NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Nedjeljna propovijed: Don Živko Kustić, 50 godina svećeništva

Benozzo Gozzoli*, Trijumf Sv.Tome, 15.st.

Piše: Vlado Vurušić

S don Živkom Kustićem u povodu velike obljetnice njegova svećeništva razgovarali smo o temama koje još uvijek određuju crkvene, kao i odnose u hrvatskom društvu

Don Živko Kustić 4. svibnja obilježava 50 godina svećeništva. U ona davna olovna vremena bio je urednik Glasa Koncila kao jedinog dopuštenog oporbenog lista.

- Glas Koncila tada su bile u stanovitom smisilu novine na koje vladajuća Partija nije mogla utjecati. No, slijedio je trend događaja. Onda su nas napadali jedni neprijatelji. Nije bilo lako, stalno smo imali za vratom Udbu i nerijetko smo i ja i novinari završavali na saslušanjima. Prilike su se promijenile, no ponekad ih je teško shvatiti.

Onda smo znali granice, tko je neprijatelj i što je zadatak - očuvati vjeru i tradiciju u ideološki neprijateljskom, ateističkom okružju. Znao si što moraš i možeš reći i na koji način to učiniti da stigne do čitatelja, a da te ne zabrane. No, danas je, priznam, situacija takva da se nije lako snaći, ni razlikovati.

Dakle, Glas Koncila nije promijenio trend nego se u novim okolnostima promijenila cijela Crkva i javnost. I svi se moramo snaći u novim prilikama koje nisu do kraja definirane ni demokratski ni politički te se ponekad dobiva dojam nejasnoće.

Znači li to da se Crkva nije snašla u doba kada više nema neprijatelja, zar joj, karikiram, nedostaje Udba da bi mogla funkcionirati.

- Da je to tako, onda bi Fumić sa svojim nedopustivim izjavama bio u pravu. Na nas takvi kao on i dalje gledaju kao na starog ideološkog neprijatelja. Kada imaš jasno izraženog neprijatelja možeš se lakše pozicionirati. No, nije bitno biti protiv, nego je važno biti “za”. Ako se Crkva u određenom smislu nije snašla jer su takva vremena, pitam vas, a koja se to društveno-politička organizacija do kraja snašla.

Crkva je društveno-politička organizacija?

- Ona je snaga koja djeluje i živi u društvu te utječe na politiku. Nije stranka, niti to želi biti, jer svojim vjernicima ne smije i ne određuje političku orijentaciju. Katolik može biti član različite stranke, prema osobnoj ocjeni. Crkva ne određuje političku pripadnost nego moralnu i etičku orijentaciju. Ona u društvu postoji, djeluje i usmjerava ljude.

Čini se da crkveni vrh još živi kao da je na vlasti komunizam, a SDP smatraju partijom čiji bi dolazak na vlast bio loš za Hrvatsku i Crkvu.

- Crkveno vodstvo je servis u službi Crkve. Prema tome, ne može se sve što kaže crkveno vodstvo smatrati stavom Crkve. No, nisam u ovih 17-18 godina osjetio da je crkveni vrh stao na jednu političku stranu. Može se naslutiti što svećenici misle. Konačno, i oni imaju pravo reći i imati svoj politički odabir, ali nikada nije bilo crkvene direktive vjernicima za koga smiju ili ne smiju glasovati. Crkveni vrh eventualno kaže da vjernici u programu i sadržaju stranke potraže što je humano i kršćanski, a što nije, što je povoljno i dobro za Crkvu, a što ne.

No, čini se kao da je SDP još uvijek crvena krpa za crkveno vodstvo.

- Volio bih da mi se to dokaže! SDP, doduše, nosi u sebi neku baštinu nekadašnje Komunističke partije, ali ima dosta kršćana koji su glasovali za SDP i nitko zato ne može reći da nisu katolici. Pripadanje i glasovanje za SDP nije odricanje od katolištva.

Don Ivan Grubišić kaže da Crkva stalno upozorava na grijehe drugih, a da bi i ona morala sprati svoje grijehe.

- To je jako pametno rečeno od uvaženog kolege Grubišića, ali Crkva je do sada kroz povijest sigurno kao ljudska zajednica griješila. Sigurno i sada ima svojih pogrešaka. O tome se naravno može govoriti. No, je li Crkva uvijek brza u tome, pitanje je od slučaja do slučaja. Nema sakrivanja naših grijeha. Pa, zar to što don Ivan govori nije potvrda da i Crkva progovara o svojim pogreškama i nitko ga u tome ne priječi.

Uoči zadnjih izbora kardinal Bozanić je kao najveću opasnost za hrvatsko društvo označio ateizam. Hrvatska ima mnoge probleme i teškoće, od lopovluka u privatizaciji do grijeha struktura, nezaposlenost, inflaciju, a istaknut je ateizam!?

- Za nas kršćane ateizam je najveća opasnost. To je opasnost za čovjeka i čovještvo. Ako čovjek niječe Boga, onda niječe čovjeka. Za nas je Bog temelj stvarnosti, etike, humanosti. Nijekati Boga znači dovesti u pitanje sve principe etike. Ateizam, kada bi se doslovno tako shvatio, zaista je najveća opasnost za čovjeka.

Je li veća od mnogih socijalnih problema i nepravdi koje muče ovo društvo?

- Onaj tko javno griješi, odnosno krade, ubija, laže i obmanjuje, on se u praksi ponaša kao da nema Boga. Prema tome, onaj tko je društveno pokvaren i nehuman, on se zapravo time odrekao Boga.

Može li ateist biti kršćanskiji od vjernika, odnosno živjeti u skladu s kršćanskim naukom i Božjim zapovijedima smjernije od nekog vjernika?

- Tu moram postaviti pitanje - je li takav čovjek zaista ateist, je li on zaista misli da ne postoji ono što mi zovemo Bogom. Naime, čim prizna objektivna moralna i etička načela, on zapravo priznaje Boga!

Zar ta načela nisu univerzalna?

- Da, ali ona nisu donesena odlukom ni jednog Sabora, partije ili međunarodne institucije. Ta načela proizlaze iz ljudske naravi. Da nije Boga, ne bi bilo tih načela. Drugo je pitanje zna li to čovjek ili ne.

Ateist može živjeti kršćanskije od nekog vjernika?

- Čovjek koji kaže da ne vjeruje u Boga, može biti više Božji nego netko tko kaže da vjeruje, a ne živi Božje.

Fra Petar Jeleč kaže da je problem što Crkva još uvijek dijeli žrtve Drugog svjetskog rata na “naše” i “njihove”. Naše na Bleiburgu, a njihove u Jasenovcu.

- Opasno je reći da “Crkva dijeli”, treba reći da se u određenim krugovima na komuniste-ateiste-partizane gleda kao na protivnike, prema tome nisu “naši”. Budući da su komunisti bili u vodstvu partizanskog pokreta, a među partizanima je bilo puno katolika, onda kod takvih kvalifikacija i ocjena treba biti vrlo oprezan.

Zašto kardinal Bozanić i ostali biskupi idu na Bleiburg, ali ne i u Jasenovac?

- Od početka je Bleiburg orijentiran na jedan, a Jasenovac na drugi način. Od početka je jasenovačka komemoracija bila usmjerana komunistički, odnosno partizanski, pa čak i četnički.

Četnički?

- Velikosrpski. Godinama se inzistiralo na milijun srpskih žrtava u Jasenovcu, pa je pred time čak i hrvatska komunistička historiografija bila nemoćna. Jasenovačke manifestacije su od početka bile usmjeravene antikatolički, pa i antihrvatski. Svodilo se samo na to da su tu stradavali Srbi.

Pa, zar nije tako?

- Naravno da je nastradalo najviše Srba, ali skupa s njima i Židovi te Hrvati. No, cijeli taj jasenovački opus dobio je jaki prizvuk srpke osvete i općehrvatske stigme. Ovdje, ipak, moram napomenuti da Tito nikada nije posjetio Jasenovac, možda upravo zato što je imao taj velikosrpski prizvuk.

No, danas su se stvari promijenile?

- Da, ali je, na žalost, i nadalje zadržao antikatolički prizvuk, čemu svjedoči i nedavna gruba izjava Ivana Fumića.

Župnik crkve Sv. Marka u Zagrebu Svetozar Rittig priklonio se partizanima, a čini se da ga danas svjesno ignorira i crkveni vrh i naša historiografija.

- To su krive interpretacije. Rittig nikada nije javno osuđen, niti mu je ikada skinuta i zabranjena svećenička služba, ni dok je bio u partizanima. Znam neke naše biskupe koji su itekako bili ponosni na djelatnost Rittiga, koji je nakon rata mnogima pomogao, smatrajući ga čovjekom koji želi Crkvi dobro. Rittig se na svoj način žrtvovao. Znajući da NDH nema budućnosti, smatrao je da treba biti prisutan u novoj državi kakva god ona bila, pa makar i službeno ateistička. Rittig se nesebično zauzimao u onoj neprijateljskoj sredini za crkvene probitke.

Što mislite o tome da se u Splitu, a znamo koja je bila sudbina Dalmacije u NDH, služe mise za Pavelića?

- Svojedobno sam u Australiji doživio da me ljudi, koji su se predstavili kao ustaški odbor, zatraže da održim misu za Poglavnika. Rekao sam im, tamo gdje taj pokojnik jest, nije Poglavnik, a ako vas zanimaju njegovi grijesi, mogu služiti misu za grešnu dušu pokojnog Ante. Nisam htio služiti misu za Poglavnika.

Tko je više zadužio Hrvatsku - ustaše ili partizani?

- Teško je to izvagati. U jednom i drugom pokretu bilo je puno poštenih ljudi koji su mislili da se bore za Hrvatsku. Ne želim nikome suditi. Ustaše su žalosno završili, ali su hrvatskom narodu nanijeli silne štete. Partizani su kasnije također žalosno završili i učinili dosta štete. I među partizanima je bilo puno ljudi i na visokim položajima koji su mislili hrvatski i željeli Hrvatskoj dobro.

No, sjećam se kada sam, kao dječak, pred pad NDH, pitao svog don Josu mora li s državom pasti i Crkva, odgovorio je: - Težak je odabir - na vlasti su zločinci, a u šumu bezbožnici. Ako gledamo kršćanski, zločinci su bezbožnici i obratno.

Možete li odgovoriti i na jedno osobno pitanje - vaš je otac, koji vas je napustio dok ste bili dijete, na Pagu bio jedan od organizatora partizanskog ustanka.

- On je imao svoj životni put, a ja svoj. Ne znam zašto bismo morali misliti isto. Od ranog djetinjstva znao sam da ne pripadam njegovoj orijentaciji. To je sve.

Je li za Crkvu opasniji Hrvat ateist od Hrvata druge vjere.

- Čovjek kao čovjek nije nikada opasan. Hrvat može biti bilo koje vjere i to je njegovo pravo. I Hrvat musliman je jednakopravan Hrvat kao i onaj katolik, pravoslavac ili evangelik. Ne mislim da samo Hrvati katolici imaju pravo na Hrvatsku i hrvatstvo. Protiv sam poistovjećivanja religije i nacije. Što znači biti Hrvat - biti čovjek na hrvatski način.

Crkva ima problama sa svećenicima pedofilima. I mi smo imali slučaj župnika Čučeka. Vas su napadali da ste branili Čučeka.

- Osobno ga godinama poznajem. Nisam stakao dojam da je pedofil. Nisam nagađao je li kriv. Mo, mislim da nije dobra atmosfera kada zbog jednog slučaja padne sumnja na svih 2300 svećenika te da se onda taj slučaj poistovjećuje sa cijelim svećenstvom. Njemu je krivnja jedva dokazana, odslužio je kaznu i nakon toga je on slobodan čovjek. On ima pravo služiti misu.

Crkveni vrh već dugo pokušava uvesti zakonsku zabranu pobačaja.

- Zar to nije najnormalnija stvar na svijetu! Pobačaj je veliko zlo.

Ali zar žena nema pravo na odabir?

- Pitajte dijete u utrobi želi li biti pobačeno! Pobačajem se ubija novo ljudsko biće! Koje ne može i nema pravo reći ni da ni ne. Nije tu pitanje odabira, nego je riječ o nasilju! Pobačaj je poput bolesti zahvatio i kršćanske države. Pobačaj se zbog “prava na odabir” ne može proglasiti moralnim i demokratskim. Žena nema pravo birati jer nije pobačena ona njego njen plod.