NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 15.05.2008.

Špoljar, Pessoa i žena koja tuče psa

Naš prijatelj, književnik Željko Špoljar 'Seka', nedavno je objavio uznemirujuć putopis sa svog rutinskog puta po Portugalu.
To je bilo dovoljno da se upustimo u neodložnu investigaciju:
Odlučili samo za vas istražiti tko je ustvari Fernando Pessoa, čovjek čiju je tabakeru Špoljar tako skupo platio!
Image and video hosting by TinyPic
Krenuo sam ga uvjeravati koliko bi meni značilo imati tu tabakeru, pokazivao mu Pessoinu ‘Knjigu nemira’ koju sam ponio iz Hrvatske da je čitam ovdje u Lisabonu... Jorge me potapšao po ramenu, smirujući me.

Želimir Špoljar 'Seka'

Image and video hosting by TinyPic

Gary Lachman

Najslavniji portugalski pjesnik zanimao se za povijest okultnog, bio je opčinjen tajnim društvima i organizacijama, a i sam je imao “okultne” sposobnosti i interese. Vjerovao je u postojanje svjetova koji su uzvišeniji od našega i u postojanje bića koja ih nastanjuju, te da možemo komunicirati s njima

Gotovo sve do nedavno, rad portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe bio je malo poznat, ali u posljednjih nekoliko godina ponovo ga je otkrilo nekoliko kritičara, većinom kroz snagu raznih prijevoda njegove Livro do Desassossego ili Knjige nemira, zbirke nedovršenih, tjeskobom prožetih tekstova pronađenih u kovčegu nakon Pessoine smrti. Nepotpunost tih rukopisa načrčkanih na komadiće papira, stare kuverte, pozadine rukopisa i druga čudna mjesta – čine Pessou glavnom postmedernističkom osobnošću, a kovčeg čiji se sadržaj još katalogizira (sadržavao je oko 25.000 bilježaka) dobio je ista mistična obilježja poput naprtnjače Waltera Benjamina, koju je on nosio za svojega sudbonosnog bijega iz Vichyja u Francuskoj. Pessoina posthumna slava, kao i Benjaminova, zasniva se jednako na njegovu životu, kao i na njegovu radu. U Benjaminovu slučaju, njegov život utjelovljuje mit o židovskom intelektualcu u bijegu pred nacistima. U Pessoinom slučaju priča je manje politička; on utjelovljuje nesuvisli, slomljeni duh postmoderne, ne samo svojim djelima nego i svojom psihom.

Usamljeni djevac

Fernando Pessoa rodio se 1888. u Lisabonu i osim što je svoje djetinjstvo i ranu mladost proveo u Durbanu u sjevernoj Africi, nakon što se 1905. vratio u Lisabon nikada ga više nije napustio. Nakon što mu je otac umro od tuberkuloze kada je Fernandu bilo pet godina, majka mu se ubrzo preudala, a njezin suprug dobio je mjesto portugalskog konzula u Durbanu. Obrazujući se u engleskoj srednjoj školi, Pessoa se pokazao kao vrlo zrelo dijete i briljantan učenik, a rano školovanje usadilo je u njemu doživotnu ljubav za Englesku i njezinu književnost. Kasnije se počeo odijevati i ponašati s “britanskom suzdržanošću”, i Pickwickovi spisi, bili su mu, kako je rekao, stalno društvo. Njegovo vladanje engleskim (i francuskim) jezikom bilo je besprijekorno, ako ne i ekscentrično, a njegova prva objavljena djela bila su zbirke pjesama na engleskom. Kao što prevoditelj njegovih djela John Griffin napominje, pjesnički one imaju malu važnost i dobile su pristojne, ali ne preentuzijastične kritike u novinama The Times i Glasgow Herald. Iako je objavljivao članke i pjesme u nekoliko književnih časopisa, osim pokušaja na engleskome, jedina Pessoina knjiga objavljenja za života pojavit će se 1934., godinu dana prije njegove smrti. Mensagem (Poruka) je rastegnuta ezoterična pjesma koja zagovara povratak Dom Sebastiaoa, portugalskog Kralja Arthura, i za Portugalce prethodnika dolaska Petog Kraljevstva duha. Podupirući Pessoin prilično mističan patriotizam, knjiga je dobila utješnu nagradu na državnom natjecanju. Bilo je to kasno i pomalo dvosmisleno priznanje Pessoina genija, nešto što će, kao što to često biva, postati općepriznata stvar tek nakon pjesnikove smrti. Uzdržavajući se kao nezavisni prevoditelj korespondencije na engleskom i francuskom jeziku za nekoliko trgovačkih poduzeća, nakon samotnoga, pustinjačkog života, provedenog u kućama rođaka ili iznajmljenim sobama, Pessoa, koji je više-manje ostao djevac, umro je 1935. od akutnog hepatitisa dobivenog zbog teškog opijanja.

Umnožena osobnost

Pessoina poezija prikladno je opisana kao središnje djelo portugalskog modernizma i već samo zato zaslužuje zakašnjelo priznanje. Ali Pessoa nije pisao samo pjesme. Njegov legendarni kovčeg sadržavao je mnoštvo raznovrsnih tekstova iz filozofije, sociologije, povijesti, književne kritike, te kratke priče, drame, rasprave o astrologiji i razne autobiografske osvrte. Ali uz uobičajena djela koja napiše pisac, Pessoa je jedinstven po tome što je pisao druge pisce i pjesnike. Njih je nazivao heteronimima, stvarajući termin koji bi se razlikovao od uobičajenog pseudonima. Pessoa nije samo pisao pjesme i prozu pod drugim imenom: različiti heteronimi koje je stvorio bili su pojedinci s vlastitom prošlošću, biografijom, osobnim karakteristikama i nezamjenjivim literarnim stilom.
Ne čini se čudno da usamljeni pojedinac, koji živi sam u malim sobicama, povremeno razgovara sam sa sobom. U Pessoinu slučaju, ono što je počelo kao dječja igra razgovora s izmišljenim likovima – “nepostojeća poznanstva”, kako ih je nazivao – pretvorilo se u kasnijim godinama u opsesiju s depersonalizacijom i razdvajanjem “jastva”. Zapravo, Pessoina vlast nad samim sobom bila je tako slaba da je u jednom trenutku počeo pisati svojim bivšim učiteljima i školskim kolegama iz Durbana, predstavljajući se kao psihijatar Faustino Antunes, tražeći njihovo mišljenje o mentalnom stanju svojega pacijenta, Fernanda Pessoe, koji je ovisno o pismu, napravio samoubojstvo ili bio pod nadzorom u umobolnici. Kako nije imao pojma tko je, Pessoa se nadao da će doznati nešto o sebi od onih koji su ga poznavali.

Na samoj granici ludila

Pessoa je živio u stalnom strahu od ludila. S dvadeset godina napisao je: “Jedan od mojih duševnih problema – toliko užasan da se ne može opisati – jest strah od ludila, što je samo po sebi ludilo”. Taj strah dodatno je otežavala jednako mučna nemogućnost djelovanja. “Ja patim – na samoj granici ludila, kunem se – kao da bih mogao sve učiniti, ali sam nemoćan zbog pomanjkanja volje.” Pessoa je bio jedan od najškrtijih pisaca: njegov neiscrpni kovčeg, pun planova za stotine nedovršenih projekata, svjedoči o tome. Tu “potpuno negativnu” osobinu, kako ju je nazivao, nadopunjavao je unutarnji svijet, naizgled bez duhovne ravnoteže. U “osobnim zabilješkama” iz 1910., Pessoa je najavio: “Sada posjedujem osnovne zakone književne umjetnosti.” Ni Shakespeare ni Milton više ga nisu imali čemu naučiti. “Moj je um dosegnuo prilagodljivost i stvaralačku sposobnost koja mi omogućuje da preuzmem svaki osjećaj koji želim i da po želji uđem u bilo koje duševno stanje”. Ali to lako upravljanje unutarnjim stanjima imalo je svoju cijenu. “Jer u dosezanju onoga što je uvijek vrijedno patnje i truda, potpunosti, ni jedna knjiga nije od pomoći.”
S obzirom na neravnotežu između nemoći da nešto učini i nestabilnog pojma o sebi, ne začuđuje da je Pessoa to nadoknađivao izmišljanjem – ako je to prava riječ – alter ega koji je sasvim izravan, potpuno jednostavan i bez svijesti o sebi. U pismu uredniku Adolfu de Casaisu Monteirou, Pessoa je ispričao kako su nastali njegovi heteronimi. Godine 1912., nakon neuspjela pokušaja pisanja “poganskih pjesama”, Pessoi je ostala nejasna ideja o njihovu autoru. To nije bio on, nego Ricardo Reis, epikurejski klasičar koji je bio urbani, sofisticirani sljedbenik jednog drugog izmišljenog pjesnika, Alberta Caeiroa. Caeiro je stigao nakon što je Pessoa pokušao, opet bezuspješno, izmisliti neku vrstu pjesnika prirode. Kao što Pessoa piše: “Onoga dana kada sam napokon odustao – bilo je to 8. ožujka, 1914. – otišao sam do visokog stola i, nakon što sam uzeo list papira, počeo sam pisati, stojećki, kako pišem uvijek kada mogu. I napisao sam nešto više od trideset pjesama odjedanput, u nekoj vrsti ekstaze koju ne mogu objasniti. Bio je to pobjednički dan u mojem životu, koji se više nikada neće ponoviti. Počeo sam s naslovom – Čuvar stada. I ono što je slijedilo bilo je prikazanje nekoga u meni, kome sam dao ime Alberto Caeiro. Oprostite na besmislenosti fraze: Moj se gospodar pojavio u meni. Taj se osjećaj odmah pojavio.”

Portugalska varijanta zena

Ubrzo nakon toga došli su drugi heteronimi i pjesme: prethodno spomenuti Ricardo Reis; futurist Alvaro de Campos (obojica, kao i sam Pessoa, sljedbenici Caeiroa); Alexandar Search, Thomas Crosse i Charles Robert Anon, sve Englezi; Jean Seul, Francuz; astrolog Raphael Baldaya; Barun od Teive (poput Pessoe, nemoćan da išta završi, osim svojega života kada napravi samoubojstvo); poganin Antonio Mora; Bernardo Soares, navodni autor beskonačne Knjige nemira, i mnogi drugi. Iako se novi heteronimi i dalje pojavljuju, u glavnoj su postavi uvijek Caeiro, Reis; de Campos i Soares, a sam Pessoa povremeno se javlja. Caeiro, koji je kao pastoralni pjesnik krajnje jednostavnosti bio potpuna suprotnost Pessoi, prigrlio je filozofiju potpunog nepromišljanja - portugalsku varijantu zen satorija. “Moj misticizam nije u tome da pokušam znati / nego da živim i ne razmišljam o tome”, napisao je Pessoin gospodar, nešto što sam Pessoa nikako nije mogao učiniti. Ta zen osobina navela je katoličkog redovnika Thomasa Mertona da prevede neke Caeirine/Pessoaine stihove i pokaže ih budističkom učenjaku Daisetzu Teitaru Suzukiju.
I bez Pessoina zanimanja za okultno, koje ćemo uskoro razmotriti, njegov opis pojave Alberta Caeira dovoljan je da upozori na nešto paranormalno. “Ekstaza”, “utvara”, “gospodar”: sve te riječi navode na nešto kao posjedovanje, posredovanje i duhovne vodiče Madame Blavatsky, iako je sam Pessoa kritizirao teozofiju i čak su mu tijekom jedne seanse automatskog pisanja savjetovali da “više ne čita teozofske knjige”. (Njegov heteronim Raphael Baldaya oštro je napao Blavatskyjevu u, već očekivano, nedovršenom eseju.) Iako su u sljedećem desetljeću nadrealisti André Breton, Philippe Soupault i Robert Desnos, prakticirali automatsko pisanje – a Breton je čitao i Eliphasa Levija i druge okultne pisce – njihovo je zanimanje bilo više političko nego okultno, ili pak pjesničko, tražeći otvoren put do “potisnutog” nesvjesnog. Pessoa je, pak, barem za neko vrijeme to prakticiranje shvaćao ozbiljno, pod utjecajem svoje tete Anice, odane istraživačice okultnog, s kojom je živio od 1912. do 1914.

Astralni vid

Između 1916. i 1917., Pessoa se upustio u niz seansi automatskog pisanja, uspostavljajući kontakt s nekoliko umova: Henryjem Moreom, platonistom s Cambridgea, likom zvanim Wardour i mračnom pojavom zvanom Vuduist. Iako su biografski zanimljivi, Pessoinim automatskim zapisima – nekad postignutima upotrebom spiritističke ploče – nedostaje inspiracija koja se vidi u njegovim heteronimskim pokušajima; u većini zapisa potiče ga se da izgubi nevinost (nažalost neučinkovito) i kore njegove masturbacijske navike. “Uskoro ćeš doznati za što imaš hrabrosti – naime, za parenje s djevojkom”, obavijestio ga je Henry More. “Ti masturbatoru! Ti mazohistu! Ti muškarcu bez muževnosti!... Ti muškarcu bez muškog uda!”, rekao je drugi astralni sugovornik.
U nekim drugim prigodama te seanse proizvele su mnoštvo okultnih znakova i simbola, masonsko i kabalističko znamenje, čije je značenje mučilo Pessou. Uz automatsko pisanje, Pessoa je razvio i druge okultne vještine. U pismu svojoj teti Anici u lipnju 1916. godine, Pessoa je rekao da je, osim što je postao medij, razvio i druge paranormalne moći. Jedna od njih je bila neka vrsta telepatije. Kada je njegov veliki prijatelj Mario De Sa-Carneiro bio u Parizu, i prolazio kroz emocionalnu krizu koja je završila samoubojstvom u 26. godini – ispijanjem nekoliko bočica strihinina – Pessoa je, kako je rekao svojoj teti, osjetio Sa-Carneirovu patnju tamo, u Lisabonu, svladan iznenadnom depresijom. Ali njegov veliki doseg bio je razvoj “eteričnog vida”. “Postoje trenuci”, rekao je svojoj teti, “kada imam iznenadne navale ‘eteričnog vida’ i mogu vidjeti ‘magnetne aure’ nekih ljudi i posebno svoju vlastitu, koja se odražava u zrcalu i zrači iz mojih ruku u mraku. U jednoj od mojih najboljih eteričnih vizija... vidio sam rebra jednog čovjeka kroz njegov kaput i kožu... Moj ‘astralni vid’ još je u razvoju, ali ponekad, u noći, zatvorim oči i vidim brz niz malih i jasnih slika... vidim čudne oblike, crteže, simbole, brojeve...”.

Kontakti s Crowleyjem

Kao i Gerard de Nerval, Pessoa se zanimao za povijest okultnog i bio je opčinjen tajnim društvima i organizacijama. To se na neki način vidjelo u napadu na prijedlog Salazarove vlade da se zabrani masonstvo; u dnevnim novinama Diario de Lisboa od 4. veljače 1935., Pessoa je objavio članak s temom “tajna društva”, u kojem brani masonstvo i, samim time, druga okultna društva. U Pessoinoj okultnoj povijesti svijeta, masonstvo je bilo suvremeno utjelovljenje mističkog razdora, koje je počelo u pradavna vremena s gnosticima. Kao doživotni protivnik kršćanstva, Pessoa je vidio da se “gnostička hereza” javlja u različitim povijesnim razdobljima: pojavila se kao kabalizam u dvanaestom stoljeću u Španjolskoj, kao red malteških vitezova, kao vitezovi templari, rozenkrojceri, alkemičari i, u najskorija vremena, kao masonstvo. Rozenkrojceri su ipak možda bili njegov omiljeni ogranak stabla ezoterije.
U pjesmi Na grobu Christiana Rosencreuza Pessoa je napisao:

Bog je Čovjek drugog Boga, većeg:
Boga Adama, i On je također imao Svoj Slom;
I On je također bio stvoren,
baš kao što je On bio naš Stvoritelj,
i Za njega je umrla Istina...
Ponor, Njegov Duh, protjeruje Ga iz daleka;
Ovdje, u Svijetu Njegovo Tijelo, ne postoji.

Iako nije postojala nikakva vidljiva veza između gnostika i rozenkrojcera – vremenski ih dijeli nekoliko stoljeća – Pessoa je povezao gnostičku ideju posrnulog svijeta i njegova demijurga, sa sljedbenicima Christiana Rosecreuza iz 17. stoljeća.
Iako je Pessoa poznavao neke ljude koji su dijelili njegovo zanimanje za okultno, većinom je s drugim okultistima održavao vezu preko pisama. Od njih najpoznatiji je bio Aleister Crowley. U novija vremena, mjera do koje je Pessoa čitao Crowleyja i doslovce oblikovao svoje ideje o tajnim društvima na temelju Crowleyjevih skupina, postala je temom povijesnog istraživanja.
Pessoa je prvi put kontaktirao s Crowleyjem kada je pisao Velikom Antikristu, upozoravajući na pogrešku u natalnom horoskopu objavljenom u Crowleyjevim ozloglašenim Ispovijestima (Pessoa je bio strastveni astrolog i u jednom je trenutku razmišljao o tome da se astrologijom počne baviti profesionalno). Crowley mu je odgovorio i dva su pjesnika počela razmjenjivati pisma i rukopise; Pessoa je čak preveo Crowleyjevu Himnu panu na portugalski. U rujnu 1930., Crowley je stigao u Lisabon, s tadašnjom “bludnicom”. Par se posvađao i Crowleyjeva djevojka napustila je zemlju i ostavila poniženog Velikog Antikrista. Crowley je zatim nagovorio Pessou da mu pomogne lažirati samoubojstvo. Ostavivši očajničku ljubavnu poruku na Boca do Infernu (Ušću pakla) – opasnoj skupini stijena na obali zapadno od Lisabona – Crowley je navijestio da se ubio, skočivši u more. Pessoa je objasnio lisabonskim novinama značenje raznih magičnih znakova i simbola koji su krasili Crowleyjevu samoubilačku poruku i dodao podatak da je on uistinu sljedeći dan vidio Crowleyjev duh. Crowley je zapravo otišao iz Portugala preko Španjolske i uživao u novinskim izvješćima o svojoj smrti; napokon se pojavio nekoliko tjedana poslije na izložbi svojih slika u Berlinu. Pessoina veza s Antikristom bila je kratka, što je s obzirom na Pessoin krhki ego, vrlo vjerojatno bio pravi blagoslov.

Vjera u više svjetove

U što je Pessoa uistinu vjerovao, teško je reći. U pismu u kojem objašnjava pojavu svojih heteronima, opširno je opisao i svoje okultne ideje. “Vjerujem u postojanje svjetova koji su uzvišeniji od našega i u postojanje bića koja nastanjuju te svjetove”, napisao je, i nastavio govoreći kako vjeruje da “možemo, ovisno o stupnju svoje duhovne usklađenosti, komunicirati s višim bićima”.
Ali Bernardu Soaresu stvari nisu bile tako jasne. “Proveo sam strašne noći nagnut nad tomovima mistika i kabalista koje nikada nisam imao strpljenja pročitati osim uz prekide... Obredi i tajne rozenkrojcera, simbolika kabale i templara... sve me je to mučilo dugo”. To je dovelo do “gotovo fizičkog prezira prema tajnim stvarima... tajnim društvima, okultnim znanostima... prema težnji koju neki muškarci imaju da zahvaljujući svojem općenju s Bogovima ili Gospodarima ili Demijurzima, oni, i samo oni posjeduju velike tajne na kojima je svijet nastao”. Ali ono što je uistinu mučilo autora Knjige nemira jest to što su svi ti mistični gospodari bili tako očajni stilisti. “Kada oni pišu kako bi priopćili... svoje tajne”, rekao je, “oni svi pišu, grozno. Moju inteligenciju vrijeđa što netko može svladati Sotonu, a ne može svladati portugalski jezik”. Ali nemaju samo sotonisti krivo. “To što je netko dotaknuo Isusove noge”, govori Soares, “nije nikakva isprika za pogreške u interpunkciji”.

S engleskoga prevela Margareta Matijević.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Željko Špoljar, Lisabon, 2008.

Ulična ponuda u glavnom gradu Portugala

Jedva sam se stigao nasisati krutog lisabonskog kurca koji u sebi ima nešto od arome narančine kore, a već mi je na jednome od monumentalnih gradskih trgova - na Rossiju - put prepriječio tip u zamašćenom crnom sakou, nudeći bez nekog pretjeranog opreza:
- Haš? Koka?

Došlo mi je da ga takvog sitnog, tamnog, mršavog, odgurnem koferom: iziritiralo me to što me procijenio kao narkomana samo zato što sam maloprije jednom prolazniku usnama laštio palicu. Ali samo sam ga zaobišao, nervozno odmahujući glavom. Ubrzo bih ga vjerojatno i zaboravio da me desetak metara dalje na istom trgu nije presreo novi lik u plavoj trenirci, nudeći isto. Više nisam mogao izdržati. Malo podalje vidio sam policajca kako ležerno šeta uz izloge... Pa zar je ovo Europska unija!? Dva dilera opsjedaju turista nudeći mu opijate, a policajac okolo šeta poput nezainteresiranog pijetla. Ovamo da šaljemo djecu na maturalce, pa da nam ih natrag vrate sprženih mozgova!? Okrenuo sam se tipu u trenirci.

Uvrijeđen ovakvom anarhijom, odlučio sam svojoj novinarskoj znatiželji dati na volju. Kimnuo sam da hoću, želim pušiti. Što?

- Hašiš - rekao sam, pogledavajući prema policajcu. Hoće li sad napokon reagirati? I dalje se činilo da mu puca prsluk. A mene je diler već vodio prema kraju trga gdje smo na uglu neke ulice izvršili brzu ‘primopredaju’. Tutnuo sam mu u ruku novčanicu od pet eura, a on meni smeđu štangicu umotanu u prozirni najlon.

Navečer sam zastao pored rijeke Tejo čiji se široki, impozantni estuarij izlijevao dalje u ocean i izmrvio hašiš, smotao ga s duhanom i zapalio. Već nakon prvog dima jedva sam se suzdržao da ne povratim u Tejo. Hašiš je imao okus zapaljenog govna.

Djeca su upirala prstom u mene radeći grimase. Ciktali su od veselja uzvikujući
- Moronžo, moronžo!, gledajući me kako se gušim u dimu izmrvljenog govna od galeba.

Kao što Prag ima Franza Kafku, tako Lisabon ima Fernanda Pessou. Nepriznati za života, kasnije su obojica postali neka vrsta turističkih zaštitnih znakova: nema turista koji se u Lisabonu ne fotografira pored Pessoina kipa postavljenog u sjedećoj pozi ispred kavane Brasileira.

Meni fotografiranje s Pessoinim klipom nije bilo dovoljno. Želio sam sve! Želio sam se vratiti u Hrvatsku s otiskom Pessoina prsta na anusu! Skinuo sam svoje duge gaće i raskrečio dupe. Pessoin kažiprst lagano je kliznuo u debelo crijevo u kojem mi se uskoro našla cijela šaka.
- Oh kako sam uživao s Pessoinom šakom u šupku!
Dok sam se nabadao na taj bakreni kalež uzvikivao sam nešto nerazumljivo što je privuklo
pozornost Lisabonca Jorgea.

- Koji ti je kurac?, upitao me na tečnom hrvatskom.

Sramežljivo sam navukao hlače i ušao u kavanu. Jorge mi je rekao da se u njegovu vlasništvu nalazi Pessoina tabakera. Grčevito sam se uhvatio za tu informaciju, molio ga da mi sve ispriča, kako je tabakera završila kod njega? Pessoa je umro 1935., dosta je godina prošlo od tada... Jorge mi je strpljivo objašnjavao: njegov djed bio je teklić u trgovačkoj tvrtki u kojoj je radio Pessoa. Kao strastveni pušač posebnu je pažnju pridavao, pričao mi je Jorge, tabakerama. Mijenjao ih je barem jednom mjesečno, čim bi se tabakera i najmanje okrhnula. Jednu od odbačenih uzeo je iz uredske kante za smeće Jorgeov djed...

- Meni je ta tabakera bezveze, ali ostala je od djeda i samo nam stoji u ladici. U srednjoj školi spremao sam u nju travu - rekao je Jorge.
Krenuo sam ga uvjeravati koliko bi meni značilo imati tu tabakeru
- Preklinjem te, želim Pessoinu tabakeru! I ja sam pušač! Učinit ću sve!
- Dobro, uzvratio je Jorge i skinuo hlače - Zaradi svoju tabakeru.

Krenuo sam obrađivati Jorgeov nabrekli ud koji mi je tako snažno zario u grlo da su mi potekle suze.

- Dobro je momče, Jorge me tapšao po ramenu, smirujući me, nakon čega mi se ištrcao po licu.

Dandanas me probada u želucu kad se sjetim koliko sam puta sisao za tu izgrebenu tabakeru. Doktor je rekao da to nije od uzbuđenja nego od Pessoina kažiprsta koji mi je rasparao crvuljak. Pohranio sam je na policu iznad pisaćeg stola pokraj Jorgeove razglednice na kojoj piše „moronžo“!. U njoj držim i onu pločicu govnohašiša koju su mi uvalili na dolasku u Lisabon.

Lisabone, grade utrobnih opsjena i dugih prstiju!


Željko Špoljar


- 06:30 - Komentari (44) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se