NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 11.06.2008.

Denis Kuljiš

Koliko ja razumijem politiku, SDP neće ni mrdnuti dok građanstvo ne krene na samog Milanovića, pa mu čisto i bistro ne poruči – stari moj, ako se ne možeš suprotstaviti Bandiću, tko tebe treba?
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

I.

Ekspertni think-tank lijeve inteligencije održao je prošlog tjedna sastanak u jednom zagorskom izletištu. To je bilo prije Thompsonova koncerta, ali u vezi s njegovom najavom. Ljudi koji su se tu krajnje diskretno okupili, jednodušno ocjenjuju da se na političkoj sceni događa dramatično regrupiranje koje daleko nadmašuje normalne okvire izborne borbe. Ovo što izgleda kao obično repozicioniranje uoči lokalnih izbora, kovanje pragmatičnih savezništava što će omogućiti da se zaposjedne vlast u gradovima i općinama, gdje su koncentrirane važne sinekure te skrivena moć upravljanja najunosnijim tržištem – tržištem nekretnina, zapravo je najava fundamentalnih promjena na hrvatskoj političkoj sceni.
SDP se, izgleda, raspao na dvije frakcije, koje prerastaju u odvojene, duboko različite, štoviše suprotstavljene političke organizacije. Novo nacionalno vodstvo stranke, oslabljeno neuspjehom na parlamentarnim izborima, ne može partiju konsolidirati, nego prikriva jaz tako što iskazuje neutralnost dok hercegovačka frakcija demonstrira moć, zastrašuje građanstvo ispadima divljaštva i primitivizma, započinjući time predizbornu kampanju u Zagrebu, gdje će se lijevi populisti osloniti na «usamljenu gomilu», mase podložne manipulaciji. Posebno zabrinjava što je tu riječ o novoj rulji, o mladima, a ne o krezubim očajnicima koji su svoj gnjev istrošili groznih devedesetih godina.
Politička fuzija lijevog populizma i desničarske mase nije nipošto sociološki novum, nego pravilo na balkanskim prostorima – isto je tako Slobodan Milošević kao šef srpske komunističke partije preuzeo desničarski program i pokret, iako sam nije odstupio od socijalističke ortodoksije. Miloševića su njegovi protivnici i građanski intelektualci dugo potcjenjivali kao neautentičnu pojavu i političku sirovinu. Ivan Stambolić stvorio ga je u kadrovskog retorti srpske partije, kao Račan Bandića u esdepeovskog, pa htio upotrebiti kao sredstvo za rušenje birokratskog kompleksa bivše države. Nije bio svjestan kakvog je monstruma kreirao dok se na Košutnjaku, gdje je džogirao, ispred njega nije stao bijeli kombi, iz kojega je izašao Legija s nekoliko stručnih suradnika.
Ni Bandićev pohod neće završiti na lokalnim izborima. Ako postane zagrebački gradonačelnik, izabran izravno, s vlastitim političkim legitimitetom, na hrvatskoj političkoj sceni nastat će važan novi centar moći. Sa 26 vijećnika u zagrebačkoj Gradskoj skupštini koje će moći kontrolirati bilo stoga što pripadaju njegovom klanu, ili esdepeovskoj gradskoj organizaciji ili pak zavisnim listama i figurama, koje će zastrašivati Mirko Ljubičić Šveps, bivši član Šuškova Hrvatskog državotvornog pokreta, a budući šef bandićevskog kluba nacional-socijalističke frakcije SDP-a, zagrebački lider iz Gruda, kontrolirat će divovske resurse, koje može odmah upotrebiti da lansira i plasira kandidata na predsjedničke izbore. Još jedna gruba usporedba: tako je gradska organizacija St.Petersburga u Kremlj plasirala – Putina.
Da su ovakva razmišljanja zaista utemeljena u stvarnosti, pokazao je koncert Marka Perkovića Thompsona na glavnom trgu u Zagrebu. Okupile su se mase, dominirali su mladi, opet jedna generacija koja će tragično potrošiti energiju uzaludnim pražnjenjem, ugušena u kaosu, što ga stvara korumpirano društvo. Kao izlaz u takvim se prilikama uvijek nudi autoritarna vlast, vladavina «čvrste ruke». Iza uredno izbrijane fizionimije frontmena čavoglavske «Metallice», mogla se, zaista, uočiti neizbrijana faca tipa koji po političkom profilu podsjeća na klasične likove populizma. Huey P. Long, guverner Louisiane, osnivač američkog protofašizma, opisan u romanu Roberta Penna Warrena «Svi kraljevi ljudi» također je za propagandu upotrebljavao jednu medijsku zvijezdu – u doba «vrućih» medija poput radija (po tipologiji Marshalla Mc Luhana) poslužio mu je zapaljivi radio-propovjednik otac Coughlin... Njegov križarski zanos nije imao veze s programom južnjačkog populista. To i nije bitno, bitno je proizvesti masovni zanos, što se može ostvariti bilo kakvim artističkim i medijskim sredstvima...
Među ljudima koji su se okupili u Zagorju, ove su paralele izazvale dosta teorijskih prijepora. Je li zaista riječ o fašizmu? Kako, uostalom, razlikovati postfašizam poput talijanskog, koji možda nije istinski fašizam, nego konzervativizam pomiješan s nacionalizmom (tu se mišljenja razilaze), od istinskih fašistoidnih formacija nizozemskih homoseksualnih ksenofoba i pravoslavnih ekstremista, ruskih homofoba? Gdje je politički zajednički nazivnik, kako se tu uklapaju Thompson i Bandić?
Budući da su teoretska pitanja još otvorena, dogovoreno je da se inicira simpozij o toj temi, koji će se održati koncem ljeta u organizaciji jednog zagrebačkog instituta za razvoj demokracije. Važno je precizno razjasniti polazišta i definirati pojave, pa publicirati jedan White Paper, «crnu knjigu postkomunizma», koju će pisati lijevi, građanski i demokratski orijentirani analitičari, koji ne smiju dopustiti da im agendu otmu desničarski demagozi... No, osim razumijevanja i analitike, potrebna je, naravno, akcija, politička borba protiv novog kriminogenog totalitarizma, ali i kulturna borba na javnoj, medijskoj i – zašto ne? – na estradnoj sceni!
Smotra lijevih snaga na toj pozornici pokazat će da su formacije «crvenog» u priličnom rasulu. Droga je uzela svoj danak, a angažirano ljevičarsko električno tamburanje ne može savladati barijere koje se dižu izmedju teritorija pojedinih uličnih «plemena», određenih glazbom koju slušaju, vlastitom modom i zasebnim senzibilitetom. Alertna, politički angažirana gay-populacija, ne može, primjerice, komunicirati s neopranim dugokosim majmunima, lijevim hašomanima, a najintelektualnija sljedba, hip-hoperi, zatočena je na svojoj apartnoj razini urbanoga pakla. Kani li se suprotstaviti muzičkoj nemezi desnog populizma, lijevi glazbeni šampion ne može upotrebiti znakovni govor namijenjen podjednako primitivnoj, no drukčije polariziranoj masi. Ne, on mora imponirati obrazovanoj, sofisticiranoj publici, gay-auditoriju, a tek rubno i antiglobalistima... U projektnom uredu ekspertnog tima, nastao je stoga ovakav nacrt glazbenog komandosa, koji će se suprotstaviti čavoglavom Thomsonu:
IME: DRUG KALAŠNJIKOV
SCENSKI NASTUP: Stilizirana uniforma Konarmije maršala Buđonija - dugi ruski koporan kombiniran s osebujnom kapom kakvu su nosili čekisti, pripadnici ČE-KA, «Vserosijske čerezvičajnaje komisije» narodnog komesara za unutarnju sigurnost (NKVD) Feliksa Eduardoviča Djeržinskoga, s našivenom nepravilnom krpenom crvenom zvijezdom.
Prateći bend najavljuje se riječima: «Drug Kalašnjikov i njegovi čekisti!»
Kao rekvizit revolucionarnih boraca za slobodu diljem svijeta, isticat će jurišnu pušku AK-74 (u modernom kalibru 5.45) što istodobno budi sjećanje na znak ROTEARMEE FRAKTION (RAF), baš na tridesetogodišnjicu šezdesetiosmaškog radikalskog napada na institucije zapadnjačke reakcije... U jednu riječ: Baader-Meinhof.
No, vizualna stilizacija lika treba, zapravo, evocirati glavnog junaka Prattova stripa «Corto Malteze». To je romatični pustolov i moreplovac, suputnik svih svjetskih revolucija, elegantan poput Briana Ferryja.
Drug Kalašnjikov nije grubijan, nego bolećivi artist, koji hamletovski poručuje: «Ja surov moram biti da bih dobar bio...» Poziva na anarhističku destrukciju, orgijastičko odbacivanje uza što ih je nametnulo primitivno kapitalističko tranzicijsko društvo. Povratak u primordijalno stanje nije, međutim, «retrogardno» vraćanje historijskoj boljševičkoj avangardi, nego više jedna vitalistička pretkoncepcija koju zagrebački eminentni književni teoretičar prof. Zoran Kravar naziva «razodgajateljskom» u učenom eseju koji je koncem prošle godine objavio u najvažnijem hrvatskom časopisu «Republika». Odbacivanje poretka i civilizacije, to je legitimni umjetnički program i platforma u razdobljima zastoja i zasićenja. Budimo realni, što bi kazao Kazo iz «Bitangi i princeza», tražimo nemoguće!
GLAZBA: Nema sumnje da će glavni predložak biti pjesma «Kalašnjikov» Gorana Bregovića, uz medley balkanskih i revolucionarnih hitova obrađenih u glazbenom slogu alternativnog punk-roka (Drug Kalašnjikov pada u Rage Against the Machine).

Načelno političke pitanje koje se pritom postavlje jest – treba li na izazov glazbenog desnog populizma odgovarati sličnim sredstvima, pa na turneju po zemlji uputiti modernizirani «Laibach», Druga Kalašnjikova okruženog «skinhunterima», za defanzivne tuče s Bad Blue Boysima i militantnim suburbanim Hercegovcima, ili pak treba voditi demokratsku bitku demokratskim sredstvima?
Oko toga vodi se užarena diskusija. Naravno da idejna i politička borba mora biti čista i principjelna, ne može se desnom populizmu s lijevim vođama odgovoriti lijevim populizmom s liberalnim liderima, ali što vrijedi za politiku, ne vrijedi za estradu – što je ključ ovog pothvata...

Image and video hosting by TinyPic

II.

Najkorumpiranija politička stranka u Hrvatskoj je SDP. Ima tamo dosta poštenih ljudi, znam da su nakane mladog lidera Zokija Milanovića časne, ali apsolutno najgora politička klika – u jakoj konkurenciji – to je esdepeovska gradska ekipa zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Čovjek je skandalozan, a oko njega u nedogled se množe skandali. Neke sam izaziva jer želi pokazati da je neuništiv, da mu nitko ništa ne može, pa ponižava svoju stranku i njeno vodstvo, da ih oslabi, delegitimira i onemogući da ga smijene prije lokalnih izbora.
Zagrebačke novine pune su otkrića o korupciji u Gradskoj vijećnici. Tu se ugnijezdila hobotnica koja je grad obuhvatila svojim pipcima, pa kontrolira građevinsku mafiju i klasične kriminalne formacije, gangstere koji su se prebacili u građevinske poduzetnike, a pomalo preuzimaju i sav biznis u centru grada. Holdinška klika legalizirala je podzemlje – u Chicagu Al Capone je vladao gradskom upravom, a u Zagrebu, događa se obrnuto.
Osim s vlastitom strankom, Bandić je zaratio sa zagrebačkim građanstvom. On je gradonačelnik periferijske Donje Dubrave i Sesveta, koji teroriziraju općine Donji Grad i Medveščak u njegovu središtu. Na Trgu bana Jelačića Bandić je priredio prvo boksački meč i Ultimate Fight borbu, a zatim organizirao koncert Marka Perkovića Thompsona. Što mi možete, poručuje Zagrepčanima taj političar iz Krivog Doca u krševitoj Hercegovini, profesor predvojničke obuke, sitni partijski funkcioner kojega je na Pešćenici, u doba svoje kadrovske svemoći, zaposlio Stipe Šuvar. Račan ga je trpio, Milanović mu ništa ne može. Red je da SDP propadne skupa s Bandićem.
Druga varijanta: općenarodni ustanak protiv Milana Bandića. Masovni protest, demonstracije. Sad bubnjevi! sad trubice! a ne za prosvjed protiv srednjoerupske civilizacije, najvećeg bečkog arhitekta Borisa Podrecce i Tome Horvatinčića koji je htio sagraditi luksuzni strip u samom centru grada, nego protiv korupcije, banditizma, bandićizma i nadmoći primitivnog nad kulturnim, ljudožderstva nad vegetarijancima i prijateljima životinja. Gdje su sad gejevi, gdje su sad lukavci iz Čačićeva i pusićkina HNS-a koji su popušili izbore, jer su ih prokužili da komplotiraju oko investiranih interesa pokrivenih zagrebačkim Generalnim urbanističkim planom, te da nisu ništa bolji od Bandićeve klike? Gdje su normalni ljudi, ljudi od ukusa koji su bili spremni demonstrirati protiv neukusnog Marulićeva kipa ispred Sveučilišne knjižnice i protiv promjene imena Trga žrtava fašizma, a sad se ne mogu okupiti u broju većem od onoga što popuni jedan stol u kafiću «Bulldog» u centru grada, jer je presušilo Sorosevo financiranje udruga koje su branile humanizam i antifašizam?
Jedini način da se zaista ukloni Milana Bandića jest da se vodstvu SDP-a i cijeloj toj stranci jasno stavi do znanja: ili vi, ili on. Demonstracije, dakle, ne treba napraviti na Trgu bana Jelačića, nego na Iblerovu trgu, ispred nacionalnog sjedišta te stranke, gdje je Bandićeva realna politička baza, makoliko se oni od njega neformalno distancirali i u četiri oka objašnjavali da im je veći neprijatelj od HDZ-a i hadezeovaca.
Koliko ja razumijem politiku, SDP neće ni mrdnuti dok građanstvo ne krene na samog Milanovića, pa mu čisto i bistro ne poruči – stari moj, ako se ne možeš suprotstaviti Bandiću, tko tebe treba? Sigurno te nećemo trpjeti po cijenu devastacije grada koju provodi jedan esdepeovi glavešina. To što je on istodobno tvoj najveći suparnik koji protiv tebe gerilski ratuje, ne tiče se nikog izvan stranke, a uostalom, sin njenog bivšeg predsjednika i novi član Glavnog odbora SDP-a, zlosretni Ivan Račan, posve blizak Zokiju, poručuje u novinskom intervjuu: «Kandidat SDP-a za naredne predsjedničke izbore mogao bi biti Bandić!» Naravno – firma kojoj je Ivičin sin vlasnik bavi se marketingom, pa ju je stranka angažirala za predizbornu promidžbu, a inače radi za zagrebački Holding, poduzeće koje objedinjuje gradske komunalne službe, najveću firmu u zemlji. Kad je jedan moj prijatelj trebao dobiti neku posao koji financira grad, rekli su mu – a ne, to je rezervirano za Račanova sina. Ako želiš na tome raditi, pokušaj se s njim dogovoriti. To tako ide – čim su svi skupa, normalno je da će se i utaliti...
Esdepeovske frakcije postaju stranke u stranci. Ne samo Bandićeva hercegovačka u Zagrebu, nešto slično događa se i u Istri. Ondje su otpadnici iz SDP-a predvođeni karizmatičnim Livijom Bolkovićem, istupili jer nisu mogli podnijeti Račanov i Linićev komplot s IDS-om, koji predugo vlada Istrom. Na zemljišnim dilovima ondje su pronevjerene milijarde. Naposlijetku, IDS je zbog toga izgubio parlamentarne izbore u regiji, gdje je ranije uvijek bio najjači, a sad je SDP, ali u Puli se ipak govori kako bi scijaldemokrati, koji su čisto pobijedili, trebao ući u koaliciju s izbornim gubitnicima i podržati za župana Ivana Jakovčića, šefa IDS-a, zbog čije su se loše reputacije birači i okrenuli od istarskih regionalista. Dakle, pulski SDP stoji s IDS-om u istom odnosu kao zagrebački SDP s HDZ-om: na lokalnoj razini postoji dil oko love. Lokalni izbori bit će stoga presudan test novog lidera SDP-a, njegovih sposobnosti, poštenja i vizije... Ili Thompson, ili Đoni Štulić, nema ti tu majci mrdanja!

Image and video hosting by TinyPic

III.

Slovenija ima «Mercator», Hrvatska «Konzum», Ljubljana Jankoviča, a Zagreb Bandića. Zato je Slovenija u Europskoj uniji, a Hrvatska u banani (da se pristojno izrazim). Nije sad vic u tome što su «Mercatorovi» dućani puno finiji, kulturniji i bolji od marketa u sklopu crveno-zelenog carstva hrvatskoga velepiljara koji stanuje u dvorcu na Medvednici, oduzetog u nacionalizaciji grofu Kulmeru. On se zbog toga ionako nije uzrujavao, jer je bio pravi umjetnik i pošten komunist. Njegova kći pokušala je ostvariti povrat, ali joj nije uspjelo, pa se iselila u Ameriku i tu staru aristokratsku obitelj zamijenio je u njihovu zamku, većem od Medvegrada, bivši trgovac cvijećem iz Kloštar Ivanića blizu Zagreba, porijeklom iz krševite Hercegovine, sela Zmijavci, gdje ti poskok kaže dobro jutro, a đavo laku noć. Nije, dakle, stvar u tome gdje se bolje trži i kupuje, nego je «Konzum» uvozni lanac, koji jeftine namirnice na kraju roka trajanja, plasira hrvatskoj raji, dok «Merkator» funkcionira kao izvozni konvejer slovenskog gospodarstva, pa domaću robu šiba u cijelu regiju. To je marketinška logika povezivanja malih, lokalnih proizvođača, strategijom okrupnjavanja razvijenom još u socijalizmu – tada je, primjerice, Slovenijales bio podjednako silan karantanski zaibatsu, te jedna od najjačih stranih kompanija u Centralnoafričkoj Republici, odnosno Centralnoafričkom carstvu, odakle se uvozilo drvo, masiv, egzoti, te financiralo ludog cara Bokasu, koji je strancima omogućavao tako unosan biznis.
Dok «Mercator» kotira na burzi, «Konzum» sjedi u Todorićevu džepu, ali iznos njegovih kredita podudara se s kapitalizacijom, što znači da bi prijenos vlasništva prilikom nasljeđivanja nalikovao prvom činu «Glembayevih», kad se u poraznu sumu sabiru aktiva i pasiva obiteljske bankarske kuće u vlasništvu pokojnika, kojega je Krleža idealnotipski portretirao prema plutokratima iz dinastije Vraniczany. «Mercator» investira na Balkan svježi novac dioničara, a «Konzum» širi se u Srbiju produžujući rok plaćanja svojim isporučiocima, koji onda propadnu, pa ih Todorić kupi, digne nove kredite na ime vrijednosti njihovih nekretnina i – ide dalje.
Čovjek koji je stvorio «Merkator», kučanovski tehnokrat balkanskih korijena, privlačnog «čefurskog» temperamenta, postao je, bez stranačke afilijacije, gradonačelnik slovenskog glavnog grada, koji svakodnevno vizitira utočište alternativaca u Metelkovoj. Todorić je pak poduzetnik iz devedesetih, oportunist iz kruga Tuđmanove gospodarske kamarile, koji se milenijskom tranzicijom transformirao u uobraženog oligarha, bez političkih ambicija i bilo kakve socijalne svijesti. Ne podupire umjetnost, humanitarne zaklade, zajednicu ni kulturu, nego se naokolo voza privatnim helikopterom, dok njegove blagajnice primaju plaću od 350 eura.
Kakve to veze ima s Milanom Bandićem? Nikakve, to je sasvim drukčiji profil iz balkanske «Comedie humaine». Bivši sitni partijski birokrat, on je postao zagrebački gradonačelnik u doba Ivice Račana, postkomunističkog «malog vođe», koji nije ni pokušao popraviti grozna zlodjela nacionalističkog režima i tranzicijske predatorske ekonomije. Račan je namjeravao toga svog uvijek neobrijanog, znojnog rukovodioca koji govori promuklim glasom i nemorno ruje kao motokultivator, svesti na podnošljivu mjeru – «Draga, smanjio sam Bandića!» - ali mu to nije uspjelo, jer je bio isto toliko lijen koliko je ovaj marljiv, a kad je naposlijetlu umro, naslijedio ga je na čelu partije neiskusni Zoran Milanović, kojemu fatalno nedostaje politička vizija, strategija ili prometejska inspiracija, pa se Milan posve oteo i započeo kampanju kojoj je cilj da – preuzme vlast u Hrvatskoj!
Potpuno se emancipirao od svoje kvazilijeve stranke, te udario u teški nacionalizam, okruživši se samim Hercegovcima iz ultramontanske postojbine (rodom je iz Krivog doca pored Gruda). Preko njih kontrolira Zagrebački holding, tvrtku koja objedinjuje gradska komunalna poduzeća, gdje je zacarila neviđena korupcija. Zahvaljujući zavičajnoj protekciji, tržište nekretnina u gradu preuzeli su gangsteri iz istih pasivnih krajeva. Istodobno, Bandić započinje kulturkampf pa u Hercegovini trči dobrotvorni maraton za Gospu, a na glavnom zagrebačkom trgu organizira konceret Marka Perkovića Thompsona, crnokošuljaškog vokalista na čijim se muzičkim sletovima pozdravlja rimskim pozdravom i kliče «Ubij Srbina!» Tako zastrašuju građanstvo i upućuju signal lumpu s periferije: opet su došla prevratna vremena! Evo nove prilika za najpoduzetnije mangupe – suspendirat će se vladavina zakona, dokinuti red i pristojnost, uljdba i uljudnost, tko bi dole, bit će gore, Fortunin kotač već se okreće kao rulet u kazinu u Porotožu!
Bandić će izaći na direktne izbore za zagrebačkog gradonačelnika sa statusom župana što se za godinu dana prvi put priređuju po novom zakonu usporedno sa stranačkim izborima za skupštine u gradovima i općinama. Demokratski puč osiguravat će pak pet stotina pripadnika paravojne zaštitarske tvrtke Vinka Žuljevića Klice, hercegovačkog ratnog vođe, koji gospodari zagrebačkim asfaltom. Crkva je s njima – zajedno s Bandićem grade socijalne stanove za katoličku sirotinju, koja će biti njegova glasačka mašina. Ustaše, popovi, podzemlje i Hercegovci – zbilja lijepa bulumenta, koja neodoljivo podsjeća na ekipu koju je 1990. okupio jedan drugi komunistički lider, koji se također nije puno cifrao oko toga tko ga podupire – naime Slobodan Milošević. Kako na to gleda državna vlast? Predsjednik Mesić nemoćan je, on odlazi šest mjeseci poslije lokalnih izbora – fikus u njegovu kabinetu već pomalo vene. Bandić je najavio da će se kandidirati na njegovo mjesto, čim preuzme Zagreb, koji zatim može prepustiti Klici, ili bilo kojem drugom suradniku, budući da su svi odabrani prema podjednako strogim kriterijima. Premijer Sanader mora biti zadovoljan time kako je Bandić rastrgao konkurentsku stranke na komadiće. Ima li onda kakve nade za siromašnu Kroaciju? Možda Boris Tadić uspije formirati demokratsku proeuropsku vladu s Miloševićevim nasljednicima i bivšom Arkanovom strankom, pa će Srbiju brzo primiti u Zajednicu, a Hrvatska, možda se uspije nekako uhvatiti za njihove skute, pa preletjeti ono pedeset kilometara loše turske džade što se proteže od Macelja do Maribora, pa preskoči do Jevrope...

- 22:49 - Komentari (10) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se