vrijeme, “dolazilo je protekom vremena do sve veće liberalizacije, zemlja je napredovala, živjelo se materijalno sve bolje, granice su se otvarale, a bivša je federacija na čelu s Josipom Brozom Titom uživala sve veći ugled širom svijeta”. Jedino nije jasno kako se i zašto tako idealna zemlja uopće raspala i to u krvavom ratu.

Mesić donosi i svoje tumačenje “kampanje protiv maršala Tita”. Za njega je to “tek dio razrađenoga scenarija u kojemu zdušno surađuju - da li iz neznanja, ili svjesno i s namjerom, to neću ocjenjivati - i neki mediji, odnosno ljudi koji rade u medijima. Svrha je tog scenarija srušiti antifašističke temelje današnje Hrvatske i pripremiti scenu za napredovanje u prošlost, za odmak od ujedinjene Evrope”, te još mnogo goreg i huđeg (korupcija, izolacija). Međutim, nije jasno zašto je inzistiranje “na kažnjavanju i nedavno počinjenih zločina (svih, pa i onih koje su počinili Hrvati!)” poželjno, a onih počinjenih 1945., makar od hrvatskih oznaša, nepoželjno i - odmak od “ujedinjene Evrope”? Još nije primijećeno da je “ujedinjena Evropa” ikoga osudila zbog inzistiranja na procesima za ratne zločine, ali jest primijećeno da je prije točno godinu dana Stjepan Mesić dobio ukor glasnogovornice Europske komisije zbog pretjerivanja u svojim iskazima oko partizanskih fojbi kao “odmazde” za zločine fašističkih snaga u Istri i Slovenskom primorju. Mesić i danas opravdava “odmazdu”, ovaj put prema “domaćim pomagačima”.

Daleko bi nas odvelo kad bismo ulazili u sve Mesićeve živopisne i krajnje originalne argumente u njegovu povijesnom iskazu. Važno je, ipak, zaključiti s nekoliko jasnih teza:

Antifašizam, upravo zato što je pokret “protiv”, nije samostojeća ideja. Podržavali su je liberali i konzervativci, socijalisti i komunisti, anarhisti i katolici. Ona je izvorno proizvod liberalno demokratskog svjetonazora i u svojim počecima povezana s otporom liberalnih intelektualaca poput Crocea i Amendole protiv Mussolinijeva režima.

Ideologije

Za Lenjinova života, pa i do sredine 1930-ih godina, komunisti su fašiste doživljavali kao navjestitelje revolucije. Po njima, kapitalizam se više nije mogao braniti “parlamentarnim kretenizmom”, pa je prešao na terorističke metode vlasti - što je fašizam. Tek nakon Hitlerova dolaska na vlast, linija Komiterne okreće se prema narodnoj fronti svih snaga (ne samo lijevih!) što se mogu pridobiti za ujedinjenu frontu protiv fašizma. U takvim uvjetima, posebno za vlasti pučke fronte u Francuskoj i za Španjolskog građanskog rata (1935.-1939.), ali i nakon njemačkog napada na SSSR, antifašizam postaje taktički instrument komunističkog pokreta. Za vrijeme Staljinova savezništva s Hitlerom (1939.-1941.) komunistički pokret je napustio parole antifašizma i ratne sukobe tumačio na liniji Lenjinovog “defetizma” iz razdoblja Prvog svjetskog rata - zaraćene strane jednako su neprijateljske radničkom pokretu; riječ je o “Drugom imperijalističkom ratu”.

Antifašizam u liberalnom smislu jest temelj poslijeratnog europskog poretka, ali, upravo zato što nije samostojeća ideja - i George VI. i Staljin i Čang Kai-šek bili su antifašisti - prava i nosiva ideja europskog poretka jest liberalna demokracija. Ona je u suprotnosti s komunističkom manipulacijom “antifašističkim frontama”.

Komunistički partija Jugoslavije (KPJ) ne samo da je predvodila nego je u svakom detalju i u svakom trenutku dominirala tzv. NOP-om, koji je sama i stvorila. Po Staljinovom strateškom planu za vrijeme Drugog svjetskog rata taj pokret je bio pretjerano komunistički. Moskva je Titu predbacivala uporabu komunističkih simbola (crvene zvijezde petokrake, srpa i čekića, proleterske nomenklature u nazivlju postrojbi, itd.), a očekivala je i veću kooperativnost s četnicima, gerilskom vojskom pod komandom savezničke jugoslavenske vlade u egzilu.

Unatoč Titovom protivljenju ili izigravanju niza Staljinovih direktiva, KP Jugoslavije je do 1948. operativno bila pod kontrolom Moskve. To znači da nijedna važna odluka, uključujući kadrovska, nije mogla biti donesena bez znanja Moskve. Službena jugoslavenska historiografija iskrivljivala je ovu činjenicu gradeći mit o neovisnoj liniji KPJ još od 1939. godine.

Premda je fašistička ideologija po svojoj suštini zločinačka, ne bih se na mjestu ljevičarskih lidera tješio dvojbenom tezom da komunistička ideologija to ipak nije. U Hrvatskoj, kao i u svim tranzicijskim zemljama, jedino ljevica može izbrisati ljagu komunističkih zločina. Ponašati se apologetski u ovom slučaju, kao što radi Mesić, u konačnici je djelatnost suprotna perspektivi demokratske ljevice. Umjesto da ispisuje dvojbene “povijesne” članke, Mesić bi bolje učinio da je položio vijenac u Bleiburgu.

U demokratskom ozračju nakon uvođenja pluralizma u čitavoj Istočnoj Europi nakon 1989. godine ne može se naći nikakvo uporište za kontinuitet politike iz komunističkog razdoblja. Inzistiranje na dvojbenim rezultatima socijalnih i drugih programa iz vremena komunizma u biti sprečava jasno određivanje prema suštini tih režima, koji su bili totalitarni u izvornom smislu - nisu dijelili vlast niti dopuštali alternativne svjetonazore u društvenoj zajednici.

Povijesna pitanja

Demokratska Hrvatska stoji ili pada na sadašnjim nastojanjima našeg društva, a ne na “avnojevskim granicama”, ZAVNOH-u i Titu. Legitimitet koji se crpi iz potonjih odrednica može zaštititi pojedine biografije, ali ne i demokratski poredak i perspektivu naše europske budućnosti.

Suprotno tvrdnjama niza populističkih demagoga raspre o povijesnim pitanjima nisu suvišne. Dok hrvatski građani ne budu imali jasnu sliku o svojoj povijesti i njenom značenju, neće biti u prilici izgraditi bolju i stabilniju budućnost. Da je sustav ne samo iz 1945. nego i iz 1988. to uopće mogao dopustiti, realne raspre o ratnim zločinima za Drugog svjetskog rata mogle su spriječiti ratne zločine iz razdoblja 1991.-1995.

Najgore što predsjednik Mesić može učiniti nije zastupanje posve neodrživih povijesnih teza nego zaustavljanje djelovanja pravne države - tužiteljstva, sudstva i organa gonjenja - kad je riječ o svim zločinima, bez obzira zvali se počinitelji Dinko Šakić, Mirko Norac ili netko još nepoznat iz redova štićenika “antifašističkih boraca”.

Image and video hosting by TinyPic

Ekscerpt: Od društva tajne do tajne društva

Boris Buden


Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog. Ako je dakle iskustvo totalitarne neslobode sažeto u iskustvu zida onda bi, logično, iskustvo posttotatlitarne slobode, pravičnosti, demokracije i prosperiteta moralo biti u proturječju s iskustvom zida. Ali to nije tako. Zid kojim se opasala “tvrđava Evropa” kao da ničim ne dovodi u pitanje iskustvo posttotlitarne slobode, čak bez obzira na strašan broj njegovih žrtava koji nadaleko premašuje broj stradalih ne samo uzduž Berlinskog zida, nego i uzduž nekadašnje “željezne zavjese”. Riječ je o diskontinuitetu u samoj tvorbi društvenog iskustva na kojem se temelji današnji politički projekt ujedinjene Evrope, točnije, o nemogućnosti društvenog iskustva da zid komunističkog totalitarizma prevede u “zid smrti” ujedinjene Evrope, napokon, o njegovoj nemogućnosti da u historijskom diskontinuitetu, u “konačnoj pobjedi demokracije nad totalitarizmom” prepozna i artikulira kontinuitet neslobode. Tajna kojom je obavijena činjenica novog, još strašnijeg zida, onaj klandestinitet u kojem se gubi tragična sudbina hiljada emigranata, efekat je nemogućnosti tvorbe društvenog iskustva danas. Društveno iskustvo koje se ne može artikulirati kao takvo ni ne postoji.
S druge strane iskustvo tajne je i opće mjesto postkomunističke perspektive odnosno postkomunističkog diskursa uopće. Riječ je o shvaćanju bivšeg komunističkog društva kao društva tajne, odnosno povijesnog preokreta, “pada zida”, kao pobjede nad tajnom, kao izlaska iz društva tajne u društvo oslobođeno tajne, društvo sveopće transparentnosti odnosno javnosti. Drugim riječima, u postkomunističkoj – hegemonijalnoj – perspektivi komunizam i postkomunizam odnose se kao mrak i svjetlo. To je simbolički sažeto u onoj dobro poznatoj metafori o “izlasku iz komunističkog mraka ili tunela”. Ova metafora postala je otrcana fraza postkomunizma i to bez obzira na veoma često i zapravo očigledno proturječje s realnim iskustvom, pogotovo na prostorima bivše Jugoslavije, naime iskustvom da pravi mrak nastupa tek 1991., ako ni u čemu drugome, onda u smislu one poznate Krležine metafore o balkanskoj krčmi u kojoj se najprije ugasi svjetlo da bi zatim počela opća makljaža, konkretno, masakri i zločini koji su sudbinski obilježili takozvano osvajanje slobode, odnosno pobjedu demokracije, pobjedu “svjetla nad mrakom”.
O tom proturječju najbolje svjedoči personalno iskustvo, ali ono, kao što je poznato, nema snagu epohalnog svjedočanstva. Njegova istina lako se suzbija dobro poznatom optužbom za nostalgiju.
Problem s nostalgijom danas je u tome da se njezin uzrok, dakle razlozi za osjećaj da je prošlost vrijedna žaljenja odnosno pozitivnog prisjećanja, uvijek shvaćaju kao nešto privatno, pa čak i onda kada nostalgija postaje masovni fenomen, kada se može reći da je čak većina članova nekog društva nostalgična, a što se danas gotovo sa sigurnošću može tvrditi za Bosnu.
Uzmimo jedan primjer, dobro poznatu fotografiju iz bosanskog rata: majka, vjerojatno iz Srebrenice, drži, uplakana, u rukama fotografije svojih četiriju sinova. Premda se ta slika na najopćenitijem nivou doživljava kao dokument bosanske ratne tragedije, ona je prije svega svjedočanstvo personalnog gubitka, štoviše, upravo ženskog gubitka koji se načelno percipira kao privatniji od muškog. Značenje tog tragičnog gubitka gubi se negdje u tajnovitoj privaciji te žene i dokučivo je samo personalnom empatijom.
Druga, komplementarna strana te privatizacije ljudske tragedije je njezina nacionalizacija: ista fotografija postaje svjedočanstvo zločina koji je jedna nacija počinila prema drugoj, dakle dokument nacionalne viktimizacije, odnosno sredstvo nacionalističke mobilizacije.
Ali jedno ta fotografija sigurno nije – nije dokument svoga vremena, nije dokument epohe. Ona nema mjesta u hegemonijalnom narativu epohe koji bi je prepoznao kao sliku svoje istine, dakle kao svoj dokument. Ona čak nije ni tamna mrlja na slici epohe, jer je ta epoha, epoha konačne pobjede svjetla nad komunističkom tamom. Drugim riječima, upravo u svjetlu svoje vlastite epohe ta slika ostaje nevidljiva, pada natrag u tamu prošlosti u klandestinitet privatnoga, intimnoga. Kao da je gubitak te žene njezin osobni, a ne ujedno i društveni gubitak, kao da je on moment samo osobnog, ne i društvenog iskustva.
U osnovi, percepcija te fotografije ne razlikuje se bitno od percepcije fotografije na kojoj vidimo gomilu leševa naplavljenih na neku od plaža evropskog juga. Obje doživljavamo prije svega personalno, kao da je riječ o individualnim sudbinama koje nemaju društveno značenje. Obje dokumentiraju dobro poznate činjenice ali ne prodiru do svijesti kao proturječja stvarnosti, bilo da je riječ o proturječju između Evrope kao prostora slobode i evropskog “zida smrti” koji tu slobodu zatvara u njezin geto, odnosno o proturječju između epohe koja sebe slavi kao konačnu pobjedu slobode i nacionalističkih ratova koji na vidjelo iznose realni užas te epohe.
Tako fotografija nesretne majke nužno evocira nostalgiju. Jer ona implicira prošlost u kojoj je život te žene bio bolji. Dakako, žaleći za boljom prošlošću nostalgija priznaje tu prošlost odnosno potvrđuje ono bolje kao prošlost. Kada bi međutim ta ista nostalgija izašla iz opskurnosti intimne, privatne sudbine i postala činjenica društvenog iskustva, prestala bi biti nostalgija i postala bi društvena kritika artikulirajući bitno drugačiju istinu – ne onu da je prošlost bila bolja, nego ovu da je sadašnjost gora i da baš zato može, odnosno mora biti bolja. Ali to bi bio zahtjev za promjenom postojeće stvarnosti, a takav zahtjev ima smisla samo kao kolektivna akcija, kao radikalna artikulacija društvenog iskustva. To se međutim ne događa. Rezultat je postkomunistička nostalgija čiji nam je društveni karakter postao nedokučivom tajnom.
Ako je tajna u komunizmu bila mračni element društvene strukture, dinamička kategorija državne politike, a time i društvene reprodukcije, obskurna sfera društvene stvarnosti, danas je društvena stvarnost sama, sama društvena stuktura, društveni karakter političkog života, naposljetku, sama dinamika društvene reprodukcije postala tajnom.
Zato nostalgija nema više svoj društveni efekt. Jer je sama tek efekt društva kao tajne.
Da preliminarno zaključimo: prijelaz od komunizma u postkomunizam, od totalitarizma u demokraciju odnosno liberalni kapitalizam, nije – kako se nadala nekadašnja disidentska demokratska opozicija – prijelaz od društva tajne u društvo, transparentnosti i javnosti. Naprotiv! Na mjesto društva tajne stupila je tajna društva, bolje rečeno, stupilo je samo društvo kao tajna. Tajna danas nije dakle ni element, ni sfera naše društvene stvarnosti, nego je ta naša društvena stvarnost strukturirana kao tajna.

Image and video hosting by TinyPic

Zadovoljstvo žrtve?

Boris Buden


Možda je najčešća formulacija koja se posljednjih dana mogla čuti u povodu skandalozne odluke Međunarodnoga suda pravde bila ona koja je naglašavala da "žrtve neće biti zadovoljne ovom odlukom". I to je, dakako, točno. No, kao da je zaboravljena višestruko prijeporna konotacija ovakva stajališta. A riječ je o sadržaju koji je višestruko bitan za svaku poratno profiliranu političku zajednicu.

Ponajprije, ratne žrtve prvoga reda nedvojbeno ne mogu ništa osjećati jer su, na žalost, mrtve. U njihovo ime i tu počinje dio problema javljaju se zvani i samozvani zastupnici, različite političke opcije, nacionalne ustanove, itd. I baš zbog toga gotovo nužno dolazi do politiziranja i moraliziranja stotina tisuća osobnih sudbina. Riječju, žrtve su posve neizbježno kriterij kojim se mjeri ne samo bol preživjelih nego i odnos cijele zajednice spram svoje i tuđe prošlosti i sadašnjosti.

No, posljedice su nerijetko doista zbunjujuće. Primjerice, što bi značila tvrdnja da stotine tisuća žrtava bombardiranja Dresdena, Hirošime i Nagasakija ne mogu nikako biti zadovoljne presudama Nürenberškoga ili Tokijskog sudišta? U vrijeme donošenja tih presuda takvo što nije ni bilo moguće javno izreći, a i danas mnogima djeluje neprihvatljivim. Nije, dakle, ipak tako da se žrtvama svima i svuda pripisuje jednak moralni potencijal. Nekako se, svagda, odjeljuju one naše od njihovih. (Pritom i sam jezik zavodi; nisu li, zapravo, "naše žrtve" one za koje smo "mi" krivi/odgovorni premda je uobičajeno govoriti o "našim žrtvama" kao o žrtvama koje je među "nama" uzrokovala druga strana).

Brojni (i neizbježni) nesporazumi nastaju u biti zato što su žrtve uvijek pojedinačne čak i kada tisuće budu ubijene simultano, svatko od poginuih ostavlja svoj trag, svatko od traumatiziranih na svoj način doživljava (i eventualno prorađuje) traumu. Svaka žrtva svjedoči pojedinačni poraz. Ona je i postala žrtvom zato što je u odlučnome trenutku bila slabija (ili na slabijoj strani). Nije bila ni bolja niti lošija, "samo" slabija.

Kada rat završi, žrtve su istovremeno bitna sastavina i ključna poteškoća svake kolektivističke ideologije u našim uvjetima posebice nacionalističke. Jer, žrtve su istovremeno oni koji su "pali za domovinu", ali i oni koji podsjećaju na brojne individualne poraze. Ne voli ih se u tome aspektu sjećati ni strana koja je dobila rat (jer relativiraju pobjedu), niti ona koja ga je izgubila (jer čine poraz još težim).

Ideologije zato žive od kolektiviranja žrtve, od viktimiziranja (vlastita) kolektiva odatle stalne potrebe za preuveličavanjem broja poginulih, silovanih, ranjenih. Pojedinci ostaju tek statističkim materijalom. No, u njihovo se ime želi suditi počiniteljima. I to je bitno pogrešno. Čitava tradicija civiliziranoga sudovanja počiva na tomu da žrtva ne smije suditi (to je oduvijek tretirano kao osveta). Zapravo, ni u ime žrtve se ne smije suditi jer ne sudi se počinitelju, nego činu (u protivnome i sama bi žrtva što se nerijetko ipak zbiva mogla postati suoptuženicom). I to je, psihologijski, zadnje žrtvovanje žrtve, no, ujedno, i jedini uvjet da se pravda ipak ostvari kao objektivna presuda.

U ime žrtava ne treba, dakle, suditi, nego u ime pravednosti. U ime žrtava ne treba, dakle, osuđivati sustave i ideologije, nego ustanovljavati konkretne počinitelje. Jer, na to ih kvalificira činjenica da su bile žrtve. Za ono drugo nedvojbeno bitno potrebna je objektivnost raščlambe (koju žrtve i njihovi vehementni zagovornici, prema definiciji, nemaju niti mogu imati). Zato je danas bitno uvidjeti da je presuda o (općinskome!?) genocidu u Srebrenici nepravedna za sve i za one koji za sam lokalitet nisu niti čuli jer je postavljen pogrešan kriterij za ustanovljenje genocida na globalnoj razini (dijelom i tako što aktualna presuda eksplicitno polemizira s onom nürenberškom).

Zato je bitno razumjeti da ideje o fondu iz kojega bi se nadoknađivala šteta žrtvama poslijejugoslavenskoga rata mogu služiti pravdi tek nakon što je utvrđena "velika" istina o ratnim odgovornostima. Bez toga bi se učinilo, možda, nešto za pojedinačne žrtve (i njihove nasljednike), no nedovoljno za pravdu.



Image and video hosting by TinyPic

- 12:36 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 24.06.2008.

The New York Review of Books: Umberto Eco

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

June 22, 1995



In 1942, at the age of ten, I received the First Provincial Award of Ludi Juveniles (a voluntary, compulsory competition for young Italian Fascists – that is, for every young Italian). I elaborated with rhetorical skill on the subject "Should we die for the glory of Mussolini and the immortal destiny of Italy?" My answer was positive. I was a smart boy. I spent two of my early years among the SS, Fascists, Republicans, and partisans shooting at one another, and I learned how to dodge bullets. It was good exercise. In April 1945, the partisans took over in Milan. Two days later they arrived in the small town where I was living at the time. It was a moment of joy. The main square was crowded with people singing and waving flags, calling in loud voices for Mimo, the partisan leader of that area. A former maresciallo of the Carabinieri, Mimo joined the supporters of General Badoglio, Mussolini's successor, and lost a leg during one of the first clashes with Mussolini's remaining forces. Mimo showed up on the balcony of the city hall, pale, leaning on his crutch, and with one hand tried to calm the crowd. I was waiting for his speech because my whole childhood had been marked by the great historic speeches of Mussolini, whose most significant passages we memorized in school. Silence. Mimo spoke in a hoarse voice, barely audible. He said: "Citizens, friends. After so many painful sacrifices . . . here we are. Glory to those who have fallen for freedom." And that was it. He went back inside. The crowd yelled, the partisans raised their guns and fired festive volleys. We kids hurried to pick up the shells, precious items, but I had also learned that freedom of speech means freedom from rhetoric. A few days later I saw the first American soldiers. They were African Americans. The first Yankee I met was a black man, Joseph, who introduced me to the marvels of Dick Tracy and Li'l Abner. His comic books were brightly colored and smelled good. One of the officers (Major or Captain Muddy) was a guest in the villa of a family whose two daughters were my schoolmates. I met him in their garden where some ladies, surrounding Captain Muddy, talked in tentative French. Captain Muddy knew some French, too. My first image of American liberators was thus – after so many palefaces in black shirts – that of a cultivated black man in a yellow-green uniform saying: "Oui, merci beaucoup, Madame, moi aussi j'aime le champagne . . ." Unfortunately there was no champagne, but Captain Muddy gave me my first piece of Wrigley's Spearmint and I started chewing all day long. At night I put my wad in a water glass, so it would be fresh for the next day. In May we heard that the war was over. Peace gave me a curious sensation. I had been told that permanent warfare was the normal condition for a young Italian. In the following months I discovered that the Resistance was not only a local phenomenon but a European one. I learned new, exciting words like réseau, maquis, armée secrčte, Rote Kapelle, Warsaw ghetto. I saw the first photographs of the Holocaust, thus understanding the meaning before knowing the word. I realized what we were liberated from. In my country today there are people who are wondering if the Resistance had a real military impact on the course of the war. For my generation this question is irrelevant: we immediately understood the moral and psychological meaning of the Resistance. For us it was a point of pride to know that we Europeans did not wait passively for liberation. And for the young Americans who were paying with their blood for our restored freedom it meant something to know that behind the firing lines there were Europeans paying their own debt in advance.

In my country today there are those who are saying that the myth of the Resistance was a Communist lie. It is true that the Communists exploited the Resistance as if it were their personal property, since they played a prime role in it; but I remember partisans with kerchiefs of different colors. Sticking close to the radio, I spent my nights – the windows closed, the blackout making the small space around the set a lone luminous halo – listening to the messages sent by the Voice of London to the partisans. They were cryptic and poetic at the same time (The sun also rises, The roses will bloom) and most of them were "messaggi per la Franchi." Somebody whispered to me that Franchi was the leader of the most powerful clandestine network in northwestern Italy, a man of legendary courage. Franchi became my hero. Franchi (whose real name was Edgardo Sogno) was a monarchist, so strongly anti Communist that after the war he joined very right-wing groups, and was charged with collaborating in a project for a reactionary coup d'état. Who cares? Sogno still remains the dream hero of my childhood. Liberation was a common deed for people of different colors.

In my country today there are some who say that the War of Liberation was a tragic period of division, and that all we need is national reconciliation. The memory of those terrible years should be repressed, refoulée, verdrängt. But Verdrängung causes neurosis. If reconciliation means compassion and respect for all those who fought their own war in good faith, to forgive does not mean to forget. I can even admit that Eichmann sincerely believed in his mission, but I cannot say, "OK, come back and do it again." We are here to remember what happened and solemnly say that "They" must not do it again.

But who are They?

If we still think of the totalitarian governments that ruled Europe before the Second World War we can easily say that it would be difficult for them to reappear in the same form in different historical circumstances. If Mussolini's fascism was based upon the idea of a charismatic ruler, on corporatism, on the utopia of the Imperial Fate of Rome, on an imperialistic will to conquer new territories, on an exacerbated nationalism, on the ideal of an entire nation regimented in black shirts, on the rejection of parliamentary democracy, on anti-Semitism, then I have no difficulty in acknowledging that today the Italian Alleanza Nazionale, born from the postwar Fascist Party, MSI, and certainly a right-wing party, has by now very little to do with the old fascism. In the same vein, even though I am much concerned about the various Nazi-like movements that have arisen here and there in Europe, including Russia, I do not think that Nazism, in its original form, is about to reappear as a nationwide movement. Nevertheless, even though political regimes can be overthrown, and ideologies can be criticized and disowned, behind a regime and its ideology there is always a way of thinking and feeling, a group of cultural habits, of obscure instincts and unfathomable drives. Is there still another ghost stalking Europe (not to speak of other parts of the world)?
Ionesco once said that "only words count and the rest is mere chattering." Linguistic habits are frequently important symptoms of underlying feelings. Thus it is worth asking why not only the Resistance but the Second World War was generally defined throughout the world as a strle against fascism. If you reread Hemingway's For Whom the Bell Tolls you will discover that Robert Jordan identifies his enemies with Fascists, even when he thinks of the Spanish Falangists. And for FDR, "The victory of the American people and their allies will be a victory against fascism and the dead hand of despotism it represents." During World War II, the Americans who took part in the Spanish war were called "premature anti-fascists" – meaning that fighting against Hitler in the Forties was a moral duty for every good American, but fighting against Franco too early, in the Thirties, smelled sour because it was mainly done by Communists and other leftists. . . . Why was an expression like fascist pig used by American radicals thirty years later to refer to a cop who did not approve of their smoking habits? Why didn't they say: Cagoulard pig, Falangist pig, Ustashe pig, Quisling pig, Nazi pig? Mein Kampf is a manifesto of a complete political program. Nazism had a theory of racism and of the Aryan chosen people, a precise notion of degenerate art, entartete Kunst, a philosophy of the will to power and of the Ubermensch. Nazism was decidedly anti-Christian and neo-pagan, while Stalin's Diamat (the official version of Soviet Marxism) was blatantly materialistic and atheistic. If by totalitarianism one means a regime that subordinates every act of the individual to the state and to its ideology, then both Nazism and Stalinism were true totalitarian regimes.

Italian fascism was certainly a dictatorship, but it was not totally totalitarian, not because of its mildness but rather because of the philosophical weakness of its ideology. Contrary to common opinion, fascism in Italy had no special philosophy. The article on fascism signed by Mussolini in the Treccani Encyclopedia was written or basically inspired by Giovanni Gentile, but it reflected a late-Hegelian notion of the Absolute and Ethical State which was never fully realized by Mussolini. Mussolini did not have any philosophy: he had only rhetoric. He was a militant atheist at the beginning and later signed the Convention with the Church and welcomed the bishops who blessed the Fascist pennants. In his early anticlerical years, according to a likely legend, he once asked God, in order to prove His existence, to strike him down on the spot. Later, Mussolini always cited the name of God in his speeches, and did not mind being called the Man of Providence. Italian fascism was the first right-wing dictatorship that took over a European country, and all similar movements later found a sort of archetype in Mussolini's regime. Italian fascism was the first to establish a military liturgy, a folklore, even a way of dressing – far more influential, with its black shirts, than Armani, Benetton, or Versace would ever be. It was only in the Thirties that fascist movements appeared, with Mosley, in Great Britain, and in Latvia, Estonia, Lithuania, Poland, Hungary, Romania, Bulgaria, Greece, Yugoslavia, Spain, Portugal, Norway, and even in South America. It was Italian fascism that convinced many European liberal leaders that the new regime was carrying out interesting social reform, and that it was providing a mildly revolutionary alternative to the Communist threat.

Nevertheless, historical priority does not seem to me a sufficient reason to explain why the word fascism became a synecdoche, that is, a word that could be used for different totalitarian movements. This is not because fascism contained in itself, so to speak in their quintessential state, all the elements of any later form of totalitarianism. On the contrary, fascism had no quintessence. Fascism was a fuzzy totalitarianism, a collage of different philosophical and political ideas, a beehive of contradictions. Can one conceive of a truly totalitarian movement that was able to combine monarchy with revolution, the Royal Army with Mussolini's personal milizia, the grant of privileges to the Church with state education extolling violence, absolute state control with a free market? The Fascist Party was born boasting that it brought a revolutionary new order; but it was financed by the most conservative among the landowners who expected from it a counter-revolution. At its beginning fascism was republican. Yet it survived for twenty years proclaiming its loyalty to the royal family, while the Duce (the unchallenged Maximal Leader) was armin- arm with the King, to whom he also offered the title of Emperor. But when the King fired Mussolini in 1943, the party reappeared two months later, with German support, under the standard of a "social" republic, recycling its old revolutionary script, now enriched with almost Jacobin overtones. There was only a single Nazi architecture and a single Nazi art. If the Nazi architect was Albert Speer, there was no more room for Mies van der Rohe. Similarly, under Stalin's rule, if Lamarck was right there was no room for Darwin. In Italy there were certainly fascist architects but close to their pseudo-Coliseums were many new buildings inspired by the modern rationalism of Gropius. There was no fascist Zhdanov setting a strictly cultural line. In Italy there were two important art awards. The Premio Cremona was controlled by a fanatical and uncultivated Fascist, Roberto Farinacci, who encouraged art as propaganda. (I can remember paintings with such titles as "Listening by Radio to the Duce's Speech" or "States of Mind Created by Fascism.") The Premio Bergamo was sponsored by the cultivated and reasonably tolerant Fascist Giuseppe Bottai, who protected both the concept of art for art's sake and the many kinds of avant-garde art that had been banned as corrupt and crypto-Communist in Germany. The national poet was D'Annunzio, a dandy who in Germany or in Russia would have been sent to the firing squad. He was appointed as the bard of the regime because of his nationalism and his cult of heroism – which were in fact abundantly mixed up with influences of French fin de sičcle decadence. Take Futurism. One might think it would have been considered an instance of entartete Kunst, along with Expressionism, Cubism, and Surrealism. But the early Italian Futurists were nationalist; they favored Italian participation in the First World War for aesthetic reasons; they celebrated speed, violence, and risk, all of which somehow seemed to connect with the fascist cult of youth. While fascism identified itself with the Roman Empire and rediscovered rural traditions, Marinetti (who proclaimed that a car was more beautiful than the Victory of Samothrace, and wanted to kill even the moonlight) was nevertheless appointed as a member of the Italian Academy, which treated moonlight with great respect. Many of the future partisans and of the future intellectuals of the Communist Party were educated by the GUF, the fascist university students' association, which was supposed to be the cradle of the new fascist culture. These clubs became a sort of intellectual melting pot where new ideas circulated without any real ideological control. It was not that the men of the party were tolerant of radical thinking, but few of them had the intellectual equipment to control it. During those twenty years, the poetry of Montale and other writers associated with the group called the Ermetici was a reaction to the bombastic style of the regime, and these poets were allowed to develop their literary protest from within what was seen as their ivory tower. The mood of the Ermetici poets was exactly the reverse of the fascist cult of optimism and heroism. The regime tolerated their blatant, even though socially imperceptible, dissent because the Fascists simply did not pay attention to such arcane language. All this does not mean that Italian fascism was tolerant. Gramsci was put in prison until his death; the opposition leaders Giacomo Matteotti and the brothers Rosselli were assassinated; the free press was abolished, the labor unions were dismantled, and political dissenters were confined on remote islands. Legislative power became a mere fiction and the executive power (which controlled the judiciary as well as the mass media) directly issued new laws, among them laws calling for preservation of the race (the formal Italian gesture of support for what became the Holocaust). The contradictory picture I describe was not the result of tolerance but of political and ideological discombobulation. But it was a rigid discombobulation, a structured confusion. Fascism was philosophically out of joint, but emotionally it was firmly fastened to some archetypal foundations.

So we come to my second point. There was only one Nazism. We cannot label Franco's hyper-Catholic Falangism as Nazism, since Nazism is fundamentally pagan, polytheistic, and anti-Christian. But the fascist game can be played in many forms, and the name of the game does not change. The notion of fascism is not unlike Wittgenstein's notion of a game. A game can be either competitive or not, it can require some special skill or none, it can or cannot involve money. Games are different activities that display only some "family resemblance," as Wittgenstein put it. Consider the following sequence:

1 2 3 4

abc bcd cde def

Suppose there is a series of political groups in which group one is characterized by the features abc, group two by the features bcd, and so on. Group two is similar to group one since they have two features in common; for the same reasons three is similar to two and four is similar to three. Notice that three is also similar to one (they have in common the feature c). The most curious case is presented by four, obviously similar to three and two, but with no feature in common with one. However, owing to the uninterrupted series of decreasing similarities between one and four, there remains, by a sort of illusory transitivity, a family resemblance between four and one. Fascism became an all-purpose term because one can eliminate from a fascist regime one or more features, and it will still be recognizable as fascist. Take away imperialism from fascism and you still have Franco and Salazar. Take away colonialism and you still have the Balkan fascism of the Ustashes. Add to the Italian fascism a radical anti-capitalism (which never much fascinated Mussolini) and you have Ezra Pound. Add a cult of Celtic mythology and the Grail mysticism (completely alien to official fascism) and you have one of the most respected fascist gurus, Julius Evola. But in spite of this fuzziness, I think it is possible to outline a list of features that are typical of what I would like to call Ur-Fascism, or Eternal Fascism. These features cannot be organized into a system; many of them contradict each other, and are also typical of other kinds of despotism or fanaticism. But it is enough that one of them be present to allow fascism to coagulate around it.



1. The first feature of Ur-Fascism is the cult of tradition. Traditionalism is of course much older than fascism. Not only was it typical of counter-revolutionary Catholic thought after the French revolution, but it was born in the late Hellenistic era, as a reaction to classical Greek rationalism. In the Mediterranean basin, people of different religions (most of them indulgently accepted by the Roman Pantheon) started dreaming of a revelation received at the dawn of human history. This revelation, according to the traditionalist mystique, had remained for a long time concealed under the veil of forgotten languages – in Egyptian hieroglyphs, in the Celtic runes, in the scrolls of the little known religions of Asia. This new culture had to be syncretistic. Syncretism is not only, as the dictionary says, "the combination of different forms of belief or practice"; such a combination must tolerate contradictions. Each of the original messages contains a silver of wisdom, and whenever they seem to say different or incompatible things it is only because all are alluding, allegorically, to the same primeval truth. As a consequence, there can be no advancement of learning. Truth has been already spelled out once and for all, and we can only keep interpreting its obscure message. One has only to look at the syllabus of every fascist movement to find the major traditionalist thinkers. The Nazi gnosis was nourished by traditionalist, syncretistic, occult elements. The most influential theoretical source of the theories of the new Italian right, Julius Evola, merged the Holy Grail with The Protocols of the Elders of Zion, alchemy with the Holy Roman and Germanic Empire. The very fact that the Italian right, in order to show its open-mindedness, recently broadened its syllabus to include works by De Maistre, Guenon, and Gramsci, is a blatant proof of syncretism. If you browse in the shelves that, in American bookstores, are labeled as New Age, you can find there even Saint Augustine who, as far as I know, was not a fascist. But combining Saint Augustine and Stonehenge – that is a symptom of Ur-Fascism.

2. Traditionalism implies the rejection of modernism. Both Fascists and Nazis worshiped technology, while traditionalist thinkers usually reject it as a negation of traditional spiritual values. However, even though Nazism was proud of its industrial achievements, its praise of modernism was only the surface of an ideology based upon Blood and Earth (Blut und Boden). The rejection of the modern world was disguised as a rebuttal of the capitalistic way of life, but it mainly concerned the rejection of the Spirit of 1789 (and of 1776, of course). The Enlightenment, the Age of Reason, is seen as the beginning of modern depravity. In this sense Ur-Fascism can be defined as irrationalism.

3. Irrationalism also depends on the cult of action for action's sake. Action being beautiful in itself, it must be taken before, or without, any previous reflection. Thinking is a form of emasculation. Therefore culture is suspect insofar as it is identified with critical attitudes. Distrust of the intellectual world has always been a symptom of Ur-Fascism, from Goering's alleged statement ("When I hear talk of culture I reach for my gun") to the frequent use of such expressions as "degenerate intellectuals," "eggheads," "effete snobs," "universities are a nest of reds." The official Fascist intellectuals were mainly engaged in attacking modern culture and the liberal intelligentsia for having betrayed traditional values.

4. No syncretistic faith can withstand analytical criticism. The critical spirit makes distinctions, and to distinguish is a sign of modernism. In modern culture the scientific community praises disagreement as a way to improve knowledge. For Ur-Fascism, disagreement is treason.

5. Besides, disagreement is a sign of diversity. Ur-Fascism grows up and seeks for consensus by exploiting and exacerbating the natural fear of difference. The first appeal of a fascist or prematurely fascist movement is an appeal against the intruders. Thus Ur- Fascism is racist by definition.

6. Ur-Fascism derives from individual or social frustration. That is why one of the most typical features of the historical fascism was the appeal to a frustrated middle class, a class suffering from an economic crisis or feelings of political humiliation, and frightened by the pressure of lower social groups. In our time, when the old "proletarians" are becoming petty bourgeois (and the lumpen are largely excluded from the political scene), the fascism of tomorrow will find its audience in this new majority.

7. To people who feel deprived of a clear social identity, Ur-Fascism says that their only privilege is the most common one, to be born in the same country. This is the origin of nationalism. Besides, the only ones who can provide an identity to the nation are it enemies. Thus at the root of the Ur-Fascist psychology there is the obsession with a plot, possibly an international one. The followers must feel besieged. The easiest way to solve the plot is the appeal to xenophobia. But the plot must also come from the inside: Jews are usually the best target because they have the advantage of being at the same time inside and outside. In the U.S., a prominent instance of the plot obsession is to be found in Pat Robertson's The New World Order, but, as we have recently seen, there are many others.

8. The followers must feel humiliated by the ostentatious wealth and force of their enemies. When I was a boy I was taught to think of Englishmen as the five-meal people. They ate more frequently than the poor but sober Italians. Jews are rich and help each other through a secret web of mutual assistance. However, the followers must be convinced that they can overwhelm the enemies. Thus, by a continuous shifting of rhetorical focus, the enemies are at the same time too strong and too weak. Fascist governments are condemned to lose wars because they are constitutionally incapable of objectively evaluating the force of the enemy.

9. For Ur-Fascism there is no strle for life but, rather, life is lived for strle. Thus pacifism is trafficking with the enemy. It is bad because life is permanent warfare. This, however, brings about an Armageddon complex. Since enemies have to be defeated, there must be a final battle, after which the movement will have control of the world. But such a "final solution" implies a further era of peace, a Golden Age, which contradicts the principle of permanent war. No fascist leader has ever succeeded in solving this predicament.

10. Elitism is a typical aspect of any reactionary ideology, insofar as it is fundamentally aristocratic, and aristocratic and militaristic elitism cruelly implies contempt for the weak. Ur-Fascism can only advocate a popular elitism. Every citizen belongs to the best people of the world, the members of the party are the best among the citizens, every citizen can (or ought to) become a member of the party. But there cannot be patricians without plebeians. In fact, the Leader, knowing that his power was not delegated to him democratically but was conquered by force, also knows that his force is based upon the weakness of the masses; they are so weak as to need and deserve a ruler. Since the group is hierarchically organized (according to a military model), every subordinate leader despises his own underlings, and each of them despises his inferiors. This reinforces the sense of mass elitism.

11. In such a perspective everybody is educated to become a hero. In every mythology the hero is an exceptional being, but in Ur-Fascist ideology, heroism is the norm. This cult of heroism is strictly linked with the cult of death. It is not by chance that a motto of the Falangists was Viva la Muerte (in English it should be translated as "Long Live Death!"). In non-fascist societies, the lay public is told that death is unpleasant but must be faced with dignity; believers are told that it is the painful way to reach a supernatural happiness. By contrast, the Ur-Fascist hero craves heroic death, advertised as the best reward for a heroic life. The Ur-Fascist hero is impatient to die. In his impatience, he more frequently sends other people to death.

12. Since both permanent war and heroism are difficult games to play, the Ur-Fascist transfers his will to power to sexual matters. This is the origin of machismo (which implies both disdain for women and intolerance and condemnation of nonstandard sexual habits, from chastity to homosexuality). Since even sex is a difficult game to play, the Ur-Fascist hero tends to play with weapons – doing so becomes an ersatz phallic exercise.

13. Ur-Fascism is based upon a selective populism, a qualitative populism, one might say. In a democracy, the citizens have individual rights, but the citizens in their entirety have a political impact only from a quantitative point of view – one follows the decisions of the majority. For Ur-Fascism, however, individuals as individuals have no rights, and the People is conceived as a quality, a monolithic entity expressing the Common Will. Since no large quantity of human beings can have a common will, the Leader pretends to be their interpreter. Having lost their power of delegation, citizens do not act; they are only called on to play the role of the People. Thus the People is only a theatrical fiction. To have a good instance of qualitative populism we no longer need the Piazza Venezia in Rome or the Nuremberg Stadium. There is in our future a TV or Internet populism, in which the emotional response of a selected group of citizens can be presented and accepted as the Voice of the People. Because of its qualitative populism Ur-Fascism must be against "rotten" parliamentary governments. One of the first sentences uttered by Mussolini in the Italian parliament was "I could have transformed this deaf and gloomy place into a bivouac for my maniples" – "maniples" being a subdivision of the traditional Roman legion. As a matter of fact, he immediately found better housing for his maniples, but a little later he liquidated the parliament. Wherever a politician casts doubt on the legitimacy of a parliament because it no longer represents the Voice of the People, we can smell Ur-Fascism.

14. Ur-Fascism speaks Newspeak. Newspeak was invented by Orwell, in 1984, as the official language of Ingsoc, English Socialism. But elements of Ur-Fascism are common to different forms of dictatorship. All the Nazi or Fascist schoolbooks made use of an impoverished vocabulary, and an elementary syntax, in order to limit the instruments for complex and critical reasoning. But we must be ready to identify other kinds of Newspeak, even if they take the apparently innocent form of a popular talk show. On the morning of July 27, 1943, I was told that, according to radio reports, fascism had collapsed and Mussolini was under arrest. When my mother sent me out to buy the newspaper, I saw that the papers at the nearest newsstand had different titles. Moreover, after seeing the headlines, I realized that each newspaper said different things. I bought one of them, blindly, and read a message on the first page signed by five or six political parties – among them the Democrazia Cristiana, the Communist Party, the Socialist Party, the Partito d'Azione, and the Liberal Party. Until then, I had believed that there was a single party in every country and that in Italy it was the Partito Nazionale Fascista. Now I was discovering that in my country several parties could exist at the same time. Since I was a clever boy, I immediately realized that so many parties could not have been born overnight, and they must have existed for some time as clandestine organizations. The message on the front celebrated the end of the dictatorship and the return of freedom: freedom of speech, of press, of political association. These words, "freedom," "dictatorship," "liberty," – I now read them for the first time in my life. I was reborn as a free Western man by virtue of these new words. We must keep alert, so that the sense of these words will not be forgotten again. Ur-Fascism is still around us, sometimes in plainclothes. It would be so much easier, for us, if there appeared on the world scene somebody saying, "I want to reopen Auschwitz, I want the Black Shirts to parade again in the Italian squares." Life is not that simple. Ur- Fascism can come back under the most innocent of disguises. Our duty is to uncover it and to point our finger at any of its new instances – every day, in every part of the world. Franklin Roosevelt's words of November 4, 1938, are worth recalling:

"I venture the challenging statement that if American democracy ceases to move forward as a living force, seeking day and night by peaceful means to better the lot of our citizens, fascism will grow in strength in our land."
Freedom and liberation are an unending task. Let me finish with a poem by Franco Fortini:

Sulla spalletta del ponte
Le teste degli impiccati
Nell'acqua della fonte
La bava degli impiccati.
Sul lastrico del mercato
Le unghie dei fucilati
Sull'erba secca del prato
I denti dei fucilati.
Mordere l'aria mordere i sassi
La nostra carne non e piů d'uomini
Mordere l'aria mordere i sassi
Il nostro cuore non e piů d'uomini.
Ma noi s'e letto negli occhi dei morti
E sulla terra faremo liberte
Ma l'hanno stretta i pugni dei morti
La giustizia che si fara.

(On the bridge's parapet
The heads of the hanged
In the flowing rivulet
The spittle of the hanged.
On the cobbles in the market-places
The fingernails of those lined up and shot
On the dry grass in the open spaces
The broken teeth of those lined up and shot.
Biting the air, biting the stones
Our flesh is no longer human
Biting the air, biting the stones
Our hearts are no longer human.
But we have read into the eyes of the dead
And shall bring freedom on the earth
But clenched tight in the fists of the dead
Lies the justice to be served.)


– poem translated by Stephen Sartarelli





PIVSKI FLAŠIZAM


Karmen Lončarek


Neposredan poticaj za ovaj tekst je jedna upečatljiva TV-reklama za Ožujsko pivo, "Molitva" (možete je pogledati na adresi http://www.ozujsko.com/multimedija). Radi se, kako vele autori, o "stavljanju svim srcem u kožu jednog vjernog navijača i kako on proživljava igru naših reprezentativaca". Osim što će nesumnjivo dobro prodavati pivo, ta reklama ima i znatnu didaktičku vrijednost jer ilustrira mnoge od značajki fašizma koje opisuje Eco, pa djeluje gotovo kao mnemotehničko pomagalo
Kad te tko upita, dragi čitaoče, kako si, naravno da ćeš odgovoriti: "Hvala, dobro." Nije pristojno odgovoriti da nisi dobro, kao što nije pristojno biti pesimist, niti opterećivati druge pripovijedanjem o svojim nevoljama. Kako je odavno primijetio poljski filozof Leszek Kolakowski, današnja je kultura izrazito neprijateljska prema patnji i iskazivanju patnje. Jednako je neprijateljska prema pesimizmu, osim kad je on oslužbenjen, na primjer, u vidu očekivanja terorističkih napada ili širenja ptičje gripe. Pitanje vrijednosti pesimizma toliko je važno da zaslužuje poseban tekst, zato se ograničimo na ovu tvrdnju: da je u povijesti bilo više pesimizma, bilo bi mnogo manje nevolja. Na primjer, da se na same početke nacističke pošasti gledalo s više pesimizma, možda ga se moglo obuzdati.

Amerika i logori

Zato si dopustimo malo pesimizma i prihvatimo ovu tvrdnju Umberta Eca kao točnu: fašizam se može vratiti i pod najnevinijom maskom. Uostalom, kako drugačije? Naravno da se danas nijedna fašistička skupina neće uniformirati u crne košulje s kukastim križem i uz bubnjeve marširati kroz središte glavnog grada, niti objaviti na vijestima u udarnom terminu da pod hitno želi osnovati konclogor. Upravo zato treba znakove fašizma u nastajanju tražiti mnogo pažljivije nego zaražene labudove.

Razloga za pesimizam u tom pogledu ima i u zemlji, i izvan nje. Dovoljno je prisjetiti se da SAD, trenutno jedina prava svjetska sila, drži koncentracijski logor Guantanamo, i da to nije presedan u povijesti SAD jer je tamo tokom Drugog svjetskog rata postojalo nekoliko desetaka koncentracijskih logora u kojima je bilo zatočeno preko 110 tisuća Japanaca.

Što se tiče domaćih razloga za pesimizam, spomenimo samo to da je ovih dana iz proračunskih sredstava za spomen-dan Bleiburške tragedije i Križnog puta predviđeno petsto tisuća kuna, a za obilježavanje dana sjećanja na žrtve iz Jasenovca pet puta manje (naknadno je uvećano za još stotinu tisuća). Također, da se vrh domaće Katoličke crkve, koja bi imala biti moralnom vertikalom, odnosi prema Jasenovcu sa očitom nelagodom i snebivanjem. To se dade razumjeti jer se, sudeći po sadržajima na jednom njenom web-portalu, moralna vertikala mnogo živahnije zanima pitanjima koja se obično rješavaju u horizontali, na primjer: "Zašto bi stanoviti načini iskazivanja spolnih nježnosti u braku bili grešni?".

Ili - pazite sad, ovo mi je favorit: "Hoće li me Bog kazniti zbog samozadovoljavanja?" (http://www.glas-koncila.hr/portal.html?catID=6&conID=375&act=show).

U koordinatnom sustavu kojeg čine takva vertikala i horizontala lako se zbuniti i zapetljati, zato se radije vratimo našem razlogu za pesimizam.

Fašizam je veoma teško definirati, i zato ovdje ističem prosvjetiteljski tekst Umberta Eca objavljen 1995. u The New York Review of Books (u originalu dostupan na adresi http://www.pegc.us/archive/Articles/eco_ur-fascism.pdf, a u solidnom, iako nešto skraćenom prevodu, na http://www.6yka.com/do/da,76; integralan prevod objavila je 1996. godine Židovska općina Zagreb u zborniku "Antisemitizam, holokaust, antifašizam"). Tekst je naslovljen "Ur-Fascism", što će reći "Pra-fašizam" ili "Vječni fašizam", i govori o četrnaest značajki fašizma.

Osnovna ideja teksta jest da ne postoji samo jedan fašizam, već mnoge njegove varijante, a svaka varijanta ima samo neke od ukupno četrnaest značajki. Pojasnimo to tumačenje tako da zamislimo kako postoji pet značajki: A, B, C, D, E. Jedna varijanta ima značajke ABC, druga ima značajke BCE, treća ABDE, četvrta ACE...

Tih četrnaest značajki fašizma ne može se organizirati u jedinstven sustav, štoviše, neke od njih su međusobno u proturječju, a također su svojstvene nekim drugim vrstama despotizma ili fanatizma. No, veli Eco, prisutnost već i samo jedne od tih značajki dovoljna je da se oko nje zgruša fašizam.

Poruka u boci

Neposredan poticaj za ovaj tekst je jedna upečatljiva TV-reklama za Ožujsko pivo, "Molitva" (možete je pogledati na adresi http://www.ozujsko.com/multimedija). Radi se, kako vele autori, o "stavljanju svim srcem u kožu jednog vjernog navijača i kako on proživljava igru naših reprezentativaca". Osim što će nesumnjivo dobro prodavati pivo, ta reklama ima i znatnu didaktičku vrijednost jer ilustrira mnoge od značajki fašizma koje opisuje Eco, pa djeluje gotovo kao mnemotehničko pomagalo.

Zvučnu pozadinu reklame čini udaranje bubnja koje je ujedno i udaranje srca, a bubnjeve koriste i navijači u spotu. Ritam bubnjeva već oduvijek prati bojne pohode, ritam je zvuk dobro ustrojene tehnologije; pravilno ponavljanje ritma koji pomaže stopiti uniformirane pojedince u ratni stroj. Melodija može probuditi osjećaje; ritam zahtijeva samo slijeđenje - slijeđenje strojevim korakom.

Ritam se ubrzava do kulminacije, potom smiruje; kulminaciju izaziva postizanje gola, no jednaka zvučna kulisa mogla bi pratiti i postizanje orgazma. O vezi erotike i fašizma davno je pisala Susan Sontag; prizor uzbuđene mase iz nasitičkog propagandnog filma "Trijumf volje" Leni Riefenstahl opisuje ovako: "Na licima gomile ... vidi se ekstaza; vođa pomaže masi da svrši."

Uz ritam bubnja dva muška glasa složno izgovaraju navijačku "molitvu"; ton glasova je, međutim, krajnje ozbiljan, i prije prijeteći negoli umolan. Uopće, u cijelom spotu nema ni tračka humora. Humor nastaje u kritičkom i analitičkom umu, a fašizam zazire od razmišljanja općenito; otud, fašizam kao da je operiran od humora, i to veoma uspješno.

Spot prikazuje niz stiliziranih sportskih akcija kojima se ne može poreći svojevrsna ljepota. U fašizam je ugrađen kult akcije koja je sama sebi svrha, koja sadrži vlastitu, unutrašnju ljepotu, i kojoj ne prethodi nikakvo razmišljanje ("Just do it!"). Uopće, veza fašizma i sporta nedvosmislena je još od berlinske olimpijade 1936. godine. Fašizmu je bliska tjelesnost sporta, što je samo naličje redukcije misaonosti, ali i osjećajnosti: tjelesnosti pripada fizički osjećaj (a tu spada i organski užitak, orgazam), a misaonosti pak osjećajnost – emocije (tzv. objektni odnos; privrženost, suosjećanje, nježnost itd.). U vezi s tom redukcijom doživljajnosti jest i činjenica da glavno svojstvo reklamiranog piva nije ni okus niti miris, već – hladnoća.

Nasuprot hladnoći, toplina kao drugi jednostavan tjelesni osjećaj; hladno pivo za Vatrene: spot počinje plamenom svijeće, kasnije se pak javljaju baklje i vatreni obruč. Bakljade i vatra uopće bili su drago scensko sredstvo režisera fašističkih "masovki"; vatra je i elementarna sila koja sve proždire i pročišćava (ubrojivo knjige, vještice i heretike).

Tekst kojeg uz bubnjanje izgovaraju recitatori skrpan je od komadića i asocijacija na Očenaš, "Oj hrvatska mati" i hrvatske himne. Svečani i sveti stihovi posvećeni Bogu Ocu i Majci Domovini, a u profanoj prilici energičnog naganjanja lopte: fašistička kultura je sinkretička, to jest posvaja i spaja proturječnosti onakve i onako kako je kritičkom umu posve nemoguće.

Likovi u spotu koji figuriraju kao navijači, muškarci su koji kruh svagdanji priskrbljuju doslovce u znoju lica svoga, teškim fizičkim radom, dakle pripadnici klase koja je danas najviše ekonomski i politički frustrirana; fašizam uvijek izvire iz osobne i/ili socijalne frustracije, a potiču ga ekonomska kriza i osjećaj političke poniženosti.

U spotu se vide ptica grabljivica (sokol? jastreb?) nad vukovarskim vodotornjem i maslenički most, dakle simboli s jakim nacionalnim (i nacionalističkim) nabojem. Za ljude koji se osjećaju frustriranima i prikraćenima za jasan socijalni identitet, fašizam dodjeljuje kao jedinu privilegiju onu koja je ujedno i najraširenija, a to je da su rođeni u istoj zemlji. Pri tome, identitet dobivaju samo preko svojih neprijatelja, upravo onako kako navijači ne bi mogli postojati kad ne bi bilo protivničkih navijača.

Futur profućkani

Zadržimo se još malo na pitanju identiteta skupine i jezika.

I aktualni balkanski nacionalizmi temelje vlastite identitete na svojim neprijateljima, pri čemu se javlja tzv. narcizam malih razlika jer je, koliko god nacionalisti skvičali suprotno, među balkanskim narodima mnogo više sličnosti nego razlika (narcizam malih razlika također zahtijeva poseban tekst). Dovoljno je spomenuti da su sve jezičke invencije s nakanom da se pojačaju razlike između srpskog i hrvatskog jezika propadale u točki kad bi postale zaista djelotvorne; naime, kad bi postale nerazumljive Bošnjacima, Srbima i Crnogorcima – jednako su bile nerazumljive i Hrvatima. Upravo je to ograničavalo jezičke invencije gotovo isključivo na imenice.

[Ovdje, dragi čitaoče, moram učiniti jednu digresiju. Najcrnji pesimist ne bi isključio mogućnost da netko ipak odluči izvesti ozbiljan zahvat na strukturi jezika, pa uvede, na primjer, nova glagolska vremena (prošlo savršeno vrijeme; futur izgubljeni; prošlo ponovljeno vrijeme etc.), ili, recimo, dva nova padeža: osmi, interaktiv, koji neka bi odgovarao na pitanje "tko koga?", te deveti, akumulativ, "komu što"? Ili, deklinirati nesklonjive riječi, primjerice (ovo posuđujem od Mome Kapora), "bez": bez; bza; bzu; … sa bzom". No mislim da najcrnjem pesimizmu nema mjesta.]

Vratimo se jezičkoj "inventivnosti". Fašizam govori novogovorom, osiromašuje rječnik i koristi elementarnu sintaksu jer time zatire jezičke instrumente kompleksnog i kritičkog mišljenja. Novogovor se ponekad pojavljuje u naizgled nevinom obliku; držim da tu negdje pripadaju i "pivski zakoni", njih mnogo desetina na broju. Čemu raspredanje o mineralnom retrookusu, aromi višnje, usporedbama bistrine, boje, gustoće pjene, kad se sve to može pomesti s tri riječi: "Žuja je zakon"? Samo nek' je 'ladna.

No vratimo se domaćim nacionalizmima i fašizmima. Koliko god se nama činili strahotnima, sasvim je moguće da su oni ne 'ladna Žuja, već obična kamilica prema onome što nas možda čeka. Naime, prošlostoljetni ratovi na Balkanu imali su jedan samoograničavajući faktor: bili su takorekuć obiteljske naravi, jer nacionalnost neprijatelja nije imala vizualni identitet, to jest nisi mogao od oka utvrditi je li netko ove ili one nacionalnosti, već si ga morao poznavati (ponekad – od djetinjstva), zaviriti mu u osobnu kartu ili se o dotičnome obavijestiti kod nekog upućenog. Identifikacija neprijatelja zahtijevala je priličan trud; otud, mislim, i potreba za popisima za likvidaciju, kao izraz potrebe za administrativnim razlikovanjem inače teško raspoznatljivog neprijatelja.

Ovaj je dugačak uvod, dragi čitaoče, bio potreban da postavim sljedeće pitanje: a što kad nam globalizacija donese one koje je lako prepoznati jednim pogledom izdaleka zato što su drukčije boje kože ili drukčijih crta lica?

Dakle, kako sam?

Budući da još nije jasno je li se Gospod zanimao Jasenovcem, čisto sumnjam da ga zanima nogomet (kao što sam, uostalom, prilično uvjerena i da je nezainteresiran u pogledu masturbacije). Zato, hvala na pitanju, dragi čitaoče, osjećam se loše, i bojim se, jer ovakvi kao ja već su gorili na lomačama i u pećima za kremiranje. A nadam se da se i ti osjećaš tako pesimistično, jer pesimizam je jedino što nam može pomoći.

- 11:09 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Denis Kuljiš: HTV ima iste pokrovitelje kao i mafija

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

U utorak 3. lipnja pozvala me telefonom novinarka HTV-a i zatražila izjavu za emisiju ”Otvoreno” koja će se snimati navečer, u povodu napada na kolegu novinara Dušana Miljuša. Kad mi je rekla tko će sve biti u studiju, predložio sam da i sam nastupim, jer raspolažem ključnim informacijama o toj stvari. Jedini sam, naime, od novinara koje je nabrojala bio izložen takvom napadu, ali što je puno važnije, napadače sam identificirao, pa o tome obavijestio istražitelje, no policiji zatim nije ništa poduzela, čak nije podnijela kaznenu prijavu! To se sve zbilo prije pet godina, 2003. na dan izborne šutnje uoči parlamentarnih izbora. Rekao sam novinarki da bih htio o tome progovoriti, pa me odmah nazvala urednica emisije Dijana Čuljak i, čuvši da se na nalazim u Rijeci, na službenom putu, predložila da odmah pošalje suradnika i kameru, da se snimi mini-intervju kao duži prilog za «Otvoreno». Pristao sam, snimili smo prilog, no u emisiji koja je navečer prikazana, nije mu bilo ni traga.
Što sam rekao u tom intervjuu za HTV?
Prvo sam upozorio da se u medijskim prikazima nasilja nad novinarima i drugim javnim osobama miješaju dvije vrste napada: oni premeditirani, dakle, zasjede, atentati na novinare sa stupnjevanim fizičkim nasiljem, kojim je cilj da se da se pošalje poruka pojedincu, njegovoj redakciji, krugu u kojem se kreće, njegovim profesionalnim kontaktima i informatorima, te druga vrsta, «napadi obični» koje žrtve pretrpe jer se na njih izlije nekontrolirani ili osvetnički gnjev, što svjedoči o nasilnosti hrvatskog društva, ali skriva bit stvari kad je riječ o napadu na Dušana Miljuša.
Opisao sam zatim kako sam i sam bio izložen takvom premeditiranom napadu pa rekao da smo, po mojem mišljenju, takva meta bili samo trojica nas novinara. Kronološki – Miljuš, ja i Andrej Maksimović (napadnut i prebijen čak dva puta).
Ove napade treba povezivati s onim napadima kojima su istodobno bili izloženi neki poslovni ljudi. Izvršeni na isti način, otkrivaju o kakvoj je kampanji riječ, što također upućuje na počinitelje. Nema smisla odvojeni gledati samo aktove nasilja nad pripadnicima novinske profesije, kao da su po srijedi drukčiji motivi te drugi počinitelji.
Nadalje, u intervjuu HTV-u, opisao sam kako je policija opstruirala istragu. Ni poslije pet godina nije podignuta kaznena prijava, iako imamo imena napadača, koja rasvjetljuju cijelu pozadinu svih ovih slučajeva. Neki istražitelji iz Prve policijske postaje na Zrinjevcu čak su nastojali omesti istragu upućujući u službenu proceduru informacije tobož dobivene od doušnika o tome da je riječ o osveti redara iz kluba «Tantra», s kojima sam se ja ranije bio potukao! Jesam malo nasilan po prirodi, ali to se vidi jedino u novinskim polemikama, a po noćnim klubovima ne tučem se, na žalost, već više od trideset godina... Policija me tako bespotrebno vukla na identifikacije nekih bezveznih zagrebačkih zaštitara-štemera, iako su na temelju informacija koje sam im stavio na raspolaganje, uključujući podatke o identitetu napadača, mogli odmah podići kaznenu prijavu, te započeti pravosudni proces koji bi doveo do uhićenja i osude počinitelja svih napada o kojima je tu riječ.
Objašnjavjući zašto policija ne djeluje, izjavio sam da mafija ima moćne zaštitnike – da je uživala pokroviteljstvo Pantovčaka, te da ima poslovne partnere u zagrebačkoj Gradskoj vijećnici.
To, naravno, za policiju i pravosuđe ne može biti izlika za neaktivnost, što, dakle, upućuje na izravnu odgovornost ravnatelja policije Marijana Benka, koji u vođenju, odnosno nevođenju ovih istraga pokazuje nekompetentnost i nespremnost da se suoči s organiziranim kriminalom, dok njegov ministar, koji ga nije smijenio ili potakao da radi, demonstrira da to nije stvar koja uznemirava Vladu. Spomenu sam zatim kako MUP već nekoliko mjeseci nema redovnog ravnatelja Krim-policije (posao obavlja v. d.), kao da upravo u sektoru klriminaliteta nisu neki od najvećih problema što ih zemlja mora riješiti radi približavanja Europskoj uniji. Krim-policija je strahovito zanemarena, nema šefa, a ljudi koji tu rade, iako su angažirani dan i noć, na terenu, u direktnom srazu s najgorim i najopasnijim kriminalcima, imaju manju plaću od policajaca u patrolama!
Sve to skupa svjedoči kako je društvo nespremno na sukob s podzemljem. Činjenica da HTV nije htio emitirati moju izjavu, dobro se uklapa u tu sliku. Problem organiziranog kriminala, pritom, rekao sam, u Hrvatskoj zapravo nije ni velik ni dubok – može se riješiti za jedno poslijepodne, s dvije marice i dvadeset specijalaca. Popis pripadnika podzemlja po formacijama postoji od 2000. godine, kad je kompetentno načinjen uz pomoć tajne službe. Trebalo bi ga malo osvježiti, pa provesti jednu «Sabljicu» ne veću od džepnog nožića. Ovo posljednje nisam čak ni dometnuo, da ne ugrozim ozbiljnost hateveovskog razmatranja. No, izjava očito ionako nije mogla proći pokraj kontrolnog organa. HTV ima iste pokrovitelje kao i mafija.

- 10:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.06.2008.

Film noir

Image and video hosting by TinyPic

Vanity Affair

--O, Idolores, queen of the eastern seas!

Full je vruće,
a baš je bilo cool.
Skroz je hardboiled vruće
a još koliko jučer
bio je full moon.

(treba li reći da kad je mjesec pun, osjećam se kao Antun
Tun
.)

Tak je vruće da mi dođe
da upotrijebim vaške
riječi:

lemilice zuje nemilice

sjedimo si sučelice
gledamo se netrimice
čekajući
tko će prvi trepnuti,
pasti hametice.

Ne znam da li znaš, no, vidi, ja stvarno
proklinjem dan kad mi je palo na pamet da ti kažem:

Dođi k sebi, pa onda dođi k meni!

jer strašno me smaraš,
jer dok se karaš govoriš:
- Najbolje je kad nema mesta tehnici!,
na šta ja kažem:
- Jeste, od viška glava ne boli. Samo pička,
a to već nije moj problem, priznaćeš.
Image and video hosting by TinyPic
Vruće je kao u Hell's Kitchen
ono, full, 'opće nije cool.
Vruće je kao u noir-filmu

korpuskularno popodne jednog pauna
i flora i fauna tvoga tela
kojim lutam kao pustinjom Takla Maklan
već godinama
a da se nisi makla
ma gde te takla
ova fatalna femme
naše trojne menažerije.

Stvarno je vruće za popizdit
i govorim ti glasom naratora
ne mešajući se u radnju:

lemilice zuje nemilice

Majku im Božju!

I da te nisam dobio na telefon,
nikad ih se sam ne bi setio!

Pa ti vidi, kujo!

Image and video hosting by TinyPic

Joyce remarked to his friend William Bird: "About my new work - do you know, Bird, I confess I can't understand some of my critics, like Pound or Miss Weaver, for instance. They say it's obscure. They compare it, of course, with Ulysses. But the action of Ulysses was chiefly in the daytime, and the action of my new work takes place chiefly at night. It's natural things should not be so clear at night, isn't it now?"

Nightpiece

Gaunt in gloom,
The pale stars their torches,
Enshrouded, wave.
Ghostfires from heaven's far verges faint illume,
Arches on soaring arches,
Night's sindark nave.

Seraphim,
The lost hosts awaken
To service till
In moonless gloom each lapses muted, dim,
Raised when she has and shaken
Her thurible.

And long and loud,
To night's nave upsoaring,
A starknell tolls
As the bleak incense surges, cloud on cloud,
Voidward from the adoring
Waste of souls.

Divan je taj Joyce: jedna knjiga dan, druga noć.

"A nocturnal state...That is what I want to convey: what goes on in a dream, during a dream."

- 19:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Doktor za rock 'n' roll

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Eric Clapton's rise to stardom began when he joined the Yardbirds, an R&B band which would also propel Jeff Beck and Jimmy Page into the limelight. Eric's reputation as a great soloist spread quickly. But his enthusiasm for the band eroded quite quickly when the group released the hit pop single, For Your Love. Committed to the blues, Clapton began to have doubts about his future with a band which was going commercial. So he joined John Mayall's Bluesbreakers, an outfit that was dedicated to the blues with an almost frightening intensity. Mayall was rather puritannical and restricted his bandmembers from drinking alcohol. He also required his bandmembers to sleep upright on the seats of his van while he slept in the bunk bed in back. Fed up, Eric put together a band called the GLANDS, and planned a trip around the world. The band went defunct by the time it reached Greece. Eric returned to the Bluesbreakers in November of 1965. It was during this second period with Mayall that Eric astounded audiences with his fluent, soulful, melodic solos. Clapton began to be referred to as "God". Audiences would cry, "Give God a solo!" at gigs, and slogans began appearing on walls proclaiming "Clapton is God".



Slaven Bilić rođen je tri godine kasnije, tog 11. rujna 1968.: ipak se uspio spustiti na Zemlju pre nego ljudi na Mesec. Gotovo svi Hajdukovi juniori išli su u Ekonomsku školu, pa je htio i Bilić. U Splitu nije bilo klasične gimnazije, pa je upisao informiranje, novinarstvo i dokumentaristiku, popularni INDOK. Sva četiri razreda završio je s pet, pa je bio oslobođen mature. Najviše je volio matematiku i povijest. Kad je birao koji će fakultet upisati, već je znao da će biti nogometaš. Znao je da šeće za vreme nastave praznim hodnicima škole, i da peva čuvene stihove Milića Vukašinovića:

To što meni treba, to nema u knjizi,
jer život se ne uči, da bome, jer život se živi.


Hteo je da bude, da bome, doktor za rock 'n' roll.

Po završenoj srednjoj školi, upisao se na Pravni fakultet Splitu gdje je njegov otac bio dekan.
Kao igrač Hajduka, u kojeg je došao na nagovor najboljeg prijatelja i jednog od najtalentiranijih igrača njegove generacije Ive Cuzzija, pola je godine igrao u Primorcu iz Stobreča, pa pola godine u Šibeniku, pa još godinu dana u Šibeniku, koji se borio za prvo mjesto u drugoj ligi. Bilić je, kao centarhalf, dao sedam golova i igrao je za reprezentaciju druge lige. Prema propisima, igrač je mogao biti dvojno registriran. Sezonu bi igrao u klubu kojem je posuđen, a za matični je klub smio odigrati pet utakmica. Petar Nadoveza zvao ga je na tri utakmice: u Skopje, Niš i Mostar. Na sve tri proglašen je igračem utakmice, a zabio je i dva gola.
Zvali su ga Dinamo, Crvena Zvezda i Partizan. Tako se s posudbe nije vratio na mala vrata, nego kao pojačanje, u prvih 11. JNA je uspio odgoditi zbog studija, a ni Hrvatska vojska nije mu uputila poziv.
Dvije je godine Bilić bio Hajdukov standardni prvotimac. Mladi - Bilić, Bokšić, Vučević, Jeličić, Jarni... - mogli su ipak koristiti tek drugu svlačionicu. U prvoj su bili Pudar, Pralija, Tošić, Setinov, Tipurić, Karačić, Gračan, Barnjak i dr. U prvu su išli samo na sastanak prije utakmice. Druga mu se toliko svidjela da je u njoj ostao i kad je stekao uvjete za prelazak u prvu statusnu grupu.
U splitskom Hajduku igrao je od 9. godine. Nakon 6 sezona otišao je u njemačku Bundesligu za 750.000 funti. Igrao je u Karlsruheru gdje nakon nekoliko mjeseci igranja postaje prvi kapetan - stranac u povijesti Bundeslige. S ovim je klubom stigao do polufinala Kupa UEFE. Igrajući u SC Karlsruheru bio je proglašen najboljim stoperom njemačke lige te si omogućio bogati transfer u Englesku, točnije, u West Ham United. Bio je to dotad najskuplji transfer u povijesti tog engleskog kluba (1,85 milijuna funta). Nakon "Čekičara" prelazi u Everton gdje je bio najbolje plaćeni branič lige.
U srpnju 1999. odlazi iz kluba. Budući da ga niti jedan engleski klub nije htio, nije nigdje ni nastavio karijeru, sve dok se nije s klubom dogovorio oko isplate dugovanja budući da je imao još 28 mjeseci ugovora. Isplaćeno mu je ravno milijun funti, a nakon 48 sati potpisao je ugovor s matičnim klubom iz Splita. Nakon dolaska u Split, Bilić, kao kapetan momčadi, vodi Hajduk do osvajanja Kupa Hrvatske (2000.), nakon petogodišnjeg razdoblja bez trofeja u Splitu. Tamo je i završio svoju igračku karijeru...



Ali, vratimo se na čas Bilićevim Lehrjahre. Jednom je jedna profesorka filosofije napisala da se personal remarks, komentiranje nečijeg izgleda i odjeće, dugo i s pravom osuđivalo kao znak krajnje neodgojenost, no da je u vrijeme kada je autostilizacija nadomjestak za istinsku raznovrsnost, možda neuljudno ignorirati tuđi napor.
Kao što je većini građana poznato, mladim je ljudima svojstveno da imaju fantazije i u tome nema ništa loše, sve dok ih shvataju kao fantazije! Suprotno raširenom verovanju te fantazije uglavnom nisu seksualnog karaktera: mladost voli da fantazira o samoj sebi, da se autostilizuje! I šta mladi fantaziraju? Šta, šta? O čemu oni vole da maštaju?
Pa niko ne fantazira o onome što jeste (sein), nego o onome što bi hteo i trebalo da bude (sollen, op.R.Kovač). Malo koji čovek sebe zamišlja kao onog koji je inače u civilnom životu. Najčešće je baš suprotno.

Tako je i Slaven imao fantazije. Kao dobro odgojeno profesorsko dete, vukovac koji je voleo matematiku i vozove, Slaven je maštao da je kao ona deca iz spljetskog zaleđa koja su s njime nateravala balun s tugom zrilog voća: pomalo divlji, razbarušeni, nesputani stegama roditeljske pedagogije i građanskih predrasuda, autentični dečaci koje je i sam nazivao: Vlaji, bili su mu silan izazov! Kontinentalci, odnosno ljudi fetivim Splićanima poznatiji kao "Vlaji", a koji su svojedobno zbog neimaštine bili prisiljeni nadničariti kod bogatijih posjednika, uglavnom su se nazivali "judi" (ljudi), i obavljali su najteže fizičke poslove koji su se uglavnom sastojali od kopanja vinograda. Spomenuti zemljoposjednici međusobno su se hvalisali pitanjima u smislu koliko tko ima "judi" na nadnicama te se taj pojam među Splićanima uobičajio za nadničare od preko Bračkog kanala (ponegdje su ih nazivali i "junacima"). Tako su jednom prilikom dvojica braće iz mjesta Bobovišća plovili brodicom na jedra prema Splitu i po dolasku "pod" rivu stanoviti Splićanin, kako i pristoji, im je htio pomoći prilikom vezivanja brodice za rivu i tom prilikom im se obratio riječima: "Judi bacite cimu" (Ljudi dodajte konop), našto mu je jedan od braće, pomalo uvrijeđen, odgovorio: "Nismo mi Judi mi smo Bročani". I od onda Splićani, ali još više "Vlaji", uživaju zadirkivati Bračane izrekom: "Niti je sipa riba niti je Bračanin čovik.“ Ea…

Dakle, Slaven je negdje pred kraj osmoljetke nekim slučajem nazočio Večeri Širokog Briga na Gripama. Evo što je o tom prijelomnom događaju zapisao u svoj Dnevnik, koji je vrckavo nazvao „Središnji Dnevnik“:

E, da! Amo, smijeh je proizvoljan, al bio ja u subotu na Večeri Hercegovaca, sam Bog zna kako, al eto. Moran priznat da san se zabavio, jako. Klub je bija pun, vjerovatno su svi rodijaci ušli priko veze, ali nije važno. Derala je domaća muzika, tukla su hercegovačka srca…sve za rodnu grudu…lole iz Širokog, Livna, Čitluka…orila se pisma..dođi da vidiš, dođi da se diviš…ponosna moja je zemlja Hercegovina…ma veseli su to ljudi, bez obzira na sve…Neretva, more, kamen, vino…Torcida…a tek stajling…ma za plakat, aj baren nisu udrili gange…e pa ko bi reka da će mene ikad obrlatit takvi judi…izvorni Hercegovaci, a brate mili…znan da ljudi koji me imalo poznaju sad padaju od smija, al ljubav prema judima ne poznaje granice, baš ka šta ih ni Hercegovci ne poznaju.
Brzo se oni snađu. Al bar će bit domaćeg sira, livanjskog…hehe…kuća na tri kata, vozni park isprid trokatnice, ne moran više ni učit, kupit će mi se diploma, hehe… Ako nađen i nevistu imat ćemo puno malih Hercegovaca bar mi neće bit problem dat in imena: Matan, Ikan, Stipan, Robert, Niko… sad ću lipo prominit ime u Slaviša i naravno tetovirat ljiljan na rame, tako da ide uz šahovnicu…Nadan da me niste svatili ozbiljno! Al najjača stvar mi je bila kad san sutradan doša u klub, ovi moji mi na svalačionicu zalipili veliki reklamni plakat za tu večer. A jesan s onog svita, a?
Ma sve je to za jude…simpatični su oni skroz…ma i lipi ko slike, samo dok ne progovore…heheh


Bilić je, u rič, tija imat ričinu, i biti sušta suprotnost dobrom, počešljanom maminom sinu kakvim su ga u školi smatrali i pomalo začikavali.
Nekako u to vrijeme, u ruke su mu došle i prve ozbiljne ploče, one koje se slušaju u tzv. formativnim godinama. Za Slavena, bila je to muzika Erica Claptona.

Kako to već biva, muzika u tim godinama znači i prvu subkulturnu identifikaciju, životni stil i začetak svjetonazora. Slaven, slušajući kako o Claptonu govore kao o Bogu, stalno iznova ponavljajući: Give God a solo!, došao je sam samcat i ničim izazvan na nevjerojatnu ideju: bilo bi zaista zanimljivo čuti Boga da svira solo! Ea… Ne Clapton, jer on je ipak samo Eric a ne bog, nego da Bog osobno, na nebeskom Stratu 'Brownie', proizvedenom u lipnju 1956. serijski broj 12073, sunburst finiš, svira solo, ej, čo'eče, a božji prsti pletu po javorovom vratu, e...! ...to bi bilo za bogove!

Rijetko se kome životni snovi ostvare u potpunosti, a kad se ostvare, ne zna se je li to sreća ili nesreća.
Slaven je imao tu (ne)sreću da mu se san ostvari: sada već kao pravo dete cveća, okićen drvenim narukvicama s 12 sličica svetaca, medaljonima Sv. Ante i Pape Ivana Pavla II, te medaljicom Svetog Benedikta, s ričinom u uhu i devet reprezentativaca s Hercegovačke večeri, Slaven je usred Beča, kao selektor hrvatskog nogometnog tima, igrao danas već antologijsku utakmicu protiv Turaka! Pa može li se više od života očekivati!?
U Beču, na čelu Hrvata, a suprotivu Turkom?!

Ne može! Jasno da ne može.
Osim u slučaju kad imate fantaziju da barem jednom u životu čujete Boga osobno kako svira solo: Layla, live!, s obzirom na prigodu.
"Tears in Heaven” nije dolazio u obzir, a za “Cocaine” je ionako uvijek bilo vremena.
I, šta sad još reći? Ostalo je legenda…

Igrala se 119. minuta susreta. Minuta do kraja drugog produžetka kad su Hrvati dali gol i zakoračili na prvu stairway to Heaven.
Daleko od razuzdane gomile, Slaven Bilić, selektor hrvatske izabrane vrste, odjednom je čuo glas:

Slavene!...Biliću Slavene!...Slušaj…

Uz pratnju Derek and the Dominos, Bog je povukao prvi riff, a onda se začuo jerihonski stih:

What'll you do when you get lonely
No one waiting by your side?


Slaven se okrenuo prema četvrtom sucu Gonzalesu i s rubinšajnom u očima samo kratko promrsio:

Oni...ulazin u igru!



Laylino prokletstvo

Due to the circumstances of its composition, "Layla" is defined by two movements, each marked by a repeated musical figure, or riff. The first movement, which alternates between the keys of D minor for choruses and E major for verses, is centered around the "signature riff", a guitar piece utilising hammer-ons, pull-offs, and power chords. The riff is commonly believed to have originated from Allman, an adaptation of the vocal melody from Albert King's "As the Years Go Passing By" from 1967's album Born Under a Bad Sign. The first section also contains the overdub-heavy guitar solo, a duet of sorts between Allman's slide guitar and Clapton's bent notes. By placing his slide at points beyond the end of the fretboard, Allman was able to play notes at a higher pitch.

- 07:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.06.2008.

Nedjeljna propovijed: Psalam 55: Strah i trepet i Slaven Bilić

Image and video hosting by TinyPic
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!

Image and video hosting by TinyPic

Ne gubimo mi stoga jer se prerano radujemo uspjesima, koji ionako redovito izostaju pa se nemamo čemu radovati, nego gubimo iz straha* zbog činjenice da je nogomet ili povijest igra u kojoj na kraju redovito pobjeđuju Nijemci ili Turci, sasvim svejedno, samo mi nikada i nikako ne, ako se kao pobjeda ne računa naša osebujna sposobnost da uništimo i Otomansko carstvo kao i Habsburšku monarhiju, i Turke i Nijemce podjednako strpljivo, uspješno i savršeno, kao da ih nikada na svijetu nije bilo! E, tu smo nepobjedivi: ne postoji taj civilizacijski domet na relaciji koju je nekoć spajao Orient Express, a da ga mi ne bi mogli destruirati.

Image and video hosting by TinyPic

In te, Domine, speravi; non confundar in aeternum!
Motto Benedikta XV, preuzet iz Psalma 70; motto Alojzija Stepinca.


Ovo će nas proganjati cijeli život., rekao je Slaven Bilić komentirajući ishod utakmice Hrvatska – Turska.
Što će to Slavena Bilića i Bilić Boyse - koji su to postali iz komercijalnih potreba hrvatskih medija nespremnih Josipu Prudeusu platiti naknadu za korištenje njegova naziva „Vatreni“ – proganjati cijeli život?
Ispadanje iz daljnjeg takmičenja Europskog prvenstva u nogometu 2008.?
Rezultat utakmice s Turskom?

Ne.
Proganjat će ih „ovo“.
Te posljednje dvije minute utakmice nemoguće je opisati., savršeno točno opisuje Slaven Bilić ono „neopisivo“ iskustvo koje je njemu nemoguće verbalizirati.
No ono o čemu nije moguće govoriti, ono je o čemu je nužno pisati - Wovon man nicht sprechen kann, darüber muss man schreiben; u onome što je potisnuto postojećeom društveno-simboličkom mrežom zabrana, pisanje sluti utopijski potencijal.
O čemu je, dakle, man nicht sprechen kann, i o čemu darüber muss man schweigen?

Ono što će Slavena Bilića i nogometne reprezentativce Hrvatske proganjati cijeli život, okrutna je kazna: duboko religiozno iskustvo za koje je Slaven Bilić na tiskovnoj konferenciji dan kasnije tražio adekvatni glagol: ne plakanje, nego prije “ridanje”, rekao je.

Strah i drhtanje, rekao bih.

Hrvatska naime nije naprosto izgubila utakmicu protiv Turske: Hrvatska nije izgubila s 1:0, dobivši gol u posljednjoj sekundi utakmice, što bi samo po sebi bilo dovoljno tragično, ali za finalnu kaznu nedovoljno okrutno.
Hrvatska dakle nije izgubila nešto što ionako nije mogla riješiti u svoju korist, ne uspijevajući postići gol u regularnom tijeku utakmice.

Hrvatska nije izgubila nešto, recimo šansu da pobijedi boljim izvođenjem jedanaesteraca.

Ne, naprotiv, Hrvatska je izgubila sve, jer ne samo da je postigla zgoditak, nego je taj gol postignut na samom kraju utakmice, i, sve što je trebalo učiniti, bilo je samo minutu sačuvati rezultat.

Hrvatska je minutu prije kraja utakmice imala sve; minutu kasnije, nije imala ništa.
Ono što je izgubila, ono što će Bilića i Boyse proganjati cijeli život, osjećaj je da su izgubili sve što su imali!

Duboko mističan osjećaj: osjećaj da im je, otvoreno to recimo, Bog oduzeo sve što im je netom dao, i da je jedno i drugo, i darovanje i oduzimanje, učinio s vrlo jasnom nakanom: ta je nakana okrutna kazna čija je svrha, unatoč tome što darüber muss man schweigen, svima sasvim jasna kao međugorska vizija: hrvatska nogometna reprezentacija okrutno je kažnjena jer dragi Bog misli da je ponašanje naše reprezentacije svetogrdno!

Bilić (i) Boysi naprosto su uvrijedili Boga, i Bog im je to jasno dao do znanja.

To je ono što će Bilića i reprezentativce proganjati cijeli život: sasvim jasna spoznaja da ih je Bog ne samo kaznio time što im je oduzeo već darovanu pobjedu, nego da ih je kaznio upravo zbog načina na koji su kanili pobijediti: idolopoklonički privatizirajući samog dragog Boga!

O čemu je zapravo riječ?

Konvencionalna bi kritika ovog događaja imala sljedeću dijalektiku:

1. Ponajprije bi se nekritički, poput Davora Butkovića, kazalo da je Slaven Bilić alegorija suvremenog Hrvata: on je navodno moderni, prosvijećeni europejac, vrlo jasnog sustava vrijednosti izgrađenog na poštivanju rada, snošljivosti i javne odgovornosti, što je fraktalno, poput lista na drvo, prenio i na cjelokupnu strukturu reprezentacije.
2. Potom bi prvotan dojam bio negiran, zanijekan rezigniranom konstatacijom da je ta površna impresija nažalost tek varljivi, izvanjski utisak: nekonvencionalni ležerni roker zapravo je okorjeli konzervativac koji reprezentativce motivira nacionalnom mitologijom Thompsonovih budnica i religioznim fanatizmom karizmatika Zlatka Sudca.
3. U konačnici, zaključilo bi se da je poraz Hrvatske od Turske dobrodošao čin denuciranja drugog prvim: Thompson nije Rammstein, štoviše, Rammstein isključuje Thompsona, i obratno!

Evo potpourrija s portala ‘Jutarnjeg lista’ koji iscrpno varira tu temu:

Image and video hosting by TinyPic

Izgubio je notorni balkanski mentalitet. Slaven Bilić, koji je navodno roker a motivira igrače Thompsonom, navodno alegorija modernog europskog stručnjaka a stimulira igrače propovijedima karizmatika Zlatka Suca, histerik je koji skače kao majmun u 119. minuti utakmice, dekoncentrira tim, i umjesto da sugerira da se lopta izbija što dalje od gola ili rade faulovi na sredini terena, on razjebe igru svađajući se sa sucima i tražeći nefunkcionalnu izmjenu igrača! Da nije histerizirao, nego da je igračima naredio da drže loptu u nogama ili je izbijaju van, minuta bi prošla kao od šale. Ovu je utakmicu izgubio Slaven Bilić, i to je sve. Nema tu govora o sreći, jer mi smo kažnjeni mentalitetom: to se vidi ne samo po Bilićevoj histeriji, nego po elverima koji su završili izvan okvira gola! Čista psihoza! No, kako bi ti ljudi i imali normalnu psihu i bili stabilni, kad žive usred magluština nacionalne mitologije (Thompson) i vjerskog fanatizma (bilocirani karizmatik Zlatko)! Ovaj će poraz ostaviti definitivan pečat na ovoj generaciji - pečat loosera, onih koji jednostavno nisu pobjednici, baš kao što to Turci naprosto jesu! Bilić je zaista suprotnost Terimu: za moguće izvođenje jedanaesteraca ove psiholabilne diletante pripremio je tako da od četiri udarca s 11 metara u objekt dug 732 a visok 244 cm tri su posve promašila cilj - što je teško objasniti čak i slabovidnim osobama - a jedan je udarac obranjen! Tri od četiri penala, dakle, izvedena su katastrofalno loše, a momčad je, kao, pripremljena za europsko prvenstvo! Očito je da je momčad bila nespremna za ovakav rasplet događaja: niti su uvježbavani jedanaesterci, niti je psihološka priprema bila adekvatna. Sjetimo se samo ponovljenog Šukerovog penala protiv Rumunjske, famoznog opipavanja bila i egzekucije u isti golmanov kut! Bilićevo histeriziranje nakon Klasnićevog gola, kao i nesposobnost da igrače motivira nakon završetka produžetaka, naprosto su presudni momenti ove utakmice! Nažalost, bijeda ovdašnje javnosti, poglavito medija, takva je da će propustiti suočiti se s ovim notornim činjenicama. Dapače, one će biti snažno potisnute, ne bi li prvom sljedećom prilikom, u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo, to snažnije briznule na površinu: nikad više krtičnjaka na Maksimiru, nikad više 1:0 u 119. minuti protiv momčadi koja nije napravila jednu jedinu priliku u dotadašnjem tijeku utakmice! Sve što je Biliću palo na pamet, nakon Klasnićevog gola, bila je tipična provincijska perfidija: idemo ukrasti vrijeme izmjenom igrača! Nažalost, suci nisu ovdašnja bagra, pa su ga ne samo ignorirali, nego i kaznili: Bilić je izravno kriv što se utakmica otegnula i nakon 120-te minute! Jasno da je sudac pustio igru, kad se hrvatski selektor, out of the blue, svađa s linijskim i četvrtim sucem, baš kao da je on Terim i da gubi u posljednjim sekundama, a ne obratno: Bilić je naprosto izgubio obrise realnosti, posve izgubivši prisebnost. To stoga jer je - dokazao je to nažalost fatalno - sasvim nezreo, i kao trener i kao čovjek. Presudan je ovome dokaz i posvemašnje odsustvo svijesti o vlastitoj krivici za sinoćnji poraz. To je ono što u Bilićevom slučaju najviše brine - nedostatak bilo kakve refleksije! To se, naime, ne da naučiti. I stoga će Slaven Bilić ostati ono što je sinoć postao - looser! Sušta suprotnost Terimu!
„Smiješno je što idemo kući, a od nikoga nismo izgubili" - rekao je Kovač. Točno: nismo izgubili ni od koga doli od samih sebe. Jer, Bilić je, umjesto da vodi tim, imao bitnijeg posla: "Velik rat na terenu pratio je rat izbornika uz aut-liniju. Naš Slaven Bilić i turski izbornik Fatih Terim na trenutke su gubili kontrolu. U jednom trenutku došlo je gotovo do fizičkog obračuna između dvaju trenera i da nije bilo četvrtog suca Manuela Mejuta Gonzaleza, tko zna kako bi sve završilo. Terim i Bilić bili su blizu sudbine koju su doživjeli Joachim Löw i Josef Hickersberger na utakmici Njemačka - Austrija. Izbornik turske reprezentacije za prvog poluvremena stalno je protestirao zbog sudačkih odluka, a nakon jednog prekršaja Slaven Bilić mu je rukom pokazao da se smiri. Na to je Terim krenuo prema našem izborniku, no srećom sukob je spriječio četvrti sudac koji je oba trenera poslao na njihove klupe.“
Ono što neće vidjeti hrvatski mediji, vidio je BBC, kojemu se teško može predbaciti pristranosti ili inkompetencija: “Hrvatski izbornik Bilić počeo je slaviti svoju najveću pobjedu, ali nakon primljenog pogotka nije uspio dići igrače, koji su već prije jedanaesteraca izgledali pobijeđeno”, ustvrdio je BBC. Savršeno točno!

Image and video hosting by TinyPic

Kad smo već kod stereotipa, o kojima ovdje govorimo, važno je dakle uočiti da i nama, recimo jučer protiv Turaka, u našem kukavičluku, kao i vama u vašoj "kurčevitosti", podjednako nedostaje sasvim obične, normalne srčanosti: Hrvati se zbog svoje navodne racionalnosti - navodne, jer sve je samo ne racionalno na EP dovesti vlč.Sudca, kao duhovnog mentora nogometne reprezentacije, budući da je to kao da poneki haićanski sprinter dovede voodoo vrača i pred trku zakolje pile - naprosto oduzmu i paraliziraju, baš kao što Srbi u svojoj bojazni histerično započinju megalomanske hula-plesove: Igrale se delije…. Vi prereagirate, mi ne reagiramo. Učinak je podjednako neuspješan. Umjesto da protiv trome i drugorazredne Turske iskoriste sve svoje tehničke prednosti, jučer su naši svaki mogući ofanzivni pas igrali defanzivno: nije bilo situacije da u alternativi proigrati naprijed ili vratiti unazad nije odigrana potonja varijanta, što je već prokomentirao Günter Netzer. Razlog je isključivo i jedino psiha: strah od poraza, strah od toga da se neće moći dati gol ako kiksamo, tj. ako evidentno slabija Turska ne postigne gol nekom našom greškom! Strah od vlastite greške, to je ono što ovu reprezentaciju silno inhibira, i s čime Bilić nije znao izaći na kraj, jer, pokazalo se, on je trivijalni licemjer koji lupeta o heavy metalu, a onda frlji Thompsona, no kad treba devetorici bosanskohercegovačkih Hrvata objasniti da od Turske ne treba strahovati iskonski, kao raja od janjičara, onda u pomoć pristiže stigmatizirani velečasni! Dakle, provincijski mumbojumbo, bacanje graha i bajanje! Primitivizam, u jednu riječ. To se sada događa i u komentarima: umjesto da se prizna kako bez Dudua nitko ne zna dati gol, ovdje se lupeta o romanima koje bi trebalo napisati o Oliću ( Idiot II, što li?), i nacionalna se histerija nastavlja, sve s ciljem da se izbjegne suočavanje s realitetom: mutne magluštine nacionalne ili religiozne fantazije, barokno coprnjački srednji vijek, to je ono što je stvarnost u kojoj žive Bilićevi boysi, a ne jasne konture suvremenog europskog svijeta, kakve recimo uspostavlja Gus Hiddink u Rusiji. Talijani u svojim komentarima hvale Modrića i Rakitića, kao neosporne talente, ali se čude da im glave i noge ne sudjeluju u istom poslu! E, to je to! I tko sad može kazati da su Talijani zlonamjerni!? Jedino, to naši supijani, bedasti sportski novinari ne vide - recimo, komentar Igora Štimca koji histeričnog Božu Sušeca opominje da treba prestati slaviti, da nije još gotovo, da treba vrlo čvrsto stati na pozicije, i ne dopustiti bilo kakvo ubacivanje lopte naš šesnaesterac! Naravno, Štimac zna, jer Igor je nogometaš, ali, tko bi išta naučio budalu Sušeca, koji je već zaključio da Turci Basela vidjeti neće! I....I sve se dogodilo kako je Štimac opisao, samo, dogodilo se ono što je Štimac kazao da se nikako ne bi smjelo dogoditi. Ta razlika, Štimca i Sušeca, razlika je racionalne i iracionalne Hrvatske. Lupetanja i razumijevanja. No, kod nas euforična lupetanja komentiraju ono što svi vidimo, reinterpretirajući događaje u skladu s ideološkom matricom ili privatnim deliričnim priviđenjima, a oni razumni rezignirano zaključuju da su na vrijeme upozoravali. Poslušajte dakle Štimca ponovo: pustite snimku i dobro slušajte! Sve što je čovjek kazao da se ne smije učiniti, učinili smo, sve što smo morali napraviti, nismo napravili! Naravno da onda preostaje voodoo i Alah, i interpretacije: Turke čuva Bog! Kakvi smo mi provincijski idioti, Bože me sačuvaj!

* * *

Oliću bi trebao profesionalni savjetnik objasniti da bi za njegovu karijeru najbolje bilo da se bavi atletikom, dotično srednjim prugama, i to iz dva razloga: njegovo besciljno trčanje dobit će napokon konačni smisao i cilj, a napokon će moći trčati neopterećen loptom koja mu se sapliće o noge! Onaj simpatični debeljuškasti Kranjčar, koji cijeli život igra nogomet ali u igri s normalnim dečkima bilo koje rase, vjere, nacije ili svjetonazora ima snage tek za tri četvrt utakmice, trebao bi pak haklati u Kutiji šibica sa Samovojskom, ako taj još postoji i igra; za veće napore Debs naprosto nije sposoban. Robert Kovač, bacajući u stanci između dva produžetka bocu s vodom, dobacio je: Pička vam materina, svi ste se usrali! Njega bi trebalo zaposliti kao psihologa ovoj grupaciji kumeka, podkondicioniranih haklera, srednjeprugaša i kratkovidnih psihotika koji cijeli život igraju u najboljim ligama svijeta, ali onda nisu u stanju s 11 metara pogotiti objekt dužine 732 centimetra! To je kao da filharmoničar na rođendanu vlastita djeteta ne zna odsvirati "Happy birthday"! Dobro nas Talijani zajebavaju po novinama: trebali bismo kao flagelanti hodati po ulicama goli do pasa, i udarajući se bičevima po leđima mrmljati: Mea culpa, mea culpa...Ali, za to bi bilo potrebno imati barem malo ponosa, ako već ne i klasičnu naobrazbu.

* * *

Nemojmo vrijeđati Turke! Kakve oni imaju veze s Balkanom? Pa oni su ovdje pet stoljeća pokušavali u Bosanskom vilajetu i Rumelijskom beglerbegluku organizirati civiliziran život i kulturnu infrastrukturu, no, vidio si kako je taj povijesni eksperiment neslavno završio! U tome stari i jest stvar da smo mi igrali s devet igrača čiji su pređi podanici tog istog slavnog Otomanskog carstva, pa Robi Kovač mora suigračima vikati: Pička vam materina, usrali ste se od straha! To su ti povijesni atavizmi, taj kukavičluk: mi smo izgubili utakmicu u prvih 20 minuta, ustrašeni spoznajom da plitkoj formaciji Turske, dadu li nam gol, ne ćemo moći izjednačiti rezultat sve da igramo tri utakmice u kontinuitetu! U tome je bio naš jedini i glavni problem, do Bilićevog solo-nastupa u 119. minuti.

Image and video hosting by TinyPic

Ne gubimo mi stoga jer se prerano radujemo uspjesima, koji ionako redovito izostaju pa se nemamo čemu radovati, nego gubimo iz straha zbog činjenice da je nogomet ili povijest igra u kojoj na kraju redovito pobjeđuju Nijemci ili Turci, sasvim svejedno, samo mi nikada i nikako ne, ako se kao pobjeda ne računa naša osebujna sposobnost da uništimo i Otomansko carstvo, kao i Habsburšku monarhiju, hoću kazati i Turke i Nijemce podjednako strpljivo, uspješno i savršeno, kao da ih nikada na svijetu nije bilo! E, tu smo nepobjedivi: ne postoji taj civilizacijski domet na relaciji koju je nekoć spajao Orient Express a da ga mi ne bi mogli destruirati: ako ne ide drukčije, dinamitirat ćemo prugu! Mi radimo na duge staze, neprimjetno, stoljećima, kao tiha voda što brege dere! Tortura vodenih kapljica slama i najpostojanije! Nema toga tko bi se mogao oduprijeti tim našim htonskim silama, i zato je ova pobjeda Turske Pirova pobjeda: preskupo su je platili, vidjet ćeš, i ova se generacija Turaka neće oporaviti od ovakve pobjede sljedećih deset godina! Ispast će od Nijemaca s tri-četiri gola razlike, a količina sreće koju im je kismet udijelio iskorištena je protiv Švicaraca, Čeha i Hrvata za desetljeće unaprijed. Gotovi su Turci, pazi što ti ja kažem. Inače, nikakve siledžije ovdje ne prijete nikome, osim, kao što čitaš, novinarima i gay-populaciji. E, sad, ako si baš takve nesreće da si novinar, pritom i peder, a na nesreću srpske nacionalnosti, stari, čuj, ipak previše tražiš od života! S tim karakteristikama najebat ćeš i za posjete Buckinghamskoj palači, a gdje ne bi u pasivnim krajevima Lijepe naše!

* * *

Pogledajte dobro gornju fotografiju, koja je za anale i trebala bi stajati na ulazu u Hrvatski nogometni savez, kao što je na izlazu iz crkvi slikan prizor Posljednjeg suda: Petrića je zagrlio sudac Roberto Rosetti, pokazajući u tom činu ne samo svu objektivnost svoje pozicije, nego i duboku njenu humanost: baš zato jer je bio savršen sudac jučerašnje utakmice, Rosetti je u svojoj nepristranosti mogao uvidjeti svu tragiku zbivanja koje je naprosto obuzelo hrvatske nogometaše. Nakon izjednačujućeg gola Turaka, mi nismo imali vremena procesuirati što nam se uopće dogodilo, i igrači su u krugu, čekajući izvođenje jedanaesteraca jedan drugoga pitali tko je trebao čuvati Semiha, kako je primio loptu, itd.! Rosetti je shvatio potpunu izgubljenost Petrića i ostalih naših izvođača (zapravo svih igrača), i jednostavno je krenuo tješiti čovjeka koji vjerojatno uopće više nije znao ni što se zbiva, ni gdje se nalazi, ni kamo treba pucati, ni kako je uopće do svega toga došlo! Fascinantan prizor, nevjerojatna fotografija. To što je sudac zagrlio igrača jedne momčadi, one koja je izgubila, koja je promašila 3 od 4 penala, znači samo jedno: savršeno je shvatio dubinu tragike te momčadi i tih ljudi, kao i njihovu posvemašnju pometenost. Nažalost, u Hrvatskoj se ovaj Rosettijev stav uopće ne razumije, jer, razumjeti ga, značilo bi osvijestiti vlastitu slabost. To pak mi nismo u stanju izvesti: to da nekakav idealni Štimac nekom arhetipskom Sušecu jednom za svagda kaže: Prestani lupetati i histerizirati, smiri se dok sudac ne kaže da je kraj, i odradi do kraja započet posao! To mi očito niti razumijemo, niti znamo.

Image and video hosting by TinyPic

Meni naprosto na pamet ne pada upuštati se u ovakvo nijansirane analize koje pate tek od jedne mane: posve su izlišne!
Ono naprotiv o čemu je nužno pisati, jer se o tome ne može govoriti, okrutna je kazna koju Slaven Bilić i njegovi Boysi neće zaboraviti dok su živi, jer će ih ona progoniti cijeli život, kako tvrde.
Hoću kazati: ja ne mislim da Bilića pogađa transeutna kritika, ona koja bi s pozicija ničim dokazanog prosvijećenog kozmopolitizma devetoricu bosanskohercegovačkih Hrvata, Slavena Bilića, Thompsona i vlč.Sudca tretirala kao uskogrudne zatucane ksenofobe, ognjištare, desničare, nacionaliste i katoličke fundamentaliste!
Ne, upravo suprotno, ja i Bilića i Boyse uvažavam kao iskrene patriote i vjernike, i upravo zato, jer su pravi Hrvati i katolici, s imanentnih pozicija, upozoravam na božji gnjev koji se na reprezentaciju, a time po principu pars pro toto i na cijelu Hrvatsku, netom sručio: Hrvatska je okrutno kažnjena, i ono što je Biliću naoko neopisivo, svakako treba osvijestiti: Što smo to naime zgriješili, što smo to Bogu krivo učinili, da smo tako okrutno kažnjeni?
Odgovor je očit i krije se u samoj temeljnoj postavci situacije koju propitujemo: sasvim je evidentno da dragi Bog misli kako je ovakva vjera lažna i kao takva za samo kršćanstvo, a posebno za njega, dragog Boga, naročito uvredljiva!

Kakva vjera?

Pa vjera koju demonstrira Slaven Bilić i o njoj rado i nesputano govori, bilo izravno, u komunikaciji s novinarima, bilo neizravno, komunicirajući s javnošću različitim znacima i oznakama svoje vjere, medaljicama koje tijekom utakmice gubi pa traži, narukvicama koje zorno ističe, itd.:

Dobar sam s velečasnim Zlatkom Sucem, u stalnom smo kontaktu, dogovorili smo se da nas posjeti. Doletio je i proveo popodne s nama. Razgovarao je s pojedinim igračima, odslužio svetu misu u kapelici u sklopu našeg hotela. Drago nam je da je došao i čast nam je što je bio naš gost – rekao je Bilić na konferenciji za novinare u Klagenfurtu.

Slaven Bilić i inače je paslika Butkovićevog idealiziranog opisa prosvijećenog, mladog profesionalca koji se dramatično razlikuje od suvremene Hrvatske: odaje to gotovo amblematična situacija s press-konferencije održane nakon utakmice Hrvatska – Turska:

Nekakav nadobudni žurnalist isukao je navodno zgodno pitanje - Kakvu ćete glazbu slušati nakon te predstave?
- Molim sljedeće pitanje - ispalio je Bilić.
Još jedan sklon bizarnostima:
- Jeste li izgubili svoju hamajliju dok ste proslavljali Klasnićevo vodstvo?
- Što reći na takav upit, to su pizdarije.

Novinari su dakle sasvim prozreli o čemu je tu riječ, i ova to dva jednostavna pitanja, postavljena ne slučajno susljedno, u potpunosti otkrivaju:
Jest, mi imamo izražen nacionalni naboj, ljubav prema domovini i ljubav prema Bogu., znao je govoriti Slaven Bilić, pa je sada i upitan o nacionalizmu, ali i o praznovjerju, na koje je uglavnom sveo patriotizam i vjeru.
Na to Bilić nije imao odgovora, štoviše, javnu je odgovornost odmijenila nesnošljiva opaska da su takva pitanja, a riječ je o dva presudna pitanja koja javnost može i treba uputiti Slavenu Biliću, obična pizdarija!

Za Bilića mahnito traganje za medaljonom s likom Ivana Pavla II nije pizdarija kad, umjesto da prati utakmicu, za vrijeme meča moli Sv. Antu da mu pomogne pronaći hamajliju na koju je taj medaljon sveo: Bilić naime čvrsto vjeruje da će mu takvi predmeti donijeti nogometni uspjeh, i to svođenje krunice na zečju šapu jednako je svetogrdno kao i svođenje medalje Svetog Benedikta – zaštitnika Europe i revnog borca protiv Sotone: vade retro… - na profani nacionalistički amblem!

Bilić je fetišist: vjerske su parafernalije njegov metafizički casco! Nije manje važno da je za Bilića utakmica nogometnih reprezentacija Hrvatske i Turske tek odraz gigantomahije, kozmičkog obračuna, pri čemu se diskretno uvodi motiv ogrješenja o prvu zapovijed Dekaloga: Jahve ima takmaca, jer uz Turke je tradicionalno Alah! Konačo, da ne širimo temu, izbor je dušebrižnika nogometne reprezentacije Hrvatske, a part od činjenice da nogometna reprezentacija Hrvatske uopće treba i ima dušebrižnika!, pao baš na velečasnog koji je karizmatičan po svojim stigmama – dakle po izvanjskim znacima vjere! Očito, Biliću i vjernicima hrvatske nogometne reprezentacije ti su izvanjski znaci prijeko potrebni, neophodni da bi vjerovali:

"Da su hrvatski nogometni reprezentativci predvođeni izbornikom Slavenom Bilićem produhovljeni pokazali su i dan uoči dvoboja s Poljskom na Europskom prvenstvu. U posjet im je, naime došao ni više ni manje nego velečasni Sudac.
Hrvatski izbornik stoga je na presici na Wörtersee stadionu pojasnio kako je došlo do duhovnog posjeta.
- Velečasni Zlatko Sudac jedan je od mojih prijatelja i pozvao sam ga da nam dođe u posjet. On se ni u jednome trenutku nije dvoumio.
Imao je velečasni Sudac puno posla.
- Razgovarao sam sam s njime, a i igrači su imali priliku sjesti sami i pričati. Mahom su svi to i napravili - otkrio nam je Bilić.
No tu zadaća gosta - namjernika nije završila.
- Nakon što je popričao sa svim igračima održao je Svetu Misu u kapelici pored našeg hotela - nastavio je Bilić.
Osobito mi je drago što nas je posjetio Velečasni Sudac. Velika nam je čast što je došao kod nas. Daje nam duhovnu snagu - rekao je na kraju Bilić.
Duhovna je snaga iznimno važna u korpusu hrvatske nacionalne selekcije. Vjerska obilježja sastavni su dio gotovo svakog našeg reprezentativca. Poput smeđih narukvica s likom Gospe.
- Mislim da nas više od polovice ima ovakvu narukvicu - potvrdio nam je i motor pokretač većine hrvatskih akcija Luka Modrić.
Osim narukvica nose se i križevi, posebno onaj iz Međugorja. Vjera je snažna.

U stvari, narukvice iz Kine, koje koštaju 4 kune, igračima je nabavio vozač reprezentativnog autobusa Nenad Špoljarić. Odmah nakon susreta s Austrijom, drvene narukvice kupljene u Međugorju našle su se na rukama Mladena Petrića, Ognjena Vukojevića, Ivana Rakitića, Luke Modrića, Igora Budana, Ivana Klasnića, Stipe Pletikose, braće Kovač i izbornika Bilića. Drvene narukvice s 12 malih drvenih pločica, na kojima su sličice Gospe, Isusa, anđela i svetaca, postale su pravi hit i zaštitni znak vatrenih. Neki od njih toliko su oduševljeni njihovim dizajnom i toliko vjeruju u njihovu pomoć da se nisu zadovoljili samo jednom – Vukojević i Petrić na rukama nose po dvije međugorske narukvice."

Treba li još što dodati? Muss man darüber bilo što još schreiben?
Hoću reći: Možda to nije vjera, možda je to praznovjerje?
Što vam se čini?

Mislim, to, ovo neopisivo, što će Bilića progoniti do kraja života: to da mu je Bog prvo sve dao, a odmah potom sve uzeo u samo dvije minute!
To Biliću, kao vjerniku, nije jasna poruka?
Bog mu to poručuje: A možda su stigme lažni znaci, kaj misliš Slavene?

Meni se baš čini da je poruka nevjerojatno jasna: Biliću je, u inverznom obliku, tek vraćena njegova vlastita poruka: poruka vjere obila mu se o praznovjernu glavu.

'Uoči odlaska na Euro četiri meni jako drage osobe poklonile su mi četiri različita predmeta. Posvećeni križ iz Lurda te po jedan medaljon svetog Ante i pape Ivana Pavla', rekao je Slaven Bilić.

Vjerovanje u moć tih predmeta, uz čiju bi pomoć trebao polučiti sportski uspjeh, Slavena Bilića čini figurom koja za hrvatsku javnost ima katarzičan učinak, per definitionem: oslobađa nas čuvstava sažaljenja i straha!

Sažaljenja nad onima koji su utakmicu kanili dobiti uplivom nadnaravnog - protekcijom i izravnom intervencijom Svevišnjeg čijem su se zagovoru u svojim potrebama preporučili -, i straha zbog kojega je Rober Kovač, između produžetaka, bijesno bacio bočicu s vodom, povikavši: Svi ste se usrali, pička vam materina!
Kazao je to u kameru, dakle ne samo njima, nego svima, nama.

Izvucimo iz tog događaja pouku:

U Strahu i drhtanju Kierkegaard kaže: „Jedna stara izreka iz izvanjskog i vidljivog svijeta kaže: 'Samo onaj koji radi, dobiva kruh'. Začudo, izreka ne odgovara svijetu iz kojeg dolazi; jer izvanjski svijet podliježe zakonu nesavršenstva, i u njemu se opet i opet ponavlja da i onaj koji ne radi, kruha dobiva, da onaj koji spava, obilnije dobiva od onog koji radi…U svijetu duha je drugačije. Ovdje vlada jedan vječni božanski red, ovdje ne kiši jednako pravedniku i nepravedniku (Mt 5, 45), ovdje sunce ne sije jednako nad dobrim i nad zlim, ovdje vrijedi da samo onaj koji radi, kruh dobiva, samo onaj koji bijaše u strahu, mir nalazi…“
Tko je pregrmio strah i drhtanje postojanja, vjeru dobiva. Tad se u jedan čovjekov trenutak na osobit način Božjom milošću izlijeva vječnost.

Image and video hosting by TinyPic

Psalam 55

Upravitelju pjevačkoga zbora; uz žice; poučna pjesma; od Davida.
1 Poslušaj Bože, molitvu moju i ne skrivaj se vapaju mojemu!
2 Pazi na me i daj mi odgovor! U jadu svojem lutam okolo, smeten sam
3 Zbog prijetnja neprijatelja, i vike bezbožnika; jer dižu na me zlo i u gnjevu progone me.
4 Srce mi se grči u grudima, spopadaju me strahovi smrti.
5 Strah i trepet nasrću na me, groza se svaljuje na me.
6 Tada želim: "Da bih imao krila golubinja: odletio bih odatle i mir bih našao!
7 Jest, daleko bih odletio u daljinu; pustinja bi mi bila postojbina.
8 Utočište bih brzo potražio sebi od bijesa bure, od vihora."
9 Upropasti ih, Svemogući, pometi im jezik, jer vidim nasilje i svađu u gradu.
10 Oni ga okružuju danju i noću kao svoje vlastite zidove; unutra vladaju zlodjela i nevolja,
11 Usred njega bezbožna djela, s trga njegova ne odlazi tlačenje i lukavstvo.
12 Jest, nije neprijatelj koji me tako grdi: to bih podnio; ne udara na me mrzitelj moj: ja bih se skrio od njega.
13 Ne, ti si, čovjek kao ja, prijatelj moj, pouzdanik moj.
14 S kojim sam pouzdano općio, u povorci svečanoj hodio u kuću Božju.
15 Neka ih dostigne smrt, neka živi siđu u podzemni svijet, jer je kuća njihova, srce njihovo puno zloće.
16 A ja prizivam Boga; Gospod će me spasiti!
17 Uveče, u jutro i u podne tužit ću i uzdisati; on će čuti glas moj;
18 Dušu će moju otkupiti za mir iz boja proti meni; jer ih je mnogo bilo oko mene.
19 Bog će čuti; duboko će ih saviti, on, koji stoluje odvijeka, jer se ne popravljaju, jer ne štuju Boga sa strahopoštovanjem.
20 Svaki stavlja ruku svoju na prijatelja, pogrđuje savez svoj.
21 Glatka je licemjerna riječ njegova, ali mu je svađa u srcu; riječi su njegove blaže od ulja, ali su mačevi.
22 Baci na Gospoda brigu svoju, i on će te uzdržati; on ne da da se pravednik ikad poljulja.
23 Ali one, Bože, rušiš u jamu grobnu; ljudi puni krvi i prijevare ne sastavljaju polovine dana svojih. A ja se uzdajem u tebe.

Image and video hosting by TinyPic

Isus je uzor i u sportu

Gledajući na sport s kršćanskog stajališta, Marko Rašić ističe: »Tko se bavi sportom, traži život: zdravo tijelo, okretnost, hitrost, težnju postići ciljeve koji su dosta teški, pošteno suočenje s drugim protagonistima; dakle to je disciplina, životno pravilo kroz koje mladi čovjek sazrijeva, pristupa životu koji nije jednostavna igra nego ozbiljna sistematska konstrukcija koja se sastoji u izravnom suočenju s drugim osobama i događajima koji obogaćuju čovjeka te ga vode uvijek prema višim i težim ciljevima koji bi trebali biti adekvatni za zadovoljavanje temeljnih duhovnih, moralnih i socijalnih potreba. Dakle, sportska aktivnost uvijek se odnosi na čovjeka i na njegovo integralno sazrijevanje, ostvarenje, a u tom kontekstu mi kršćani moramo imati u vidu i temeljni nacrt kršćanske antropologije prema kojoj je čovjek 'Božja slika'. Za nas kršćane jedini čovjek u povijesti koji je u potpunosti ostvaren jest Isus Krist, koji je ujedno i jedini model potpunoga čovjekova ostvarenja. To potvrđuje i II. vatikanski sabor u svojoj pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes kad kaže da 'tko god slijedi Krista, savršenog čovjeka, i sam postaje više čovjekom'. Stoga svaki sportaš koji se doista želi ostvariti pozvan je da slijedi Njega, koji je put, istina i život.
Da bi mlada osoba postala čovjekom po kršćanskoj mjeri, sport je itekako od velike važnosti, ali treba reći da je to samo prva stuba u izgradnji osobnosti. S druge pak strane treba također napomenuti da sport, kao i svaka druga ljudska stvarnost, nije 'sve', niti je 'apsolutan' nego sport ulazi u jednu sferu neprekidnog stvaranja i sportska aktivnost nije odvojena od Božjeg spasenjskog projekta i upravo zato Crkva se zanima za sport iz razloga jer se zanima za čovjeka, a čovjek je upravo taj koji tvori sport.«
U sportu je normalno da se želi pobijediti, biti najbolji, ali porazi su nužnost. O tome kako prihvatiti poraz, mr. Rašić savjetuje: »Poraz je situaciju koja omogućuje shvatiti određene ograničenosti, pa sportaši, premda su svjesni svoje nadarenosti i sposobnosti, uviđaju da su odjednom postali slabi, siromašni. I unatoč tomu što žele pobjedu, često nisu sposobni realizirati taj projekt i tu nadu. Tako zapravo sportski poraz može postati lijepa škola zanemarene kreposti koja se zove poniznost.
Naime, određeno natjecanje, utakmica može biti itekako lijepa molitva koju sportaš može samo u poniznosti moliti. Ne mislim ovdje na onu molitvu koja bi se molila prije utakmice kako bi se pobijedilo, nego na samu igru koja postaje molitva. Igra, ako je dobro igrana, ako su poštivana pravila, suci, navijači, itekako može postati lijepa molitva. To je rekao i sam sv. Pavao: 'Kad jedete ili pijete, ili bilo što drugo činite, činite na slavu Božju.' To je zapravo velika kateheza i vjerujem da većina naših sportaša to razumije. Proslaviti Boga u svome tijelu - to je zadatak svakoga kršćanina, a sportaši su za taj poziv privilegirani jer ih je Bog posebnim talentima nadario. I sport gledan u ovom svjetlu nije više samo simbol ili metafora kršćanskoga života nego postaje duboko kršćansko iskustvo.«
No da bi sportaši vjernici upravo tako shvaćali sport, odnosno da bi za sportske susrete bili spremni ne samo fizički, psihički nego i duhovno, nužno je da imaju svoga svećenika koji bi se za njih brinuo i bio im na raspolaganju. Neki su se klubovi kod nas već javljali s takvim željama, što je Rašiću poznato i što on smatra opravdanim.
»U svijetu to postoji, u nekim državama to se razvilo jako kvalitetno. U gotovo svim talijanskim nogometnim klubovima svećenik redovito dolazi igračima, s njima razgovara, na raspolaganju je za ispovijed, slavi se misa. Često sam bio svjedok kako svećenik a nekada i sam biskup zajedno sa službenim komentatorom komentira prijenos utakmice. U Španjolskoj je to još razvijenije gdje je svećenik non-stop prisutan među igračima, s njima ide i u karantene, igrači mu se povjeravaju i tako na neki način olakšavaju svoju nervozu i strah pred utakmicu, organiziraju se duhovne vježbe, duhovni nagovori, hodočašća, strogo je definiran program rada itd. U Njemačkoj ta praksa također postoji, ali u manjoj mjeri i situacija se razlikuje od regije do regije. I u mnogim drugim zemljama pastoral sportaša postoji negdje u većoj mjeri negdje u manjoj mjeri.«

Image and video hosting by TinyPic

LJUBLJANA - Nekadašnji ljubljanski nadbiskup Franc Rode u jednom je razgovoru za slovenski radio u utorak, uz ostala aktualna pitanja, komentirao i rezultate europskog nogometnog prvenstva, uvrstivši i nogometnu oholost među grijehe suvremenog svijeta kojim dominiraju razlike između bogatih i siromašnih.
U razgovoru, čije su naglaske u srijedu prenijeli i ostali mediji, Rode je rekao da mu je drago što su Francuzi u svojoj skupini na početku igrali samo neriješeno s Rumunjima, te da mu isto tako nije krivo ni zbog poraza Italije od Nizozemske sa 0:3.
"Francuzi se ne znaju nositi s pobjedama, nakon njih postanu previše oholi", rekao je Rode navodeći da je iz istog razloga dobro što su Talijani izgubili od Nizozemaca. Rode je pritom spomenuo da su mu u Vatikanu prije dvije godine pohvalili igru slovenske reprezentacije, koja je igrala u istoj kvalifikacijskoj skupini za europsko prvenstvo s Italijom, koju je u prvoj utakmici pobijedila sa 1:0.
Kardinal Rode, koji sada vodi vatikansku kongregaciju za redovnike, u razgovoru je naglasak dao na "proždrljivost" suvremene potrošačke zapadne civilizacije koja nemilosrdno uništava prirodne resurse, rekavši da se slaže s Papom da potrošački kapitalizam može biti opasniji od komunizma jer udovoljava najnižim nagonima.
"Potrošačko društvo je društvo egoista i ako se ne naučimo dijeliti s drugim ljudima, naša će civilizacija doći u tešku krizu", rekao je Rode.
Kako su prenijeli slovenski mediji, on je kao europsko društvo u kojemu ima najmanje socijalnih razlika i najviše solidarnosti istaknuo Dansku, a kao državu u koju se ne treba ugledati Rusiju, u kojoj društveno bogatstvo "kontrolira šačica ljudi", dok 80 posto stanovništva "živi kao u vrijeme SSSR-a".

Miljenko Jergović

Sada smo poraženi od Turske, koja najvjerojatnije neće biti prvak Evrope i koju naši nogometni kroničari i nakon poraza proglašavaju lošijom od nas, čak i najlošijom ekipom na ovome prvenstvu. Ali to je samo način da utješimo sami sebe, jer niti su Turci najlošiji, niti smo mi imalo bolji od njih. Ono u čemu su nas pobijedili nije samo igra, što smo i sami shvatili kada smo ovih dana nogomet stavljali ispred svega ostalog, kada smo više od polovine sadržaja svojih novina, izravno ili neizravno, posvećivali ovome prvenstvu, a pogotovu kada smo na svoju stranu zazivali dragoga Boga, Blaženu Djevicu i sve svece.

Naime, ukoliko ima kakve metafizike nad nogometnom igrom, ako Gospodin prati direktne prijenose, pa još na Hrvatskoj televiziji, ako se igre tiče ono što piše u Bibliji, kao i ono što je, grmeći protiv nogometne oholosti, propovijedao slovenski kardinal i visoki vatikanski dužnosnik, nadbiskup Rode, tada smo od Turske izgubili jer nismo bili dovoljno krotki i jer smo se, unaprijed, uzvisili u pobjedi i ponizili u porazu. A što to zapravo znači moglo se vidjeti iz suprotnoga primjera: dok su nakon utakmice naši gorko plakali, jer su im nakon tolikih muka već bili popustili živci i jer su se njihove nade raspršile kao što se u smrtnome času nevjerniku rasprši svaka nada, vratar turske reprezentacije, stari Rustu Recber, išao je od jednoga do drugog, grlio ih i tješio, kao da je došao u komšijsku kuću na žalost.

Eto, ako nogomet nije samo igra, ako u njemu ima ikakvog višeg smisla i ičega onostranog, to je ono na čemu je Turska zaslužila pobjedu. Krotkost i smjernost preporučuju se i u Kuranu i u Bibliji, a navodno se spominju i u priručnicima za samopomoć. Ne, razumno gledajući, nipošto to nije bio naš najstrašniji nogometni poraz. Kada ga se sjetimo za dvije-tri godine, neće nam na um pasti da smo mogli biti prvaci Europe. Nikako to nismo mogli biti. Dogodilo se Grcima i neće više nikome još jako dugo.


* Dan kasnije, Fabio Capello u intervjuu Jutarnjem listu tvrdi:

Izgubili ste zbog straha

- Gledao sam sve utakmice hrvatske reprezentacije na Euru 2008. Na svakoj, pa i na onoj koju ste izgubili protiv Turske, ostavili ste izvanredan dojam. Vaša momčad ima golemi potencijal i mogućnosti, a to ne može umanjiti čak ni poraz u četvrtfinalu. Protiv Turaka ste izgubili ne zato što ste bili slabija momčad, nego upravo suprotno, ponajprije zbog toga što ste u meč ušli previše impresionirani. Vaši su igrači bili uplašeni, a tog straha nisu se oslobodili za cijele utakmice. I to je na kraju presudilo da Turci idu dalje.

Kaj je potrebno da vam to Capello kaže? Pa to sam vam mogao, i jesam, i ja kazati.

Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!

- 11:54 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 20.06.2008.

Desert

Image and video hosting by TinyPic

Denis Kuljiš

«Pitate čime smo pobijedili konkurenciju?», kaže Nenad Kukurin, vlasnik kastavskog restorana «Kukuriku» koji se upravo vratio iz Rima, gdje su on i njegov chef, Robert Kličković, trijumfirali u kuharskom showu RAI 1, koji svakoga dana gleda tri do četiri milijuna ljudi. Glasuju televotingom, pa je pobjeda u ciklusu «Il Campanile del Mediteraneo» zapravo manji korak za ova dva poduzetna momka iz domaćeg ugostiteljskog miljea, a veći za hrvatsko čovječanstvo, jer su nastupili kao nacionalni tim, ne ističući previše ime svog restauranta, koji se ionako obraća bogatijoj, probranoj klijenteli, a ne masi koja prati jutarnji kolaž-program talijanske javne televizije. «Prvo smo nastupili u četvrt-finalu», objašnjava Kukurin, «protiv jednog elitnog židovskog restorana iz Rima... « Ideja ovoga kruga natjecanja bila je da se usporede napori kuhara rzaličitih kultura iz oblasti Sredozemlja. Židovska zajednica u Rimu starija je od Krista, a sinagoga najstarija bogomolja u gradu. «Fini restoran, ali nisu imali izgleda protiv našeg tajnog oružja...»
Objašnjava kako po propozicijama imaš šesnaest do sedamnaest minuta za pripremu jelu, a njegova kuharska filozofija, ionako ne uključuje veliko krčkanje: vrhunske prirodne namirnice domaćeg, kvarnerskog podneblja, ovlašna termička obrada, prvenstveno ideja i kompozicija, a ne silna elaboracija, koja poništi izvorni okus. «U restoran ionako ne dolaziš ni gladan, ni žedan – hoćeš da te hrana uzbudi, a ne zasiti!» kaže Robert, nevjerojatno okretan tip, po cijeli dan u akciji – sam nabavlja namirnice za «Kukuriku» i još jedan tappas-bar koji je nedavno otvorio u Rijeci sa sličnim kuhanjem malih jela namijenjenih poslovnim ljudima koji dođu popiti čašu vrhunskog vina. Usto je on svoj vlastiti maitre d' i glavni natkuhar, te poduzetnik koji upravo dovršava prekrasan luksuzni hotel u kastavskoj palači iz 16. stoljeća, gdje će se «Kukuriku» najesen preseliti, u restortansku salu sa četrdeset mjesta, manju od sadašnje, ali s tri puta većom kuhinjom. Susrećeš ga na svakom koraku, i u svakoj uličici minijaturnog istarskog gradića nasukanog ovdje na visove Liburnije iznad Opatije, ali to je sasvim očekivano znaš li da je jedan Bernard Kukurin još u 16. stoljeću bio gradski kapetan: Kukurini tu neumorno ordiniraju – urdinaju - već četiri stotine godina.
A što je bilo tajno oružje s kojim je smlavio židovske rimske chefove? Šparoge, jašta divlje, i te su njegove jako tanke, mlade i svijetlozelene, a daje ih sirove, pa mladi češnjak koji izgleda kao mladi luk, ali ima svoj okus, zatim paška skuta (naša ricotta) i kvarnerski škamp, također nekuhan, onako prirodno čarobno sluzav poput kamenica... Nigdje u svijetu nema škampa poput kvarnerskih, koji galopiraju po naročitom plavom mulju zaljevskog dna, na dubini od pedeset metara. To zna Nenad, znam i ja, a kaže to i Arrigo Cipriani, najčuveniji ugostitelj na svijetu, vlasnik venecijanskog «Harry's Bara» gdje je Ernest Hemngway uz cugu jeo tostirane sendviče s rapskim škampima ili, što bi se danas reklo – tappase. Od ovih neusporedivih divota, Kukurin i Kličković složili su «Kvarnersku salatu», za začinom od maslinova ulja – Belićeva ili Ipšinog – koje zasiti površinu sirovog povrća i ribe. Glavno jelo bio je jedan ombolić, janjeći file u umaku od timijana, s «Istarskim krofom», što je adaptacija čuvenog regionalnog narodnoj jela – Labinskog krofa, koji se pravi od krumpirova tijesta, puni sirom, orasima, grožđicama i bosiljkom, zbilja neobičan njok, koji podsjeća na goermknedle, samo što se ne kvasa, i nije sladak, nego slan – ali to su ta neka naša čudesa na periferiji ekumene Republike sv. Marka, što se kao magistrala pružala na Istok, odakle su nam došle svakojake đakonije, koje su oplemenile naše brašnjave pogače od pšenice ili krompira...
«A u polufinalu, što ste kuhali u polufinalu?» pitam nestrpljivo. E, tu ih je dočekao opasan protivnik, Španjolac, romanski izazivač praktički na domaćem terenu, koji je nastupao protiv naših romantičnih Slava, pogrdno također zvanih Šćavi, jer su se prije pet stotina godina iskrcali na venecijansku rivu onako izvorni i divlji, poput Kanjošća Macedonovića. Ali to ne vrijedi za Nenada Kukurina, koji perfektno govori talijanski, te ima besprijekorne manire iskusnog ugostiteljskog operativca, pošto je šest godina konobario u kultnom tršćansklom restoranu «Il Grignano», kod dvorca «Miramare», koji je sedamdesetih bio nezaobilazno gastronomsko odredište mnogim Zagrepčanima, u svakom slučaju mojim roditeljima i meni (a sad ga vodi jedna naša ženska).
Dakle, protiv Španjolaca išlo se bezobzirno. Šampijer. Isfiliran sirov, crudo, maslinovo ulje Ipša i limun, izblendirano (u Veneciji konobar ti taj vinegretić zapjeni vilicom). Čime ti možeš potući kovača, i zašto da ga kuhaš, ili pečeš, uništavaš to tkivo koje kao da je od morske pjene, s memorijom mora u okusu? A na to pobjednosno lako jelo – secondo - težak file od vepra u umaku od crnog tartufa, koji Kukurinu pribavlja njegov tartufar Goran Karlić. «Vepar nalazi i jede tartufe u šumi, a mi ovdje malo okrećemo stvar, i to je priča, kakvom moraš popratiti svaku gastronomsku kreaciju!» Gledateljstvo je priču progutalo, i tako su pretposljednjeg dana svibnja, dospjeli u finale emisije koja se, zapravo, zove «Il prova del cuoco», dakle «Kuhar na kušnji», «Kušanje kuhara», ili što kako bi Splićani nesumnjivo izvrnuli – «Izij koga».
U finalu dočekao ih je grčki kuharski par, što je i realno, jer je to opet jedna velika mediteranska kuhinja, zanimljive zapletene historije u kojoj Orijent igra veliku ulogu, što, kao i u popularnoj glazbi, daje brze rezultate, no ipak ne na onoj sofisticiranoj razini kojoj teže Nenad i Robert. Uvjeravam ih: «Da je restoran u Italiji, već biste osvojili jednu Michelinovu zvijezdu, siguran sam, bio sam u jednom s dvije blizu Ravenne, nije bio ništa bolji, časna riječ, a od vina zapamtio sam samo 'Predapio di Predapio', ali zato što je iz toga Mussolinijeva rodnog sela..!» Oni ozbiljno klimaju glavama, jer su im i drugi ozbiljni ljudi to govorili, ali znaju da još moraju puno učiti, učiti, pa raditi, raditi, čemu je gotovo religiozno odan naročito Robert, formiran napola kao Nijemac, dok je Nenad od onih koji će kroz sve otplesati, kao Talijan, da seriozna ozbiljnost nikad ne zasjeni v edre crte njegova lica.
Na Grke išlo se todo modo, svim sredstvima. Prvo – salata od svježih lisičarki. Chantrelles, to je kult tragača po našim šumama, koji se može usporediti jedino s obožavanjem smrčka, ili s klanjanjem jestivoj Amaniti, dobroj blagvi, dostojnoj jedne Blagavadgite, te štovanju Boletusa, vulgo vrganja, jurčke. Lisičarku su uzdigli u klasični kulinarski status Francuzi, za Talijane, to je egzot, a K. Und K. dostojno su ga opremili – jasno, maslinovo ulje, pa češnjak na listiće, onda one malešne na suncu sušene rajčice, jabučni ocat, sol i papar. Da bi to pretvorio u toplo-hladnu salatu, entree, Nenad je pofrigao na maslinovu ulju nekoliko jakovskih kapica.
Za glavno jelo, donio je pak trilju od kamena, porcijašicu, strašnu stvar iz mora, koju mnogi ne razumiju – jakog fosfornog okusa, koji se pojačava kako riba stoji, iz sata u sat, ta prugasta morska vižla, koja čuči iz kamena i vreba mičući brkovima poput Taras Buljbe, puno je uzvišenije biće iz dubina od kakva lijena zubaca, stupidne orade, ili neozbiljnog oslića. Robert je zarolao trilje u lake prezle, blanširao ih, posuo ružmarinom i pinjolima, pa položio na jastučiće od blitve, od koje mi ne možemo i ne moramo pobjeći, kad god se kaže «riba».
Budući da je bio finale, ponudili su za desert «Rapsku tortu» koju proizvodi tradicionalna slastičarnica «Wilma» u Rabu, prema receptu neizmjenjenom trista godina.
Ova jela samo su pola priče – uz to sad idu vina, koje Kukurin uvijek daje na čaše i mijenja sa svakim slijedom, počinje pjenušcem, a završava velikim šampanjskim izljevom, dok su između toga sjajni novi radovi naših istarskih vinara, koji su postali silno ambiciozni, kao i ovaj četrdesetitrogodišnji momak, koji se pretvorio u uspješnog gastronomskog poduzetnika. Tu je, dakle, bila već dovoljno slavljena Kozlovićeva Malvazija, njegova barikirana Akacija, koja odiše crnogorično, pa Krauthaker, koji se zbilja neviđeno digao. Maslinova ulja – treće je uporište trijade «force de frappe». Maslinarstvo se u nas, no nadasve u Istri, pretvorilo u pokret, kojem se ljudi odaju iz strasti, da se prave važni, ili radi para, svejedno, ali to je postala stvar koja široko zahvaća, pa se pretvorilo u jednu priču, bez koje ne možeš ni u ovom poslu.
Što pokreće Kukurina, kakve su, zapravo, njegove ambicije? Kaže da je odrastao u restoranu, jer je njegov otac držao prvi «Kukuriku», otvoren 1967. dolje na morskoj obali, u Voloskom. Otac je restoran prodao, a Nenad je poslije radio kao konobar, najviše u Italiji, stekao puno znanja te odlučnost da će obnoviti ono što mu je izmaklo po nasljednoj liniji, ali u samom rodnom Kastavu, da se sve poveže u jedno... Tu je iznajmio lijepu zgradu ispred gradskih zidova i vijećničke lože, pa 1998. otvorio «Kukuriku», koji je ubrzo privukao publiku kojoj se i danas pretežno obraća – Zagrepčane, zatim riječke poslovnjake, te jako informirane strance koji se zapućuju na istraživačku turu po istarskim znamenitostima, od kojih se neke mogu jesti.
Što pak pokreće mladog, dvadesetisedmogodišnjeg šefa Roberta Kličkovića? To je sjajan, ozbiljan mladi čovjek, dijete naših gastića iz Garmisch-Partenkirchena, bavarskog turističkog mjesta koje obiluje grand-hotelima gdje se jedino može naučiti majstorski zanat visoke kuhinje (i Arrigov tata Cipriani, koji je zapravo pokrenuo čuveni venecijanski bar te prijateljevao s Hemingwayom, učio je kao kalfa u jednom njemačkom hotelu). Robert je završio i srednju ugostiteljsku, a to je ondje ozbiljna stvar, tri godine stvarnog tesanja vještine i nauke, koja u odnosu na naše jadne, usmjerene ekonomske škole kuharstva i konobarstva, izgleda kao astronautički tečaj u odnosu na skok sa štaglja s kišobranom.
Robert je prvo šest godina naukovao u bavarskim restoranima, a zatim godinu dana proveo na Tajlandu, u Phuketu, pa malo izučio orijentalno kulinarstvo koje, naglašava, nema nikakve veze s Mediteranom. Oba autoriteta u «Kukurikuu» odbijaju kao blasfemiju svaku pomisao na neki takav utjecaj ili nekoć pomodni «fusion».
Robert kaže da je kuhinja kao vojska. Red, rad i disciplina. Beskonačno učenje. Koje nije toliko samozatajno, jer se ipak svodi na obilaženje svjetskih, nadasve talijanskih restorana i kuhinja. Dug je put pred njima, ali ih sigurno vodi zlatna zvijezda koja blista u daljini - ona Michelinova.

Image and video hosting by TinyPic

- 10:50 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.06.2008.

Dobri moj

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

- 02:39 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 18.06.2008.

Mome ocu

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic



Jednom sam već pisao o Istarskom razvodu.

Ne mogu od vas tražiti čuda, da pamtite više no prosječan Hrvat, a on pamti koliko i čovječja ribica, jedva pet sekundi, pa kad se otisne od jednog ruba neke špiljske lokve dok dopliva do drugog, pomisli da je u nepreglednom oceanu, and count himself a king of infinite space.
Ponoviti ću stoga što sam tada rekao.

Post sam - već prva njegova rečenica objašnjava zašto - nadnaslovio

Vaterland

a naslov glasi:

TIJESNA ZEMLJA

Tijesna zemlja naslov je romana Mije Mirkovića, Mate Balote, kojega također spominjem u toj uvodnoj rečenici:

Moj je otac rođen i pokopan u selu Raklju, odakle je i Mijo Mirković, Mate Balota.

I onda nastavljam:

To se selo spominje još u Istarskom razvodu:

»I bivši v jutro poli maši, idoše v Rakalj na obed. I kada obedvaše vsa gosp(o)da, i tako sedoše pod ledonju pred vrati. I tu pride list od komuna puljskoga i v njen prosahu komun puljski g(ospo)d(i)na kneza i g(ospo)d(i)na markeza da bi do jutri, do obeda, počekali, i tako da ote prit na loki Srberu, i da se vsi ondi najdu: to im je pravo na puti od razvod i kunfini meju njimi, I tako stvoreno be«.

Te davne, 1312. godine, Rakalj se nalazi u vlasništvu goričko-pazinskih grofova, što znači da mjesto datira barem iz 13. st. ili čak od ranije; očito je iz listina da su Hrvati tada odlazili na mašu slušajući svoga 'gospodina' tj. župnika, da su imali komune (pa i danas glasuju za SDP), da su bili i težaci i markezi, a da je Rakalj još kadikad bio ladanjsko mjestašce kakvo je i dan danas!
Da, i privatni su i javni problemi isti: razvodimo se već stoljećima!

Iz Istarskog je razvoda razvidna i uporaba hrvatskog jezika u administrativne svrhe:

(...) I ondi gospodin Menart sluga naprid sta i pokaza listi prave v keh se udržahu zapisani razvodi i kunfini meju Sovińakom z Vrhom i Plzetom, ki bihu pisani na let Božjih 1195., ke listi ondi pred nas trih nodari postaviše, keh ta gospoda izibra: jednoga latinskoga, a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat, poimeno od mesta do mesta, kako se niže udrži, po vsoj deželi. I tako mi niže imenovani nodari preda vsu tu gospodu pročtesmo kako se v ńih udrži. I tako onde obe strane se sjediniše i kuntentaše i kordaše i razvodi svojimi zlameniji postaviše, i jednoj i drugoj strani pisaše listi jazikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebe shraniše jazikom nemškim. (...)

Da, dakle...

Moj je otac rođen i pokopan u selu Raklju.

Ovih sam dana zrmanu pomagao oko nekih katastarskih poslova, i bit će da su me lokacijske dozvole podsjetile na Tijesnu zemlju. Budući da obožavam okretati Google Earth, palo mi je na pamet pogledati orto-snimke Raklja: pogledati Kalavojnu, rodnu kuću moga oca, Sv.Agnezu, groblje...
Iz nekog, njemu očito predobro poznatog razloga, moj je otac - iako je od rane mladosti cijeli život proveo u Zagrebu - inzistirao da bude sahranjen u rodnom selu Raklju.

Ali, prije nego nastavim, da vas naputim na položaj Raklja:

Image and video hosting by TinyPic

ponad Raškog kanala, tridesetak kilometara od Pule, na istočnoj obali Istre.

Dakle, velim, htio je biti pokopan u Raklju.
Na novom groblju, jer staro je već prepuno: kažem da je Rakalj stoljetno selo, velim da se tamo hrvatski pisalo od davnina, i tako i moja obitelj zna svoju genealogiju unatrag četiri stoljeća, uglavnom zahvaljujući pametnim i revnim župnicima.

Otac je tamo rođen, i znao je zašto želi počitavati u istarskoj crljenici, tijesnoj zemlji rakaljskoga groblja.

Približio sam se rodnoj kući moga oca na par stotina metara visine, i kliznuo niz cestu: na toj je cesti netko od tamošnjih blogera pobrojao 108 škulja, što se meni čini kao cjepidlačenje: put kojim prolazim do groba moga oca, none, nona... nikada me nije prenuo iz reminiscencija.

Evo tog puta:

Image and video hosting by TinyPic

Gledao sam noćas taj put prvi put sub specie aeternitatis, iz svakodnevne vizure dragoga Boga.
Približio bih se cesti i polako kretao duž sela pokušavajući vizualizirati svaku kuću čiji bih krov prepoznao: na stotinjak metara od kuće moje obitelji kuća je tete Ane, potom - poli šterne - zie Marie, pa onda Martinčića...
Otac je volio prolaziti taj put, mjesece je mirovine provodio u Raklju već od ranoga proljeća, i ne mogu ni zamisliti koliko ga je puta na početku i na kraju svoga života prohodao: zasigurno je znao svaku spomenutu škulju, i svaki dragi kamen svakog suhozida.

Uglavnom, tim je putem prošao i posljednji put.

I sad, gledam: jedan zavoj, drugi, oštarija, Crkva... - i već smo na kraju puta!
Nekako mi je kratak taj put, od kuće do groblja.

Spopala me tuga.

Ne zbog vlastiti smrtnosti: gledao sam noćas u tu Istru, u taj Rakalj, u taj put od kuće do groba moga oca, i nikako se nisam mogao oteti nepobitnom dojmu da je taj put nekako - prekratak!

Taj put, koji je bio njegov životni put.


Iako su već prošle godine otkako je umro, noćas sam ga poželio nazvati.

Valjda je to značenje riječi sam: to, kad više nikoga od njih ne možeš nazvati.

Kad shvatiš zašto je zemlja tijesna.

Image and video hosting by TinyPic

________________________________

* Kakva je veza Rosabelle iz Milana i Raklja?
Zrmana moga oca, Lidija Percan, snimila je, između ostalih, i pjesmu 'Mamma mia dammi cento lire'.
'Rosabella di Milano' preteča je te pjesme.
Gornja je snimka iz 2001, Calabria Mia Banda. Pjevaju Elisabetta Tripodi i Veronica Lees.
Riječ je o obitelji koja iz Milana, oko 1895, dolazi na Calabriu, i čija kćer želi otputovati u Ameriku (u ovoj verziji u Australiju).
Ranih šezdesetih pjesma postaje svjetski poznat hit "Mamma Mia Dammi 100 Lire" .
Lidija Percan pjesmu je snimila na svom prvom albumu "Canzoni d'una volta."
Snimajući te albume, boravila bi kod nas, i tako sam pjesmu, ali i ono o čemu je pjevala, čuo iz prve ruke: naime, i moja je familija, po ocu, tipična istarska obitelj, sa ziama u Italiji i barbom u Americi, i ono o čemu su pjevale te pjesme, ma koliko njihovi tekstovi bili naivni, kao kod svih tradicionala arhetipsko je, univerzalno iskustvo jednog podneblja.
Cijela ova priča ima i intimnu notu: posljednjih desetak godina svoga života moj je otac proveo uglavnom u Istri, i tamo je s rodbinom i prijateljima iz djetinjstva, uz istu ovakvu harmoniku, obožavao svirati i pjevati repertorar kojem pripada i Rosabella.
Mislim da mu je to desetljeće, nadam se da mu je to deseteljeće, bilo najsretnije u životu.

Što se Morosinove Kiše tiče, to je naprosto moja privatna sjeta, koju, mislim, ne moram dodatno obrazlagati.



- 03:44 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.06.2008.

Nedjeljna propovijed: Sveti Grigorije Sinait

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Slavoj Žižek obožava teoriju tumačiti vicevima, pa me čudi da nikad nije ispričao onu urnebesnu, možda za kontekst čak i meta-foru u kojoj psihoanalitičar ispitaniku pokazuje Rorschachov test, pitajući ga koja mu misao pri pogledu na mrlju prva pada na pamet, što u njoj vidi?
Čovjek ovlaš baci pogled na test i bez odlaganja odgovori:
- Pičku!
Doktor na tren zastane, ali se ne da smesti:
-'A ovdje?', upita ljubopitno, pokazujući drugu mrlju.
Čovjek pogleda doktora, pa mrlju, pa opet doktora, i srdačno se nasmiješivši odgovori:
- Pičku!
Sada već vidno iznenađen, možda i uzrujan, doktor pokazuje i treću mrlju:
- A sada?
- Pičku, mirno i konačno će čovjek.

- Čovječe, pa vi ste stvarno vulgarni. Pa vi svuda vidite pičku!, indignirano dometnu doktor.
- 'Ja? Ja sam vulgaran!?', zabezeknuto će ispitanik. 'A vi koji mi stalno pokazujete te prostote, vi ste pristojan?', u dahu odbrusi čovjek, i pritom pomisli: Che Vuoi?*

Ne moram ni kazati da me sve ovo skupa ipak podsjeća na onaj slavni dictum o zlu u naivnom pogledu koji svugdje vidi samo zlo, kao i na onaj uvid dubok kao dekolte Nives C. (ili pustinjakova misao), da je kratak put od pičke do Hegela; to se zove erotička teorija, ili je možda riječ o erotičnosti same teorije, ili što već, svejedno.

Image and video hosting by TinyPic

Zašto o svemu ovome govorim?

Zato jer su pedantnija izvješća s predavanja Boj se bližnjega svog kao samoga sebe spomenula Žižekovo upozorenje da za psihoanalizu nije ključna stvar otkrivanje nesvjesnih seksualnih sadržaja u onome što djeluje kao nešto drugo, naizgled kao lišeno libidalne investicije, već je nasuprot zanimljivo ono što mislimo tijekom samog seksualnog čina, dotično moment kad „ispadnemo" iz seksa**, kad se zapitamo što (tu) uopće radimo, odnosno, ono mjesto na kojem fantazmatska podrška, ili njeno odsustvo, postaju vidljivi.

Čitajući ta pažljiva izvješća prisjetio sam se upozorenja Svetog Grigorija Sinaita: Više svega čuvaj um svoj od svih predstava koje ti se budu javljale za vrijeme molitve! Gospodi pomiluj, ali situacija o kojoj govori Sveti Grigorije na vlas je podudarna onoj o kojoj govori Žižek: nije štos u tome da u Univerzumu shvaćenom kao Rorschachov test svugdje i uvijek vidimo obiteljske komplekse, in ultima linea: sex, nego je zanimljivo ono što mislimo u toku samog seksualnog čina, ili molitve, kad iz njih „ispadnemo“ – fantazma ili prelest***!

Evo što Žižek u tekstu koji sam na Vaseljeni nedavno objavio o fantazmi kaže:

Za Lacana, fantazma nije tek djelo imaginacije koje se suprotstavlja stvarnosti - odnosno, proizvod našeg uma koji zamagljuje naš izravan pristup stvarnosti, našu sposobnost da ‘uviđamo stvari onakve kakve one uistinu jesu’. Glede temeljne opozicije stvarnosti i imaginacije, fantazma nije samo na strani imaginacije: fantazma je prije mali komad imaginacije kojim dobijamo pristup stvarnosti - okvir koji garantira naš pristup stvarnosti, naš ‘osjećaj stvarnosti’ (svaki potres naše temeljne fantazme čini da doživimo ‘gubitak stvarnosti’). Zbog tog razloga, ‘prolazak kroz fantazmu’ nema ama baš ništa sa otrežnjavajućim aktom razgonjenja fantazme koje muti našu čistu percepciju stvarnog stanja stvari, niti sa refleksivnim aktom postizanja kritičke distance spram premišljanja naše mašte (oslobađanje od lažnih praznovjerica, itd.). Paradoksalna poanta je prije da fantazma nastupa (služi kao potpora) upravo u trenutku kada razgraničimo ono što je tek naša imaginacija i onoga što ‘uistinu postoji oko nas’. ‘Prolazak kroz fantazmu’, posve suprotno, uključuje našu prekomjernu identifikaciju sa područjem imaginacije: u njemu, kroz njega, slamamo stege fantazme i ulazimo u zastrašujuću, nasilnu domenu predsintetičke imaginacije, domenu u kojoj disjecta membra plutaju naokolo, još neobjedinjeni i ‘odomaćeni’ intervencijom homogenizirajućeg fantazmatskog okvira.

I dalje, na istom mjestu:
Nikakvo čudo da ova vizija o čovjeku, koji bi se kroz izravan uvid u čudovišnost božanskog bića-samog-po-sebi pretvorio u beživotnu lutku, izaziva takvu nelagodu među komentatorima Kanta (obično se preko nje prelazi u tišini ili biva odbačena kao kakvo uznemirujuće strano tijelo). Kant njome isporučuje ništa manje nego, kako to neko nazva, ‘kantovsku temeljnu fantazmu’, interpasivnu drugu scenu slobode, spontanog slobodnog agenta, prizor u kojemu se slobodni agent promeće u beživotnu lutku na raspolaganju perverznom Bogu. Kantova je poanta, naravno, da nema aktivnog slobodnog agenta bez ove fantazmatske potpore, bez druge scene na kojoj njime bezostatno manipulira Drugi. Odnosno, dok kantovski subjekt, prazna tačka samoodnoseće negativnosti, nije ništa do lakanovski ‘prekriženi’ subjekt označitelja - le manque a etre, kojemu manjka potpora u pozitivnom ustroju bića - ono što fantazma inscenira jeste upravo gubitak subjektovog nemogućeg bića, usljed subjektovog ulaska u simbolički poredak. Otud nikakvo čudo da je temeljna fantazma pasivna, ‘mazohistička’, ona koja me svodi na objekt kojim ravnaju drugi: kao da jedino iskustvo krajnjeg bola može subjektu garantirati pristup Biću: la douleur d’exister znači da ‘jesam’ samo dok trpim bol. Sa ovoga bi razloga trebalo iznova formulirati kantovsku zabranu izravnog pristupa području noumene: ono što bi trebalo ostati nedostupno nije noumensko Stvarno, nego sama temeljna fantazma - približi li se previše svojoj fantazmatskoj jezgri, subjekt gubi konzistenciju svog postojanja.

Mislim da je ovo odličan uvod u današnju propovijed.
Kad smo ga već spomenuli, dopustimo da je ove nedjelje održi Sveti Grigorije Sinait.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Više svega čuvaj um svoj od svih predstava koje ti se budu javljale za vrijeme molitve. Treba odbaciti svako sanjarenje, jer Sveti Oci nam zapovijedaju da za vrijeme molitve čuvamo um svoj od svega što nije molitva da ne bi samo pali u prelest (obmanu). Moleći se, um se mora nalaziti u stanju potpuno istinitom. Maštanje, ma kako divno i primamljivo ono izgledalo, budući proizvoljna tvorevina samog uma, izvodi um iz stanja božanske istine i uvodi ga u stanje samoobmane i obmane (prelesti). Jedan čovjek, bogomoljac dospio je u velike duhovne nevolje zato što je prakticirao pogrešan način moljenja. Evo u čemu se on sastojao: kada su tog bogomoljca doveli jednom iskusnom starcu, monahu da se ispovjedi, upita ga starac odmah:

Kako se moliš?

- Kad se molim Isusu Kristu, ja zamišljam njega raspetog na križu, ili kao da On stoji na oblaku i sluša moju molitvu. Osim toga, stvaram sebi i druge slike: kad se molim Bogorodici, ili kojem drugom svecu ja zamišljam njihov lik u mašti pa im se obraćam riječima molitve kao da su predmenom.

Eto to je ovaj neiskusni bogomoljac ispovjedio starcu. Za vrijeme molitve treba postupati upravo suprotno: um treba što brižljivije čuvati slobodnim od viđenja. Treba odbacivati sve slike i prilike koje bi se ocrtale u našoj uobrazilji, budući da um u molitvi pretstoji nevidljivome Bogu Kojega nikakva tvarna slika ni materijalno obličje ne može predstaviti.

Viđenja stvorena maštom, ako ih um dopusti sebi u molitvi, postat će neprozirna zavjesa i pregradni zid između uma i Boga. Oni koji u toku svojih molitava nikoga i ništa ne vide - vide Boga Sveti Meletije Ispovjednik. Isto tako osjećanja stvorena uobraziljom mogu biti uzrok pada u obmanu. Ko sam sebi stvara slike Raja, svetaca i anđela, te se uzbuđuje i divi takvoj tvorevini mašte ubrzo će osjetiti neku vrstu naslade u duši i po tijelu. To je posljedica brže cirkulacije krvi koja uzbuđuje čula, djeluje na tijelo i, shodno stvara određeno duševno raspoloženje. Takva naslada je tjelesne, čulne prirode, i onaj koji misli da je to duhovno djelovanje molitve, već se nalazi u samoobmani i prelesti. Za vrijeme tih osjećanja veoma često se javlja smijeh (tj. napad smijeha), visokoumlje i utančana taština. Nasuprot tome pravi plod istinske molitve je plač, skrušenost i sagledavanje svoga ništavila. Svetitelji su imali viđenja istinita, i osjećanja radosti i ushićenja, ali su ona bila duhovne prirode, a ne čulne i maštarske. Svi sveti oci koji su opisivali podvig molitve zabranjuju ne samo stvaranje maštarija po vlastitoj volji nego i suglašavanje volje i osjećanja s maštarijama i priviđenjima koja nam se mogu ukazati neočekivano i nezavisno od naše volje, što se zna dogoditi u molitvenom podvigu, a naročito u bezmoloviju. Sve ovo rečeno predstavlja suštinu Grigorijevog učenja o prelesti(obmani) koje se nalazi u Dobrotoljublju.

- Nipošto ne prihvaćaj - govori prepodobni Grigorije Sinait - ako što ugledaš bilo čulnim očima, bilo umom, bilo van sebe, bilo unutar sebe, pa ma to bio lik Kristov, ili anđelski, ili svetiteljski, ili kakva svijetlost. Budi pažljiv i oprezan - nipošto ne prihvaćaj tu pojavu kao istinitu, ne obraćaj na nju nikakve pažnje niti stupaj u razgovor s njome. Nemoj dozvoliti sebi da povjeruješ čemu bilo, nemoj sa svačim da suosjećaš i da se saglašavaš, nemoj brzo da se povjeravaš viđenju čak i kad bi bilo istinito i dobro. Bolje ostani hladan i tuđ prema viđenju i stalno čuvaj um svoj od slika te vrste. Ne daj mu da iznutra, iz sebe samoga, stvara ikakve slike, niti da ostavi u njemu svoj otisak kakva slika izvana. Ko ugleda nešto mišlju ili čuvstvom, makar to bilo i od Boga, i brzo prihvati viđenje, taj lako pada u prelest(obmanu) ili, u krajnjoj liniji, objelodanjuje svoju sklonost i prijemčivost za prelest(obmanu) jer brzo i lakomisleno usvaja viđenja i javljanja. Početnik je dužan da obrati svu svoju pažnju samo na srdačno djelovanje (a to znači čvrsto vezivati um uz riječi molitve propraćajući to skrušenošću srca) i da jedino to smatra ne obmanjujućim. Drugo pak nešto (kao viđenja i duhovna ushićenja) ne treba da prihvaća dok ne dosegne bestrašće. Bog se ne gnjevi na onoga ko, čuvajući se obmane i s krajnjom obazrivošću pazeći na se, odbaci kakvo od Boga poslano viđenje, ne razmotrivši baš najbrižljivije pojavu. Naprotiv, Bog će takvoga pohvaliti za njegovu blagorazumnost. Za onoga ko se bavi molitvom Isusovom i uopće molitvom potpuna i najbolja zaštita od obmane je onaj vid smirenja što ga zovu plačem. Zatim vježbanje u samoukoravnju, samogrdnji i pamćenju svojih grešnih padova i sapletanja, i najzad - molitva Gospodu o izbavljenju od prelesti (obmane).

________________

* Interpasivnost se javlja kada je subjekt za vrijeme liječenja neobuzdano aktivan, kada pripovjeda priče, uspomene, kuka nad svojom sudbom, optužuje analitičara itd., nastojeći izaći na kraj s traumom ‘što analitičar želi od mene?’, sa slijepom mrljom analitičareve želje, dok analitičar naprosto nazoči pod krinkom tupe inertne prisutnosti. Smisao nije samo u tome da sam ja, pacijent, ugnjavljen i frustriran tajanstvenom šutnjom analitičara, već možda još i više: da sam aktivan upravo kako bih drugog (analitičara) održao nijemim, odnosno, kako se ništa ne bi dogodilo, da on ne bi izgovorio niti riječi (ili izveo neku drugu gestu) koja bi razotkrila ništavnost mog neprestanog brbljanja. Taj primjer jasno pokazuje kako ključna odlika interpasivnosti nije da označava situaciju u kojoj me drugi zamjenjuje, čini nešto za mene, već suprotnu situaciju u kojoj sam ja neprekidno aktivan i održavam svoju aktivnost pasivnošću drugoga. Upravo stoga, ništa manje problematična nije ekvivalentnost između interpasivnosti i nagona: cijela suština suodnosa između pacijenta i analitičara, u kojem je analitičar pasivan za pacijenta, jeste da subjekt-pacijent ostaje u okviru transfernog stava spram analitičara, odnosno, da pacijent ostaje posve sputan stegama (pretpostavljene analitičareve) želje, zamišljen pred enigmom želje drugoga. Tek po završetku analize (okončanjem transfera) neću trebati drugoga da bude pasivan za mene - odnosno, zarad vlastite aktivnosti neću trebati fantazmatsku potporu u sceni u kojoj sam sveden na pasivan objekt.

Žižek, Je li moguće proći kroz fantazmu u cyberspaceu?

** Nedjelja je vrijeme skrušenog priznanja, pa da ispovjedim kako u trenutku "ispadanja" iz seksa ja redovito mislim o Žižekovom pojmu fantazme! Znam da je to pomalo kinky, to naime da mislim upravo na sam uvjet mogućnosti seksualnog užitka, ali za to imam dobro i, izgleda, zdravo psihoanalitičko objašnjenje, štoviše obrazloženje samog oca psihoanalize, dobrog dr.Freuda. Prizovimo kao svjedoka Slavoja, da ne kažete da ja pristrano interpretiram Sigmunda: Zašto uopće sanjamo?, pita se Žižek. Freudov je odgovor varljivo jednostavan: konačna funkcija sna je omogućiti sanjaču da produlji spavanje. To se često tumači vezanjem uz snove koje sanjamo neposredno prije buđenja, kada neko vanjsko uznemirenje (buka) prijeti da nas probudi. U takvoj situaciji spavač brzo zamisli (u modelu sna) situaciju koja uključuje taj izvanjski poticaj i tako uspijeva produljiti san na neko vrijeme; kad izvanjski poticaj postane presnažan, napokon se budi. Ipak, jesu li stvari uistinu tako pravocrtne?
U drugom snu iz “Tumačenje snova”, umorni otac, koji je proveo noć uz lijes svojeg mladog sina, zaspe i sanja kako mu sin prilazi sav u plamenu te mu se obraća riječima: “Oče, zar ne vidiš da gorim?” Ubrzo zatim otac se budi i otkriva da je prevrnuta svijeća zapalila mrtvački pokrov njegova sina - dim koji je osjetio dok je spavao utjelovio se u snu o gorućem sinu kako bi produljio njegovo spavanje. No, je li se otac probudio kad je izvanjski poticaj (dim) postao prejak da bi se mogao zadržati scenarijem unutar sna? Nije li prije obrnuto? Otac je prvo konstruirao san kako bi produljio svoje spavanje, tj. da izbjegne neugodno buđenje; ipak, ono na što je naišao u snu - doslovce, goruće pitanje, grozna Gespenst (utvara) njegova sina kako mu prilazi - bilo je mnogo nepodnošljivije nego izvanjska stvarnost pa se otac probudio i pobjegao u izvanjsku stvarnost - zašto? Da nastavi san, da izbjegne nepodnošljivu traumu svoje osobne krivnje za sinovljevu bolnu smrt.
Eto: fantazma je, naravno, - san: konačna joj je funkcija omogućiti mi infinitezimalno produljenje sexa. Recimo, ja se tako znam satima zamisliti nad tim pojmom, i prije bi djete skinuli s trešnje, nego mene s te teme, da se slikovito izrazim. Jasno, stvar je paradoksalna: fantazma je ono na što mislim kad "ispadnem" iz seksa, a i iz seksa "ispadam" upravo zbog seksa, kužite? Ponajprije dakle konstruiram ono što mi omogućuju da produljim sam čin seksa, no onda me grozna Gespenst fantazme nad kojom sam se zamislio potjera natrag u samu stvarnost toga čina. Zašto? Pa da nastavim fantaziju, izbjegavajući time nepodnošljivu traumu jutarnjeg suočenja sa stvarnošću objekta moje žudnje, zbilja mračnog predmeta želja. Zamršeno? Nimalo! Probajte jednom sami.

*** Prelest je ono što omogućuje molitvu, da poentiram za one sporije među nama.
Što bi sad to značilo da je fantazma pretpostavka molitve, ostavit ću jednoj budućoj teologiji.

Image and video hosting by TinyPic

Sveti Ignjatije Brjančaninov

O PRELASTI

Učenik - Izloži točno i podrobno pojam prelasti. Šta je to prelast?

Starac - Prelast je ozlijeđenost prirode ljudske lažju. Prelast je stanje sviju ljudi, bez izuzetka, izazvano padom praotaca naših. Svi smo mi u prelasti (Početak Treće besjede Prepodobnog Simeona Novog Bogoslova. Izdanje Optinskog manastira, 1852.). Poznavanje toga predstavlja najbolju predohranu od prelasti. Najveća je prelast držati sebe za slobodnog od prelasti. Svi smo mi prevareni, svi smo prelašćeni, svi se nalazimo u stanju obmanutosti, i potrebujemo oslobođenje istinom. Istina je Gospod naš Isus Kristos (Iv. 8, 32; 14, 6). Prihvatimo ovu Istinu vjerom u Nju; zavapimo u molitvi toj Istini, i Ona će nas izvući iz bezdana samoprelašćenosti i prelašćenosti od demona. Žalosno je stanje naše! Ono je - tamnica iz koje se molimo da bude izbavljena duša naša, da se proslavi ime Gospodnje (Ps. 44, 7). To je stanje ona zemlja mračna u koju je neprijatelj, pozavidjevši nam i počevši nas goniti, strovalio život naš (Ps. 143, 3). Ono je "tjelesno mudrovanje" (Rim. 8, 6) i "lažno nazvano znanje" (1. Tim. 6, 20), i njime je zaražen sav svijet, koji ne priznaje bolest svoju, no je proglašava za pucanje od zdravlja. Ono je "tijelo i krv", koji "ne mogu naslijediti Carstva Božjega" (1. Kor. 15, 50). Ono je vječna smrt, koju iscjeljuje i uništava Gospod Isus, "uskrsnuće i život" (Iv. 11, 25). Takvo je stanje naše. Sagledavanje njegovo predstavlja novi povod za plač. Zavapimo s plačem Gospodu Isusu da nas izvede iz tamnice, izvuče iz bezdana zemaljskih, istrgne iz čeljusti smrti. "Gospod nas Isus Kristos", kazuje prepodobni Simeon Novi Bogoslov, sišao je k nama upravo stoga što je zaželio da nas "otrgne iz zarobljeništva i iz najgore prelašćenosti" (Početak Treće besjede).

Učenik - Ovo tumačenje nedovoljno je pristupačno mojim predstavama: potrebno mi je jednostavnije objašnjenje, bliže mome poimanju.

Starac - Kao sredstvo za odvođenje roda ljudskoga u propast pali anđeo upotrijebio je laž (1. Mojs. 3, 13). Iz toga razloga Gospod je nazvao đavola lažom, ocem laži i čovjekoubicom od iskoni (Iv. 8, 44). Predstave o laži Gospod je tijesno povezivao sa predstavom o čovjekoubistvu, jer je ovo potonje neizostavna posljedica prvog. Riječju "od iskoni" ukazuje se na to da je od samog početka laž poslužila đavolu kao oruđe za čovjekoubistvo, i stalno mu služi kao oruđe čovjekoubistva, upropaštenja čovjeka. Početak svih zala je lažna misao! Izvorište samoprelašćivanja i demonske prelasti je lažna misao! Posredstvom laži đavo je vječnom smrću porazio čovječanstvo u samom korijenu njegovom, u praocima. Praoci naši prelastiše se, odnosno priznaše laž za istinu, ozlijediše sebe ne iscjeljivo smrtonosnim grijehom, što je posvjedočila i pramajka naša. "Zmija me prevari", kaza, "te jedoh" (1. Mojs. 3, 13). Od toga doba priroda naša, zatrovana otrovom zla, i voljno i nevoljno stremi ka zlu, koje se i nasladom izopačenoj volji, i izopačenom razumu, i izopačenom srdačnom osjećanju prikazuje kao dobro. Voljno - zato što u nama još postoji ostatak slobode u izboru dobra i zla. Nevoljno - iz razloga što taj ostatak slobode ne djeluje kao potpuna sloboda; on djeluje pod neotuđivim utjecajem ozlijeđenosti grijehom. Mi se rađamo kao takvi; mi ne možemo da ne budemo takvi; i zato se svi mi, bez ikakvog izuzetka, nalazimo u stanju samoprelašćenosti i demonske prelasti. Iz ovakvog pogleda na stanje ljudi u odnosu na dobro i zlo, na stanje koje je neminovno svojstveno svakome čovjeku, proizlazi sljedeće određenje prelasti, koje je objašnjava na potpuno zadovoljavajući način: prelast je usvajanje laži prihvaćene kao istina. Prelast najprije djeluje na način mišljenja; kada bude prihvaćena i kada izopači način mišljenja, ona se bez odlaganja prenosi na srce i izopačuje srdačna osjećanja; kada ovlada suštinom čovjekovom, ona se razliva na čitavu djelatnost njegovu, otrov svoj ostavljajući i na samom tijelu, koje je Tvorac neraskidivo povezao sa dušom. Stanje prelasti je stanje pogibli ili vječne smrti.
Od doba pada čovjekovog đavo je zadobio stalno slobodni pristup njemu (citat iz Prepodobnog Simeona Novog Bogoslova, u Slovu Nikifora Monahujućeg, Dobrotoljublje, dio II. - Prepodobni Makarije Veliki, Slovo 7, gl. 2). Đavo ima pravo na taj pristup: njegovoj se vlasti, naime, pokoravanjem njemu, čovjek voljno potčinio, odbacivši pokornost Bogu. Bog je iskupio čovjeka. Iskupljenom čovjeku dana je sloboda da se pokorava ili Bogu, ili đavolu, a kako bi se ta sloboda izrazila bez prinude, đavolu je ostavljen pristup čovjeku. Veoma je prirodno to što đavo ulaže sve napore da čovjeka zadrži u prijašnjem odnosu prema sebi, ili da ga čak dovede do još veće porobljenosti. Radi toga on koristi svoje nekadašnje i svagdašnje oružje - laž. On nastoji da nas prelasti i da nas obmane, oslanjajući se na naše stanje samoprelašćenosti; on uskovitlava naše strasti, te bolesne težnje; njihove pogubne zahtjeve on zaodijeva u privlačnu vanjštinu, starajući se da nas privoli da udovoljavamo strastima. Onaj tko je vjeran Riječi Božjoj ne dopušta sebi ovakvo udovoljavanje, nego obuzdava strasti, odbija napadaje neprijatelja (Jak. 4, 7); djelujući pod rukovodstvom Evanđelja protiv vlastitog samoprelašćivanja, kroteći strasti i time postepeno poništavajući utjecaj palih duhova na sebe, on polagano izlazi iz stanja prelasti u oblast istine i slobode (Iv. 8, 32), čija punoća se zadobiva osjenjenjem blagodati Božje. Onaj tko nije vjeran učenju Kristovom, tko slijedi vlastitu volju i razum, podčinjava se neprijatelju, gubi ostatak svoje slobode i postaje potpuno podčinjen đavolu. Stanje ljudi u demonskoj prelašćenosti biva veoma raznovrsno, shodno onoj strasti kojom je čovjek prelašćen i porobljen, i u skladu sa mjerom u kojoj je čovjek rob strasti. Ali svi koji su upali u prelast demonsku, odnosno koji su kroz napredovanje vlastitog samoprelašćivanja stupili u općenje sa đavolom i u ropstvo njegovo, u prelasti prebivaju i kao takvi jesu hramovi i oruđa demona, žrtve vječne smrti, življenja u tamnicama paklenim.
Image and video hosting by TinyPic

- 03:47 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 14.06.2008.

Grich Witch

"Jadran-film" doskora započinje mega-projekt: Vinko Grubišić ekranizira Zagorkinu Gričku vješticu*
Image and video hosting by TinyPic
Ilustracije: Igor CC Kelčec

Image and video hosting by TinyPic

Legenda

This is the West, sir. When the legend becomes fact, print the legend.

28. rujna Anno Domini 1620, na Dan Sv.Vjenceslava, zaštitnika Češke i Praga, proizvođača piva i vina, egzekutor je upriličio territio verbalis, suočivši Katarinu Kepler s instrumentima torture: imamo tu compressio pollicum, znači škripac za palce: palci se postave između dvije željezne pločice spojene vijcima, a kad se vijci stežu, posebni šiljci probadaju prste, gubi se puno krvi, a na kraju se smrskaju i kosti; potom, tu je litigatura manuum, kotač za rastezanje: žrtvi se ruke vežu iza leđa i preko kotača vuku prema gore, dok su noge vezane utegom, pa tako sprječavaju da tijelo prati tu putanju - u najboljem se slučaju tek iščaše ramena, i stoga je ta sprava toliko omiljena i često korištena; onda, positia est ad equuleum - drveni konj na četiri noge, a umjesto sedla drvena piramida, scamnum ad equuleum, na kojoj optužena sjedi, s utezima na nogama; konačno, ocrea hispanica, španjolska čizma: sprava za stiskanje potkoljenice dok se kosti ne zdrobe…
Suočena s metodološkim instrumentarijem koji je jamčio da su točne i nepobitne istine istražene clare et distincte, Katarina Kepler, majka čuvenog astronoma Johannesa Keplera, unatoč sinovljevoj reputaciji i statusu na najvišim feudalnim adresama, nije zlorabila njegove društvene veze i utjecaj: prkoseći svim molbama i preklinjanjima, Katarina Kepler tvrdokorno je ustrajala u svojoj tvrdnji da je - vještica!
Povijesna predaja doduše tvrdi suprotno: izvornu optužbu iz 1615. godine, krivokletnice Ursule Reingold, žene u financijskom prijeporu s Keplerovim bratom Cristophom, kojom je Katarina Kepler optužena da je dotičnu unesrećila činima navukavši na nju bolest, šest su godina kasnije odbacili, ali, connoisseuri tvrde da je unatoč naklonosti Svetog Rimskog Cara Rudolfa II, čijom je dobrotom Kepler na dvoru zamijenio Tycha Brachea, Keplerova majka do kraja života sebe shvaćala kao vješticu.

Image and video hosting by TinyPic

Croatia Rediviva

Ako ispliva, vještica je, ako potone, nevina je.

Uz osobno pismo tadašnje carice Marije Terezije banu Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije grofu Franji Nadasdyju, početkom lipnja, u razbludno vrijeme čaja 1758., zapovjeđeno je da se 'žurno u Beč dovede vještica Herucina Magda Logomer'. U tom nesvakidašnjem pismu carica donosi jednu od dalekosežnih odluka u skladu s kojom će procesi protiv vještica u cijelom carstvu biti svedeni na najmanju moguću mjeru. Vještica Herucina je, izmučena i iscrpljena, po dolasku u Beč smještena u kliniku te 'predana na proučavanje glasovitom liječniku Van Swietenu', inače profesoru s bečkoga Medicinskog fakulteta i osobi od najvećega povjerenja carice Terezije. Swietenu je, naravno, dugo trebalo da Herucinu izliječi od posljedica tortura koje je preživjela, pa je u opširnom izvješću carici oštro osudio barbarsko mučenje i iznio analizu »besmislica i gluposti sudova u Hrvatskoj«. Caricu je zamolio za blagost. Herucina je potom puštena, a banu je upućeno pismo kojim se naređuje da se Herucini omogući »siguran put do kuće i miran boravak«. Nakon ovog povijesnog događaja procesi protiv »copernica« i njihov progon u tadašnjoj Hrvatskoj jednostavno su odumrli, a da zapravo nikada i nisu bili formalno-pravno ukinuti. Upravo ovaj događaj nadahnuo je novinarku i književnicu Mariju Jurić Zagorku za roman »Grička vještica«: lik je Herucine poslužio kao model za lik Kontese Nere.
Nesretna Križevčanka, Herucina Magda Logomer, posljednja je suđena vještica u Hrvatskoj.
U tome se i sastoji neobična aktualnost „Gričke vještice“: Institucionalna matrica današnje hrvatske kulture ostatak je habsburškog projekta prosvjetiteljske države (vidi: Hribar), i Hrvatska je u tom smislu infrastrukturno intaktna: marijaterezijanskom urbarijalnom regulacijom, podjednakom besmislenošću i glupošću svojih sudova, kao i progonom Vještica iz Rija, koje su u nedostatku pravne države (vidi: Van Swieten) izbjegle juridičko sankcioniranje, ako već ne territio realis, stvarnu torturu.
Malo se toga mijenja u ovoj plebejskoj statici diluvijalne Panonije, gdje je vjekovima nešto mutno u nama.

Image and video hosting by TinyPic

Grich Witch: Zagorka ili Nera?

formula za let: ''Ni o drvo ni o kamen već gdje su ostale''

Budimo pošteni: pišući o Neri, Zagorka je pisala o sebi. O Ženi.
Dobro, pa onda: Tko je Nera?
Prostodušno kazano, Nera je unuka grofice Suzane Ratkay odgajana „…na čistoći zraka da ti bude duša i tijelo jako..., zato sam te naučila da se ne bojiš noću, da se ne plašiš ni živih ni mrtvih. Zato sam ti dala, umjesto društvenih propisa, slobodu da izoštriš svoj um, mjesto igračke uzde divljeg konja, mjesto lutke pištolj...”. Neru, da budemo odmah na čistu, krase osobine koje više priliče kakvom muškarcu.
"Saznao sam da ste odbili sjajno namještenje u Pester Loydu. Politički izvjestitelj ovoga lista značilo bi stupiti na europsku pozornicu. Vi ste ostali radje iza kulisa svoje domovine. Zagorčice, vi ste muž na mjestu.“, glasio je Supilov kompliment, Zagorki možda najdraža pohvala u životu.
Sad je već očitije gdje su u svemu tome vještice.
Piše Zagorka: „Godine 1891. zagorski dvorac Šanjugovo. Gospodin kotarski predstojnik sjedi u naslonjaču. Pred njim stojim u sedamnaestoj godini kao okrivljenik i slušam njegov ukor (...) Pronašli smo da je tvoja školska torba bila spilja urotnika u kojoj su se održavali tajni sastanci tvojih revolverskih misli protiv vlade i vlastelinstva. Roditelji su pogriješili što su te od djetinjstva prepustili seoskoj družini na dvoru gdje si disala njihovim duhom pa te ni materinski odgoj u samostanu nije popravio. Evo, danas, tu na stolu leži corpus delicti: prvi broj omladinskog lista „Zagorsko proljeće“ (...) Zabranio sam ga, a ti slušaj nesretno dijete: revolucionarno danas misle samo luđačke muške glave, a ženi je određen život pokornosti i nježnosti. Vraćam ti taj tvoj mali notes što smo ga našli skrivenog u kaminu da bi te jednom podsjetio na dane kad si počinjala sudbonosne atentate. Neka te tvoj notes odvraća da ti, žena, ikada pokušaš pisati i da proslijediš ovakvo sramotno revolversko mišljenje jer ćeš onda učiniti najveći atentat na svoj život."
Zato su dakle Zagorku proganjale vještice i njihov progon.
„Svugdje sam bila dočekivana s nepovjerenjem i prezirom jer je žena u politici u 19. stoljeću bila smatrana poput žene u javnoj kući. Ja sam u prvom redu širila feminizam i u ženama budila volju da sudjeluju u javnom životu. Moja je težnja uvijek bila emancipacija žena."

Image and video hosting by TinyPic

Grich Witch Project

Bilo je to godine, devetsto i neke, kad su našu Hrvatsku, stigle nesreće…

Kad se 1918. u Budimpešti održavao svjetski kongres za žensko pravo glasa, Zagorka je umjesto na nj otišla na slavenski kongres u Prag, upozoravajući da, jednako kao žene, tako ni Hrvatska nema suverenitet.
Zagorka je u tom smislu naročita vještica: štriga pod patronatom biskupa.
Iz ljubavi prema hrvatskom jeziku koji je početkom XX. stoljeća potisnut iz javnosti zbog službene uporabe mađarskog i njemačkog jezika, naime, a na nagovor i pod pokroviteljstvom biskupa Strossmayera počinje oko 1910. pisati povijesne romane.
„Grička vještica“ je gotski roman: tajne Krvavog mosta, tajni prolazi, dvorci, sjenoviti samostani, podzemni hodnici Griča;„Grička vještica“ je sentimentalni roman: Svatovi Gričke vještice! šapuću ljudi... Gle, to je ona!... Oko pepeljaste bujne kose spleo se mirtin vijenac. Oko skladnog tijela poput mreže leprša srebrom izvezena bijela koprena...;„Grička vještica“ je pustolovni roman: U očima Gričana u isti tren pojavila se slika kada je Neru ugrabio Siniša preodjeven u vraga:„...Tko zna je li to bio on, ili možda ipak vrag?...”; „Grička vještica“ je kriinalistički roman: Ti si me varala, ti si mi lagala! Zbog tebe sam toliko trpio, zbog tebe dadoh ubiti gvardijana Antonija, zbog tebe sam ubio četvoricu velikaša... Beata, to mi moraš platiti, prokletnice!...; „Grička vještica“ je povijesni roman: Zar je naša kraljica – Krajačić na prijestolju?...
Ali, „Grička vještica“ je i politički roman, roman-projekt: jezikom trivijalne literature, Zagorka je javnost učila hrvatskom jeziku, nacionalno je osvješćujući.
„Studenti, predvođeni Stjepanom Radićem, prilikom posjeta Franje Josipa I Zagrebu, javno su spalili mađarsku zastavu. Zagorka je iz novina saznala za zbivanja u Zagrebu pa je u zanosu napisala «hvalospjev toj mladeži» među kojom bi se itekako i sama rado našla. Uskoro je bilo zatraženo da za budimpeštanske novine napiše članak u kojem će najoštrije osuditi taj hrvatski politički incident. Ona je odbila a suprug je zaprijetio ponovnim zatvaranjem u umobolnicu pa je bila prisiljena pobjeći u Hrvatsku. Preodjevena u sluškinjinu odjeću kao većina njezinih kasnijih literarnih protagonistica, pobjegla je u slobodu, izabravši vlastitu neovisnost. Tako se revolucionarni politički događaj podudario s njezinom osobnom revolucijom. 'Osobno je političko', postat će tek desetljećima kasnije revolucionarna krilatica feminizma drugoga vala.“

Image and video hosting by TinyPic

Epilog

Ako malo istražimo, tada otkrivamo da su sva kraljevstva na zemlji uništile žene...

James Sprenger i Heinrich Kramer, Malleus Maleficarum

"Velika je šteta što danas više nema opsjednutih, ni vrača, ni astrologije, ni duhova. Ne može se ni zamisliti što su sve značile te stvari kao utočište prije sto godina. Tada je cijelo plemstvo živjelo u svojim zamkovima. Zimske večeri su duge, pa bi bili umrli od dosade da nije bilo tih plemenitih zabava... Svako selo je imalo svog vješca ili vješticu, svaki je princ imao svog astrologa; sve su dame tražile da im se proriče sudbina; opsjednuti su lutali poljima; pitalo se tko je vidio Đavola ili tko ga treba vidjeti; a sve je to bio predmet neiscrpnih razgovora koji su pažnju održavali u stanju napetosti. Danas se igra dosadnih karata i mnogo se izgubilo time što se izašlo iz zablude."

Voltaire, u svom "Filozofskom rječniku" iz 1821.

____________________

* "Grička vještica", prvo je ekranizirano hrvatsko književno djelo, ali film iz 1920. nije sačuvan.

Bonustrack: Suvremenost Zagorkina Zagreba

Trag (vašara) na (glavnom) trgu

Image and video hosting by TinyPic

Žarko Puhovski


Glavni je trg tradicionalno posebice izloženi materijalni trag kulturnoga, političkog, socijalnog života grada (zaduženi će ga stihoklepci olako zvati “dušom”). U svakome slučaju, riječ je o odlikovanome izlogu urbane egzistencije, pa je njegov izgled uvijek podobna tema rasprava i osporavanja – najčešće s pojednostavnjenom estetičkom argumentacijskom strategijom (iza koje, dakako, neprestance izviruju političke ili svjetonazorske opcije).

U Zagrebu se – ne posve specifično, no specifično zaoštreno – ovakva diskusija oduvijek vodila sapeta u svojevrsnome sandwichu, između (nerijetko posve oponašalačke) težnje da se bude što je moguće sličniji “svijetu” (danas, valjda, “Europi”) i (jednako tako nerijetko posve ksenofobične) težnje da se bude što je moguće različitiji od (bliže i dalje) okoline grada. Zagreb je, dakako, živio s ljudima iz Zagorja i Slovenije, Slavonije i Dalmacije (pa “čak” i iz Hercegovine), no, ipak, “prišleki” su, svagda iznova stavljani na integracijsku kušnju.

Integracije je, pak, širila i njihov utjecaj na gradsku tradiciju, osvježavajući ju – s različitim posljedicama. Okrenutost velikim uzorima (od Beča do New Yorka) trebala je pritom spasiti iznimnu, civilizacijsku ulogu metropole. Uza svu tradicionalnu umišljenost, bolji su među “purgerima” oduvijek imali samo jednu ozbiljnu prednost pred “prišlekima”, svijest o tomu da ni Zagreb (koji su došljaci kanili osvajati) nije po sebi “bogzna kaj”.

Svi su se ti tradicionalni (i tradicionalno uglavnom nenasilni) sukobi zrcalili ponajprije na glavnome trgu. Na njemu su se desetljećima skupljali došljaci, sabijeni u nepisano, ali precizno određene dijelove plohe trga, no krajem šezdesetih radikalna je modernizacija promijenila lik Trga. Početkom devedesetih godina plebiscitarno je zazvana re-tradicionalizacija – naravno u kičastoj varijanti koja je bana-jahača okrenula na jug namjesto na sjever, jer se novo vodstvo nije usuđivalo priznati tradicionalnu okrenutost “proti Mađarom” (lakše ju se bilo usmjeriti protiv hajdukovaca).

I na to su se navikli pitomi građani zagrepčanski. A posljednjih se mjeseci sve više navikavaju na to da “Trgač” pred njihovim očima zapravo prestaje postojati. Posve fizički, kretanje je trgom sve teže, jer je njegova površina sve češće zauzeta reklamnim građevinama (od patuljastih nogometnih igrališta, do malih, ali veoma glasnih, pozornica s kojih rutinirano promukli voditelji nešto “animiraju”). Dapače, ovih je dana na Trgu održan i (drugorazredni) šakački dvoboj, a svaku drugu subotu pretvaraju ga i u “plac” (pod firmom “Markova sajma” krčme se kičaste inačice “slavnoga hrvatskog nasljeđa”).

Ne treba poznavati odveć povijesne sociologije kako bi se razumjelo da je sajam na glavnome trgu označnica grada koji je – još – bez građana (u suvremenome smislu riječi), grada kojim autoritarno vladaju grofovi i cehovi, žandarmi i načelnici, Zagorkina Zagreba. Ukoliko bi ovaj današnji trebao biti drukčiji, valjalo bi to moći pokazati i na njegovu glavnome trgu. To se ne čini koncertima (pa makar, recimo, i Thompsonovim) u povodu Dana grada (koji, uz put, nije datum sjedinjenja Kaptola i Gradeca, nego blagdan “nebeske zaštitnice grada”*), vašarom, ni gromoglasnom propagandističkom onanijom. Ili, ipak, ono što se zbiva zapravo (većinski) odgovara gradu kakav doista jest?

________________

* Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. svojom je ispravom, kasnije nazvanom »Zlatna bula«, od 16. studenoga 1242. godine Zagrebu dodijelio titulu slobodnoga kraljevskog grada, a Zagrepčanima dao sloboštine, koje su postale temeljem razvoja grada; zato se taj datum slavio kao Dan grada Zagreba.
Od 1999. Dan grada Zagreba slavi se 31. svibnja, na dan Majke Božje od Kamenitih vrata, koju je kardinal Franjo Kuharić i javno proglasio zaštitnicom grada Zagreba, na osnovi višestoljetne tradicije (od 1731. godine) štovanja njezina lika u kapelici Kamenitih vrata.


- 04:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Denis Kuljiš, pandit

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Zgodna visoka crnka s nabildanim nogama i velikim silikonskim grudima, snimila je album s genijalnim kompozitorom, pa polučila neviđen uspjeh... On, pedesetijednogodišnji šarmer lakog osmjeha u bijelom odijelu i u nekim groznim «paćoticama» koje nosi da napravi autokarikaturu ciganskog džezera, sarajevskog kantautora i pariškog Balkanca, te stoga što se sam izdržavao dok je odrastao, a takvim dečkima najviše znače dobre cipele... Ona, tridesetidvogodišnja pjevačica i foto-model s neprirodno izvrnutim ustima, koja kao da će zaplakati kad bi se nasmijala, s glasinom, provincijalka, loša plesačica... Snimila je s Bregom album, pa se prodao u 650.000 primjeraka, šest platinastih naklada, deset puta više nego bilo koji što ga je snimila prije ili kasnije. Bilo je to 1999. godine. Poljska pop-zvijezda Katarzyna Szczot, poznata pod estradnim nickom Kayah, dospjela je te godine na treće mjesto europske top-liste. Skupa su koncertirali – ona preodjevena u snašu iz Bjalistoka, on u tom svom bijelom odijelu, u kojem sjedi ispred orkestra koji sačinjavaju gučevski trubači s velikim mjednim tubama, babe-narikače, neki skromni simfoničari na honoraru, te ostala bulumenta koju uvijek vuče sa sobom, kao korus folklornog rock-mjuzikla Genij performira. Ali, isporučuje bez greške – red balada, red poskočica, za plakati, za smijanje, visoki glasovi, niski tonovi, rumpe-rumpe, aiiii, aiiii... Nijedno oko neće ostati suho. Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac.
Poljska fotomodelka Kayah koja je u muzičkom izrazu lutala od baltičkih zabavnjaka sa socijalističkog festivala u Sopotu do poljsko-američkog soula, našla se Bregi na putu kad je formirao svoj Orkestar za vjenčanja i sprovode. Otkako je 1985. prestao nastupati kao roker, deset godina nije se pojavljivao na pozornici live, a onda, poslije Kusturičina «Undergrounda» za koji je napravio glazbu, soundtrack s nekim svojim najvećim stvarima – Kalašnjikov, Mesečina... – na derneku poslije dodjele Zlatne palme u Cannesu, zatekao se kako na cesti predvodi gučevske trubače, u odijelu, s bocom rakije u ruci... Klikeraš, njemu malo treba: vidio je odmah da to pali Europljane, i to strahobalno. Odmah prekida svoju krležijansku rokersku šutnju, okuplja gučevsku desetinu (toliko ima instrumentalista u tradicionalnoj pleh-kapeli, a po ozbiljnom običaju koji se zaista observira, barem jedan mora biti pravi Cigan, iako je bolje ako su svi), zatim zbor od pedeset pjevača i kompletni simfonijski orkestar, pa odlazi na europski mega-ternuju od Grčke do Švedske. «Orkestar za svadbe i sprovode» izvodi njegove balkanske i filmske hitove – «Ederlezi» iz Kustina «Doma za vješanje», stvari iz «Arizona Dreama», koje je pjevao Iggy Pop, onaj broj iz «Kraljice Margot» Patricea Chereaua, koji pjeva Ofra Haza... Pohod kulminira u Rimu, na trgu San Giovanni, gdje se natisnulo pola milijuna ljudi. To je jako lijepo, širi slavu, hrani umjetničku sujetu, ali ne i bankovni račun – kod svoje diskografske kuće PolyGram izdao je, doduše, live koncerni album, ali tu ne možeš napucati bogzna kakvu tiražu... No kad već ima pjesme – svoj opus, razne stare stvari, one rokerske i filmsku glazbu (do toga časa komponirao je muziku za 19 filmova!) te neiscrpno vrelo narodnjaka i raznih ciganskih šansona koje je ispjevao veličanstveni Šaban Bajramović, ili su, naprosto, romski folk, ili i jedno i drugo, pa samo namigneš veselom Cigi koji lupa u veliki bubanj, a on već zareve – Silaaa kale baaal, ili poigra – Ooooo opa cupa, lumba, lumbaj, lumbalaj, ajde, ajde, ajde... K vragu, ima i orkestar, pa što još fali za veliku produkciju? Samo zvijezde. A zvijezda ima kao na nebu, gdje god prođe. U Turskoj odmah je naciljao Sezen Aksu. Teta se, zapravo, zove Fatma Sezen Yildirim, zgodna, imala je četrdeset i četiri godine, putena, onako turski tip, niža, s oblinama, sve kako treba – a naklade, čista strava: prodala je ukupno 40 milijuna albuma! Sve što snimi ode u pola milijuna, milijun, dva milijuna, a kad je s Bregom napravila Dugun ve Cenaze, «Vjenčanja i svadbe», bilo je osrednje, samo 230.000, ali, ipak je turskoj pop-zvijezdi imponirala kolaboracija s renomiranim europskim umjetnikom, koji joj je pod europsku umjetnost uvalio ciganski hit Hidrellez (Ederlezi, naravno) koji redovno utopi svakom koga vidi, te, naravno Ayisigi (Mjesečina) i Kalasnikof, s turskom donjom kvačicom na «s». Dok se turska folk-heroina još oporavljala, Brega je već bio s «Djecom Pireja» - u Ateni evo ga kod Yorgosa Giorgosa Ntalarasa, koji operira pod nickom George Dalaras. U Europi nepoznat kao i Sezen, čovjek je čisti diskografski mrak – sedamdeset vlastitih, autorskih albuma od sto i dvadeset koliko ih je snimio, 12 milijuna prodanih nosača zvuka, a kad napravi koncert na stadionu, dođe mu 160.000 ljudi! Zgodan frajer, pet banki koje dobro nosi, kao i sako od samta, vozi motor, šarmer, eks-roker, najzaslužniji za uspon laiko-idioma, «latinskog popa», dakle zapadnjačke verzije masovne glazbe, umjesto istočnjačko-narodnjačkog buzuki-folka. No, osim gitare, on odlično svira sve domaće tambure - buzuki, baglamu, tzuru i outi. Svirao je s Pacom de Lucijom. Pjevao je duet sa Stingom, koji su izdali u Engleskoj, surađivao s Bruceom Springsteenom i Jethro Tullom i onda, normalno, s Bregom: napravili su album Thessaloniki – Giannena Me Dio Papoutsia Panina (Solun - Yannena u espadrilama). Zum – Brega je odmah potom u Poljskoj, gdje s Kayah snima zajednički album...

Image and video hosting by TinyPic

To je sve obavio u pet godina – od 1995. kad je opet počeo uživo nastupati do 2000. U istom razdoblju dospio se oženiti za svoju djevojku Dženanu Suđuku s kojom je dugo hodao, pa dobio prvi kći Emu od tri koje s njom ima (iz prijašnje veze je starija Željka, koja ga je već učinila djedom). Također, napravio je glazbu za još deset filmova. Bio je involviran u više teatarskih projekata - s Tomažom Pandurom inscenirao je u Solunu, odabranim 1997. za europski grad kulture, koncertnu predstavu Balkanske tišine koji je uključivao lokalni zbor i simfonijski orkestar, četiri anđeoske bugarske pjevačice, jedan bugarski plesački KUD, 45 grčkih plesača (valjda u evzonskim tuticama), klapu iz Albanije, Zdravka Čolića i troje djece iz razorenog Sarajeva – po jednog malog Srbina, Hrvata i Bošnjaka. Pjevao se Ederlezi i druge stvari. Izdan je live album. Još tri albuma kompilirao je u ovoj poludekadi sa starim i novim stvarima čisto da ne izgubi tempo (uključujući Ederlezi za njegova izdavača PolyGram, koji je u cijelom svijetu išao kao halva). Za festival u Palermu napisao je istodobno glazbu za predstavu «Dječja križarska vojna», te neobičnog «Hamleta» za tršćanski teatar: tu je započeo svoj do danas silno obogaćen operski opus.
Iz ovoga se, na maloj skali, vidi kako Bregović operira. U narednom desetljeću, prvom u 21. stoljeću, sve će se ubrzati i poprimiti još mnogo veće razmjere, ali da se još i to opiše, bila bi potrebna cijela studija. Petogodišnje razdoblje prešaltavanja sa studijskog rada u megaprodukcije, uz kolaboracije s lokalnim pop-zzvijezdama, bila je treća faza Bregine karijere.
U prvoj, od 1974. kad je osnovao «Bijelo dugme» do 1991. kad je zapalio iz Sarajeva jer se, poslije Jugoslavije, raspala i Bosna, bio je najveći jugo-roker, koji je ostvario status državnog rock-umjetnika. Zatim je, u drugoj fazi, četiri godine po Parizu radio na filmskoj glazbi, surađujući najviše sa svojim kumom Kusturicom, s kojim je uspostavio eksportni balkan-stil i barbarogenijski frankofonski serkl.
U trećoj fazi – od 1995. do 2000. i dalje, uslijedit će glajhšaltovanje, tranzicija na međunarodnu koncertnu scenu, kad je pregazio cijelu Europu, izbrendirao se kao najveći umjetnik među europskim pop-muzičarima i najveća pop-zvijezda među važnim glazbenicima s kraja stoljeća (kao da je Slavoj Žižek otišao u Hollywood i napravio Šerbedžijinu karijeru).

Image and video hosting by TinyPic

Četvrta faza – Brega je car u svijetu, a zatim, usput, pokorava sve kod kuće. Malu povijesnu aberaciju, raspad Jugoslavije i propast socijalizma, zagladit će kao pukotinu u vremensko-prostornom kontinuumu jugonostalgičarskom turnejom obnovljenog «Bijelog dugmeta». Napunit će sve stadione u bivšoj zemlji, u Beogradu okupiti 250.000 ljudi na Marakani, dok će još 20.000 ostati pred vratima. Doći će svi koji još žale za prošlom državom, te djeca onih koji su je srušili. Naravno, turneja nije bila Bregin veliki glazbeni projekt, nego samo mala, usputna stvar – digla se neka lova, raščistio prostor, da opet može mirno putovati posvuda po bivšoj državi, jedriti po Jadranu, posjećivati sestru Splitu, živjeti u Beogradu, gdje ima nekoliko vila na Dedinju pretvorenih u utočište za izoliran život sa studijskim kapacitetima... Nije se htio odreći domovine ni kad se raspala, pa ju je obnovio svojim genijem. Virtualni Balkanland može se definirati kao prostor u kojem je nekoć bio rock-zvijezda Goran Bregović. Ta regija sad se integrira u novu Europu, ekumenu koja Bregu priznaje kao svog najmoćnijeg autentičnog umjetnika. U bazilici St. Denis u Parizu, Bregu su pozvali da okupi pravoslavni zbor iz Moskve, marokanske gudače i svoj Orkestar za pogrebe i svadbe, na festival duhovne glazbe što je te, 2002. godine obrađivao temu: «Od Bacha do Bregovića». Pozvali su ga potom s cijelim cirkusom u vatikanski konzervatorij Akademiji sv. Cecilije, a onda je nastupao ispred Genheimova muzeja u Bilbaou te u marokanskom svetom gradu Fezu. Iz Beča, Bremena, Milana i St. Petersburga turneja se nastavila u Buenes Aires, Izrael, Taipei, Singapur i Seul. Turneja po eksjugoslavenskim metropolama s obnovljenim «Bijelim dugmetom» 2005. nije mu, dakle, oduzela ni dio vremena i pažnje koju je istodobno posvećivao svjetskoj turneji svoje ciganske opere «Karmen sa sretnim završetkom», odnosno operske trilogije «Raj – Čistilište – Pakao» koju je napravio s Pandurom.
Svi njegovi stari kompići skupili su se da na turneji «Dugmeta», od Zagreba i Sarajeva do Beograda, da s njim sline nad izgubljenom mladošću. Uvidjeli su, užasnuti, kako je Brega ostao mlad, štoviše, da se kao neki vještac još pomladio, pa sve može i zna kao i prije, jedino što se silno nafutrao lovom, nakitio uspjehom, a nekako uzdigao, produhovio, pa ih promatra s onim svojim lakim osmjehom, kao sveti bonza majmune u svetom gaju budističkog hrama. Pošteno ih je platio, ali nije mu padalo na um da se na gaži fraternizira s oronulim muzičarima kojima su piće i droga popili mozak.
Dok je ovdje, Brega ne odbija da nešto napravi i za cure koje zaslužuju pažnju. Alki je došao na rođendan dok je u Zagrebu prikazivao svoju genijalnu «Karmen», a za Severinu, napravio je jedan standardni «kolaboracijski» album-paket. Seve baš nema glasa, očajno pleše, dosta je ispalila u ovoj provinciji bez publike, diskografije i muzičke televizije, ali, barem je poznata po video-klipu «Ljepotica i XL-zvijer». Lokalni mediji stoga je obilježavaju kao «hrvatsku Madonnu». Madonna je u krizi – plasirala se na 13. mjesto na eurovizijskom natjecanju. Već je sve pokušala – dance, dijalektalni pop, kantautorske balade, srpski i hrvatski etno-folk, zaozbiljno i za šalu... Može li karijeru pevaljke izvan scene, na domak četrdesetih, spasiti kolaboracija s Goranom Bregovićem? Možda isto toliko koliko i brak vezu s njenim bivšim dečkom Matom Čuljakom.

Image and video hosting by TinyPic

Balkansko-ciganski potpourri: Bregin standardni paket za lokalne zvijezde

Brega je majstor – pravi hitove od tuđeg materijala i od vlastite metraže. Dobro, nije takav genij koji iz glave izdrnda onakve pjesme kao Šaban Bajramović, ali tko jest? Šaban je Woody Guthrie, a Bregović Bob Dylan balkanskog folka. Osim toga, ovo je Bregi druga karijera, iako je i u prvoj funkcionirao po istim principima. Kad, naime, saund s obala Merseya dođe na obale Miljacke, zahtjevaju se određene prilagodbe, koje lokalni sirovi talenti ne razumiju – misle da su to veće face, što svoje covere, «obrade», tvrđe i doslovnije skidaju. Brega je odmah sve shvatio još na prvoj godini muzičke životne škole - pametan je, pa se lako prilagođava, a kako je talentiran, to ga ne ugrožava...
Sarajevo je koncem šezdesetih bilo metropola jugoslavenske pop-glazbe. Glavni u gradu bili su, naravno, «Indeksi». Željko Bebek svirao je ritam-gitaru u jednoj epigonskoj ekipi (zvali su se «Kodeksi») pa pozvao Bregu, koji je nastupao po plesnjacima sa srednjoškolskom grupom «Beštije» da im se priključi na ljetnoj gaži u Dubrovniku. Nije Brega tada bio neki razmaženi klinac koji se okolo pravi važan sviranjem na struju – njegovi su se roditelji rastavili, otac, Hrvat (ne da je nacionalnost onda bila važna), podoficir JNA, otišao je u drugi garnizon, a majku, Srpkinju, lagano je izgubio iz vida, kad su ga izbacili iz škole, pa se prihvaćao bilo kakvih poslova: u Konjicu svirao je u kafani iako nije imao pojma (rano je napustio muzičku, jer su mu rekli da je beznadno bez dara), prodavao je novine, šljakao na gradnji... Dubrovnik, gaža – fiju, to je izgledalo bajno. Svirali su u baru hotela «Splendid» na Lapadu, malo pop-rock, malo zabavnjaci, standardi i domaće pjesme, «muzika s ljetnih terasa» . Uočio ih je neki Talijan, pa angažirao da sviraju u njegovom klubu u Napulju. Vratili su se u Sarajevo kao na krilima, okupili prvorazrednu ekipu – Zorana Redžića čiji je brat svirao u «Indeksima», te Milića Vukašinovića, zagriženog rokera, pa uvježbali sasvim novi repertoar, hard rock numere Led Zeppelina i Black Sabatha. Pokazat će oni Talijanima sad kad im se pružila prava šansa! Čim su se pojavili i zasvirali u Napulju, ondje je nastala konsternacija. Ljudi su očekivali kazačok! Bila je to 1970., malo prerano za Ra – Ra – Rasputin, Lover of the Russian Queen i ostale disco-standarde s početka sedamdesetih, ali, tražila se zabava, ritam, light-show i kugla s ogledalcima koja se plesačima vrti iznad glave, a ne da im neki bosanski primitivci zavijaju na engleskom i praše električne rifove. Debakl! Goranova mama i Redžićev brat Fadil došli su po njih, pokupili ih i vratili doma. No, tu je Brega naučio ključnu lekciju: daj ljudima što žele. A što oni žele? Kazačok! Ili nešto slično – ako imaju određena očekivanja, pa i predrasude, ne isplati se s tim polemizirati, ako si pametan, može ti to, naprotiv, poslužiti kao polazište...
Brega je počeo studirati, a Milić Vukašinović otišao u London gdje se izdržavao fizičkim poslovima. Kad se vratio, s Bebekom su napravili «Bijelo dugme». Brega će biti kompozitor grupe, ali sve rane hitove, preuzet će od drugih – jedan od najvećih bio im je Arsenov «Sve je to od lošeg vina». Jest Brega tu glavni lik na gitari, glavni inženjer pothvata, ali najprepoznatljiviji su Bebekov promukli vokal i Milićeva divlja energija primordijalnog bubnjara. Ipak, bit će da su brend i blend bili njegova majstorija, a to je ionako najvažniuje...
Koncert na Hajdučkoj česmi u Beogradu (pola puta uspona na Košutnjak, gdje prošeta Ratko Mlaadić) okupio je stotine tisuća ljudi, pa pretvorio «Dugme» u kultnu instituciju – stvar je lagano prešla u sociologiju i politiku. Vladali su cijelih sedamdesetih – melos prosvijećene diktature. Čim je riknuo drug Tito, krenuo je punk, počeo Novi val, a «Dugme» se praktično raspalo – Brega je okrenuo u solo-karijeru, prebacio se na film, a još tu i tamo okupio bi bend, s promjenjivim likovima za specijalne koncertne operacije, koje su, međutim, išle dosta traljavo. Zadnja dva albuma – «Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo», te «Ćiribiribela», na kojem je u jednoj pjesmi kombinirao «Lijepu našu» i «Tamo daleko», skroz su propale, jer je pokušao ono što je davno shvatio da ne ide – ljudima uvaljivati ono što oni neće. Da im popuju, otrpjet će od popova, a ne od pop-zvijezda.
Uto se našao s Kustom, drugim Sarajlijom koji je seljački «pastirski rock» uzdigao na višu dijalektičku razinu «novog primitivizma». Za ciganski velefilm trebala mu je muzička kulisa. Brega mu je spakirao «Ederlezi», Šabanov narodnjački standrad, koji će poslije ući u gotovo svaki njegov projekt – čak i u ruski «Turski marš», kao zvuci iz krimske stepe. S Kustom doći će Orkestar za sprovode i vjenčanja, a onda i standardni balkansko-ciganski paket za lokalne narodnjake, koji priželjkuju elevaciju na razinu čistog arta, što je Brega vješto zasnovao na ciganskoj glazbi, europskom bluzu. No, samo Isus mogao je uskrsnuti mrtve – a kad sirota Sevka zakriješti ono što bi Esma digla do neba, raspjevale Kayah, Ofra Haza ili Sezen Aksu, a mogla pjevački uobličiti i mlada Monika Juhazs Miczura iz «Ando Drom»... ah! Krklj, krklj! «Rakija se liječi vinon, marihuana kokainon, sve ostalo, sve ostalo – Severinon», duhoviti je dalmatino-kuplet fenomenalne dežurne liričarke Marine Tucaković, ali, u izboru između svih tih iskušenja, odmah ćeš posegnuti za – što bi Bregini Bosanci rekli – maruhanom.

Image and video hosting by TinyPic

- 02:03 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 13.06.2008.

Kuljiš. Denis Kuljiš.

Image and video hosting by TinyPic
Nives je kao neka seks-bomba iz pionirskog doba seksualne revolucije, istodobno jako čednoga i pokvarenog, kad su erotske senzacije još fascinirale javnu uobrazilju, što im se odavala na način koji bi danas, s obzirom na norme političke korektnosti, bio neprihvatljiv, te proglašen spolnim nasiljem i sekskploatacijskim odnosom prema ženstvenosti.

Image and video hosting by TinyPic

Nevjerojatno je da kod Nives Celzius ipak prvo uočiš lice – ona je zgodna i slatka na način koji, nepravedno, neke žene izdvaja od svih drugih, kao što se sportski dvosjed razlikuje od normalnih automobila. Vidiš odmah da je napravljen za jurnjavu, podiže adrenalin i na um ti padaju samo neke gluposti, jurnjava magistralom uz more, razna uzbuđenja, a ne smirena, komotna vožnja koja pruža stvarna zadovoljstvo u običnom životu. Naravno, neku ulogu u tome igraju i štos-demferi, «Famous Frontal Developments», kako su govorili u Hollywoodu, naime čudesne protuberance koje Nivesičinu figuru čine nalik fantazmagoričnim djevojakama koje je za «Playboy» crtao famozni karikaturist Erich Sokol. Nives je kao neka seks-bomba iz toga pionirskog doba seksualne revolucije, istodobno jako čednoga i pokvarenog, kad su erotske senzacije još fascinirale javnu uobrazilju, što im se odavala na način koji bi danas, s obzirom na norme političke korektnosti, bio neprihvatljiv, te proglašen spolnim nasiljem i sekskploatacijskim odnosom prema ženstvenosti. Fenomen je prikazan u filmu «Malena» s Monicom Bellucci, ili u «Dolce vitta», klasičnom Fellinijevu djelu, gdje izuzetne žene, na miru sa sobom, egzuberantnom seksualnošću, silno uznemiruju sredinu. To je rola s kojom se treba nositi. Pogotovo danas, kad ženska iznimnost ne pobuđuje adoraciju. Seksualnost je emancipirana, ravnopravnost zajamčena, a erotika zatajena – takav tip izazova potiskuje se, a nezatomljene dive postale su porno-glumice. Osobama poput Nives, naprosto se prida X-predikat. Umjesto slavne, mogu jedino postati notorne. Sredina te ubija.
Nives sam prvo opazio kad je izabrana za Miss Sporta. Časopis «Auto-klub» tiskao je njen poster, iako je imala petnaest godina, pa je onoga koji je to publicirao trebalo, zapravo, uhapsiti, samo što su ljudi tada bili zaokupljeni drugim stvarima – pala bi raketa s kazetnom bojevom glavom, pa nisi toliko poklanjao pažnje ugrozama ćudoređa. Grafički urednik «Globusa» okačio je njenu sliku na stup iznad radnog mjesta u staroj «Vjesnikovoj» zgradi sa zidovima obloženim ivericom na koje su novinari selotejpom lijepili različite izreske, stvarajući ugođaj automehaničarske radionice, ili komunalnog poduzeća u teškoj provinciji. Kako smo pred tom sliku provodili dane i noći prelamajući novine s različitim ratnim senzacijama, lik mi se urezao, pa sam je odmah prepoznao kad se pojavili na promociji knjige o ruletu, koju je napisao moj otac, a izdala Hrvatska lutrija i promovirala u podrumskom kazinu hotela «Internacional». Ne sjećam se kakav je kulturno-umjetnički program priređen, u sličnim prigodama najčešće su se održavale revije donjeg rublja, a Nives je bila u publici – onaj tko je tinejdžerku pustio u kockarnicu valjda se zapiljio u njen nevjerojatan dekolte, gdje su kao dva delfina uhvaćena u mrežu, bili pohranjeni znaci preuranjene zrelosti. Odmah sam uočio to posebno lijepo lice, ten, kosu. Smiona, ali stidljiva, bila je već zbilja prekrasna mlada ženska, a ne neka vulgarna koketa, koja je ipak pošla na estradu, kao da joj je to sudbina - a možda je i bila, pogotovo u ono surovo doba, dok se po gradu još kretalo s dugim cijevima.

Image and video hosting by TinyPic

Kako je Nives prošla u estradnoj karijeri, kako je počela izlaziti s nogometašima – valjda su joj se i oni neizbježno dogodili – ne znam, vidio sam je tek kad mi je jedan fotić ponudio da za «Playboy» koji sam uređivao, napravi njene pin-up fotografije. Oklijevao sam, jer «Playboy» u načelu odbija «obučene» fotke – ako jednom počneš promovirati zvijezde u usponu s odjećom na sebi, zašto bi se one poslije svukle? Novac nije tako jak motiv kao promocija. «Playboy» plaća celebe za golotinju ako računica to opravdava – zna se da ti neki baš jaki celeb, ženska koju bi svi htjeli vidjeti golu, može dići nakladu dvadeset do trideset, možda i četrdeset posto, no s nakladom raste remitenda, skupo te košta tisak, a oglašivači, zapravo, plaćaju onu normalnu, nižu, tiražu pa je sve skupa to dosta problematična ekonomija – možda se nešto i zaradi, ali ne u Hrvatskoj, nego u Brazilu, gdje pukneš njihovu čokoladnu pevaljku s obaveznim bijelim, neosunčanim djelovima ispod kupaćeg kostima, da se kuži kako je bjelkinja – to su njihove, južnoameričke idiosinkrazije - i prodaš milijun primjeraka! Dakle, u Hrvatskoj, najčešće se ne isplati investirati novac u razodijevanje neke «slavne i poznate» cure, pjevačke početnice ili televizijske voditeljice, ali može se njoj isplatiti, ako je izgubila emisija ili propala s pjesmom, da se iznova lansira u medijsku orbitu. Bit će da je i Nives imala neki estradno-karijerni zastoj kad je odlučila napraviti nekoliko izazovnih, ali obučenih slika, koje smo dočekali s dosta skepse, jer su se radile bez šminke, frizera, rasvjete, velike produkcije... Kad su došle, reče mi kolega s kojim sam pripremao novo, srpsko izdanje «Playboya» - Ti, ovo izgleda tri puta bolje od svih onih običnih golih krava!
Fakat, imaš to u sebi ili nemaš, to, naime, što Nives ima, a ne radi se samo o izgledu, nego o emanaciji, prezentnosti... Prevrnuo sam valjda milijun slajdove s golim curama dok sam uređivao «Playboy» i «Penthouse», ali gotovo sve je to čisti drek. Sjećam se kad sam u New Yorku nekoliko dana uzastupce odlazio u arhivu Guccionove izdavačke kuće na Park Aveniji pa osam sati dnevno probirao slajdove za godinu dana unaprijed... Dođe ti zlo, jer su tu, osim uspjelih, i sve neuspjele fotografije poblajhanih teta s divovskim sisurinama koje se, recimo, navlače na čamcu u močvarama Floride. Celulit, purja koža, nedostaje samo krokodil koji bi stvar učinio zaista zanimljivom. I nije to samo neka moja predodžba – Garry Cole, stari, prastari urednik fotografije u «Playboyu», koji je radio još s našim Pompeom Posarom (Požarom), najčuvenijim autorom duplerica svih vremena, povjerio mi se, pa rekao isto što i ja mislim – da je to sad jedna mizerna industrija, cure se slikaju na digitalac, za mala pare, jer im fotić napravi sajt, na kojem ubiru novac, a slika u «Playboyu» služi kao reklama. To je početak «karijere». Nakon softcore-golih slika, kakvih na netu ima milijardu, ako ne odustanu i prime se kakva poštenog posla, prihvaćaju ponudu za hard – eksplicitne slike, solo, ili seks sa strejt-partnerima, a zatim odmah ide sado-mazo, te svi žanrovi perverzija iz pornografske zemlje čuda. Mnoge ženske misle da mogu kontrolirati tu eskalaciju, ali obično se navuku na drogu i pare, ukratko, erotika ne postoji kao modelski poziv, nego je odmah podjela – moda, ili seks, a seks je hard, a zatim slijedi prostitucija. Uvijek se traže mlade, zgodne cure za orgije po jahtama, jer tu je prava lova, ali se šeici i ruski oligarsi ne žene kurvama, što djevojke uvijek dožive kao veliko, neugodno iznenađenje. Zašto bi se, dakle, neka cura htjela slikati za «Playboy»? Da nije prirođenog egzibicionizma, ne bi nijedna, kao što ljudi ne bi davali intervjue da su pametni, samozatajni, pa bi svi novinari, kao i svi fotografi, umrli od gladi. Pero Lovšin koji je poslije raspada «Pankrta» postao producent švedsko-španjolske porno-korporacije «Privat», operirao naveliko po Sloveniji, pa se proslavio snimanjem porno-scena na ljubljanskoj tvrđavi, govorio je da se cijeli biznis zasniva na tome što nevjerojatan broj žena priželjkuje da ih snimaju dok se ševe. Možda to pruža osjećaj nekog tipa kontrole koja se ostvaruje preko spolnog poriva, dostupan i onim curama što ne izgledaju kao Nives i ne pobuđuju burne reakcije na svakom koraku...
Čim smo objavili Nivesičine «odjevene» slike, koje su zbilja bile bolji staf od onih koje smo imali na duplerici, shvatio sam da treba pogurati u tom smjeru, jer nam se otvara prilika da napravimo posao, kao da je ovo pravo tržište u normalnoj zemlji... Upravo se, naime, pripremala proslava pedesete godišnjice «Playboya» za koji smo svi u internacionalnim izdanjima trebali pripremiti poseban prilog, te odabrati neke cure koje ćemo voditi na party kod Hefnera na Beverly Hills. Polucentenijski jubilej obilježavao se, također, pokretanjem srpskog izdanja «Playboya» - malo ranije, Ameri su namrtvo izbombardirali Beograd, pa im se sad činilo kao veličanstvena fora da upravo srpski «Playboy» obilježi izlazak iz luđačke Miloševićeve ere. Kako je Nives često gostovala po beogradskim trač-magazinima i, zapravo, ondja bila još i puno poznatija nego u Hrvatskoj, zaključio sam da bi bilo sjajno i lukrativno ako s njom napravimo nude-editorial za oba izdanja... Krenuo sam je nagovarati, te lako stekao povjerenje – vidjela je da ništa ne muljam, objasnio sam joj cijelu marketinšku koncepciju i iskreno rekao koliko bih para mogao izbiti od uprave za njen honorar. Nije to bila strašno velika svota, no uz putovanje u L. A. koje će joj donijeti novi publicitet – a i provest će se, upoznati Hefa, a ljudi su oko toga još radoznali – postat će prva regionalna zvijezda. Nives je pristala, svečano smo je proglasili «nacionalnom zečicom», što je bilo OK i ovdje i ondje. Pravim prezimenom Zeljković, Nives je po ocu porijeklom iz Crne Gore – njen tata, jedan malo promašen novinar, preziva se Čanković, ali je u doba nacionalističke regresije jugoslavenske civilizacije uzeo pseudonim «Anej Sam»... Napravili smo fotke. Nisam bio oduševljen, bile su previše stilizirane, fotograf – fotografkinja – suviše je «ugasila» boje jer se bojala da cura s takvim opsegom ne ispadne naprosto kič. Zadatak zbilja nije lak, Pompeo ga je rješavao pozadinskim osvjetljenjem, chiaroscurom, dok danas naprosto nema takvih starih majstora, jer nikom nisu ni potrebni... A ekstremno velike cice, ako su prave, više uopće ne igraju – imaš fotomodelske mršavice sa silikonskim nogometnim loptama i – šlus. Ošišani mufovi u frontalnim aktovima otkrivaju vulvu, sve skupa ispada klinički, nimalo erotski... Da nije onih tri milijuna zubara sa Srednjeg Zapada koji su već trideset godina pretplaćeni na «Playboy», još iz doba kad su, revolucionarnih šezdesetih, pohađali koledže, ne znam kako bi se magazin prodavao – a u pretplati, daju ga za dolar ili dva.

Image and video hosting by TinyPic

Dobro, to je stručni pogled «iznutra», no Nivesičina duplerica donijela je sav uspjeh koji smo priželjkivali – prodali smo srpskoga i hrvatskog izdanja više od šezdeset tisuća, što je fenomenalna naklada čak i u okvirima «internacionalne divizije». Osim toga, počeli su nam uletati drugi celebi. Vidjeli su da im eksponiranje u «Playboyu» osigurava ozbiljan publicitet. Prvi srpski broj postigao je po press-clippingu više novinskih objava nego srpski parlamentarni izbori, koji su se istodobno održavali. U Beogradu, počele su nam pristupati perspektivne, ozbiljne mlađe glumice. U Zagrebu, dobili smo Barbaru Vicković na vrhuncu slave prve sapunice, «Ville Marije», koja se gledala i u Srbiji, gdje smo slike ponovili... U Hollywoodu, dočekao nas je Hefner. Nives je bila jako, jako zapažena. Neki japanski poslovni ljudi skoro su izgubili pamet, pa su se skidali u gaće i skakali u Hefov bazen s umjetnim vodopadima i plavom grotom. U izravnoj usporedbi, Nives je izgledala tri puta bolje od Paris Hilton s kojom je visila na šanku, pored Martina Landaua. Dominirala je, ipak, Ditta Von Teese, koja je izvela strip-tiz pa uronila u golemu čašu za martini. Ditta je provalila i lansirala novi žanr eksplicitne erotike – retro-stiliziranu golotinju, totalni egzibicionizam u umjetničkoj formi. To je jedino što još ostaje kad i milijunašice poput Paris igraju na notornost, pa na «You Tube» plasiraju amaterske porniće poput Severininog. To je, zapravo, jedina perspektiva za erotsku djelatnicu, a za Nives, udanu za nogometaša, celeba s dvoje djece, ni knjiga nije loša, pogotovo što bi se tu moglo naći štofa za televizijsku dramsku seriju. Ja vjerujem u Nivesičine kvalitete, iako joj epohalne okolnosti nisu posve naklonjene.

- 02:26 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 11.06.2008.

Denis Kuljiš

Koliko ja razumijem politiku, SDP neće ni mrdnuti dok građanstvo ne krene na samog Milanovića, pa mu čisto i bistro ne poruči – stari moj, ako se ne možeš suprotstaviti Bandiću, tko tebe treba?
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

I.

Ekspertni think-tank lijeve inteligencije održao je prošlog tjedna sastanak u jednom zagorskom izletištu. To je bilo prije Thompsonova koncerta, ali u vezi s njegovom najavom. Ljudi koji su se tu krajnje diskretno okupili, jednodušno ocjenjuju da se na političkoj sceni događa dramatično regrupiranje koje daleko nadmašuje normalne okvire izborne borbe. Ovo što izgleda kao obično repozicioniranje uoči lokalnih izbora, kovanje pragmatičnih savezništava što će omogućiti da se zaposjedne vlast u gradovima i općinama, gdje su koncentrirane važne sinekure te skrivena moć upravljanja najunosnijim tržištem – tržištem nekretnina, zapravo je najava fundamentalnih promjena na hrvatskoj političkoj sceni.
SDP se, izgleda, raspao na dvije frakcije, koje prerastaju u odvojene, duboko različite, štoviše suprotstavljene političke organizacije. Novo nacionalno vodstvo stranke, oslabljeno neuspjehom na parlamentarnim izborima, ne može partiju konsolidirati, nego prikriva jaz tako što iskazuje neutralnost dok hercegovačka frakcija demonstrira moć, zastrašuje građanstvo ispadima divljaštva i primitivizma, započinjući time predizbornu kampanju u Zagrebu, gdje će se lijevi populisti osloniti na «usamljenu gomilu», mase podložne manipulaciji. Posebno zabrinjava što je tu riječ o novoj rulji, o mladima, a ne o krezubim očajnicima koji su svoj gnjev istrošili groznih devedesetih godina.
Politička fuzija lijevog populizma i desničarske mase nije nipošto sociološki novum, nego pravilo na balkanskim prostorima – isto je tako Slobodan Milošević kao šef srpske komunističke partije preuzeo desničarski program i pokret, iako sam nije odstupio od socijalističke ortodoksije. Miloševića su njegovi protivnici i građanski intelektualci dugo potcjenjivali kao neautentičnu pojavu i političku sirovinu. Ivan Stambolić stvorio ga je u kadrovskog retorti srpske partije, kao Račan Bandića u esdepeovskog, pa htio upotrebiti kao sredstvo za rušenje birokratskog kompleksa bivše države. Nije bio svjestan kakvog je monstruma kreirao dok se na Košutnjaku, gdje je džogirao, ispred njega nije stao bijeli kombi, iz kojega je izašao Legija s nekoliko stručnih suradnika.
Ni Bandićev pohod neće završiti na lokalnim izborima. Ako postane zagrebački gradonačelnik, izabran izravno, s vlastitim političkim legitimitetom, na hrvatskoj političkoj sceni nastat će važan novi centar moći. Sa 26 vijećnika u zagrebačkoj Gradskoj skupštini koje će moći kontrolirati bilo stoga što pripadaju njegovom klanu, ili esdepeovskoj gradskoj organizaciji ili pak zavisnim listama i figurama, koje će zastrašivati Mirko Ljubičić Šveps, bivši član Šuškova Hrvatskog državotvornog pokreta, a budući šef bandićevskog kluba nacional-socijalističke frakcije SDP-a, zagrebački lider iz Gruda, kontrolirat će divovske resurse, koje može odmah upotrebiti da lansira i plasira kandidata na predsjedničke izbore. Još jedna gruba usporedba: tako je gradska organizacija St.Petersburga u Kremlj plasirala – Putina.
Da su ovakva razmišljanja zaista utemeljena u stvarnosti, pokazao je koncert Marka Perkovića Thompsona na glavnom trgu u Zagrebu. Okupile su se mase, dominirali su mladi, opet jedna generacija koja će tragično potrošiti energiju uzaludnim pražnjenjem, ugušena u kaosu, što ga stvara korumpirano društvo. Kao izlaz u takvim se prilikama uvijek nudi autoritarna vlast, vladavina «čvrste ruke». Iza uredno izbrijane fizionimije frontmena čavoglavske «Metallice», mogla se, zaista, uočiti neizbrijana faca tipa koji po političkom profilu podsjeća na klasične likove populizma. Huey P. Long, guverner Louisiane, osnivač američkog protofašizma, opisan u romanu Roberta Penna Warrena «Svi kraljevi ljudi» također je za propagandu upotrebljavao jednu medijsku zvijezdu – u doba «vrućih» medija poput radija (po tipologiji Marshalla Mc Luhana) poslužio mu je zapaljivi radio-propovjednik otac Coughlin... Njegov križarski zanos nije imao veze s programom južnjačkog populista. To i nije bitno, bitno je proizvesti masovni zanos, što se može ostvariti bilo kakvim artističkim i medijskim sredstvima...
Među ljudima koji su se okupili u Zagorju, ove su paralele izazvale dosta teorijskih prijepora. Je li zaista riječ o fašizmu? Kako, uostalom, razlikovati postfašizam poput talijanskog, koji možda nije istinski fašizam, nego konzervativizam pomiješan s nacionalizmom (tu se mišljenja razilaze), od istinskih fašistoidnih formacija nizozemskih homoseksualnih ksenofoba i pravoslavnih ekstremista, ruskih homofoba? Gdje je politički zajednički nazivnik, kako se tu uklapaju Thompson i Bandić?
Budući da su teoretska pitanja još otvorena, dogovoreno je da se inicira simpozij o toj temi, koji će se održati koncem ljeta u organizaciji jednog zagrebačkog instituta za razvoj demokracije. Važno je precizno razjasniti polazišta i definirati pojave, pa publicirati jedan White Paper, «crnu knjigu postkomunizma», koju će pisati lijevi, građanski i demokratski orijentirani analitičari, koji ne smiju dopustiti da im agendu otmu desničarski demagozi... No, osim razumijevanja i analitike, potrebna je, naravno, akcija, politička borba protiv novog kriminogenog totalitarizma, ali i kulturna borba na javnoj, medijskoj i – zašto ne? – na estradnoj sceni!
Smotra lijevih snaga na toj pozornici pokazat će da su formacije «crvenog» u priličnom rasulu. Droga je uzela svoj danak, a angažirano ljevičarsko električno tamburanje ne može savladati barijere koje se dižu izmedju teritorija pojedinih uličnih «plemena», određenih glazbom koju slušaju, vlastitom modom i zasebnim senzibilitetom. Alertna, politički angažirana gay-populacija, ne može, primjerice, komunicirati s neopranim dugokosim majmunima, lijevim hašomanima, a najintelektualnija sljedba, hip-hoperi, zatočena je na svojoj apartnoj razini urbanoga pakla. Kani li se suprotstaviti muzičkoj nemezi desnog populizma, lijevi glazbeni šampion ne može upotrebiti znakovni govor namijenjen podjednako primitivnoj, no drukčije polariziranoj masi. Ne, on mora imponirati obrazovanoj, sofisticiranoj publici, gay-auditoriju, a tek rubno i antiglobalistima... U projektnom uredu ekspertnog tima, nastao je stoga ovakav nacrt glazbenog komandosa, koji će se suprotstaviti čavoglavom Thomsonu:
IME: DRUG KALAŠNJIKOV
SCENSKI NASTUP: Stilizirana uniforma Konarmije maršala Buđonija - dugi ruski koporan kombiniran s osebujnom kapom kakvu su nosili čekisti, pripadnici ČE-KA, «Vserosijske čerezvičajnaje komisije» narodnog komesara za unutarnju sigurnost (NKVD) Feliksa Eduardoviča Djeržinskoga, s našivenom nepravilnom krpenom crvenom zvijezdom.
Prateći bend najavljuje se riječima: «Drug Kalašnjikov i njegovi čekisti!»
Kao rekvizit revolucionarnih boraca za slobodu diljem svijeta, isticat će jurišnu pušku AK-74 (u modernom kalibru 5.45) što istodobno budi sjećanje na znak ROTEARMEE FRAKTION (RAF), baš na tridesetogodišnjicu šezdesetiosmaškog radikalskog napada na institucije zapadnjačke reakcije... U jednu riječ: Baader-Meinhof.
No, vizualna stilizacija lika treba, zapravo, evocirati glavnog junaka Prattova stripa «Corto Malteze». To je romatični pustolov i moreplovac, suputnik svih svjetskih revolucija, elegantan poput Briana Ferryja.
Drug Kalašnjikov nije grubijan, nego bolećivi artist, koji hamletovski poručuje: «Ja surov moram biti da bih dobar bio...» Poziva na anarhističku destrukciju, orgijastičko odbacivanje uza što ih je nametnulo primitivno kapitalističko tranzicijsko društvo. Povratak u primordijalno stanje nije, međutim, «retrogardno» vraćanje historijskoj boljševičkoj avangardi, nego više jedna vitalistička pretkoncepcija koju zagrebački eminentni književni teoretičar prof. Zoran Kravar naziva «razodgajateljskom» u učenom eseju koji je koncem prošle godine objavio u najvažnijem hrvatskom časopisu «Republika». Odbacivanje poretka i civilizacije, to je legitimni umjetnički program i platforma u razdobljima zastoja i zasićenja. Budimo realni, što bi kazao Kazo iz «Bitangi i princeza», tražimo nemoguće!
GLAZBA: Nema sumnje da će glavni predložak biti pjesma «Kalašnjikov» Gorana Bregovića, uz medley balkanskih i revolucionarnih hitova obrađenih u glazbenom slogu alternativnog punk-roka (Drug Kalašnjikov pada u Rage Against the Machine).

Načelno političke pitanje koje se pritom postavlje jest – treba li na izazov glazbenog desnog populizma odgovarati sličnim sredstvima, pa na turneju po zemlji uputiti modernizirani «Laibach», Druga Kalašnjikova okruženog «skinhunterima», za defanzivne tuče s Bad Blue Boysima i militantnim suburbanim Hercegovcima, ili pak treba voditi demokratsku bitku demokratskim sredstvima?
Oko toga vodi se užarena diskusija. Naravno da idejna i politička borba mora biti čista i principjelna, ne može se desnom populizmu s lijevim vođama odgovoriti lijevim populizmom s liberalnim liderima, ali što vrijedi za politiku, ne vrijedi za estradu – što je ključ ovog pothvata...

Image and video hosting by TinyPic

II.

Najkorumpiranija politička stranka u Hrvatskoj je SDP. Ima tamo dosta poštenih ljudi, znam da su nakane mladog lidera Zokija Milanovića časne, ali apsolutno najgora politička klika – u jakoj konkurenciji – to je esdepeovska gradska ekipa zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Čovjek je skandalozan, a oko njega u nedogled se množe skandali. Neke sam izaziva jer želi pokazati da je neuništiv, da mu nitko ništa ne može, pa ponižava svoju stranku i njeno vodstvo, da ih oslabi, delegitimira i onemogući da ga smijene prije lokalnih izbora.
Zagrebačke novine pune su otkrića o korupciji u Gradskoj vijećnici. Tu se ugnijezdila hobotnica koja je grad obuhvatila svojim pipcima, pa kontrolira građevinsku mafiju i klasične kriminalne formacije, gangstere koji su se prebacili u građevinske poduzetnike, a pomalo preuzimaju i sav biznis u centru grada. Holdinška klika legalizirala je podzemlje – u Chicagu Al Capone je vladao gradskom upravom, a u Zagrebu, događa se obrnuto.
Osim s vlastitom strankom, Bandić je zaratio sa zagrebačkim građanstvom. On je gradonačelnik periferijske Donje Dubrave i Sesveta, koji teroriziraju općine Donji Grad i Medveščak u njegovu središtu. Na Trgu bana Jelačića Bandić je priredio prvo boksački meč i Ultimate Fight borbu, a zatim organizirao koncert Marka Perkovića Thompsona. Što mi možete, poručuje Zagrepčanima taj političar iz Krivog Doca u krševitoj Hercegovini, profesor predvojničke obuke, sitni partijski funkcioner kojega je na Pešćenici, u doba svoje kadrovske svemoći, zaposlio Stipe Šuvar. Račan ga je trpio, Milanović mu ništa ne može. Red je da SDP propadne skupa s Bandićem.
Druga varijanta: općenarodni ustanak protiv Milana Bandića. Masovni protest, demonstracije. Sad bubnjevi! sad trubice! a ne za prosvjed protiv srednjoerupske civilizacije, najvećeg bečkog arhitekta Borisa Podrecce i Tome Horvatinčića koji je htio sagraditi luksuzni strip u samom centru grada, nego protiv korupcije, banditizma, bandićizma i nadmoći primitivnog nad kulturnim, ljudožderstva nad vegetarijancima i prijateljima životinja. Gdje su sad gejevi, gdje su sad lukavci iz Čačićeva i pusićkina HNS-a koji su popušili izbore, jer su ih prokužili da komplotiraju oko investiranih interesa pokrivenih zagrebačkim Generalnim urbanističkim planom, te da nisu ništa bolji od Bandićeve klike? Gdje su normalni ljudi, ljudi od ukusa koji su bili spremni demonstrirati protiv neukusnog Marulićeva kipa ispred Sveučilišne knjižnice i protiv promjene imena Trga žrtava fašizma, a sad se ne mogu okupiti u broju većem od onoga što popuni jedan stol u kafiću «Bulldog» u centru grada, jer je presušilo Sorosevo financiranje udruga koje su branile humanizam i antifašizam?
Jedini način da se zaista ukloni Milana Bandića jest da se vodstvu SDP-a i cijeloj toj stranci jasno stavi do znanja: ili vi, ili on. Demonstracije, dakle, ne treba napraviti na Trgu bana Jelačića, nego na Iblerovu trgu, ispred nacionalnog sjedišta te stranke, gdje je Bandićeva realna politička baza, makoliko se oni od njega neformalno distancirali i u četiri oka objašnjavali da im je veći neprijatelj od HDZ-a i hadezeovaca.
Koliko ja razumijem politiku, SDP neće ni mrdnuti dok građanstvo ne krene na samog Milanovića, pa mu čisto i bistro ne poruči – stari moj, ako se ne možeš suprotstaviti Bandiću, tko tebe treba? Sigurno te nećemo trpjeti po cijenu devastacije grada koju provodi jedan esdepeovi glavešina. To što je on istodobno tvoj najveći suparnik koji protiv tebe gerilski ratuje, ne tiče se nikog izvan stranke, a uostalom, sin njenog bivšeg predsjednika i novi član Glavnog odbora SDP-a, zlosretni Ivan Račan, posve blizak Zokiju, poručuje u novinskom intervjuu: «Kandidat SDP-a za naredne predsjedničke izbore mogao bi biti Bandić!» Naravno – firma kojoj je Ivičin sin vlasnik bavi se marketingom, pa ju je stranka angažirala za predizbornu promidžbu, a inače radi za zagrebački Holding, poduzeće koje objedinjuje gradske komunalne službe, najveću firmu u zemlji. Kad je jedan moj prijatelj trebao dobiti neku posao koji financira grad, rekli su mu – a ne, to je rezervirano za Račanova sina. Ako želiš na tome raditi, pokušaj se s njim dogovoriti. To tako ide – čim su svi skupa, normalno je da će se i utaliti...
Esdepeovske frakcije postaju stranke u stranci. Ne samo Bandićeva hercegovačka u Zagrebu, nešto slično događa se i u Istri. Ondje su otpadnici iz SDP-a predvođeni karizmatičnim Livijom Bolkovićem, istupili jer nisu mogli podnijeti Račanov i Linićev komplot s IDS-om, koji predugo vlada Istrom. Na zemljišnim dilovima ondje su pronevjerene milijarde. Naposlijetku, IDS je zbog toga izgubio parlamentarne izbore u regiji, gdje je ranije uvijek bio najjači, a sad je SDP, ali u Puli se ipak govori kako bi scijaldemokrati, koji su čisto pobijedili, trebao ući u koaliciju s izbornim gubitnicima i podržati za župana Ivana Jakovčića, šefa IDS-a, zbog čije su se loše reputacije birači i okrenuli od istarskih regionalista. Dakle, pulski SDP stoji s IDS-om u istom odnosu kao zagrebački SDP s HDZ-om: na lokalnoj razini postoji dil oko love. Lokalni izbori bit će stoga presudan test novog lidera SDP-a, njegovih sposobnosti, poštenja i vizije... Ili Thompson, ili Đoni Štulić, nema ti tu majci mrdanja!

Image and video hosting by TinyPic

III.

Slovenija ima «Mercator», Hrvatska «Konzum», Ljubljana Jankoviča, a Zagreb Bandića. Zato je Slovenija u Europskoj uniji, a Hrvatska u banani (da se pristojno izrazim). Nije sad vic u tome što su «Mercatorovi» dućani puno finiji, kulturniji i bolji od marketa u sklopu crveno-zelenog carstva hrvatskoga velepiljara koji stanuje u dvorcu na Medvednici, oduzetog u nacionalizaciji grofu Kulmeru. On se zbog toga ionako nije uzrujavao, jer je bio pravi umjetnik i pošten komunist. Njegova kći pokušala je ostvariti povrat, ali joj nije uspjelo, pa se iselila u Ameriku i tu staru aristokratsku obitelj zamijenio je u njihovu zamku, većem od Medvegrada, bivši trgovac cvijećem iz Kloštar Ivanića blizu Zagreba, porijeklom iz krševite Hercegovine, sela Zmijavci, gdje ti poskok kaže dobro jutro, a đavo laku noć. Nije, dakle, stvar u tome gdje se bolje trži i kupuje, nego je «Konzum» uvozni lanac, koji jeftine namirnice na kraju roka trajanja, plasira hrvatskoj raji, dok «Merkator» funkcionira kao izvozni konvejer slovenskog gospodarstva, pa domaću robu šiba u cijelu regiju. To je marketinška logika povezivanja malih, lokalnih proizvođača, strategijom okrupnjavanja razvijenom još u socijalizmu – tada je, primjerice, Slovenijales bio podjednako silan karantanski zaibatsu, te jedna od najjačih stranih kompanija u Centralnoafričkoj Republici, odnosno Centralnoafričkom carstvu, odakle se uvozilo drvo, masiv, egzoti, te financiralo ludog cara Bokasu, koji je strancima omogućavao tako unosan biznis.
Dok «Mercator» kotira na burzi, «Konzum» sjedi u Todorićevu džepu, ali iznos njegovih kredita podudara se s kapitalizacijom, što znači da bi prijenos vlasništva prilikom nasljeđivanja nalikovao prvom činu «Glembayevih», kad se u poraznu sumu sabiru aktiva i pasiva obiteljske bankarske kuće u vlasništvu pokojnika, kojega je Krleža idealnotipski portretirao prema plutokratima iz dinastije Vraniczany. «Mercator» investira na Balkan svježi novac dioničara, a «Konzum» širi se u Srbiju produžujući rok plaćanja svojim isporučiocima, koji onda propadnu, pa ih Todorić kupi, digne nove kredite na ime vrijednosti njihovih nekretnina i – ide dalje.
Čovjek koji je stvorio «Merkator», kučanovski tehnokrat balkanskih korijena, privlačnog «čefurskog» temperamenta, postao je, bez stranačke afilijacije, gradonačelnik slovenskog glavnog grada, koji svakodnevno vizitira utočište alternativaca u Metelkovoj. Todorić je pak poduzetnik iz devedesetih, oportunist iz kruga Tuđmanove gospodarske kamarile, koji se milenijskom tranzicijom transformirao u uobraženog oligarha, bez političkih ambicija i bilo kakve socijalne svijesti. Ne podupire umjetnost, humanitarne zaklade, zajednicu ni kulturu, nego se naokolo voza privatnim helikopterom, dok njegove blagajnice primaju plaću od 350 eura.
Kakve to veze ima s Milanom Bandićem? Nikakve, to je sasvim drukčiji profil iz balkanske «Comedie humaine». Bivši sitni partijski birokrat, on je postao zagrebački gradonačelnik u doba Ivice Račana, postkomunističkog «malog vođe», koji nije ni pokušao popraviti grozna zlodjela nacionalističkog režima i tranzicijske predatorske ekonomije. Račan je namjeravao toga svog uvijek neobrijanog, znojnog rukovodioca koji govori promuklim glasom i nemorno ruje kao motokultivator, svesti na podnošljivu mjeru – «Draga, smanjio sam Bandića!» - ali mu to nije uspjelo, jer je bio isto toliko lijen koliko je ovaj marljiv, a kad je naposlijetlu umro, naslijedio ga je na čelu partije neiskusni Zoran Milanović, kojemu fatalno nedostaje politička vizija, strategija ili prometejska inspiracija, pa se Milan posve oteo i započeo kampanju kojoj je cilj da – preuzme vlast u Hrvatskoj!
Potpuno se emancipirao od svoje kvazilijeve stranke, te udario u teški nacionalizam, okruživši se samim Hercegovcima iz ultramontanske postojbine (rodom je iz Krivog doca pored Gruda). Preko njih kontrolira Zagrebački holding, tvrtku koja objedinjuje gradska komunalna poduzeća, gdje je zacarila neviđena korupcija. Zahvaljujući zavičajnoj protekciji, tržište nekretnina u gradu preuzeli su gangsteri iz istih pasivnih krajeva. Istodobno, Bandić započinje kulturkampf pa u Hercegovini trči dobrotvorni maraton za Gospu, a na glavnom zagrebačkom trgu organizira konceret Marka Perkovića Thompsona, crnokošuljaškog vokalista na čijim se muzičkim sletovima pozdravlja rimskim pozdravom i kliče «Ubij Srbina!» Tako zastrašuju građanstvo i upućuju signal lumpu s periferije: opet su došla prevratna vremena! Evo nove prilika za najpoduzetnije mangupe – suspendirat će se vladavina zakona, dokinuti red i pristojnost, uljdba i uljudnost, tko bi dole, bit će gore, Fortunin kotač već se okreće kao rulet u kazinu u Porotožu!
Bandić će izaći na direktne izbore za zagrebačkog gradonačelnika sa statusom župana što se za godinu dana prvi put priređuju po novom zakonu usporedno sa stranačkim izborima za skupštine u gradovima i općinama. Demokratski puč osiguravat će pak pet stotina pripadnika paravojne zaštitarske tvrtke Vinka Žuljevića Klice, hercegovačkog ratnog vođe, koji gospodari zagrebačkim asfaltom. Crkva je s njima – zajedno s Bandićem grade socijalne stanove za katoličku sirotinju, koja će biti njegova glasačka mašina. Ustaše, popovi, podzemlje i Hercegovci – zbilja lijepa bulumenta, koja neodoljivo podsjeća na ekipu koju je 1990. okupio jedan drugi komunistički lider, koji se također nije puno cifrao oko toga tko ga podupire – naime Slobodan Milošević. Kako na to gleda državna vlast? Predsjednik Mesić nemoćan je, on odlazi šest mjeseci poslije lokalnih izbora – fikus u njegovu kabinetu već pomalo vene. Bandić je najavio da će se kandidirati na njegovo mjesto, čim preuzme Zagreb, koji zatim može prepustiti Klici, ili bilo kojem drugom suradniku, budući da su svi odabrani prema podjednako strogim kriterijima. Premijer Sanader mora biti zadovoljan time kako je Bandić rastrgao konkurentsku stranke na komadiće. Ima li onda kakve nade za siromašnu Kroaciju? Možda Boris Tadić uspije formirati demokratsku proeuropsku vladu s Miloševićevim nasljednicima i bivšom Arkanovom strankom, pa će Srbiju brzo primiti u Zajednicu, a Hrvatska, možda se uspije nekako uhvatiti za njihove skute, pa preletjeti ono pedeset kilometara loše turske džade što se proteže od Macelja do Maribora, pa preskoči do Jevrope...

- 22:49 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 10.06.2008.

Darko Desnica

Image and video hosting by TinyPic

Kavana Matoš. Svijetli, damastni stolnjaci, fikus Benjamin: diskretni ambijent s pogledom na Trg.
Jedem kolač od višanja i pijuckam kavu sa šlagom.
Nasuprot mi sjedi Gala, zelenooka, snažno građena žena u bijeloj majici i plavim hlačama s naramenicama.
Pita me koji sam horoskopski znak.
«Vodenjak,» kažem. «A ti?»
«Jarac.»
«Što nam to govori?»
«Puno toga,» kaže. «Recimo, da ne bismo funkcionirali kao par.»
Podižem glavu, gledam je u oči: «Neovisno o tome što se u mnogo čemu slažemo.»
«Neovisno o tome ili upravo zato,» potvrđuje.
Njezin me odgovor zbunjuje: «Kako možeš vjerovati u takve stvari?»
«Tko kaže da vjerujem?»

...

Spuštamo se zavojitim stepenicama, krećemo Radićevom prema Gornjem gradu.
Šećemo ruku pod ruku; promatram njeno prstenje boje dima, boje ljetnih sjena.
Podsjeća me na temu svoje radnje, Levinasovu etiku bliskosti.
«Kako ide?» pitam.
«Sporo,» kaže. «Čini mi se da jednostavno nisam dovoljno ambiciozna.» Zaustavlja se, pomiče kosu s čela: «Kadgod vidim da se netko po čitave dane angažira, bez obzira o čemu se radilo, uvijek se pitam: zašto?»
«Možda je u pitanju taština,» kažem.
«Možda,» potvrđuje. «Kupujem sve što pretvara indiferentnost u vrlinu.»

Nešto kasnije, pitam je kako je na poslu.
«Moji francuski učenici misle da sam špijunka,» odgovara.
«Kako to?»
«Izgleda da zbog nečega ne mogu razumjeti da je podučavanje jezika moj izbor.»
«Čudno,» kažem.

...

Prolazimo Staru vuru, odlučujemo se zaustaviti u Palainovki.
Zaklonjeni krošnjama drveća, razgovaramo o ljubavnim vezama, kružnim, eliptičnim obrascima boli.
«Dragi moj,» kaže Gala na kraju, «sve ti je to bez veze.»
«Ne razumijem,» kažem.
«To što ljudi zovu ljubav,» objašnjava, «u biti je efefef.»
«Efefef?»
«Da,» potvrđuje. «Feromon, fantazma i fetiš.»
«Kako znaš?» pitam.
Na trenutak zastaje, zatim ležerno konstatira: «Pa, zar to nije očigledno?»
«Kako kome,» kažem, gledajući pred sebe.

...

Laganim koracima silazimo u Donji grad. U izlogu apoteke nailazimo na plakat o impotenciji, reklamu za lijek.
«Ženska osveta,» komentira Gala. «Muškarci to ne razumiju.»
Nekoliko minuta potom, nastavlja: «Za koju godinu, htjela bih usvojiti curicu. Ali, znam da mi neće dopustiti.»
«Zato što bi bila samohrana majka?» pitam.
«Da,» potvrđuje. «Teška diskriminacija.»
«Ne misliš da bi djetetu nedostajao otac?»
«Ne,» kaže. «To je kao da u školi nisi učio strani jezik.»

...

Stojimo na tramvajskoj stanici prekoputa HNK.
Pozdravljamo se, dogovaramo kino za idući tjedan: Matrix.

Na odlasku, tijelo joj gubi oblik – u prozoru prikolice nazirem njena nasmijana usta, red savršenih zubi: detalj de Kooningova ciklusa.
Okrećem se, vraćam se stazom uz cvjetnu aleju. Zastajem kraj Zdenca života.
Naslanjam se na kameni oval, palim cigaretu: «Vodenjak,» kažem vlastitom odrazu na dnu.
Image and video hosting by TinyPic

- 23:38 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.06.2008.

Euro 2008

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Oh, a ja vas volim, znojne i raspižđene, gledajući testosteronske retoričke rasprave o kornerima, žutim kartonima i ofsajdima (ovaj mi je najdraži, jebalo vas zaleđe), obogaćene netom rođenim psovkama, kao na primjer "Jebo ti Patak Daća mater" i slično.
Ma koga ja zavaravam, ja volim muškarce u svakom slučaju. Eto. I nogometne, i razmetne, i lucidne i skorbutne, i tako dalje.

Luce




I tak, velim ja Kizi:
- Popper nikada nije vjerovao u suvremeni, totalni nogomet.
On je htio igrati u riskantnoj, otvorenoj formaciji.
Fichte je imao problema s manjkom samopouzdanja: zabrinuo se za Ich formu.
Vidjet ćemo kako će biti u uzvratnom sustetu. Navodno da bi za Njemačku mogao zaigrati oporavljeni Boehme, koji odlično igra za Auroru iz Goerlitza, a mogući bi as iz rukava mogao biti i Max Scheler, koji je za svoj Kosmos iz Frankfurta a.m. ovoga proljeća postigao već osmi zgoditak u šest utakmica!
Kad u postavi Kant-Fichte-Schelling-Hegel netko izostane, to je kao da izbaciš Krutova iz klasične trojke Larionov-Krutov-Makarov! Užas! Kao da mi netko kaže da Zbornaju zamislim bez Tretjaka na vratima. Lakše mi je misliti na Dram Team bez Jordana.
Osim toga Sokrat ima problema s Ahilovom tetivom i to bi mogao biti veliki hendikep arhajskog grčkog tima. Što ti Kizo misliš, ti također motriš nogomet?

Image and video hosting by TinyPic

(Jedino me je malo strah sudačke pristranosti, mada izvještaji s travnjaka daju umirujuću prognozu:
"Muenchenske su tribine u subotu obilježile “bijele": bilo je jasnih aluzija da je Grčka sudački favorit, povlašten na njemačkim travnjacima prilikom prosuđivanja jedanaesteraca i dodjeljivanja kartona.
Istina je da će suci na njemačkim travnjacima rijetko nauditi Grčkoj. “Bijeli” su utjecajno društvo u sudačkim forumima, ali to ipak ne znači da uživaju status zaštićena Unescova spomenika. Vidjelo se to najbolje jesenas u Ateni kada je Frege počastio Englesku dvama nepostojećim jedanaestercima, a vidi se prema TV ekspertizi i ovog proljeća. U sedam proljetnih službenih utakmica dosuđena su dva jedanaesterca za “bijele” (Paris, Milano), a suci su prešutjeli još tri čista prekršaja za “kreč” - sva tri puta žrtva je bio Aristotel; u dvije muenchenske utakmice uz polufinale kupa u Berlinu. Protiv Grčke ovog je proljeća dosuđen jedan kazneni udarac, krajnje “nategnut” prekršaj na Parku prinčeva. Statistika zapravo brani Feuerbachovu tezu da su “bijeli” najčešće na udaru sudačke nepravde.)

Image and video hosting by TinyPic

A Kizo će na to:
- Evo francuske repke:
vratar: Pascal
zadnji vezni: M. de Montaigne, Montesquieu, Bergson,
prednji vezni: J. P. Sartre, Lacan, Derrida, Lyotard
napad: J. J. Rousseau, Voltaire, Descartes
Kao što vidite igrat će sa tri špice zato jer je prednji vezni red malo u kurcu.

- Ja pak mislim da će Engleska istrčati u nešto nekonvencionalnijem sastavu, što je danak ekscentričnosti, ali i tvrdoglavosti selektora Davidsona, kojemu se ipak ne može odreći svojevrsna analitičnost.

Anyhow, evo sastava:

Mill
Locke Hume Hobbs
Russell Berkeley Bacon
Strawson Boyle
William of Ockham

Pričuve:
Smith, Moore, Ryle, Austin, Dummett

Kizo, možeš li promijeniti Derridu, molim te. On mi ne izgleda konsturuktivno.
Osim toga, misliš li da je pametno da Berkeley igra? Nekako mi u posljednje vrijeme previše solira!
Bacona ne smijem dirati jer on je naprosto idol navijača.
I Mill mi se čini nekako preslobodnim izborom za vratara, što misliš?
Jedino mi je neupitno riješenje William 'Razor' od Ockhama, unatoč spekulacijama o njegovoj franciskanskoj uvezanosti: britak je k'o britva, i jedino se malo bojim njegove nesklonosti sustavu kakav zagovara Davidson na tragu Tome Akvinca: sumarni nogomet!

Image and video hosting by TinyPic

- Već sam rekao da je prednji vezni red malo u banani, zato sam pojačao napad. A ti si, vidim, složio sastav od 10 igrača. Voltaire će vam se najebati keve.
ha ha ha

- Ha, ha, izgleda da mi je odšetao Newton!
Od onog slučaja s jabukom nije svoj, jadnik.

Descartes je čujem izvan forme, ima krizu identiteta.
Voltaire, eh, da... da ga nema, trebalo bi ga izmisliti!

Mill
Locke Hume Hobbs
Russell Berkeley Bacon
Strawson Boyle Newton
William of Ockham


Što misliš bi li umjesto Strawsona, koji ovoga proljeća doživljava drugu mladost, trebao igrati Adam Smith? On mi je nekako ekonomičniji u distribuciji tih lopti, malo ih gubi, i čvst je na nogama.
Kizo, kao što vidiš meni je više do lijepote igre kao enetlehijske tendence ovog su-sreta, a manje do utilitarne, neposredne koristi i inoga inter-esse, pa zato kao dugogodišnjem prijatelju, ljepoduhu i filantropu sasvjetujem ti da Pascala makneš s vrata: on je jadan prepadnut od svega i svačega, i od oba beskraja veli, i ni Lacan mu nije mogao pomoći (koji, doduše, ima svojih problema, jer mu je lopta, veli, object petit, htio bi veću loptu, zamisli!).
Naročito sam ponosan na Williama. On je zaista 'Razor', kako mu tepaju navijači Manua. Uvijek odigra najrazumniji potez. Šteta što je na početku karijere imao one sukobe s 'Inquisitorsima' iz Rome, citte operte. Dobro da je prešao na Otok, tu je igra ipak priličnija njegovu temperamentu. Izglada da ga Roman fekta za Chelsky! Nudi mu Lenjingradsku biblioteku manuskripata i 400 funti tjedno,


Bacon
Hume-Locke-Berkeley
J.S.Mill-Newton-Bentham-Hobbes
Russell-G.E.Moore

Francuska: 4-4-2

Poincaire na golu
Rousseau-Diderot-Descartes-Pascal
Bergson-Foucault-Derrida-Lacan lijevo krilo naravno
Sartre-Camus

rezerve: Chardin, Simone de Beauvoir bi igrala, ali za kurac..

suci:
Giordano Bruno
pomoćni:
Averoes, Avicena

Rezultat: Francuzi vodili 2:1, prekinuta utakmica u 79 minuti - Simone de Beauvoir upala sa feministkinjama na stadion tražeći od muškaraca nekakva suluda prava...

Image and video hosting by TinyPic

- Nego, puno očekujem od tekme Rusija - Arabija!
To bi mogao biti finale prije finala:
Gledaj molim te koga je u tim uvrstio Patriarh Aleksej II. (koga bi tek prvi uvrstio!):

St.Grigorije Palama
Lenjih-Staljin-Trokcy
Bakunjin-Dostojevski-Berđajev
Herzen-Tolstoy-Uspensky
Solovyev

A pazi klupu!
Plehanov, Florenski, Turgenjev (igra Staljinovu poziciju, shit happens!), Černiševski, Kropotkin.
Nevjerojatan tim! Sasvim sigurno jedan od favorita prvenstva, svakako dark horse turnira.

A Arapi! To je nevjerojatno tko sve tu igra!

Al Jezeera je prenijela ovaj spisak zahtjeva selektora koji je na osami Bin Laden:

Moses Maimonides (!)
Al-Kindi Al-Farabi
Averoes Ibn Bajjah Avicena
Suhrawardi Ibn Taymiya(!) Mulla Sadra Ibn Khaldun
Rumi

Nevjerojatna momčad! Posebno me fascinira snošljivost pri izboru Židova Maimonidesa za vratara momčadi, kao i antifilozofa Ibn Taymiye u ofanzivnoj formaciji nadirućeg Islama.
Ovo će zaista biti prava ljepotica od tekme, ne misliš li?

Image and video hosting by TinyPic

Rekli su...

G.W.F.Hegel: Pa očito je da smo danas igrali ispod svojih mogućnosti, ali kao što znadete odlika je velikih momčadi da pobjeđuju i kad igraju loše ili prosječno. Ja sam igrao standardno odlično, jer, znate, to i nema veze sa mnom: kroz mene se zapravo odvijalo samokretanje lopte u njenom dolaženju do pojma onog nogometnog...
Popper: Hegel sere! Nema totalnog nogometa! Pa nitko nije natčovjek da trči devedeset minuta coast-to-coast, od jednog do drugog šesnaesterca!
Nietzsche: Popper, šipu pimpu, ja sam Natčovjek, ako itko jest! Igrati cijelu utakmicu s Hegelom i Schellingom i cijelom ovom metafizičkom dijasporom tlačitelja najvitalnijih životnih impulsa, to je ono strašno! Pa vidite kako Hegel stalno iznova vraća loptu golmanu! Popper ima pravo, Hegel sere!
Schoppinghauer: Dečki, ja sam nekako pesimist pred uzvratnu utakmicu! Mada, sve je ovo jedna velika predstava i možda ipak presudi čuvena pruska volja: nogomet je ipak igra koja se igra s najmanje dvije momčadi i u kojoj uvijek na kraju pobjeđuje Njemačka!
Kant: Čujte, mene živcira što utakmica nije počela na vrijeme. Goehringa bi trebalo streljati zbog toga. Penal nisam vidio, jer je bio na meni, a i da sam ga vidio, ne bih znao je li bio penal ili nije, jer, znate, pojavno i je jedino za što je čisti um sposoban. Vidite...
Popper: Kant sere!
Nietzsche: Sereš ti! Uostalom, to kaj ti imaš u glavi posve je nesumjerljivo koceptu igre kakav Njemačka gaji već tri stoljeća! Igra onaj bez lopte, a ne onaj koji ima loptu, švajnhund jedan! Ti si sigurno zločinac, Karl, grdi si k'o lopov. Mora da si dekadent.
Descartes: Mislim, ono, nismo mi tako loše igrali. Mislim, ja barem nisam. Mislim, igral sam čist O.K.! Mislim, dakle jesam.
Popper: Rene sere!
Voltaire: Popper, mada ti nikada ne bih osobno ugurao prepariranu nogu cimbaloa u rosni pak, vječno ću branti tvoje pravo da to sam učiniš! Pa pička ti materina Popper, zbilja si više dosadio i bogu, kojega za ovu prigodu valja izmisliti, i vragu, koji uopće ne postoji, ni uz moju najbolju volju.
Derrida: Dečki, dajte, budimo kontruktivni! Paul (de Man, op.p.) veli da nema reči o elveru. Nisam ga ni taknul. Ja sam jedino čuo iza sebe nekakav zvuk, kao šum mora u školjki, i...
Lacan: Derrida, Derrida, ti nisi normalan! Možeš ti sad potiskivati koliko ti drago to što se dogodilo, ali činjenica je da zapravo potiskujemo ono što smo željeli, a nije se dogodilo! A nije se dogodilo, idiote, da prođe utakmica a da ti nekoga ne skršiš, pederu!
Sartre: Je, da, sad je Derrida kriv, drugi su pakao, je, je, a to što si predao loptu onom dekadentnom poljskom filologu, to nikome ništa!
Camus: Nemoj tako, stari, sve je to već pomalo apsurdno!
Popper: Dobro, dečki...
Svi zajedno: Popper, jedi govna!

Image and video hosting by TinyPic

Prijenos uživo Francuska : Njemačka (88. minuta)

Montesquieu probija lijevi bok, Kant uklizava i promašuje loptu, Montesquieu dodaje Lacanu, Lacan oklijeva, Nietzsche ga ruši grubim startom. I to je CRVENI KARTON!!! Tribine su u deliriju, skandiraju, Nietzsche psuje i ne želi napustiti teren, dolazi hitna pomoć, odijevaju mu luđačku košulju i odvode ga. Montaigne brzo izvodi slobodni udarac, Sartre odigrava brzi pas na Lyotarda, Lyotard dodaje Rousseauu, Rousseau dribla Hegela i nabacuje loptu na Voltairea, publika je na nogama, Voltaire štopa loptu prsima i upućuje volej prema prototivničkom golu....i gooooooooooooooooooooooooool!!! Lacan oklijeva i pritom osjeća jouissance, jer zna da dodati znači zapravo biti dodatn od Drugog. Nietzsche mu, uzima loptu - istini za volju, Lacan mu je predaje - i Njemačka kreće u kontranapad. Nietzsche proigrava dupli pas s Schopenhauerom (osim s njime i Kantom, ne želi igrati ni s kim drugim, ionako!), prebacuje igru na drugu stranu, tu je Kant, Kant, Kant dribla Lyotarda, prolazi pored Voltairea, ulazi u kazneni prostor i, De-rrrrrii-daaaa! Penal! Penal! Jedanaesterac! Derrida je srušio, naprosto dekontruirao Kanta u kaznenom prostoru i jedanaesterac za Njemačku.
Loptu uzima Scehlling, namješta je pomno, uzima dug zalet...što to radi Schelling, što, pipa si puls, ha, ha, kao onomad Šuker...Schelling prilazi lopti i....francuski vratar u jedan kut, lopta u drugi...1 : 0 za klasičnu Njemačku, posljednje nogometne idealiste današnjice! Fantastična predstava na prepunom Berlinskom Germanicumu! Adolf Hitler ustaje iz lože i plješće. Goebels je na nogama, iako se to ne vidi. Churchil je oduševljen...Divna večer u Berlinu, noć za povijest!

Image and video hosting by TinyPic

Creativa je predložio sljedeću retro-repku Hrvatske:

Hrvatska 1995: formacija: 5-5-0:

Janko Bobetko
Ante Gotovina, Kresimir Ćosić, Mirko Norac, Davor Domazet, Ivan Korade
Damir Krstičević, Ivan Čermak, Ivan Kapular, Nojko Marinović, Ivan Basarac.

Prva pričuva Miljenko Filipović.

Na upit zašto 5-5-0 valja odgovoriti:

Branili smo se, bili smo napadnuti :)

08.06.2008. (16:54)

Odlično, ha, ha, zaista odlično, iako je izvorno repka glasila ovako:

Hrvatska repka

markantun de dominis
petrić bošković arnold
petrović kangrga grlić
despot sutić cipra
pejović

Klupa. Filipović, Dragišić, Švob, Sesardić, Buden.

02.04.2007. (19:30)

Ovo je naime rasprava na Patologiji 1. i 2. travnja prošle godine.
Vidiš kako smo mi uvijek ispred vremena


- 15:30 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 04.06.2008.

De profundis

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Maro je pronašao inspirativnu urbanu legendu o paklenom ispitu ili ispitnom paklu Univerziteta u Beogradu, inače osnovanom 24. septembra 1863. godine kao Velika škola.

Riječ je o odgovoru na testu hemije.
Pitanje je glasilo: "Da li je pakao ezoterman (predaje toplotu) ili endoterman (absorbuje toplotu)?"
Drugi doduše tvrde da je to pitanje iz ispita Terme (Nauke o toplini) na FSB-u u Zagrebu, ali, sasvim je svejedno:
većina je studenata napisala svoje odgovore pretpostavivši Boyle-Mariotteov zakon (gasovi se hlade kad se šire i zagrevaju kad se skupljaju), koji vrijedi podjednako u ova Pakla, onom pravoslavnom, Beogradu, kao i onom katoličkom, Zagrebu.
(Milorad Pavić zasigurno bi kazao da grešnici odlaze u Zagreb, dok grješnici u Beograd, i, ne bi pogr(ij)ešio.)

Jedan od studenata napisao je sljedeće:

Prvo moramo znati zapreminu u kojoj duše ulaze u Pakao i izlaze iz njega.
Smatram da odmah možemo pretpostaviti da duša koja jednom uđe u Pakao više iz njega ne izlazi. Znači, broj duša se povećava. Da bi dobili ideju o tome koliko je u Paklu duša, osvrnimo se na različite vere koje danas postoje na svetu. Većina tih vera tvrdi da onaj koji nije pripadnik baš te određene veroispovesti, ide u Pakao. Dakle, zaključak je da će sve duše završiti u Paklu. Ako tome dodamo odnos nataliteta i mortaliteta, možemo očekivati da broj duša eksponencionalno raste. Dakle, obratimo pažnju na odnos promene zapremine Pakla, jer prema Boyleovom zakonu za zadržavanje istog pritiska i toplote zapremina mora rasti proporcionalno sa brojem pristiglih duša. To nam pruža dve mogućnosti:

1) Ako se zapremina Pakla povećava manje od potrebnog prosečnog broja duša koje stignu u Pakao, toplota i pritisak Pakla će toliko porasti da ce Pakao eksplodirati.
2) Ako se Pakao širi brže od proseka koji mu je potreban da primi sve duše, toplota i pritisak će toliko opasti da će se pakao smrznuti. Koja od mogućnosti je ispravna?
Ako uzmemo u obzir izjavu, koju je kategorički iznela Milica s četvrte godine, a koja glasi: "Pre će se Pakao smrznuti nego što ću ja sa tobom da spavam" i s obzirom na to da je sa mnom spavala juče, mora biti ispravna teorija br. 2, dakle Pakao je sigurno egzoterman i smrznuo se.

Zaključak ovog izlaganja jest, da ako je Pakao smrznut, ne prima više duše i preostalo je samo Nebo, što je dokaz postojanja Boga, a to objašnjava i zašto je Milica sinoć vikala "Ah, moj Bože!".

Image and video hosting by TinyPic

Pakao nije mjesto gdje se događaju zle stvari, nego je to zlo mjesto! (Vathek)
U skladu s tim postulatom, Pakao je mjesto koje apsorbira našu osobnu toplinu (Matrix: sustav treba našu energiju), da bi nas beskonačno umnoženom vrelinom svih okupljenih prokletnika vječno mučio.
Pakao se dakle (endotermno) napaja našim grijesima, da bi nas hiperbolički mučio njihovim beskrajnim ispaštanjem.
Vratimo se na trenutak ovom stavu da Pakao kao sustav treba našu energiju: u Paklu mi smo dakle totalno pasivni objekt čija energija biva isisavana. Pitanje zašto Pakao treba energiju, želimo li na nj odogovorit, valja postaviti obratno: Zašto energija treba Pakao?
Energija, naravno, to je libido, naš užitak.
Zašto dakle naš užitak treba virtualni univerzum fantazije? Zašto mi trebamo Pakao kao virtualni nadomjestak, a ne uživamo izravno?
Odgovor je banalan, a nude ga prvi stihovi ove krasne pjesme:

Žižek’s Movies

Anxiety alone
does not deceive
Subjectivity is to see
what is missing from reality
Libido need fantasy
to sustain itself
before the abyss
of another mind
Fantasy realised is nightmare
but the final nightmare
is immortality not death

Desires are not given
but acquired
and men strle
with the desire
for their fathers
to be dead
Masculinity is illusion
man is terrified
of his own power
afraid of what he might do
because he can

There is too much
in feminine fantasy
for men to match
so they feel threatened
The paradox of pornography
if all can be shown
without restraint
we must render it unreal
to feel safe
Only willed constraint
empowers us
to explore the truth
so we choose not to show
all that can be seen

Film is not an escape
from reality
but a safe place
to explore
what terrifies us


Da za sada provizorno zaključimo: Pakao je sigurno mjesto istraživanja onog što nas plaši!
Samo, što nas to plaši?
Plaši nas žena, kao naša realizirana želja, ili pak krivnja!
Stoga, kad shvatimo da je samo mrtva žena dobra žena, vrlo brzo postajemo svijesni gdje smo: usred Pakla, koji je kao mjesto specifičan po tome što odatle nema van - drugim riječima: tu se žene, tj. vlastite želje ili krivnje, ne možeš riješiti!
Da bismo uopće u ženi mogli uživati, nama je neophodan Pakao: mjesto vječnog povrataka onog Ženskog! Kako god da je odstranimo, žena u Paklu uskrsava, i mi te infernalne prednosti postajemo trijumfalno svijesni: naš užitak postaje to tim veći što su veće muke na koje Ženu stavljamo, savršeno zaštičeni spoznajom da je Žena načeno neuništiva!
Dakle, mi: naš užitak, naša libidalna energija treba Pakao kao mjesto beskrajnog užitka u beskonačnom grijehu: tu se Eros, naš užitak u Ženi, stapa s Tanatosom, našim stalnim ništenjem žene kao bića koje postoji po sebi: ono je samo naša realizirana želja, ili krivnja, i ništa drugo.
Q.E.D.

Image and video hosting by TinyPic

Kant, u dijelu svoje Kritike parktičkog uma tajanstveno naslovljenom sa ‘O srazmeri čovekovih saznajnih moći koje su mudro saobražene njegovom praktičkom određenju’, odgovara na pitanje da što bi nam se desilo kada bismo dobili pristup području noumenskog, Stvari u nama: Međutim, umesto spora koji sad moralno nastrojenje ima da vodi sa sklonostima, u kome se posle nekoliko poraza ipak postepeno može steći moralna jačina duše, pred očima bi nam neprekidno bili Bog i večnost sa svojom strahovitom veličanstvenošću (...) to bi se većina zakonitih radnji događala iz straha, samo malo njih iz nade, i nijedna iz dužnosti, a moralna vrednost radnji, od koje jedino zavisi vrednost osobe i samog sveta u očima najviše mudrosti, uopšte ne bi egzistirala. Ponašanje ljudi, dokle god bi njihova priroda ostala onakva kakva je sad, pretvorilo bi se tako u prost mehanizam, u kome bi, kao u marionetskoj igri, sve gestikuliralo kako valja, ali u figurama ipak ne bi bilo nikakvog života. Nikakvo čudo da ova vizija o čovjeku, koji bi se kroz izravan uvid u čudovišnost božanskog bića-samog-po-sebi pretvorio u beživotnu lutku, izaziva takvu nelagodu među komentatorima Kanta (obično se preko nje prelazi u tišini ili biva odbačena kao kakvo uznemirujuće strano tijelo). Kant njome isporučuje ništa manje nego, kako to neko nazva, ‘kantovsku temeljnu fantazmu’, interpasivnu drugu scenu slobode, spontanog slobodnog agenta, prizor u kojemu se slobodni agent promeće u beživotnu lutku na raspolaganju perverznom Bogu. Kantova je poanta, naravno, da nema aktivnog slobodnog agenta bez ove fantazmatske potpore, bez druge scene na kojoj njime bezostatno manipulira Drugi. Odnosno, dok kantovski subjekt, prazna tačka samoodnoseće negativnosti, nije ništa do lakanovski ‘prekriženi’ subjekt označitelja - le manque a etre, kojemu manjka potpora u pozitivnom ustroju bića - ono što fantazma inscenira jeste upravo gubitak subjektovog nemogućeg bića, usljed subjektovog ulaska u simbolički poredak. Otud nikakvo čudo da je temeljna fantazma pasivna, ‘mazohistička’, ona koja me svodi na objekt kojim ravnaju drugi: kao da jedino iskustvo krajnjeg bola može subjektu garantirati pristup Biću: la douleur d’exister znači da ‘jesam’ samo dok trpim bol. Sa ovoga bi razloga trebalo iznova formulirati kantovsku zabranu izravnog pristupa području noumene: ono što bi trebalo ostati nedostupno nije noumensko Stvarno, nego sama temeljna fantazma - približi li se previše svojoj fantazmatskoj jezgri, subjekt gubi konzistenciju svog postojanja.

- 13:53 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 03.06.2008.

Novine o Miljušu, Miljuš o novinama

Image and video hosting by TinyPic

Novinari Hrvatske silno su pogođeni nesrećom našeg kolege, Duška Miljuša.
Znam, sasvim sam siguran da je ogorčenje većine novinara iskreno.
Ipak, zanimljivo je o nesreći Duška Miljuša razmišljati iskošeno:
Ako je Hrvatska mundus inversus, ako je ona izvrnuti brod po čijim stropovima hodamo dok nas nadsvođuju podovi, onda je sasvim opravdano pitati: Ima li u ovom nesretnom događaju iole krivice na samim novinarima*?
Je li ovakva pomisao, je li ovo pitanje skandalozno?
Možda, ali, pročitajmo što je prije samo par mjeseci Duško Miljuš kazao o svojim kolegama, novinarima, i o najčitanijim hrvatskim dnevnim novinama:

O VEČERNJEM LISTU

„Što bi taj oglas trebao značiti? Da će se uskoro i moje ime naći u rubrici s osmrtnicama?" Miljuš, kako je kazao u razgovoru za Index, smatra kako je vrlo neobično mjesto da je takav "oglas" objavljen u rubrici namijenjenoj za osmrtnice. "Iz Večernjeg su mi se ispričali, međutim ta mi isprika, da se nešto dogodilo zbog žurbe, nije prihvatljiva. Oglas sam shvatio kao određenu poruku, što bi ona trebala značiti? Da sam ja sljedeći? Da će se moje ime sljedeće naći među osmrtnicama?", kaže Miljuš, dodajući kako nije ovo prvi put da su se prijetnje na ovakav način i u "čudnim" rubrikama objavljivale pod krinkom plaćenog oglasa.

O JUTARNJEM LISTU

"Na pitanja članova Zbora kako se osjeća nakon što je smijenjen Miljuš kaže: „Osjećam se izloženim. Kao da je redakcija, novina u kojoj radim, odaslala poruku ne meni, nego njima, pripadnicima kriminalnog miljea i organiziranog kriminala, da su oni pobjednici, a drugim kolegama koji kroz svoj novinarski rad prate pravosuđe, crnu kroniku - da nisu zaštićeni u redakcijama u kojima rade.“

I što sad kazati?
______________

* novinarima, ne u smislu Miljuševe vlastite krivice za vlastitu nesreću, nego u smislu odgovornosti novina i novinara za njegovu izloženost nasilju.

- 22:36 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.06.2008.

Stockholmski sindrom

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Herzog i Babl, vi me zajebavate?
Pa Senjanović od Sanadera radi diktatora, i, što je gore - u tome je zapravo poanta - upravo mu se stoga Sanader sviđa!
Jer, po Senjanoviću, samo Sanaderova vlast jamči mirnu Hrvatsku: jedino ako je Sanader na vlasti, kristalna je noć spriječena!
Čujte, vas dvojica, a u čemu je onda razlika spram Adolfa Hitlera?
Zašto ne biste sva trojica bili oduševljeni nacistima? Jer, ako je jedini uvijet mira u nekoj zemlji vlast jedne partije i jednog vođe, koji, u oporbi, tj. bez vlasti, ne prežu ni od krvoprolića, onda ja zaista ne vidim razloga zašto ne bismo slavili i svijetle primjere prošlosti.

Dakle, Herzog, proturječje, kako ti veliš, jest u sljedećem: Senjanović slavi Sanadera kao jedinog čovjeka koji Hrvatsku bezbolno može uvesti u EU, jer bi inače, da je u oporbi, upravo Sanader na čelu HDZ-a (tvrdi Senjanović, ne ja!) bio taj koji bi Hrvatskoj nanio bol - moguće bi ogrezla čak i u krvoproliće za nekakve 'kristalne noći'!
Senjanović dakle Sanaderu aplaudira jer je odustao od poticanja građanskoga rata, umirivši se dolaskom na vlast!
Senjanović, drugim riječima, Sanadera, kao tiranina, obožava iz straha!
Babl, Senjanović je mislio kazati sljedeće: Vidite, HDZ, kad je na vlasti, s alibijem proeuropske politike mirno vlada uživajući u svim privilegijama vlasti, a to u Hrvatskoj ugravnom znači krađu i korupciju, i onda je u ovoj zemlji mir; kad nije na vlasti, i kad te privilegije nema, HDZ je spreman izazvati nerede, pa možda čak i 'kritalnu noć'; Sanaderu treba zapljeskati jer na vlasti stvara taj privid uljuđenosti, demokratičnosti i otvorenosti spram Europe, privid koji nestaje čim vlast bude dovedena u pitanje!
Ja ne vidim zašto bi Senjanović, ili bilo tko, trebao Sanaderu zapljeskati na tom prividu!
Babl, ja mislim da ti ne vidiš ovu rafiniranu dijalektiku i privid doživljavaš kao zbilju: i ti misliš, očito je, da je Sanader reformirao HDZ u modernu, europsku stranku desnoga centra, mada, istovremeno, kako sam priznaješ, misliš da bi ta moderna europska stranka u oporbi pripremala 'kristalnu noć'!
Prijatelju, da možda tebi ne izmiče ova suptilna logika apoteoze dr.Ive Sanadera, motivirana činjenicom da se na okrajcima iste te vlasti dobro živi od istih tih privilegija: zar ne vidiš da Senjanović Todorića i Pavića denuncira premijeru Sanaderu, kao Splićaninu, vladajući se pritom kao posvemašnji idiot, i to idiot per definitionem: zainteresiran samo za osobno, privatno dobro i korist: ako i kad je vlastita guzica u pitanju, onda su tirani OK, je li? Ako Sanader zaustavi selidbu Dalmacije, bit će cool, prosvijećen čovjek, ali ako Nino i Ivica šjor Ivu uvjere u neophodost preseljenja Slobodne, onda će Sanader biti diktator koji predvodi smeđekošuljaše!
Zastanimo na tren i pogledajmo prvu opciju: ako Sanader namoli Ivicu i Nineka da SD ostave u Splitu, što bi to značilo po Senjanovića? Samo to da i on participira na jednoj nedemokratskoj vlasti - takvom je naime on vidi! - i da štoviše od nje ima koristi! Ta, ti mu batinaši čine uslugu, i da ne bi morao lijenu guzicu dizati iz stolice i voziti se do Dugopolja, fašisti će mu Slobodnu ostaviti na pet minuti od doma, ea!
Moje je jedino pitanje zašto taj vrli čovjek, Ćićo Senjanović, išta moli one koje opisuje kao fašiste?
To je moje pitanje.
Konačno, ja ne pišem o Sanaderu, o kojem imam stubokom različito mišljenje od Senjanovića: ja ne mislim da bi on bilo pripremio, bilo bio kadar zaustaviti Kristallnacht. Ja pišem o Senjanoviću, koji je notorni idiot, jer, kao što sam vam evo po drugi puta izveo, Ćićo Senjanović je zbog svoje osobne komocije spreman žicati i one koje doživljava kao fašiste!
Odvratan čovjek!
No, to je već tradicija Splita: ta, Smoje je kazao da će pisati i za fašističke novine ako plate i ne krate (citat: Danko Plevnik).
Ja, vidite, za razliku od vas trojice, ne mislim da je HDZ fašistoidna stranka, a Sanadera nipošto ne vidim kao ducea. Ne mislim da bi bilo berača kestena, niti kristalnih noći. Dapače, vidim da kompletan SDP obožava Thompsona, da se Milanović solidarizira s Bandićem, da Jurčić ima samo riječi pohvale za koncert, da Rano Ostojić suspreže osobne osjećaje u komentaru presude Ademiju i Norcu, i da je Hrvatska mundus inversus: ovdje socijaldemokrati prizivaju ujaka Pijavicu i razumiju odlazak u ustaše 1941., a Sanader - doduše, to je komičan moment, uzme li se u ubzir Klub ljubitelja talijanske opere i "Neki to vole vruće" - u Veroni na otvaranju operne sezone sklapa poslove! Nije problem Hrvatske što je u njoj politički život radikaliziran, nego nasuprot, što je ridikuliziran: ovdje politike nema, a ne da bi eruptivno eskalirala!
Senjanović, da poentiram, od Sanadera ponajprije radi diktatora, a onda, umjesto da osudi takvog vladara, od njega, posrednom laskom koja je k tome monstruozna - on nam jedini jamči da ćemo bezbolno u EU, tj. da, sve dok je na vlasti, neće biti krvi! - traži uslugu: šjor Ivo, naredite Todoriću i Paviću da ostave Slobodnu u Splitu!
E, jebeš vas dvojicu ako ovo niste uspjeli razumjeti i sami.
Onda ste zaista i vi idioti, pri ćemu se nemojte tješiti arhajskim smislom te riječi.

Image and video hosting by TinyPic

P.S.

Izgleda da ste svi zaboravili famoznu rečenicu koju je uputio Sanader s pravom iživciran time što ne dobija mandat:
"Pozivam uznemirene građane koji nas zovu od sinoć da sačuvaju prisebnost, nema razloga za uznemirenost. HDZ počinje pregovore s koalicijskim partnerima. Ne želim još o detaljima, ali s punim samopouzdanjem idemo u pregovore o koaliciji i novoj vladi. Čim budemo imali prve konkretne informacije o tome što bi vas moglo zanimati, informirat cemo vas pravovremeno i uz sve detalje." - dodao je Sanader.
Ovdje ima materijala za koješta, kaj ne?
S jedne strane, eto, Sanader je zaista čovjek koji zaustavlja one koji zabrinuti da će ostati bez vlasti gube prisebnost, a s druge, opravdano je pitanje: Kome je upućena ova prijetnja gubitka prisebnosti ogromnog broja građana pri pomisli na gubitak privilegija vlasti i svih povlastica koje iz takve vlasti proizlaze? Prijeti li to HDZ ostatku Hrvatske? Ako da, dragi Herzog i Babl, onda Sanader ne samo da nije onaj koji bi zaustavljao članove, simpatizere i pristaše HDZ-a u nasilnoj borbi za vlast, nego, ako to tako želimo pročitati, na takav obračun i poziva, njime prijeti, prividno ga zaustavljajući! Ako tako, zlonamjerno želimo čitati Sanadera, onda u tim riječima slobodno možemo iščitati prijetnju: Molim sve one koji su za nas da ostanu u svojim kućama i da se ne obračunavaju s našim političkim takmacima, koji, kao što i sami vidite, derogiraju demokraciju i od protivnika postaju neprijatelji! Apeliram na vas da za sada ništa ne poduzimate i da sačuvate prisebnost! Bude li trebalo, razumjet ću vašu srdžbu - ta, tko bi onda mogao kazati da nismo imali strpljenja, štoviše imali smo ga preko svake mjere! Evo, čak sam ja osobno učinio taj nadljudski napor da vas zaustavim u pravednom gnjevu, u opravdanom Maršu na Zagreb: ta, mi samo tražimo svoje, ono što smo na izborima za ciglih desetak mandata u fer i poštenoj borbi osvojili! Demokratska je legitimacija naročito važna, jasno, to razumijete.
I, kaj velite, je li Sanader sada europejac koji kontrolira usijane glave, ili je demagog koji te glave puni glupostima o gubitku prisebnosti?
Drukčije kazano: je li Sanader od Rive zaista evoluirao, ili je on naprosto, da bi vladao, spreman na sve: na manipulaciju kestenjarima, po potrebi, kao i na Hristos se rodi, kad ustreba?
U oba ova slučaja, cari amici collaboratori, ne vidim zašto biste pljeskali Sanaderu, ako je on doista takav kakvim ga vi vidite?
Naime, ne vidim zašto biste pljeskali, ako i vi sami niste oni na koje apelira: uznemireni građani koji su izgubili prisebnost?

Na kraju, najviše što me spizdi, draga Odmak, to je kad me u polemici netko opomene: Ne žesti se! Samo se o tome i radi da iza ideja mora biti strasti, inače je, uči Marx, sve blamaža! Idemo...

Čekaj, Herzog, prije spavanja: O čemu pričaš? O tome da fašisti mlate po ulicama političke protivnike, za njih neprijatelje, a onda, kad dođu na vlast, kažu: Od danas su naše ulice sigurne! Stari, ne pristajem na tvoj cinizam: kao što ti citiraš Camusa, tako bih ja mogao Platona koji veli da ne postoji loš liječnik, nego samo liječnik, jer sam pojam supsumira ideju dobra: ili te liječnik liječi i izliječi, pa stoga i jest liječnik, ili te ne izliječi, pa onda nije liječnik! Ne postoji dakle onaj koji nije dobar liječnik, budući da takav nije nikakav liječnik, nije liječnik uopće! Tako je i s vlašću koju opisuješ: red na ulicama, za EU kao zainteresiranu za hrvatske "resurse", mogla bi dakle održavati i Mafia, je li tako? Ako je to jedini kriterij, onda prestanimo pričati o bilo kakvoj vlasti.
Ali, nekaj drugo sam htio kazati: Tko vam je to kazao da kestenjari lako i bez pol muke destabiliziraju vlast? O čemu pričate? To, o čemu pričate, bio je Račanov navlastit psihološki problem, problem njegova karaktera! Konačno, budući da o tome znam ponešto iz nulte ruke - jer sam jedini radio intervju s Bobetkom okružen tim kestenjarima - Račan ni u jednom trenutku nije htio isporučiti Bobetka, jer je jednostavno smatrao da je besmislica staroga Janka, pa i kao partizana, u osamdesetoj godini slati u Haag! Dakle, čak ni to ne bismo mogli tvrditi: to da se Račan uplašio kestenjara, naime! Konačno, pa nije li Stipe prije toga jednim jedinim potezom pera umirovio ne jednog, nego dvanaest generala!? I, kaj se dogodilo? Puč? Kristallnacht? Seljačka buna?
Ništa se nije dogodilo: generali su sjedili na Trgu, u Maloj kavani, par ih je fotografa snimalo za novine više kao kuriozitet, i potom su se neki zaputili k Janku Bobetku, a drugi o svom poslu - ubrzo će se ustanoviti: svak na svoju stranu!
Dakle, ta floskula o destabilizaciji Hrvatske radom berača kestena obična je farsa, kako je svojim činom pokazao predsjednik Mesić. Na kraju krajeva, desno krilo HDZ-a markira Hebrang, a Hebrang je tu formacijski da popuni i tako osujeti prostor svake moguće autentične desnice, koju je, kao jedinu pravu prijetnju HDZ-u na posljednjim parlamentarnim izborima, razbio više Stipe Mesić nego Ivo Sanader: ta, da je HSP odnio HDZ-u onaj postotak koji bi svakako odnio da ga se par mjeseci pred izbore nije razbilo ( a zbrajajte postotke koje su dobili HSP-ovci nakon rasapa i odlazaka iz stranke!), pri čemu je, ponavljam, atak na HSP započeo Stipe, a ne Sanader, koji se tek kasnije javlja karakterističnom krilaticom: Glas za HSP glas je za SDP! , SDP bi u najmanju ruku bio egal s HDZ-om, ako ga već ne bi i nadmašio! Budući da je HDZ svakako morao pobijediti na ovim izborima, kako se ništa ne bi promijenilo tj. kako bi se kapitalizam konačno u zemlji konzervirao, prvo je valjalo razbucati HSP, kao osnovnu prijetnju usitnjenju HDZ-ovih glasova. To je Mesić odradio Sanaderu gratis, onako, dijelom vraćajući uslugu i za Suzanu u predsjedničkim izborima. Ali, i bez toga, koja je to desnica na djelu: Rožić? Tonči Tadić? Ruža koja lovi narko-bossove? Jebemti, pa naša bi desnica u Srbiji bila gotovo anarholiberalna, kad bi ta budalaština od termina išta značila! Ili mislite na ovih par korumpiranih i strogo kontroliranih ravnatelja poneke od više desetaka dragovoljačkodomobranskih udruga? Ne budite smiješni - treba znati kako stvari funkcioniraju iznutra, i možete se mirno okrenuti na drugu stranu i nastaviti spavati. U Hrvatskoj nije više pitanje kestenjara i kontrole desnice - to je nametnuta optika, to je nasjedanje na tu ideološku fantazmu o antagonizmu crvenih i crnih: čini se kao da je posrijedi prasukob ustaša i partizana, dok se zapravo time prikriva nespremnost vlasti da restituira načelo zakonitosti i vladavinu prava! Sukob crvenih i crnih stalno se iznova gura u prvi plan, potiče i proizvodi ne bi li se zakrio sukob ogromne većine društveno isključenih i oligarhije koja ne može položiti računa o porijeklu svoga kapitala! To Sanader treba odraditi - taj prolazak vremena, taj status quo, tu zastaru izvornog krimena: privatizacije društvenoga u privatno vlasništvo, posve politički posredovane samovoljom Franje Tuđmana i dvorske kamarile, partijskoga vrha HDZ-a! U Hrvatskoj se stalno iznova pažnja skreće s nepostojanja pravne države, koja ni za kakav kriminal devedesetih nije i neće osuditi ama baš nikoga, na mitske podjele u nacionalnom korpusu. Zato moj spomen SDP-a nije nimalo promašen, dragi moj Herzog: lijepo je otkriti da je Zoran Milanović samo dio šire naracije, da je jednostavno glumac izabran po marketinškim kriterijima fotogeničnosti i televizičnosti, da su mu dali stranku i vremena da četiri godine peče zanat i stasa, a da to sa stvarnom politikom i oporbom veze nema: on jednostavno fingira lidera oporbe, i ono što je bilo za naslutiti u izborima, to naime da je dogovorno obesmislio kampanju lišivši je bilo kakve bitne teme, dva, tri tjedna naričući o Miloševićevom sloganu i o tome hoće li se ili ne sukobiti sa Sanaderom pred kamerama HTV-a, sada se potvrđuje u nedvosmislenosti spoznaje da u zemlji naprosto postoje tri bitna čovjeka, Sanader, Mesić i Bandić, doskora dvojica, a Milanović niti ima snage, niti ima volje, niti ima zadatak od SDP-a napraviti socijaldemokratsku stranku, budući da u ovoj državi ideja ne samo socijalne, nego bilo kakve pravednosti u ovom povijesnom trenutku ne igra nikakvu ulogu: u rekapitalizaciji odnosa nema nikakve pravednosti, dapače, shit happens, i dok se ne dovrši društvena stratifikacija, dečki, gledajte u stranu i nemojte nas nikaj pitati!
Drugim riječima, ne samo da su nam ukrali prošlost, devedesete, nego su nam ukrali i budućnost, i to upravo oni koji su nas pokrali za prošlost! Ono strašno ne leži tek u izostanku bilo kakve zakonske sankcije kriminala počinjenog prošlog desetljeća – ono najgore nahodi se u tome da će protagonisti te pljačke biti stupovi društva sljedećih par desetljeća.
I, dragi moj Herzog, o tom i takvom redu koji održava Sanader mi pričamo?
Je li to taj novus ordo seclorum?
Ako je to taj red, neredi bi morali doći s lijeva, a ne zdesna!
To je, ujedno, i moje predviđanje.
Iako ne i priželjkivanje.
Ja bih radije da se sve svršilo na sudovima, pa makar i oslobađajućim presudama.
Ovako, znajući ovdašnje ljude i navade, ćeraćemo se mi još.
Što se pak tiče spljetskog endemičnog konformizma, agramerski je zacijelo nedostižan: mi smo patentirali oportunizam svih vrsta i raspona, i mogli bi predavati akomodavanje Vijeću umoljenih.
Idem sad van, jebe me oko, propuh me uhvatil.
Bok.

Image and video hosting by TinyPic

Dragi moji prijatelji!

Nisam vas uzalud oslovio ovako, molećivopatetično, jer, zaista ste svi koji ovdje mjesecima dolazite, komentirali ili ne, svojevrsni prijatelji.
Ono što vam u jednu, dvije rečenice, dragi prijatelji, imam za kazati, sljedeće je:
U moj tekst učitavate vašu osobnu predstavu o Đermanu Ćići Senjanoviću, a onda, a part od bilo kakve argumentacije, izbjegavate konzekvencu te argumentacije koja neumoljivo pokazuje da je Ćićo - idiot!
To zato jer ne samo da slavi čovjeka kojega oslikava kao tiranina, nego ga k tome moli za uslugu!
Ili, još i gore, u tri takta, kao valcer:
Ćićo pod 1. Sanadera pretvara u diktatora, koji jedino na vlasti jamči mir na ulicama države kojom vlada, budući da bi u oporbi izazvao krvoproliće; potom pod 2. takvog Sanadera, doživljenog kao silnika, neskriveno i panegirično slavi; da bi pod 3. razlog tog dodvoravanja doskora bio denunciran kao neznatno, sebično, jadno uvlačenje Sanaderu, ne bi li premijer mimo bilo kakve procedure, dapače zadirući s egzekutivne državne razine u privatno vlasništvo(!), Todorića i Pavića spriječio ili odobrostvio da Slobodnu Dalmaciju ne izmještaju u Dugopolje!
E, pa pička mu lepa materina, drugari, hoću li ja ceo dan ovde da objašnjavam ovako jednostavne stvari. Pa to je boranija, bre, šta je vama, koji vam je moj?
Jeste li svi poblesavili?
Jebo vas Ćićo da vas jebo - čovjek je idiot i točka! Pljuga javno Sanaderu da mu ostavi SD u Splitu, i to argumentira nečuvenim kretenizmom: samo nas Sanader može spasiti od građanskoga rata koji bi sam, kao oporbenjak, započeo, i to samo zato jer nije na vlasti!
E, jeboga ćuk!

Šarli - prilično toga što si kazao duboka je istina o sociopatologiji hrvatskoga društva.
Ali, to još uvijek ništa ne govori o stavu: Jedino nas Sanader bezbolno može odvesti u EU.
Ponajprije, to je laž: i Milanović bi to isto mogao učiniti, jer, u konačnici, Sanader bi zbog sasvim specifičnih bruxelleških razloga danas u oporbi bio miran k'o paučina.
Drugo, uopće nije riječ o tome da u Hrvatskoj postoje nekakve realne tenzije crnih i crvenih, koje bi završile kristalnom noći, nego se stalno i iznova, uporno, da bi se neometano kralo, ta ustaškoudbaška pirotehnika ispaljuje iz sve raspoložive cirkuskoideološke artiljerije: za vatrometa nitko ne gleda zvijezde, i dok se raja zabavlja prijeporima Thompson - Severina, politika dijeli posljednje parcele ovog našeg Monopolyja: ovdje hotel, tamo banka, a tko se zgodimice i ogriješi o zakon/pravila, najviše što ga može snaći jest da u Remetincu propusti tri bacanja! Jasno, po izlasku, tuži državu i dobije odštetu za nanesenu bol i štetu.
U osnovu nije sukob onih koji bi u toj kristalnoj noći bili zločinci i žrtve, nego je temeljni sukob, ako baš želite u tim kategorijama razmišljati, antagonizam razvlaštenih/opljačkanih, društveno isključenih, i onih privilegiranih, koji su uglavnom na nezakonit način prisvojili svo društveno bogatstvo. Ono što se očekivalo od SDP-a, a to je da pobijedi na izborima obnovivši zahtjev 1999. godine, sasvim je iznevjereno, budući da u tom smislu ništa nije učinjeno: SDP jednostavno ne želi imati ništa sa sankcioniranjem privatizacijskog kriminala čak ni u izbornim obećanjima! (Zanimljiv je taj SDP: ta stranka zapravo ne služi ama baš ničemu, jer, kao što se pokazalo, niti je dorasla povijesnom zadatku osude ratnog zločina, niti, po drugi puta u istom desetljeću, ima snage osuditi privatizacijski kriminal i pretvorbenu pljačku devedesetih! Suvišni ljudi, u jednu riječ!)
Od HDZ-a je iluzorno očekivati da procesuira svoje, i - tu smo gdje smo, usred onoga što se zove rogue state: živimo u državi koja konstantno iznevjerava one međunarodne zakone koje deklarativno prihvaća! Dapače, pretvarajući se da im je posebno stalo do akceleracije integracijskih procesa, mnogi naši državni prvaci opstruiraju te procese - to nije moja impresija, to je svjedočanstvo onih koji u državnoj administraciji na tome ipak ustrajavaju! Rezon nije nimalo nacionalistički; jebe se njima za nekakav suverenitet kojega ionako odavno nema: pravno smo nesuvereni jer nam je Sud u Haagu; ekonomski smo nesuvereni jer nam je Ministarstvo financija MMF; vanjskopolitički, nismo u stanju proglasiti ni ZERP, jer nam je MVP u Bruxellesu; unutarnjopolitički gledano, ne nadziremo ni protok novca ni stanovništva: u oblasti ekonomije ne kontroliramo tečaj kune budući da nam je Banka ona Svjetska, a kretanje stanovništva nadziru i kontroliraju međunarodne visoke adrese i monitorinzi, 'privoljevši' nas na povratak prognanih Srba; in summa, budući da odavno nismo suvereni ni u čemu, našim se političarima zaista jebe za tu vrst očuvanja nacionalnog integriteta, nego naprotiv egoistično produciraju svekoliki kaos, usporavajući i infinitezimalno odlažući dan ulaska Hrvatske u EU, jer se jedino u ovakvom neredu - a maniristička definicija politike glasi: kaos iz državnog rezona! - ta vrsta bagre snalazi!
Ako ima imalo istine u tome da nas jedino Sanader bezbolno može odvesti u EU, to je onda zato jer ćemo tamo dospjeti sasvim anestezirani: posve neosjetljivi na bilo koju vrst ugroze, jer to što će nam radi ekipa koja je Hrvatsku shvatila kao Noinu arku Tranzicije, spašavajući živu glavu u burnim procesima raspada komunizma i disolucije bivših republika SFRJ, za cijeli će nas život učiniti neosjetljivima na bilo kakav bol!
Dapače, Hrvati boluju ne od PTSP-a, nego od Stockholmskog sindroma, sindroma emocionalne veze i indentifikacije s onim koji nas je utamničio: kao što pokazuje Đermano Ćićo Senjanović, od milošte zvan Cretino, Imbecile!, mi smo naše silnike počeli iskreno - voljeti!
Čestitam!
Zaista čestitam Ćići Senjanoviću koji tako iskreno voli čovjeka koji nas jedini može bezbolno odvesti u EU, i ujedno se i sam zahvaljujem na tome što me se još nije ubilo.
Svaki dan kad se probudim za mene je čista premija!
Jer, iako nisem Varaždinec, i ja sem Domovine sin!
Imal jesam jen kaput, i...idemo dečki, vužžžžgiii....ajmo, Ćićo, gas, gas...

- 20:23 - Komentari (21) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.06.2008.

Ein Volk, Ein Reich, Ein Idiot

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Prije no što se bilo što kaže o Germanu Ćići Senjanoviću, neophodno je podsjetiti na porijeklo riječi idiot.
Poznato je da su stari Grci idiotom nazivali osobu nesposobnu za javnu djelatnost: idiot je isprva bio onaj kojemu su nedostajale profesionalne vještine, osoba toliko mentalno deficitarna da je nesposobna za ordinarno rezoniranje. Takve osobe nipošto nisu mogle uzimati učešća u javnom životu polisa, recimo atenske demokracije, pa se s vremenom originalna konotacija nesposobnosti političkog rasuđivanja poopćila i emancipirala u termin koji opisuje ekstremnu glupost i stanje duboke mentalne retardacije.

Danas je kod Aleksandra Stankovića kao gost nastupio Ćićo Senjanović; na njegovom primjeru dat ćemo ostenzivnu, pokaznu definiciju idiota.

Senjanović je u Stankovićevoj emisiji između ostaloga kazao da je Sanader "napravio ono što Račan nije ni u snu", te da "jedini bezbolno može odvesti Hrvatsku u Europu". Objasnio je to time da hrvatska desnica nikako ne može biti tako tolerantna prema ljevičarskoj vlasti koliko hrvatska ljevica može biti prema desničarskoj. Da je ljevičarska vlada ostala poslije 2003. godine, imala bi ogromnih problema s "beračima kestena", a možda bi čak došlo i do "kristalne noći", uvjeren je Senjanović.

Senjanović dakle tvrdi sljedeće:

1. Sanader je superioran Račanu: kraće: Sanader je super. Zašto je Sanader super? On je super jer jedini Hrvatsku može bezbolno uvesti u EU. Zašto?
2. Sanader Hrvatsku može bezbolno uvesti u EU, jer je hrvatska ljevica prema desničarskoj vlasti toleranta.
3. Da je kojim slučajem obratno, da je na vlasti ljevica, Milanović ne bi mogao Hrvatsku bezbolno uvesti u EU: ljevica bi imala ogromnih problema s ‘beračima kestena’, a možda bi čak došlo i do ‘kristalne noći’, tj. došlo bi do pokolja. Zašto?
4. Do pokolja bi došlo naprosto stoga jer HDZ nije na vlasti: kad je HDZ u oporbi, onda je netolerantan, a kad je netolerantan, njegovi se članovi pretvaraju u 'berače kestena' – berači kestena, kao što je nadaleko poznato, za kristalnih noći kolju!
5. Što to sad sve to skupa znači? To znači da je Sanader super jer jedini može Hrvatsku bezbolno uvesti u EU, budući da bi, kao lider desnice, u oporbi priredio pravi pokolj, onemogućivši Hrvatsku na putu u EU.
6. Jedina prepreka Hrvatskoj na putu u EU, ergo, desničarske su fašistoidne horde koje bi priredile pravi pokolj, Senjanovićevu “kristalnu noć”, no te iste horde, čim iz oporbe dođu na vlast, pretvaraju se u autentične multikulturaliste, kozmopolite i “europejce”.
7. Sanader, da zaključimo, jedini može Hrvatsku bezbolno uvesti u EU, jer bi Hrvatsku u tom nastojanju, da je nekim slučajem premijer Milanović, spriječio sam Sanader! Pokušaj ulaska u EU Hrvatska bi platila krvoprolićem, a taj bi pokolj priredila – desnica! Sa Sanaderom na čelu. Stoga, da se izbjegne građanski rat, Sanader naprosto mora biti na vlasti - u oporbi, izazvao bi kristalnu noć! Tvrdi Senjanović!

Ćićo Senjanović dakle istovremeno tvrdi da a) je Sanader jedini koji Hrvatsku bezbolno može uvesti u EU, i da b) bi HDZ u oporbi spriječio ulazak Hrvatske u EU priredivši, vjerojatno, kristalnu noć!

Tako je govorio Ćićo Senjanović.

Image and video hosting by TinyPic

Ćićo Senjanović je idiot.
Ima pravo Ninoslav Pavić što “Slobodnu Dalmaciju” seli u Dugopolje.
Uz ovakve idiote, trebalo bi je izmjestiti u Dugobabe.


- 23:28 - Komentari (23) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se