NEMANJA: SMIRENOUMLJE

petak, 27.06.2008.

Moj brat Robert također!

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Iako mi je sve to skupa lanjski snijeg, tek da zaključim temu: U postu "Strah i trepet i Slaven Bilić", čiji naslov dovoljno objašnjava što se u Beču s Hrvatima zbilo suprotivu Turkom, nadnaslovom dodatno tumačim uzrok poraza:

Ne gubimo mi stoga jer se prerano radujemo uspjesima, koji ionako redovito izostaju pa se nemamo čemu radovati, nego gubimo iz straha zbog činjenice da je nogomet ili povijest igra u kojoj na kraju redovito pobjeđuju Nijemci ili Turci, sasvim svejedno, samo mi nikada i nikako ne, ako se kao pobjeda ne računa naša osebujna sposobnost da uništimo i Otomansko carstvo kao i Habsburšku monarhiju, i Turke i Nijemce podjednako strpljivo, uspješno i savršeno, kao da ih nikada na svijetu nije bilo! E, tu smo nepobjedivi: ne postoji taj civilizacijski domet na relaciji koju je nekoć spajao Orient Express, a da ga mi ne bi mogli destruirati.

Dan kasnije, Fabio Capello će reći:
Gledao sam sve utakmice hrvatske reprezentacije na Euru 2008. Na svakoj, pa i na onoj koju ste izgubili protiv Turske, ostavili ste izvanredan dojam. Vaša momčad ima golemi potencijal i mogućnosti, a to ne može umanjiti čak ni poraz u četvrtfinalu. Protiv Turaka ste izgubili ne zato što ste bili slabija momčad, nego upravo suprotno, ponajprije zbog toga što ste u meč ušli previše impresionirani. Vaši su igrači bili uplašeni, a tog straha nisu se oslobodili za cijele utakmice. I to je na kraju presudilo da Turci idu dalje.

Ali, to nije sve!
Jedino mjesto koje sam u tekstu grafički naglasio - da, naravno, za one sporije među nama - bio je sljedeći pasus:
Ono naprotiv o čemu je nužno pisati, jer se o tome ne može govoriti, okrutna je kazna koju Slaven Bilić i njegovi Boysi neće zaboraviti dok su živi, jer će ih ona progoniti cijeli život, kako tvrde.
Hoću kazati: ja ne mislim da Bilića pogađa transeutna kritika, ona koja bi s pozicija ničim dokazanog prosvijećenog kozmopolitizma devetoricu bosanskohercegovačkih Hrvata, Slavena Bilića, Thompsona i vlč.Sudca tretirala kao uskogrudne zatucane ksenofobe, ognjištare, desničare, nacionaliste i katoličke fundamentaliste!
Ne, upravo suprotno, ja i Bilića i Boyse uvažavam kao iskrene patriote i vjernike, i upravo zato, jer su pravi Hrvati i katolici, s imanentnih pozicija, upozoravam na božji gnjev koji se na reprezentaciju, a time po principu pars pro toto i na cijelu Hrvatsku, netom sručio: Hrvatska je okrutno kažnjena, i ono što je Biliću naoko neopisivo, svakako treba osvijestiti: Što smo to naime zgriješili, što smo to Bogu krivo učinili, da smo tako okrutno kažnjeni?
Odgovor je očit i krije se u samoj temeljnoj postavci situacije koju propitujemo: sasvim je evidentno da dragi Bog misli kako je ovakva vjera lažna i kao takva za samo kršćanstvo, a posebno za njega, dragog Boga, naročito uvredljiva!

Niko Kovač jučer kaže:
Svi me sada pitaju što čovjek na terenu pomisli nakon onakvog trenutka? Teško je i odgovarati svakom pojedinačno. Kada sam shvatio što se dogodilo, nisam mogao a da se ne upitam: "Bože, zašto si nam ovo uzeo". Pa, bili smo bolji, dominantniji, korektniji...

Možda za Niku valja još jednom, samo još jednom ponoviti, u slow-e-motionu:
Hrvatska naime nije naprosto izgubila utakmicu protiv Turske: Hrvatska nije izgubila s 1:0, dobivši gol u posljednjoj sekundi utakmice, što bi samo po sebi bilo dovoljno tragično, ali za finalnu kaznu nedovoljno okrutno.
Hrvatska dakle nije izgubila nešto što ionako nije mogla riješiti u svoju korist, ne uspijevajući postići gol u regularnom tijeku utakmice.

Hrvatska nije izgubila nešto, recimo šansu da pobijedi boljim izvođenjem jedanaesteraca.

Ne, naprotiv, Hrvatska je izgubila sve, jer ne samo da je postigla zgoditak, nego je taj gol postignut na samom kraju utakmice, i, sve što je trebalo učiniti, bilo je samo minutu sačuvati rezultat.

Hrvatska je minutu prije kraja utakmice imala sve; minutu kasnije, nije imala ništa.
Ono što je izgubila, ono što će Bilića i Boyse proganjati cijeli život, osjećaj je da su izgubili sve što su imali!

Duboko mističan osjećaj: osjećaj da im je, otvoreno to recimo, Bog oduzeo sve što im je netom dao, i da je jedno i drugo, i darovanje i oduzimanje, učinio s vrlo jasnom nakanom: ta je nakana okrutna kazna čija je svrha, unatoč tome što darüber muss man schweigen, svima sasvim jasna kao međugorska vizija: hrvatska nogometna reprezentacija okrutno je kažnjena jer dragi Bog misli da je ponašanje naše reprezentacije svetogrdno!

Bilić (i) Boysi naprosto su uvrijedili Boga, i Bog im je to jasno dao do znanja.

To je ono što će Bilića i reprezentativce proganjati cijeli život: sasvim jasna spoznaja da ih je Bog ne samo kaznio time što im je oduzeo već darovanu pobjedu, nego da ih je kaznio upravo zbog načina na koji su kanili pobijediti: idolopoklonički privatizirajući samog dragog Boga!

I, to bi bilo to!



Da, jedino još možda pitanje: Otkud to da smo mi istovremeno toliko oholi i tako ustrašeni? Čega se to mi, Hrvati, u svojoj gordosti plašimo?
Mada opet, strah je dobar, kome ga je Bog dao!

Image and video hosting by TinyPic

Mala meditacija: In hoc signo vinces

Već sam dovršio post - petkom postim, jasno - kadli mi je iz zaborava izronilo razmatranje dijelektike odnosa brazilskog nogometnog tima, Oca, Sina i Duha svetog, i pobjeda na nebrojenim nogometnim natjecanjima.
Meditacija ide nekako ovako:

Bog i tvom životu želi dati potpuno novi kvalitet, i tebe želi staviti na stranu pobjednika. Za to je jedno važno. Moraš ući u odnos s Bogom, moraš se odlučiti za život s Isusom.

Isus kaže: „Svatko tko me primi u svoj život, ima pravo zvati se Božjim djetetom, svaki koji vjeruje u moje ime.“ Ivan1,12

Primi Isusov poziv i počni osobni odnos s njim. Onda će i nad tvojim životom stajati: „Uz Božju pomoć do pobjede!“, pobjede koju nikad nećeš zaboraviti i koja će zauvijek promijeniti tvoj život.


E, sad...

U finalu EP-a igraju Španjolci i Nijemci. Kršćani, dakle. Gorljivi flagelanti i asketski disciplinirani protestanti.
Tko će pobjediti?
Znam odgovor: Gubi onaj koji pomisli da je to pitanje moguće preformulirati: Koga bog više voli?
Ova dijalektika nedvojbeno navodi na prognozu: Pobjeđuju Nijemci, jer evangelik zna da ničime ne može zaslužiti milost Božju, da je ona arbitrarna, čudljiva, i sasvim diskrecijska odluka Svevišnjeg. Usput, Aragones je fanatično rasističko smeće koje je Thierry Henrya nazvalo negro de mierda, a kako je katolički, Pavlov bog Bog svih nas, onda nema sumnje da je Aragones naljutio Isusa Krista osobno, uvrijedivši jednog od njegovih najmanjih (Mt 25, 35-36. 40)!

No, što ako su puti Gospodnji još čudniji, zapravo Holzwege?
Pogledajte:
Česi su izgubili od Infidela notornom intervenicijom Božjom: ne zaboravimo da je loptu neprisiljeno ispustio vratar koji se zove Peter Čeh! Simbolično, nije li, i to dvostruko!?
Hrvati su zapravo okrutno kažnjeni gotovo starozavjetnim gnjevom Boga koji je sve dao, sve uzeo, tipično židovski proklevši: Da Bog da im'o, pa nem'o! Bojim se i pomisliti na daljni razvoj ove misli...

Tu se već postavilo pitanje kojie mi je sugerirao K., moj najbolji prijatelj, i jedan od trojke s kojom ovih godina jedino razgovaram ozbiljno: predložio je naime obrat pitanja Nike Kovača: ne dakle Što smo mi zgrješili e da bismo zaslužili tako okrutnu kaznu?, nego Što je to Turcima tako duboko nepravedno učinjeno, da im Bog tako obilato nadoknađuje?

Pitanje je zvučalo smisleno, i odgovor se nudio sam po sebi: Bog, kojeg nema u Ustavu EU, želi Tursku u EU - Svevišnji tako dokazuje svoju svevišnjost, jer može biti više od samoga sebe, od svoje taštine: iako ga nema u Ustavu, on je za sekularnu Tursku u Europskoj Uniji! Tako gdje drugi vide božju ironiju, ja vidim proviđenje i neiscrpnu milost!
Turska je pokazala naime da je po svemu, štoviše mjereno kršćanskim aršinima, pobožnija: smjernija, krotkija i poniznija od Europe: golman Rustu Recber - umjesto da u euforiji, poput Bilića, skače kao mandrilo i histerično traži po džepsima ispadajuće medaljice i medaljone - suosjećano obilazi ponaosob naše igrače, solidarizira se s njima i bližnjega tješi! Ako to nisu temeljne kršćanske krjeposti, ja onda ne znamo što jesu! Turci su igrali srčano, ali ne grubo; Turci su navijali predano i glasno, ali ne kao Hrvati, na melodiju Yellow Submarine pjevajući: Da sam Turčin ubio bi se ubio bi se...tra-la-la-la-la...rasističke pjesme, dakle! (Usput budi kazano, K. ima posve pravo: Ne može se opravdati, ali se može razumjeti kad na utakmici sa Srbijom netko poviče: Za dom, spremni!, u sklopu Thompsonovog oratorija, ali, kad nekome padne na pamet deklarirati se kao ustaša na utakmici s Turskom, onda je riječ o teškom sociopatološkom i duševnom poremećaju. Kad pomisliš da si ustaša, kako sam dodao, ne relativno, nego apsolutno!, strašna je to sudbina, pogotovo za one kojima je Suleyman Demirel jedini stigao na sprovod prvog hrvatskog predsjednika.)

Samo, odgovor je ubrzo pao u vodu: Turska je izgubila kao što je pobjeđivala. I, sad molim malo strpljenja, jer ovdje valja misliti lento, kako uvijek upozoravam: polako, prebirući nijanse misli kao boje duge.
Turska je izgubila kako je pobjeđivala, ali... izgubila je od Nijemaca, od protestanata, kazat ćete!

A, ne!

Tuska je izgubila od - Germana, ma koliko mi strahovali govoriti o tome.
Uvedimo rasni moment, slobodno, jer, što nas priječi, kad već danima govorimo o vjeri i preferencama samog Dragog Boga.
Turci su izgubili navlas istim scenarijem možda i stoga da bi Bog dokazao Linekerov zakon: Nogomet je igra koju igra 22 igrača, a uvijek pobjeđuju Nijemci., no možda je stvar u Slavenima, ne u kršćanima: možda zaista kršćanskoga Boga ne treba biti u ustavu Europske Unije!?
Jer, vidite, Česi, Slaveni, izgubili su od Turaka. Hrvati, Slaveni, također. (Rusi, dvostruki looser, i kao Slaveni i kao pravoslavni, gube od katoličkih Romana: slučaj tako plauzibilan, da nas lišava heremneutičke potrebe).
Ista dramaturgija poraza smaknula je i Turke: oni gube od Germana baš kao Slaveni od njih!

Iz ovoga slijede nebrojeni nepobitni zaključci:

1. Dragi Bog je još jednom Beč spasio od Turaka.

2. Slaveni su psiholabilna rasa: vidjelo se to i u utakmici Rusa i Romana, Španjolaca, a da ne prizivam teške slavenske gubitke od Turaka, koje u zadnjoj minuti pobjeđuju oni koji uvijek pobjeđuju - Nijemci!

3. Njemačka je puna Turaka, i to objašnjava zašto su Turci pobijedili Slavene, ali i zašto su spremni za EU: Turci su demonstrirali sve vrline imanentne uljudbenom krugu zapadnih razvijenih zemalja! Igra se do sučeva zadnjeg zvižduka - što znači poštuje se Zakon, a ne da se histerično sudac pokušava izigrati nekakvim nepotrebnim izmjenama igrača, zapravo balkanskim džeparenjem vremena, ili da se, što je još gore, sudac na terenu pokušava supsituirati karizmatskim Sucem, a Božji zakon privatizirati osporavajući zakonitosti i pravila autonomne ovozemne realnosti nogometne igre - a Drugi se uvažava upravo u njegovoj patnji i krhkosti, baš kao poražen: "Dok metafizičar smatra da se moralno relevantna obilježja drugih ljudi sastoje u njihovu odnosu prema nekoj široko dijeljenoj moći – racionalnosti, Bogu, istini ili povijesti itd. – ironičar drži da je moralno relevantna definicija osobe, moralnog subjekta, „onaj tko može biti ponižen“." (Rorty).

4. Što Bog hoće od Europe, vidjet će se u finalu Europskoga nogometnog prvenstva 2008.! Naime, sad, kad su svi Slaveni eliminirani, a Turci, njihov vjekovni krvnik zaustavljen nadomak Beča (Turci ovdje inkarniraju "sekularnu Europu", moment koji, po sebi sekularan, sada treba sekularizirati i EU, uvodeći ne islamski, nego upravo taj čisti sekularni element u okružje kršćanskog mentaliteta, kulturnopovijesnog nasljeđa i političke stvarnosti 'milenijskog projekta' Europske Unije), sad ćemo vidjeti što donosi izravni sraz Germana i Romana, pri čemu, ne valja zaboraviti, Romani igraju za katolike, a Germani za protestante, ali, cum grano salis: tek radnoetički, u tragovima! Englezi su autokefalno ispali od predziđa kršćanstva, Hrvata, i tu je Božja volja bila clare et distincte kao krtičanjak usred engleskog maksimirskog šesnaesterca: u svojoj imperijalnoj bahatosti previđali su ga, gotovo klasno, jer tko je vidio krtičnjak na stogodišnjoj tratini nogometnog stadiona, pobogu!, pa je definitivna lekcija na Wembleyu tek pleonastičko poniženje Gordog Albiona, kojemu samo ime kaže koliko je i do koje mjere svetogrdan! Finale EP u nogometu 2008. u punom je smislu riječi sudbinski događaj za Europu, jedan od presudnih događaja njene povijesti, jer u općoj ekonomiji spasa, u Beču će, ovoga tjedna, Dragi Bog, bog Objave (čitaj: on je po vijesti, koja je blagovijest, ergo, on je povijesan bog!), koji je dokazao da je uistinu Bog jer, ako želi, može biti i Allah (vidi: Turska vs. Slaveni = katolici + pravoslavni), Bog ekumene, konačno očitovati svoju volju i izravno uzeti udjela u Povijesti, i otkloniti prijepor - koji je to samo za nas, an sich - a koji glasi:

Hoće li dragi Bog i dalje biti Deus Absconditus, pa biti prisutan u povijesti Europe i Svijeta kao odsutan, ili će, u slučaju pobjede Španjolaca, svijetom zavladati Opus Dei, dakle cijela će se Europa, u apostolskom djelovanju romanskog impulsa, preporoditi u neobaroknoj, istinskoj kršćanskoj obnovi i autentičnoj duhovnopovijesnoj metanoji!?

Kako čovjek sam po sebi, da se ne uzoholimo, za takav podvig ima tek nedostatne snage, jasno je da je Kršćanska Europa nužno Djelo Božje!

Dixi et salvavi animam meam!

Image and video hosting by TinyPic

- 12:01 - Komentari (19) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se