NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 25.06.2008.

Druže!

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Dati naknadno neki smisao...nebrojenim žrtvama rata koji još uvijek traje, znači prije svega prepoznati ih u njihovoj tragičnosti, a to znači prepoznati ih upravo kao žrtve farse.

Boris Buden

Image and video hosting by TinyPic

Antifašizam

Žarko Puhovski


Prigodničarsko je obilježavanje antifašističke popudbine suvremene Hrvatske i opet aktualiziralo stara pitanja, o kojima se ozbiljnije ne razgovara (pa odgovori ne mogu biti ni u pripravi).
Razlog je tomu, barem djelomice, u dvoznačnosti samoga antifašizma. Riječ je, naime, i o programatskoj opreci najgorim režimima u ljudskoj povijesti, ali i o strategiji Saveznika u svjetskome ratu. Drugo je značenje uvjetovalo interpretacijska ograničenja koja su otežala (pa, možda, i onemogućila da se antifašizam jasno uspostavi kao antitotalitarizam). Razlog je jednostavan i dobro znan bez SSSR-a pobjeda nad Nijemcima (pa onda i ostalima) jednostavno nije bila moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarni program (u mjeri u kojoj su ga američki i britanski vođe odista i htjeli).

Vezanost antifašizma za ratna djelovanja opteretila je pojam i svime što rat sa sobom donosi. Saveznici su, očito, pobijedili i bili u pravu ali nisu pobijedili zato što su bili u pravu, nego, jednostavno, zato što su efikasnije uništavali protivničke snage. Dapače, s pobjedom je došlo do niza zbivanja koja relativiraju samorazumijevanje antifašizma. Dostatno je spomenuti Hirošimu, Nagasaki, Dresden, masovna silovanja i ubojstva u Istočnoj Pruskoj, Bleiburg... Ti su zločini izvršeni, doduše, nasuprot eksplicitnim zasadama antifašističkoga programa (u svoj njegovoj svjesnoj nepreciznosti), ali su, dijelom baš zato, bili počesto skrivani (ili barem ne odveć eksponirani), te, dalekosežno bitno, za njih nitko nije odgovarao).

Cijena je nužnoga oslobođenja svijeta od jedva zamisliva naci-fašističkoga barbarstva bila enormna pa je, s obzirom na realnu mogućnost drukčijega ratnog ishoda olako i sama bila tumačena kao nužna" (u SAD-u se to i danas još naširoko tvrdi kada je o Hirošimi/Nagasakiju riječ).
U domaćim okolnostima opća je konfuzija samo još potencirana, do razine na kojoj podjela na ljevicu i desnicu u Hrvatskoj mimo tradicijski zadanih socijalnih i inih sadržaja svedena pretežito na "pojmovni" par Jasenovac/Bleiburg. Pod pritiskom revivala nacionalnih osjećaja u javnosti početkom devedesetih antifašisti su zato svoju poziciju nastojali dodatno "pohrvatiti". Na prigovore da su "antifašisti rušili hrvatsku državu" odgovarali su tvrdnjama da "bez antifašističke borbe današnja Hrvatska ne bi bila priznata kao neovisna država".

To je, tek djelomice, točno. Hrvatska, naime, nije priznata posljetkom svojega nedvojbeno značajnoga antifašističkog prinosa borbi u II. svjetskom ratu, nego zbog jasno ustrojene federalne strukture druge ("antifašističke") Jugoslavije. Jer inače teško da bi bila priznata Slovačka (koja takav prinos ne može povijesno pokazati), neovisno o mirnome češko-slovačkome razvodu (koji, da se ne zaboravi, ipak nije bio demokratski proveden, jer referendumi o razdruživanju nisu bili održani).

Višedesetljetnu, općeprihvaćenu federalnu strukturu Badintairova je komisija formulirala kao osnovu za jugoslavensku dekonstrukciju, odbacivši pritom teze o "administrativnim granicama unutar SFRJ". Istini za volju, te su granice izvorno odista i bile administrativne (jer ih nije odredilo nijedno tijelo javne vlasti, nego na uobičajeno zatvorenoj sjednici Politbiro CK KPJ). No, poslije su ustavi Jugoslavije i republika prihvatili baš te granice i one su dobile i socijalno i ustavnopravno značenje te, konačno, i značenje međudržavnih granica.

Sve će to, međutim, uskoro pasti u vodu. Jer, odluka da se Kosovo/a prizna kao neovisna država moguća je tek kršenjem Badintairovih načela i logike koja je do njih dovela. Bit će to, tek naizgled paradoksalno, istovremeno konačni poraz Miloševićeve politike i trijumf njegove ideologije etničkih većina (kojom je htio, primjerice, ustrojiti i "Republiku Srpsku krajinu").

Bit će to, također, i još jedna uputa za okretanje od antikviranih priča, ponavljanje stare mudrosti da se iz povijesti može naučiti samo to da se iz nje ništa ne može naučiti (jer se greške, očito, ponavljaju). Pobjeda u ratu često dovodi u sumnju vrijedne (npr. antifašističke) ideje u ime kojih je (obrambeni) rat započet, poraz kako to velikosrpski primjer pokazuje može dovesti do prihvaćanja (pogrešnoga) načela u ime kojega je (invazivni) rat bio pokrenut. Valja se, i zato, tek nadati da će se ubuduće, nekako, moći bez rata.

Image and video hosting by TinyPic

Antifašizam nije samostojeća ideja

Ivo Banac


Predsjednik Stjepan Mesić odlučio je svoja tumačenja hrvatske povijesti u razdoblju Drugog svjetskog rata i komunističkog režima podijeliti s čitateljima jednog našeg dnevnog lista (“I katolička crkva nasjela na propagandu protiv antifašizma”, Novi list, 12. veljače). Sad imamo zaokružen iskaz - izraz kontradiktornog ideološkog stava, koji jasno i precizno predstavlja glavna intelektualna polazišta sadašnjeg hrvatskog državnog poglavara.

Predsjednik Mesić u uvodnom dijelu veli da je u svojim recentnim izjavama bio potaknut aktivnošću “ustašonostalgičara”, koji sumnjiče sve pripadnike NOP-a kao potencijalne ratne zločince. Riječ je, zapravo, o istraživanju mogućih ratnih zločina što su počinile vrlo određene osobe, a ne “svi pripadnici NOP-a”. Unatoč tomu, Mesić se po svemu sudeći načelno protivi takvim prikupljanjima dokaza, premda je svjestan da ima onih koji prigovoraju da se zločine “ne može mjeriti /.../ s dva aršina”. Problem je u tomu što on misli kako je “nezakonito postupanje” protiv “pripadnika okupacijskih snaga, a osobito prema njihovim domaćim pomagačima” zapravo razumljivo, makar se tako što formalno priznalo zločinom (“ja sam osobno te zločine ne jednom osudio”), te stoga i ne zavređuje sankcije. Da bi u tomu uspio, on mora u svemu osuditi fašizam. U tomu će sigurno imati podršku svakog demokrata.

Nije, međutim, jasno zašto ujedno opravdava komunizam (“zločin pobjedničke strane nije bio izraz politike, bio je eksces - ma kako masovan mogao biti”), u čemu ne može očekivati potporu demokratske javnosti, te zašto misli da su protivnici komunizma u našim uvjetima nužno “spodobe”, “neofašisti”, “povijesni revizionisti”, te u konačnici ustaše. Drugim riječima, zašto je njegova apologija komunističkog režima istovjetna onoj koju bi Jakov Blažević ili Žarko Vimpulšek s lakoćom supotpisali?

Oskudno je Mesićevo znanje i tendenciozno njegovo tumačenje pojave komunizma. To ga, nažalost, ne sprečava “o tome poučiti one koji ne znaju”, dakle one koji znaju manje od njega, i to intelektualno neplodnim formulacijama poput: “komunizam kao ideja nema u sebi ama baš ništa zločinačkoga. Što je loše u ideji društva jednakih ljudi koji bi društvu pridonosili prema svojim mogućnostima, a od toga društva dobivali prema svojim potrebama? Je li to zločin? Nikako. To, međutim, jest utopija, to je neostvarivo”. Zanimljivo. Projekt u koji su ugrađene kosti stotina milijuna ljudi bio je neostvariv, ali ne i zločinački!
Kad bi Stjepan Mesić poznavao najelementarniju literaturu o marksizmu, možda bi uzeo u obzir jasnu formulu Leszeka Kolakowskog - koji sigurno nije ustaša! - kako “u stvarnom životu višak jednakosti podrazumijeva višak države, a apsolutna jednakost apsolutnu državu”, ali i činjenicu da se Marxovo razumijevanje formule “svakomu po svojim potrebama” bitno razlikovalo od mnogo skromnijih onodobnih socijalističkih shvaćanja “pravih potreba” ljudskog društva. Naime, Marx i komunisti “potrebe” su tumačili maksimalistički, da bi u pomanjkanju realnih rezultata došli do izuzetno etatističkih rješenja. Kolakowski njihova nastojanja ironizira svetogrdnom mišlju kako bi logikom stvari univerzalni sustav točkica i bonova zacijelo predstavljao vrhunac povijesne emancipacije. Savršeni sustavi, naime, redovito vode u ropstvo i zločin. Staljinizam nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma.

To Mesić ne želi vidjeti. “Druga je stvar”, veli on, “što se ‘pod firmom’ komunizma i borbe za tu utopiju formirao boljševički sustav koji je nakon Drugoga svjetskog rata nametnut dijelu Evrope, a koji je zapravo bio klasični autoritarni sustav, diktatura što se služila svim raspoloživim sredstvima, uključujući i zločine, da bi se održala”. Pa, neće biti da se to slučajno dogodilo? Kako se taj sustav “formirao”, odnosno tko ga je “formirao” i tko ga je “nametnuo” dijelu Europe? I po čemu bi taj sustav bio tek “autoritaran”, recimo poput diktature nekog južnoameričkog caudilla, a ne do srži totalitaran, kakav je i bio?

Neobični izuzeci

Mesićev “boljševički sustav” zapravo je efemeran, doslovno privremen. U Jugoslaviji ga je netko nametnuo, premda nije jasno tko. Mesić, naime, tvrdi kako nije točno da “su komunizam i komunistička ideologija dominirali Narodnooslobodilačkim pokretom u bilo kojoj fazi rata”, pa prema tomu ni u završnoj. Ipak, “taj je sustav u prve tri poslijeratne godine bio uzorom i sustavu što se gradio u Jugoslaviji”, ali samo kratkoročno - tri godine: “Da je jugoslavenski sustav barem u prve tri godine svojega postojanja, tj. do sukoba Tito - Staljin, bio vrlo tvrd, ustrojen po uzoru na sovjetski sustav, da je u tome vremenu bilo također stvari koje se ne može okarakterizirati drugačije nego kao zločin, i to je istina, ni to nitko ne poriče”. Dakle, za trajanja “boljševičkog” ili “jugoslavenskog” sustava, ali samo u “tome vremenu”, bilo je nekih “stvari”, koje se “ne može okarakterizirati drugačije” (kad bi se samo moglo!) nego kao zločin, ali ne kao sistemski zločin, jer, već smo vidjeli, to nije “izraz politike” nego “eksces - ma kako masovan mogao biti”.
Nakon “sukoba Tito - Staljin”, po svemu sudeći, tih “stvari” više nema, pa Goli otok moramo pripisati neautoritarnoj fazi “jugoslavenskog sustava”. Ipak, ni za te tri godine nije svaki zločin bio zločin: “suđenja notornim ratnim zločincima ne mogu se proglašavati zločinima”. Moglo bi se zaključiti da “Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima” nije bio zločin ni u dijelu koji se odnosio na nadbiskupa Stepinca, premda je Hrvatski sabor, doduše pola godine prije predsjedavanja Stjepana Mesića, posebnom Deklaracijom od 14. veljače 1992. to suđenje proglasio nepravednim prema zagrebačkom nadbiskupu, pa time i ništavnim. Neobično zvuče i Mesićevi izuzeci “u prve tri godine”, kad je riječ o komunističkoj političkoj policiji Ozni ili Titu. Mesić, naime, tvrdi “da su javni tužitelji (koji, kada?), pa čak i Ozna, sprječavali likvidacije (gdje, kada?), odnosno upozoravali na njihovu nedopustivost”. Također veli kako Crkva “‘zaboravlja’ da se taj isti Tito upravo njezinim biskupima, u prvome susretu godine 1945., predstavio kao ‘Hrvat i katolik’!” Skaske o dobrim oznašima dakako potvrđuju pravilo, a puna Titova rečenica iz razgovora s dijelom biskupa 2. lipnja 1945. glasi: “Moram vam kazati, da ja kao Hrvat i kao katolik nisam bio zadovoljan s držanjem katoličkog svećenstva, jednog dijela katoličkog svećenstva u ovim teškim historijskim momentima, koji su koštali velikih žrtava”. Tomu je dodao i ovaj prijedlog: “Ja bih sa moje strane rekao, da naša Crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji”. I na koncu: “Ja bih želio, da vidim, da katolička Crkva u Hrvatskoj sada, kad imamo sve uslove tu, ima više samostalnosti. To bih želio, to je osnovno pitanje, to je pitanje, koje bi mi željeli riješiti, a sva ostala pitanja, to su sekundarna pitanja, koja će se lako riješiti” (Aleksa Benigar, Alojzije Stepinac, Rim 1974, str. 502-3). Posve je jasno zašto se u tom trenutku Tito predstavljao kao “Hrvat i katolik”. Ne vjerujem da je to Crkva “zaboravila”.

Ocjena Tita

Što se Titove uloge tiče, Mesić priznaje da je Tito “najvjerojatnije znao za likvidiranja na kraju rata”. No, i oni što su i najmanje upućeni u strukturu komunističkog pokreta u razdoblju staljinizma znat će da u ovom sustavu nema (ne)djela, posebno kad su “masovna”, bez odgovarajuće direktive. O tomu briljantno govori nagrađeni znanstveni rad Dominika Vuletića “Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina” u najnovijem broju časopisa Pravnik (br. 2, 2007), glasilu studenata Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Autor jasno veli: “Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom. One su bile dio ukupne jugoslavenske sile koja je sudjelovala u završnim ratnim operacijama, vojnoj akciji kojom je rukovodio Josip Broz. O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa. Inače, 51. divizija-postrojba koja se našla na Bleiburgu dio je III. armije. Tito poručuje Nađu da mu je lično odgovoran te naređuje energičnije djelovanje”. Unatoč takvim zaključcima, koji su po svemu sudeći iznenađenje za Mesića, predsjednik Republike veli: “U globalu gledano, Titova je bilanca, i kao vođe antifašističkog pokreta u ratu, i kao državnika u poslijeratnim desetljećima - pozitivna.” Ne samo to, u Titovo vrijeme, “dolazilo je protekom vremena do sve veće liberalizacije, zemlja je napredovala, živjelo se materijalno sve bolje, granice su se otvarale, a bivša je federacija na čelu s Josipom Brozom Titom uživala sve veći ugled širom svijeta”. Jedino nije jasno kako se i zašto tako idealna zemlja uopće raspala i to u krvavom ratu.

Mesić donosi i svoje tumačenje “kampanje protiv maršala Tita”. Za njega je to “tek dio razrađenoga scenarija u kojemu zdušno surađuju - da li iz neznanja, ili svjesno i s namjerom, to neću ocjenjivati - i neki mediji, odnosno ljudi koji rade u medijima. Svrha je tog scenarija srušiti antifašističke temelje današnje Hrvatske i pripremiti scenu za napredovanje u prošlost, za odmak od ujedinjene Evrope”, te još mnogo goreg i huđeg (korupcija, izolacija). Međutim, nije jasno zašto je inzistiranje “na kažnjavanju i nedavno počinjenih zločina (svih, pa i onih koje su počinili Hrvati!)” poželjno, a onih počinjenih 1945., makar od hrvatskih oznaša, nepoželjno i - odmak od “ujedinjene Evrope”? Još nije primijećeno da je “ujedinjena Evropa” ikoga osudila zbog inzistiranja na procesima za ratne zločine, ali jest primijećeno da je prije točno godinu dana Stjepan Mesić dobio ukor glasnogovornice Europske komisije zbog pretjerivanja u svojim iskazima oko partizanskih fojbi kao “odmazde” za zločine fašističkih snaga u Istri i Slovenskom primorju. Mesić i danas opravdava “odmazdu”, ovaj put prema “domaćim pomagačima”.

Daleko bi nas odvelo kad bismo ulazili u sve Mesićeve živopisne i krajnje originalne argumente u njegovu povijesnom iskazu. Važno je, ipak, zaključiti s nekoliko jasnih teza:

Antifašizam, upravo zato što je pokret “protiv”, nije samostojeća ideja. Podržavali su je liberali i konzervativci, socijalisti i komunisti, anarhisti i katolici. Ona je izvorno proizvod liberalno demokratskog svjetonazora i u svojim počecima povezana s otporom liberalnih intelektualaca poput Crocea i Amendole protiv Mussolinijeva režima.

Ideologije

Za Lenjinova života, pa i do sredine 1930-ih godina, komunisti su fašiste doživljavali kao navjestitelje revolucije. Po njima, kapitalizam se više nije mogao braniti “parlamentarnim kretenizmom”, pa je prešao na terorističke metode vlasti - što je fašizam. Tek nakon Hitlerova dolaska na vlast, linija Komiterne okreće se prema narodnoj fronti svih snaga (ne samo lijevih!) što se mogu pridobiti za ujedinjenu frontu protiv fašizma. U takvim uvjetima, posebno za vlasti pučke fronte u Francuskoj i za Španjolskog građanskog rata (1935.-1939.), ali i nakon njemačkog napada na SSSR, antifašizam postaje taktički instrument komunističkog pokreta. Za vrijeme Staljinova savezništva s Hitlerom (1939.-1941.) komunistički pokret je napustio parole antifašizma i ratne sukobe tumačio na liniji Lenjinovog “defetizma” iz razdoblja Prvog svjetskog rata - zaraćene strane jednako su neprijateljske radničkom pokretu; riječ je o “Drugom imperijalističkom ratu”.

Antifašizam u liberalnom smislu jest temelj poslijeratnog europskog poretka, ali, upravo zato što nije samostojeća ideja - i George VI. i Staljin i Čang Kai-šek bili su antifašisti - prava i nosiva ideja europskog poretka jest liberalna demokracija. Ona je u suprotnosti s komunističkom manipulacijom “antifašističkim frontama”.

Komunistički partija Jugoslavije (KPJ) ne samo da je predvodila nego je u svakom detalju i u svakom trenutku dominirala tzv. NOP-om, koji je sama i stvorila. Po Staljinovom strateškom planu za vrijeme Drugog svjetskog rata taj pokret je bio pretjerano komunistički. Moskva je Titu predbacivala uporabu komunističkih simbola (crvene zvijezde petokrake, srpa i čekića, proleterske nomenklature u nazivlju postrojbi, itd.), a očekivala je i veću kooperativnost s četnicima, gerilskom vojskom pod komandom savezničke jugoslavenske vlade u egzilu.

Unatoč Titovom protivljenju ili izigravanju niza Staljinovih direktiva, KP Jugoslavije je do 1948. operativno bila pod kontrolom Moskve. To znači da nijedna važna odluka, uključujući kadrovska, nije mogla biti donesena bez znanja Moskve. Službena jugoslavenska historiografija iskrivljivala je ovu činjenicu gradeći mit o neovisnoj liniji KPJ još od 1939. godine.

Premda je fašistička ideologija po svojoj suštini zločinačka, ne bih se na mjestu ljevičarskih lidera tješio dvojbenom tezom da komunistička ideologija to ipak nije. U Hrvatskoj, kao i u svim tranzicijskim zemljama, jedino ljevica može izbrisati ljagu komunističkih zločina. Ponašati se apologetski u ovom slučaju, kao što radi Mesić, u konačnici je djelatnost suprotna perspektivi demokratske ljevice. Umjesto da ispisuje dvojbene “povijesne” članke, Mesić bi bolje učinio da je položio vijenac u Bleiburgu.

U demokratskom ozračju nakon uvođenja pluralizma u čitavoj Istočnoj Europi nakon 1989. godine ne može se naći nikakvo uporište za kontinuitet politike iz komunističkog razdoblja. Inzistiranje na dvojbenim rezultatima socijalnih i drugih programa iz vremena komunizma u biti sprečava jasno određivanje prema suštini tih režima, koji su bili totalitarni u izvornom smislu - nisu dijelili vlast niti dopuštali alternativne svjetonazore u društvenoj zajednici.

Povijesna pitanja

Demokratska Hrvatska stoji ili pada na sadašnjim nastojanjima našeg društva, a ne na “avnojevskim granicama”, ZAVNOH-u i Titu. Legitimitet koji se crpi iz potonjih odrednica može zaštititi pojedine biografije, ali ne i demokratski poredak i perspektivu naše europske budućnosti.

Suprotno tvrdnjama niza populističkih demagoga raspre o povijesnim pitanjima nisu suvišne. Dok hrvatski građani ne budu imali jasnu sliku o svojoj povijesti i njenom značenju, neće biti u prilici izgraditi bolju i stabilniju budućnost. Da je sustav ne samo iz 1945. nego i iz 1988. to uopće mogao dopustiti, realne raspre o ratnim zločinima za Drugog svjetskog rata mogle su spriječiti ratne zločine iz razdoblja 1991.-1995.

Najgore što predsjednik Mesić može učiniti nije zastupanje posve neodrživih povijesnih teza nego zaustavljanje djelovanja pravne države - tužiteljstva, sudstva i organa gonjenja - kad je riječ o svim zločinima, bez obzira zvali se počinitelji Dinko Šakić, Mirko Norac ili netko još nepoznat iz redova štićenika “antifašističkih boraca”.

Image and video hosting by TinyPic

Ekscerpt: Od društva tajne do tajne društva

Boris Buden


Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog. Ako je dakle iskustvo totalitarne neslobode sažeto u iskustvu zida onda bi, logično, iskustvo posttotatlitarne slobode, pravičnosti, demokracije i prosperiteta moralo biti u proturječju s iskustvom zida. Ali to nije tako. Zid kojim se opasala “tvrđava Evropa” kao da ničim ne dovodi u pitanje iskustvo posttotlitarne slobode, čak bez obzira na strašan broj njegovih žrtava koji nadaleko premašuje broj stradalih ne samo uzduž Berlinskog zida, nego i uzduž nekadašnje “željezne zavjese”. Riječ je o diskontinuitetu u samoj tvorbi društvenog iskustva na kojem se temelji današnji politički projekt ujedinjene Evrope, točnije, o nemogućnosti društvenog iskustva da zid komunističkog totalitarizma prevede u “zid smrti” ujedinjene Evrope, napokon, o njegovoj nemogućnosti da u historijskom diskontinuitetu, u “konačnoj pobjedi demokracije nad totalitarizmom” prepozna i artikulira kontinuitet neslobode. Tajna kojom je obavijena činjenica novog, još strašnijeg zida, onaj klandestinitet u kojem se gubi tragična sudbina hiljada emigranata, efekat je nemogućnosti tvorbe društvenog iskustva danas. Društveno iskustvo koje se ne može artikulirati kao takvo ni ne postoji.
S druge strane iskustvo tajne je i opće mjesto postkomunističke perspektive odnosno postkomunističkog diskursa uopće. Riječ je o shvaćanju bivšeg komunističkog društva kao društva tajne, odnosno povijesnog preokreta, “pada zida”, kao pobjede nad tajnom, kao izlaska iz društva tajne u društvo oslobođeno tajne, društvo sveopće transparentnosti odnosno javnosti. Drugim riječima, u postkomunističkoj – hegemonijalnoj – perspektivi komunizam i postkomunizam odnose se kao mrak i svjetlo. To je simbolički sažeto u onoj dobro poznatoj metafori o “izlasku iz komunističkog mraka ili tunela”. Ova metafora postala je otrcana fraza postkomunizma i to bez obzira na veoma često i zapravo očigledno proturječje s realnim iskustvom, pogotovo na prostorima bivše Jugoslavije, naime iskustvom da pravi mrak nastupa tek 1991., ako ni u čemu drugome, onda u smislu one poznate Krležine metafore o balkanskoj krčmi u kojoj se najprije ugasi svjetlo da bi zatim počela opća makljaža, konkretno, masakri i zločini koji su sudbinski obilježili takozvano osvajanje slobode, odnosno pobjedu demokracije, pobjedu “svjetla nad mrakom”.
O tom proturječju najbolje svjedoči personalno iskustvo, ali ono, kao što je poznato, nema snagu epohalnog svjedočanstva. Njegova istina lako se suzbija dobro poznatom optužbom za nostalgiju.
Problem s nostalgijom danas je u tome da se njezin uzrok, dakle razlozi za osjećaj da je prošlost vrijedna žaljenja odnosno pozitivnog prisjećanja, uvijek shvaćaju kao nešto privatno, pa čak i onda kada nostalgija postaje masovni fenomen, kada se može reći da je čak većina članova nekog društva nostalgična, a što se danas gotovo sa sigurnošću može tvrditi za Bosnu.
Uzmimo jedan primjer, dobro poznatu fotografiju iz bosanskog rata: majka, vjerojatno iz Srebrenice, drži, uplakana, u rukama fotografije svojih četiriju sinova. Premda se ta slika na najopćenitijem nivou doživljava kao dokument bosanske ratne tragedije, ona je prije svega svjedočanstvo personalnog gubitka, štoviše, upravo ženskog gubitka koji se načelno percipira kao privatniji od muškog. Značenje tog tragičnog gubitka gubi se negdje u tajnovitoj privaciji te žene i dokučivo je samo personalnom empatijom.
Druga, komplementarna strana te privatizacije ljudske tragedije je njezina nacionalizacija: ista fotografija postaje svjedočanstvo zločina koji je jedna nacija počinila prema drugoj, dakle dokument nacionalne viktimizacije, odnosno sredstvo nacionalističke mobilizacije.
Ali jedno ta fotografija sigurno nije – nije dokument svoga vremena, nije dokument epohe. Ona nema mjesta u hegemonijalnom narativu epohe koji bi je prepoznao kao sliku svoje istine, dakle kao svoj dokument. Ona čak nije ni tamna mrlja na slici epohe, jer je ta epoha, epoha konačne pobjede svjetla nad komunističkom tamom. Drugim riječima, upravo u svjetlu svoje vlastite epohe ta slika ostaje nevidljiva, pada natrag u tamu prošlosti u klandestinitet privatnoga, intimnoga. Kao da je gubitak te žene njezin osobni, a ne ujedno i društveni gubitak, kao da je on moment samo osobnog, ne i društvenog iskustva.
U osnovi, percepcija te fotografije ne razlikuje se bitno od percepcije fotografije na kojoj vidimo gomilu leševa naplavljenih na neku od plaža evropskog juga. Obje doživljavamo prije svega personalno, kao da je riječ o individualnim sudbinama koje nemaju društveno značenje. Obje dokumentiraju dobro poznate činjenice ali ne prodiru do svijesti kao proturječja stvarnosti, bilo da je riječ o proturječju između Evrope kao prostora slobode i evropskog “zida smrti” koji tu slobodu zatvara u njezin geto, odnosno o proturječju između epohe koja sebe slavi kao konačnu pobjedu slobode i nacionalističkih ratova koji na vidjelo iznose realni užas te epohe.
Tako fotografija nesretne majke nužno evocira nostalgiju. Jer ona implicira prošlost u kojoj je život te žene bio bolji. Dakako, žaleći za boljom prošlošću nostalgija priznaje tu prošlost odnosno potvrđuje ono bolje kao prošlost. Kada bi međutim ta ista nostalgija izašla iz opskurnosti intimne, privatne sudbine i postala činjenica društvenog iskustva, prestala bi biti nostalgija i postala bi društvena kritika artikulirajući bitno drugačiju istinu – ne onu da je prošlost bila bolja, nego ovu da je sadašnjost gora i da baš zato može, odnosno mora biti bolja. Ali to bi bio zahtjev za promjenom postojeće stvarnosti, a takav zahtjev ima smisla samo kao kolektivna akcija, kao radikalna artikulacija društvenog iskustva. To se međutim ne događa. Rezultat je postkomunistička nostalgija čiji nam je društveni karakter postao nedokučivom tajnom.
Ako je tajna u komunizmu bila mračni element društvene strukture, dinamička kategorija državne politike, a time i društvene reprodukcije, obskurna sfera društvene stvarnosti, danas je društvena stvarnost sama, sama društvena stuktura, društveni karakter političkog života, naposljetku, sama dinamika društvene reprodukcije postala tajnom.
Zato nostalgija nema više svoj društveni efekt. Jer je sama tek efekt društva kao tajne.
Da preliminarno zaključimo: prijelaz od komunizma u postkomunizam, od totalitarizma u demokraciju odnosno liberalni kapitalizam, nije – kako se nadala nekadašnja disidentska demokratska opozicija – prijelaz od društva tajne u društvo, transparentnosti i javnosti. Naprotiv! Na mjesto društva tajne stupila je tajna društva, bolje rečeno, stupilo je samo društvo kao tajna. Tajna danas nije dakle ni element, ni sfera naše društvene stvarnosti, nego je ta naša društvena stvarnost strukturirana kao tajna.

Image and video hosting by TinyPic

Zadovoljstvo žrtve?

Boris Buden


Možda je najčešća formulacija koja se posljednjih dana mogla čuti u povodu skandalozne odluke Međunarodnoga suda pravde bila ona koja je naglašavala da "žrtve neće biti zadovoljne ovom odlukom". I to je, dakako, točno. No, kao da je zaboravljena višestruko prijeporna konotacija ovakva stajališta. A riječ je o sadržaju koji je višestruko bitan za svaku poratno profiliranu političku zajednicu.

Ponajprije, ratne žrtve prvoga reda nedvojbeno ne mogu ništa osjećati jer su, na žalost, mrtve. U njihovo ime i tu počinje dio problema javljaju se zvani i samozvani zastupnici, različite političke opcije, nacionalne ustanove, itd. I baš zbog toga gotovo nužno dolazi do politiziranja i moraliziranja stotina tisuća osobnih sudbina. Riječju, žrtve su posve neizbježno kriterij kojim se mjeri ne samo bol preživjelih nego i odnos cijele zajednice spram svoje i tuđe prošlosti i sadašnjosti.

No, posljedice su nerijetko doista zbunjujuće. Primjerice, što bi značila tvrdnja da stotine tisuća žrtava bombardiranja Dresdena, Hirošime i Nagasakija ne mogu nikako biti zadovoljne presudama Nürenberškoga ili Tokijskog sudišta? U vrijeme donošenja tih presuda takvo što nije ni bilo moguće javno izreći, a i danas mnogima djeluje neprihvatljivim. Nije, dakle, ipak tako da se žrtvama svima i svuda pripisuje jednak moralni potencijal. Nekako se, svagda, odjeljuju one naše od njihovih. (Pritom i sam jezik zavodi; nisu li, zapravo, "naše žrtve" one za koje smo "mi" krivi/odgovorni premda je uobičajeno govoriti o "našim žrtvama" kao o žrtvama koje je među "nama" uzrokovala druga strana).

Brojni (i neizbježni) nesporazumi nastaju u biti zato što su žrtve uvijek pojedinačne čak i kada tisuće budu ubijene simultano, svatko od poginuih ostavlja svoj trag, svatko od traumatiziranih na svoj način doživljava (i eventualno prorađuje) traumu. Svaka žrtva svjedoči pojedinačni poraz. Ona je i postala žrtvom zato što je u odlučnome trenutku bila slabija (ili na slabijoj strani). Nije bila ni bolja niti lošija, "samo" slabija.

Kada rat završi, žrtve su istovremeno bitna sastavina i ključna poteškoća svake kolektivističke ideologije u našim uvjetima posebice nacionalističke. Jer, žrtve su istovremeno oni koji su "pali za domovinu", ali i oni koji podsjećaju na brojne individualne poraze. Ne voli ih se u tome aspektu sjećati ni strana koja je dobila rat (jer relativiraju pobjedu), niti ona koja ga je izgubila (jer čine poraz još težim).

Ideologije zato žive od kolektiviranja žrtve, od viktimiziranja (vlastita) kolektiva odatle stalne potrebe za preuveličavanjem broja poginulih, silovanih, ranjenih. Pojedinci ostaju tek statističkim materijalom. No, u njihovo se ime želi suditi počiniteljima. I to je bitno pogrešno. Čitava tradicija civiliziranoga sudovanja počiva na tomu da žrtva ne smije suditi (to je oduvijek tretirano kao osveta). Zapravo, ni u ime žrtve se ne smije suditi jer ne sudi se počinitelju, nego činu (u protivnome i sama bi žrtva što se nerijetko ipak zbiva mogla postati suoptuženicom). I to je, psihologijski, zadnje žrtvovanje žrtve, no, ujedno, i jedini uvjet da se pravda ipak ostvari kao objektivna presuda.

U ime žrtava ne treba, dakle, suditi, nego u ime pravednosti. U ime žrtava ne treba, dakle, osuđivati sustave i ideologije, nego ustanovljavati konkretne počinitelje. Jer, na to ih kvalificira činjenica da su bile žrtve. Za ono drugo nedvojbeno bitno potrebna je objektivnost raščlambe (koju žrtve i njihovi vehementni zagovornici, prema definiciji, nemaju niti mogu imati). Zato je danas bitno uvidjeti da je presuda o (općinskome!?) genocidu u Srebrenici nepravedna za sve i za one koji za sam lokalitet nisu niti čuli jer je postavljen pogrešan kriterij za ustanovljenje genocida na globalnoj razini (dijelom i tako što aktualna presuda eksplicitno polemizira s onom nürenberškom).

Zato je bitno razumjeti da ideje o fondu iz kojega bi se nadoknađivala šteta žrtvama poslijejugoslavenskoga rata mogu služiti pravdi tek nakon što je utvrđena "velika" istina o ratnim odgovornostima. Bez toga bi se učinilo, možda, nešto za pojedinačne žrtve (i njihove nasljednike), no nedovoljno za pravdu.



Image and video hosting by TinyPic

- 12:36 - Komentari (6) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se