NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 30.04.2008.

SREDNJOŠKOLJKE

Image and video hosting by TinyPic

Babl je, ponukan srednjoškolskim buntom, prizvao u pamćenje svoje đačko doba.
Evo što su Babl i škvadra piskarali kad još nisu karali, nego su se tek spremali za život:

Godine 1969. grupa srednjoškolaca iskoristila je tadašnji Savez omladine i, iskoristivši ga kao štit i financijera, otisnuli su letak u 40.000 primjeraka, te ga podijelili po svim srednjim školama u Zagrebu. Letak-proglas uzburkao je duhove po školama. Nakon toga je osnovan Sabor učenika srednjih škola Zagreba… Ostalo je povijest.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Bablov sam post komentirao ovako:

Ne znam tko je autor ovog teksta, ali tekst je briljantan: književnost skončava imenom Krleže!, ha, ha, i to piše učenik škole učenika u privredi!? Pa tek taj suvereni stil onoga što se tada nazivalo agitprop, a danas PR: uči nas se da smo svi jednaki, a TI živiš mnogo bogatije nego TVOJ drug!
Dragi moj Babl, kad uzmeš u obzir da je ovo proglas školaraca škole učenika u privredi, onda se paradoksalno mora zaključiti da nisu imali pravo: ovaj je proglas literatura, i danas ga ne bi mogao napisati niti jedan nastavnik/profesor bilo koje srednje škole u Zagrebu, a nekmoli srednjoškolac ili srednjoškoljka.
Ako si ti autor teksta, onda je sasvim jasno zašto si, unatoč školskom programu, postao književnik!
Briljantan tekst, ponavljam.

Inače, srednjoškolci po običaju rade pizdarije i nisu u pravu.
Treba im uvesti ne državnu maturu, nego sedmodnevno tjedno obrazovanje, bez raspusta!
Pogledajte što rade mali Koreanci ili Finci!
Djeca u ekstremnim uvjetima nordijskih hladnoća, ili ova s kosim očima, uče bolje nego ove naše ljenčuge koje imaju idealne uvjete za rad!
Svemu su tome roditelji krivi.
Samoupravljači!

Evo kakvu djecu odgajamo:

Prirodoslovna pismenost

Finska 563 (2,0)
Hong Kong 542 (2,5)
Kanada 534 (2,0)
Tajpei 532 (3,6)
Estonija 531 (2,5)

Mađarska 504 (2,7)
Švedska 503 (2,4)
Poljska 498 (2,3)
Danska 496 (3,1)
Francuska 495 (3,4)

Hrvatska 493 (2,4)
SAD 489 (4,2)
Rusija 479 (3,7)
Italija 475 (2,0)
Srbija 436 (3,0)

Matematička pismenost

Tajpei 549 (4,1)
Finska 548 (2,3)
Hong Kong 547 (2,7)
Koreja 547 (3,8)
Nizozemska 531 (2,6)

Njemačka 504 (3,9)
Švedska 502 (2,4)
Irska 501 (2,8)
Francuska 496 (3,2)
V. Britanija 495 (2,1)

Mađarska 491 (2,9)
Rusija 476 (3,9)
SAD 474 (4,0)
Hrvatska 467 (2,4)
Izrael 442 (4,3)

Čitalačka pismenost

Koreja 556 (3,8)
Finska 547 (2,1)
Hong Kong 536 (2,4)
Kanada 527 (2,4)
Novi Zeland 521 (3,0)

Japan 498 (3,6)
Tajpei 496 (3,4)
V. Britanija 495 (2,3)
Njemačka 495 (4,4)
Slovenija 494 (1,0)

Norveška 484 (3,2)
Hrvatska 477 (2,8)
Turska 447 (4,2)
Srbija 401 (3,5)
Crna Gora 392 (1,2)

Pička im materina bre brezobrazna neuka!

Image and video hosting by TinyPic

Vjerujte mi, razmišljao sam i o lizanju halucinogenih žaba, ali nekako još nisam dovoljno smion za istraživanje skrivenih zakutaka svijesti s pomoću organske sluzi. Uvijek sam govorio prirodno je prirodno. Zato sam i prešao na ljepilo. Kažu mi bake na ulici, vidi ga markoman, pije ljepilo, a ja im kažem budale jedne to je potpuno ekološki proizvod koji ishlapi na zraku ako tuba nije zatvorena.

- 10:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 29.04.2008.

Darko Desnica

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Kanonske iluzije

Svi poznaju dva slavna argumenta s početka Descartesovih Meditacija o prvoj filozofiji, izložena u obliku protučinjeničnih scenarija: prvi ocrtava mogućnost da možda sanjamo, iako nam se čini da smo budni; drugi nam prijeti nekim "beskrajno moćnim i lukavim" zloduhom.
Iako je proteklo više od tri stoljeća od njihova débuta na filozofskoj sceni, ti argumenti nisu ništa izgubili na ugledu; većina ih filozofa i dalje smatra snažnim, čak neporecivim argumentima za univerzalni epistemološki skepticizam.
U ovom ću tekstu pokazati da je snaga tih argumenata izvanredno precijenjena, odnosno da njihova početna sugestivnost stoji u dramatičnom nerazmjeru s njihovim stvarnim filozofskim dosegom.
Čini se da napredak u teoriji spoznaje kritično ovisi o prepoznavanju nedostataka koje sadrže početni poticaji.

Argument iz snova

Inscenacija je Descartesovih Meditacija solipsistička: filozof, neometan od vanjskog svijeta, "izdvojen u osami" i zadubljen u misli, razmišlja o "prvim počelima" ljudske spoznaje.
Melankolična refleksija ubrzo rađa sumnju da je sve, možda, samo san.

Koliko li me je često noćni spokoj uvjeravao u to... da sam ovdje, ogrnut ogrtačem, posađen uz ognjište, dok sam zapravo odložene odjeće ležao pod pokrivačem?! Sad zaista budnim očima promatram ovaj papir, glava koju pomičem nije drijemna, istu ruku svrhovito i svjesno pružam...Ali kao da se ne sjećam kako su me u snima znale obmanuti slične takve misli, pa kad o tome pažljivije promislim, tako jasno uviđam da se nikakvim sigurnim znacima ne može razlikovati java od sna...

Epistemološki se problem sadržan u ovom melankoličnom fragmentu obično parafrazira na sljedeći način: ako je naše subjektivno iskustvo načelno spojivo s pretpostavkom da sanjamo (a čini se da jest), sva su naša filozofska i znanstvena nastojanja iluzorna. Stoga moramo formulirati protuargument koji će otkloniti prijetnju što potkopava samu mogućnost osjetilne spoznaje vanjskog svijeta (na kojoj sve ostalo počiva). Ukoliko ne bismo mogli konkluzivno pokazati da je opisana mogućnost radikalnog samozavaravanja isključena, morali bismo priznati da je naša epistemološka situacija katastrofalna.
Problem je u tome što nije jasno kako bi trebao izgledati zadovoljavajući protuargument.
Zato početno valja razjasniti prirodu zahtijeva.

Apriorni suncokreti

Po jednoj varijanti, spomenuti zahtijev sadrži obavezu iznošenja konceptualnog odgovora, koji bi logički isključio mogućnost koju Descartes sugerira (da ponekad sanjamo, pogrešno vjerujući da smo budni).
No, ako je to doista slučaj, bez razmišljanja valja položiti oružje odmah na početku: apriorni protuargument nije moguće formulirati, budući da spomenuta pretpostavka ne sadrži nikakvo proturječje.
Ona naprosto opisuje jedno moguće stanje stvari u logičkom prostoru.
Predstavlja li ta činjenica - da u logičkom prostoru ima mjesta za iznesenu pretpostavku - duboku epistemološku prijetnju, zasebno je pitanje.
Objasnimo to pobliže.
Odrediti položaj nekog vjerovanja u logičkom prostoru znači svrstati to vjerovanje u skup logički ekvivalentnih vjerovanja; u ovom se slučaju vjerovanje da sanjamo logički razlikuje od vjerovanja da postoje okrugli kvadrati, naprimjer, budući da ovo potonje pripada skupu kontradiktornih vjerovanja. Ono je, naprotiv, logički ekvivalentno vjerovanjima da postoje ljudi s dvije glave (od kojih je jedna permanentno nevidljiva), ili da su neki suncokreti bioradari Vanzemaljaca.
Pitanje je li vjerojatnije da sanjamo kad (po pretpostavci pogrešno) vjerujemo da smo budni ili da postoje ljudi s dvije glave, s logičkim statusom tih vjerovanja nema nikakve (nužne) veze. Moguće je da neki ljudi imaju dvije glave - jednu permanentno nevidljivu - ali je malo vjerojatno, kao što je moguće i da se ljudi ponekad varaju da su budni (iako osobno ne znam ni jednog čovjeka koji se ikada prevario u tome).
Zanimljivo je da se filozofska ravnodušnost prema vjerovanjima o dvoglavim ljudima i suncokretima-radarima ne može mjeriti s tipično burnom reakcijom na pretpostavku o snovima: nitko se ne upušta u opovrgavanje onih prvih, niti je nepostojanje apriornog dokaza protiv njih sklon smatrati "skandalom filozofije".
Ostavljamo, dakle, po strani zahtijev za logičkim opovrgavanjem s tim rezultatom, da se latentna, premda epistemološki krajnje benigna mogućnost samozavaravanja u naznačenom pogledu ne može a priori isključiti.

Sigurni znaci

Pokušajmo sada pažljivije raščlaniti argument da bismo otkrili razloge za drugi, prepoznatljivo različit zahtijev koji se pred nas postavlja.
Pažljivo bi čitanje navedenog fragmenta moralo učiniti jasno vidljivom pogrešku u rasuđivanju: premisa da su naša budna iskustva ponekad subjektivno ekvivalentna našim oniričkim iskustvima (odnosno da je sadržaj snova ponekad psihološki nerazlučiv od budnih iskustava koje imamo) s kojom argument počinje, jednostavno ne implicira konkluziju da se nikakvim sigurnim znacima ne može razlikovati java od sna.
Valja pobrojiti neke posljedice ovog logički spornog koraka: pitanje je li moguće da se u ovom trenutku varam i zamijenjujem san za javu logički ne isključuje mogućnost negativnog odgovora, baš kao što je logički moguće da postoje "sigurni znaci" na koje bih se mogao pozvati, ako u određenoj situaciji ne znam što je slučaj. Zaključna je tvrdnja o nepostojanju pouzdanih indikatora oniričkih stanja, prema tome, tek jedna nepotkrijepljena konstatacija, otvorena za daljnju raspravu.
A ako bi rasprava otkrila da pouzdani indikatori doista postoje, površna bi sličnost nekih naših budnih i oniričkih stanja prestala biti razlogom za univerzalnu epistemološku skepsu.
Krenimo, dakle, tim putem.
Na početku, moramo deblokirati vlastitu imaginaciju, pretpostavljajući da bi u najmanju ruku mogli postojati sigurni, štoviše intersubjektivno provjerljivi indikatori oniričkih stanja.
Ova pretpostavka ne uključuje nikakav rizik: ako je pogrešna, uvijek se možemo vratiti izvornoj sumnji; ako je točna, zastrašujući bi se problem "univerzalnog skepticizma" mogao svesti na relativno banalni opis valjanih uvjeta i okolnosti testiranja spornih slučajeva.
Ona ipak traži malu žrtvu: moramo, naime, napustiti solipsističku izolaciju i subjektivnopsihološku perspektivu (koja je početno i izazvala blokadu imaginacije) i zaviriti u relevantnu znanstvenu (neurobiološku) literaturu.
Iznenađujuća nam brojnost i pouzdanost indikatora koje ubrzo otkrivamo, ukazuje da smo na pravom tragu.
Neprijepornim se obilježjima tzv. REM-sna obično smatraju: a) karakteristični tjelesni položaj, b) mišićna atonija (potpuna paraliza svih mišića osim onih zaduženih za disanje), c) zatvoreni neurofiziološki "prolazi" prema leđnoj moždini, d) specifična frekvencija i moždana aktivnost mjerljiva magnetnom rezonancijom (i vidljiva pri PET-skeniranju) te naposljetku e) karakteristični, nekontrolirani i brzi pokreti očima.
Naravno, teško je reći bi li Descartes bio spreman prihvatiti ove "znakove" kao sigurne, budući da se oni jako razlikuju od hotimičnog okretanja glave i micanja rukom koje je on smatrao dobrim (ali ipak nedovoljno dobrim) potencijalnim kandidatima.
Neovisno o tome, mislim da možemo mirne duše zaključiti da, ukoliko netko ikad posumnja u to sanja li ili ne - sjedi li uz ognjište zaogrnut ogrtačem ili zapravo spava i sanja da sjedi uz ognjište zaogrnut ogrtačem, recimo - uvijek može provjeriti jesu li navedeni indikatori prisutni; ako pri ruci ima i relevantne aparate, njegova će provjera biti izvanredno pouzdana.
Većina bi običnih smrtnika (uključujući tu i znanstvenike koji se bave ovim temama) bespogovorno prihvatila gornji zaključak, smatrajući time raspravu o mogućnosti radikalnog samozavaravanja uglavnom završenom.
Postoji, međutim, određeni broj filozofa koji smatraju da sve navedeno ipak ne rješava filozofski problem. Oni spremno navode dodatnu hipotezu po kojoj nije isključeno da se i sama provjera zbiva u snu, što protuargument izlaže prijetnji beskonačnim regresom. (Svaka provjera naime uključuje mogućnost da se i ona, kao i svaka iduća, zbiva u snu i tako dalje u beskraj.)
Ovi su filozofi kao djeca.
Prvo traže da iznesemo apriorni argument koji bi isključio mogućnost da sanjamo. Onda mi objasnimo zašto je takav argument nemoguće iznijeti i ukažemo na činjenicu da taj nedostatak ne predstavlja naročito ozbiljan epistemološki problem. Onda oni zatraže da specificiramo neki skup razlikovnih obilježja između sna i jave, koja bi se mogla smatrati "sigurnim znacima" u spornim slučajevima. Mi poslušno iznesemo pet-šest takvih obilježja, usklađenih s dokazima najboljih znanstvenih teorija kojima u ovom trenutku raspolažemo.
Filozofi na to odvraćaju - ako želite da priznamo vaš popis, morate prvo dokazati da ne sanjate, neovisno o tim obilježjima!
Jedino što se na to može reći je da, baš kao ni početna, ni ova dodatna mogućnost oniričke jeke doista nije isključena, između ostalog i zato što nije isključeno da su neki suncokreti radari Vanzemaljaca, uz dodatnu napomenu da se ti špijunski bioradari ni po čemu ne razlikuju od običnih suncokreta!

Zloduh na sceni

Skeptičnim čitateljima, koji nisu ostali naročito impresionirani latentnom mogućnošću da sanjaju i onda kad ništa ne ukazuje na to (a sve govori protiv), Descartes je priredio susret s novim, još strašnijim epistemološkim čudovištem.

Pretpostavit ću (piše on) nekakva zloduha što je i u najvećoj mjeri moćan i lukav, koji je uložio sve svoje umijeće u to da me prevari: mislit ću da nebo, zrak, zemlja, boje, likovi, zvukovi i sve ostale izvanjske stvari nisu ništa drugo nego obmane snova, zamke koje je postavio mojoj lakovjernosti: promatrat ću sebe samog kao da nemam ruku, ni očiju, ni mesa, ni krvi, niti kakva osjetila, nego da sve to imam jer krivo mislim...

Mnogi filozofi smatraju da ovaj argument predstavlja radikalniji epistemološki izazov od argumenta iz snova.
Osim već dobro poznate činjenice da ga nije moguće egzorcirati a priori, razlozi te velike početne sugestivnosti što zrači iz zloduhove pojave počivaju (između ostalog) na uvidu da je intersubjektivna provjera, na koju smo se pozvali u slučaju snova, u ovom slučaju isključena, budući da ne postoji test koji bi nedvosmisleno mogao zabilježiti njegovu prisutnost. (Činjenica da PET-skeniranje našeg mozga, recimo, ne registrira nikakvu anomaliju, sama po sebi ne isključuje mogućnost da zloduh manipulira neuronima i na taj način evocira opisanu sliku svijeta u našoj svijesti.)
Druga je fascinantna činjenica da je najjednostavnija mogućnost raskrinkavanja obmane - mogućnost, naime, da se sam zloduh (glavom i bradom) iznenada pojavi u našem svijetu, i neposredno nam objasni da smo žrtve manipulacije - logički isključena (kao što je isključeno da sanjamo i ne sanjamo u isto vrijeme).
To nije jasno na prvi pogled.
Pretpostavimo zato da jednog dana doista susretnemo zloduha, koji nam otkriva da su naša iskustva posljedice njegovih manipulacija. Začkoljica leži u tome da su sva naša iskustva - pa prema tome i to neposredno iskustvo susreta za zloduhom - posljedice zloduhovih manipulacija. Stvorenje koje smo susreli, dakle, ne bi bilo (pravi) zloduh, budući da, po pretpostavci, pravi zloduh nije nestvaran (u tome je, naime, cijeli problem).
Ako sve ovo stoji, naš je epistemološki položaj doista katastrofalan, što na kraju krajeva ne treba ni čuditi, s obzirom da imamo posla sa zloduhom, koji je uložio sve svoje umijeće u to da (nas) prevari i koji je, osim toga, u najvećoj mjeri moćan i lukav.
Ne treba se, međutim, previše uzbuđivati.
Prividna uvjerljivost argumenta proizlazi iz žrtvovanja epistemološkog kontrasta koji ga omogućuje, što stvara nekoherentnu iluziju spoznajne klopke.
Ovu bi naizgled mutnu tvrdnju trebalo, po mogućnosti, potkrijepiti nekim dobrim razlozima.

Virtualna realnost

Pogledajmo tekst ponovo.
Nalazimo se u situaciji u kojoj mislimo da su nebo, zrak, zemlja, boje, likovi, zvukovi i sve ostale izvanjske stvari ... obmane snova, zamke koje je (zloduh) postavio (našoj) lakovjernosti; vidimo se kao kao da nemam(o) ruku, ni očiju, ni mesa, ni krvi, niti kakva osjetila, nego da sve to imam(o) jer krivo mislim(o).
Neovisno o činjenici što se ova kanonska slika na prvi pogled doima kao opis jedinstvenog slučaja paranoje, ona sadrži i neke druge slabosti.
Prva je od njih da su našoj imaginaciji izdane očito dvosmislene upute, pa stoga nije jasno što iz njih slijedi: u prvom bismo slučaju, naime, svoje iskustvo svijeta mogli (trebali?) usporediti s tipičnom seansom virtualne realnosti, gdje na glavu stavljamo HMD (head mounted display, elektronsku napravu koja preuzima ulogu zloduha) i uključujemo omiljeni program s kompjutorski generiranim pejzažima.
U drugom bi ono, naprotiv, odgovaralo iskustvu čovjeka koji staje pred ogledalo, a ono ostaje prazno!
U prvom slučaju imamo posla s nekim dramatičnim viškom realnosti, u drugom s istim takvim manjkom.
Ova nepreciznost zatamnjuje tendenciju argumenta: s jedne je strane, čini se, riječ o pukoj varijaciji na temu argumenta iz snova - sugerirana je iluzorna slika svijeta eksplicitno opisana kao obmana snova, samo što sada te "snove" u nama izaziva zloduh, kao neku vrstu induciranih halucinacija (koje uključuju i povremeno tjelesno iščezavanje, ako On tako odluči).
S druge je strane paralelizam među dvama argumentima definitivno narušen činjenicom da se na sistematskom mjestu jave u prvom argumentu (o snovima), u potonjem argumentu (o zloduhu) ne nalazi ništa određeno!
Ako su, naime, iskustva koja imamo kauzalne posljedice zloduhovih manipulacija, što bi se dogodilo u trenutku kad bi zloduh (protučinjenično) prestao s igrom: bismo li konačno ugledali "stvar po sebi" iza kulisa, ili bismo se našli u nekoj drugoj dimenziji iskustva, ili bi se naša svijest posve zatamnila?
Protučinjenični nam scenarij ne pruža apsolutno nikakav nagovještaj o tome kako bi svijet izgledao iz perspektive nekoga tko nije u vlasti zloduha.
A to je ključni problem.
Evo zašto.

Descartes i Arnauld

Ako ležim pod pokrivačem na krevetu (sanjajući da sjedim kraj ognjišta) i iznenada se probudim, neposredno ću uvidjeti da ne sjedim kraj ognjišta, odnosno da sam sve to samo sanjao.
Sa zloduhom, naprotiv, nisam na čistu kakva je moja epistemološka pozicija u slučaju da maske padnu; traženi je zahtijev za protuargumentom stoga nekoherentno postavljen, budući da nije jasno što bismo trebali dokazati!
Netko tko želi ponuditi argument s epistemološkog naličja stvari, koji (navodno) univerzalno potkopava mogućnost spoznaje, ne može izbjeći obavezu oslikavanja epistemološkog lica stvari, što podrazumijeva opis okolnosti u kojima bi uvjeti koji (navodno) manjkaju mogli biti ispunjeni.
Protučinjenični se izazov, u suprotnom, pretvara u filozofski irelevantnu fantaziju.
Naredni primjer lijepo ocrtava arbitrarnost sadržanu u pretpostavci o zloduhu.
Zamislimo da Descartes, čijom sviješću manipulira zloduh, susretne svog prijatelja Arnaulda, koji je pri zdravoj pameti.
Usporedimo sljedeća dva kratka dijaloga između njih dvojice.

Dijalog broj 1

Descartes: Pogledajte, dragi Antoine, ovo nebo, zrak, zemlju, boje, likove, (čujte) zvukove i (vidite) sve ostale izvanjske stvari.
Arnauld: Kakvo nebo, kakve boje, René, sjedimo u devetom krugu pakla, u potpunom mraku! Mora biti da te neki zloduh naveo na te misli!

Dijalog broj 2

Descartes (isto kao gore)
Arnauld: Da doista, dragi René, večeras je nebo prekrasno, a o ostalim izvanjskim stvarima da i ne govorimo.
Budući da su oba dijaloga logički dopuštene posljedice početnog opisa situacije, koji je od njih epistemološki vjerojatniji?

Izvorni nam tekst ne pruža nikakav ključ u tom pogledu.
Poanta postaje još jasnija ako se cijena gubitka kontrasta između epistemološkog lica i naličja dodatno usporedi s argumentom o snovima, gdje je taj ključni kontrast sačuvan.
Sugestiju argumenta, koji nagovještava da se ponekad (možda) varamo u pogledu prirode svojih budnih iskustava, početno možemo razumjeti tek ako prethodno pretpostavimo da postoje san, java i neka razlika među njima. I obratno: kad inicijalno ne bismo vjerovali da postoje san, java i neka razlika među njima, ne bismo uopće mogli razumjeti u čemu je problem!
A inicijalna pretpostavka o stvarnoj razlici ne može potjecati ni iz čega drugog do iz nekih ranijih neproblematičnih instanci iskustava relevantne vrste.
Ovo je savim općenit zaključak, neovisan o primjeru sa snovima.

Čarobnjak iz Oza

Pogledajmo što bi se dogodilo kad bismo interpolirali standardni skeptički obrazac - argument iz obmane osjetila - u polje univerzalne sumnje, evocirano argumentom o zloduhu.
(To je, naime, jedan od načina na koji se može ilustrirati općenitost prethodnog zaključka.)
Pretpostavimo, dakle, da me moćni zloduh vara univerzalno, u svemu. Živim u iluzijama.
Zamislimo da jednog dana mirno šećem (ili mislim da šećem) nekim travnjakom i ugledam crni kvrgavi štap; uplašim se i naglo poskočim u stranu, pogrešno vjerujući da je taj štap sklupčana zmija!
Ako me u toj konkretnoj prigodi zloduh vara (što je ex hypothesi slučaj, budući da me on vara u svim prigodama), u čemu se točno varka sastoji?
U opisanoj sam prigodi očito pogrešno pomislio da je kvrgavi štap sklupčana zmija, ali da bih mogao (pogrešno) pomisliti tako nešto, u nekoj sam ranijoj prigodi morao ugledati crnu sklupčanu zmiju i, u strahu, naglo poskočiti u stranu! Ako je tako, onda sam pronašao barem jednu instancu u kojoj me zloduh - univerzalni prevarant - nije uspio prevariti.
Ako postoji jedna takva instanca, očito je da ih mora biti beskonačno mnogo.
Zloduhova se navodna moć i lukavstvo raspadaju, kao što vidimo, sami od sebe, a strašno se epistemološko čudovište preobražava u nesigurnog i konfuznog stvora iz bajki, sličnom čarobnjaku iz Oza.

Pouke

Pokušajmo na kraju iz svega ovoga izvući neke filozofske pouke.
U nasljeđenom se epistemološkom Kanonu - idealno oličenom u Descartesovim Meditacijama o prvoj filozofiji - ispitivanje Prvih Počela ljudske spoznaje zasnivalo na korisnoj (ali opakoj) Sumnji u Sve (slijepa je sumnja, smatralo se, bolja od slijepe vjere). Potom se izvodio uobičajeni nekonkluzivni ritual Opovrgavanja Skepticizma, kako bi se spoznaja mogla položiti na Čvrste Temelje. Ti bi se Čvrsti Temelji s vremenom redovno pokazali klimavima i proces bi započinjao iznova.
Prethodna analiza, ako je točna, pokazuje da je naša startna epistemološka pozicija daleko bolja no što su mnogi filozofi skloni vjerovati, budući da je sama mogućnost formuliranja koherentnog skeptičkog izazova nerazdvojno povezana s početnom izvjesnošću, kao naličje s licem stvari.
Ako pretpostavimo da ništa nije istina, ništa ne može biti obmana - argument iz zloduha pati upravo od tog nedostatka.
Ali važi i obratno: ako ništa nije obmana, ništa ne može biti istina - to je trajna epistemološka baština argumenta iz snova.
Ako je sve to doista slučaj, naznačeni kanonski rituali gube svoje opravdanje i svrhu: polako ali sigurno, Prva Počela i Čvrsti Temelji odlaze u filozofsku povijest.

_______________________________________

1 René Descartes: Meditacije o prvoj filozofiji (Izvori i tokovi, Zagreb, 1975., prijevod T. Ladan) Oba se argumenta nalaze u Meditaciji I. (svezak I., s. 199-203.).
2 isto, s. 200.
3 usp. B. Stroud: The Significance of Philosophical Scepticism (Oxford, Clarendon, 1984, s. 17 i dalje)
4 usp: Immanuel Kant: Kritika čistoga uma, NZMH, 1984, preveo V. Sonnenfeld s. 21., bilj.2.); o Kantovu "pobijanju idealizma" i odnosu prema "problemu vanjskog svijeta" vidi npr. B. Stroud: "Kant and Scepticism" u M. Burnyeat (ur): The Sceptical Tradition (Berkeley, 1983. s. 413 - 435. )
5 usp. npr. J. Allan Hobson: The Dreaming Brain (Basic Books, New York, 1988.); Jacob Empson: Sleep and Dreaming (Harvester-Wheatsheaf, New York, dr. izd. 1993.)
6 npr: B. Stroud, isto; Michael Williams: Unnatural Doubts (Oxford, Blackwell, 1991.); Peter Smith, O.R. Jones: The Philosophy of Mind (Cambridge University Press, 1988.)... - ime im je Legija.
7 Descartes, isto, s. 202.
8 Pitanje bismo li trebali vjerovati ovom hibridnom "zloduhu" da su naša iskustva manipulacije zloduha, po mom je mišljenju neodlučivo u svjetlu informacija koje imamo u takvoj situaciji.
9 Sličan smjer je uzeo Wittgenstein u O izvjesnosti.
10 usp. Ludwig Wittgenstein: On Certainty (Oxford, Basil Blackwell, 1977); Wittgensteinova se strategija disolucije skepticizma u tom spisu zasniva na sličnoj pretpostavci da "jezična igra" izvjesnosti prethodi "jezičnoj igri" sumnje.

- 15:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.04.2008.

Između novinstva i Interneta

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Denis Kuljiš

Nazvala me kolegica iz Firme tražeći broj Ante Prkačina. Pogledam u mobitel - nema ga, valjda je ostao u nekom od aparata koji sam prestao koristiti. Palm sam dao sinu jer je za mene bio previše složen, a tanki Samsung bio je u stražnjem džepu pa sam na njega sjeo. I kažem joj, dakle, nemam, ali zašto ne pitate nekog iz novina, valjda se nešto izdaje u Slavonskom brodu? Bio je onaj Brodolom, ne znam izlazi li još, a imali su i jednog novinara, ali su ga uhapsili, sjećam se da je Vesna Škare Ožbolt kao ministrica pravde nudila da iz svoga džepa plati globu zbog koje su ga strpali u zatvor. Pisao je, mislim, protiv lokalnih gangstera, koji rade pod zaštitom generala iz Glavnog stožera Hrvatske vojske. I da, Slavonski dom, izlazi i Slavonski dom, ne znam samo zahvaća li Posavinu... Hja, reče kolegica rezignirano, možda da upitam u Svijetu šarana? Ha, ha, Svijet šarana, rekoh, to je šala, je li? Nije, kaže ona, dapače, tako sam i dobila ideju za pokretanje lista Svijet kretena... Ne znam, rekoh, pa tko bi izdavao Svijet šarana? Ali, prije nego se upustimo u šegačenje, rekoh, daj da netko izađe ispred zgrade EPH pa pogleda na fasadi transparent s imenima svih listova koje Firma izdaje, da vidimo je li to neka nova akvizicija, pa da se ne zajebavamo bez veze, ako je naš... Nije, reče ona, još ga nismo progutali. Slobodno pluta.

Onda sam pogledao na Internet, i vidim - fakat, izlazi.

Štoviše, na nekom forumu otkrijem zanimljivu komunikaciju pod egidom "Šaranolov". Neki Jure pita forumaše:

- Ajde, Dalmatinci pomagajte! Di se u Dalmaciji može kupit Svijet šarana? Prvi broj dobio sam u Zagrebu, drugi tražio po Šibeniku i Kninu i nema ga. Možda ima u Splitu?

Javio mu se Carper-sb.

- Ne znam za Dalmaciju - kaže - u Slavonskom Brodu bilo ga je odmah prvi dan...

Carper ima prikopčan slogan: INATI SE SLAVONIJO! Glavaševac, lovac na šarane. Sad se ubacio Rista - Og.

- Ja idem na faks u Rijeku i pogledao sam na desetak mjesta i nije ga bilo! Sva sreća da ga ima u Ogulinu.

Da, fala bogu. Obi čovjek noge po Rijeci, a eno ga primjerak čeka na ogulinskom kiosku, između Foreign Affairs i Vanity Faira.

Jure primjećuje:

- Dalmatinci i šaranolov, to ti je ko krava i balet (smajlić). Pa nisam valjda jedini Dalmatinac na forumu koji love šarane?

Kkruno, koji ima ikonu koja prikazuje šarana prislonjenog na žensku sisu, sažalio se:

- Jure, ako trebaš, ja ću ti poslati iz Zgb poštom, samo javi adresu na pm!

Kkruno ima slogan - O, Bože fala ti kaj purgeri smo mi! O kako bi sretni bili vi da ste purgeri! A ima i Svijet šarana, možda dva primjerka, od kojih bi jedan posalo Juri. Ali Jure uzvraća:

- Hvala Kkruno, već sam se snašao!

No, uto se uključuje Zabok, pa kaže:

- I ja sam imao ove godine problem sa ŠR, jedva sam ga našao u Biogradu i to jedan jedini primjerak koji su dobili u 8. mjesecu. Eto tako da nisi bio jedini kontinentalac na moru koji traži časopis. Probaj se pretplatiti!

- Zar se može pretplatiti?! - zaprepašteno će Jure.

- Ma, Zabok misli na ŠR! - objasni mu Kkruno - Nije SŠ mjesečnik, tek smo počeli, ali ćemo opstati, jer tvrdim da je 90% šaranaša kupovalo ŠR, i samo da Svijet šarana postane mjesečnik, garantiram ti da se ŠR može ugasiti! Nažalost je tak!

ŠR je drugi ribolovni tabloid - Športski ribolov, saznao sam to malo kasnije.
Počela se razvijati polemika. Javio se Zabok:

- Kaj se tiče gašenja ŠR, mislim da si u zabludi! Tako misli svaki šaranaš, jer mu se čini da se samo o šaranima ima što pričati i pisati u listu. Ja ti mogu reći da ima toliko kvalitetnih neobjavljenih članaka za koje se ne nađe mjesta, da nema straha od Svijeta šarana... Pa nije samo šaran riba! Nemoj me krivo shvatiti, ali mislim da ste ipak malo uobraženi. Poštivam svaki šaranski članak, dapače, pročitam ga s guštom, ali već je sve to viđeno hiljadu puta, no ne bih da se oko toga diže prašina! Zamisli koliko svaki špiner ima mogućnosti, a koliko šaranaš? Tu je gospodin Pecigoš Josip (sic!) koliko je meni poznato odličan šaranaš, ovogodišnji pobjednik Rapale Cupa, pa jedan Željko Vedernjak, koji piše za ŠR, a nije mu važno jel lovi šarane ili grabežljivce, pa jedan svima nama poznati Kristian Draganović-Rista koji pravi fotke šarana, amura, smuđeva, somova... Ne vidim u njima kao ribičima nimalo skepticizma po pitanju druge ribe, niti da neku ribu preferiraju. Ja bih rekao - poštuj tuđe, a tek onda se može razglabati o svojemu!

Jure će na to jezgrovito:

- Meni je šaranolov br.1, ali isto tako sam i plovkaroš i varaličar i mušičar, a volim i morski ribolov tako da ŠR i dalje ostaje prvi, a ne želim propuštati ni Svijet šarana. Mislim da ima puno sličnih ribiča koji neće zbog SŠ odustati od ŠR-a.

Kkruno se stao malo braniti:

- Ma krivo si me skužio, Zabok. Ja ne zagovaram gašenje ikojih novina, ali sam rekao da su 90% citatelja ŠR-a šaranaši, pa da bi zbog konkurentskog mjesečnika koji se bavi samo tematikom šaranolova, ŠR mogao jednostavno ostao bez kupaca, što znači da ne bi opstao! A što se tiče spineraja, ja ne spinam zato jer ne mogu jednako kvalitetno pratiti i šaraniju i spineraj i dok god budem lovio šarane, spinanjem se ne mogu baviti, a daleko od toga da me ne zanima, kužiš...

Jure će na to trezveno:

- Ja sam prestao kupovati ŠR jer ga pročitam za 15 minuta, i kaj onda! Plovkarenje me ne interesira, mušičarenje još manje a to ti je 3/4 lista, i bok, nemaš više ništa. Zato kupujem Svijet šarana i International Carper i to je to, sve što me interesira...

Javio se uto Gepard, pa unio malo svjetla u tu kvagmiru:

- Ako netko još ne zna, vlasnici ŠR i SŠ su isti, glavni urednik je isti. Prema tome nema gašenja jednog zbog drugog. I tak...

Naravno – i njih je pojela neka krupnija riba. Misliš da se tu tema iscrpla, ali nije. Javio se Stankos s pitanjem:

- Gde se može u Republici Srpskoj nabaviti Svijet šarana?

Odmah je dobio dva-tri podrugljiva odgovora u kojima se dovodi u pitanje sama opstojnost Republike Srpske. Jedino je neki Tigar ljubazno sugerirao:

- Pitaj kod Matkića, možda ti on može pomoći.

To nije obeshrabrilo izvjesnog DarkaNS, koji je problem još produbio:

- Gdje se u Srbiji može nabaviti Svijet šarana?

Uključuje se Niđo pa tvrdi, a možda se zajebava - samo, šaranaše, izgleda, uopće ne treba potcjenjivati - da postoji alternativa:

- Tiskaju ga posebno za srpsko tržište, al se tamo zove Svet šarana.

DarkoNS je skeptičan:

- Ima Sportski ribolov, ali Svet šarana nisam video.

No, ima tko zna. Dok. piše:

- Požuri idući tjedan kod Vlajkija u dućan, donijet će ih, ali samo 15 komada jer je ostalo rasprodano.

To je zaintersiralo Dragomira-Sentu, očito iz Sente na Dunavu:

- A kod Bokija u Zr, oće bit tamo?

Dok. ga mora razočarati:

- Ne, jer ovih 15 komada upravo ja nosim Vlajkiju na Tribalj.

Uto se opet uključio Stankos:

- Tigar, hvala na informaciji za Matkića, prvi broj sam nabavio preko njega, ali nema smisla da čovjeku dosađujem za svaki broj.

Zatim je izbila svađa - dva forumaša počupali su se oko statusa Republike Srpske, našto se uključilo dosta ljudi s pozivima da se ne kvari šaranska idila, pa su se svi složili: JEBEŠ POLITIKU. Prevladao je razum. Međusobno su se komplimentirali - ma, ima nas dosta razumnih na ovom forumu! Ta nisu šaranaši krvožedni, za mušičare i plovkaše nikad ne znaš, ali ovi se svi svojski trude da budu kulturni i da se drže stručnih pitanja, pa su se odmah prebacili na problematiku šaranolova na jezerima i komentirali razne televizijske filmove i profesionalne lovce na šarane, koji na videu demonstriraju svoju vještinu...

Na početku sam mislio da su lovci na šarane zaista gomila kretena, ali, pomalo, uživio sam se i shvatio da su simpatična zajednica preokupirana svojim ineteresom koji ih navodi da budu komunikativni, tolerantni i bolji ljudi.
Ne pada mi na um, naravno, da im se priključim, ali možda bih mogao pokrenuti forum za diskusije o lovu na odbjegle ratne zločince spinanjem, na plovak ili na mušicu, što bi mogao biti sjajan hobi, ili nešto slično...

- 22:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.04.2008.

Kraj stoljeća

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Krokodil i Rosebud

Ako zanemarimo oklop od tvrdih koštanih ploča prevučenih snažnom rožnatom navlakom (te činjenicu da na očima imaju tri kapka - gornji, donji i migavicu), najupečatljivije su obilježje krokodila njihovi zastrašujući zubi, opako poredani u izduženoj vilici. Istina je o snazi što pokreće te čeljusti, međutim, dugo ostala skrivena: mišići koji otvaraju krokodilove ralje - za razliku od onih koji ih zatvaraju - tako su slabi, da desetgodišnje dijete može, bez ikakva napora, držati strašne vilice zatvorenima.
Zato postoji sto načina na koji možemo svladati arhetipskog gmaza.
Sa svemirom nije tako: ruža se postojećeg prostorvremena mogla rascvasti samo na jedan način, a konačna je tajna upisana u strukturi magičnog Pupoljka.
Fizičari kraja stoljeća stoje pred posljednjom tajnom.

Ambicija

Pravila su igre poznata i svatko može pokušati.
Prvo valja uzeti dobru knjigu o teoriji relativnosti i upoznati se sa zakrivljenom strukturom prostorvremena te prirodom gravitacije, univerzalne sile koja dominira na velikim udaljenostima.
Zatim valja proučiti knjigu koja obrađuje standardni model elementarnih čestica. Tu se opisuju kvantna polja preostalih triju fundamentalnih sila što upravljaju mikrosvijetom - elektromagnetizma, jake i slabe nuklerne sile. (Na kraju se nalazi i lista svih važnih konstanti prirode, poput brzine svjetlosti u vakuumu, Planckove konstante i tome slično.)
Iscrpni popis poznatih elementarnih čestica, kao i njihovih svojstava, može se naći u knjižici koju svake druge godine objavljuje Lawrence Berkeley Laboratory.
Zadaća čije riješenje osigurava besmrtnost glasi: sve ove sile, zakone i polja valja obuhvatiti jedinstvenom i kompaktnom matematičkom formulacijom, koja nedosmisleno demonstrira neizbježnost svega što je bilo, što jest i što će doći.
Ambicija je stara kao svijet.

Ruđer

Grci su počeli prvi.
Po običaju, kombinirali su jasne intuicije - da Sve mora biti Jedno - s nejasnim formulacijama: Heraklit je zagonetni Pupoljak naslutio u Logosu, Parmenid u Sfairosu, a Pitagora u harmonijama brojčanih odnosa (s proizvoljnim vrijednostima, dakako).
S Newtonovom su teorijom gravitacije stvari prvi put postale matematički određenije, a prvu je ozbiljnu formulaciju ponudio Ruđer Bošković.
Njegovo se poopćenje Newtonove sheme, izloženo u okviru izvođenja svih opaženih fizičkih fenomena iz jednog zakona ili Sile, može naći u spisu Theoria Philosophiae Naturalis. (Ruđer je čini se vjerovao da je ova univerzalna Sila Bog, ili manifestacija Njegove volje.)
Shema izgleda ovako.
Krivulja prati djelovanje Sile među dvama "točkama materije". Njezina snaga varira s promjenom udaljenosti među njima, po sekvenci DFHKMOQSTV. (Udaljenost je prikazana na apscisi AC, snaga Sile po ordinati AB.) Kao što vidimo, Sila je odbojna u gornjim registrima, privlačna u donjim, a zanimljivo je da je na velikim udaljenostima (na točki V i dalje) uvijek privlačna, tako da shema sadrži Newtonov model gravitacije (koja opada s kvadratom udaljenosti) kao vlastitu aproksimaciju.
Ruđer piše da je "i najpovršniji pogled dovoljan" da se uvjerimo u vjerodostojnost njegove Teorije.
Novija istraživanja pokazuju da stvari ipak nisu tako jednostavne.

Zvijezde i Robi K.

Nakon glamuroznog Einsteinovog neuspjeha s općom teorijom polja - pokušaja ujedinjenja gravitacije i elektromagnetizma, s ispuštanjem događaja u atomskoj jezgri - konfiguracija se magičnog Pupoljka počela jasnije nazirati kroz optiku dviju moćnih novih ideja - simetrija i struna.
Na prvoj počiva standardni model elementarnih čestica, a druga obećava prvu teorijsku formulaciju koja smisleno integrira obje revolucije u fizici XX. stoljeća - teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku.
Simetrije poznajemo iz iskustva, a njihove se specifičnosti mogu ilustrirati nizovima zvijezda i pričicom o Robiju K.
Zamislite da vam je mali zločesti Dalmatinac - Robi K. - izronio jedanaest identičnih morskih zvijezda i sada se poigrava s vašim strpljenjem, rotirajući njihove krakove dok vi ne gledate. Svaki put kad okrenete pogled, Robi K. zarotira jednu zvijezdu najmanje za jedan krak ulijevo, za petinu punog okreta, 72° oko središnje točke. Očito, postoji ukupno pet transformacija kod kojih nećete uočiti nikakvu promjenu kad ponovo pogledate zvijezde (sjene na krakovima označavaju smjer vrtnje i u stvarnosti ne postoje). Osim toga, budući da je svaki zvjezdani krak bilateralno simetričan (poput našeg lica), donji je niz zvijezda istovjetan gornjem nizu odraženom u ogledalu.
Postoji dakle ukupno deset transformacija koje ostavljaju morsku zvijezdu invarijantnom - pet rotacija (jedna trivijalna) i pet refleksija.
Te su transformacije simetrije zvijezde.
Robi K. vam je nehotice otkrio njezinu unutarnju strukturu: ishod je dvaju sukcesivnih transformacija uvijek bio istovjetan novoj transformaciji, koja očito pripada istoj grupi. U matematici, grupa predstavlja zatvoreni sustav transformacija, koji određuje dopuštene poteze u igrama ove vrste, pod uvjetom invarijantnosti.
U(1)*SU(2)*SU(3)
Sve fundamentalne teorije u fizici sadrže neke simetrije, obično znatno složenije od Robijevih rotacija i refleksija.
U specijalnoj relativnosti, simetrije se odnose na zakone prirode koji ostaju isti - invarijantni - za promatrače koji se kreću jednoliko jedan u odnosu prema drugom; u općoj relativnosti to važi za sve referentne okvire.
Simetrija u pozadini elektroslabe teorije - prvog uspješnog koraka ka unifikaciji teorije elementarnih čestica - nešto je složenija; dok se prve dvije odnose na prostor i vrijeme, potonja se odnosi na identitete različitih tipova čestica. Ako zamislimo da svaka čestica nosi mali brojčanik, s kazaljkom usmjerenom prema etiketama "elektron", "neutrino", "foton", "W" ili negdje između, elektroslaba simetrija nalaže da zakoni prirode zadržavaju isti oblik ako rotiramo oznake na brojčaniku na određene načine.
Teorija je posljednje, jake nuklearne sile, također zasnovana na simetrijama poput spomenutih, a njezina je grupa najsloženija; osam je relevantnih generatora simetrije realizirano u vidu osmerostruke gluonske lepeze - čestica-prijenosnika jake sile - a lokalna se simetrija odnosi na specifičnu vrstu kromodinamičkog naboja zvanog "boja".
Tehnički su nazivi ovih grupa egzotični, a njihov produkt U(1)*SU(2)*SU(3) sačinjava (djelomice unificirani) standardni model.

Narušena simetrija

Nije teško uočiti suptilnu razliku između simetrija poput zvijezda Robija K. i onih koje postulira standardni model. Zvijezde su očito simetrične, svijet koji vidimo oko sebe očito nije. Uz to, po elektroslaboj bi teoriji mase fotona i W - čestica morale biti iste, a nisu; stvarni fotoni nemaju masu mirovanja, W čestice nesumnjivo imaju.
Potonja je simetrija dakle ugrađena u jednadžbe koje diktiraju svojstva spomenutih čestica, premda riješenja tih jednadžbi, koja opisuju svojstva samih čestica, nisu simetrična. (To je tehnički moguće jer se simetrija jednadžbi odražava samo u općem obrascu svih riješenja, ali ne nužno i u svakom pojedinom.)
Prema ovoj općeprihvaćenoj slici, mi živimo u svijetu narušenih simetrija, koji je tek nesavršeni, platonički odraz sveobuhvatnog svemirskog Carstva, izraženog u konturama Pupoljka, što se pokazuju samo na ekstremnim energijama, kakve su vladale neposredno nakon velikog praska.
Na tim energijama standardni model prestaje važiti i trebale bi ga zamijeniti superstrune.

Laso

U opisanim su formulacijama elementarne čestice uvijek tretirane kao točke lišene strukture. Kad se čestica kreće, njezina je putanja predočena kao "svjetska linija" u prostoru. Ova je procedura, karakteristična za kvantnu teoriju polja, odgovorna za redovnu pojavu beskonačnih veličina u jednadžbama, koje se ponekad mogu renormalizirati, ali pri pokušajima ujedinjenja gravitacije s ostalim silama daju potpuno besmislene rezultate.
Revizionistička shema stoga kao temeljne sastojke svijeta, umjesto točkastih čestica, postulira jednodimenzionalne, submikroskopske, oscilirajuće omče ili petlje - strune. Kad se strune gibaju, njihova putanja nalikuje lasu koje vibrira u prostoru, u određenim modusima.
U ovoj redukcionističkoj ontologiji postoji dakle samo jedan entitet, a sve opažene fizičke razlike odgovaraju različitim oscilacijama i tenzijama. Ako neka struna vibrira na "visini" određene niskoenergetske note - recimo C - njezina će se vibracija očitovati kao elementarna materijalna čestica, recimo elektron; D vibracija će biti šarmantni kvark, G foton i tako dalje. Različiti akordi na nevidljivoj harfi predstavljaju različite materijalne konfiguracije koje vidimo.
Budući da živimo u niskoenergetskom režimu rascvale ruže, rekvijem se danas izvodi samo u donjem registru (na bas-liniji).
Neovisno o tome, strune mogu oscilirati u beskonačnom registru, tako da potencijalno najviši, zaglušujući tonovi "zvuče" poput ekstremnih, visokih energija, na kojima su skrivene supersimetrije.
Ova bi nam unificirajuća svojstva teorije (super)struna trebala konačno omogućiti pogled u srce Pupoljka.

Deset dimenzija

Svaka atraktivna gesta, međutim, ima svoju cijenu.
U slučaju superstruna, ona se očituje u činjenici da teoriju nije moguće matematički konzistentno formulirati u tri prostorne i jednoj vremenskoj dimenziji; valjane formulacije variraju od deset do dvadeset šest dimenzija (jedne vremenske i resto prostornih).
Na pitanje gdje su preostale dimenzije koje ne vidimo u svakodnevnom iskustvu, teoretičari odgovaraju - sakrile su se.
Ingeniozni je odgovor prvi smislio Oscar Klein.
Zamislimo, sugerirao je Klein, da su dodatne dimenzije (jedna ili više njih) nekako "zarolane" u teksturu vidljivog prostora na submikroskopskoj razini. Situacija nalikuje propitivanju gumenog crijeva za poljevanje vrta; gledano iz daljine, ono izgleda kao vijugava crta, a točka na njemu kao jednodimenzionalna "čestica". No, ako uzmemo crijevo u ruku i pogledamo pobliže, vidjet ćemo da je guma ustvari obavijena oko uskog prostornog tunela, kroz koji teče voda. Po toj pretpostavci, ono što "iz daljine" izgleda poput jednodimenzionalne crte ili točke, zapravo može biti složeni topološki objekt, s višedimenzionalnim "rupama", kompaktificiranim na različite načine.
Dodatne dimenzije koje teorija postulira ne možemo vidjeti naprosto zato jer su previše male, a vjeruje se da o njihovu broju i strukturi ovise neka dosad neobjašnjena svojstva standardnog modela, poput broja generacija leptona i kvarkova.
Zašto su, međutim, samo tri prostorne i jedna vremenska dimenzija ekspandirale, odnosno zašto su se ostale "spontano" zarolale poput submikroskopskih gumenih crijeva, zasad ostaje nejasno.

Princeton String Quartet

Višedimenzionalnost nije jedino neobično svojstve postojećih "teorija svega". Obećavajući model heterotičkih superstruna, koji je razvila skupina poznata kao Princeton String Quartet, uključuje čitave nevidljive galaksije.
Simetrična je šifra u toj verziji E**E* (riječ je o tzv. izuzetnim Lie grupama), pri čemu prva E* grupa približno opisuje opažene osobine standardnog modela, dok nam druga dočarava posve novu, nepoznatu vrstu materije, koju po definiciji ne možemo vidjeti, budući da njezina fizika u izvjesnom smislu prolazi mimo nas. Naprimjer, ako bismo usmjerili laser ili reflektor prema planetu od ove sjenovite materije, ne bismo vidjeli ništa: prisustvo planeta mogli bismo detektirati samo kroz gravitacijske efekte, kao u slučaju crne rupe.
Iako početno zvuči nevjerojatno, pretpostavka o postojanju nevidljivih galaksija nije nespojiva s uvidom da masa vidljive materije predstavlja tek nešto više od deset posto ukupne mase svemira.
Ostalo bi, ako je teorija točna, mogle biti ove supersimetrične sjenke - glazba sfera, u izvedbi Princeton String Quarteta.
No, nije isključeno ni da je Shakespeare u pravu i da je "ostalo" - šutnja.

- 20:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Achtung!

Postpolitički Denkverbot

Slavoj Žižek

Image and video hosting by TinyPic

prijevod: Boris Buden

Strastveni politički angažman s jedne strane i mišljenje tj. duboka refleksija o stanju u kojem živimo, s druge, obično su suprotstavljeni: ne moramo li, kako bismo zadobili pravi uvid u ono što se zbiva, dezangažirati se od strasti dnevnih političkih borbi? Ne počinju li zapravo istinske misli tek kad politički angažman iskusi svoju fatalnu ograničenost? Ono što želimo prikazati je upravo način na koji naše "postideološko" doba iznevjeruje ovo opće mjesto: u njemu depolitizacija društvena života ide ruku pod ruku s nekom vrstom tihog ali tim moćnijeg Denkverbot-a, sa zabranom čak i zamišljanja neke moguće alternative predominantnom liberlano demokratskom globalnom kapitalističkom poretku. Svaki takav pokušaj smjesta se denuncira kao protototalitarni - ako bi bio dosljedno realiziran, nužno bi završio u nekom novom obliku gulaga. A što ako je jedini način da se oživi mišljenje taj da se potkrijepi radikalna repolitizacija?
Što je politika u pravom smislu?*1) Fenomen koji se prvi put pojavio u Staroj Grčkoj kada članovi demosa (oni koji nisu imali čvrsto određeno mjesto u hijerarhijskoj društvenoj građevini) nisu samo zahtijevali da njihov glas bude saslušan od onih na vlasti (onih koji su obavljali društvenu kontrolu), tj. oni nisu samo protestirali protiv nepravde koju su trpjeli želeći da se čuje i njihov glas, da ih se prizna kao dio javne sfere, u ravnopravnosti s vladajućom oligarhijom i aristokracijom; - više od toga, oni, ti isključeni, ne imajući fiksnog mjesta unutar društvene građevine, predstavili su sebe kao predstavnike cjeline društva, kao one koji predstavljaju istinsku univerzalnost ("mi koji smo 'ništa' nezaračunati u poredak - mi smo narod, mi smo Sve nasuprot onih koji stoje samo za svoj partikularni privilegirani interes"). Ukratko, politički sukob označuje napetost između strukturiranog društvenog tijela u kojem svaki njegov dio ima svoje mjesto i "dijela bez udjela" koji remeti taj poredak za račun praznog načela univerzalnosti, onoga što Etienne Balibar naziva égaliberté, načelna jednakost svih ljudi qua govorećih bića. Prema tome, politika u pravom smislu uvijek uključuje neku vrstu kratkog spoja između univerzalnog i partikularnog: paradoks onoga singulier universel, onog pojedinačnog koje se pojavljuje kao ono što stoji za univerzalno i destabilizira "prirodni" funkcionalni poredak odnosa u društvenom tijelu. Ovo poistovjećenje ne-dijela s cjelinom, dijela društva koje nema odgovarajuće definirano mjesto unutar tog društva (odnosno opire se prihvatiti dodijeljeno mu podređeno mjesto unutar njega) s univerzalnim, elementarna je gesta politizacije prepoznatljiva u svim velikim demokratskim događajima od Francuske revolucije (u kojoj je le troisičme état proglasio sebe identičnim s nacijom kao takvom, u suprotnosti s aristokracijom i klerom) do pada istočnoevropskog socijalizma (kada su disidentski "forumi" proglasili sebe predstavnicima cijelog društva u suprotnosti s partijskom nomenklaturom).
Upravo u tom smislu politika i demokracija su sinonimi: osnovni cilj antidemokratske politike uvijek je po definiciji bio i ostao depolitizacija, tj. bezuvjetni zahtjev da "stvari treba vratiti u normalu" u kojoj svaka individua radi svoj vlastiti posao ... Iznenadna provala politike u pravom smislu potkopava ono što Rancičre naziva redarstveničkim poretkom, ustanovljenim društvenim poretkom u kojem je svaki dio uključen na njemu odgovarajući način.
Ova crta separacije između redarstveništva i politike uvijek se zamagljuje i osporava: recimo, u marksističkoj tradiciji "proletarijat" se može razumjeti kao subjektivacija "dijela bez udjela" koji uzdiže svoju nepravdu na ultimativnu kušnju univerzalnosti i istodobno kao djelatnik koji će stvoriti uređenje postpolitičkog racionalnog društva. Ponekad može taj pomak od politike u pravom smislu do redarstveništva biti samo stvar promjene određenog u neodređeni član kao što je bio slučaj s istočnonjemačkim masama koje su demonstrirale protiv komunističkog režima zadnjih dana DDR-a: najprije su izvikivali "Mi smo narod" ("Wir sind das Volk!") izvodeći pritom gestu politizacije u njenom najčistijem obliku - isključeni kontrarevolucionarni "otpad" od službene cjeline naroda, bez odgovarajućeg mjesta u službenom prostoru (ili, točnije, samo s naslovima kao što su "kontrarevlucionari", "huligani", ili u najboljem slučaju "žrtve buržoaske propagande", rezerviranima za njihovo označavanje) postavio je zahtjev da stoji za narod sam, za "sve"; međutim, nekoliko dana kasnije slogan se promijenio u "Mi smo jedan narod!" ("Wir sind ein Volk"), jasno signalizirajući zatvaranje trenutne autentične političke otvorenosti, reaproprijaciju demokratskog impetusa od strane pokreta za ponovnim ujedinjenjem Njemačke, što je značilo ponovno uključenje u zapadnonjemački liberalno kapitalistički redarstveničko/politički poredak. - Postoji jedan niz poricanja tog političkog trenutka, autentične logike političkog konflikta:
- arhepolitika: "komunitaristički" pokušaji da se definira neki tradicionalni, zatvoreno organski strukturirani, homogeni društveni prostor koji ne uračunava nikakvu prazninu u kojoj se može pojaviti trenutni politički događaj;
- parapolitika: pokušaj da se politika depolitizira (da se prevede u logiku redarstveništva): politički konflikt se prihvaća, ali se reformulira kao natjecanje unutar predstavničkog prostora između priznatih stranaka/zastupnika za (privremeno) zauzimanje mjesta izvršne vlasti*2);
- marksistička (ili utopijsko socijalistička) metapolitika: politički konflikt je u potpunosti razotkriven, ALI kao teatar sjena u kojem se odigravaju događaji čije pravo mjesto je na Drugoj Sceni (sceni ekonomskih procesa); konačni cilj "istinske" politike stoga je njeno samoukidanje, preobrazba "upravljanja ljudima" u "upravljanje stvarima" unutar potpuno samotransparentnog racionalnog poretka kolektivne volje.*3)
- četvrti oblik, najprepredenija i najradikalnija verzija poricanja (koji nije spomenuo Rancičre) je ono što bismo htjeli nazvati ultrapolitikom: pokušaj da se konflikt depolitizira tako da ga se dovede do ekstrema via izravne militarizacije politike, tj. pomoću reformuliranja konflikta kao rata između "Nas" i "Njih", naših neprijatelja, gdje nema više zajedničke osnove za simbolički konflikt - duboko je simptomatično da umjesto o klasnoj borbi, radikalna desnica govori o klasnom (ili seksualnom) ratu.
U tomu leži konačni rascjep koji odvaja (ultrapolitički) nacizam od (metapolitičkog) staljinizma: u nacizmu Židov je u konačnici kriv jednostavno zato što je Židov, zbog svojih izravnih prirodnih svojstava, zbog onoga što on jest, dok čak i u najmračnijem staljinizmu pripadnik buržoazije ili aristokracije nije kriv per se, tj. izravno zbog svog društvenog statusa - ovdje je uvijek uključen minimum subjektivacije, sudjelovanje u klasnoj borbi počiva na subjektivnom aktu odluke. U pervertiranom smislu, sama funkcija priznanja u staljinističkim namještenim procesima potvrđuje ovu razliku: da bi krivnja izdajnika bila efektivna, optuženik mora priznati tj. subjektivno prihvatiti svoju krivnju, što je u otvorenoj suprotnosti s nacizmom u kojem bi homologno priznanje Židova da je sudjelovao u zavjeri protiv Njemačke bilo potpuno bez smisla. Upravo je to točka u kojoj argumentacija revizionističkih povjesničara prema kojoj je nacistički holokaust bio već nagoviješten lenjinističkom likvidacimon klasa koje su prije bile na vlasti (tvrdnja da su u oba slučaja ljudi bili ubijani jednostavno zbog onoga što su bili, ne zbog svojih čina) promašuje svaki smisao.
Ono dakle što je zajedničko u sva ova četiri slučaja jest neki pokušaj da se oplemeni ili domesticira navlastito traumatska dimenzija političkog: nešto se pojavilo u Staroj Grčkoj pod imenom demosa zahtijevajući svoja prava i od samog početka (tj. od Platonove Države) do najnovijeg ponovnog oživljavanja liberalne političke filozofije, "politička filozofija" je bila pokušaj da se suspendira destabilizirajući potencijal političkog, da ga se zaniječe i/ili regulira na ovaj ili onaj način: izazivajući povratak pretpolitičkom društvenom tijelu, fiksirajući pravila političkog nadmetanja itd. Metaforički okvir koji upotrebljavamo kako bismo objasnili politički proces stoga nije nikada nevin i neutralan: on "shematizira" konkretno značenje politike. Ultrapolitika pribjegava modelu rata: politika se shvaća kao oblik društvenog ratovanja kao odnos prema "njima", neprijatelju. Arhepolitika preferira odnos prema medicinskom modelu: društvo je jedinstveno tijelo, organizam, a društvene podjele su poput bolesti tog organizma, tj. ono protiv čega se trebamo boriti, naš neprijatelj, kancerozni uljez, kuga, strani parazit kojeg valja istrijebiti ukoliko se želi ponovno uspostaviti zdravlje društvena tijela. Parapolitika rabi model takmičarskog nadmetanja koji slijedi neka opće prihvaćena pravila, poput nekog sportskog događaja. Metapolitika počiva na modelu znanstveno-tehnološkog instrumentalnog postupka, dok današnja postpolitika uključuje model poslovnog pregovaranja i strateškog kompromisa.
"Politička filozofija" stoga je u svim svojim različitim oblicima vrsta "obrambene tvorbe" i možda je njenu tipologiju moguće ustanoviti posredstvom reference na različite vrste obrane protiv nekog traumatskog iskustva u psihoanalizi. Danas međutim imamo posla s drugim oblikom poricanja političkog, postmodernom postpolitikom u kojoj više nije riječ o tome da ona naprosto "potiskuje" političko pokušavajući ju obuhvatiti tako da pacificira "povratke potisnutog", nego ju na daleko efektivniji način "isključuje", tako da postmoderni oblici etničkog nasilja s njihovim "iracionalnim" ekscesivnim obilježjem nisu više jednostavno "povratak potisnutog", nego puno prije predstavljaju slučaj onog isključenog (iz simboličkog) koje se, kao što znamo od Lacana, vraća u stvarnosti. U postpolitici, konflikt globalnih ideoloških vizija utjelovljen u različitim strankama koje se nadmeću oko vlasti zamijenjen je kolaboriranjem prosvjećenih tehnokrata (ekonomista, specijalista za javno mnijenje ...) i liberalnih multikulturalista; kroz proces pregovaranja oko interesa postiže se kompromis u obliku više manje univerzalnog konsenzusa. Postpolitika stoga naglašava potrebu napuštanja starih ideoloških podjela i suočavanja s novim pitanjima. Ona je oboružana nužnim ekspertnim znanjima i slobodnim rasuđivanjem koje uzima u obzir konkretne ljudske potrebe i zahtjeve. Unutar tog postpolitičkog prostora političke strasti i borbe, kao takve, shvaćene su stoga kao znak "nezrelosti" društva u kojem se pojavljuju ...
Što međutim ako su zagovornici postpolitike jednostavno u pravu? Što ako autentični politički angažman danas jednostavno više nije moguć? Najbolji način da odgovorimo na ovu dilemu jest da se usredotočimo na pojam ekscesivne, nefunkcionalne okrutnosti kao karakteristike suvremenog života, pojam koji je predložio Balibar*4). Riječ je o okrutnosti čiji se oblici protežu od "fundamentalističkih" rasističkih i/ili religioznih pokolja do "besmislenih" provala nasilja koje čine adolescenti i beskućnici u našim megalopolisima, nasilja koje bismo mogli nazvati Ono-zlo koje svoj izvor nema ni u kakvom utilitarnom ili ideološkom razlogu. Sve priče o strancima koji nam otimaju posao ili o prijetnji koju predstavljaju našim zapadnim vrijednostima ne bi nas trebale zavarati: ako stvar pažljivije razmotrimo, ubrzo postaje jasno da te priče pružaju tek plitku sekundarnu racionalizaciju. Odgovor koji na koncu dobijamo od kakvog skinheada jest da on uživa u premlaćivanju stranaca, da ga njihovo prisustvo smeta ... Ono s čim se suočavamo ovdje jest Ono-zlo, tj. zlo koje strukturira i motivira neravnoteža u odnosu između Ja i jouissance, napetost između ugode i stranog tijela te jouissance u samom njenu srcu. Ono-zlo u tom smislu uprizoruje onaj najelementarniji "kratki spoj" u odnosu subjekta prema primordijalno nedostajućem objekt-razlogu njegove želje: ono što nas "smeta" u "drugome" (Židovu, Japancu, Afrikancu, Turčinu ...) jest da on izgleda kao da ima privilegirani odnos prema objektu - taj drugi ili posjeduje to objekt-blago, nakon što nam ga je oteo (a što je razlog zašto ga mi nemamo) ili predstavlja prijetnju našem posjedovanju tog objekta.
Ono što se može predložiti ovdje iznova je Hegelov "beskonačni sud" koji uspostavlja spekulativni identitet te "beskorisne" i "ekscesivne" provale nasilja koja na vidjelo ne iznosi ništa drugo osim čiste i gole ("nesublimirane") mržnje prema Drugomu s postpolitičkim multikulturalističkim univerzumom tolerancije razlika u kojoj se nitko ne isključuje. - Naravno, upravo smo upotrebili pojam "nesublimiran" u njegovu općem značenju koje je u ovom slučaju sasvim suprotno njegovom strogo psihoanalitičkom značenju - ukratko, ono što se zbiva u fokusiranju naše mržnje na nekog predstavnika (službeno toleriranog) Drugog je sam mehanizam sublimacije u njegovu najelementarnijem obliku: sveobuhvatna narav postpolitičke konkretne univerzalnosti koja uračunava svakoga na razini simboličke inkluzije, ta multikulturalistička vizija-i-praksa "jedinstva u razlici" ("svi jednaki, svi različiti") ostavlja otvorenom, kao jedini način da se obilježi Razlika, proto-sublimatornu gestu podizanja kontingentnog Drugog (u rasnom, spolnom, religijskom ....) u "apsolutnu Drugost" nemoguće Stvari, ultimativnu prijetnju našem identitetu - Stvar koja mora biti uništena ukoliko mi želimo preživjeti. U tomu leži autentično hegelijanski paradoks: konačni nastup istinski racionalne "konkretne univerzalnosti" - ukidanje antagonizama, "zreli" univerzum dogovorene koegzistencije različitih grupa - koincidira sa svojom radikalnom suprotnošću, potpuno kontingentnim provalama nasilja.
Hegelovo temeljno pravilo je da je "objektivni" eksces (direktna vladavina apstraktne univerzalnosti koja nameće svoj zakon "mehanički", s krajnjim prezirom prema tretiranom subjektu koji je uhvaćen u njenu mrežu) uvijek nadopunjen "subjektivnim" ekscesom (nepravilnim, arbitrarnim iskazivanjem mušica). Egzemplarni primjer takve međuovisnosti dao nam je Balibar*5) koji razlikuje dva suprotstavljena ali komplementarna načina ekscesivna nasilja: "ultraobjektivno" ("strukturalno") nasilje koje je inherentno društvenim prilikama globalnog kapitalizma (automatsko stvaranje isključenih i suvišnih individua, od beskućnika do nezaposlenih) i "ultrasubjektivno" nasilje etničkih i/ili religioznih (ukratko: rasističkih) "fundamentalizama" koji se pojavljuju odnedavna. To "ekscesivno" i "bezrazložno" nasilje uključuje svoj vlastiti način znanja, impotentnu ciničnu refleksiju - Vratimo se našem primjeru Ono-zla, skinheada koji premlaćuje strance: ukoliko ga odista natjeramo da objasni razloge svoje nasilnosti i ukoliko je sposoban za minimalnu teorijsku refleksiju, on će najednom početi govoriti poput kakva socijalna radnika, sociologa i socijalnog psihologa navodeći sve manju društvenu mobilnost, sve veću nesigurnost, raspad očinskog autoriteta, manjak majčinske ljubavi u ranom djetinjstvu ... ukratko, on će pružiti više manje precizno psiho-sociološko obrazloženje svojih čina tako drago uhu prosvjećenih liberala željnih da "razumiju" nasilničku mladež kao tragičnu žrtvu društvenih i obiteljskih okolnosti. Standardna prosvjećena formula efikasnosti "kritike ideologije" od Platona nadalje ("oni to čine jer ne znaju što čine" tj. znanje djeluje po sebi oslobađajuće: nakon što subjekt koji je zgriješio reflektira ono što čini, on to prestane činiti) ovdje je okrenuta naopačke: nasilni skinhead "jako dobro zna što čini, ali on to usprkos tomu čini". Simbolički djelotvorno znanje ugrađeno u subjektovu efektivnu društvenu praksu raspada se na jednoj strani u ekscesivno "iracionalno" nasilje bez ikakva ideološko-političkog utemeljenja i na drugoj strani u impotentnu izvanjsku refleksiju koja ostavlja intaktnim subjektove čine. U formi tog cinično-impotentno reflektirajućeg skinheada koji ironično se smješeći objašnjava zbunjenom novinaru korijene njegova bezosjećajno nasilnog ponašanja, prosvjećeni tolerantni multikulturalist sklon "razumijevanju" oblika ekscesivnog nasilja dobiva svoju vlastitu poruku u njenoj izokrenutoj, istinskoj formi - ukratko, kao što bi istaknuo Lacan, u toj točki je komunikacija između njega i "objekta" njegova proučavanja, netolerantnog skinheada u potpunosti uspješna.
Ono što je ovdje ključno, je razlika između ekscesivnog "disfunkcionalnog" nasilja i obscenog nasilja koje služi kao implicitna podrška standardno ideološkom univerzalnom stajalištu (kada "prava čovjeka" "nisu odista univerzalna" nego su "u stvari prava bijelih imućnih muškaraca", na svaki pokušaj da se ignorira ovaj implicitno prisutan set nepisanih pravila koji efektivno iznuđuju univerzalnost pravâ, odgovara se provalama nasilja). Nigdje taj kontrast nije snažniji nego u slučaju Afroamerikanaca: premda su bili formalno ovlašteni za sudjelovanje u političkom životu pukom činjenicom da su američki građani, stari para-politički demokratski rasizam spriječio je njihovu efektivnu participaciju potiho iznuđujući njihovo isključivanje (preko verbalnih i fizičkih prijetnji itd.) Pravi odgovor na to standardno isključenje-iz-univerzalnog bio je pokret za civilna prava vezan uz ime Matina Luthera Kinga: on je suspendirao implicitni obsceni dodatak koji je omogućavao stvarno isključenje crnaca iz formalno univerzalne jednakosti - naravno, takvoj gesti bilo je lako pridobiti podršku velike većine establishmenta bijele, liberalne više klase koja je svoje protivnike odbacivala kao pripadnike niže klase glupih južnjačkih primitivaca.
Danas se međutim promijenio sam teren na kojem se odvija borba: postpolitički liberalni establishment ne samo da u potpunosti priznaje rascjep između puko formalne jednakosti i njene aktualizacije/implementacije, ne samo da priznaje logiku isključivanja tipičnu za tu "lažnu" ideološku univerzalnost; on se čak efektivno bori protiv toga primjenjujući ogromnu pravno-psihološko-sociološku mrežu mjera, od identificiranja specifičnih problema svake grupe i podgrupe (ne samo homoseksualaca nego i afroamaričkih lezbijki, afroameričkih lezbijskih majki, afroameričkih nezaposlenih lezbijskih majki ...) pa sve do predlaganja niza mjera ("afirmativna akcija", itd.) kako bi se ispravila nepravda. Ali to što takva tolerantna procedura sprečava, je gesta prave politizacije: Premda su posebni problemi jedne afroameričke, nezaposlene, lezbijske, majke adekvatno katalogizirani sve do njihovih najspecifičnijih karakteristika, subjekt o kojem je riječ ipak na neki način "osjeća" da je nešto "pogrešno" i "frustrirajuće" u samom pokušaju da se osigura pravda za njen specifični položaj - ono za što je zakinuta je mogućnost "metaforičkog" podizanja njene specifične "nepravde" u zastupstvo univerzalne "nepravde". Jedini način da se artikulira ta univerzalnost - činjenica da ja zapravo NISAM samo ta specifična individua izložena nizu specifičnih nepravdi - sastoji se dakle u njenoj prividnoj suprotnosti, u potpuno "iracionalnoj" ekscesivnoj provali nasilja. Staro hegelijansko pravilo ovdje je iznova potvrđeno: jedini način kojim neka univerzalnost može doći do egzistencije, da se "postavi kao takva", je u obliku same svoje suprotnosti, onoga što ne može drugačije nego da se pojavljuje kao ekscesivna "iracionalna" mušica. Ti violentni passages a l'acte svjedoče o nekom prikrivenom antagonizmu koji se više ne može formulirati-simbolizirati u autentično političkim pojmovima. Jedini način suprotstavljanja tim ekscesivnim "iracionalnim" provalama je da se otvori pitanje o onome što ipak ostaje isključeno u samoj toj sveobuhvatno-tolerantnoj postpolitičkoj logici, i da se aktualizira ova isključena dimenzija u nekoj novoj vrsti političke subjektivacije.
Prisjetimo se standardnog primjera popularnog protesta (masovne demonstracije, štrajk, bojkot) usmjerenog na specifičnu točku, tj. fokusiranog na partikularni zahtjev ("Ukinite taj novi porez! Pravda za zatvorene! Zaustavite eksploataciju prirodnih bogatstava!" ...) - situacija postaje politična kada taj partikularni zahtjev počinje funkcionirati kao metaforička kondenzacija globalne opozicije protiv Njih, onih na vlasti, tako da se protest efektivno ne tiče samo toga zahtjeva, nego one univerzalne dimenzije koja je našla svoj odjek u tom partikularnom zahtjevu (što je razlog da se protestanti često osjećaju na neki način prevareni, kada oni na vlasti protiv kojih je protest bio uperen jednostavno prihvate njihov zahtjev - kao da su ih na taj način nekako frustrirali, lišili istinskog cilja njihova protesta u samom liku prihvaćanja njihova zahtjeva). Ono što postpolitika nastoji izbjeći upravo je ta metaforička univerzalizacija partikularnih zahtjeva: postpolitika mobilizira ogromni aparat eksperata, socijalnih radnika itd., kako bi reducirala zahtjev (žalbu) partikularne grupe isključivo na taj zahtjev s njegovim partikularnim sadržajem - nikakvo čudo da takav zatomljujući svršetak rađa "iracionalne" provale nasilja kao jedinog načina da se izrazi dimenzija koja je s one strane partikularnosti.
To je, dakle, politika u pravom smislu: trenutak u kojem partikularni zahtjev nije jednostavno dio pregovora o interesima, nego cilja na nešto više i počinje funkcionirati kao metaforička kondenzacija globalnog restrukturiranja cijelog socijalnog prostora. Jasan je kontrast između ove subjektivacije i današnje proliferacije "politike identiteta", čiji cilj je točno suprotan, tj. upravo dokazivanje nečijeg partikularnog identiteta, nečijeg navlastitog mjesta unutar društvene strukture. Postmoderna politika identiteta partikularnih (etničkih, seksualnih, itd) životnih stilova odlično pristaje uz depolitizirani pojam društva u koje je "uračunata" svaka partikularna grupa i u kojem ona zadobiva svoj specifični status (žrtve) priznat posredstvom afirmativne akcije ili drugih mjera određenih da garantiraju društvenu pravdu. »injenica da ta vrsta pravde pružena viktimiziranim manjinama zahtijeva zamršen policijski aparat (za identificiranje dotične grupe, za kažnjavanje onih koji su povrijedili njena prava - kako da se pravno definira seksualno napastovanje ili uvreda na rasnoj bazi? itd. - za dodjeljivanje povlaštenog tretmana koji treba da nadoknadi nepravdu koju grupa trpi) izuzetno je značajan: ono što se obično veliča kao "postmoderna politika" (bavljenje posebnim problemima čije razrješenje mora biti predmetom pregovaranja unutar "racionalnog" globalnog poretka koji svakoj partikularnoj komponenti dodjeljuje njeno odgovarajuće mjesto) je efektivno konac politike u pravom smislu.
Sada možemo vidjeti zašto je pozivanje na Carla Schmitta ključno u detektiranju mrtvouzica postpolitičke liberalne tolerancije: Schmittovska ultrapolitika - radikalizacija politike do otvorenog rata Nas protiv Njih kakva se primjećuje u različitim "fundamentalizmima" - oblik je u kojem se isključeni politički sadržaji vraćaju u postpolitički univerzum pluralističkog pregovaranja i konsenzualne regulacije. Zbog tog razloga, način suprotstavljanja ponovnom rađanju ultra politike nije još više tolerancije, još više suosjećanja i multikulturnog razumijevanja, nego povratak politike u pravom smislu, tj. u ponovnom uspostavljanju dimenzije antagonizma koja je, daleko od toga da poriče univerzalnost, kosupstancijalna s njom. U tomu leži ključna komponenta navlastito ljevičarske pozicije u suprotnosti s desničarskim inzistiranjem na partikularnom identitetu: u izjednačavanju univerzalizma s militantnom, na podjele usmjerenom pozicijom angažmana u borbi - istinski univerzalisti nisu oni koji propovijedaju globalnu toleranciju razlika i sveobuhvatno jedinstvo, nego oni koji se angažiraju u strasnoj borbi za dokazivanje istine koja ih zaokuplja. Teorijski, ovakvih religioznih i političkih primjera ima više nego dovoljno: od Svetog Pavla čiji bezuvjetni kršćanski univerzalizam (svatko može biti iskupljen jer u očima Kristovim ne postoje ni Židovi ni Grci, ni muškarci ni žene ...) koji ga je učinio protolenjinističkim militantom koji se bori protiv različitih "devijacija", preko Marxa čiji je pojam klasne borbe nužna protuteža univerzalizma njegove teorije koja stremi "iskupljenju" cijelog čovječanstva) i Freuda, pa sve do velikih političkih ličnosti - uzmimo de Gaullea na primjer, koji je gotovo sam u Engleskoj 1940. pozvao na otpor njemačkoj okupaciji i pretpostavljajući da govori u ime univerzalnosti Francuske on je istodobno, UPRAVO S TOG RAZLOGA, uveo radikalni raskol, rascjep između onih koji slijede njega i onih kojima su draži kolaboracionistički "egipatski lonci mesa". Govoreći s Alainom Badiouom*6) ono ključno ovdje je, da ne treba prevoditi pojmove te borbe, pokrenute nasilnim i kontingentnim zastupanjem nove univerzalne istine, u pojmove poretka i pozitivnog bitka s njegovim grupama i podgrupama, i zamišljati ju kao borbu između dvaju društvenih entiteta definiranih nizom pozitivnih karakteristika; u tomu leži "pogreška" staljinizma koji je reducirao klasnu borbu na borbu između "klasa" definiranih kao društvene grupe s nizom pozitivnih crta (mjestom u načinu proizvodnje itd.) Sa stajališta odista radikalne marksističke perspektive, premda postoji povezanost između "radničke klase" kao društvene grupe i "proletarijata" kao pozicije militantne borbe za univerzalnu istinu, ta povezanost nije nikakva determinirajuća kauzalna veza i valja nam strogo razlikovati te dvije razine: biti "proleter" uključuje zauzimanje određene subjektivne pozicije (klasne borbe koja treba da posredstvom revolucije postigne spasenje) za što je, u načelu, sposoban svaki individuum - rečeno religijskim pojmovima, bez obzira na svoja (dobra) djela svaki individuum može biti "dodirnut milošću" i interpeliran kao proleterski subjekt. Granica koja odvaja dvije suprotstavljene strane u klasnoj borbi stoga nije "objektivna", ona nije granica koja odvaja dvije pozitivne društvene grupe, nego je naprotiv u konačnom smislu radikalno subjektivna - ona uključuje poziciju koju individue zauzimaju u odnosu na događaj univerzalne istine.
Dvije su stupice koje po svaku cijenu moramo izbjeći kada je riječ o pomodnoj temi "kraja ideologije" koju je pokrenuo suvremeni proces globalizacije: prvo, opće mjesto prema kojem je glavni današnji antagonizam onaj između globalnog liberalnog kapitalizma i različitih oblika etničko/religijskih fundamentalizama; drugo, prenagljeno poistovjećenje globalizacije (suvremeno transnacionalno funkcioniranje kapitala) s univerzalizacijom. Istinska opozicija danas je prije ona između globalizacije (rastuće globalno tržište Novog Svjetskog Poretka) i univerzalizma (autentično politička domena univerzalizacije neke partikularne sudbine kao reprezentativne za globalnu nepravdu). Ta razlika između globalizacije i univerzalizma postaje danas sve očiglednija kada kapital s ciljem zaposjedanja novih tržišta smjesta odustaje od zahtjeva za demokracijom kako ne bi izgubio pristup novim trgovinskim partnerima. Ovo sramotno povlačenje potom se, naravno, legitimira "respektiranjem kulturnih razlika", kao prava (etničko-religijsko-kulturnog) Drugog, da odabere onaj način života koji mu najbolje odgovara - sve dok to ne ometa slobodnu cirkulaciju kapitala.
Ta opozicija između univerzalizma i globalizacije najbolje se ogleda u dva imena: Francuske i SAD-a. Francuska republikanska ideologija je sažetak modernističkog univerzalizma, demokracije utemeljene na univerzalnom pojmu građanstva. U otvorenoj suprotnosti s njom, SAD su globalno društvo, društvo u kojem globalno tržište i pravni sistem služe kao kontejner (prije nego poslovični "melting pot") za beskonačno umnažanje partikularnih grupnih identiteta. Paradoks je u tome da prave uloge izgledaju izokrenuto: Francuska u svom republikanskom univerzalizmu doživljava se sve više kao PARTIKULARNI fenomen koji je ugrožen procesom globalizacije, dok se SAD sa svojim mnoštvom grupa koje traže priznanje svojih partikularnih, specifičnih identiteta sve više pojavljuju kao "univerzalni" model. Tako možda paralela između našeg vremena i vremena starog Rimskog carstva s jednom globalnom supersilom (SAD umjesto Rima) nije bez osnove, posebice ako se prisjetimo nastanka kršćanstva: u prvim stoljećima naše ere imali smo opoziciju globalnog "multikulturnog" Rimskog carstva i kršćanstva koje se pretvorilo u prijetnju Rimskom carstvu upravo zbog svog univerzalnog apela. Štoviše, kršćanstvo se suprotstavilo dvama tipovima diskursa: grčkom diskursu filozofske sofisterije i židovskom diskursu mračnjačkog proroštva - slično današnjim blizancima, dekonstruktivističkoj sofisteriji i New Age obskurantizmu. Nije li stoga naša zadaća danas upravo homologna kršćanstvu: kako potkopati globalno carstvo kapitala, ali ne zastupanjem partikularnih identiteta, nego zastupanjem nove univerzalnosti.*7)
Ponovna pojava populističkog fundamentalizma inherentni je proizvod globalizacije i kao takav živi dokaz neuspjeha postmoderne abolicije politike u kojoj je temeljna ekonomska logika prihvaćena kao depolitizirano Realno (neutralno ekspertno znanje koje definira parametre unutar kojih se očekuje da različiti slojevi populacije i političkih subjekata postignu kompromise i formuliraju svoje zajedničke ciljeve). Unutar tog prostora političko se vraća na dva načina: s jedne strane u liku desničarskog populizma; s druge, u liku "divljih" zahtjeva za socijalnom pravdom, za sigurnim zaposlenjem itd. koje potom"neutralni" ekonomski specijalisti denunciraju kao "iracionalne", "bez dodira" s novom realnošću demisije države blagostanja, kao preživjeli ostatak "starih ideoloških borbi". (Potencijalni) partner ovdje je dakle neutraliziran, uopće nije priznat kao partner: pozicija s koje govori unaprijed je diskvalificirana.
Multikulturalistička otvorenost versus novi fundamentalizam u tom je smislu pogrešna dilema: oboje predstavljaju dva lica današnjeg postopolitičkog univerzuma. "Postmoderni rasizam" pojavljuje se kao ultimativna konzekvenca te postpolitičke suspenzije političkog, kao konzekvenca redukcije države na pukog policijskog agenta koji servisira (konsenzusom ustanovljene) potrebe tržišnih sila i humanitarizam multikulturalističke tolerancije: "stranac" čiji status nikada nije u pravom smislu "reguliran" (radnik migrant itd.) je onaj dalje nedjeljiv preostatak transformacije demokratske političke borbe u postpolitičku proceduru multikulturalističkog redarstveništva.

FUSNOTE

1. Ovdje se oslanjamo na Jacquesa Rancičrea, La mésentente, Paris: Galilée 1995.
2. Ova parapolitika, naravno, ima niz različitih sukcesivnih verzija: glavni lom je onaj između klasične i moderne Hobbesovske formulacije koja se usredotočuje na problematiku društvenog ugovora, na otuđivanje individualnih prava pri izgradnji suverene vlasti. Habermasovska i Rawlsovska etika možda su zadnji filozofski rudiment tog stava: pokušaj da se deantagonizira politika posredstvom formuliranja jasnih pravila koja se moraju poštivati kako mučna procedura parničenja ne bi eksplodirala u pravu politiku.
3. Preciznije rečeno, marksizam je mnogo neodređeniji jer sam pojam "političke ekonomije" također otvara prostor za suprotnu gestu uvođenja politike u samo srce ekonomije, tj. prokazivanja samog "apolitičkog" karaktera ekonomskih procesa kao vrhovne ideološke iluzije. Klasna borba ne "izražava" neke objektivne ekonomske suprotnosti, ona je sama forma egzistencije tih suprotnosti.
4. Vidi Etienne Balibar, "La violence: idéalité et cruauté", u La crainte des masses, Paris: Galilée 1997.
5. Vidi Etienne Balibar, La crainte des masses, str. 42-43.
6. Vidi Alain Badiou, L'ętre et l'événement, Paris: Seuil 1988.
7. Vidi Alain Badiou, St Paul ou la naissance de l'universalisme, Paris: PUF 1998.

- 11:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 26.04.2008.

In Memoriam: Milan Kangrga 1923-2008

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Tih ranih osamdesetih bili smo studenti filozofije, taman u kozmološkom radoblju: Parmenid i Aristotel, Kant i Hegel, Despot i Cipra; Lehrjahre. Te smo večeri stajali u prepunoj dvorani Filozofskog društva, na promociji knjige "Filozofija ili revolucije", našeg profesora Milana Kangrge.
Kangrga je bio omiljen među studentima te dekade: filozofija se predavala bez ikakvog ideološkog prizvuka, kao da je i nju okrznuo new wave: i baš kao što je Zagreb tih godina prije sličio Londonu nego Moskvi, tako je i studij filozofije, čak i u mislilaca revolucije, bio skloniji Hegelu i Hedeggeru nego Marxu i Engelsu. (Mada sam ja osobno zahvalan praxisovcima na lekcijama Ranih radova i Kapitala, da se odmah razumijemo.) Voljeli smo Grgu, baš kao i Gaju i Pejovića, zapravo, sve smo ih voljeli: ne samo poštovali, nego baš voljeli - bili su to dobri, dragi ljudi!
I tako stojimo mi moj kum Branko K., pokojni Darko D. čiji ću kum ja kasnije postati, i ja, dakle nas tri buduća vjenčana kuma (drugi su nas prestali zvati za kumove, jer svi su naši brakovi završili rastavama), i Branko pozorno sluša, ja se zabavljam, a Darac pokušava oboje: pratiti i promociju i moj simultani prijevod na jezik koji su Kangrga i Gajo tako dobro govorili: jezik zajedljivosti, ne baš nedužne zafrkancije.
I spika se tako, Tathandlung, revolucija kao produkcija i reprodukcija, u duhu i duha samoga, tehne, theorija, praxis, poiesis, odnos marksizma prema spekulaciji..., kadli u jednom trenutku veli Kangrga: "...evo, sad imate Vicoa i prevedenog, pa možete čitati...". I - sve na tren zastane! Jer, k vragu, kao biva: Kangrga čita Vicoa na latinskom, onako, uz ručak, nemre glavu dignut s Giambattiste i principa Sciezna Nuove, a ostatak profesorskog kora sad ima prijevod, pa se i oni mogu informirati o tome kako stoji sa smislom povijesnog. Naravno, sam se Grga pretvarao kao da uopće ne razumije doseg te kaustične fus-note, i meni, koji sam cijelo večer zbijao opake šale na račun svega što jest i uopće može biti, ova je opaska došla kao ozeblom sunce: znao sam ja da je Kangrga od iste vrste brašna, da ni on neće izdržati svečanu usiljenost trenutka, ma radilo se i o njegovoj promociji! Uostalom, to uopće nije bilo teško za pretpostaviti: Kangrga je već toliko puta dokazao da nema duha bez duhovitosti, ni šale bez malicije, da sam mirne duše mogao i započeti i nastaviti sa svojim prigušenim psinama.
Oni sporiji među nama, koji nisu razumjeli Kangrgu, ni na koji način, posebno ne kao revolucionara, uvijek su se mogli utješiti činjenicom da im je preostao, kao posljednji sud, Kangrga-etičar: Kangrga nikada nikoga nije srušio na ispitu, i svi su dobili barem dva - Kangrga je smatrao da ne smije biti vinovnik ničije životne nesreće, i to je bio razlog te blagonaklonosti, maksima njegove profesorske volje.

Milan Kangrga, naš profesor, vinovnik naše studentske sreće.

Odlaze naši profesori i tko zna jesmo li od njih dovoljno naučili da i mi ikoga išta naučimo.

Image and video hosting by TinyPic

Milan Kangrga: Osobna i filozofska autobiografija

[Prethodna napomena]

Nisam još nikada dosada javno govorio o svojoj biografiji (osim radne). Smatrao sam to ne samo nezanimljivim za javnost, nego i suvišnim, čak i balastom za čovjeka koji javno djeluje. Njegovo bi djelo kao ono njegovo objektivirano ja i jedino mjerodavno za njegov život imalo govoriti za nj samo po sebi. Hegel me je učio da je bitak čovjekov njegovo djelo, pa sam se toga i praktički držao u svom životu. Budući da mi naime živimo na historijskim prostorima koji su udaljeni od pravog povijesnog dogadjanja, gdje je još uvijek rodovsko-plemensko podrijetlo čovjekovo značajnije i bitnije od onoga što čovjek stvori i sam od sebe napravi u svom životu, čini se da - naročto u ovom trenutku zbivanja u Hrvatskoj - ni ja ne mogu "iskočti iz svoje kože". Pa, onda, da kažem na (Vaš) zahtjev nekoliko riječi i o toj biografiji.

[Djetinjstvo i mladost]

- Rodio sam se u Zagrebu 1. svibnja 1923. (tko pozna Zagreb, u nekadašnjoj Kožarskoj, a sada Medvedgradskoj ulici u produžetku Tkalčićeve) u radničko-malogradjanskoj obitelji. Moji preci po majčnoj lozi žive u Zagrebu više od dvije stotine godina, a djed je rodjen 1849. u Zagrebu. U Zagrebu sam pohadjao osnovnu, tada četverogodišnju školu na Kaptolu i na Gornjem gradu (Osnovna škola Augusta Šenoe). U Zagrebu sam završio osmogodišnju gimnaziju i maturirao 1942. god. Po završetku osnovne škole roditelji mi odlaze na Sljeme, gdje drže u zakup tada poznatu gostionicu "Rauchova lugarnica". Nakon deset godina 1943. oni bježe natrag u Zagreb pred prijetnjom ustaša na Sljemenu da će ubiti oca. U Zagrebu im tada poznati nogometaš Ico Hitrec, očev prijatelj, nalazi smještaj u klupskim prostorijama HAŠK-a, a kasnije "Mladosti" na kazališnom trgu, gdje su roditelji bili domari kluba. U toku rata za vrijeme NDH otac se tri puta našao u zatvoru pred pokretnim prijekim sudom, odakle su ga spašavali prijatelji. (...) Poslije rata moj je otac bio na sudjenju Prevendaru jedan od glavnih svjedoka njemu u prilog, jer je on spašavao i druge, pa je bio osloboden krivnje.

- Moja generacija maturanata (1942.) odmah po maturi bila je mobilizirana, a ja sam stjecajem okolnosti bio mobiliziran na javni oglas tek godinu kasnije. Poslani smo bili u Austriju (Stockerau i Neusiedel am See), gdje sam prošao časničku školu do ljeta 1944. Vrativši se u Zagreb kao domobranski zastavnik služio sam neko vrijeme u Zagrebu, a onda sam koji mjesec iza toga bio u bolnici bez pravih vojničkih isprava, pa sam kao takav dospio pred ustašku vojnu policiju u zloglasnoj zgradi u Zvonimirovoj 9. Samo čudom i pomoću jednog simpatizera partizana koji je radio u štabu i koji mi je dostavio u bolnicu falsificiranu vojnu knjižicu, spasio sam goli život. Jer iz one zgrade rijetko je tko izigao živ. Po dolasku partizana u Zagreb sredinom svibnja 1945., da se spasim od hapšenja koja su zaredala po Zagrebu u to vrijeme, otišao sam s jednom vojnom jedinicom u Smederevsku Palanku i Niš, gdje sam koncem 1945. g. demobiliziran. Vrativši se u Zagreb kući upisao sam se na Filozofski fakultet, i to na filozofijsku grupu predmeta. Diplomirao sam 7. III. 1950. god. kao jedini diplomirani student filozofije te godine. Krajem 1950. god. primljen sam za asistenta na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta.

[Intelektualno sazrijevanje]

- Tek tada počelo je ozbiljno studiranje, koje je za sve nas bilo otežano pomanjkanjem čak i osnovne stare i nove filozofijske literature. Dovijali smo se kojekako, kako bismo došli do literature, a nije bilo jednostavno. Ne samo tada, nego i kasnije, jer nikada nije bilo dovoljno sredstava za to. Još kao student oženio sam se i 1950. rodila mi se kći Vesna. Danas imam unuku od 16 i unuka od 6 godina. Žive u Zagrebu. Godine 1953. primljen sam u partiju, ali sam već sljedeće godine isključen nakon jednog incidenta i denuncijacije kako sam neprijatelj režima. Otada pa do danas nisam više nikada ušao u partiju, pa sam o tome javno pisao "Zašto nisam član SKH" u tadašnjem tjedniku Danas.

- Godine 1952. bio sam jedan od suosnivača sveučlišnog časopisa Pogledi, kojemu je glavni urednik bio Rudi Supek. Zbog kritičkog usmjerenja spram tadašnje vlasti i sistema uopće časopis je zabranjen dvije godine kasnije (1954.). Bile su na djelu žestoke kritike na naše pisanje iz partijskih redova, pa je časopis morao prestati s izlaženjem. U tom sam časopisu objavio svoje prve veće radove (npr. Problem ideologije, 1953.). Tako smo ostali bez ijednog časopisa, u kojemu bismo mogli objavljivati svoje radove. Tek nakon tri godine bio sam jedan od suosnivača općeteorijskog časopisa Naše teme, gdje smo mi filozofi mogli objavljivati i filozofsku problematiku. (...) Tako je taj časopis odigrao tada, u dosta nepovoljnim okolnostima, veliku ulogu u teorijskom raščišćavanju nekih bitnih društveno-političkih problema. Kada se idućih godina pokazalo da je i taj okvir unutar Naših tema ipak preuzak za eminentno filozofijsku problematiku, č1anovi Odsjeka za filozofiju: Branko Bošnjak, Danko Grlić, Milan Kangrga, Danilo Pejović (Pejović je 1966. izišao iz redakcije, a umjesto njega u redakciju ulazi Ivan Kuvačić), Gajo Petrović, Rudi Supek (kao osnivač Odsjeka za sociologiju našeg Fakulteta) i Predrag Vranicki odlučili smo osnovati filozofijsko-sociologijski časopis, što smo ga nazvali Praxis, prvi broj kojega je izišao koncem 1964.

Dvije godine prije toga dobio sam Humboldtovu stipendiju, nakon moje doktorske radnje (na temu Etički problem u djelu Karla Marxa), što je bio uvjet za dobivanje te stipendije. Godinu i pol proveo sam kao stipendist u Heidelbergu, i tu sam konačno došao do potrebne filozofijske literature, koja mi je omogućila daljnji rad na mojim kasnijim djelima. Ujedno sam se tu upoznao i sprijateljio s poznatim njemačkim filozofom i sociologom Jürgenom Habermasom, koji je kasnije bio vrlo redoviti sudionik Korčulanske ljetne škole.

[O nacionalnoj pripadnost]

- Pri popisu stanovništva 1971. bila je po prvi puta unesena i rubrika: nacionalnost. Kao popisivač došlo je k meni dvoje studenata, koji su me vjerojatno iz javnosti poznavali. Kad su me pitali koje sam nacionalnosti, ja sam se našalio i odgovorio: Pišite: marksist! Oni su se nasmijali i rekli da to nije nacionalnost. Ja sam ih zatim pitao, što oni misle da treba upisati od ovoga: moj je otac podrijetlom bio Srbin iz Otočca u Lici (premda je kao dijete od svoje pete godine, poslije smrti roditelja živio kod ujaka u Varaždinu i osjećao se Varaždincem i Zagorcem, pa je govorio isključivo zagorski), majka mi je Hrvatica i rodjena Zagrepčanka, baka po majci bila je Nijemica (Strosser), a djed napola Hrvat, napola Slovenac sa Sutle u Zagorju. Našalivši se rekao sam djeci, neka oni sami odlče što bih ja trebao upisati od svega toga. Kad su upisali, pitao sam za ishod, a oni su upisali: Hrvat. Rekao sam, pogodili ste, neka onda to i ostane. Ja sam se naime uvijek deklarirao kao Hrvat, pa mi od studentskih dana to svugdje tako i piše. I sad, da Vam kažem: Ja smatrarn da je nacionalna (ili plemenska) pripadnost nešto potpuno privatno i intimno, poput ljubavi, religioznosti, prijateljstva i svega onoga što zadire u čovjekovu unutrašnjost kao ono intimno njegovo. Isticati to kao najbitnije, znači ne respektirati da nije dovoljno roditi se kao taj i takav, nego kakav je tko čovjek, pa mu ta njegova nacionalno-plemensko-rodovska pripadnost ne može prekriti ili prikriti njegov eventualni lopovluk, zločinstvo i bilo koju ljudsku anomaliju. U protivnom ćemo sve svesti napokon na sudbinsko-fatalističku genetsko-biologijsko-zoologijsku apsolutnu odredjenost. Onda tu čovjeka više nema, pa ne može biti riječ ni o kakvoj njegovoj slobodi. Time se čovjek onda doista svodi na rang puke životinje. A ja mislim da čovjek to nije, pa mu to ne mole biti alibi za bilo kakvo njegovo zlodjelo. U tom. i samo u tom smislu mislim da je nedopustivo bilo koga prozivati po njegovoj nacionalnosti, jer je to onda zadiranje u njegov vlastiti integritet. Jer, napokon, svatko se mole deklarirati onako kako se osjeca, a da to ne mora svaki dan iznositi na sajam. Zato su meni sumnjivi svi oni koji se stalno busaju u prsa, u ovom slučaju, kao "dobri i pravi Hrvati", jer time žele postići nešto drugo, a kao što vidimo oko sebe: uvijek nešto materijalno vrlo opipljivo! Eto, toliko o tome. Mene moje hrvatstvo ne čini ni filozofom ni čovjekom, nego samo moj osobni trud i napor da to postanem svojim vlastitim djelom. Tko dakle želi znati tko i što je Kangrga, taj neka čita njegova djela. Nikada nisam bio ni mogao biti nešto drugo nego što sam pisao i javno nastupao, kao i kako sam kao profesor na Filozofskom fakultetu predavao i djelovao.

[Biti ljevičar]

- Za mene "lijevo" i "desno" nema usko političko značenje, kao što je to inače u svakidašnjem govoru uobičajeno. To je za mene idejno opredjeljenje u širem smislu tog odredjenja. Pojednostavljeno govoreći, lijevo je za mene sinonim progresivnoga u historiji, dakle jedna eminentno filozofijsko-povijesna pozicija u danom trenutku historijskog zbivanja. Tu je na djelu razlika što sam je sam napravio studirajući tu problematiku: historijsko i povijesno, što nije isto. Ono historijsko pogadja i odnosi se na svakidašnji fakticitet i aktualitet zbivanja, a povijesno se odnosi na ono što u tom fakticitetu ukazuje i vuče bitno naprijed u jedan mogući bolji život za čovjeka i njegovo društvo. U tom smo smislu svi historijska, ali nismo svi i uvijek povijesna bića. Njemački filozof Schelling kaže, kako povijest ima onaj tko jest ili može u historijskom trenutku biti uzrok jedne nove budućnosti. Tako i tradicija jest i može biti ne sve što se u prošlosti nekog naroda zbivalo, nego samo a naporom prevrednovana i svojim vlastitim vrijednim djelom posredovana prošlost. Ona je "prosijana" kroz prizmu budućega i ljudski mogućega. Lijevo je tu ono buduće i smislenije, humanije. Time je protkano i nošeno i moje vlastito filozofsko djelo, bez obzira sad na domašaje i nužne promašaje u tom poslu.

[Biti marksist]

- Marx je sam za sebe izjavio kako on nije nikakav marksist, imajući pritom u vidu svoga zeta Paula Lafarguea i mnoge druge koji su vulgarizirali i iskrivljavali njegovu filozoflju i nauku. U tom smislu ni ja nisam marksist, jer marksistima su se smatrali i deklarirali i Staljin i staljinisti svih boja i vrsta do današnjeg dana. Ja sam filozofijski školovan ne samo na Marxu, nego i to prije svega na klasičnoj njemačkoj filozofiji (Kant, Fichte, Schelling i Hegel), pa me moji kolege uvijek prije nazivaju fichteovcem i hegelovcem s ozbirom na moju osnovnu filozofsku orijentaciju. A što se tiče socijalizma i komunizma, već sam na mnogo mjesta u svojim djelima isticao kako ni socijalizma ni komunizma nije bilo do sada nigdje u svijetu, pa ni u bivšoj Jugoslaviji. To je bio i jest staljinizam na djelu u teoriji, filozofiji i praksi. Tako se socijalizam i komunizam pokazuju kao ideološko-politička i teorijska floskula na obje strane: onih koji se tako deklariraju, kao i njegovih kritičara sa svih strana. Zato ja i bivši sistem na ovom tlu uvijek nazivam pravim imenom: staljinizam! A on je negacija svega marksovskoga i one demokratsko-humanističke tradicije i kulture i civilizacije, što ih je izborio do sada gradjanski svijet u svojim najvećim dosezima. Zato sam pledirao za uspostavljanje građanskog svijeta na ovim našim još rudimentarnim i historijski u mnogo čemu zaostalim prostorima. (...)

Image and video hosting by TinyPic

Interview


Prof. dr Milan Kangrga rođen je 1923. godine u Zagrebu, gdje je pohađao i završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je 1950. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a iste godine postaje asistent na Odsjeku za filozofiju iz predmeta etika i estetika.
Redovni profesor na istom fakultetu postaje 1972. godine, i u tom svojstvu ostaje do mirovine 1993. godine.
Prvi filozofski članak, pod naslovom O etici, objavljen mu je već 1948. godine u Studentskom listu, a svojim je sadržajem naljutio tadašnje birokrate.
Od 1962.do 1964. godine, boravi na studijskom usavršavanju u Heidelbergu, kao stipendist Alexander von Humboldt - Stiftunga (Bad Godesberg, SR Njemačka). Održao je zapažena predavanja u Bonnu, Münchenu, Pragu, Budimpešti, Moskvi, Kijevu i drugim gradovima.
Rasprave, studiji i članci objavljivani su mu u Njemačkoj, Italiji, SAD-u, Francuskoj, Španjolskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Austriji i Meksiku.
Objavio je dvanaest knjiga na hrvatskom jeziku, od kojih izdvajamo: Etika i sloboda, Etika ili revolucija, Praksa-vrijeme-svijet, Smisao povijesnoga, Hegel-Marx i Etički problem u djelu K. Marxa.
Nedavno mu je u Beogradu izišla knjiga zanimljivog naslova Šverceri vlastitog života.
Objavio je i nekoliko stotina članaka po časopisima i novinama, a još uvijek je ostao aktivan u "bespoštednoj kritici" društvene zbilje.
Profesor Kangrga je jedan od posljednjih Mohikanaca marksizam, pa će tako često kao duhovit čovjek, reći za sebe: "Ja sam ostao proleter!"

Kako gledate na činjenicu da su nakon uspostavljene samostalne Hrvatske, naprosto, da se tako izrazim, Marx i marksisti izbačeni s hrvatskih veleučilišta? Oni koji su na Marxu i marksizmu stekli svoje doktorate (a takvih nije malo), oni koji su prije svojim "marksiziranjem" (politiziranjem) "davili" sve oko sebe, ti su odjednom, preko noći "zaboravili" na svoje dosadašnje radove, knjige i predavanja.U tom kontekstu, zanima me Vaša ocjena općeg stanja filozofije kod nas, u proteklih desetak godina?

- Nešto ste već pitanjem odgovorili što se tiče Marxa i marksizma ovdje kod nas. Valja naglasiti da ovdje kod nas, a to se tiče i ostalih tzv. socijalističkih zemalja, zapravo i nije bilo baš toliko tih marksista. To su bili karijeristi svih boja, koji su se "šlepali" uz postojeću, treba to ovdje naglasiti, upravo staljinističku ideologiju i njoj primjerenu praksu, jer je to bila vladajuća ideologija. Tim "marksističkim" polutanima i nedoučenim mediokritetima nije stoga bilo teško preko noći odbaciti tu svoju službenu koprenu ili ljušturu, jer nikada i nisu bili neki marksisti. Uvijek sam govorio: Kad bi na vlasti kod nas bili npr. Arapi, ti bi isti tadašnji "marksisti" odmah "s najdubljim uvjerenjem" naučavali i predavali Kur'an i postali "pravovjerni Muslimani!" Nama tu ništa novo pod suncem. Ti vajni "marksistički" ekonomisti, na primjer, nikada nisu čitali, a da su i čitali ionako ne bi ništa razumjeli Prvu glavu Marxova "Kapitala", koja svojom filozofijskom i povijesnom dimenzijom zadire u najdublje slojeve suvremena kapitalističko-građanskog svijeta današnjice, pa nisu čak razlikovali političku ekonomiju i Marxovu najdublju kritiku političke ekonomije, tj. kritiku same srži kapitalističkog svijeta. Oni su bili naprosto - ekonomisti, ali uz atribut "socijalistički", pa je svagda ispalo - "drveno željezo".
Danas se ti nekadašnji vajni marksisti, što ih spominjete, javno odriču tog svojeg marksizma i tih svojih knjiga i doktorata, pa je to ružno gledati, jer je to sramotno! A sam Marx mora u ovom uspostavljenu stanju proustaške provenijencije kod nas u posljednjih desetak godina prolaziti tako da bude "bačen u smeće", jer je duhovno i kulturno smeće sada na vlasti, pa to ideološko smeće pritom još deklamira o Evropi! A u toj se Evropi na univerzitetima predaje Marxova filozofija i nauka kao nešto najviše što je Evropa postigla u 19. stoljeću, pored na primjer Hegela i Nietzeschea. Ovo je bila i ostala zaostala provincija, a jedino su praksisovci pokušali da se približe toj Evropi bar u filozofiji.
Danas je u filozofskim krugovima "najaktualniji" za razumijevanje naše suvremenosti postao Frane Petrić sa svojim kompilacijama tadašnjeg platonizma i aristotelizma, jer nam samo ta problematika može biti duhovna orijentacija u suvremenu svijetu danas. Dakle, s Petrićem u svijetlu hrvatsku budućnost. To je dakako vrlo komotno, i ne zahtijeva neki ozbiljniji rad u odnosu na probleme oko nas, pa su onda ti "sveučilištarci" u dobrom zaklonu od svih mogućih problema i "izlaženja na agoru". A da bi stvar bila suvremeno kompletirana u našem stilu, onda se kao "najaktualniji" problem postavlja čak ne ni etika, nego - to je sada jako pomodno, zar ne? - bioetika. Pa onda ovi polutani, koji ne znaju ništa ni o etici, deklamiraju o toj bioetici, pa je to već teško i slušati i gledati! Ako ćemo o filozofiji, onda, eto, lako nama, mi ćemo se vratiti našem Platonu, on će nam riješiti sve naše, naročito hrvatske probleme, zna se!

Društveni sistem bivše Jugoslavije u mnogo čemu razlikovao se od društvenog sistema zemalja iza "željezne zavjese". Ali to svejedno nije spriječilo taj sistem, zajedno sa svim svojim OUR-ima, SOUR-ima, radničkim savjetima, pluralizmom samoupravnih interesa, Ustavom iz 1974., bratstvom i jedinstvom i ostalim parolama, siđe s povijesne pozornice. I to tako, što je taj silazak bio popraćen potocima krvi. Koji su po Vama glavni uzroci propasti Jugoslavije i socijalizma, onakvoga kakav je bio?

- Kada pitate za uzroke, a to znači "zaorati" nešto dublje, onda ovdje treba posebno pitati o Jugoslaviji, a posebno o socijalizmu. Mislim da upravo tu leže neki odgovori na vaša pitanja. Jugoslavija je, i prije revolucije i iza nje bila zapravo ipak heterogeno područje, s isto tako vrlo različitim, čak i historijskim problemima u razvoju, pa je to bio stalno osnovni problem unutar te cjeline. Teško je bilo sve to staviti "pod jednu kapu", jer su tu nastavali ne samo različiti narodi, nego još narodnosno neoblikovana plemena sa svojim rodovskim strukturama života i svijesti. Narodno oslobodilačka borba i revolucija od 1941-1945. to je samo djelomično uspjela "raskopati", ali su oni dublji historijski slojevi ostali ispod toga gotovo nedirnuti. Već su u toj kraljevskoj Jugoslaviji ostali neraščišćeni bitni, prije svega nacionalni problemi, koji su vukli u raspad zemlje. Titova je politika taj raspad uspjela zaustaviti, pa je time čitavo to područje bilo 50 godina "spašeno" od rasula po svim linijama. Bratstvo i jedinstvo bila je doduše ta spasonosna parola koja je morala /treba naglasiti: baš morala, i to je bilo dobro!/ držati na okupu cijelu zemlju. Ali različite silnice, a tu mislim prije svega na one nacionalno-plemensko-rodovske, koje vuku za sobom tu žilavu zaostalu tzv. "tradiciju" prethistorije, bile su prejake za ono što se socijalističkim ne samo parolama, nego i realnim zahvatima u to još rudimentarno tlo htjelo "premostiti". Ili jednostavno rečeno, čitavo to tzv. jugoslavensko tlo bilo je isuviše historijsko-socijalno-političko-kulturno-duhovno zaostalo, a da bi bilo primjereno bilo kakvom zbiljskom kretanju u taj socijalizam. Jer socijalizam je prema Marxu moguć samo kao jedan bitni iskorak iz najvišeg stupnja razvitka kapitalističko-građanskog us-trojstva društva, pa se ni kod nas ni kod drugih istočnih zemalja, na čelu s Rusijom, nije mogla naprosto "preskočiti cijela jedna (ako ne i dvije?) epoha. I tu leži taj - kako sam ga ja nazvao - "kratki spoj", pa onda i mogući krah cijelog tzv. socijalizma, koji je po svim svojim pokazateljima bio još - staljinizam u teoriji i praksi. Jugoslavensku pak tragediju uzrokovao je pritom još i nedovršeni svjetski rat, pa su ustaše u Hrvatskoj na čelu s Tuđmanom a velikosrpska četnička ideologija na čelu s Miloševićem (bolje reći s velikosrpskom inteligencijom na čelu!) s druge strane upravo težile za ratnim obračunom, pa je sve završilo u najstrašnijem krvoproliću. Na djelu su bile dvije sukobljene profašističke struje, a to mora odvesti u najstrašniju katastrofu. I to je bio rezultat, čije ćemo posljedice na ovim prostorima osjećati najmanje još jedno stoljeće.
A ono bitno pri svemu tome ostaje: Mi živimo na jednom užasno zaostalom tlu, u svakom pogledu, pa ništa dobra ne možemo tu očekivati!

Zadržimo se još malo na tim tragičnim devedesetima! Tko je mogao predvidjeti što će se sve na ovim prostorima dogoditi? A dogodilo se ono najgore. Pod tim svakako mislim i na jedno Vaše predviđanje iz 1985. godine, kada ste u razgovoru za beogradske "Književne novine" rekli i ovo: "Drumovi će poželjeti Turaka... to jest, naše će društvo u danom trenutku poželjeti ljevice, ali nje više neće biti (barem ne u dovoljnoj snazi da postane glavni subjekt situacije). A onda jao si ga i pomagaj!" I tako "riječ postade djelo". Što se kod nas doista dogodilo s ljevicom, da je ona prestala biti ikakav "subjekt situacije"?

- Moram ovdje prije svega učiniti dvije "korekture" u Vašem pitanju: Prvo se tiče ljevice kao subjekta situacije, a drugo odmah u vezi s tim "prestale biti". Mi istinske ljevice takoreći nismo ni imali u Jugoslaviji. Tu može - pravednost radi što se tiče ove moje teze - biti riječi samo o grupicama i pojedincima što su bili "lijevo orijentirani". A ljevice kao neke društveno-političke snage naprosto nije bilo! Tragedija je upravo i bila u tome što je taj takozvani lijevi pokret u liku jedne komunističke partije bio do srži natopljen i tako duboko formiran staljinizmom, a staljinizam je bio historijski i sadržajno - najgora desnica, ili bolje rečeno - kontrarevolucija na djelu, kako teorijski, tako i praktički. A to se odnosilo ne samo na te tzv. istočne zemlje, među koje je spadala i Jugoslavija, nego i na sve tzv. komunističke partije i pokrete Zapada, tako da je to bilo ružno promatrati! Sjetimo se samo stava svih zapadnih kompanija spram Informbiroa i Titova odlučnog "Ne!" Staljinu 1948. godine i kasnije! Prije Drugog svjetskog rata doista nije bilo izbora: Ili Sovjetski Savez, ili Hitlerova nacistička Njemačka. Tu je uostalom ležao prvi spor: Tito-Krleža 1939. u Šestinama. Ali, poslije rata sve je bilo ili je trebalo biti posve jasno, sve što se znalo već i prije: Staljinova stahovlada, Gulag i milijuni žrtava komunista u Sovjetskom savezu. Pa se i dalje tamburalo o komunizmu i socijalizmu, a bilo je jasno da je na djelu staljinizam! I to Vam je bila ta "ljevica" kod nas i u svijetu.
Zato na drugo pitanje: Nije ljevica prestala biti subjekt bilo čega, jer nje nije ni bilo! I to je to. Tako - zadržimo se na toj našoj "socijalističkoj Jugoslaviji" - nikakva ljevica tu nije imala šanse, jer nje kao neke društveno-političke snage ni nije bilo ni moglo biti na djelu. Zato su ti "šverceri svoga života" u partiji i izvan nje i mogli tako lako raskopati sve što je s mukom stvarano pola stoljeća u Jugoslaviji, a vajni komunisti, tj. članovi partije u Hrvatskoj (kao i Srbiji) preko noći su doslovno postali članovi Tuđmanova HDZ-a. A rat su htjele i ustaše i četnici, pa se onda i nije moglo dogoditi nešto drugo i drugačije nego što se dogodilo. Jer to su na ovom tlu bile i ostale dvije diluvijalne snage, po kojima može doći samo do najužasnijeg krvoprolića. A i pored toga doista nitko nije mogao ni predvidjeti, ni očekivati tako nešto, jer smo ipak gotovo svi bili uljuljkani tim socijalizmom kao nekim realitetom, a s druge strane vjerovalo se da se onaj pakao 1941.-1945. neće više moći ponoviti. Sad smo bogatiji za jedno iskustvo više.

Čini mi se da je erozija zahvatila i ljevicu u svijetu? Koliko danas ima stranaka koje se nazivaju socijaldemokratskim i socijalističkim, a da one to uistinu nisu. To lutanje kroz historiju, prije svega socijal-demokracije , nije neka novost, ali se ono u zadnjih nekoliko godina odvija pod snažnim utjecajem teorije "trećeg puta" poznatog britanskog profesora Anthony Gidensa. Ta teorija na-stoji, kao što je poznato, spojiti "nespojive suprotnosti" - liberalizam (mislim na ekonomski) i socijalnu demokraciju. Ali što onda uopće, nakon toga, ostaje od ljevice?

- Vaše pitanje završava upravo onim što tu preostaje: krpanje! Iz zakrpine ipak neće i ne može proizići nešto novo. A ono što jedan britanski profesor sebi nešto "zakrpa" u sojoj glavi, ne mora biti baš jako relevantno za objektivno kretanje u svijetu! A ono malo "lijevoga" u svijetu (možda samo u Evropi?) već se odavno utopilo u taj moćni trend suvremena kapitalizma, koji svijet vodi do njegova rasprsnuća u očitoj katastrofi koja je već pred vratima? Ne mora se nitko složiti s mojom "povijesnom ocjenom historijskoga kretanja" do danas, ali vladavina je stalno bila na strani desnoga! Da li to ujedno leži i u "samim genima" čovječanstva, ja to ne znam, ali "fenomenološki" se to dade deskribirati. Činjenica je nepobitna: Sve što je u historiji naginjalo na lijevo i progresivno, to je stradavalo na lomačama i tamnicama i logorima na sve strane svijeta. I tu leži doza velike rezignacije, što ne znači da neće biti tih "lijevih" i dalje, pa i kod nas.

Često ste u svojim djelima isticali da je Karl Marx par excellence filozof revolucije. Je li uopće moguć miran prijelaz društva u socijalizam? Ili su pak revolucije naša sudbina, sve dok živimo u "carstvu nužnosti"? Pritom revolucija ne mora biti nasilna, zar ne?

- Da, revolucija ne mora biti nasilna! Ali tamo gdje je postojeći poredak doveo čovjeka do "nule", do eksplozije će stalno dolaziti, pa i nasilno. To se ne da nikakvim teorijama predvidjeti. Ovdje bih samo paušalno za naš razgovor htio reći ovo: Za razliku od životinje koja je identična sa svojom prirodnom (vrstom), pa za nju bitno važi darvinovski pojam evolucije, čovjek je već svojim prvim historijskim korakom morao prekoračiti taj evolutivni put razvoja, pa je proizvodeći uvjete svog I. života i sebe u njemu postao po svojoj biti revolutivno, tj. revolucionarno biće. On je time po svojoj biti upravo - utopijsko biće, jer taj svoj topos (mjesto pod suncem) on nigdje ne nalazi gotovim poput životinje, nego ga mora upravo - stvoriti ili proizvesti. Time je on jedini postao i ostao - svjetovno biće (biće svog svijeta kao proizvoda). Odatle može slijediti i zaključak kako je čovjek stalno upućen na to II. da revoluira, tj. revolucionira uvjete svog života, bilo mirno ili nasilno.

U svijetu, posebno kod liberalnih teoretičara, izjednačava se fašizam s komunizmom. Tako se između ostaloga tvrdi da je "komunizam" pokosio više ljudskih života od fašizma. Međutim, između komunizma i fašizma, zar ne, postoji bitna povijesna razlika?

- Samim time što ste na početku "komunizam" stavili u navodnike djelomično ste odgovorili na svoje pitanje. Ako se sjetimo odgovora na I. pitanje o ljevici, onda je očito da se tu ideološko-propagandistički svjesno miješa staljinizam i komunizam, to jest do njihovog izjednačavanja. O tome sam već pisao kod nas, a o tome opširnije pišem i u svojoj knjizi "Šverceri vlastitog života". Jednom rječju, da ne duljimo: Marxov pojam komunizma ne samo da je dijametralno suprotan fašizmu kao posljednom stadiju kapitalizma, nego je njegova najdublja negacija i povijesno prekoračivanje. Komunizam je za Marxa mišljen i određen kao najradikalnije povijesno prekoračivanje svega najboljega ostvarenog ne samo u građansko-kapitalističkom svijetu, nego u tragu svih stvaralačkih ostvarenja čovječanstva. Ali, kao što smo rekli, bez preskakanja epohe građanstva i svega onoga što je kapitalizam pozitivno donio sa sobom u produkciji i reprodukciji čovjekova života u cjelini. Fašizam je pak najočitiji i na djelu dokazani pakao života ovdje na zemlji, jer ne priznaje čovjeka ni građanina, nego ih vraća u zoologiju čovječanstva.

Kroz historiju je bilo slučajeva da su određeni režimi za svoju zločinačku i genocidnu politiku imali legitimnu podršku, bilo otvorenu ili prešutnu, u narodnim masama. Sjetimo se samo Hitlerove Njemačke, Mussolinijeve Italije, Francove Španjolske, pa zašto da ne, i Tuđmanove Hrvatske. Uzmimo samo za primjer taj "sveti domovinski rat". Koliko je u tom ratu počinjeno zlodjela, a da su ona čak i kod takozvane intelektualne elite prešućivana. Kao profesor etike, smatrate li da u društvu može i mora postojati (relativna) kolektivna moralna odgovornost?

- Ne znam da li se možemo složiti s onom Njegoševom (na vlastitu iskustvu stečenom i zapravo duboko rezignirajućom) "sentencom" - "Pučina je stoka jedna grdna!", ali dva momenta iz Vašeg pitanja ostaju da se konstatiraju kao svojevrsne "činjenice": 1. Masa je podložna (baš kao masa, da se razumijemo!) opčinjenosti velikih majstora propagande svih vrsta (vidite koliku moć ima obična televizija svojim "finim" ideološkim podvalama i indoktrinacijama sa ove naše "demokratske" HDZ-HTV!) pa je npr. Hitler kao najočevidniji luđak imao snažnog utjecaja na njemačke (i ne samo njemačke) mase. Valja, dakako, svagda imati na umu i određenu društveno-političku, a naročito ekonomsku situaciju, koja je kao takva bremenita - fašizacijom (poput ove naše danas, pa to Račan i njegovi ili ne vide, ili ih nije briga?).
A što se tiče drugog momenta ovdje: Možda ipak malo pretjerujete ovime: "Intelektualna elita", ako je riječ o toj "čuvenoj" hrvatskoj inteligenciji (ovdje hotimice pravim tu bitnu razliku: Hrvatska je imala inteligencije, bar donekle, to su oni "školovani" (narod kaže "učevni"), ali vrlo malo intelektualaca. Evo Vam lapidarnog odgovora: Intelektualac koji šuti o pitanjima od općeg interesa, nije - intelektualac. I to je to. Ne trebam o tome kazati ništa više!

U bivšoj Jugoslaviji radnici su imali velika prava, ali su ih svejedno tako olako prokockali. Što se sve događalo u tzv. pretvorbi i privatizaciji, a da naši radnici nisu organizirali niti jedan generalni štrajk, veće demonstracije i slično? Uza sve to, radnici (mislim na one niže kvalifikacije) uglavnom su i "materijalna snaga", vjerno biračko tijelo ekstremne desnice. Što je, profesore, Marx smatrao pod tim pojmom "proleterijata"? I tko je po Vama u budućnosti subjekt revolucije?

- Sve ste točno opisali, i tu ne treba ništa dodati. Ostaju naravno pitanja. Nije žalosno samo što se ti radnici nisu ni najmanje pobunili zbog pljačke tuđmanovske kamarile i tih "domoljubnih lopova", nego je zaista nevjerojatno da su kroz nepunih deset godina "zaboravili" kako su već dobro živjeli u tom "socijalističkom mraku", kad su gradili kuće, kupovali stanove i imali sva prava kao nikad dosad, pa su sada na ulici i pjevaju "svoju himnu": Bože čuvaj Hrvatsku, jer su im rekli da oni - imaju Hrvatsku, a nemaju ni gaća na sebi! A to je prava katastrofa da čovjek ne povjeruje. Jedini mogući odgovor na Vaše pitanje s obzirom na ovo "proleterijat" glasi da mi još nismo ni imali pravog proleterijata, za što je potreban i viši stupanj svijesti i samosvijesti, kojom se u djelo provodi i brani i svoj i opći društveni interes. Kao što je sve na ovom tlu (historijski) zaostalo, to se odnosi i na ovaj - kao što ga ja zovem - "ljudski materijal".
Međutim, kad me pitate što Marx misli pod pojmom proleterijata, onda valja reći pregnantno: Proleter je posljednja (historijska) stepenica do pretvaranja u čovjeka. On je "odriješen" svega, pa sve sada stoji do njega: do njegova uma i ruku, ali i hrabrosti i ljudske odluke na čovjeku dostojan život. Pa, ako ima bilo kakva smisla Marxov stav, da proleteri nemaju što izgubiti, osim svojih okova, onda je upravo u tome rečeni smisao. Ako pak za to još taj proleter nije "zreo", onda će i dalje nasjedati svim mogućim lopužama i njihovim nacionalističkim floskulama. Tim gore po proletere! Ako ne želiš biti čovjek, nitko ti neće pomoći!

Da li uopće čovječanstvo može doseći komunizam, ili je s kapitalizmom nastupio "kraj povijesti"? Naime, antropološki pesimisti tvrde da je čovjek po prirodi zao, homo homini lupus, odnosno nesavršeno biće, i da stoga nikad ne može doseći savršeni društveni poredak, u kojem je homo homini homo (Bloch). Ako je tako (a marksisti ne misle tako), ostaje nam još samo težnja ka savršenstvu, praksa?

- Čovjek je konačno i ograničeno biće, i kao takav nikad neće doseći savršenstvo. Jedino su Bog (ako postoji) i životinja savršeni! Međutim, Vi ste tu komunizmu dodali više, nego što to misli Marx, i što se pod time može razumijevati: Marx je pod komunizmom mislio ne neko savršeno društveno uređenje, a isto ne nekakav ideal, prema kojemu treba težiti, neko idealno društveno stanje koje će se postići. On njemu treba težiti, neko idealno društveno stanje koje će se postići. On pod komunizmom shvaća nužni iskorak iz ovog (kapitalističko-građanskog) klasnog stanja, u kojemu je čovjek otuđeno i poniženo biće, kojemu su njegovi vlastiti proizvodi izmakli iz ruku i nadvili se nad njim poput strane sile ili tzv. prirodnih zakona. A to znači zadatak na čovjeka da se izbori za sebi dostojan život na najvišem dostignutom povijesnom nivou života. Kritički stav spram sebe i svojih postojećih uvjeta života prva je pretpostavka za to. A to znači: ne miriti se sa svim što naprosto postoji i što ti drugi nameće za svoje vlastite interese. To je pitanje bitne čovjekove zrelosti i borbe za minimum ljudskog dostojanstva. U tom je smislu ne samo promašeno, nego i gotovo smiješno govoriti o tom tzv. "kraju povijesti", jer to ne znači ništa. Nema kraja povijesti, ukoliko čovjek samog sebe ne uništi atomskom energijom i općim kaosom.

Znamo da Vi, ne samo što neprekidno razmišljate, nego i neumorno pišete. Koji se sada veći rukopis nalazi na Vašem stolu?

- Prije dosta vremena započeo sam rad na knjizi ETIKA, imam dovršeno oko stotinu stranica, pa sad moram - konačno ako me zdravlje posluži - dovršiti taj posao, što sam sebi postavio kao zadatak. A spremam i knjigu rasprava i članaka dosada objavljivanih po časopisima i novinama (jer imam za to već izdavača). A sada ujedno čekam već godinu i pol izdavača u Hrvatskoj za moju knjigu (oko 400 kartica teksta) pod naslovom "Šverceri vlastitog života" s podnaslovom "Refleksije o hrvatskoj političkoj kulturi i duhovnosti".

Razgovor vodio Filip Erceg

Image and video hosting by TinyPic

ŠTA JE POSTVARENJE?


Često se — i to sa stanovitim pravom — isticalo kako čuveno poglavlje Hegelove Logike o bitku, ne-bitku i bivanju (postajanju) sadrži cijelu Hegelovu filozofiju. Moglo bi se — možda s istim pravom — reći da poglavlje o fetiškom karakteru robe u sebi krije cijeli historijski materijalizam, cijelu samo-spoznaju proletarijata kao spoznaju kapitalističkog društva (i ranijih društava kao stepenica k njemu).
G. Lukacs: Geschichte und Klassenbewusstsein


Ovo nekoliko teza na temu postvarenja smjera na fiksiranje okvira osnovne problematike u kojoj se kreće naša diskusija. Stalo nam je do toga da se sagleda bitna dimenzija, temeljni smisao i značenje samog pojma postvarenja, koliko je to moguće u ovako kratkom izlaganju.

I

Kad nam već Lukacs, kao što vidimo, sugerira kako se u I glavi Marxova Kapitala koja govori o fetiškom karakteru robe sadrži in nuce čitav historijski materijalizam, a upravo tu jest riječ o postvarenju, vrijedno je i potrebno, premda je to svima nama dobro poznato, navesti za početak bar 2—3 Marxova navoda o tom problemu. Na Lukacsa smo se međutim ovdje pozvali, što je on s jedne strane prvi među marksistima dublje i opširnije prišao tom problemu, i što s druge strane i sam pojam postvarenja (Verdinglichung, Versachlichung), koliko je nama poznato, potječe od njega. Pri tom valja naglasiti da se Lukacs tim problemom na najstudiozniji način pozabavio u vrijeme kad su svi socijaldemokratski teoretičari II Internacionale plivali vodama građanske teorije i prakse, a da se pojam postvarenja — dakako, upravo zato — nije za njih ni pojavio kao problem. Jer fenomen postvarenosti društvenog života postaje uočljiv i spoznatljiv tek onda kada se prekorači horizont građanskog svijeta, to jest kad način bitka građanskog društva prestane da se shvaća kao sam po sebi razumljiv, jedino moguć, nepromjenljiv ili vječan. Dakle, kad mišljenje prestane da bude puka teorijska operacija na pretpostavkama i u okviru ovog danog i gotovog svijeta.

Ako pak sada imamo u vidu i to da se ta socijaldemokratska tradicija na svoj način nastavlja i u taboru III Internacionale, dakle i u uvjetima izgradnje socijalizma, onda se s obzirom na Lukacsevu posve tačnu ocjenu značenja pojma postvarenja za samosvješćivanje suvremenoga proletarijata može s pravom tvrditi da se gotovo čitava historija marksizma kako teorijski, taku i praktički kreće po periferiji bitne Marxove misli i htijenja. Pojam postvarenja naime, mi se ovdje slažemo s Lukacsem, sadrži u sebi temeljni problem Marxa, marksizma i bilo kojeg socijalizma koji ide za radikalnim, što znači jedino mogućim, prevratom i preobražajem staroga, građanskog svijeta u cjelini. Odatle proizlaze kako potreba za odlučnim preocjenjivanjem dosadašnjega faktičkoga kretanja na pretpostavkama socijalizma i radničkog pokreta uopće, tako i značajne konsekvencije za putove, mogućnosti i daljnji razvitak socijalizma kao takvog.

No, vratimo se načas Marxu koji na navedenome mjestu kaže:

»... privatni radovi istupaju kao članci ukupnog društvenog rada tek putem odnosa u koje razmjena dovodi proizvode rada, a preko ovih i proizvođače. Zbog toga se ovima društveni odnosi njihovih radova prikazuju kao ono što jesu, tj. ne kao neposredno društveni odnosi samih osoba u njihovim radovima, već naprotiv kao stvarni odnosi među osobama, a društveni odnosi među stvarima.«[1]

»Ovdje se zbiva samo to da određeni društveni odnos među samim ljudima uzima za njih fantazmagoričan oblik odnosa među stvarima.«[2]

I na drugome mjestu:
»Vlastito njihovo društveno kretanje ima za njih oblik kretanja stvari pod kontrolom kojih stoje, umjesto da oni njih kontroliraju.«[3]

»Obrasci kojima na čelu stoji napisano da pripadaju takvoj društvenoj formaciji u kojoj proces proizvodnje gospodari ljudima, a čovjek još ne procesom proizvodnje, važe u njihovoj buržoaskoj svijesti kao prirodna nužnost isto tako razumljiva kao i sam proizvodni rad.«[4]

I napokon, govoreći o tome kako se proizvođačima odnos njihovih privatnih radova prema cjelokupnom društvenom radu pokazuje upravo u tom luđačkom obliku, Marx kaže:

»A baš takvi oblici sačinjavaju kategorije buržoaske ekonomije. To su oblici mišljenja kakvi vladaju u društvu, dakle, objektivni oblici mišljenja za odnose proizvodnje ovoga historijski određenog društvenog načina proizvodnje, robne proizvodnje. Pa zbog toga i nestaje odmah svega misticizma robnog svijeta, sve čarolije i svih opsjena koje zamagljuju proizvode rada na osnovi robne proizvodnje, čim pribjegnemo drugim oblicima proizvodnje.«[5]

Ovi su stavovi toliko poznati, da u navođenju postaju već gotovo otrcani, jer bi već, kako se ono kaže, morali spadati u abecedu marksizma. No, ono poznato, kako kaže Hegel, nije uopće još poznato zato što je poznato. A ova se duboka Hegelova misao u najvećoj mjeri odnosi upravo na pojam i fenomen postvarenja koji ne leži u sferi teorijskog i ne odnosi se na nešto naprosto znano, jer ono samim svojim postavljanjem i određenjem ukazuje na to kako upravo to neposredno znanje i spoznavanje nečega kao naprosto danoga predmeta ostaje postvareno mišljenje. Ono to ostaje sve dotle dok ne postavi pitanje po čemu, odakle i kako je to što je znano, poznato i spoznato istovremeno i moguće, dakle dok ne postavi pitanje njegove mogućnosti i podrijetla. A to je pitanje koje se u transcendentalizmu njemačke klasične filozofije eksplicitno postavlja s pojmom predmetnosti predmeta kao eminentno filozofskim pitanjem kojim se — premda djelomično, polovično, ograničeno i u sebi nužno protivurječno — ukazuje na put misaonoga razrješenja ovog osnovnog probblema suvremene povijesti.

II

Postvarenost naime — kažimo to odmah — nije ništa drugo do za građansko društvo i građanski svijet u cjelini specifičan, dakle građanski oblik predmetnosti predmeta. To isto drugim riječima, kao što smo vidjeli, iskazuje i Marx govoreći o kategorijama buržoaske ekonomije kao oblicima mišljenja za odnose proizvodnje (i to on tad potcrtava) ovoga historijski određenog (dakle: građansko-kapitalističkog) društvenog načina proizvodnje, tj. robne proizvodnje. Time je ujedno rečeno da i samo postvarenje proizlazi iz robnog oblika, to jest iz oblika vrijednosti, u izlaganje kojega ovdje dakako nije ni potrebno, ni moguće ulaziti.

No, u vezi s tim valja ipak naglasiti kako pojmom postvarenja nije dana nikakva puka konstatacija određenog postojećeg stanja, nego — kao što se to dobro vidi iz Marxovih stavova — upravo metodički zahtjev i putokaz da se razotkrivanjem fetiškoga karaktera robe prodre do same strukture ovog specifičnog, historijski određenog oblika predmetnosti, u kojoj se odnosi među ljudima nužno pojavljuju kao odnosi među stvarima, da se dakle iza stvari (predmeta, objekta), uoči društveni (ljudski) odnos. Ovo razotkrivanje, ovo uočavanje ili ta spoznaja neposredno je u sebi okrenuta k onom praktičkom koje ide na izmjenu, ili bolje: na destrukciju čitave te postvarene strukture. Ne zato što bi joj se izvana imao naknadno pridodati neki subjektivistički voluntarizam pukoga htijenja (u etičko-moralnom smislu), nego zato što je ovdje riječ o samospoznaji određene povijesne prakse, o samospoznaji specifičnog načina bitka kao prakse koja mora ići na totalan prevrat, ukoliko svjesno ne želi i dalje ostati u tim — kako kaže Marx — »luđačkim oblicima« opstanka preokrenutim na glavu. Lukacs je zajedno s Marxom proletarijat imenovao subjekt-objektom toga prevrata, i to upravo zato što on s jedne strane neposredno na sebi kao pukom objektu iskušava praksu ovih postvarenih odnosa, i s druge strane što je upravo zato po svom povijesnom položaju pozvan da ih iz temelja sruši kao jedini pravi subjekt revolucije.

No, ova neposredna okrenutost ka praktičkom ima i svoj dublji korijen. Jer ova specifična predmetnost predmeta koja se javlja u svom postvarenom obliku i sačinjava bitak građanskog društva i svijeta postala je vidljiva tek onda, kad se (ponajprije filozofski) prokazala kao opća, pa prema tome (s Marxom) i kao specifična povijesno-praktička proizvedenost predmeta spoznaje. Dakle tek onda kad se odgovor na pitanje o mogućnosti onoga što jest našao u povijesnoj praksi koja otvara horizont za pojavljivanje svih bića, predmeta i stvari kao postojećih, a onda i na određen (postvaren) način postojećih. Utoliko se pojmom postvarenja ne čini ništa drugo do indiciranje na povratak svom zbiljskom autentičnom iskonu po čemu i iz čega sve jest. Sam rođen u praksi, pojam postvarenja ukazuje neposredno na nužnost povratka toj istoj praksi, što istovremeno znači samoukidanje postvarenja. Stoga je taj pojam već po svom ishodištu i biti praktički, što znači da po svom bitnom smislu samim svojim postavljanjem prekoračuje spoznajno-teorijski, kontemplativni i neutralizirani horizont razdvojenosti i suprotstavljenosti (odnosno puke neposrednosti) subjekta i objekta, budući da više nije i ne može biti riječi o pukoj spoznaji ili čistom znanju o onome što jest (dakle o danom ili postojećem predmetu), nego primarno o njegovoj izmjeni.

To što jest kako objektivno, tako i subjektivno, upravo je naime postvareno. To je svijet društvenih odnosa koji se samim svojim postvarenim karakterom javljaju čovjeku kao svijet od njega odvojenih stvari koje se kreću u vidu prirodne nužnosti kojom vladaju isto tako prirodni zakoni u obliku pukog mehanizma što se nezavisno od ljudi odvija sam od sebe. Za postvareno mišljenje istina se ovdje javlja kao tačno i pravo znanje svega što jest tako kako jest, dakle u najboljem slučaju znanje cjeline postojećega, što je Hegel klasično izrazio svojim poznatim stavom: »Das Wahre ist das Ganze« (Istinito je cjelina). To je onaj metodički pristup i princip koji svoje jedino i bitno ishodište nalazi i ima upravo u građanskom svijetu, svijetu koji za to i takvo, po svojoj biti čisto teorijsko Ili znanstveno mišljenje, ni u kom pogledu ne postaje problematičan u svom bitku. Dakle, mišljenje koje — ne vodeći nimalo računa o Marxovu epohalnom i revolucionarnom misaonom prevratu, a istovremeno čak i pozivajući se na njega i u njegovo ime — ide za nekom sintezom znanosti, odnosno za enciklopedijskim znanjem o postojećem građanskom svijetu, kiteći se pri tom svojom, znanstvenošću, bez ikakvog uvida u to da ima posla sa postvarenim predmetima, to jest s postvarenim odnosima.

Polazeći od temeljne Marxove misli Th. Adorno je sagledavajući strukturu postojećega postvarenoga svijeta tačno formulirao bitni, upravo epohalni obrat koji se zbiva ili ima da se zbiva u tragu te misli, kad kaže: »Das Ganze ist das Unwahre« (Cjelina je ono neistinito). A to je ono jedino moguće suvremeno ishodište za svaku kritičku misao koja je tek onda, bar prema svojoj intenciji, revolucionarna. Samo odatle moguće je naime promisliti i dokraja domisliti ono što je pojmom postvarenja iskazano i na što on smjera, to jest na ono što Marx naziva zahtjevom za izmjenom svijeta.

Izmjena svijeta, ovaj ključni i nezaobilazni stav čitave Marxove nauke, ne smjera naime ni na šta drugo do upravo na izmjenu, dakle prevrat ove predmetne strukture građanskog svijeta, to jest izmjenu ove specifične povijesne predmetnosti kao proizvedenosti predmeta koja se javlja u obliku postvarenosti, što znači samo to da se predmetni odnos, ili bolje: predmet kao odnos pojavljuje i prikazuje, a onda i spoznaje kao stvar ili odnos među stvarima. Riječ je dakle o tome — i na to je usmjeren čitav Marxov misaoni napor — da se pronikne u ovaj specifični način bitka i njemu primjeren oblik opstanka, to jest da se shvati kako se iza ove stvarnosno-predmetne strukture krije historijski određeni društveni, a ne prirodno dani i kao takav vječni način odnošenja spram svog vlastitog svijeta. Ono što je u njemačkoj klasičnoj filozofiji započelo s Kantovim tzv. »kopernikanskim obratom« u medijumu filozofičncsti, odnosno u spoznajno-teorijskom okviru, a što bi se najjednostavnije i najopćenitije moglo nazvati aktivnim prisustvom subjekta u objektu, pri čemu je upravo taj subjektivitet konstitutivan za objekt, ovdje se s Marxom na toj liniji prije svega konsekventno dovodi do kraja. Objektivnost ovdje gubi svoju dotadašnju (u biti metafizičku) apstraktnu onostranost, danost, gotovost i neposrednost. Hipostazirani prirodno-društveni objekt u liku metafizički koncipirane supstancije (koja se još u Kanta zadržava u pojmu »stvari po sebi«) pretvara se ovdje natrag u ono što primarno jest, naime u konkretan društveno-povijesni proces. Povijesno-praktičko, procesualno, svagda bitno specifično posredovanje subjekt-objekta tvori ovdje onu osnovu na kojoj fenomen postvarenja tek postaje vidljiv, jer je sada riječ o ljudskom odnosu, a samo se čovjekov odnos i čovjek sam, dakle njegov svijet, njegovo društvo i njegova priroda mogu pojaviti u Vidu postvarenja i otuđenja.

Stoga se ni za koju posebnu znanost, koja pristupa svom objektu (predmetu) u njegovoj danosti, bila to prirodna pojava ili društveni odnos, fenomen postvarenja i otuđenja ne može ni pojaviti. Jer on se odnosi na predmetnost predmeta, za koju ona ne može pitati, odnosno koju ne može postaviti u pitanje, a da pri tom ne prekorači svoju posebno«znanstvenu granicu, to jest svoje vlastito posebno predmetno područje. Ovo pak prekoračivanje ne može se ni zbivati ni pomišljati na liniji enciklopedijske sveobuhvatnosti ili što uže povezanosti posebno-znanstvenih područja i disciplina, nego samo onim temeljnim obratom koji je teorijsko-praktički usmjeren na upitnost samoga predmeta, to jest na pitanje njegove mogućnosti, što znači povijesne proizvedenosti. U tom je smislu fenomen postvarenja (kao uostalom i otuđenja) po svojoj biti filozofski, i ne više samo filozofski problem, jer prerasta u povijesnu praksu gdje mu je i konkretno ishodište. Jer — kao što smo naglasili — postvarenje je specifičan historijski oblik predmetnosti građanskog svijeta, i u pitanju je njegov društveno-historijski bitak.

III

Upravo zato ni pojam postvarenja nije neka natpovijesna kategorija koja bi se odnosila na sve društvene i povijesne oblike (što bi zapravo značilo i njegovo apstraktno rasplinjavanje). Njegova historičnost daje mu snagu mogućnosti prevrata staroga građanskog svijeta, na što je on primarno usmjeren i u čemu je njegov jedini i bitni revolucionarni smisao. Jer određenje postvarenja proizlazi iz faktičkog društveno-historijskog položaja radničke klase koja je samim svojim postvarenim bitkom nužno životno zainteresirana za njegovu radikalnu i totalnu destrukciju, što znači istovremeno za svoje vlastito samoukidanje.

U vezi s tim kaže Lukacs slijedeće:

»Fenomen postvarenja, naime, igrao je neku ulogu i u razvijenom grčkom društvu. Odgovarajući međutim posve drugačijem društvenom bitku, pitanja se i rješenja radničke filozofije ipak kvalitativno razlikuju od moderne.«

A zatim, govoreći na primjer o pokušaju Natorpa da u Platonu otkrije Kantova prethodnika, a Toma Akvinski nastoji svoju filozofiju izgraditi na Aristotelu, Lukacs nastavlja:

»S druge se strane ova dvostruka mogućnost tumačenja objašnjava upravo time što je grčka filozofija fenomen postvarenja doduše poznavala, ali ih još nije doživljavala kao univerzalne oblike čitavog bitka, što je ona jednom nogom stajala u ovome dok je drugom nogom stajala u jednom samoniklo izgrađenom društvu. Stoga su njezini problemi — premda tek uz pomoć energičnih pretumačenja — ostali primjenjivi na oba smjera razvitka.«[6]

Time je s jedne strane, kao što se vidi, istaknuta još jedna značajna karakteristika fenomena postvarenja, naime njegova univerzalnost, a istovremeno se s druge strane u vezi s tim nameće i pitanje odnosa i razlike između postvarenja i otuđenja. Može se naime kazati da je postvarenje kao univerzalni oblik čitavog bitka građanskog društva specifičan historijski oblik otuđenja. No, kako je ono ujedno dokraja provedeno otuđenje, to je postvarenje istovremeno univerzalno otuđenje. Stoga tek s pomoću samospoznaje fenomena postvarenja kao specifičnog oblika (građanske) predmetnosti postaje vidljivo otuđenje (odnosno samootuđenje) čovjeka ne samo građanskog nego i prijašnjih historijsko-društvenih oblika. Odatle slijedi da se postvarenje i otuđenje ne mogu potpuno identificirati, kao što se to katkada čini. I sam Marx ukazuje na to u Kapitalu kad govori o društvenom obliku proizvodnje srednjega vijeka i s njim povezanih društvenih odnosa. »Naturalni oblik rada — kaže Marx — njegova posebnost, a ne kao na osnovi robne proizvodnje njegova općenitost, jest ovdje njegov neposredni društveni oblik... Pa zbog toga, ma kako rasuđivali o karakternim maskama pod kojima se ljudi ovdje susreću, društveni odnosi osoba u njihovim radovima ispoljavaju se na svaki način kao njihovi vlastiti lični odnosi i nisu prerušeni u društvene odnose stvari, proizvoda rada.«[7]

Stoga se predmetnost predmeta za čovjeka srednjega vijeka, to jest njegov društveni i ljudski odnos pojavljuje doduše u obliku otuđenja, ali ne i u obliku postvarenja. Njegov je proizvodno-društveni i ljudski odnos ovdje još isuviše neposredno providan kao cdnos neposrednoga gospodstva i potčinjenosti, a da bi poprimio oblik postvarenosti, a to vrijedi i za sve predgrađanske, to jest građanski još nerazvijene društvene oblike. Otuđenje je ovdje uvjetovano »niskim stupnjem razvitka proizvodnih snaga rada i odgovarajućim skučenim odnosima ljudi u okviru procesa proizvodnje njihovog materijalnog života, pa uslijed toga i skučenim odnosima među njima samima i između njih i prirode.«[8]

Postvarenje je viši, odnosno najviši stupanj otuđenja. Ono se zbiva na pretpostavkama dokraja formirane takozvane »druge čovjekove prirode«, to jest društvene ili podruštvljene, dakle povijesne prirode. A kako je — gledano povijesno — upravo to prava čovjekova priroda koja postaje i uvijek se iznova potvrđuje u samom procesu povijesti, to onda i postvarenje kao dokraja provedeno otuđenje predstavlja onu graničnu epohalnu tačku iza koje slijedi ili pad u barbarstvo (na liniji kapitalizma), ili (na liniji socijalizma) radikalno ukidanje postvarenja, što znači praktičko oslobođenje čovjeka od rezultata njegove vlastite djelatnosti, to jest od proizvoda njegova rada koji mu se javljaju kao viša sila, nužnost, sudbina, ratovi, katastrofa i moguće nuklearno samouništenje.

IV

Na taj način dobiva pojam postvarenja neposredno aktualan značaj i poprima borbeno-praktički karakter. On ima da postane, a naročito u uvjetima suvremenoga socijalizma, borbena parola proletarijata. Tim više, što se suvremeno čovječanstvo iz dana u dan sve više proletarizira i potpada pod vlast vidljivih i nevidljivih sila jednog društveno-proizvodnog mehanizma koji ima tendenciju da se doista do kraja odvoji od ljudskih snaga i kontrole u vidu katastrofalne i elementarne prirodne nužnosti. Svako »da« izrečeno ovom apstraktnom i antiljudskom, antipovijesnom i besmislenom mehanizmu kretanja golemih čovjekovih snaga i mogućnosti znači korak bliže zbiljskoj katastrofi i novom barbarstvu.

Utoliko se jedini realni suvremeni izlaz iz ovog oblika postvarenja nazire u revolucionarnom prevratu čitave ove građanske predmetne strukture ozbiljenjem socijalizma na principu samoupravnosti radničke klase koja mora da u svoje ruke preuzme vodstvo u svim društveno-ekonomskim i političkim poslovima.

Ovdje međutim treba naglasiti — a to se prije svega tiče našeg jugoslavenskog socijalizma — da će taj put u socijalizam biti sve dotle ne samo zamagljen nego i otežan i zakrčen, pa čak i onemogućen, dokle se god on bude želio ostvarivati čisto ekonomističkim i prakticističkim sredstvima, kao što je to još uvijek slučaj. Premda se na primjer s maksimalnom sigurnošću može pretpostaviti da su marksističkim i socijalističkim ekonomistima odlično poznati navedeni (kao i svi drugi bitni) Marxovi stavovi iz Kapitala koji se odnose na temeljnu strukturu i ekonomsku osnovu građanskoga kapitalističkog društva, pa prema tome i na sam fenomen i mehanizam postvarenja koji se nastavlja i u uvjetima socijalizma, ipak se na žalost često zbiva to da se i za ekonomiste (dakako ne samo za njih) čitav taj problem pojavljuje primarno (a katkada i isključivo) kao posve tehničko-organizaciono, proizvodno, znanstveno pitanje. To principijelno proizlazi odatle što se Marxova kritika političke ekonomije, što znači građanskog društva u cjelini, ponovo shvaća kao sama politička ekonomija, s tom razlikom što dobiva atribut »socijalistička« ili »marksistička«, a rezultat toga ne može biti drugo do nastavljanje i produživanje građanskog ekonomskog i političkog društvenog stanja.

Lukacs je, nastavljajući na bitnu Marxovu misao, tačno naglasio kako neka ekonomija kao znanost u socijalizmu (kao i u marksizmu) principijelno nije moguća. Kao što se ni društvena protivurječja socijalizma (dakako ni kapitalizma) ne mogu razriješiti nekim sociološkim ili politološkim znanstvenim zahvatom, jer je za to potrebna socijalna revolucija koju ima do kraja provesti radnička klasa. Stoga se ni osnovni političko-ekonomski problemi socijalizma ne mogu riješiti (može se čak reći da oni ne mogu ni pomoći da se riješe) političko-ekonomskim znanstvenim sredstvima, nego samo temeljnim prevratom i preobražajem bitnog društvenog odnosa koji je tu dominantan, naime: borbom između proletarijata i birokracije, dakle destrukcijom birokratskog (još uvijek u biti klasnog) sistema. Jer, kao što znamo (a vidimo da nije dovoljno samo znati!), nisu u pitanju odnosi prema stvarima i među stvarima, nego odnosi među ljudima, to jest upravo društveni klasni odnosi koji daju pečat čitavom društvenom ustrojstvu odozdo do gore. Tako dugo dok postoji birokracija (i njezini teoretičari, ideolozi, glasnogovornici i trabanti koji od toga žive) na jednoj strani, i radnička klasa (sa još nedovoljno izgrađenom klasnom sviješću i samosviješću koja je pritisnuta i zamagljena kapitalističkim načinom života i njegovom još vrlo živom ideologijom u svim porama života) s druge strane, dotle osnovni problem socijalizma nije još realno ni načet.

Budući da društveni predmeti — kako kaže Lukacs — nisu stvari nego odnosi među ljudima, a socijalizam je po svojoj biti usmjeren primarno na izmjenu tih društvenih odnosa, to ni ekonomija nije ništa drugo do sistem oblika predmetnosti toga realnog života, to jest sistem određenih društvenih odnosa. Stoga nema te privredne reforme kojom bi se htjelo sanirati postojeće stanje, dakle razriješiti postojeći bitni protivurječni društveni odnos, a da ona ne bi prerasla u revolucionarni društveni čin koji ima da izmijeni upravo to samo postojeće stanje, to jest postojeći društveno-ekonomski i politički odnos. Inače to ostaje puko zakrpavanje sistema za volju održanja postojećeg po svaku cijenu, a to nije ništa drugo nego kretanje iz jednog protivurječja (veće ili manje krize) u drugo po ugledu na građanski društveno-ekonomski poredak (koji uostalom — ne samo za mnoge socijalističke ekonomiste nego i za mnogu političku, kao i za prosječnu svakidašnju svijest — sve više postaje pravi, jedini ili čak i isključivi društveni uzor i ekonomski model!).

Trebalo bi zapravo temeljito preispitati, kakav to teorijski koncept, bilo to implicitno ili eksplicitno, jasno ili ideološki zamagljeno, stoji u temelju ovog našeg socijalističkog društveno-ekonomskoga kretanja, kako bi se jasno uočile prave socijalističke tendencije s jedne strane i konzervativne snage koje vuku natrag s druge strane. To dakako nipošto nije u interesu birokraciji koja je po svojoj prirodi najdublje životno zainteresirana za status quo kretanja u krugu postojećega (što zapravo znači na bitnim pretpostavkama građanskog društva, na kojima se ovo kretanje želi konzervirati), pri čemu se ona služi svim mogućim sredstvima, a prije svega silom. Stoga se i radnička klasa protiv toga birokratskog sistema i njegovih predstavnika i nosilaca ima boriti svim raspoloživim sredstvima, a prije svega realnim ostvarivanjem samoupravljanja po svim linijama i na svim razinama društveno-ekonomskog i političkog života odozgo do dolje, kako bi se što prije otarasila zvanih i nezvanih predstavnika i posrednika i kako bi konačno sama progovorila i djelovala u svoje vlastito ime. Pri tom je dakako očevidno da se ekonomija i svi njezini problemi ne mogu mehanički odvajati od politike, to jest od pitanja vlasti i obrnuto kao što se nijedna sfera života u ovom totalnom društvenom prevratu ne može ni za trenutak ostaviti po strani.

Politička revolucija (koja se prema Marxovim analizama i određenju po svojoj prirodi sama za sebe još uvijek kreće u horizontu građanskog svijeta) ima da preraste u socijalnu, to jest socijalističku, kako bi riješila bitni problem socijalizma koji se ne sastoji primarno u visokom standardu, nego je to problem osnovnog društvenog odnosa, temeljno različitog od onoga u kapitalizmu, što znači ukidanje klasne i postvarene strukture društva koja počiva — kako je to Marx čitavim svojim životnim djelom, a naročito u Kapitalu dokazao — na robnoj proizvodnji. Samo ako se ovo ima stalno u vidu, moći se radnička klasa praktički realizirati svoje povijesno djelo i otvoriti proces kretanja u socijalizam.

1. ‘ Karl Marx, »Kapital I«, Kultura 1947, str. 38.
2. ‘ Ibid. str. 37.
3. ‘ Ibid. str. 40.
4. ‘ Ibid. str. 45-46.
5. ‘ Ibid. str. 41.
6. ‘ Georg Lukacs, Geschichte und Klassenbewusstsein Malik Verlag Berlin 1923, str. 122—123, kurziv M. K.
7. ‘ Ibid. str. 42.
8. ‘ Ibid. str. 44

Image and video hosting by TinyPic

MARXOVO SHVAĆANJE REVOLUCIJE


Premda je čitava Marxova misao prakse ne samo duboko prožeta revolucionarnim duhom, nego je po svojoj biti revolucionarna, ipak nije toliko jednostavno govoriti o Marxovu shvaćanju revolucije. To pokazuju kako različite interpretacije Marxove nauke, tako i određena historijska praksa koja se često poziva na nju. S druge strane i mnoge (uglavnom građanske) kritike Marxova shvaćanja revolucije promašuju ono bitno, budući da Marxovu misao u cjelini sagledavaju i tumače iz horizonta građanske filozofije i teorije. Jedan od bitnih promašaja u razumijevanju Marxova shvaćanja revolucije (čemu sa svoje strane doprinosi katkada i poneki Marxov tekst) sastoji se u tome, što se pojam revolucije u Marxa objašnjava isključivo iz dva aspekta: političkog i socijalnog. Taj se horizont političkog i socijalnoga najčešće ne prekoračuje, te se Marxov pojam revolucije iscrpljuje u dva njegova najneposrednija i historijski najočevidnija određenja. Riječ je naime obično o političkoj revoluciji s jedne strane i socijalnoj revoluciji s druge strane, ili u najboljem slučaju o njihovu jedinstvu, što se onda naziva socijalističkom revolucijom.

Međutim, koliko god su oba ova momenta (političko i socijalno) faktički sadržana u Marxovu shvaćanju socijalističke revolucije, o čemu govore njegovi tekstovi, ipak je veoma važno uočiti da Marxovo poimanje revolucije bitno nadilazi i horizont političkoga i horizont socijalnoga, jer je Marxu (upravo filozofski) stalo do toga da istraži i pokaže mogućnost jednoga i drugoga. Budući da Marx, govoreći o ljudskoj emancipaciji, eksplicitno određuje političku revoluciju kao ograničenu i polovičnu, ukazujući na to da je politička revolucija samo revolucija građanskog društva, što znači emancipacija čovjeka unutar i na pretpostavkama građanskog društva i svijeta u cjelini, a nije još ljudska emancipacija, to ovdje nije ni potrebno posebno govoriti o domašaju, značenju i smislu političke revolucije. Ostaje dakle da se prije svega pokaže, kako ni pojam socijalne revolucije nije identičan s Marxovim shvaćanjem revolucije.

Kada Marx govori o ljudskoj emancipaciji, onda se smisao te kvalifikacije u sklopu cjeline njegova mišljenja sastoji u tome da se rješenje bitnog pitanja čovjekova opstanka kao pitanje smislenosti njegova života i njegove egzistencije (dakle njegove zbilje), ili govoreći suvremenim filozofskim jezikom: pitanje istine njegova bitka, ne iscrpljuje u sferi socijalnoga. Stoga ni socijalna revolucija sama po sebi nije i ne može da bude rješenje toga pitanja, nego u najboljem slučaju samo put i pretpostavka za njegovo rješavanje. Ako je naime riječ o socijalnoj revoluciji kao takvoj, onda je riječ o promjeni jedne socijalne strukture drugom (bez obzira da li je ona »bolja« ili »gora« od prethodne, jer, gledano metodički, to sad nije važno). Dakle, promjena jedne socijalne strukture (dakako, radikalna promjena, inače to ne bi bila revolucionarna promjena) donosi sa sobom drugu kvalitativno novu socijalnu strukturu u najširem smislu te riječi. Pri tom se pak ne smije izgubiti iz vida upravo ono bitno: da naime čovjek mijenja tu istu socijalnu strukturu, to jest da je on subjekt te promjene. Kao što je poznato, Marx kaže da čovjek, mijenjajući svoj svijet, mijenja i samoga sebe, pa prema tome ni čovjek ni svijet nisu za njega neke fiksne, gotove ili vječne kategorije. Ako bi pak određena socijalna struktura apsolutno uvjetovala, određivala i iscrpljivala čovjekovu bit (njegov bitak), što znači da bi upravo ta struktura bila njegova bit (i bitak, po čemu on jest), onda ni on sam, ni dana socijalna struktura ne bi nikada mogli biti nešto drugo nego što već jest u svom postojećem obliku. U pitanje bi došla i sama mogućnost bilo kakve, pa prema tome i socijalne, promjene.

Kako je dakle moguća ta promjena, koju ovdje nazivamo socijalnom revolucijom, ukoliko je čovjek zatvoren u dani socijabilitet, ukoliko se njegova praksa djelatno-smislenoga komuniciranja sa svijetom pretvara isključivo u socijalnu praksu (kamo spada i socijalna revolucija), ili drugačije: kako je moguća promjena čovjeka kao socijalnog bića, ukoliko on nije i ne može biti drugo nego što po svojoj socijalnoj strukturi kao svojoj biti već jest, odgovor na to bitno pitanje, kao i sam kriterij ili princip tog odgovora ne nalazi se opet u sferi socijalnoga, jer bi to značilo da je svaka socijalna danost sama svoj kriterij. Govoreći hegelovski, bila bi to identifikacija postojećega s nužnim, a sve što naprosto jest, bilo bi i jedino moguće. Tada pak nikakva revolucija, pa ni socijalna, nije više moguća, a promjena jedne socijalne strukture drugom, kad bi i bila moguća, bila bi posve besmislena, jer bi ostalo otvoreno osnovno pitanje: čemu uopće mijenjati postojeću socijalnu strukturu, kad su sva bitna pitanja čovjeka kao čovjeka postavljena i riješena, ili se pak mogu riješiti unutar određene (stare ili nove) socijalne strukture. Ako se pak kaže da je pitanje upravo u tome, Što postojeća ili određena socijalna struktura ne odgovara čovjeku (njegovim društvenim i ljudskim odnosima) u bilo kom vidu, pa je stoga treba zamijeniti novom, onda se time već utvrđuje to, da je čovjek ipak nešto drugo nego socijalna struktura, nešto drugo od onoga kakvim ga čini ta struktura, da socijalna struktura, dakle njegov socijabilitet, ne sačinjava i ne iscrpljuje u potpunosti njegovu pravu bit, a time dolazimo upravo do teze koju želimo potvrditi.

Tek time smo se približili Marxovu postavljanju pitanja, koje pokazuje da njegov pojam revolucije transcendira, prekoračuje taj i takav u sebe zatvoreni horizont socijalnoga, te prodire do samog temelja čovjekova svijeta. Kad naime Mara govori o izmjeni svijeta, o njegovu radikalnom revolucioniranju, onda se naravno i za nas kao i za njega samoga postavlja odlučno pitanje: kako i po čemu, to jest odakle je takva izmjena ili revolucija kao revolucija uopće moguća!? U tome je dakako implicirano i pitanje o samom pojmu revolucije u Marxa. Mara je to pitanje i promislio i domislio, a odgovor na nj za njega je polazna tačka cjelokupne njegove teorijske i praktičke djelatnosti. Marau je naime (nakon čitavog historijskog iskustva i nakon Hegela) posve jasno jedno: Revolucija kao revolucija, to jest bitna ili epohalna revolucija o kojoj on govori, moguća je samo zato i odatle, što se ona već zbiva u temelju čovjekova svijeta, što se povijesnost povijesti potvrđuje, omogućuje i otvara samo pomoću revolucije i što je — kako on kaže — upravo »revolucija pokretačka snaga povijesti.« Već iz ove Maraove teze vidljivo je i nije teško zaključiti: ako je revolucija pokretačka snaga povijesti, onda bez revolucije ne bi bilo ni povijesti, što znači ni čovjekova svijeta, pa prema tome ni čovjeka kao čovjeka. Filozofskim rječnikom reklo bi se: Revolucija je dakle bitak po čemu jest i povijest i čovjekov svijet i sam čovjek. Ili obrnuto: ako se nešto istinski povijesno i za čovjeka u njegovu svijetu relevantno, dakle smisleno i moguće zbiva, onda je po srijedi revolucionarno zbivanje. Ukoliko je dakle riječ o čovjeku (a uvijek je zapravo riječ primarno o čovjeku, ako se ne upadne u stare tradicionalne sheme i kategorije pukog antropocentrizma, antropologizma ili subjektivizma), onda se može kazati da revolucija kao jedino istinsko povijesno zbivanje zadire u sam bitak čovjeka, i da se njome — koja je tu, kao što vidimo, onaj najdublji povijesni kriterij — postavlja u pitanje sama ljudska priroda, a ne tek politički, ekonomski, socijalni ili bilo koji drugi parcijalni okvir, sloj, horizont ili dimenzija njezina ispoljavanja. Ili drugačije rečeno, s revolucijom ili bez nje raste ili pada, jest ili nije, postaje ili iščezava, potvrđuje se ili kržljavi i sama ljudska priroda. Jer je upravo revolucija nepresušni i nezaustavljivi izvor stvaralaštva, poticaj na djelo, istinsko tlo duha, otvaranje prostora za razmah ljudskih sposobnosti i mogućnosti, pravi ferment smisla, ona je povijesno-životna, stvaralačka i duhovna vertikala koja probija »tvrdu koru prirodnoga« i ustajaloga, i to je ona krtica što neprestano ruje, o kojoj govori Hegel nazivajući je dijalektikom.

Revolucija se dakle ne zaustavlja i ne iscrpljuje u socijalnoj sferi, budući da ona — djelujući i zbivajući se u samim temeljima čovjekova povijesnog svijeta — omogućuje i oblikuje i samu tu socijalnu sferu koja i jest uvijek proizvod i rezultat određenog revolucionarnog čina. Stoga revolucija nadilazi svaki mogući postojeći socijalni poredak upravo time što se svagda zbiva već s onu stranu postojećega, na stanovištu drugačijega nego što jest, dakle u dimenziji budućega koje je bitno povijesno konstitutivno za samo postojeće kao takvo. Suvremena je spoznaja, i to upravo epohalno-povijesna spoznaja, za koju zahvaljujemo prije svega upravo Jvlarxu, da je u čitavoj dosadašnjoj povijesti bilo stalno na djelu ono buduće, kako bi bilo i same te povijesti. Stoga su povijesnost, revolucionarnost i budućnost po svojoj biti zapravo identična određenja koja ukazuju na pravi iskon čovjekova svijeta i čovjeka samoga.

Kada pak govorimo o Marxovu shvaćanju revolucije onda je upravo ovdje mjesto da se ukaže na jedan od bitnih, rekao bih presudnih momenata za razumijevanje kako njegove vlastite, tako i naše pozicije, ukoliko se pozivamo na Marxa i smatramo se marksistima. Riječ je naime o teoriji ili o filozofiji i o njihovu odnosu spram Marxove nauke s jedne strane, i spram revolucije s druge strane, a mogli bismo naprosto kazati: spram Marxove revolucionarne nauke, ukoliko pod ovim određenjem »revolucionarne« mislimo na samu srž te nauke. A ovu srž mogli bismo nazvati graničnom linijom koja i filozofski i povijesno razlikuje i odvaja Marxa i njegovu misao od stanovišta svih teoretičara kao teoretičara.

Navest ćemo ovdje jedno značajno mjesto iz Marxove kritike Feuerbacha (u »Njemačkoj ideologiji«), koje će nam pomoći da razumijemo o čemu je riječ. Marx kaže:

»Čitava Feurbachova dedukcija s obzirom na međusobni odnos ljudi teži samo k tome da dokaže, kako ljudi trebaju i kako su uvijek trebali jedan drugoga. On hoće da ustanovi svijest o toj činjenici, on dakle hoće kao ostali teoretičari samo da iznese pravu svijest o jednoj postojećoj činjenici, dok je pravom komunistu stalo do toga da ovo postojeće sruši.«

To je dakle jedno, a sad slijedi ono najznačajnije:

»Uostalom — kaže Marx — mi potpuno priznajemo da Feuerbach, tražeći da proizvede svijest upravo ove činjenice, ide tako daleko, dokle jedan teoretičar uopće može ići, a da ne prestane biti teoretičar i filozof«.[1]

Mogli bismo odmah preći na samu stvar i postaviti pitanje: Dokle to može ići jedan teoretičar, a da ne prestane biti teoretičar i filozof? A Marxov odgovor, koji je ovdje na svoj način već impliciran, glasio bi: do revolucije, to jest do shvaćanja da ta činjenica (ili ovo postojeće) slijedi iz revolucije, a ne da revolucija slijedi iz puke činjenice i prave svijesti te činjenice. Ili drugačije rečeno: Može se biti i ostati puki teoretičar ili filozof tako dugo, dok se krećemo u okviru postojećega, na pretpostavci i u dimenziji onoga što jest, ne pitajući za njegovu povijesnu, dakle upravo revolucionarno-praktičku osnovu.

Kao što vidimo, Marxu nije stalo do toga da iznese svijest o jednoj postojećoj činjenici, o nekom postojećem (u ovom slučaju kapitalističko-građanskom, ekonomskom, socijalnom ili bilo kojem drugom) realitetu, pa bila ta činjenica podignuta i na nivo bitka, odnosno upravo u tom (filozofskom) obliku najmanje. Upravo bi to naime protivurječilo čitavoj njegovoj poziciji. On nije i ne želi — poput Feuerbacha i ostalih — biti teoretičar ili filozof i odmah ukazuje na granicu, na kojoj se to prestaje biti, to jest ondje gdje se — kako on kaže — »osjetilni predmet« pretvara u »osjetilnu djelatnost«, dakle kad se već polazi od toga da se u temelju toga svijeta zbiva revolucionarna, preobražavalačka, praktičko-kritička djelatnost ljudi kao određeno povijesno događanje. Zato on, tačno uočavajući upravo povijesnu granicu teorije kao teorije i filozofije kao filozofije, kaže da se »ovaj zahtjev za izmjenom svijesti svodi na zahtjev drugačije interpretacije postojećega, tj. da se ono prizna pomoću jedne druge interpretacije.«[2]

Priznati ili ne priznati postojeće ili određeni socijalni realitet nije međutim za Marxa pitanje neke, ma kako duboke, subjektivne odluke (koja doduše sa svoje strane može da odigra poticajnu ulogu za jedno ili drugo), nego je to stvar polazne tačke koja već nadilazi postojeće kao postojeće, budući da se — kao što je rečeno — povijesno događanje već sagledava kao revolucionarno zbivanje, dakle s onu stranu postojećega, ili bolje reći, u njegovu vlastitom osnovu. Iskazano najopćenitije, to za Marxa znači da svijet (a prema tome i čovjek, i njegovo društvo itd.) nije po svojoj biti ono što on već jest kao puka činjenica ili u svom postojećem obliku, nego jest ono što on još nije, i to je njegova prava dimenzija, dakle povijesna dimenzija. Sa stanovišta onoga što jest, dakle sa stanovišta postojećega ili takozvane teorijski utvrđene činjenice, nikada se neće dospjeti (a isto tako nikada neće moći biti ni vidljivo) do onoga što još nije, a može i treba da bude. Ali se obrnuto tek sa stanovišta onoga što još nije (na pretpostavci revolucionarne promjene) može tačno vidjeti i utvrditi (dakle i odrediti) ono što tu jest i što je bilo, budući da je to postojeće proizišlo i uvijek iznova proizlazi iz onoga što još nije, dakle iz svoga revolucionarno-praktičkog temelja, ili — ako hoćemo — iz stvaralaštva.

Već je Kant sasvim jasno uočio i spoznao kako je nemoguća i kako zapravo ne postoji neka teorija ili znanost o (umjetničkom) stvaralaštvu, a zajedno s Marxom mogli bismo kazati da ne postoji ni teorija o revoluciji, budući da bi to za njegovu poziciju bilo u osnovi protivurječno (usput rečeno, ni on sam nije nikada nešto takvo dao). Može međutim postojati revolucionarna teorija, kada je ona upravo revolucionarna misao prakse ili osvješćivanje jednog revolucionarnog zbivanja. Zato Mara, govoreći o tome kako je »revolucija pokretačka snaga povijesti«, odmah nadovezuje riječima: »također i religije, filozofije i ostale teorije«, budući da su i religija, i filozofija i teorija momenti povijesnog zbivanja, što ih međutim rađa, izaziva i potiče upravo revolucija. Iz revolucije i u revoluciji, što znači iz određene revolucionarne situacije, izrasta dakle i jedno revolucionarno mišljenje (ili revolucionarna filozofija i teorija), ukoliko se pod revolucijom ne razumije puki politički prevrat (puč) ili smjena socijalnih snaga na historijski istim pretpostavkama, nego radikalna i temeljita, dakle bitna destrukcija čitavog jednog svijeta u cjelini kao povijesno-revolucionarni proces nastajanja istinski novoga. Epohe takozvanog izrazito revolucionarnoga gibanja (a mi živimo u jednoj par excellence revolucionarnoj epohi) pokazuju to isto tako izrazito, kao što i takozvana stagnantna razdoblja[3] zatvaraju revolucionarni, a to znači životni i jedini pravi horizont filozofije i teorije, koja je po svojoj biti moguća samo kao kritička svijest revolucionarne prakse. U protivnom, a u našoj suvremenosti naročito i potencirano, ta se filozofsko-teorijska svijest rasplinjava u pozitivizmu svih vrsta i oblika, a zapravo u biti samo u jednom jedinom, kojemu u osnovi leži — kako kaže Mara — razlaganje i ponovno uspostavljanje postojeće empirije u nedogled. A to je upravo ono što Mara, kao što smo vidjeli, naziva priznavanjem, potvrđivanjem i prihvaćanjem postojećega, samo u različitim i tobože uvijek »novim« teorijskim interpretacijama. To pak priznavanje postojećega u vidu teorijskog znanja i razmatranja ne znači ništa drugo nego pristajanje na nj, suglašavanje s njim, a onda se još zaista može biti samo teoretičar i filozof kao ideolog postojećeg stanja. Stoga sam u tom vidu u jednom članku o smislu Maraove filozofije (objavljenom u »Praxisu«) iznio tezu da u našoj suvremenosti, kako u životu, tako i u filozofiji i teoriji stojimo pred jednom jedinom, povijesno-epohalnom alternativom koja glasi:ili marksizam, ili pozitivizam. Princip i kriterij, odnosno jedina mjera te alternative sastoji se u izmjeni svijeta ili revoluciji budući da je ovo svijet permanentne revolucije kao jedinog istinskog oblika čovjekova opstanka.

Tek se u našoj suvremenosti u svoj svojoj širini i dubini pokazuje da je revolucija naime ne samo pokretačka snaga povijesti, nego da je postala najintimniji ljudski poticaj i ono jezgro kojim je nužno nošeno svako ljudsko biće, ukoliko hoće da se u sebi i oko sebe othrva golemom i nepodnošljivom pritisku mehanizma jednog do kraja institucionaliziranog, shematiziranog i racionaliziranog svijeta, društva i načina života, u kojemu je organizacija postala i sve više postaje sama sebi svrhom. Budući da sama struktura ovog našeg svijeta tehnike i znanosti nužno zahtijeva savršenu i do posljednjih konsekvencija provedenu organizaciju i besprijekorno funkcioniranje do u detalje, tako da je organizacija radi organizacije postala sam princip svijeta, postavilo se pitanje prostora za ljudsku spontanost kao bitno pitanje našeg vremena. Riječ je o spontanosti ne u smislu prirodne sirovosti ili puke neposrednosti, jer je spontanost povijesno artikulirano tlo i pravi medium stvaralaštva koje svojim činom otvara i proširuje prostor za eminentno ljudsku egzistenciju, za osmišljen opstanak čovjeka u svom vlastitom svijetu. Spontanost i ne znači drugo do povijesno oblikovanu autentičnost ljudskoga u njegovoj samodjelatnosti, koja izbija iz samog izvora revolucionarnoga događanja.

Studentski pokret u svijetu iskazao je i pokazao to samo na osebujan i upečatljiv način, jer i on sam izvire iz ovoga jezgra, i zato je toliko ljudski ohrabrujući, što samim sobom postavlja na dnevni red najsudbonosnije pitanje naše epohe, pitanje mjesta za čovjeka kao čovjeka u ovom skroz naskroz mehaniziranom, organiziranom i automatiziranom svijetu totalne manipulacije ljudskim životom, što više nije samo ugrožavanje čovjekove slobode u njezinu temelju, nego prerasta u direktnu ataku na samu ljudsku prirodu. Kako je pak revolucionarni čin — poput stvaralaštva, poput samog života — u svojoj najdubljoj biti spontanost, čija je veličina upravo u tome što se ne da ničim unaprijed odrediti i predvidjeti, isplanirati i organizirati, pa prema tome ničim uokviriti i ukalupiti, što je najdublje suprotno samoj organizaciji današnjeg svijeta, postavlja se pitanje mogućnosti jednog novog svijeta koji bi bio istinski čovjekov svijet.

Zato, kao što vidimo, isto tako spontano na svim stranama u prvi plan dolazi princip samoupravnosti kao jedini mogući izlaz iz protivurječja suvremenog društva i svijeta u cjelini, a to znači potrebu revolucioniranja svih postojećih struktura i oblika života kako suvremenoga kapitalizma, tako i staljinističkog birokratizma, dakle potrebu samoupravnog socijalizma. Jedino bi samoupravni socijalizam mogao postati ona društveno-povijesna osnova i ljudska perspektiva, na kojoj bi moglo doći do realnog razrješenja aktualnog i danas već akutnog protivurječja između postojećeg svijeta manipulativne organizacije i neophodnog prostora za ljudsku spontanost na nivou ili u obliku slobodne samoorganizacije.

To je osnovni zahtjev epohe u ovom svijetu otuđenja i sve totalnijeg postvarenja, zahtjev koji je već u cijelosti formuliran u Marxa, tako da nam tu nisu potrebne nikakve teorijske novosti s bilo koje strane. Jer Mara je o tom ključnom problemu našeg svijeta pisao slijedeće:

»Moderno univerzalno saobraćanje ne može se nipošto na drugi način podrediti individuumima nego time da se podredi svima. Prisvajanje je dalje uvjetovano načinom kako mora biti izvršeno. Ono može biti izvršeno samo ujedinjenjem, koje karakterom samog proletarijata može biti opet samo univerzalno, i revolucijom, u kojoj se s jedne strane ruši moć dosadašnjeg načina proizvodnje i saobraćanja, a također moć društvenog uređenja, a s druge se strane razvija univerzalni karakter proletarijata i energija koja mu je potrebna za provođenje prisvajanja, pri čemu proletarijat skida sa sebe sve što mu je ostalo od dosadašnjeg društvenog položaja.«

Međutim, ono što slijedi iza toga pogađa još dublje pravu bit našeg problema:

»Tek na tom stupnju podudara se samodjelatnost s materijalnim životom, što odgovara razvoju individuuma u totalne individuume i uklanjanju svake stihijnosti upravo tako odgovara jedno drugome pretvaranje rada u samodjelatnost i pretvaranje dosadašnjih uvjeta saobraćaja u saobraćanje individuuma kao takvih. Kad ujedinjeni individuumi prisvoje totalne proizvodne snage, tada prestaje privatno vlasništvo.«[4]

Marx nam ovdje, kao što se vidi, ocrtava samoupravni socijalizam, kao i put i način njegove realizacije, premda bi ovaj pojam samoupravnog socijalizma bio za njega čista tautologija, budući da on socijalizam nikada nije vidio drugačije nego kao asocijaciju neposrednih proizvođača, dakle asocijaciju ili ujedinjenje slobodnih individuuma. S druge strane, imajući u vidu pola stoljeća suvremenog socijalističkoga kretanja i zemlje koje su pošle putem ostvarivanja socijalizma, lako ćemo uočiti da je taj put još daleko od Marxovih anticipacija, jer proletarijat nije još sa sebe skinuo ništa ili gotovo ništa što mu je ostalo od dosadašnjeg društvenog položaja, pa stoji u biti pred istim povijesnim zadatkom kao i u Marxovo vrijeme. A taj je zadatak sasvim jasno naznačen. Kad Marx naime govori o pretvaranju rada u samodjelatnost i o pretvaranju dosadašnjih uvjeta saobraćanja u saobraćanje individuuma kao takvih, onda je to upravo pretvaranje svijeta manipulativne organizacije u svijet slobodne samoorganizacije. Marx time ujedno načinje osnovnu temu svog života i cjelokupne svoje misaone djelatnosti, naime problem postvarenja i otuđenja, u kojem uvjeti vladaju čovjekom, a ne još čovjek vlastitim uvjetima života. A tako dugo dok ti vanjski uvjeti, to jest način organizacije života još uvijek predstavljaju vanjsku silu ili prisilu nad čovjekom, tu nema ni slobode ni istinske ljudske spontanosti. Zato je to naše vrijeme do kraja provedenih protivurječja bremenito i nabijeno revolucionarnom napetošću koja eruptivno izbija iz krila suvremene društvene organizacije i iz samih temelja ovog do kraja postvarenog svijeta.

Kad je pak riječ o samoupravljanju koje bi u obliku što smo ga nazvali slobodnom samoorganizacijom imalo da bude s jedne strane negacija postojećeg svijeta organizacije (to jest svijeta postojeće manipulativne, čovjeku nadređene, izvanjske i nametnute organizacije koja je zakoniti produkt građanskog društvenog uređenja i njemu je bitno pripadna i primjerena), a s druge strane istovremeno povijesni izlaz iz nje u jedan kvalitativno novi oblik društvenog i ljudskog povezivanja i ujedinjenja, o kojemu govori Marx, onda bismo i prema Marxovim postavkama i prema nekim i pozitivnim i negativnim iskustvima s uvođenjem samoupravljanja u Jugoslaviji mogli kazati, da to može biti samo revolucionarno samoudruživanje prvenstveno proletarijata, a onda i čitavog društva. Taj novi kvalitet ima tek da bude izboren. Kao takav on prije svega ne podnosi više postojeće oblike organiziranja koji mu se mehanički nameću, jer to revolucionarno samoudruživanje nije i ne može da bude nikakav »samoupravni mehanizam«, kako se to često zamišlja i naziva, koji bi po uzoru na postojeći građanski otuđeni i postvareni oblik organizacije (bez obzira na njezino eventualno ili faktičko savršenstvo, ili bolje reći upravo zato) stihijno funkcionirao sam od sebe i sam sebe reproducirao u tom obliku. Kao što smo naime rekli, organizacija ne može da bude sama sebi svrha i treba da se ukine kao moć koja izvanjski vlada i upravlja ljudima. Ona prestaje da bude primarno i ekonomska, i politička, pa čak i društvena u dosadašnjem postojećem obliku (jer je riječ o ljudskom samoudruživanju kao slobodnom činu), budući da više nije riječ o uklapanju u postojeći svijet organizacije nego o njegovoj destrukciji, koja se zbiva kao revolucionarno samoodlučivanje o svojoj vlastitoj ljudskoj sudbini. Slobodno samoorganiziranje pojedinaca kao ličnosti izrasta i pojavljuje se kao revolucionarno-spontani ljudski akt i kao neposredna ljudska potreba, i stoga je kao takvo nezamislivo u horizontu postojećeg svijeta, kao što sa stanovišta tog istog postvarenog svijeta takvo revolucionarno samoudruživanje izgleda kao nemogućnost, puka utopija, tlapnja ili besmislica. To dakako nipošto nije čudno, budući da je to ona nova povijesna dimenzija i perspektiva koja u temelju, što znači temeljito i radikalno nadilazi i prekoračuje uhodanu samorazumljivost postojećeg oblika organiziranja svijeta, koji se naprotiv za suvremenu revolucionarnu svijest, samosvijest i potrebu, za ovo novo istinski ljudsko htijenje pokazuje upravo kao jedna ljudski neodrživa i najdublje nepodnošljiva — prava besmislica i najordinarnije bezumlje, koje ugrožava samu ljudsku prirodu u njezinu korijenu.

Ta je nova dimenzija i ta nova povijesna perspektiva — premda tek u začetku — već na djelu i ona nezaustavljivo kuca na vrata na svim stranama, što su na svoj način pokazali događaji sa studentskim, i ne samo studentskim previranjem u svijetu, bar za one koji su kadri razumjeti pravi i dublji smisao toga kretanja i njegovo upravo povijesno značenje. Stabilnost (a zapravo samo prividna stabilnost) postojećeg svijeta manipulativne organizacije za mnoge je još uvijek apsolutno neproblematična, pa oni navedena previranja doživljuju i ocjenjuju kao površne i kratkotrajne ekscese, ili u najboljem slučaju kao jače i slabije šokove, koji se još ipak daju smjestiti, kanalizirati i razvodniti u okviru vlastitih, dovoljno širokih mogućnosti građanskog načina života, ili pak s druge strane nasilno ugušiti poznatim staljinističko-birokratskim metodama. Mnogi pak to uopće ne shvaćaju ozbiljno, neki su zatečeni, a neke je uhvatila panika. Međutim, nije tu riječ samo o nekom studentskom pokretu i ovakvim ili onakvim, većim ili manjim, radikalnijim, ekstremnijim ili umjerenijim i blažim zahtjevima studenata i drugih, nego je primarno i bitno riječ o položaju čovjeka u suvremenom svijetu totalne organizacije i manipulacije. Riječ je o mogućnosti da se izdrži taj oblik opstanka i taj način egzistiranja u svijetu posvemašnjeg postvarenja, u ovoj svedenosti čovjeka na bezlični objekt ili stvar apstraktne i antiljudske manipulativnosti, koja briše svaki trag i eliminira svaki prostor ljudske stvaralačke spontanosti i subjektivnosti. Riječ je napokon o granicama mogućnosti da se izdrži taj totalni i zato nepodnošljivi pritisak, besperspektivnost, izgubljenost i besmislenost.

Pokazuje se da te granice počinju pucati, da su već napuknute, da su neizdržive i stoga neodržive, a to upravo daje nadu i pruža šansu da za čovjeka još uvijek nije sve izgubljeno.

Pokazuje se da je Marx imao pravo kad je ukazao na to da u temeljima ovog čovjekova svijeta, ovog našeg suvremenog svijeta tutnji revolucija kao pokretačka snaga povijesti i kao nezaustavljivi, intimni ljudski poticaj u traganju za smislom čovjekova života. Na nama je da potvrdimo i na djelu dokažemo ovu neizbježnu povijesnu istinu, o kojoj ovisi ne samo, hoćemo li biti ljudi, nego — hoćemo li uopće biti!

1. ‘ Rani radovi, Kultura, Zagreb, 1953, str. 309.
2. ‘ Ibid, str. 287,
3. ‘ Ta su razdoblja stagnantna upravo u svom odnosu na revoluciju koja im je tu i nominalno kriterij, a ne obratno, što sa svoje strane potvrđuje tezu da postojeće nije ni polazna tačka ni kriterij revolucije, nego upravo obrnuto. Stagnantno se prema tome mjeri i određuje prema revolucionarnome.
4. ‘ Ibid, str. 335.

- 07:54 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 25.04.2008.

Slavoj Žižek: Otto Weininger ili

Image and video hosting by TinyPic

iz The Metastases of Enjoyment, Verso, 1994

prijevod: Dejan Kršić

Image and video hosting by TinyPic

“Nadajmo se da čitatelji neće smatrati nedostojnim filozofa i ispod njegova nivoa da se pozabavi pitanjem koitusa...” (237) *1 - ta izjava može biti uzeta kao motto čitava Weiningerova opusa: on je spolnu razliku i seksualni odnos uzdigao do središnje teme filozofije. Cijena koju je za to platio bila je strašna: samoubojstvo u dvadesetčetvrtoj, svega nekoliko mjeseci nakon što je objavljena njegova velika knjiga Spol i karakter. Zašto?
Prvo što nas pogađa kod Weiningera je potpuna autentičnost njegova pisanja - nemamo tu posla s ‘objektivnom’ teorijom; pisac je u potpunosti, bez ostatka zaokupljen svojom temom. Nije slučajno da je u prvim desetljećima našeg stoljeća Spol i karakter bio na vrhu top liste lektire zbunjenih adolescenata: ta knjiga pružala je odgovore na sva pitanja koja su mučila njihove uzburkane unutrašnje živote. Lako je omalovažavati te odgovore kao kombinaciju suvremenih anti-feminističkih i anti-semitskih predrasuda, s povremenim dodatkom nekih prilično plitkih filozofskih općih mjesta. Ali ono što se u takvom odbacivanju gubi je efekt prepoznavanja koji čitanje Weiningera izaziva: kao da je on ‘javno izrekao’ sve ono što ‘službeni’ diskurs prešutno pretpostavlja a ne usuđuje se to javno izreći. Ukratko, Weininger je na svjetlo dana izvukao ‘seksističku’ fantazmatsku osnovu dominantne ideologije.

‘Žena je isključivo i u potpunosti seksualna...’
Za Weiningera, spolna razlika je utemeljena u samoj ontološkoj suprotnosti subjekta i objekta, aktivnog duha i pasivne materije. Žena je pasivni objekt prijemčiv za utjecaje, što znači da je ona u potpunosti u vlasti seksualnosti:

“Ali svaka žena bez razlike, pošto je jedino i skroz seksualna i pošto se ta seksualnost rasprostire po celom telu, te je samo, fizički rečeno, na nekim mestima gušća nego na drugim, oseća se bezizuzetno obljubljena neprestano i po celom telu, uvek i svuda, ma od čega bilo. Ono što se obično naziva snošajem samo je specijalan slučaj sa najvišom intenzivnošću… Stoga je očinstvo bedna obmana; jer uvek mora da se podeli sa beskrajno mnogo stvari i ljudi… Stvorenje koje biva obljubljeno od svih stvari i na svakom mestu može da bude i oplođeno od svih stvari i na svakom mestu: majka je uopšte prijemljiva. U njoj sve oživljuje, jer na nju sve čini fiziološki utisak i ulazi u njeno dete, kao njegov stvaralac.” [313-315]

(Već tu nailazimo na izvor svih Weiningerovih problema: njegovo miješanje faličkog uživanja sa ženskim Drugim uživanjem, koje nije usmjereno na falus i koje bombardira tijelo sa svih strana. »itava Weiningerova teorijska tvorevina okreće se oko mogućnosti svođenja tog Drugog uživanja na falički užitak).
Zbog toga:

“Snošaj je jedino što žena svugde i uvek isključivo pozitivno ceni… Obljuba je ženina najveća vrednost, ona nastoji uvek i svugde da je ostvari. Njena sopstvena seksualnost predstavlja samo ograničeni deo ovog neograničenog htenja.”
(353)

Tu univerzalnost možemo shvatiti na dva načina. Prvo, koitus pridaje specifičnu boju čitavoj aktivnosti žene. Žena nije sposobna za čisto duhovni stav, ona ne može težiti istini radi istine same, ispunjenju dužnosti radi same dužnosti; ona ne može podnijeti bezinteresnu kontemplaciju ljepote. Kad izgleda da postiže takvo stanje duha, bliži pogled nikad neće propustiti uočiti neki ‘patološki’ seksualni interes koji se skriva u pozadini (žena govori istinu kako bi ostavila utisak na muškarca i tako ga lakše zavela itd.). »ak i samoubojstvo, kao apsolutni čin izvedeno je s narcističko-patološkim razlozima: ‘Njihovo samoubistvo je, naime, uvek u mislima vezano za druge ljude: šta će oni misliti, kako će ih žaliti, kako će se žalostiti ili kako će se - ljutiti.” (380)

Ne treba posebno naglašavati kako je to još jasnije u slučaju ljubavi, koja uvijek prikriva motive seksualnog odnosa: žena nikad nije sposobna za čisto, bezinteresno obožavanje voljene osobe. K tome, za ženu je ideja koitusa jedini način da prevlada svoj egoizam, jedina etička ideja koja joj je dostupna - ‘etička’ u smislu izražavanja ideala prema kojemu žena teži bez obzira na svoj ‘patološki’ interes:

“Najsilnija ženina potreba jeste doduše da sama bude obljubljena, no to je samo poseban slučaj njenog najdubljeg, njenog jedinog vitalnog interesovanja, koje teži snošaju uopšte, njene želje da snošaj što češće vrši ko mu drago, ma kada i ma gde.” (350-351)

Koitus je dakle jedini slučaj o kojem je žena u stanju formulirati svoju verziju univerzalnog etičkog imperativa: ‘Postupaj tako da tvoja aktivnost doprinese ostvarenju beskonačnog ideala općeg sparivanja.’
Nasuprot ženi, koja je u potpunosti prožeta seksualnošću - to jest, idejom koitusa - muškarac je, u svom odnosu prema ženi, rascijepljen između međusobno isključivih polova seksualne žudnje i erotske ljubavi:

“Ljubav i požuda su dva tako različita, suprotna stanja, i tako jedna drugu isključuju da je čovjeku, u času kada zaista voli, savršeno neshvatljiva pomisao na telesno spajanje sa voljenim stvorenjem... Što je čovek erotičniji, utoliko ga manje muči seksualnost; i obratno... postoji samo ‘platonska’ ljubav. Jer ono što se inače još naziva ljubavlju spada u carstvo čula.” (324-325)

Ako je, međutim, samom prirodom žene, spektar njezinih interesa ograničen na snošaj, odakle potječe ljepota žene? Kako ona može djelovati kao objekt čisto duhovne ljubavi? Ovdje Weininger izvlači radikalan zaključak: priroda ženske ljepote je “performativna” - to jest, tek muškarčeva ljubav čini ženu lijepom:

“Muškarčeva ljubav, koja je vazda stidljiva, jeste prema tome merilo za ono što je na ženi lepo, a šta ružno. Ovde nije kao u logici, gde je istina merilo misli a vrednost istine njen tvorac; nije ni kao u etici, gde je dobro kriterij za trebanje a vrednost dobroga polaže pravo da volju upravlja ka dobrome... u estetici, lepota se stvara tek ljubavlju... Svaka je lepota upravo i sama tek projekcija, emanacija ljubavne potrebe. Dakle ni lepota žene ne razlikuje se od ljubavi, nije predmet na koji je ona upravljena već je lepota žena ljubav muškaraca. To nisu dve razne stvari već jedna ista činjenica.” (327)

Iz toga slijedi daljnji neizbježan zaključak kako je ljubav muškarca prema ženi - sama njegova ‘duhovna’, ‘čista’ ljubav kao suprotnost seksualnoj žudnji - u potpunosti narcistički fenomen: u svojoj ljubavi prema ženi, muškarac ljubi samo samoga sebe, svoju vlastitu idealiziranu sliku. Muškarac je sasvim svjestan jaza koji zauvijek razdvaja bijednu svakidašnjicu od tog ideala, stoga ga on projicira, transferira na drugu idealiziranu ženu. [*2] Zbog toga je ljubav ‘slijepa’: ona ovisi i iluziji da je idel kojem težimo već realiziran u drugome, u objektu ljubavi:

“Muškarac u svakoj ljubavi voli jedino samog sebe. Ne svoju subjektivnost, ne ono što on, kao stvorenje opterećeno svom slabošću i niskošću, svom težinom i sitničarstvom zaista predstavlja. Već ono što on potpuno hoće da bude i potpuno treba da bude: njegova najličnija, najdublja, inteligibilna suština, oslobođena svih rita nužnosti, svih gruda zemnosti... On projicira svoj ideal bića od apsolutne vrednosti, koje nije kadar da izoluje u samom sebi, na drugo ljudsko biće; a ljubav prema tom biću znači samo to i ništa drugo.” (328-329)”

Ljubav, ništa manje nego mržnja, stoga je fenomen kukavičluka, laka mogućnost izvlačenja: u mržnji eksternaliziramo i na drugog prenosimo zlo koje počiva u nama samima izbjegavajući time bilo kakvo suočavanje s njim; dok u slučaju ljubavi, umjesto da se pomučimo ostvariti svoju duhovnu bit, mi projiciramo tu bit na druge kao već ostvareno stanje bića. Zbog toga, ljubav je kukavička i izdajnička ne samo u odnosu prema samom muškarcu, već također i prije svega, u odnosu prema svom objektu - ona u potpunosti zanemaruje pravu prirodu objekta (žene), i koristi je samo kao neku vrst praznog ekrana:

“Ljubav prema ženi mogućna je otuda samo ako ne mari za stvarna svojstva i osobene želje i interese voljene, ukoliko su u protivrečnosti sa lokalizacijom viših vrednosti u njenoj ličnosti, već po svom neograničenom nahođenju na mesto psihičke realnosti voljenog bića stavlja sasvim drugu realnost. Pokušaj da u ženi nađemo sebe, umesto da u ženi vidimo prosto samo - ženu, neminovno pretpostavlja zanemarivanje empiričke ličnosti. Ovaj je pokušaj, dakle, strahovito svirep prema ženi. U njemu se nalazi koren egoizma svake ljubavi kao i ljubomore, koja ženu jedino još posmatra kao nesamostalnu svojinu, ne obazirući se više ni najmanje na njen duševni život... Ljubav je ubojstvo.” (336-337)

Ovdje, dakako, Weininger glasno izriče skrivenu istinu idealizirane figure Gospe u dvorskoj ljubavi. [*3]
Ključna zagonetka ljubavi je dakle: zašto muškarac bira ženu kao idealizirani objekt u kojem on (pogrešno) vidi ostvarenje svoje duhovne biti? Zašto on projicira svoje spasenje na samo biće odgovorno za njegov Pad, jer - kao što smo to već vidjeli - muškarac je rascijepljen između svoje duhovno-etičke biti i seksualne žudnje koju u njemu izaziva stalni ženski poziv na seksualni odnos? Jedini način da razriješimo tu tajnu je prihvatiti da su odnos muškarca prema ženi kao objektu erotske ljubavi i njegov odnos prema ženi kao objektu seksualne žudnje, ‘performativni’. Strogo govoreći, žena nije uzrok muškarčevog Pada: sam muškarčev Pad u seksualnost je ono što stvara ženu, pridajući joj egzistenciju:

“Tek muškarčevim potvrđivanjem njegove vlastite polnosti i poricanjem apsolutnoga, njegovim odvraćanjem od večnog života i priklanjanjem nižem, žena stiče egzistenciju...
Kad je muškarac postao seksualan, stvorio je ženu.
Što žena postoji ne znači ništa drugo do činjenicu da je muškarac potvrdio polnost. Žena je samo rezultat tog potvrđivanja, ona je sušta seksualnost...
Stoga ženi mora nadasve da je stalo do toga da muškarca održi seksualnim...
jer ni ona sama ne ide za drugom svrhom sem da učini muškarca krivim. Ona bi bila mrtva u onom trenutku kad bi muškarac savladao svoju seksualnost...
Žena je krivica muškarca.” (395-396)

Uobičajeni odnos između uzroka i posljedice ovdje je preokrenut: žena nije uzrok muškarčevog Pada, već njegova posljedica. (*4) Zbog toga razloga, ne treba se ženi aktivno suprotstavljati, jer ona ne posjeduje nikakvu pozitivnu ontološku konzistenciju: “Žena dakle ne postoji”. Da bi žena prestala postojati dovoljno je da muškarac nadvlada seksualni nagon u sebi. Sada precizno vidimo zašto je muškarac izabrao ženu kao objekt ljubavi: nepodnošljiva pogreška stvaranja žene putem priznavanja svoje seksualnosti teško ga opterećuje. Ljubav je samo kukavički, hipokritski pokušaj muškarca da kompenzira svoju krivicu prema ženi:

“Ono što je muškarac stvaranjem žene, to jest potvrđivanjem snošaja, zgrešio i još jednako greši, za to on od žene traži oproštaj kao erotičar. ... (Žena je) objektivacija muškarčeve seksualnosti, oličena polnost, njegova otelovljena krivica. Ovaplotivši sebe, svaki muškarac sebi stvara ženu, jer je svaki i seksualan. Ali žena ne postoji svojom nego tuđom krivicom. I sve što se može prebaciti ženi jeste krivica muškarca. Ljubav treba da prekrije krivicu umjesto da je prevlada; ona uzdiže ženu, umesto da je ukine.” (396)

Postojanje žene svjedoči o činjenici da je muškarac “ustuknuo od svoje želje”, da je izdao svoju pravu prirodu autonomnog etičkog subjekta popuštajući svojoj seksualnosti. Konzekventno, njezina prava priroda sastoji se u neograničenoj žudnji za spolnim odnosom, izraz toga kako falus “u potpunosti - mada često samo nesvjesno - dominira čitavim životom žene”. Zbog te konstitutivne podložnosti falusu, žena je heteronomna u stogom kantovskom smislu - to jest, neslobodna, ostavljena na milost i nemilost izvanjske Sudbine.

“(Muški ud) ... ona oseća kao izvesno, nešto, za šta uopšte nema ime: to je njena kob, ono čemu ne može da umakne. Samo zato se toliko plaši da vidi muškarca golog, i nikada mu ne pokazuje neku sličnu sličnu potrebu za tim jer oseća da bi istog časa bila izgubljena. Phalus je ono što ženu čini bezuslovno i konačno neslobodnom.” [342]

“Žena je neslobodna: na kraju je uvek savlada potreba da je siluje muškarac, bilo u vlastitoj ličnosti bilo u ličnosti drugih. Ona je pod vlašću falusa...” (372)

Konzekventno, kad se žena opire svojim seksualnim nagonima i stidi ih se, ona potiskuje svoju pravu prirodu. Interioriziranje muških duševnih vrijednosti može otići tako daleko da pokaže razumijevanje prave prirode žene van njezine svijesti. Naravno, ta priroda se nasilno opire i suprotstavlja, vraćajući se pod okriljem histeričnih simptoma. Ono što histeričarka doživljava kao strani, zli i nemoralni nagon tako je jednostavno njena najdublja unutrašnja priroda, njezino potčinjavanje Falusu. Krajnji dokaz o amoralnom karakteru žene leži u tome da što ona očajnije pokušava preuzeti duhovne vrijednosti muškarca, to histeričnija postaje. Kad žena postupa u skladu s moralnim principima, ona to čini na heteronoman način, iz straha pred muškim Gospodarom ili pokušaja da ga fascinira: autonomija žene je fingirana, riječ je o izvana nametnutoj imitaciji autonomije. Kad govori istinu, ona to ne čini iz stvarne istinoljubivosti već kako bi impresionirala muškarca, zavela na suptilniji način: “Stoga žena uvijek laže, čak i ako objektivno govori istinu” (381)
Tu leži “ontološka lažljivost žene” - to jest, u tom smislu, ženska “ljubav prema istini samo je poseban slučaj njezine lažljivosti” (291)
Najdublji uvid koji žena može postići je nejasno predosjećanje njezine konstitutivne porobljenosti, koja je usmjerava da teži spasenju putem samo-poništenja.

Za čitatelja koji je upoznat s Lacanovom teorijom ženske seksualnosti, u ovom kratkom pregledu nije teško uočiti čitav niz temeljnih Lacanovih teza. Ne možemo li u Weiningerovom “Žena stoga ne postoji” vidjeti prethodnika Lacanove “la femmme n’existe pas”? Ne sadrži li shvaćanje kako žena pruža utjelovljenje pogrešci muškarca - da njezino samo postojanje ovisi o muškarčevoj izdaji njegova duhovno-etičkog stava - ne predstavlja li to varijaciju na Lacanovu tezu o tome da je “žena simptom muškarca”?
(prema Lacanu, simptom kao kompromisna formacija, svjedoči o tome kako je subjekt “ustuknuo od svoje želje”) Kad Weininger inzistira na tome da žena nikad ne može u potpunosti biti integrirana u duhovni univerzum Istine, Dobra i Ljepote, jer taj univerzum za nju ostaje izvana joj nametnut heteronomni poredak... zar to ne ukazuje na Lacanovu tezu kako žena nije u potpunosti integrirana u simbolički poredak?
I konačno, što se tiče motiva potpune subordinacije žene Falusu (nasuprot muškarcu, koji je samo djelomično potčinjen njegovoj vladavini), zar Lacanove “formule seksuacije” također ne tvrde kako niti jedan dio žene nije isključen iz Faličke funkcije, dok pozicija muškarca uključuje iznimku, jedno X koje nije podložno faličkoj funkciji?

Ženska “Noć svijeta”
Na nesreću, pobliže ispitivanje brzo kvari tu prividnu homologiju, ali je u potpunosti ne obezvređuje. Velika vrijednost Weiningera, koju feminizam mora uzeti u obzir, je njegov potpuni raskid s ideološkom problematikom “ženske tajne”, ženstvenosti kao Tajne koja navodno izmiče svakom racionalnom, diskurzivnom unverzumu. Tvrdnja “Žena ne postoji” ni na koji se način ne referira na neizrecivu žensku Tajnu s onu stranu područja diskurzivnog postojanja: ono što u stvari ne postoji je to samo nedohvatljivo Iza. Ukratko, poigravajući se ponešto već izlizanom hegelijanskom formulom, možemo reći da “tajna žene” u krajnjoj liniji prikriva činjenicu kako se nema što sakriti. (*5) Ono što Weininger ne uspijeva postići je hegelijanski refleksivni obrat prepoznavanja u tom “ništa” same negativnosti koja definira pojam subjekta.
Podsjetimo se ovdje dobro poznate šale o Židovu i Poljaku, u kojoj Židov izvlači Poljaku novac pod izlikom da će mu doista otkriti tajnu kako Židovi uspijevaju od ljudi izvući njihov posljednji novčić. Weiningerov nasilni anti-feministički ispad - “Nema nikakve ženske tajne; iza maske Tajne, naprosto nema ničega!” - ostaje na nivou Poljakovog bijesa kad mu konačno sine kako je Židov, beskrajnim odlaganjem konačnog otkrića, samo od njega izvlačio sve više i više novca. Ono što Weininger propušta učiniti je gesta koja bi odgovarala odgovoru Židova na Poljakov ispad: “Pa, sad vidiš kako mi Židovi od ljudi izvlačimo novac ....” - to jest, gestu koja bi reinterpretirala, ponovno upisala neuspjeh kao uspjeh - nešto poput “Pogledajte, ovo ništa iza maske je sama apsolutna negativnost zbog koje je žena subjekt par excellence, a nije ograničeni objekt suprotstavljen sili subjektivnosti!” (*7)
Status tog ništa može biti objašnjen putem Lacanovske distinkcije između subjekta iskazivanja i subjekta iskaza. Daleko od toga da ga se može odbaciti kao besmisleni paradoks, iskaz “Ja ne postojim” može postići status autentične egzistencijalne težine, ukoliko označava skupljanje subjekta na praznu točku nestanka iskazivanja koja prethodi svakoj imaginarnoj ili simboličkoj identifikaciji: lako se mogu naći isključen iz intersubjektivne simboličke mreže, tako da mi manjka identifikacijska karakteristika koja bi mi omogućila da pobjedonosno izjavim: “To sam ja!” To jest, daleko od nekog jednostavnog metaforičkog značenja, “Ja sam” samo ono što jesam za druge, ukoliko sam upisan u mrežu velikog Drugog, u onoj mjeri u kojoj posjedujem socialno-simboličku egzistenciju - izvan tako upisane egzistencije Ja nisam ništa, ništa do li točka nestanka “Ja mislim”, ispražnjena od bilo kakvog pozitivnog sadržaja. Međutim, “Ja mislim” već predstavlja odgovor na pitanje “tko je taj koji misli?” - to jest, već uzima u obzir minimalni pozitivni identitet mislećeg subjekta. Ista distinkcija leži u temelju Wittgensteinove tvrdnje kako “Ja” u tom slučaju nije pokazna zamjenica:

“Kada kažem ‘Ja patim’, ne ukazujem na osobu koja pati, jer u određenom smislu i ne znam uopće tko je to taj koji pati... Nisam znao da takvu osobu boli, već “mene boli”... (*8)
Riječ “Ja” ne znači isto što i L.W, čak i ako sam ja doista L.W.” (*9)

Potvrđivanje simboličkog autoriteta treba promatrati na pozadini tog jaza: kad patetično ustvrdim: “Ja, Ludwig Wittgenstein, predsjednik ovog društva ovim imenujem...” ja se pozivam na svoj simbolički mandat, na svoje mjesto unutar socio-simboličke mreže, kako bih legitimirao taj čin imenovanja i osigurao njegovu performativnu snagu. Lacanova teza tu glasi kako postoji nesavladiv jaz koji zauvijek dijeli ono što sam “ja u stvarnosti” od simboličkog mandata koji mi priskrbljuje moj društveni identitet: primordijalna ontološka činjenica je praznina, ponor zbog kojeg ja nisam dostupan samome sebi u svojstvu realne supstance - ili, da citiramo Kantovu jedinstvenu formulaciju iz Kritike čistoga uma, prema kojoj nikad neću moći spoznati što sam Ja kao “Ja ili On ili ono (stvar) koja misli [Ich, oder Er, oder Es (das Ding), welches denkt]. Svaki simbolički identitet koji steknem, u konačnici nije ništa do nadomjestak čija je uloga da ispuni tu prazninu. Tu čistu prazninu subjektivnosti, tu praznu formu ‘transcendentalne apercepcije’, treba razlikovati od kartezijanskog Cogito koje ostaje res cognitans, komadićak supstancijalne realnosti nekim čudom spašen od razorne sile univerzalne sumnje: tek je s Kantom napravljena distinkcija između praznog oblika ‘Ja mislim’ i misleće supstance, ‘stvari koja misli’. (10)

Ovdje, dakle, Weininger pada prekratko: kad u svojoj ontološkoj interpretaciji ženskog zavođenja muškarca kao ‘beskonačne težnje Ničega za Nečim’, on ženu shvaća kao objekt. U tom pokušaju Ničega da postane Nešto, on ne prepoznaje samu težnju subjekta za supstancijalnim osloncem. Ili, u onoj mjeri koliko je subjekt ‘biće jezika’, Weininger propušta u toj težnji prepoznati konstitutivno kretanje subjekta kao praznine, manjak označitelja - to jest, težnju rupe, nedostajuće karike u označiteljskom lancu, ($) za označiteljskim zastupnikom (S1). Drugim riječima, daleko od toga da izražava strah subjekta od ‘patološke’ mrlje, pozitivnosti inertnog objekta, Weiningerova averzija prema ženi svjedoči o strahu od najradikalnije dimenzije subjektivnosti same: Praznini koja ‘jest’ subjekt.

••••••••••••••
*1] U originalu brojevi u zagradama odnose se na stranice, kako sam Žižek kaže ‘izuzetno nepouzdanog’, engleskog prijevoda Sex and Character. Authorised translation from the sixth German edition, London: William Heinemann/New York: G. P. Putnam’s Sons.
U daljnjem prijevodu poslužio sam se jedinim dostupnim izdanjem Weiningera na s/h jeziku: Pol i karakter, u prijevodu Irme Šosberger, i redakciji Milana Tabakovića [biblioteka Kristali, Književne novine, Bgd 1986] u kojem ta rečenica glasi: “Opasnost je, nadati se, neznatna da će netko smatrati za nedostojno po filozofa da se bavi tim pitanjem (snošaja) ili uopšte temom prostitucije…” (str. 311). U ostatku teksta brojevi u zagradama referiraju na to izdanje.

2] Ovo je stoga možda pravo mjesto da razbijemo jedu od ključnih zabluda o Lacanu: Lacan ni na koji način ne tvrdi da ljubav možemo reducirati na imaginarni fenomen, na narcističku opsesiju svojim vlastitim idealnim Ja. Na još radikalnijem nivou, ljubav kao strast cilja na realno jezgro u drugome s onu stranu imaginarnih i/ili simboličkih identifikacija - voleći tebe, ja volim ono što je ‘u tebi više od tebe samog/same’.

3] Što se lika Dame u dvorskoj ljubavi tiče, vidi četvrto poglavlje knjige Metastases of Enjoyment, Verso 1994

4] O preokretu odnosa između uzroka i posljedice vidi peto poglavlje knjige Metastases of Enjoyment.

5] Kao primjer odbacivanja logike ‘ženske tajne’ s feminističke točke gledišta, vidi Mary Ann Doane, ‘Veiling over Desire: Close-ups of the Woman’, u Femmes Fatales, New York: Routledge 1991.
Uzgred rečeno, homologna mistifikacija je na djelu i u takozvanom ‘Orijentalizmu’, Zapadnjačkom divljenju i uzdizanju Istočnjačke mudrosti kao lijeka za naše zapadnjačke opsesije produktivnošću i dominacijom. Zloglasna ‘tajna Istoka’ slijedi istu logiku kao i ‘tajna Žene’. Ukratko, prvi korak u prekidu s Eurocentrizmom mora biti mutatis mutandis ponavljanje Lacanove ‘Žena ne postoji’ i ustvrditi kako ‘Istok ne postoji’.

6] Za interpretaciju tog vica vidi drugo poglavlje Slavoj Žižek, The Sublime Object of Ideology, Verso, London 1989.

7] Apropos vica s dvostrukim raspletom, ovdje se trebamo prisjetiti da je i proces prelaza analizanta u analitičara (la passe) obilježen istim slijedom dvostrukog rješenja. Govoreći o prijelazu (la passe) Lacan kao dva njegova sukcesivna momenta razlikuje passeura i passanta. Analizant postaje passeur prihvaćajući svoje ne-bivanje subjektom - to jest, odbacujući podršku imaginarnih i/ili simbličkih identifikacija i u potpunosti preuzimajući prazninu subjektivnosti ($); on postaje passant prolazeći ‘razgradnju subjekta’ - identificirajući se s objektom malo a, ne-simboliziranim preostatkom procesa simbolizacije; prepoznavajući u tom ‘izmetu’ jedini oslonac svoga bića. U vicu o Židovu i Poljaku nailazimo na isti dodatni ‘zaokret’ od ‘ja sam ništa’ do ‘ja sam objekt koji utjelovljuje moje ništavilo’: prvo, Poljak postaje svjestan kako ga Židov vara - iza sve njegove priče nema ničega, nikakve tajne: Židov samo rasteže priču kako bi od njega izvukao još više novca; ono što zatim slijedi je ključno iskustvo kako je Židov, tom samom obmanom, isporučio obećana dobra (a) - to jest, ispunio svoje obećanje da će mu otkriti tajnu...

8] Ludwig Wittgenstein, Philosophical investigations, Oxford, Blackwell 1976, para 404.

9] Ludwig Wittgenstein, The Blue and The Brown Book, Oxford, Blackwell 1958, para 67, Za detaljniju raspravu o tim Wittgensteinovim razlikama, vidi Poglavlje 4 Slavoj Žižek, For They Know Not What They Do, Verso, London 1991.

10] O tom prelasku/pomaku od Descartesa do Kanta, vidi Poglavlje 1, Slavoj Žižek, Tarrying With the Negative, Durham, NC, Duke University Press 1993.

- 19:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.04.2008.

Prijevod teksta Žižekovog predavanja u Zagrebu

serbokaotishce premiere

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Bližnji nije druga osoba s bogatim unutarnjim životom, puna pripovijesti o samoj sebi koje kazuje sebi kako bi stvorila smisleno iskustvo svoga postojanja, jer takva osoba nikako ne može biti neprijatelj. „Neprijatelj je netko čiju pripovijest niste čuli.“ U tom smislu, vlasti na Islandu nedavno su uvele jedinstvenu praksu „živih knjižnica“: u okviru borbe protiv sve jače ksenofobije (posljedice sve većeg broja doseljenih radnika), kao i protiv spolne nesnošljivosti, pripadnicima etničkih i spolnih manjina (homoseksualcima, doseljenim Istočnoevropljanima ili crncima) plaća se da posjećuju islandske obitelji i samo razgovaraju s njima, upoznaju ih sa svojim načinom života, svojim svakodnevnim praksama, snovima itd. – na taj način, egzotični stranac kojega vidimo kao prijetnju svom načinu života pojavljuje se kao netko s kime možemo suosjećati, netko s vlastitim, složenim svijetom...
No taj postupak ima jasnu granicu: možemo li zamisliti da nam neki okrutni nacist pripovijeda svoju priču? Jesmo li spremni ustvrditi da je Hitler bio neprijatelj zato što se njegova pripovijest nije čula? U svojoj knjizi Lenjinov grob David Remnick govori o svojim pokušajima tijekom posjeta Moskvi 1988, da upozna Lazara Kaganoviča, posljednjeg još živog pripadnika Staljinovog užeg kruga, koji je upravljao programom kolektivizacije od 1929. do 1933. i bio odgovoran za neizrecivu štetu i patnju. Sada, u dobi od više od devedeset godina, živio je usamljeno i povučeno u svom stanu. Remnicka je fascinirala mogućnost da vidi uistinu zlu osobu:

„Da li Kaganovič još vjeruje? To sam želio znati. Osjeća li ikakvu krivnju, ikakav sram? I što misli o Gorbačovu, tadašnjem generalnom sekretaru? No zapravo nije bila riječ o tome. Prije svega sam želio sjediti u istoj sobi s Kaganovičem, vidjeti kako izgleda zao čovjek, znati ono što on zna, kojim knjigama se okružio.“

Da je uspio u tome, Remnick bi najvjerojatnije susreo krhkog, dobroćudnog čovjeka koji nije odustao od svojih snova. Kada je Svetlana Staljina 1960-ih preko Indije emigrirala u Sjedinjene Države, napisala je memoare u kojima je prikazala Staljina „iznutra“, kao dobra oca i brižnog vođu, a masovna ubojstva uglavnom su mu nametnuli zli suradnici, prije svih Berija. Poslije je Berijin sin napisao memoare u kojima je oca prikazao kao dragog obiteljskog čovjeka koji je samo slušao Staljinove zapovijedi i potajno pokušavao ograničiti štetu. I Maljenkovljev sin ispričao je svoju priču, opisavši svoga oca kao poštenog i marljivog radnika koji se neprestano bojao za vlastiti život. Hannah Arendt imala je pravo: ti likovi nisu utjelovljenja uzvišeno-bajronovskog demonskog Zla: golem je jaz između njihovih unutarnjih doživljaja i užasa njihovih djela. Iskustvo koje u sebi imamo o svome životu, pripovijest koju sebi samima kazujemo o sebi kako bismo objasnili što činimo, u osnovi je laž – a istina je u onome vani, u onome što činimo.
Srpski novinar nedavno je objavio neobičnu vijest o političaru koji je nakon dugotrajnih i mučnih pregovora uvjerio Slobodana Miloševića u njegovoj vili da se preda policiji i dopusti da ga privedu. Milošević je pristao i tada zamolio da mu dopuste da ode na prvi kat vile i nešto obavi. Pregovarač se uplašio da Milošević namjerava počiniti samoubojstvo, izrazio je tu svoju sumnju, ali Milošević ga je umirio rekavši da samo mora održati riječ danu svojoj supruzi Miri Marković i oprati joj kosu prije nego što ode. Da li taj podatak iz osobnog života „otkupljuje“ užase koji su posljedica njegove vladavine, čini li ga on „humanijim“?
Jedna od činjenica koje neprekidno iznenađuju naivnu etičku svijest jest da isti ljudi koji počine strašne nasilne činove nad svojim neprijateljima mogu izražavati toplu ljudskost i brigu za pripadnike vlastite skupine. Nije li neobično da je isti njemački vojnik koji je pobio nevine civile spreman žrtvovati život za svoje suborce? Ili da zapovjednik koji je naredio pokolj talaca može iste večeri napisati pismo obitelji, puno iskrene ljubavi? To ograničenje našeg etičkog dosega na uzak krug kao da se suprotstavlja našem spontanom uvidu da smo svi mi ljudi, svi imamo iste osnovne nade, strahove i boli, te stoga i isti opravdan zahtjev za poštovanjem i dostojanstvom. Dakle, oni koji ograničavaju doseg svojih etičkih razmatranja su radikalno nedosljedni, pa čak i „licemjerni“. Rečeno habermasovski, zapali su u pragmatičko proturječje, jer krše etičke norme koje održavaju njihovu vlastitu govornu zajednicu. Poricati ista osnovna etička prava onima koji ne pripadaju njihovoj zajednici, a odobravati ih onima koji joj pripadaju – to nije prirodno za ljudsko biće. To je kršenje naše spontane etičke sklonosti. Ono uključuje brutalno potiskivanje i samoporicanje.
Kada su nakon pada komunizma zamjerili istočnonjemačkom piscu Stephanu Hermlinu, „mekanom“ disidentu, da je 1950-ih pisao tekstove i pjesme u kojima je veličao Staljina, on je s gnjevnom indignacijom odgovorio da je u to vrijeme u Evropi ime „Staljin“ naprosto značilo nadahnuće slobodom i pravdom i nije imalo nikakve veze sa strašnim stvarima koje su se „potajno“ događale u Sovjetskom Savezu. Dakako, taj izgovor je prejednostavan i neuvjerljiv: nije nužno znati istinu o staljinističkom teroru da bismo posumnjali da nešto užasno nije u redu sa staljinizmom. Bilo je i više nego dovoljno čitati objavljene tekstove – službene izvještaje s montiranih procesa, napade na neprijatelje, službene panegirike Staljinu i drugim vođama. Na neki način, iz svega toga bilo je već jasno sve što se trebalo znati. Zato je uistinu iznenađujuće licemjerje zapadnih komunista koji su spremno prihvaćali staljinističke optužbe kao psihološku činjenicu o optuženima. U pismu Benjaminu iz 1938. Adorno govori o svom razgovoru s Hansom Eislerom u New Yorku:

„Bilo mi je potrebno itekako mnogo strpljivosti da saslušam njegovu slabašnu obranu moskovskih procesa i da otrpim njegovu odvratnu šalu o ubojstvu Buharina. Tvrdi da ga je upoznao u Moskvi i da je optuženik imao tako lošu savjest da njega, Eislera, nije mogao pogledati u oči.“

Eislerova psihološka sljepoća je zapanjujuća: Buharinov strah – strah od doticaja sa strancima kada zna da ga promatraju i da mu prijeti hapšenje – on čita kao unutarnji osjećaj krivnje. Prisjetimo se još jedne tragične figure iz hladnoratovske ere: onih zapadnih ljevičara koji su se junački i krajnje iskreno odupirali antikomunističkoj histeriji u svojim zemljama. Bili su spremni čak i na zatvorske kazne zbog svojih komunističkih uvjerenja i u obranu Sovjetskog Saveza. Nije li njihov subjektivni stav tako tragično uzvišen upravo zbog iluzorne prirode njihova vjerovanja? Zbog bijedne stvarnosti staljinističkog Sovjetskog Saveza, unutarnja krhka ljepota njihova uvjerenja još je uzvišenija. To nas vodi do radikalnog i neočekivanog zaključka: nije dovoljno reći da tu imamo posla s tragično neumjesnim etičkim uvjerenjem, sa slijepom vjerom koja izbjegava suočenje s bijednom, užasnom stvarnošću svoje etičke referentne točke. Što ako, suprotno tome, takvo sljepilo, tako silovito isključiva gesta odbijanja-da-se-vidi, takvo poricanje stvarnosti, takav fetišistički stav „vrlo dobro znam da je situacija u Sovjetskom Savezu strašna, ali ipak vjerujem u sovjetski socijalizam“ – što ako je to sržni sastojak svakog etičkog stava? Već je i Kant bio dobro svjestan tog paradoksa kad je svoje shvaćanje entuzijazma primijenio na Francusku revoluciju u svom Sukobu fakulteta (1795). Istinska važnost Revolucije nije u onome što se doista dogodilo u Parizu – a mnogo toga bilo je užasno, uz izljeve ubilačke strasti – nego u zanesenoj reakciji koju su događaji u Parizu izazvali u očima suosjećajnih promatrača diljem cijele Evrope:

„Nedavna revolucija naroda koji je bogat duhom može i propasti i uspjeti, nagomilati bijedu i okrutnost, ali ona ipak u srcu svih promatrača (koji njome nisu zahvaćeni) potiče zauzimanje strane u skladu s njihovim željama [eine Teilnehmung dem Wunshe nach] koje graniči sa zanosom i koje, budući da sam njegov izraz nije bez opasnosti, može biti prouzročeno moralnom sklonošću unutar čovječanstva.“

Prevedemo li to na lakanovski jezik, realni Događaj, upravo sama dimenzija Realnoga, nije bila u neposrednoj stvarnosti nasilnih događaja u Parizu, nego u tome kako se ta stvarnost pokazivala promatračima i u nadama koje je budila u njima. Stvarnost onoga što se događalo u Parizu pripada vremenskoj dimenziji empirijske povijesti: uzvišena slika koja je stvorila zanos pripada Vječnosti... I, mutatis mutandis, isto vrijedi i za zapadne poklonike Sovjetskog Saveza. Sovjetsko iskustvo „gradnje socijalizma u jednoj zemlji“ zasigurno je „nagomilalo bijedu i okrutnosti“, ali ipak je poticalo zanos u srcu promatrača (koji njime nisu bili zahvaćeni)... Pritom pitanje glasi: da li svaka etika mora počivati na takvoj gesti fetišističkog poricanja? Nije li čak i najuniverzalnija etika obavezna povući crtu i zanemariti određenu vrstu patnje? Što je sa životinjama koje se kolje radi naše prehrane? Tko bi od nas mogao i dalje jesti svinjetinu nakon posjete industrijskoj farmi na kojoj su svinje poluslijepe i ne mogu čak ni pošteno hodati, nego ih se samo tovi da bi ih se ubilo? I što ćemo s, na primjer, mučenjem i patnjom milijuna koje smo odlučili ignorirati? Dokaz: zamislite kako bi netko od nas podnio prisilno gledanje jednog jedinog snuff filma kao zapisa onoga što se svakodnevno događa tisućama diljem planeta – brutalno mučenje (kopanje očiju, drobljenje testisa...) itd.? Bi li ta osoba mogla i dalje normalno živjeti? Da – ako bi uspjela nekako zaboraviti ono što je vidjela (potisnuti simboličku djelotvornost toga). Dakle, ponovno pitamo, ne mora li svaka etika počivati na takvoj gesti fetišističkog poricanja? Čak i rješenje koje nudi očita iznimka, budistička etika solidarnosti sa svim živim bićima, više je poopćena ravnodušnost – učenje kako izbjeći prejaku suosjećajnost (zato se ona može lako pretvoriti u samu suprotnost univerzalne suosjećajnosti, u zastupanje okrutnog militarističkog stava, što zorno dokazuje sudbina zen-budizma).
Dakle, da se vratimo na naše pitanje, mi se kladimo na sljedeće: da, svaka etika – uz iznimku etike psihoanalize (koja je svojevrsna antietika: usmjerava se upravo na ono što uobičajeni etički zanos isključuje, na jad koji je naličje našeg zanosa).
Čuditi se toj činjenici nije pravi filozofski stav. Naime, što ako je ono što se doima kao nedosljednost, kao neuspjeh izvlačenja svih posljedica nečijeg filozofskog stava, naprotiv, pozitivan uvjet njegove mogućnosti? Što ako je takvo isključenje nekog oblika drugosti iz dosega našeg etičkog razmatranja kosupstancijalno sa samom utemeljujućom gestom etičke univerzalnosti, tako da, što je naša eksplicitna etika univerzalnija, to je brutalnije isključenje u njenoj osnovi? Kršćanski sveobuhvatni stav (prisjetimo se Pavlovog slavnog „Nema muškog ni ženskog, nema Židova ni Grka“) uključuje potpuno isključenje onih koji ne prihvaćaju uključenje u kršćansku zajednicu. U drugim „partikularističkim“ religijama (pa čak i u islamu, usprkos njegovu globalnom širenju), ima mjesta za druge; tolerira ih se, iako ih se gleda pokroviteljski. No, kršćanski motto „Svi su ljudi braća“ znači i da oni koji ne pristaju biti našom braćom nisu ljudi. Prvih godina iranske revolucije Homeini je igrao na isti paradoks kada je u intervjuu sa zapadnim novinarima ustvrdio da je iranska revolucija najhumanija u cijeloj povijesti: revolucionari nisu ubili nijednu jedinu osobu. Kada ga je iznenađeni novinar upitao o smrtnim kaznama objavljenima u medijima, Homeini je hladno odgovorio: „Oni koje smo ubili nisu ljudi nego zločinački psi!“
Kad Freud i Lacan inzistiraju na problematičnoj prirodi osnovne judeo-kršćanske zapovijedi „voli svoga bližnjega“, oni tada ne samo da izriču uobičajenu kritičkoideološku tvrdnju da je svaki pojam univerzalnosti obojan našim pojedinačnim vrijednostima i stoga implicira potajna isključenja. Oni izriču mnogo jaču tvrdnju o nesukladnosti Bližnjega sa samom dimenzijom univerzalnosti. Univerzalnosti se odupire upravo neljudska dimenzija Bližnjega.
To nas vraća na ključno pitanje: mora li svaka univerzalistička etika počivati na takvoj gesti fetišističkog poricanja? Odgovor glasi: svaka etika koja ostaje „humanistička“ (u smislu izbjegavanja neljudske jezgre bivanja ljudskim), koja poriče ponornu dimenziju Bližnjega. „Čovjek“, „ljudsko biće“ je maska koja skriva čistu subjektivnost Bližnjega.
Ne bismo se smjeli ustručavati tu spoznaju primijeniti i na politiku: odviše je jednostavno otpisati naciste kao nehumane zvijeri – što ako je problem sa staljinizmom upravo u tome da je ostao „ljudski, odviše ljudski“? S dosljedno konzervativnog stajališta moglo bi se tvrditi da je, daleko od toga da bude najveća katastrofa koja je zadesila Rusiju, zapravo spasio ono što razumijemo kao ljudskost čovjeka. Pritom je presudan velik pomak početkom i sredinom 1930-ih, s proleterskog egalitarizma na puno prihvaćanje ruskog naslijeđa. U kulturalnoj sferi, likovi poput Puškina i Čajkovskog bili su uzdignuti daleko iznad modernizma; iznova su se uspostavile tradicionalne estetske norme lijepoga; homoseksualnost je bila zabranjena, seksualni promiskuitet osuđivan, a brak proglašen elementarnom ćelijom novog društva, itd. Bio je to kraj kratkotrajnog braka iz interesa između sovjetske vlasti i umjetničkog i znanstvenog modernizma. U kinematografiji taj je prijelaz jasno vidljiv u pomaku s Ajzenštajnovih nijemih filmova i njihove montaže atrakcija na njegove „organicističke“ zvučne filmove; u glazbi, to je pomak sa Šostakovičeve nasilno-parodijske provokativne glazbe s elementima cirkusa i džeza iz 1920-ih na njegov povratak tradicionalnijim formama krajem 1930-ih.
Taj pomak tradicionalno se čita kao „kulturalni termidor“, izdaja autentične revolucije. Međutim, prije nego što prihvatimo taj sud u izravnom značenju, trebali bismo pobliže pogledati ideološku viziju koja je podržavala taj radikalni egalitarizam: takozvani biokozmizam“, čudnu kombinaciju vulgarnog materijalizma i gnostičke duhovnosti koja je tvorila okultnu ideologiju u sjeni, opsceni tajni nauk sovjetskog marksizma. Potiskivan iz javnosti u središnjem razdoblju sovjetske države, biokozmizam otvoreno se širio samo u prvom i u posljednja dva desetljeća sovjetske vladavine; njegove glavne teme su sljedeće: ciljevi religije (kolektivni raj, nadilaženje svake patnje, puna pojedinačna besmrtnost, uskrsnuće mrtvih, pobjeda nad vremenom i smrću, osvajanje svemira daleko preko granica Sunčeva sistema) mogu se ostvariti u zemaljskom životu, razvojem moderne znanosti i tehnologije. U budućnosti, ne samo što će nestati spolne razlike, jer će se čedni post-ljudi reproducirati izravnom biotehničkom reprodukcijom, nego će biti moguće uskrsnuti sve mrtve iz prošlosti (utvrđivanjem njihove biološke formule pomoću njihovih zemnih ostataka i njihovim ponovnim utjelovljivanjem – tada DNA još nije bila poznata...), te tako čak izbrisati sve nepravde iz prošlosti, „poništiti“ prošlu patnju i razaranja. U toj svijetloj biopolitičkoj komunističkoj budućnosti, ne samo ljudi, nego i životinje, sva živa bića, sudjelovat će u izravno kolektiviziranom Razumu kozmosa... Ako netko ima nešto protiv Lenjinove oštre kritike „bogograditeljstva“ Maksima Gorkog, izravnog obogotvorenja čovjeka, trebali bismo imati na umu da je i sam Gorki surađivao s biokozmistima. Zanimljivo je uočiti sličnosti između tog „biokozmizma“ i današnje tehno-gnoze. Trockijeva vizija dobar je primjer toga:

„Što je čovjek? Ni u kojem slučaju nije dovršeno ni skladno biće. Ne, on je još vrlo nespretno stvorenje. Čovjek, kao životinja, nije evoluirao planski nego spontano i stoga je nagomilao mnoga proturječja. Pitanje kako obrazovati i upravljati, kako poboljšati i dopuniti tjelesnu i duhovnu strukturu čovjeka, divovski je problem koji se može razumjeti samo na osnovi socijalizma. (...) Stvoriti novu „poboljšanu verziju“ čovjeka – to je budući zadatak komunizma. I stoga prvo moramo saznati sve o čovjeku, njegovoj anatomiji, fiziologiji i onom dijelu fiziologije kojeg se naziva psihologijom. Čovjek mora pogledati sebe i vidjeti sebe kao sirovine, ili u najboljem slučaju kao poluproizvod, i reći: „Dragi moj homo sapiensu, napokon ću raditi na tebi.“

To nisu bili tek osobiti teorijski principi, nego i izrazi istinskog masovnog pokreta u umjetnosti, arhitekturi, psihologiji, pedagogiji i organizacijskim znanostima, pokreta koji je obuhvaćao stotine tisuća ljudi. Službeno podržavan kult tejlorizma, čiji je najradikalniji zastupnik bio Aleksej Gastev, boljševički inženjer i pjesnik koji se već 1922. služio izrazom „biomehanika“, istraživao je viziju društva u kojem će se čovjek stopiti sa strojem. Gastev je vodio Institut rada, gdje su se provodili eksperimenti u kojima se učilo radnike da se ponašaju poput strojeva. Mehanizaciju čovjeka smatrao je sljedećim korakom u evoluciji, zamišljajući

„utopiju u kojoj bi 'ljude' zamijenile 'proleterske jedinice' identificirane oznakama poput 'A, B, C ili 325, 075, 0 i tako dalje'. (...) 'Mehanizirani kolektivizam' bi 'zamijenio individualnu ličnost u psihologiji proletarijata'. Više ne bi bilo potrebe za emocijama i ljudsku dušu više se ne bi mjerilo 'krikom ili osmijehom nego manometrom ili brzinomjerom'.“

Zar u tom snu ne nalazimo prvu radikalnu formulaciju onoga što danas obično nazivamo biopolitikom? Ma kako to ludo zvučalo, može se tvrditi da bi ta vizija, kad bi je netko doista pokušao nametnuti, bila mnogo strašnija od staljinizma kakav je bio. Staljinistička kulturalna politika reagirala je protiv te prijetnje posve modernističke mehanizacije; ne samo da je zahtijevala povratak umjetničkim formama koje bi bile privlačne širokim masama, nego i – ma kako to cinično zvučalo – povratak elementarnim tradicionalnim formama morala. U staljinističkim montiranim procesima žrtve se proglašavalo odgovornima, optuživalo da su krive, prisiljavalo da priznaju... ukratko, ma kako to opsceno zvučalo (a tako je i bilo), smatralo ih se autonomnim etičkim subjektima, a ne objektima biopolitike. Nasuprot utopiji „mehaniziranog kolektivizma“, staljinizam na svom vrhuncu 1930-ih zastupao je povratak etici u najnasilnijem smislu, kao krajnju protumjeru za prijetnju „mehaniziranog kolektivizma“ u kojemu bi tradicionalne moralne kategorije postale beznačajne, u kojemu se ne bi smatralo da neprihvatljivo ponašanje uključuje krivnju subjekta, nego bi ga se shvaćalo kao kvar koji se mjeri posebnim manometrom ili brzinomjerom.
Stoga je i većina naroda iskreno pozdravila nametanje „socijalističkog realizma“: to je bio znak da je „režim u potpunosti odbacio posvećenost revolucionarnoj ideji uspostave „proleterske“ ili „sovjetske“ forme kulture koja bi se razlikovala od kulture prošlosti. (...) Suvremeni pisci poput Ahmatove nisu mogli pronaći izdavača, ali sabrana djela Puškina i Turgenjeva, Čehova i Tolstoja (premda ne i Dostojevskog) tiskana su u milijunskim nakladama kako bi se novo čitateljstvo upoznalo s njima.“ Taj povratak klasičnoj kulturi dosegnuo je vrhunac 1937, na stogodišnjicu Puškinove smrti, kada su se

„[u] cijeloj zemlji odvijale svečanosti: malena provincijalna kazališta postavljala su drame; škole su organizirale posebne proslave; komunistička omladina odlazila je na hodočašća na mjesta povezana s pjesnikovim životom; tvornice su organizirale studijske grupe i klubove „puškinovaca“; kolektivne farme održavale su Puškinove festivale s ljudima odjevenima kao likovi iz Puškinovih bajki.“

Te činjenice vrijedi spomenuti jer nas one vode do novog paradoksa: kako je otpor staljinizmu, ma kako bio marginalan i potiskivan, slijedio taj kulturalni trend. Drugim riječima, to masovno ponovno uvođenje klasičnog ruskog kulturalnog naslijeđa, licemjerno i cenzurirano kakvo je već bilo, bilo je više od puke mjere prosvjećivanja polupismenih masa: univerzum velikih klasika poput Puškina i Tolstoja sadržavao je potpunu viziju kulture, s njezinom vlastitom etikom društvene odgovornosti, solidarnosti s potlačenima nasuprot autokratskoj vlasti:

„Disidentstvo u SSSR-u predstavljalo je poštenje, nepročišćenu stvarnost i etičke vrijednosti – nasuprot fantazijskoj stvarnosti socijalističkog realizma i prožimajućoj lažnosti sovjetskoga javnog diskursa sa svojom pratećom negacijom tradicionalnog morala (eksplicitno izrečenom, zapravo temeljnom sastavnicom u zalaganju sovjetskog režima za 'revolucionarni razvoj').“

U tom smislu, i sam Solženjicin je sin staljinističke kulturalne politike 1930-ih. Zato i „privatni“ radovi Šostakoviča, puni melankolije, očaja i privatne tjeskobe (usredotočeni na njegove gudačke kvartete) nisu ništa manje organski dio staljinističke kulture nego što su to njegova velika „javna“ djela (usredotočena na njegove službeno slavljene simfonije: Petu, Sedmu i Jedanaestu). Zato je i autentično prijateljstvo koje se tako veličalo u DDR-u isto tako organski dio kulture DDR-a kao što je to i STASI.
A to nas vodi do trećeg paradoksa. Wilhelm Furtwangler je o Stravinskijevom „Posvećenju proljeća“ napomenuo da to djelo pokazuje ograničenja ruske duhovnosti: ono postiže vrhunac u briljantnim mehaničkim ritmičkim eksplozijama, ali ne može doseći organsko, živo jedinstvo koje karakterizira njemačku duhovnost. Prva ironija je u tome što su ruski tradicionalisti iste one skladatelje na koje se Furtwangler pozivao smatrali zapadnjačkim modernizatorima koji ugrožavaju rusko organsko naslijeđe. No, Furtwangler je na neki način imao pravo. Mnogi zapadni putnici u Rusiju u 18. i 19. stoljeću odlazili su tamo u potrazi za organskim društvom, za živom društvenom Cjelinom, suprotno zapadnim individualističkim društvima koje je okupljao izvanjski pritisak zakona; ubrzo bi otkrili da je zbiljska Rusija golemo kaotično carstvo kojemu nedostaje upravo unutarnja organska forma i kojim stoga vlada željezna ruka brutalne carske autokracije. Drugim riječima, nikad nije postojala organska „stara Rusija“ čiju skladnu ravnotežu bi poremetila zapadnjačka modernizacija: nasilni „modernizam“, brutalno nametanje središnjeg poretka na kaotičnu teksturu društvenog života, stoga je ključna komponenta upravo tradicionalnog ruskog društvenog identiteta – Staljin je s pravom slavio Ivana Groznog kao svog prethodnika.

--- Ta specifično ljudska dimenzija uspostavlja se već i na najelementarnijoj jezičnoj razini. Ako bi jezik novog, post-ljudskog bića bio jezik signala, koji više ne predstavlja subjekt na odgovarajući način, nije nikakvo čudo što je staljinistički jezik najsilovitija moguća suprotnost tog jezika: vrhovni primjer onoga što Lacan naziva „praznim govorom“, govorom čija je denotativna vrijednost (eksplicitni sadržaj) potisnuta u korist njegova funkcioniranja kao pokazivača intersubjektivnih odnosa između govornika i slušaoca, jest staljinistički žargon, predmet znanosti „kremljologije“:

„Prije nego što su se sovjetski arhivi širom otvorili, strani znanstvenici pokušavali su dokučiti što se dogodilo, i što bi se moglo dogoditi, odviše se oslanjajući na glasine: taj-i-taj čuo je od tog-i-tog, koji je to čuo od nekoga u logorima, koji je pak bio siguran da... [ovdje umetnite fantastične pojedinosti po izboru]. Kritičari takve rekla-kazala znanosti s pravom su joj zamjerali. Ali čini se da malo ljudi shvaća da bitno pitanje nije pouzdanost usmene predaje i političkih gatanja u Staljinovom Sovjetskom Savezu nego njihova sveprisutnost. Kremljologija nije nastala na Harvardu nego u Kremlju i oko njega. (...) Tako je djelovao cijeli taj režim, i to su u nekoj mjeri činili svi u Sovjetskom Savezu – to više što su bili na višem položaju. Usred rata među ministarstvima i intriga na Möbiusovoj vrpci, život i smrt u staljinizmu ostali su nepronični, bez obzira na to odakle ih promatrate i koga poznajete. Bili su u isti mah formulaični i neodredivi.
U travnju 1939. (nominalni šef Kominterne Georgi) Dimitrov uplašio se zbog toga što ga Pravda iznenada nije spomenula u izvještaju s jednog počasnog prezidija, a Izvestija u drugom. Malo se umirio kad je doznao da su njegov portret nosili visoko na prvomajskoj paradi, što je utišalo zlokobne glasine o njemu. Ali tada se ponovilo. „Na Međunarodni dan žena prvi put nisam izabran u počasno predsjedništvo“ zabilježio je 8. ožujka 1941. „Naravno, to nije slučajno.“ Ah, ali što je to značilo? Dimitrov – koji jedva da je uopće mogao biti bliži Kremlju nego što je bio – bio je okorjeli kremljolog koji je proučavao mauzolejsku koreografiju, gonetao predznake, plivao u glasinama.“

Još jedan komičan detalj u tom smislu: javni tužilac u montažnom procesu protiv „ujedinjenog trockističko-zinovjevističkog centra“ objavio je popis onih koje je taj „centar“ planirao ubiti (Staljina, Kirova, Ždanova...); taj popis postao je bizarna počast jer je biti na njemu značilo biti blizak Staljinu. Iako je Molotov bio u dobrim osobnim odnosima sa Staljinom, šokirao se kad je otkrio da nije na popisu: što taj znak znači? Samo Staljinovo upozorenje ili naznaku da će ubrzo doći red i na njegovo hapšenje? Doista, tajne Egipćana bile su tajne i za same Egipćane. Staljinistički Sovjetski Savez bio je istinsko „carstvo znakova“.
Pripovijest koju kazuje sovjetski lingvist Erik Han-Pira nudi savršen primjer potpune zasićenosti tog „carstva znakova“, semantičke zasićenosti koja upravo počiva na pražnjenju od izravnog denotativnog značenja. Mnogo godina, kad bi sovjetski mediji najavljivali pogrebnu ceremoniju nekog člana visoke nomenklature, služili su se klišeiziranom formulacijom: „pokopan na Crvenom trgu uz zidine Kremlja“. No 1960-ih, zbog nedostatka prostora, većinu preminulih dostojanstvenika se kremiralo i urne s njihovim pepelom postavljalo se u niše u samim zidinama – ali u izjavama za novinstvo i dalje se koristilo stari klišej. Ta nedosljednost navela je petnaest članova Ruskog jezičnog instituta Sovjetske akademije znanosti da napišu pismo Centralnom komitetu Komunističke partije i predlože da se ta fraza promijeni kako bi odgovarala novoj stvarnosti: „Urna s pepelom postavljena je u zidine Kremlja“. Nekoliko tjedana kasnije, predstavnik Centralnog komiteta nazvao je Institut i obavijestio ih da je Centralni komitet raspravio o njihovom prijedlogu i odlučio zadržati staru formulaciju; nije ponudio nikakav razlog za tu odluku. Prema pravilima koja su vladala sovjetskim „carstvom znakova“, CK je imao pravo: ta promjena ne bi bila shvaćena kao puko priznavanje činjenice da se dostojanstvenike sada kremira i njihov pepeo stavlja u same zidine; svako odstupanje od standardne formule protumačilo bi se kao znak i potaknulo bi grozničavu interpretacijsku aktivnost. Dakle, budući da nema poruke koju bi trebalo prenijeti, zašto išta mijenjati? Tom zaključku moguće je suprotstaviti mogućnost jednostavnog „racionalnog“ rješenja: zašto ne promijeniti formulaciju i dodati objašnjenje da to ništa ne znači, da je to samo priznavanje nove stvarnosti? Takav „racionalan“ pristup posve promašuje logiku sovjetskog „carstva znakova“: budući da u njemu SVE ima neko značenje, pa čak i poricanje značenja – zapravo, ponajprije ono – takvo poricanje potaknulo bi još grozničaviju interpretacijsku aktivnost – ono bi se protumačilo ne samo kao smislen znak u danom, dobro uspostavljenom semiotičkom prostoru, nego kao mnogo jača meta-semantička naznaka da se mijenjaju i sama osnovna pravila tog semiotičkog prostora, te tako nastaje potpuna zbrka, pa čak i panika! Neki sovjetski vođe zadržali su osjećaj za ironiju i iskazivali su mračan smisao za humor s obzirom na tu posvemašnju oblikovnost činjenica; kada je početkom 1956. Anastas Mikojan odletio u Budimpeštu kako bi obavijestio mađarskog ultrastaljinističkog vođu Matyasa Rakosija o moskovskoj odluci da ga se svrgne, rekao je Rakosiju: „Sovjetsko vodstvo odlučilo je da si bolestan. Treba ti liječenje u Moskvi.“
Bilo bi zanimljivo iz te perspektive iznova protumačiti uzorne sovjetske udžbenike o dijalektičkom materijalizmu poslije 2. svjetskog rata, Marksističku dijalektičku metodu Marka Rozentala, čije prvo izdanje je objavljeno u Moskvi 1951. U kasnijim izdanjima su izostavljeni ili prerađeni dugački dijelovi teksta; međutim, te promjene nisu imale nikakve veze s autorovim kasnijim refleksijama o imanentnim filozofskim problemima – sve ih treba čitati sa strogo kremljološkog gledišta, kao signale promjena u ideološko-političkim silnicama. Naravno, ta knjiga se zasniva na Staljinovoj „sistematizaciji“ četiriju „glavnih značajki“ dijalektičke metode (jedinstvo svih pojava; dinamička priroda stvarnosti; permanentan razvoj stvarnosti; „revolucionarna“ priroda tog razvoja, koji se događa u naglim skokovima, a ne stalnom, postupnom promjenom), u kojoj upadljivo nedostaje „zakon“ o „negaciji negacije“. (Vidi Staljinovu „O dijalektičkom i povijesnom materijalizmu“.) U sljedećem izdanju Rozentalove knjige opis tih četiriju „glavnih značajki“ neznatno se mijenja: „negacija negacije“ ponegdje se potiho iznova uvodi, itd., itd. Te promjene su kremljološki signali o pomacima u ideološko-političkoj konstelaciji, pomacima u destaljinizaciji, koja je paradoksalno započela u doba samog Staljina i na njegov poticaj (vidi njegova dva kasna eseja o lingvistici i ekonomiji, koji su utrli put priznavanju relativne autonomije nekih znanosti i njihove neovisnosti o klasnoj borbi). Činjenica da se „negacija negacije“ postavlja kao temeljna ontološka značajka stvarnosti, koja se pojavljuje kao tvrdnja o osnovnoj ontološkoj strukturi stvarnosti, stoga nema nikakve veze s poznavanjem stvarnosti, dok ima svaku moguću vezu s promjenama u ideološko-političkoj konstelaciji.
Nije li stoga kremljologija svojevrstan opsceni dvojnik sovjetologije: potonja objektivno proučava sovjetski režim, uz pomoć socioloških podataka, statistike, promjene vlasti itd., a prva kao zakučast semiotički sustav....
--- Kakvu subjektivnu poziciju implicira tako semantički posve zasićen prostor? Bilo bi zanimljivo pozabaviti se detaljnim prikazom načina na koji se boljševički pokret odnosio prema medicini, prema liječnicima koji su skrbili za vođe; tu su presudna tri dokumenta:

(1) Lenjinova pisma Gorkom iz jeseni 1913. u kojima, duboko uznemiren Gorkijevom podrškom humanističkoj ideologiji „bogotvorenja“, Lenjin implicira da je Gorki podlegao toj devijaciji zbog svojih slabih živaca i savjetuje mu da otputuje u Švicarsku i tamo dobije najbolju medicinsku njegu. U jednom pismu, nakon što je jasno izrekao koliko je šokiran Gorkijevim idejama

„Dragi Alekseje Maksimoviču, pa što to radite? To je doista strašno, naprosto strašno! / Zašto to radite? To je strašno bolno. Vaš V. I.“

Lenjin dodaje neobičan postskript:

„P. S. Bolje pazite na sebe, doista, tako da možete putovati zimi a da se ne prehladite (opasno je zimi).“

Lenjin je očito zabrinut da bi se, osim prehlade, Gorki mogao zaraziti i mnogo ozbiljnijom ideološkom bolešću, kao što je jasno iz sljedećeg pisma (poslanog zajedno s prethodnim):

„Možda vas ne razumijem dobro? Možda ste se šalili kada ste napisali „za sada“? Možda niste baš ozbiljno pisali o „bogotvorenju“? Zaboga, malo bolje pazite na sebe. Vaš Lenjin.“

Pritom bi nas trebao iznenaditi način na koji se korijen ideološke devijacije locira u tjelesnom stanju (prenapeti živci) koje zahtijeva medicinsku njegu.

(2) Staljinov govor na Lenjinovu pokopu („O Lenjinovoj smrti“) održan 26. siječnja 1924, koji počinje ovako:

„Drugovi, mi komunisti smo ljudi posebnoga kova. Načinjeni smo od posebne tvari. Mi smo oni koji čine armiju velikog proleterskog stratega, armiju druga Lenjina. Ništa nije više od časti pripadanja toj armiji. Ništa nije više od titule člana Partije čiji osnivač i vođa je bio drug Lenjin. Nije svakome dano da bude član takve partije. Nije svakome dano da podnese tegobe i oluje koje prate članstvo u takvoj partiji.“

Lenjinova još idiosinkratična opsesija tijelom revolucionara tu kao da se uzvisuje do pojma: boljševički „kadar“ vidi se kao onaj koji ima posebno tijelo, ne tijelo poput drugih – zbog čega se mora posebno njegovati (i, na kraju, tijelo zaslužuje da ga se čuva u mauzoleju).

(3) Činjenica da se posljednja Staljinova paranoična opsesija odnosila na takozvanu „liječničku urotu“: svi liječnici koji su ga liječili i vrhovni sovjetski vođe bili su uhapšeni i mučeni ne bi li priznali da su dio međunarodne američko-židovske zavjere da se ubije sovjetsko vodstvo. Opet, jasan je kontinuitet s prethodnim dvjema točkama: zločin liječnika nije samo u ubojstvu običnog ljudskog pacijenta nego u ubijanju svetih tijela revolucionarnih kadrova.

Daleko od toga da bude puka „metafora“, taj pojam posebnoga kadrovskog tijela utemeljen je na logici „objektivnog značenja“ koja je bila zajednička Lenjinu i Staljinu: dok su obični pojedinci zahvaćeni u povijesne događaje koji ih nadilaze, slijepi za njihovo istinsko značenje, tako da im je svijest „lažna“, revolucionarni kadar ima pristup istinskom („objektivnom“) značenju događaja, to jest, njegova je svijest izravna samosvijest same povijesne Nužnosti. (Ta posebna pozicija omogućuje mu da kritizira druge u dobro poznatom stilu „možda su tvoje namjere dobre i tvoja želja da pomažeš ljudima iskrena, ali, ipak, objektivno, ono što tvrdiš, u ovoj fazi borbe, znači podršku reakcionarnim snagama...“ – govoreći hegelovski, ta pozicija previđa da je to „objektivno“ značenje već subjektivno posredovano. (Na primjer, kada Partija odluči promijeniti politiku, ista ta politika može radikalno promijeniti svoje „objektivno značenje: do pakta Hitler-Staljin 1939., fašizam je bio glavni neprijatelj, dok je nakon tog pakta onaj tko je nastavljao antifašističku borbu „objektivno“ služio imperijalističkoj reakciji.) A uzvišeno tijelo kadra je eterična potpora toj izravnoj samosvijesti povijesnoga apsolutnog Subjekta.
No, postoji i presudan rez između Lenjina i Staljina: dok je Lenjin ostao na toj razini, pozivajući se na pristup „objektivnom značenju“ događaja, Staljin je načinio sudbonosan korak dalje i resubjektivizirao to objektivno značenje. U Staljinovom univerzumu, paradoksalno, nema naivnih, svi znaju „objektivno značenje“ svojih činova, pa tako, umjesto iluzorne svijesti imamo izravnu hipokriziju i prijetvornost: „objektivno značenje“ vaših činova je ono što ste DOISTA HTJELI, a vaše dobre namjere tek su licemjerna krinka. Štoviše, cijeli Lenjin ne može se svesti na to subjektivno stajalište o povlaštenom pristupu „objektivnom značenju“: postoji još jedno, mnogo „otvorenije“, subjektivno stajalište izraženo u Lenjinovim djelima, stajalište potpune izloženosti povijesnoj kontingentnosti. S tog stajališta, ne postoji „istinska“ partijska linija koju treba otkriti, ne postoje „objektivni“ kriteriji koji je određuju: Partija „čini sve moguće greške“, i „istinska“ partijska linija pojavljuje se iz cik-cak oscilacija, tj. „nužnost“ nastaje u praksi, ona izranja iz uzajamne interakcije subjektivnih odluka.
Povjesničari koji pokušavaju dokazati kontinuitet između Lenjinove politike i staljinizma vole se usredotočiti na lik Feliksa Džeržinskog, osnivača Čeke (kasnije GPU, NKVD, KGB...), boljševičke tajne policije: u pravilu, prikazuje ga se kao ono što bi Deleuze nazvao „mračnim prethodnikom“ staljinizma. U teksturi predstaljinističkog razvoja Sovjetskog Saveza prvih deset godina nakon Oktobarske revolucije, Džeržinskog se mora „čitati unatrag“, kao vremenskog putnika koji se vratio jedno desetljeće iz staljinističke budućnosti. Takvo čitanje često dobiva istinske fantazmatske dimenzije, na primjer u onih povjesničara koji ističu Džeržinskijev hladan, prazan pogled, navodno tjelesni izraz njegova okrutnog uma, lišenog svake ljudske topline i suosjećanja. Stoga nije nikakvo čudo što je Zapad s bio zgrožen viješću da je Putinova vlada u Rusiji odlučila vratiti kip Džeržinskoga na trg pred slavnom palačom Lubjanka, sjedištem omrznutog KGB-a... No, one kojima je ta općeprihvaćena slika prirasla srcu čeka iznenađenje. Knjiga Lesleyja Chamberlaina The Philosophy Steamer, o izgonu grupe najistaknutijih nemarksističkih intelektualaca iz Sovjetskog Saveza 1921, djelo koje inzistira upravo na izravnoj povezanosti (ako ne i izravnom kontinuitetu) između lenjinizma i staljinizma, u Dodatku daje kratke biografske bilješke o svim spomenutim osobama – evo stavke o Džeržinskom:

FELIKS DŽERŽINSKY (1877—1926) Rođen u Poljskoj, šef Čeke, kasnije GPU-a, nadgledao je izgon. Džeržinski je proveo četvrtinu života – jedanaest godina u carističkim zatvorima i u progonu u Sibiru, uključujući i tri godine prisilnog rada. Bilo je neupitno „njegovo poistovjećenje sa siromašnima i potlačenima i njihovo zastupanje“. Džeržinski je i dalje zagonetna figura.“

Još neke pojedinosti bacaju neočekivano svjetlo na taj amblemski lik; međutim, smisao nije u tome da se naglasi kako su rani boljševici bili „mekši“, „humaniji“. Okrutnost njihove vladavine ne treba se ni na koji način prikrivati – smisao je drugi: upravo kada su pribjegavali teroru (a činili su to često i otvoreno, nazivajući zvijer njenim imenom, „crveni teror“), taj teror bio je drukčije vrste u usporedbi sa staljinističkim terorom. Naravno, mnogi povjesničari, iako to priznaju, ipak inzistiraju da je postojala dublja nužnost koja je vodila od prvoga do drugoga: nije li prijelaz s okrutne revolucionarne čistoće na korumpirani teror uobičajen u povijesti revolucija? Rani boljševici nedvojbeno bi bili šokirani onime u što se Sovjetski Savez pretvorio 1930-ih (mnogi su to i bili, pa su okrutno istrijebljeni u velikim čistkama); međutim, njihova tragedija bila je u tome što nisu mogli u staljinističkom teroru vidjeti potomka svojih vlastitih činova. Nedostajala im je verzija stare orijentalne spoznaje „tat twam asi“ („to si ti“)... Tu prihvaćenu mudrost – koju, bit ću jasan, ne možemo odbaciti kao jeftin antikomunizam: ona ima svoju dosljednu logiku i priznaje tragičnu veličinu staroj boljševičkoj gardi – ipak bismo trebali problematizirati. Tu bi ljevica predložila svoju alternativu današnjim pomodnim desničarskim povijestima u stilu „što ako“: odgovor na vječno ljevičarsko pitanje „Što bi se dogodilo da je Lenjin poživio još deset godina u dobrom zdravlju i uspio svrgnuti Staljina?“ nije tako jasan kao što se možda čini (u biti, ništa – to jest, ništa bitno drukčije: isti staljinizam, samo lišen najgorih ekscesa), usprkos mnogim dobrim argumentima u njegovu korist (nije li sama Rosa Luxemburg još 1918. predvidjela uspon birokratskog staljinizma?).
Dakle, premda je jasno kako je staljinizam nastao iz početnih uvjeta Oktobarske revolucije i stanja neposredno nakon nje, ne bismo smjeli a priori odbaciti mogućnost da bi, da je Lenjin bio zdrav još nekoliko godina i svrgnuo Staljina, nastalo nešto posve drukčije – naravno, ne utopija „demokratskog socijalizma“, ali ipak nešto bitno drukčije od staljinističkog „socijalizma u jednoj zemlji“, kao ishod mnogo više „pragmatičnog“ i improvizacijskog niza političkih i ekonomskih odluka, s punom sviješću o vlastitim ograničenjima. (Lenjinova očajnička posljednja borba protiv ponovno probuđenog ruskog nacionalizma, njegova podrška gruzijskim „nacionalistima“, njegova vizija mnogo više decentralizirane federacije itd., nisu bili samo taktički kompromisi: oni su implicirali viziju države i društva koji bi bili posve nesukladni sa staljinističkim.)
Prijelaz s lenjinizma 20-ih na staljinizam u punom smislu 30-ih vidljiv je čak i po razini humora u unutarnjim partijskim raspravama. Određena vrsta humora uvijek je obilježavala boljševičke debate – sam Lenjin je na 11. partijskom kongresu 1922. rekao „šala je vrlo dobra stvar: ne možemo držati govore a da tu i tamo ne ubacimo i pokoju šalu“. Taj humor ponekad je bio grub, sarkastičan, pun ledene ironije, ali ipak je bio dio dijaloga s partijskim drugovima – da citiramo Hamleta na putu prema majci u III. činu te drame: „O nožu ću govorit, neću njim se služit“. Štoviše, humor i sarkazam u polemikama bili su strogo simetrični – recimo u debati između lenjinističke većine i radničke opozicije 1921. obje strane ne samo da su pribjegavale sarkastičnim i ironičnim primjedbama nego su na isti način odgovarale na primjedbe protivnika, izvrćući ih, dovodeći ih do apsurda itd. No 1930-ih zavladao je mnogo okrutniji oblik sarkazma, koji je sam sovjetski tisak nazvao „smijehom pobjednika“: ruganje i ismijavanje komičnih izgovora nemoćnih i poniženih žrtava koje su pokušavale uvjeriti druge u svoje poštenje. Obilje je primjera – javni tužilac Višinski vikao je na Kamenjeva i Zinovjeva na poznatom montiranom procesu: „prekinite s tom cirkuskom farsom!“ Kada je Smirnov, optuženik na istom procesu, porekao da je terorist, rečeno mu je: „Taj bijedni pokušaj da se iskobeljaš prilično je smiješan.“ Na isti način, kafkijanska kvaliteta jezovitog smijeha koji se čuo u publici tijekom posljednjeg Buharinovog govora pred Centralnim komitetom 23. veljače 1937. počiva na radikalnoj nesumjerljivosti govornikove krajnje ozbiljnosti (govori o svom mogućem samoubojstvu i zašto ga neće počiniti, jer bi to štetilo Partiji, nego će radije štrajkati glađu do smrti) i reakcije članova Centralnog komiteta:

Buharin: Neću se ubiti jer bi ljudi rekli da sam se ubio kako bih naštetio Partiji. No ako umrem, recimo, od neke bolesti, kakvu štetu ćete imati od toga? (Smijeh.)
Glasovi: Ucjenjivaču!
Vorošilov: Zlikovče! Začepi gubicu! Kako je to podlo! Kako se usuđuješ tako govoriti!
Buharin: Ali morate razumjeti – meni je teško dalje živjeti.
Staljin: A nama je lako?!
Vorošilov: Ma jeste li to čuli? „Neću se ubiti, ali ću umrijeti“?!
Buharin: Vama je lako govoriti o meni. Uostalom, što možete izgubiti? Pazite, ako sam saboter, kurvin sin, onda zašto biste me poštedjeli? Ništa ne tvrdim. Samo govorim o čemu razmišljam, što doživljavam. Ako je to na ikoji način politički štetno, makar malo, onda nema dvojbe, učinit ću sve što kažete. (Smijeh.) Zašto se smijete? U ovome nema apsolutno ničega smiješnoga...“

Isti jezoviti smijeh pojavio se i na drugim mjestima:
„Buharin: Ništa od onoga što svjedoče protiv mene nije istina. (Smijeh, buka u prostoriji.) Zašto se smijete? U svemu ovome nema ničega smiješnoga.“
Nije li tu na djelu, u stvarnome životu, jezovita logika prvog ispitivanja Josefa K. u Procesu?

„ 'Dobro, dakle', rekao je istražni sudac okrećući listove i autoritativno se obraćajući K.-u, 'vi ste soboslikar?' 'Ne,' rekao je K., 'ja sam niži službenik u velikoj banci'. Taj odgovor izazvao je tako jak izljev smijeha s desne strane da se i K. morao nasmijati. Ljudi su se presamitili držeći se za koljena i tresli se kao da grčevito kašlju.“

Naravno, u takvom univerzumu nema mjesta ni za najformalnije i najpraznije pravo na subjektivitet, na kojemu Buharin i dalje inzistira:

„Buharin: (...) Priznao sam da sam od 1930. do 1932. počinio mnoge političke grijehe. To sam na kraju shvatio. Ali s istom odlučnošću s kojom priznajem svoju stvarnu krivnju, s istom tom odlučnošću poričem krivnju koju mi se nameće, i zauvijek ću je poricati. I to ne zato što ona ima samo osobni značaj, nego zato što vjerujem da nitko ni u kakvim okolnostima ne bi smio na sebe preuzeti ništa suvišno, posebno kada to partiji ne treba, kada to zemlji ne treba, kada to meni ne treba. (Buka u prostoriji, smijeh.)
(...)
Cijela tragedija moje situacije je u tome da su taj Pjatakov i drugi poput njega tako zatrovali atmosferu, nastala je takva atmosfera da nitko ne vjeruje ljudskim osjećajima – ni osjećajima, ni srcu, ni suzama. (Smijeh.) Mnoge manifestacije ljudskih osjećaja koje su ranije bile jedan oblik dokaza – a u tome nema ničega sramnog – danas su izgubile valjanost i snagu.
Kaganovič: Ti si velik dvoličnjak!
Buharin: Drugovi, dopustite mi da kažem sljedeće o onome što se dogodilo...
Hlopljankin: Vrijeme je da te bacimo u tamnicu!
Buharin: Što?
Hlopljankin: Već odavno te je trebalo baciti u tamnicu!
Buharin: Pa dobro, hajde, bacite me u tamnicu. Dakle, mislite da će me to što vičete: „Bacite ga u tamnicu!“ navesti da govorim drukčije? Ne, neće.

Lako je vidjeti kako ta promjena humora ovisi o prijelazu s lenjinističkog „objektivnog značenja“ nečijih činova na njihovu staljinističku resubjektivizaciju: budući da u staljinističkom univerzumu u biti nema naivnih i svi znaju objektivno značenje svojih činova, neslaganje sa službenom partijskom linijom može biti samo posljedica licemjerja i prijevare. A još više iznenađuje spremnost zapadnih komunista promatrača da uoče to licemjerje kao istinsku psihološku činjenicu o optuženome. U pismu Benjaminu iz 1938. Adorno izvještava o razgovoru koji je imao s Hansom Eislerom u New Yorku:

„Bilo mi je potrebno itekako mnogo strpljivosti da saslušam njegovu slabašnu obranu moskovskih procesa i da otrpim njegovu odvratnu šalu o ubojstvu Buharina. Tvrdi da ga je upoznao u Moskvi i da je optuženik imao tako lošu savjest da njega, Eislera, nije mogao pogledati u oči.“

Eislerova psihološka sljepoća je zapanjujuća: Buharinov strah – strah od doticaja sa strancima kada zna da ga promatraju i da mu prijeti hapšenje – on čita kao unutarnji osjećaj krivnje.

To nas na kraju dovodi do srži staljinističkog subjektivnog stajališta. Uobičajena osuda Staljina sastoji se od dvije pretpostavke: (1) on je bio cinik koji je vrlo dobro znao kako stvari stoje (da su optuženi na montiranom procesu zapravo nevini itd.); (2) znao je što radi, to jest u potpunosti je upravljao događajima. Dokumenti iz novootvorenih arhiva zapravo pokazuju u suprotnom smjeru: Staljin u biti JEST vjerovao (u službenu ideologiju, u svoju ulogu poštenog vođe, u krivnju optuženih itd.) i NIJE uistinu upravljao događajima (stvarne posljedice njegovih mjera često su ga šokirale). Lars T. Lih predložio je uznemirujući zaključak: „Narodu Sovjetskog Saveza vjerojatno bi bilo bolje da je Staljin bio ciničniji nego što je bio.“ – Međutim, Staljinovo „vjerovanje“ može se čitati i na drukčiji način: nije riječ o tome da je on „osobno“ vjerovao – želio je da veliki Drugi vjeruje. Sam Lih upućuje u tom smjeru kada razumije divljenje Roberta Tuckera tome

„koliko je mnogo boli i patnje prouzročila masovna proizvodnja priznanja tijekom 1937. Ta priznanja nisu služila nikakvoj svrsi na svijetu; odmah ih se arhiviralo i zaboravljalo. Tucker spekulira o tome da je Staljin inzistirao na tim priznanjima kao dokazu za potomstvo da je njegova vizija svijeta punog neprijatelja bila u biti istinita.“

Međutim, što ako doslovnije shvatimo izjavu da iznuđena priznanja „nisu služila nikakvoj svrsi na svijetu“: „arhivirali su ih i zaboravljali“ stvarni ljudi, jer njihov stvarni adresat nisu bili ti stvarni ljudi nego virtualni „veliki Drugi“, isti onaj veliki Drugi koji jedini može objasniti dobro poznati incident s Velikom sovjetskom enciklopedijom 1954., odmah nakon Berijina pada. Kada su sovjetski pretplatnici dobili primjerak Enciklopedije koji je sadržavao stavke pod slovom B, u njemu je bio, naravno, članak na dvije stranice o Beriji, u kojem ga se veliča kao velikog heroja Sovjetskog Saveza; nakon njegova pada i prokazivanja kao izdajnika i špijuna, svi pretplatnici su iz izdavačke kuće dobili pismo u kojem se od njih zahtijeva da izrežu i vrate stranice o Beriji; kao zamjenu su odmah dobili članak na dvije stranice o Beringovu tjesnacu (s fotografijama), tako da, kada su ga umetnuli, cjelovitost Enciklopedije bila je obnovljena i nikakva praznina nije svjedočila o tom iznenadnom ponovnom pisanju povijesti... Zagonetka pritom glasi: za koga se održavala ta cjelovitost (njezin privid), kad je svaki pretplatnik znao za tu manipulaciju (jer ju je sam morao obaviti)? Naravno, jedini odgovor je: za nevini pogled velikog Drugog. Zato je struktura staljinizma inherentno teološka; zato je staljinizam tako očajnički težio održavati odgovarajući privid. Takvo rješenje enigme omogućuje nam i da odbacimo dilemu „je li Staljin bio vjernik ili cinik?“ kao lažnu: bio je i jedno i drugo istodobno. Osobno je, naravno, često bio svjestan laži u službenom diskursu; dakle, osobno je bio cinik, ali u isti mah bio je posve iskren u svojim naporima da čuva nevinost i iskrenost „velikog Drugog“...
Iz tog dvosmislenog stanja privida trebali bismo izvesti neke radikalne zaključke. Prisjetimo se debate o istinskoj poruci Šostakovičeva djela koja sve donedavno bjesnjela u muzikološkim krugovima: koje je bilo skladateljevo istinsko stajalište s obzirom na njegov (očito problematičan) odnos prema komunizmu? Dva suprotstavljena stajališta glase: usprkos svim svojim (očitim) sumnjama i oscilacijama, Šostakovič je bio vjerni sovjetski skladatelj, i Šostakovič je bio prikriveni disident čija glazba predstavlja „prikrivene ili šifrirane izazove upravo onom političkom sustavu koji je navodno podržavao“. U drugom slučaju bivamo zahvaćeni u interpretacijsko ludilo u kojemu se svaka značajka može protumačiti kao znak svoje suprotnosti: „požalite se da je 'trijumfalni' finale Lenjingradske simfonije banalan i možda ćete dobiti odgovor: 'Ah, ali i namjera je bila da bude banalan!' Važna je prenesena poruka.“ Samo tanka linija refleksivnosti razdvaja ta dva čitanja: ako se banalnost sama objavljuje, ako je to bila i namjera, onda ona poništava samu sebe i preokreće se u ironiju... Dakle, gdje onda počiva istina? Ja predlažem hegelovsku „sintezu“ tih suprotstavljenih gledišta, doduše sintezu se neočekivanim obratom: što ako ono zbog čega je Šostakovičeva glazba „staljinistička“ i dio sovjetskog univerzuma, jest upravo sama njegova distanciranost od tog univerzuma? Što ako je distanca od službenog ideološkog univerzuma, daleko od toga da ga potkopava, bila ključna sastavnica njegova funkcioniranja? Šostakovičev spontano-intimni stav prema politici vjerojatno je najbolje izražen u njegovoj napomeni prijatelju: „Misliš li da je povijest doista kurva?“ To generalizirano nepovjerenje prema svakoj politici (koje je osnova i njegove distanciranosti prema disidentima poput Solženjicina) znatno mu je olakšavalo opstanak. (Na suprotnom kraju, nedostatak takve distance objašnjava tragičnu sudbinu Evalda Iljenkova, vjerojatno najnadarenijeg sovjetskog marksističkog filozofa: on je ozbiljno shvatio svoj marksizam kao duboko osobnu stvar, a cijena koju je za to platio bila je da je 1979. u očaju počinio samoubojstvo.) Ta presudna spoznaja navodi nas da ponudimo posebnu varijantu uobičajenog argumenta o Šostakovičevom „disidentstvu“:

„(...) čak i „najslužbeniji“ pisci (...) najčešće su bili privatno skeptični prema sovjetskom režimu i bilo je poznato da pripadaju disidentskoj kulturi. Doista, rijetkost je naći ruskog pisca pod sovjetskom vladavinom, ma kako službeno potvrđenog ili navodno konformističkog, koji nije katkad izrazio kritičko stajalište prema „sovjetskoj stvarnosti“. (...) [Šostakovič] je također bio (...) izrazito aktivan u zastupanju disidentskih vrijednosti u svoj djelu (što mu je bilo lakše zbog porecivosti koja je inherentna značajka neverbalnog disidentstva). Ali ni u kojem slučaju nije bio jedini koji je privatno njegovao disidentsko gledište na sovjetski život, a u isto vrijeme nužno davao suprotan javni dojam konformizma.“

(Uočite neobičnu kategoriju „neverbalnog disidentstva“ – recimo, disidentstva impliciranog u raspoloženju koje potiče glazba, a koje se može verbalno poreći, tako da je isto djelo koje službeno veliča socijalizam, poput Šostakovičeve Pete ili Sedme simfonije, zapravo njegovo disidentsko odbacivanje!) Dakle, zašto Staljin nije likvidirao Šostakoviča (i mnoge druge vodeće figure, od Ahmatove do Pasternaka, čija gledišta su bila 'jasno' disidentska)? „U slučaju pjesnika, čini se da je ulogu imalo i Staljinovo praznovjerje, ali glavni odgovor je u tome da se važne osobe nije moglo 'likvidirati' a da se ne prouzroči osuda iz inozemstva...“ – ne zvuči dobro kada se u argumentu mora spomenuti čak i Staljinovo praznovjerje... Nije li mnogo lakše i logičnije priznati da je jaz između „javne“ lojalnosti režimu i „privatnog“ disidentstva bio dijelom samoga identiteta staljinističkog subjekta? Ako se iz funkcioniranja staljinističke ideologije može izvući ikakva pouka, ona glasi da su (javni) prividi važni, zbog čega bi kategoriju „disidentstva“ trebalo rezervirati isključivo za javni diskurs: „disidenti“ su bili oni koji su remetili glatko funkcioniranje javnoga diskursa, javno objavljujući – na ovaj ili onaj način – ono što su privatno svi već znali.

-- Činjenica čistki dokazuje i da je uobičajena karakterizacija staljinističkih režima kao „birokratskog socijalizma“ posve pogrešna i (samo)mistifikatorska: tako sam staljinistički režim vidi problem, uzrok svojih neuspjeha i nevolja – ako nema dovoljno proizvoda u trgovinama, ako vlasti ne reagiraju na zahtjeve naroda itd., itd., što može biti lakše nego okriviti „birokratski“ stav ravnodušnosti, sitničave arogancije itd. Nije nikakvo čudo što je, od kraja 1920-ih nadalje, Staljin pisao napade na birokraciju, na birokratski stav. „Birokratizam“ nije bio ništa drugo nego posljedica funkcioniranja staljinističkih režima, a paradoks je u tome što je to posve pogrešna oznaka: staljinističkim režimima zapravo je nedostajala djelotvorna „birokracija“ (depolitiziran i kompetentan administrativni aparat).
Zbog autodestruktivne dinamike, staljinističku nomenklaturu ipak se ne može opisati kao „novu klasu“ – kao što je Andrzej Walicki uočio, paradoksalno, stabilizacija nomenklature u novu klasu nespojiva je s istinskim staljinističkim „totalitarizmom“: tek u doba Brežnjeva došlo je do

„konsolidacije sovjetske nomenklature, koja se prvi put u sovjetskoj povijesti uspjela emancipirati od podložnosti višim vlastima“ i uspostavila se kao stabilan povlašten sloj koji ne samo da je uživao fizičku sigurnost ( koju je ostvario još pod Hruščovom) nego i stabilnost radnog mjesta neovisno o efikasnosti rada – u biti, status sličan onom nove vladajuće klase. (...) Vrhunac totalitarizma bilo je razdoblje permanentnih čistki, koje su težile apsolutnoj eliminaciji ne samo svih mogućih devijacija, nego i stabilnih interesnih skupina čije bi samo postojanje moglo ugroziti ideološku čistoću i potkopati monolitnu strukturu vlasti.“

Tu možemo izvući dva paradoksalna zaključka: zbog specifične ideološke prirode staljinističkog režima (njegove nominalne posvećenosti cilju egalitarističkog i pravednog komunističkog društva), teror i čistke same nomenklature nisu bile samo upisane u samu njegovu prirodu (već i samo postojanje nomenklature bila je izdaja proglašenih ciljeva), nego je to bila i osveta ideologije samog režima svojoj nomenklaturi, koja zapravo JEST bila kriva zbog „izdaje socijalizma“. Štoviše, upravo zato je potpuna stabilizacija nomenklature u novu klasu bila moguća tek kada su njezini članovi prestali ozbiljno shvaćati ideološke ciljeve režima – tu se krije uloga izraza „realno postojeći socijalizam“ koji se pojavio u doba Brežnjeva: on znači da je režim odbacio svoju komunističku viziju i ograničio se na pragmatičnu politiku moći. To potvrđuje i (često uočavana) činjenica da su Hruščovljeve godine bile posljednje doba u kojem je sovjetska vladajuća elita još posjedovala izvorni povijesni (ako ne i revolucionarni) zanos u vezi sa svojom misijom – nakon Hruščova više nije bila zamisliva njegova prkosna poruka Amerikancima: „Pokopat ćemo vas! Vaši će unuci biti komunisti!“
Društvena uloga čistki je bila uloga karnevala – prisjetimo se ispitivanja Šostakoviča u KGB-u 1937:

„Dobio sam [sigurnosnu] propusnicu i otišao u ured [NKVD-a]. Istražitelj je ustao kad sam došao i pozdravio me. Bio je vrlo prijateljski raspoložen i zamolio me da sjednem. Počeo se raspitivati o mom zdravlju, obitelji, poslu kojim se bavim – svakojaka pitanja. Govorio je prijateljski, srdačno i ljubazno. Tada me iznenada pitao: 'Dakle, recite mi, poznajete li Tuhačevskog?' Odgovorio sam potvrdno, a on je upitao 'Kako?' Na to sam rekao: 'Na jednom od mojih koncerata. Nakon koncerta Tuhačevski je došao iza pozornice da mi čestita. Rekao je da voli moju glazbu, da je moj obožavatelj. Rekao je da bi se volio sresti sa mnom kada dođe u Lenjingrad, da razgovaramo o glazbi. Rekao je da bi vrlo rado sa mnom raspravljao o glazbi. Rekao je da bi me rado vidio ako dođem u Moskvu.' 'I koliko često ste se susretali?' 'Samo kada bi Tuhačevski došao ovamo. Obično bi me pozvao na večeru.' – 'Tko bi još bio za stolom?' 'Samo njegova obitelj, Članovi obitelji i rođaci.' -- 'A o čemu ste raspravljali?' 'Uglavnom o glazbi.' – 'Ne o politici?' 'Ne, nikada nismo razgovarali o politici, znam kako su stajale stvari.' – 'Dmitrij Dmitrijevič, ovo je vrlo ozbiljno. Morate se sjetiti. Danas je subota. Potpisat ću vam propusnicu i možete otići kući. Ali u ponedjeljak u podne morate doći ovamo. Ne zaboravite. Ovo je vrlo ozbiljno, vrlo važno.' Shvatio sam da je to kraj. Ta dva dana do ponedjeljka bila su mi noćna mora. Ženi sam rekao da se vjerojatno neću vratiti. Čak je pripremila vreću za mene – kakve se pripremalo za one koje odvedu. Stavila je toplo donje rublje. Znala je da se neću vratiti. Otišao sam onamo [u ponedjeljak] u podne i javio se na portu. Tamo je bio vojnik. Dao sam mu [internu] propusnicu. Rekao sam mu da su me pozvali. Potražio je moje ime: prvi, drugi, treći popis. Rekao je: 'Tko vas je pozvao?' Odgovorio sam: 'Inspektor Zakovski.' Rekao je: 'Neće vas moći danas primiti. Idite kući. Obavijestit ćemo vas.' Vratio mi je propusnicu i otišao sam kući. Tek kasnije, te večeri, doznao sam da je inspektor uhapšen.“

Ako postoji karneval u kojem ste danas kralj, a sutra prosjak, to je bilo to! No tu se ipak nameće zdravorazumska primjedba: ne postoji li prilično očita razlika između pravoga karnevala i staljinističkih čistki? U prvom slučaju cijela društvena hijerarhija privremeno se suspendira, oni koji su bili gore sada su dolje i obratno, dok u slučaju staljinizma, neočekivana i „iracionalna“ promjena uloga utječe samo na one koji su podložni vlasti – daleko od toga da je ugrožena, daleko od toga da se njezina moć makar simbolički suspendira, komunistička nomenklatuira služi se „iracionalnim“ pomacima arbitrarnog terora kako učvrstila svoju vladavinu... Međutim, postoje trenuci paroksizma u kojima revolucionarni teror doista doseže karnevalske dimenzije, to jest, u kojima, poput poslovične zmije, vladajuća partija počinje jesti samu sebe, postupno gutajući vlastiti rep. Iznenađujuća činjenica da je „najopasnije bilo biti u blizini središta moći“ jasno razlikuje staljinizam od fašističkih režima – evo koji su rezultati samo dvogodišnje jezovščine: ubijeno je pet Staljinovih kolega iz Politbiroa i 98 od 139 članova Centralnog komiteta. Od članova Centralnog komiteta Ukrajinske Republike preživjela su samo trojica od njih 200; nestalo je i 72 od 93 člana Centralnog komiteta Komsomola. Od 1996 partijskih vođa na Sedamnaestom kongresu 1934. 1108 zatvoreno je ili ubijeno. U provincijama nije preživjelo 319 od 385 regionalnih partijskih sekretara i 2210 od 2750 sekretara distrikta. Zbog te groznice samoproždiranja, teorija o staljinističkoj nomenklaturi kao novoj klasi prilično je problematična.
U svojoj analizi paranoje njemačkog suca Schrebera Freud nas podsjeća na to da je ono što obično smatramo ludilom (paranoičan scenarij urote protiv subjekta) zapravo već pokušaj ozdravljenja: nakon potpunog psihotičnog sloma, paranoičan konstrukt je pokušaj subjekta da obnovi poredak u svom univerzumu, referentni okvir koji mu omogućuje da ostvari „kognitivno mapiranje“. U istom smislu, u iskušenju smo ustvrditi da, kada je krajem 1937. staljinistički paranoični diskurs došao do vrhunca i prouzročio vlastito rastakanje kao društvene veze, hapšenje i likvidacija samog Ježova 1938., Staljinova glavnog egzekutora iz 1937., zapravo je bio pokušaj oporavka, stabiliziranja nekontrolirane autodestruktivne srdžbe koja je izbila 1937: čistka Ježova bila je svojevrsna meta-čistka, čistka kojom prestaju sve čistke (bio je optužen upravo za ubojstvo tisuća nevinih boljševika u korist stranih sila – ironija je u tome što je optužba bila doslovno istinita: on jest organizirao ubojstva tisuća nevinih boljševika...). Međutim, presudno je to što, iako smo dosegnuli granice Društvenoga, razinu na kojoj se i sama društveno-simbolička veza približava svom autodestruktivnom rastakanju, i sam taj eksces se generira preciznom dinamikom društvene borbe, nizom promjenjivih rasporeda i preraspoređivanja u samom vrhu režima (Staljina i njegova užeg kruga), gornje nomenklature i nižih članova Partije:

„Tako su se 1933. i 1935. Staljin i Politbiro ujedinili na svim razinama nomenklaturne elite kako bi prosijali, ili pročistili, bespomoćne niže članove Partije. Tada su se regionalni vođe poslužili tim čistkama da konsolidiraju svoje strojeve i izbace „nepogodne“. To je pak dovelo do novog preraspoređivanja 1936., u kojem su Staljin i moskovska nomenklatura stali na stranu nižih članova Partije, koji su se žalili na represivnost regionalnih elita. Staljin je 1937. otvoreno mobilizirao „partijske mase“ protiv nomenklature kao cjeline; to je predstavljalo važnu sastavnicu uništavanja elite u Velikom teroru. Ali 1938. Politbiro je promijenio smjer i pojačao ovlasti regionalne nomenklature kao dio pokušaja da se obnovi red u partiji za vrijeme terora.“

Situacija se stoga otela kontroli kada je Staljin izveo riskantan potez i izravno pozvao niže članove partije, potičući ih da izraze pritužbe na arbitrarnu vlast lokalnih partijskih moćnika (potez sličan Maovoj Velikoj kulturnoj revoluciji) – njihov gnjev prema režimu, nesposoban da se izravno izrazi, eksplodirao je tim zloćudnije, protiv personaliziranih zamjenskih meta. Budući da je gornja nomenklatura istodobno zadržala izvršnu moć i u samim čistkama, to je pokrenulo u pravom smislu karnevalski autodestruktivni zatvoreni krug u kojem su bili ugroženi gotovo svi (strijeljano je 79 sekretara distrikta od ukupno 82). Drugi aspekt tog čarobnog kruga bile su oscilacije u direktivama s vrha o temeljitosti čistki: vrh je zahtijevao stroge mjere, ali je u isti mah upozoravao na pretjerivanje, pa su egzekutori bili postavljeni u neodrživ položaj – u biti, što god da učine, pogriješit će. Ako ne uhapse dovoljno izdajnika i ne otkriju dovoljno zavjera, smatrat će ih se popustljivim simpatizerima kontrarevolucije; stoga, pod tim pritiskom, da bi ostvarili kvotu, morali su fabricirati dokaze i izmišljati urote – te su se tako izlagali kritici da su i sami saboteri koji istrebljuju tisuće poštenih komunista u korist stranih sila... Staljinova strategija izravnog obraćanja partijskim masama, preuzimanja njihovog antibirokratskog stava, stoga je bila vrlo rizična:

„To ne samo da je zaprijetilo da će izložiti elitnu politiku kritici javnosti nego je značilo i opasnost od diskreditiranja cijelog boljševičkog režima, kojemu je pripadao i sam Staljin. (...) Napokon, 1937. Staljin je prekršio sva pravila igre – štoviše, posve je uništio cijelu igru – i pokrenuo teror svih protiv svih.“

U tim događajima vrlo se jasno nazire dimenzija Nad-ja: upravo to nasilje koje je Komunistička partija provodila nad vlastitim članovima svjedoči o radikalnom samoproturječju režima, to jest o činjenici da je u izvorima režima postojao „autentičan“ revolucionarni projekt – neprekidne čistke bile su nužne ne samo da bi izbrisale tragove porijekla samoga režima, nego i kao svojevrstan „povratak potlačenih“, podsjetnik na radikalnu negativnost u srcu režima. Staljinističke čistke visokih partijskih ešalona oslanjale su se na tu temeljnu izdaju: optuženi su bili uistinu krivi utoliko što su, kao članovi nove nomenklature, izdali Revoluciju. Staljinistički teror stoga nije naprosto izdaja Revolucije, to jest, pokušaj da se izbriše tragove autentične revolucionarne prošlosti; on prije svjedoči o svojevrsnom „perverznom hiru“ koji navodi postrevolucionarni novi poredak da (iznova) u sebe upiše svoju izdaju Revolucije, da je „odrazi“ ili „zabilježi“ pod krinkom arbitrarnih hapšenja i ubojstava – koja su ugrozila sve pripadnike nomenklature – kao i u psihoanalizi, staljinističko priznanje krivnje prikriva istinsku krivnju. (Kao što je dobro poznato, Staljin je mudro u NKVD regrutirao ljude nižeg društvenog porijekla koji su stoga mogli otjeloviti svoju mržnju prema nomenklaturi hapšenjem i mučenjem visokih aparatčika.) Ta inherentna napetost između stabilnosti vladavine nove nomenklature i pervertiranog „povratka potlačenih“ pod krinkom ponavljanih čistki redova nomenklature u samom je srcu fenomena staljinizma: čistke su upravo oblik u kojem izdano nasljeđe Revolucije opstaje i proganja režim...
Zbog toga „perverznog hira “ staljinizam se ne može usporediti s nacizmom. Tu je korisno prisjetiti se Ernesta Noltea, koji je formulirao osnovne pojmove i teme „revizionističke“ debate čiji osnovni princip je „objektivno uspoređivanje“ fašizma i komunizma: fašizam, pa i nacizam, u biti su reakcija na komunističku prijetnju i ponavljanje njegovih najgorih praksi (koncentracijskih logora, masovnih likvidacija političkih neprijatelja):

„Zar ne bi moglo biti da su nacionalsocijalisti i Hitler izveli „azijsko“ djelo [holokaust] samo zato što su sebe i svoju vrstu smatrali potencijalnim ili stvarnim žrtvama [boljševičkog] azijskog djela. Nije li „arhipelag Gulag“ prethodio Auschwitzu?“

Ma kako bio odvratan, nacizam se nije samo vremenski pojavio nakon komunizma; on ga slijedi i s obzirom na svoj sadržaj i na ekscesivnu reakciju na komunističku prijetnju. Štoviše, svi užasi koje je počinio nacizam samo su kopija užasa koje je već bio počinio sovjetski komunizam: vladavina tajne policije, koncentracijski logori. Genocidni teror... Nolteov zaključak stoga glasi da su komunizam i nacizam dijeli istu totalitarnu formu i da se razlika odnosi samo na empirijske agense koji popunjavaju ista strukturalna mjesta („Židovi“ umjesto „klasnog neprijatelja“ itd.). Uobičajena liberalno-ljevičarska reakcija na Noltea sastojala se od moralističkog protesta: Nolte relativizira nacizam i svodi ga na sekundarni odjek Komunističkog Zla – uostalom, kako se uopće može uspoređivati komunizam, taj osujećeni pokušaj oslobođenja, s radikalnim zlom nacizma? Suprotno tom odbacivanju, trebali bismo u cjelini priznati Nolteovu glavnu tvrdnju: da, nacizam je u biti bio reakcija na komunističku prijetnju; on je u biti samo zamijenio klasnu borbu borbom između Arijevaca i Židova – međutim, problem ostaje u tome „samo“, koje uopće nije tako nevino kao što se čini. Tu imamo posla s pomicanjem [Verschiebung] u frojdovskom značenju tog pojma: nacizam zamjenjuje klasnu borbu rasnom borbom i tako prikriva svoje istinsko mjesto. Ono što se mijenja u prijelazu s komunizma na nacizam je Forma, i u toj promjeni Forme počiva nacistička ideološka mistifikacija: politička borba naturalizira se kao rasni sukob, (klasni) antagonizam inherentan društvenom zdanju reducira se na invaziju stranog (židovskog) tijela koje remeti sklad arijevske zajednice. Razlika između fašizma i komunizma stoga je „formalno-ontološka“: nije točno (kao što tvrdi Nolte) da u oba slučaja imamo istu formalnu antagonističku strukturu, u kojoj se samo mjesto Neprijatelja popunjava različitim pozitivnim elementima (klasa, rasa). U slučaju rase imamo posla s pozitivno naturaliziranim elementom (pretpostavljeno organsko jedinstvo Društva remeti se nadiranjem stranog tijela), dok je klasni sukob apsolutno inherentan društvenom polju i konstituira ga – stoga fašizam prikriva taj sukob i prevodi ga u sukob pozitivno suprotstavljenih pojmova.
Tu se moramo odlučiti: „čisto“ liberalno stajalište ekvidistance prema ljevičarskom i desničarskom „totalitarizmu“ (oba su loša, zasnovana na netoleranciji političkih i drugih razlika, odbacivanju demokratskih i humanističkih vrijednosti itd.) a priori je pogrešno, MORAMO zauzeti stajalište i proglasiti da je jedan bitno „gori“ od drugoga – zbog tog razloga, tekuća „relativizacija“ fašizma, shvaćanja da treba racionalno uspoređivati dva totalitarizma itd. UVIJEK uključuju – eksplicitno ili implicitno – tezu da je fašizam bio „bolji“ od komunizma, kao razumljiva reakcija na komunističku prijetnju.
Nije li fotografski negativ tog odbacivanja da se nacizam shvati kao politički projekt -- ključan politički skandal Adorna (i Frankfurtske škole općenito): potpuna odsutnost analize staljinizma u njegovom djelu (kao i kod Habermasa i drugih). Nolteova zasluga ipak je ozbiljan pristup razmatranju nacizma kao održivog društvenog projekta, pokušaj ponovnog stvaranja „pripovijesti koju su nacisti kazivali sebi o samima sebi“, što je sine qua non njegove djelotvorne kritike; isto treba učiniti i sa staljinizmom.
Ako je vjerovati najnovijoj Maovoj biografiji, prouzročio je najveću glad u povijesti time što je izvozio hranu u Rusiju kako bi kupio nuklearnu industriju i tvornice oružja: 38 milijuna ljudi umrlo je od gladi i ropskoga rada u razdoblju od 1958. do 1961. Mao je točno znao što se događa, rekavši: „možda će pola Kine morati umrijeti“. To je čisto instrumentalno zlo: ubijanje je bilo dijelom okrutnog pokušaja da se ostvari cilj, reducirajući ljude na potrošna sredstva. Ali, holokaust nije isto: u njemu ubijanje nije bilo dijelom racionalne strategije nego cilj sam po sebi, pomno planirani „iracionalni“ eksces (dokazi su brojni: deportacije Židova s grčkih otoka 1944., netom prije povlačenja; upotreba vlakova za prijevoz Židova umjesto vojne opreme 1944...). Tu Heidegger nije imao pravo kada je reducirao holokaust na industrijsku proizvodnju trupala: holokaust nije bio to, ali to je bio staljinistički komunizam...
Nije li, dakle, razlika između nacizma i staljinizma više nego minimalna? U pismu Herbertu Marcuseu 20. siječnja 1948. Heidegger je napisao: „Na ozbiljne i legitimne optužbe koje izražavate 'o režimu koji je pobio milijune Židova...' mogu samo dodati da, kad biste umjesto 'Židove' napisali 'istočne Nijemce', onda bi isto vrijedilo i za jednu savezničku zemlju, s tom razlikom da je sve što se dogodilo nakon 1945. postalo općepoznato, dok je krvavi teror nacista nedvojbeno bio skrivan od njemačkog naroda kao tajna.“ Marcuse je s punim opravdanjem odgovorio da malena razlika između brutalnog preseljavanja ljudi i spaljivanja ljudi u koncentracijskom logoru jest linija koja je u tom trenutku razdvajala civilizaciju od barbarstva. Ne bismo se trebali ustručavati poći i korak dalje: neznatna razlika između staljinističkog gulaga i nacističkog logora za uništavanje također je u tom povijesnom trenutku bila razlika između civilizacije i barbarstva.
Uzmimo staljinizam u najbrutalnijem obliku: dekulakizacija s početka 1930-ih. Staljinov slogan bio je da „kulake kao klasu treba likvidirati“ – što to znači? Može značiti mnogo toga – od oduzimanja njihove imovine (zemlje), nasilnog protjerivanja na druga područja (recimo, iz Ukrajine u Sibir), ili jednostavno u Gulag – ali NIJE značilo da ih se naprosto sve pobije. Cilj je bio da ih se likvidira KAO KLASU, ne kao pojedince. Iako je seosko stanovništvo namjerno izgladnjivano (milijuni mrtvih u Ukrajini, opet), cilj nije bio da ih se sve pobije nego da im se slomi kičma, da im se brutalno skrši otpor, da im se pokaže tko je gazda. Pritom ostaje razlika – minimalna, ali presudna – u odnosu na nacističku dejudeizaciju, u kojoj je konačni cilj zapravo bio da ih se uništi kao pojedince, da nestanu kao rasa.

- 16:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Emanuela Cunt

Image and video hosting by TinyPic
Amen. Nego, kad je već ta tematika u zraku, htjela bi Vas, care Nemanja, zamoliti za jedan kratak komentar. Naime, radi se o jednoj općeprihvaćenoj tezi kako je "najopasnija" kombinacija u ženske vrste "pametna i lijepa" (ne uzimajući u obzir kombinacije ostalih mogućih kategorija kojima bi se dala opisati). Čini mi se kako je to jedna veelika zabluda, jer "ružne i pametne" su se iskazale pogibeljnijim od prvotno spomenute kombinacije (ili si to ja samo utvaram?!). Ako možete tu relaciju malo prokomentirati...

svjetioničarka 22.04.2008. 11:57

Image and video hosting by TinyPic

Svakako valja istaknuti napredak suvremene neurologije koji ide ženskom rodu savršeno na ruku. Evo šta se dogodilo nekidan, za poseta Zvonka Makovića i Roberta Perišića dalekom otoku Japanu. Perišić je iskoristio priliku da u glavnom gradu te dalekoistočne prijateljske zemlje, na tamošnjem sveučilištu Todai, u svojstvu pacijenta prisustvuje prvoj transplataciji mozga na svetu. Pod suverenim vodstvom prof.dr.Masayuki Ikede, u KBC "Kod japanskog cara" Perišiću je čas posla zamenjen mozak. Ugrađen mu je mozak Vlade Bulića, jer se on sasvim dobro oseća kao Denis Lalić. Bivši se Perišić uspešno oporavlja, jedino, tvrdi da je on Dalibor Šimpraga, što je slučaj koliko-toliko podnošljiv u stvarnosti, ali sasvim neprikladan u suvremenoj hrvatskoj stvarnosnoj prozi. Naime, postavlja se opravdano pitanje: Čije su ondak avice, oprostite: Čije su onda kavice?
Dakle, možete da zamislite šta će sada da bude kad žene, lepe k'o greh, počnu da ugrađuju mozgove kao što je Žižekov ili dr.Jatogena mozak!? Pa toga nema ni u Soko Banji!
S druge pak strane, u prirodi (fisis) je, izuzev u čovečanstva, mužjak daleko lepše biće: recimo, uporedite petla i kokoš! Ili lava i lavicu! Da ne govorim o kitu i ulješuri! Jedino su gotovo beziznimno - neću ovde sebe da mešam - u ljudskoj rasi žene lepše od muškaraca, gledano iz perspektive tradicionalnog muškarca ili savremene žene. To govori da ljudi, kao rod, nisu prirodni! Ljudski je rod bre mnogo neprirodan, protuprirodan, neka prirodna aberacija, degeneracija, jebem li ga, šta ja znam. Šta sam teo da kažem...Da, to sam teo da kažem da žene, samim time što su u ljudskome rodu evolucijom morale da se prirodno prilagode društvenoj funkciji mamca, tj. da svojim vanjskim likom, kao neko amazonsko cveće, privlače mužjake da ih dobro opraše, pokazuju gde im je u svetu mesto: žene su mimikrične, mnogo se bre trude da nas zaintersuju, što isprva nije bio slučaj: isprva je u Rajsko stanje čovek bio mlogo lepši, kao što svedoči slučaj Adama Kadmona, jeste. U ovo stanje bačenosti u svet, u ovom infernalnom stanju u kakvom se nalazimo već cijelu jednu povijest dolaženja k sebi, da se tako izrazim, žena je postajala sve ljepša i ljepša, što je protuprirodna tendenca, dapače mjera alijenacije čovjeka kao čovjeka: ljudska se emancipacija od izvorne prirode čovjekove dapače može mjeriti indeksom ženske uljepšanosti. Kozmetika, kao nauka o ženi, uči nas da ova samosvršna djelatnost urešavanja u žena nema granice (peras): kosmos je žene bez mere (metron), njena je večnost tamna i loša beskonačnost; puka prolaznost (Vergänglichkeit). Hegel je imao pravo: nema prirodno lepog! Ova neprirodna lepota žene, paradoskalno, svedoči o njenoj posvemašnjoj bezidejnosti: nije lepa ona sama, nego to kroz nju, u osetilnom, sija sama ideja. Koja? E, u tome je problem: žena o tome pojma nema! Kao što kaže pesma:

Sa nebesa, zrak probija
Niko ne zna, niko ne zna,
Niko ne zna, niko ne zna,
Niko ne zna šta to sija.


Tu može da odgovorimo i Svjetioničarki: Nema lepih a pametnih žena! Izuzeci, kao Šeron Ston, a i ona je apšisala, dokazuju ovo pravilo. U pravilu pamet nagrđuje ženu. Misaoni napor čoveka prolepšava, ženu poružnjuje. Znate li neku lepojku iz osnovne škole koja se isticala matematičkim darom? Znate li miss razreda koja je postala čuvena fizičarka? Jeste, ima atraktivnih dottoressa, ali one nisu lepe, one su bre fetiš: njih čovek taslači zbog uniforme, jeste, u najgorem slučaju usled dijalektike lekarske uniforme i svega što ona simbolizuje, bolesničke akutne nemoći čovečanstva i činjenice o kojoj se tako malo i retko razmišlja: lekarska uniforma i nije tradicionalna odeća, njoj kao da nešto nedostaje, a opet, ispod nje kao da se prenaglo nalazi sve ono što spada u rekvizitarij i kostimografiju intime: donje je rublje nekako neposrednije nagovešteno kod lekarke, pod njenom belom odorom, nego kod, recimo, onih kurvi iz korporativnih komunikacija! Uniforma je lekarke manjak koji je suvišak: skriva premalo, odaje odviše. O tome tek treba da se održi jedan simpozij pod naslovom "Domina smisla", pa će da raspravimo taj neobičan fenomen (fainomenon). Nego da se vratim na temu: Ima li ili nema lepih, a pametnih žena! Ima lukavih, pokvarenih, opasnih k'o soda, ali znaš kako je, to onda nije njihova pamet, to je tada participacija žene na onome što je Separatna Inteligencija, u ovom slučaju logika Zla: pokvarena žena deluje vođena koruptivnim umom Nečastivog, i njena su lukavstva nadosobna, nimalo subjektivna! Kad tako misli, ona biva zlomišljena mišlju Zlog. Uopšte, jeste li primetili da žena kad misli izgleda kao od/buzeta!? E to ti je! Ženi je mišljenje neprirodno, nekako nesvojstveno. Šta ona ima da misli, znam ja šta ona misli, ima tu tko j/će da misli. A i napor im je bre, de će ona da misli, pored sve te brige za vlastiti izgled, kuću i potomstvo. I tako...Šta je ono bilo u pitanju, a, jeste, pametna i lepa ili ružna a pametna. E, tu je zaista nemoguće odgovoriti bilo šta. Jer, ja moram da priznam da nisam sreo ružnu a pametnu ženu. Ne znam, možda neko zna koju, ali ja zaista nisam do danas upoznao ružnu ženu koja bi bila pametna! Ove vučine što ogovaraju ljude po frizerajima - to je bre boranija! Mogu one neko vreme da laju, ali onda naiđu na svog kamionđiju, koji ih dobro bije i ubija što od kurca što s ostala raspoloživa sredstva (his dark materials, 'Paradise lost', Milton) pa se smire i rade kvar tu i tamo po komšiluku. To je sve sitno, bre, nema tu šta da se kaže. Ove dve, tri kučke koje su napravile nereda, kao nosata Kleopatra, već su opisate; evo šta sam o tome rekao pre mesec, dva, poslovično dalekovidno:
To sa ženama i muškarcima stara je stvar. Još od pamtivijeka. Pogotovo taj navodni muški strah, to je starodrevna legenda. Ustvari, reč je o alibiju. Na primeru Marka Antonija i Kleopatre najbolje je uočiti kako funkcionira navodni strah od ženskog podsmijeha i radiji izbor bojnoga polja:

Marko je s alibijem dužnosti spram Patrije napuštao Kleopatrinu ložnicu, a pod izgovorom ljubavnoga zova bojno polje! Prividno razapet između (lažne) ljubavi spram žene i domovine, Antonije je karao za bitaka, odlazeći (za primirja) u rat čim bi ga Cleo spopala bračnim dužnostima!

Kao što vidiš, Zubić-vilo, ovaj međuprostor, između pičke i Kurukšetre, prostor je slobode.
Sve u svemu, da zaključim, lepih a pametnih žena nema, jer pamet ženu nagrđuje. Ružnih a pametnih nema, jer čak i u ovom svetu u kojem je time out of joint, a s njime i trancendentali, pa se svežanj lepog, dobrog i istinitog razasuo, ipak stvari nisu otišle toliko daleko da lepota i ideja ne bi išle ruku pod ruku: ono lepo, po treći put ponavljam, sjaj je ideje u osetilnosti, i stoga ima pravo Nietzsche kad ružnoću shvata kao opovrgavanje (lepog).
Time što je ružna, žena nažalost pokazuje da nije preterano ni pametna.
Da jeste, pa zar ne bi zaradila barem za plastičnoga hirurga?
Q.E.D.

P.S.
Pri pomenu frizeraja: frizeraj je ženska web.2 kultura, ženin Internet! Žena pod haubom, antropološka je činjenica, autentično žensko stanje (stasis): nikoga ne bi iznenadilo kad bi žene iz frizeraja izašle s haubom na glavi, kad bi hauba bila sastavni deo ženskog outfita, kao torbica ili ruž (na usnama, u torbici). Žena pod haubom, posebno je biće: čovek se kao čovek određuje sposobnošću komunikacije, a ona pretpostavlja da čujemo govor kao glasno očitovanje umske prirode čovekove (čovek kao zoon logon ehon); žena je derivacija te definicije: zoon logon ehoton, jer, žena pod haubom teško može da čuje, tačnije: teško može da sluša! Žena pod haubom čuje jedino subliminalne poruke trača, onaj logos koji putuje nadzvučnom brzinom, frekvencijom ogovaranja. Trač, ljubav za daljnjeg svoga, specifičan je vid komunikacije žena kao bića.
Frizeraji su perverzna metafora/model kosmosa: mesta neprirodnog urešavanja žena, ulepšavanja koje je dodatno, i kao takvo isuviše vidljivo, od žene osamostaljeno biće (sein) - ures je na savremenoj ženi od nje odvojen, zasebičan entitet. Otuda potreba žene da ima mirijadu detalja (devine details*) u svojoj torbici, koja je jedini predmet na svetu poput House of leaves veći iznutra nego izvana: iz tašne žena uspeva da izvadi taman za predmet više no što bi u nju objektivno stvari stalo, i to je zakon postojaniji od Arhimedovog. Ženska tašna tako nije nešto proizvoljno, nekakav arbitrarni predmet: žena ima dve ruke uglavnom zato da u jednoj nosi tašku, metafizičko oruđe (organon) nežnijeg spola: spravu koja omogućava da u nju spremi sve ono što, kao kozmetika, spada u ženin kosmos, a što, nekim čudom, taj kozmos umnaža!
Ta rabota, umnažanje privida, očito je erotičke naravi.
Kurve jedne!
Toliko neka zasad bude kazano o otom.

22.04.2008. 13:09
__________

* fundamentalna fantasma.

- 02:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

The phenomenal Slavoj Zizek

Image and video hosting by TinyPic
Terry Eagleton

Image and video hosting by TinyPic

Slavoj Žižek is less a philosopher than a phenomenon. The son of Slovenian Communists, and the representative on earth (so to speak) of the late French psychoanalyst Jacques Lacan, Žižek has been travelling the globe like an intellectual rock star for the past twenty years, gathering as he goes an immense fan club. He is outrageous, provocative and entertaining. He was, he tells us, tempted to sest for the dust jacket of one of his books: “In his free time, Žižek likes to surf the internet for child pornography and teach his small son how to pull the legs off spiders”.
He has been the subject of an art installation entitled Slavoj Žižek Does Not Exist, has starred in two films (Žižek! and The Pervert’s Guide to Cinema) and appears on one of his own dust jackets lying on Sigmund Freud’s couch beneath an image of female genitalia. His forty or so books, with titles such as The Sublime Object of Ideology, The Ticklish Subject, Enjoy Your Symptom! and Everything You Always Wanted To Know About Lacan (But Were Too Afraid To Ask Hitchcock), are dishevelled collages of ideas, ranging from Kant to computer science, St Augustine to Agatha Christie. There seems to be nothing in heaven or earth that is not grist to his intellectual mill. One digression spawns another, until the author seems as unclear as the reader about what he was supposed to be arguing. Moreover, to every reviewer’s horror, Žižek’s books are growing fatter by the year. The Parallax View, almost 400 densely printed pages on everything from biopolitics and Robert Schumann to brain science and Henry James, appeared only two years ago; In Defense of Lost Causes, a book that scoops up Lenin and Heidegger, Christ and Robespierre, Mao and ecology, is an even weightier door-stopper.
Slavoj Žižek, then, is Europe’s prime example of a postmodern philosopher. He is a cross between guru and gadfly, sage and showman. In typically postmodern style, his work leaps impudently over the frontiers between high and popular culture, swerving in the course of a paragraph from Kierkegaard to Mel Gibson. Trained as a philosopher in Ljubljana and Paris, he is a film buff, psychoanalytic theorist, amateur theologian and political analyst. He is a member of the Ljubljana Lacanian circle, as improbable an association as the Huddersfield Hegelians. When it comes to politics, he is as adept at unpacking the intricacies of Rousseau or Carl Schmitt as he is at delivering instant journalistic judgements on Parisian rioting, the war on terror, or Turkey’s relations with the European Union. He was once a politician himself back home in Slovenia, and the shadow of the Yugoslavian conflict falls over his mordant commentaries on war, racism, nationalism and ethnic strife.
But if his books are postmodern in method, they are nevertheless lucid in style. In this respect, he presents something of an embarrassment to those convinced that Continental philosophers suffer from word-disorder. Žižek’s prose is crisp and consumer-friendly. Ludwig Wittgenstein once remarked that he would like to have written a philosophical work consisting of nothing but jokes; and though there is a lot more to Žižek than funny stories, the comic anecdote is one of his finer literary modes. He has a good line in sardonic East European humour, as when he reports that the difference between the Soviet Union and the mildly more reformist Yugoslavia was that whereas in the Soviet Union the people walked while their political representatives drove cars, in Yugoslavia the people themselves drove cars through their political representatives. Many of the regulations in China that specify what counts as a state secret, he informs us with grisly relish, are themselves classified as state secrets. To illustrate the interplay of presence and absence, he recounts in another of his books the story of a guide conducting some visitors around an East European art gallery in the Soviet era and pausing before a painting entitled “Lenin in Warsaw”. There is no sign of Lenin in the picture; instead, it depicts Lenin’s wife in bed with a handsome young member of the Central Committee. “But where is Lenin?” inquire the bemused visitors, to which the guide gravely replies: “Lenin is in Warsaw”.
There are two jokes in particular that are, so to speak, on the Žižekian reader. The first I have just touched on: Žižek looks like a fun read, and in many respects is so; but he is also an exceptionally strenuous thinker reared in the high traditions of European philosophy. The second is that Žižek is not a postmodernist at all. In fact, he is virulently hostile to that whole current of thought, as this latest book illustrates. If he steals some of the postmodernists’ clothes, he has little but contempt for their multiculturalism, anti-universalism, theoretical dandyism and modish obsession with culture. In Defense of Lost Causes is out to challenge the conventional wisdom that ideologies are at an end; that grand narratives have slithered to a halt; that the era of big explanations is over, and that the idea of global emancipation is as dead in the water as the former proprietor of the Daily Mirror.
Žižek is deadly serious about all this, though there is a typical element of contrariness about it as well. He began his publishing career as some kind of post-Marxist, and has now backed his way from there into Marxism. It is a cussedness which marks his sensibility as a whole, as idées reçues are mischievously upended. Paradox for Žižek is the stylistic equivalent of dialectical thought. And nothing could be more paradoxical than scrambling on board the revolutionary vessel at just the moment when it has been holed below the waterline. As he himself has grown more fashionable, his political case has become less so. He has only to scent an orthodoxy to feel the itch to put his foot through it; so that now Marxism is out of fashion, there is a certain twisted logic in the fact that he should return to it so assertively. In this book, as in several of its predecessors, he presses what one might call postmodern techniques (irony, paradox, lateral thinking, multiplicity, even at times a certain barefaced disingenuousness) into the service of thoroughly traditional positions.
The self-consciously outrageous case the book has to argue is that there is a “redemptive” moment to be plucked from such failed revolutionary ventures as Jacobinism, Leninism, Stalinism and Maoism. Žižek is by no means a champion of political terror: the Mao he offers us here, for example, is the mass murderer who mused that “half of China may have to die” in the Great Leap Forward, and who remarked that though a nuclear war might blow a hole in the planet, it would leave the cosmos largely untouched. His aim is not to justify such demented views, but to make things harder for the typical liberal middle-class dismissal of them. In pursuing this goal, the book offers us a wealth of political and philosophical insight; but it is not at all clear that it validates its central thesis.
Take, for example, his “defence” of Heidegger’s espousal of Nazism in the 1930s, and of Michel Foucault’s championing of the Iranian revolution some forty years later. Both commitments Žižek views as deeply objectionable; but in his view they were at least commitments to the need for revolutionary change, even if both Heidegger and Foucault backed the wrong horse in this respect. Behind this case lies Žižek’s indebtedness to the leading French philosopher Alain Badiou, to whom this book devotes some critically sympathetic pages. For Badiou, the good life, ethically and politically speaking, consists in a tenacious adherence to some “Event” which bursts unpredictably on the historical scene, transforms the very coordinates of human reality and refashions from top to toe the men and women who remain loyal to it. One of the atheistic Badiou’s examples of such an event is the life and death of Christ.
There is a certain rather Gallic formalism about this notion. As with existentialism, the precise content of the redemptive event, as opposed to the miraculous fact of its occurrence, is not always the main point at stake. Žižek agrees with Badiou that it is better to cling disastrously to such a revelation of truth than to remain indifferent to it, which is surely not the case. There is nothing admirable in fidelity for its own sake. Luke-warmness is not the most heinous of crimes. French radical thought has often turned on a contrast between some privileged moment of truth and the bovine inauthenticity of everyday life, and Badiou is no exception in this respect. There is a spiritual elitism about such ethics, which is hard to square with this book’s sestive reflections on the idea of democracy.
The keynote of the ethical life for Žižek, Badiou and Lacan is refusing to back off, staying obdurately true to one’s desire. Only by pushing one’s desire all the way through, in the manner of the classical tragic protagonist, can one flourish. Lacan’s great icon is thus Antigone, who refuses to settle for half. There is something perilous as well as attractive about such an ethics; but in this book, it is a view that allows Žižek to defend the idea of revolution while rejecting revolutionary terror. For the point about Robespierre and Stalin, so he argues, is not that they were too extreme, but that they were not revolutionary enough – and that had they been so, political terror would not have been necessary. The Jacobin terror, for example, is seen somewhat implausibly as bearing witness to the group’s inability to carry out an economic as well as a political transformation. Something similar is asserted of Mao’s Cultural Revolution.
It is not the nave of its central thesis which makes this book so compelling, but its side chapels. Slavoj Žižek, as usual, seems gratifyingly unable to remember what case he has just been pursuing, and there are some splendid digressions, including an account of the changing role of the scherzo in Shostakovich, a disquisition on Schiller’s “Ode to Joy”, and reflections on Eisenstein’s lost masterpieces. In Defense of Lost Causes is a frenetic, eclectic parody of intellectual scholarship, by one so assured in his grasp of the finer points of Kafka or John le Carré that he can afford to ham it up a little.

TimesOnline, April 23, 2008

- 02:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 23.04.2008.

Najbolje slike

Whenever I hear the word culture... I release the safety-catch of my Browning”,
from the play Schlageter (Act 1, Scene 1) by German playwright and Nazi Poet Laureate, Hanns Johst

Image and video hosting by TinyPic
retrospektiva
Galerija Klovićevi dvori
od 24. travnja 2008. do 8.lipnja 2008.

Image and video hosting by TinyPic

Sinoć je "Pola ure kulture", u povodu retrospektivne izoložbe Lovre Artukovića u Galeriji Klovićevi dvori, citiralo sljedeću Nemanjinu misao:
U svakom slučaju, svijet viđen očima Lovre Artukovića od našega svijeta čini Kuću koja je veća iznutra nego izvana, poput House of leaves ili genijalne slike Remedios Varo, Bordando el Manto Terrestre, o kojoj piše Pynchon (negdje je dolje post naslovljen po toj slici); na toj kući otvorio bih window u svijet Lovre Artukovića, pogledom na Djevojčicu i Spavaćicu. Pogledom drugog.
Ono što oduševljava, to je činjenica da je citiran Nemanja, ne vlasnik bloga!
Stoga se Car Nemanja zahvaljuje autorici priloga, kao i autorici emisije, upućujući sve komplimente njihovoj profesionalnosti, učenoj obaviještenosti i dobrom odgoju: hvala lijepo, mes dames!

Bonus za dr.Jatogena, č i ć

Image and video hosting by TinyPic

Artukovićeva slika prikazuje spavaćicu. Da joj je slikar (svjesno ili nesvjesno) nadjenuo naslov "Spavačica" umjesto "Spavaćica", to "č" bi ukazivalo na ono što je na slici odsutno, to jest na spavačicu koja spava u toj spavaćici. A ta prozračna spavaćica lebdi na toj slici, baš kao što spavačica, lišena tjelesnosti, lebdi u svom snu. Zapravo, sudeći po njezinoj pljosnatosti, prije će biti da je spavaćica položena na ravnu površinu, ali i u tom slučaju "č" ukazuje na štošta - recimo na golotinju spavačice koja je odbacila svoju spavaćicu, i tako dalje.

doktor Jatogen 23.04.2008. 16:14

(Spavačica se, da i to kažemo, zove Ernestine. op.N.)

- 12:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #

O usudu i identitetu

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Strina, zapravo mi je drago, kako sam već kazao, da u ovoj sumornoj blogosferi ima osoba poput vas: čak i kad pitate nešto delikatno, pa i kad se, kako sami kažete, ne slažemo u svemu, razgovarate pristojno i prisebno. Rijetka osobina.
Reći ću vam još nešto: naravno da ja ne tajim svoj identitet, ali kako su nadimci konvencija bloga, ja prihvaćam pravila ponašanja i igram se time: evo jedne davnašnje varijante obrazloženja te igre:

Igrati se pseudonimima zabavno je: pruža divnu i tako rijetku mogućnost da barem na tren ne budemo tko smo, da se odmorimo od tereta naših imena, uloga, sudbina! To je karnevalska funkcija bloga. Ipak, ja sam svoje maske pomno izabrao, a identitet dovoljno nevješto zakrio da oni koji to trebaju činiti, a profesionalno žele, mogu i smiju - vidi moja prethodna očitovanja o pravilima igre na blogu: i idiotu je jasno da je politika kroz servise naročito zainteresirana za ovaj blog i njegove sugovornike, pa je tako i Pulicer shvatio da se u treptaju oka sazna who is who & who is not - bez iole napora dakle prate što im ja to poručujem. Da do predzadnje otkrijem karte: meni je ovo najkraći i najizravniji posredni način komuniciranja s jednim specifičnim čitalačkim kružokom: posredni, to znači da s njima ne želim osobno imati veze, najizravniji, to znači da ne želim imati kurira za vezu. Zašto, pitat ćete me domišljato, uopće želim imati posla s tim ljudima? Ha, neki put ne možeš birati društvo. Ili, što je možda i važnije: Ovo je najbolji mogući način da se zainteresiranima da do znanja, barem kroz aluziju ili nagovještaj, što se zna i što bi se sve može na webu doznati, kako je uočio već i stari Dedijer. To vam je kao u vojsci: Ako ne uzvratite udarac, mislit će idioti da ne možete, a ne da ne želite! Ispada, eto, da igrica i nije toliko besmislena, nemaštovita i neobavezna.

budalaj lama 17.01.2006. 22:14

Ili, kako to donosim par postova niže u drugom starodrevnom objašnjenju, koje ima i moralnu dimenziju:

Glupo bi bilo misliti da su Infernotar, Dragi blog, Nemanja, Budalaj lama, Kapetan Kuka i ini različiti likovi iste osobe! Sve su to samosvojna i samostalna lica, kao u romanima velikog poznavatelja duša, F.M.Dostojevskog. Infernotar nije obvezan na stavove Cara Nemanje, ni najmanje! A zašto bi bio?
To je nevjerojatna prednost neta: ne ta, očita, da možemo biti mnogi, nego ta da možemo ispitati krajnje mogućnosti nekog stava, iživjeti puninu egzistencije određenog svjetonazora.
Jeste li ikada osjetili da nemate sudbinu?
Je li vam ikada palo na pamet da i kao bez-lični možete biti osoba?
Jeste li ikada zaista odlučili propitati tko ste i u što vjerujete, što zastupate?
Pokušajte!


Evo još priloga o tome:

Delicious Solitude

Sudeći po navadama flejmera, Blogosfera je istovjetna Podzemnom svijetu drevnog Egipta: i tamo je naime ovladati demonskim silama moguće magijskom formulom "Znam tko si i znam tvoja imena"!
Znati tko stoji iza nicka, poznavati stvarni identitet iza nadimka, predrasudno znači ovladati nečijom sudbinom!
Sad smo barem bliže spoznaji mjesta radnje: mi smo zaista u Zagrobu, u svijetu s onu stranu groba, za grebom! Kizo je vođen proročkom ili genijalnom pjesničkom intuicijom blog situirao na odbukcijski odjel, u svijet Patologije!
U tom je smislu Patologija metablog: kao što je 'Bladerunner' meta-hard-boiled thriller - budući da naracija hard boiled thrillera započinje u točki kad su događaji o kojima će biti riječi već prošlost, 'Bladerunne'r je m-h-b-thriller zato jer njegova naracija započinje u trenutku kad su prošlost ne ovi ili oni događaji, nego je svo vrijeme povijesti svijeta isteklo, sama je povijest prošla, i sve što uopće može biti već se dogodilo i prošlo! - tako je i Patologija metablog: to je blog koji ponajprije osviješćuje vlastitu poziciju - to je mjesto s onu stranu groba, Pod-zemlje ili Međuzemlje: mjesto između Neba i Pakla, a koje više nije zemno - a onda s te pozicije samosvijesti blog, kao cyberspace, dovodi do vlastitoga pojma, provodeći ga u medij: blog je točno ono mjesto na kojem cyber postaje space: tamo gdje umjetna stvarnost postaje zbilja!
U hiperrealističkom svijetu u kojem simulakrum postaje stvarniji od stvarnosti, - istovremeno je upravo tako i time onestvarujući - točnije kazano: postaje ono što u stvarnosti jedino zbilja vrijedi i zato i jest (zbiljsko), svjetovni je identitet beznačajan: on je čak manje značajan, pa i u psihološkom smislu, od autorskog nicka; autorski je nick samostalno biće koje sudjeluje u kreiranju bloga vlastitim, samosvojnim glasom, ali se i kreće cyberspaceom kao zasebni entitet, posve slobodan od bilo kakve izvanjske određenosti ili identifikacije.
Za Patologiju je Vjekoslav Bokšković manje važan no Markiz de ga Sad! Markiz putuje s robom Onanom, Markiz piše o robu Onanu: ne Vjekoslav, nego Markiz de ga Sad! Dopustite površnu usporedbu: na sceni gledamo Hamleta; igra ga Rade Šerbedžija; nakon predstave, Rade odlazi doma, i....Što Rade radi doma to nikoga ne zanima; kakav je Rade Šerbedžija u ulozi Hamleta, to je već vrlo važno; kakav je sam Hamlet, to je ono bitno! Markiz koji putuje s Onanom, to je Hamlet; Markiz koji piše o tim putovanjima - jer Markizov se autorski glas razlikuje od glasa Vjekoslava Boškovića - prispodobni je glumac Rade; Vjeko Bošković, Šerbedžija je van scene. Čovjek, glumac, uloga. Vjeko, Kizo, Markiz.
Znati da je Kizo Vjeko, Bože, kako je to nevažno!
Ali tko je Markiz, oh, oh, da mi je to znati!

Psihologija ovdje ne igra nikakvu ulogu: na blogu Osoba nema psihologiju, jer u njenoj duši djeluje deus ex machina: na djelu je maniristički sudden choice, te s punim pravom govorimo da Osoba ima para-psihologiju, što se na Patologiji i pristoji: ta, riječ je o utvarama.
Deus ex machina što djeluje u duši Nicka zaigrana je samovolja Autora koji progovara ex PC/machina. Osobe kao da imaju psihu: Nemanja je gotovo stvaran, nije li:"...ja mislim da bi tvoj narcizam svakako trebalo ukorichiti na grckom jeziku, i to u Njemackoj!"
Što se kojeg trena u toj duši može dogoditi, sam Bog/Deus (ex machina) zna.
Očito je da je i ta duša uglavnom mehanička:

"Mechanical Animals"

We were neurophobic and perfect
the day that we lost our souls
Maybe we weren't so human
But If we cry we will rust
And I was a hand grenade
That never stopped exploding
You were automatic and as hollow as the "o" in god...


Da to prikrijemo, ponašamo se kao da smo autentični: otuda sudden choices, ta hinjena spontanost, ta proračunata nesputanost, ta životnost koja oponaša umjetnost (ono artificijelno)!
Vidljivo je da je oksimoron egzistencijalna, a ne samo retorička forma, naprosto zato jer je retorika, a ne logika, jedina preostala disciplina logosa: ništa ovdje nije više logično, nikakvi zakoni isključenja trećeg tu ne vrijede, da skratimo, sve što preostaje, dekadentna je ludička retorika elaboriranog iskustva.
Nemanja odlazi pa usksava: zašto jedno, a zašto drugo, ne zna ni on sam (doduše, Nemanja je Car, on možda zna!). Markiz je ogradio Patologiju kao svoj Vrt, uvevši lozinku:

Society is all but rude,
To this delicious Solitude
.

Čemu to služi? Još ne znamo! Hoćemo li saznati? Koga briga!

Pa dobro, kakvi smo to mi ljudi?

She is all States, and all Princes, I,
Nothing else is...


Takvi, kao Donne i njegova ljubavnica!

Hm...Zar nas nije boga strah!?
Ahahhahahah...Boga? Toga ex machina?

Churches are best for Prayer, that have least light:
To see God only, I goe out of sigh...


To smo mi: ljudi bez duše.

"Eco's last novel, 'The Island of the Day Before' (1994), is literally about the lack of a centre. It tells about the 17th century after the scientific discovery that the earth is not centre of the universe and before the modern invention, not least by the novel,
of the human being as the centre of everything. In 'The Island of the Day Before' there is no longer a centre in the universe and not yet a centre in man, whether in his individuality, reason or psychology. The novel's very last words state about its 17th century people that "It was people without a soul", and for Eco this is obviously not a loss."

"In solitude and imprisonment, Sade "began to construct a kingdom of his own within the confines of his prison room. He would be the actor rather than the victim, supreme in his own thoughts and imagination. He still wanted his freedom but the letters in which he argued for it began to devlop a second preocupation. If there could be no escape outwards through the massive walls of Vicennes, perhaps there might be an escape inwards. The letters began to carry the more routine demands of a prisoner for books, writing materials, and the candles without which the books and pens would be useless in the gloom of the medieval keep. These provisions were not a mere anodyne against the slow agony of solitude. The were the foundations upon which a new world was to be built. Day by day in the letters it seemed that he was redefining his own view of himself. He was not to be a weeping petioner but the heroic and unbroken champion of his own cause. There were those who had expected him to go mad, as other men did after years of such captivity. But he was not to go mad. On the contrary, he was to shock the minds of his bourgeois readers by a terrifying intellectual clarity. He would employ his sanity against his enemies as though it were a weapon of total war. Even if Sade had not yet sought salvation through writing novels, the ideas which were to feature in his fiction were soon to preoccupy him in his letters."

From The Marquis de Sade: A New Biography by Donald Thomas

I.

Zaista se ovde ne bih volio praviti važan, niti mi je do bilo kakve paunerije, jer, vidiš i sam da sve i sva komentiram, ali jedno nikako ne: onu upravo tvoju opasku o mojoj blogerskoj inovaciji, ali, ako ipak smijem primjetiti: Nemanja: mit ili činjenica? blog je koji je nastao iz svijesti o toj interakciji autora i vlastitih komentatora, autora kao tek jednog od komentatora vlastitog teksta/bloga. Tamo je - recimo, za Žižeka, ha... - i vizualno sam TEKST BLOGA identičan TEKSTU KOMENTARA. Ujedno, i zaista se ne zajebavam, to je i stanoviti pomak u demokratizaciji samoga bloga: vjerujem da znaš tko je Joi Ito, pa te samo podsjećam na njegove riječi: "Čini mi se da su blogovi najbolji primjer područja za koje se sada razvija tržište. Postoje deseci milijuna ljudi koji stvaraju sadržaje, ali ih ne naplaćuju, čime okreću postojeći model poslovanja. Sadržaj je slobodan i besplatan, a dobri amateri su bolji od loših profesionalaca. U počecima mediji su ih ignorirali, zatim su im se izrugivali, a onda su im se pokušali suprotstaviti. Sada pak rade zajedno. Čini mi se da se bližimo trenutku u kojem će blogovi postati odgovorna komponenta globalne konverzacije i da je savršen tajming za suradnju njih i medija.
Nekoliko bitnih stvari u blogovima dolazi do izražaja, ne samo autorska prava, već i njihova uloga u demokraciji i slobodi govora. Postoje mnoge vrste blogova, doduše većina ih je dnevničkog tipa. Usprkos tome, čini mi se da je njihova važnost u dokazivanju ideje amaterske revolucije o kojoj smo ranije govorili, neprocjenjiva. Baš kao i druge stvari koje osiguravaju «glas», blogovi su ključni nosioci demokracije u 21. stoljeću."

II.

Vi, bre, Izgnaniče i Markiže, jeste se prvi dosetili da pišete roman uđuture, no Nemanja se prvi dosetio da zajebe vlastiti blog i da deluje isključivo u komentarima, pa i kad roman piše.

III.

Nadalje, patoblogeri se trajno moraju odreći identiteta iz tzv. stvarnog života. Njihova privatnost je izlišna izvan svijeta blogovskih pseudonima. Ovo je od gotovo presudne važnosti. Dobro sam to rekao. (Znam da će Lečeni da tvrdi da je on to prvi rekao, ali, kako patoblogeri nemaju identiteta izvan cybersveta pseudonima, onda je apsurdno tvrditi da je ON prvi nešto rekao: koji on? A, konačno, ja sam se prvi sjetio ovog argumenta, kao i on, mada više ne znamo o kome je zapravo riječ, onog o tome da je bio sam na Patoblogiji u Novogodišnjoj noći: pojavu ove inverzne paranoje, usled koje osoba, za razliku od klasičnog kliničnog paranoika koji primečuje i odsutne osobe, ne samo da ne primećuje prisustvo stvarno nazočnih osoba, već sasvim realnao ćuti odsustvo bilo koga drugog osim sebe, pa i samoga sebe, kao u slučaju nedovoljno Lečenog, upravo je ovde po prvi put opisana u okviru psihoanalne teorije i prakse samoupravne patoblogijie. Reč je dakle o sindromu: Ne-Lečenog).
Patoblogeri zapravo i nemaju nikakvog identiteta čak in unutar cyberspacea: imaju samo niz nickova-maski, koje nisu tu da skrivaju istinski identitet, nego njegovo nepostojanje! Maske ne skrivaju ništa, nego skrivaju baš to ništavilo! U zabludi je onaj koji misli da je nickom kao maskom nešto skriveno: ne, nasuprot, nije skriveno ništa, ili, točnije: skriveno je upravo to NIŠTA! To je sve jako zanimljivo, ali, već opisano; vidi: Žižek: fetiš, ideologija, razlika, Filozofska istraživanja, osamdesetih.

IV.

Razmišljajući o Shakespeareu: ne samo o tome što taj frajer radi s riječima, nego i zbog svega onoga što je kazao: često mi je puta, evo, priznajem to javno, na pamet padalo da nije moguće da sve to zna nekakav kit koji je ganjao kurve po kazalištu! Čuj, za napisati Romea i Juliju, vjerujem, između ostaloga treba poznavati bit rasprave o univerzalijama, ako ne pretpostavimo nekakvog Duha Svetog koji se kroz Shakespearea izražava u onom pjesničkom mimo Willove volje i zasluge.

P.S.

Nisam htio kazati da je više išta teško kazati a da ja to već nisam apsolvirao. Samo sam malo rekapitulirao naše rasprave.
Glede Romea i Julije, tek još nešto: zaista je riječ o raspravi o nominalizmu i realizmu, kazano cum grano salis: pitanje naime glasi bi li tragedije uopće bilo da Romeo i Julija nisu Capuleti i Montecchi. Riječ je o raspravi o 'imenima':

"What's in a name? That which we call a rose
By any other name would smell as sweet
."

Ali, osim toga nominalističkog stava o ruži koja bi jednako mirisala i pod drugim imenom - dakle Romeo i Julija bi jednako skončali, kao tragički star-cross'd lovers, i da se drukčije prezivaju, što znači da njihova tragičnost nije socijalno uvjetovana, već im je, kao i ljubav, predestinirana, što bi bila pozicija antičke tragedije: tragično je stoga jer nije moglo biti drukčije - postoji i realistički stav...

...O Romeo, Romeo! wherefore art thou Romeo?
Deny thy father and refuse thy name;
Or, if thou wilt not, be but sworn my love,
And I'll no longer be a Capulet.


Dakle, zašto si Romeo! Uvriježeno je tumačenje sljedeće: Julija pita, aludirajući na zavadu familija, 'Romeo, zašto si Montecchi?'; da nisi, naša ljubav ne bi bila nemoguća! Ja pak tvrdim da je konzekvenca takvog stava - tvrdnje da tek imena onemogućuju tu ljubav! - ne osujećuje tragiku događaja; novovjeka je tragedija u tome da je tragično stoga jer je moglo biti drukčije: mogli su se zvati i drukčije, da ponovimo, i opet bi jednako tragično skončali! No, kakve to veze ima s realističkim stavom o odnosu imena i stvari, sa stavom da ruža pod drugim imenom ne bi jednako mirisala? Bi li pod drugim prezimenima i okolnosti bile drukčije, bi li ljubav Romea i Julije bila moguća? Problem je, naravno, u sukobu volje i sudbine, u sukobu desnog i lijevog dlana. Kakva god bila njihova volja, Romeo i Julija su star-cross'd lovers: oni se ne zaljubljuju jedno u drugo, njima je ljubav suđena: ugledavši se, oni j/se prepoznaju! Njihova (ne)suđena, u zvijezdama zapisana a zemaljski nemoguća ljubav nije zapriječne starodrevnom zavadom familija Montecchi i Capuleti: osujećena je metafizički, fatumom, Sudbinom! I to je ono u što Shakespeare, ili Bacon, ingeniozno uviđa: ono što se isprva čini kao stav nominalizma, to da bi sudbina Romea i Julije bila drukčija kad bi se drukčije prezivali - jer su imena tek proizvoljna konvencija - promeče se u svoju protivštinu: ruža bi jednako mirisala i pod dugim imenom, što znači: i pod drugim prezimenima, esencija bi ove tragedije bila ista: smrt ljubavnika! Ono što je dakle realistično, što ipak određuje sudbinu Romea i Julije, njihova su imena: Romeo, Romeo, zašto si Romeo? 'On' ipak jest Romeo! Ne može zanijekati svoga oca* - svoj ethos, a ethos je čovjekov, veli Heraklit, daimonion, što se uvjetno može prevesti kao usud: "čovjekov ethos , čovjekovo (unutarnje) prebivalište ili stanište (dakle bit čovjeka kao čovjeka) jest demon (ili kafkijanski preokrenuto, a Grcima zacijelo ne posve strano: čovjek je prebivalište demona).(Demon, kao i sinonim theos , grčko je ime za sveto u vidljivoj ili bar prezentiranoj (ne možemo reći personificiranoj, jer Grci još nemaju ni riječ niti pojam za osobu) formi. Sveto kao demonično jednako je blizu bitku i ništini. Po svetome je čovjek ili stvaralac ili uništavalac. Uništavalac postaje ako sveto institucionalizira i time sakralizira.")
Ono što Romeo jest, po čemu jest, ono što je njegova bit i što u biti jest, što mu je biti - kako god hoćeš - qoud quid erat esse - ono čemu bijaše da bude, da budem precizniji - ipak je njegovo ime koje ne može odbiti: refuse thy name!
Koliko god pokušali zanijekati što smo, odbijajući svoje ime, čovjeku je sudbina njegova ćud!
Imena nas tragički predodređuju.
Jer, kako veli Despot, ako čovjeka napusti njegov daimonion - u opreci Helade i Isusova istjerivanja demona iz 'opsjednutog' u svinje - što od njega preostaje? Jasno - svinja!
Jedino je pitanje što ime jest?

Negdašnja ruža ostaje kao ime, zadržavamo tek gola imena.

"Stat rosa pristina nomine; nomina nuda tenemus."
(Yesterday's rose endures in its name; we hold empty names.)

— meaning that in this imperfect world, the only imperishable things are ideas.

For Bernard and Adso, this verse would express the impermanence of physical objects. For Eco, however, the "empty name" represents an indefinite semiotic sign. The rose of the title is a symbol so rich in meaning that it now means everything and nothing. It is empty space which readers can fill in with their own interpretation.

"Since the publication of The Name of the Rose I have received a number of letters from readers who want to know the meaning of the final Latin hexameter, and why this hexameter inspired the book's title. I answer that the verse is from De contemptu mundi by Bernard of Morlay, a twelfth-century Benedictine, whose poem is a variation on the "ubi sunt" theme (most familiar in Villon's later "Mais ou sont les neiges d'antan"). But to the usual topos (the great of yesteryear, the once-famous cities, the lovely princesses: everything disappears into the void), Bernard adds that all these departed things leave (only, or at least) pure names behind them. I remember that Abelard used the example of the sentence "Nulla rosa est" to demonstrate how language can speak of both the nonexistent and the destroyed. And having said this, I leave the reader to arrive at his own conclusions."
__________

* Bojim se i pomisliti što Žižek napravio od ovoga stava: Zanijekati Ime Oca! (NEMANJA 19.04.2008. 22:57)


Strina, ovaj pasus o "nemanju" sudbine aluzija je na Shakespearea, koji se stoga tu javlja kao svatko i nitko: pročitajte esej JLB-a "Od nekoga do nikoga" - Shakespeare je nalik na sve druge ljude osim po tome što bi bio ko svi drugi ljudi. U svojoj biti, on nije bio ništa, ali je bio sve što su bili drugi, ili što bi mogli biti.(Hazlitt)
"I, who have been no man, am all men.", glasi stih.
Vidite kako to naglo mijenja perspektivu, kako se u razgovor odjednom umiješao neki složeniji sugovornik.

Ali, sve kad bismo to što sam citirao iz svog davnašnjega posta shvatili sasvim doslovno i jednostavno, i opet bi stvar bila ponešto kompliciranija:
"U stvari, identiteti po sebi uopće ne postoje. Oni i nisu ništa drugo nego efekat isključivanja razlika koje uvijek ima političko značenje.", veli Buden. Na drugom mjestu govori o fragmentaciji socijalnih identiteta. Jasno, mogao bi čovjek, po potrebi, iskoristiti i onu Vertebratinu opasku:
... kad bi netko postavio pitanje "Tko sam ja?", pa bi mu neki sannyasin odgovorio "Netti Netti" (ne to, niti to).
Hoću kazati: tko smo mi zapravo? Osim nekakvog psihološki postuliranog identiteta, ili pretpostavljenog socijalnog, što mi zapravo znamo o tome tko smo mi? Što je taj naš identitet?
Naravno, iz toga slijedi mogućnost da se, u ovoj igri koja se zove blog i kojoj je prva konvencija karnevalska maskerada (naivna, jasno, jer rukopis je najčitljiviji trag, za koji nije potreba grafolog), poslužimo raznim identitetima kao našim mogućim ulogama: ne stoga jer bi iza tih maski skrivali nešto, nego zato jer - da malo zlorabimo Žižeka - moguće maske skrivaju samo ništavilo, ili pak zato jer su sve to autentična lica jednog te istog (kao palimsest, koj nas uči da nema originala!: to je poanta postmoderno shvaćene knjiženvosti: pratekst ne postoji i nikakva paligrafija teksta neće ustanoviti izvorni tekst - teks postoji jedino u stalno do-pisivanju, koje je novo i novo čitanje teksta! - da izvedemo usporedbu teksta i nicka na blogu, kad već govorim o tome da se identitet krije i u rukopisu/tekstu), tek aktualizirane nebrojene potencije onoga što bi inače ostalo neostvareno i skriveno, ili su naprosto te maske tek uloge koje kao nužno sredstvo služe ispitivanju krajnje mogućnosti nekog stava, iživjeti puninu egzistencije određenog svjetonazora! Jedan moj prijatelj nedavno je inzistirao da u teksovima ne spominjem da se čujemo i telefonom - veli, s nickom na blogu razgovara se Nemanja, i tu se te dvije osobe ponašaju autonomno, nezavisno od nas, a to što se i kako se mi razgovaramo, naša je privatna stvar! I ima posve pravo! Dapače, kad god bi Nemanja opaučio po tom mom prijatelju, čuvenom hrvatskom blogeru, on ne samo da se ne bi ljutio, nego je bio silno zadovoljan jer je time inicirano nova polemika! To, kao što vidite, često radimo na Vaseljeni, baš kao i na Patologiji. Vrlo često mnogi od nas zastupaju stavove - zato ja toliko puta citiram Perrea Menarda i njegovu sumornu naviku da širi stavove koji su sušta suprotnost njegovim autentičnim uvjerenjima, što nikako nije bezazlena, usputna opaska JLB-a, već je jedaan od osnov njegove poetike: recimo, cijele su zbirke koncipirane tako da jedna priča zastupa jedan, a druga sasvim oprečan stav, u skladu s postulatom da dok traje stvaranje on odgađa nevjerovanje (čime hoće kazati da ne vjeruje zapravo u ovu ili onu estetiku, ali, dok stvara, poštuje određena pravila, koja, i to je sad presudno, zaista mogu biti i drukčija!). Propitivanje cjeline tih stavova, vrlo je zabavno i blog je po definiciji prostor te zabave: kao glumac, u određenoj ulozi, možda samo zbog flejma, principijelno se dohvatite recimo pro-life arugmentacije i derete od besvijesti, mada, možda, ni sami niste načisto što s time! Drugi dan tvrdite obratno, tek da vidite, npr., što će oponenti kazati. U tom smislu ne samo da ja nisam odgovoran za Nemanjine postupke i riječi - to je očito, jer, on je zaista vrlo različit od mene, jer, on je tek jedna moja potencija - nego i Nemanja sam, kako vidite, vrlo pametno i svijesno upozorava: sasvim je legitimno i u najboljoj je tradiciji ovo pogravanje stavovima, svjetonazorima, uvjerenjima, idejama...koje za cilj ima ... između ostaloga njihovo prokušavanje!
Što se sudbine tiče, morali ste to osjetiti, iz više razloga: vjerujem da ste čak i na faksu imala osjećaj da ste mogli biti i lekar i pekar i apotekar; osim toga, mislite li zaista da ste supruga upoznala sudbinski, da ste star-crossed lovers?; potom, nemojte mi kazati da niste iskusili slučaj koji vam je "promijenio život"!; onda, što je to uopće sudbina, to čemu bijaše da budemo? itd.itd.! Napokon, ima ljudi, vjerujte mi, koji su navjerojatno uspješni u onome što rade, a imaju osjećaj, kao jedan moj prijatelj, da bi mogao već sutra raditi bilo što drugo a da trena ne zažali za ovime što je bio tolike godine! Hoću kazati: mnogi to famozno zvanje zaista ne doživljavaju kao poziv kojemu samo valja odgovoriti. Amerikanci, primjerice. Oni zanimanja ili mjesto stanovanja, od čega mi stvaramo identitet, da se vratimo temi, mijenjaju daleko lakše nego tipičan Hrvat. Vidite kako su naši identiteti nešto vrlo sporno, predrasudno, krhko: Pupovac mi je jednom kazao: Pričao sam neki dan s jednim prijateljem o tome što nas u životima zaista ponajviše određuje, i zamislite, on je rekao: Miris maslinova ulja! Fenomenalno! Kakva rasa, kakav spol, kakva nacija...taj čovjek osjeti puninu vlastite egzistencije opijen aromom maslinova ulja! Divno!
Eto, vidite Strina, složeno je to s nama i našim identitetima i ulogama.
Igrati se time, kao u kazalištu - da se vratimo Shakespeareu i motivu theatrum mundi - ne samo da je dopušteno, nego nije ništa iregularno, posebno ne u moralnom smislu: ne možete zatvoriti Al Pacina zbog postupaka Michaela Corleonea!
Čak ga ne možete pozvati na red jer ne zna, nakon svega, tko je Al Pacino!
Rekao bi Will, ako je on bio Shakespeare - a netko je morao biti, pa makar i Bacon - bio je prerušen u samoga sebe, a Villier bi dodao:... i ja sam nosio masku; manje vidljivu, dakako, i to je sve.
Jednom sam, pod postom In extremis, oponirao Krleži:

Svi smo mi maske i svi smo mi zakrinkani i svaki čovjek osjeća potrebu da skine svoju masku na jedan tren, da se raskrinka, da progovori po crti svog intimnog raspoloženja.
Krleža

Svaki čovjek osjeća potrebu da se zakrinka na jedan tren, da bude maska, da progovori po crti svog intimnog raspoloženja.
Nemanja

Ja bih dodao, mada ne znam tko je subjekt ove izjave:
Svaki čovjek osjeća potrebu da se zakrinka na jedan tren, da bude maska, da progovori kao netko drugi, onaj koji nije on sam, baš kao što taj drugi osjeća potrebu da se raskrinka, da skine svoju masku na jedan tren, i progovori glasom koji će iznenaditi i njega samoga, glasom onog za kojega ni znao nije da kroz njega želi doći do riječi.

Neka u rasponu ovih mogućnosti, koje ni izbliza nisu iscrpljene, ovaj odgovor i zastane.

Apartna opaska: vidim u vašim odgovorima snažnu moralističku crtu!
Pogledajmo najizazovniji od stavova, koji svakako izaziva vraga: Jeste li ikada pomislili da i kao bez-lični možete biti osoba?

Što to znači?
Očito, ova igra riječi bezličan i bez-ličan (pri spomenu osobnosti), izravno upućuje na odgovor: bezličan, to ne znači amoralan, nego, ako je uopće neophodno moralizirati - a nije, jer to je tek naš tik, gotovo nepristojan nakon Nietzschea - onda je se može govoriti o imoralnosti, o osobnost s onu stranu dobra i zla. Ali, kažem, sve nam te mreže za lov na kitove ovdje, u lovu na leptire, neće ni trebati ni koristiti. Pustimo moral po strani.
Biti bez-ličan, biti bez iluzija o tome da je bilo koja moja socijalna uloga jedan od atributa moje osobe - kao što je Ku'ran ne samo Sveta knjiga, nego kao Božiji govor atribut Boga samoga (Božiji govor je jedan od njegovih atributa, a Njegovi atributi nisu stvoreni, te samim time ni Kur'an nije stvoren) - veliko je i okrepljujuće otrežnjenje. Ne inzistiram, doduše! Moj bi prijatelj Bane bio nesretan kad bih ga ja uvjeravao da on i ne mora nužno biti "rođeni slikar". O tome se tu govori: o nevjerojatnom iskustvu, za koje sve češće mislim da nije univerzalno, a koje dakle poneki osjete ne samo negativno, u smislu iskušavanja ispraznosti vlastite građanske egzistencije, nego i pozitivno, u smislu trenutačnog doticaja s onime u nama što nas oslobađa te iluzorne egzistencije - ni na kraj mi pameti nije mistificirati stvar i kazati da je riječ o mističkom iskustvu: dovoljno je iskusiti da se može biti profesor filozofije, recimo, a onda jednoga dana spakirati kovčege i otići na sasvim drugi kontinent i raditi sasvim nešto drugo, točnije, započeti sasvim novi život, kako je to učinio, više puta u svome životu, jedan moj prijatelj.
Možda je to zoran primjer: moći živjeti više života u jednome, ne nužno u sukcesiji, nego istovremeno, a da ni u jednom trenutku ne osjetite nikakvo žaljenje za napuštenim, ni privrženost izabranom, niti čežnju za žuđenim životom.
Ne stoga jer bi se dosegla nekakav privatna nirvana - ne, nego naprosto stoga jer bi čovjek mogao biti sa sobom na čistu! Mogao bi imati svoje godine i znati da su sve to - ako moram jezikom ovdašnjih, a Nemanja to mora - pizdarije: taj fatalistički projekt po kojemu je sve što je čovjek bio, jest i bit će atribut njegovoe osobnosti, pa tako Aleksandra jednako određuje njegovo zmijsko porijeklo, kao i činjenica da je imao heterochromiu iridis, jedno oko zeleno a drugo smeđe, što je, baš kao i olimpijski kurvarluk njegove matere, nesumnjiv dokaz Makedončeve božanstvenosti. To je tako romantično, imati primisao o vlastitoj misiji: da, romantično je to, htijeti biti ono čemu biješe da budemo, ispuniti svoj usud i poslanstvo, ono po što smo na ovaj tužni a lijepi svijet poslani, ali, nije li jednako herojski moći preboljeti sebe samoga? That is the question.

To be, or not to be: that is the question:
Whether 'tis nobler in the mind to suffer
The slings and arrows of outrageous fortune,
Or to take arms against a sea of troubles,
And by opposing end them? To die: to sleep;
No more; and by a sleep to say we end
The heart-ache and the thousand natural shocks
That flesh is heir to, 'tis a consummation
Devoutly to be wish'd. To die, to sleep;
To sleep: perchance to dream: ay, there's the rub;
For in that sleep of death what dreams may come
When we have shuffled off this mortal coil,
Must give us pause: there's the respect
That makes calamity of so long life;
For who would bear the whips and scorns of time,
The oppressor's wrong, the proud man's contumely,
The pangs of despised love, the law's delay,
The insolence of office and the spurns
That patient merit of the unworthy takes,
When he himself might his quietus make
With a bare bodkin? who would fardels bear,
To grunt and sweat under a weary life,
But that the dread of something after death,
The undiscover'd country from whose bourn
No traveller returns, puzzles the will
And makes us rather bear those ills we have
Than fly to others that we know not of?
Thus conscience does make cowards of us all;
And thus the native hue of resolution
Is sicklied o'er with the pale cast of thought,
And enterprises of great pith and moment
With this regard their currents turn awry,
And lose the name of action. - Soft you now!
The fair Ophelia! Nymph, in thy orisons
Be all my sins remember'd.


Vrlo često u polemikama na blogu zastupamo stavove - zato ja toliko puta citiram Perrea Menarda i njegovu sumornu naviku da širi stavove koji su sušta suprotnost njegovim autentičnim uvjerenjima, što nikako nije bezazlena, usputna opaska JLB-a, već je jedan od osnova njegove poetike: recimo, cijele su zbirke koncipirane tako da jedna priča zastupa jedan, a druga sasvim oprečan stav, u skladu s postulatom da dok traje stvaranje on odgađa nevjerovanje (čime hoće kazati da ne vjeruje zapravo u ovu ili onu estetiku, ali, dok stvara, poštuje određena pravila, koja, i to je sad presudno, zaista mogu biti i drukčija!) - sasvim različite od uvjerenja osoba koje se na Vaseljeni javljaju pod nadimicima.

Ovime, za sada, zaključujem poglavlje Everything and Nothing.

Cvebo, idem sad da se raskrinkam, pa to sleep. No more...

NEMANJA 20.04.2008. 06:16

- 12:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Image and video hosting by TinyPic
Slavoj Žižek

Image and video hosting by TinyPic

Danas su upravo liberalni komunisti pravi neprijatelji svake prave progresivne borbe. Upravo zato jer žele riješiti sekundarne defekte i ružne učinke globalnog sistema, oni su izravno utjelovljenje onoga što ne valja s tim sistemom


Od 2001. Davos i Porto Alegre dva su grada blizanca globalizacije: Davos, ekskluzivno švicarsko utočište gdje se na Svjetskom ekonomskom forumu pod teškom policijskom zaštitom sastaje globalna elita menadžera, državnika i medijskih službenika, pokušavajući nas (i sebe same) uvjeriti da je globalizacija sama sebi najbolji lijek; Porto Alegre, suptropski brazilski grad gdje se sastaje protuelita antiglobalističkog pokreta, pokušavajući nas (i sebe same) uvjeriti da kapitalistička globalizacija nije naša neizbježna sudbina – da je, kako to kaže službeni slogan, “drukčiji svijet moguć”. Čini se, međutim, da su sastanci iz Porto Alegra nekako izgubili svoj zamah – u posljednjih nekoliko godina čuli smo sve manje i manje o njima. Kamo su otišle sjajne zvijezde Porto Alegra?

Neke su se od njih, na kraju, preselile u Davos. Ton skupova u Davosu sada pretežno daje grupa poduzetnika koji se ironično nazivaju “liberalnim komunistima” i koji više ne podržavaju opoziciju između Davosa i Porto Alegra: njihova je tvrdnja da možemo imati globalni kapitalistički kolač (uspijevajući kao poduzetnici) i pojesti ga (podržavati antikapitalističke ciljeve društvene odgovornosti, ekološke brige itd.). Više ne postoji potreba za Porto Alegrom: umjesto toga, Davos može postati Porto Davos.
Dakle, tko su ti liberalni komunisti? Uobičajeni sumnjivci: Bill Gates i George Soros, šefovi Googlea, IBM-a, Intela, eBaya, kao i dvorski filozofi poput Thomasa Friedmana. Pravi konzervativci danas, tvrde oni, nisu više stara desnica, s njihovom smiješnom vjerom u autoritet, poredak i parohijalni patriotizam, nego i stara ljevica, sa svojim ratom protiv kapitalizma: oboje svoje bitke u sjeni vode zanemarujući nove realnosti. Označitelj te nove realnosti u liberalno komunističkom novogovoru je “pametan” (smart). Biti pametan znači biti dinamičan i nomadičan, te protiv centralizirane birokracije; vjerovati u dijalog i kooperaciju nasuprot centralnom autoritetu; u fleksibilnost nasuprot rutini; kulturu i znanje nasuprot industrijskoj proizvodnji; u spontanu interakciju i autopoiesis nasuprot fiksnoj hijerarhiji.

Kapitalizam bez trvenja

Bill Gates je ikona onoga što je on nazvao “kapitalizmom bez trvenja”, postindustrijskog društva i “kraja rada”. Sofver pobjeđuje hardver, a mladi geek starog menadžera u crnom odijelu. U središtu nove korporacije postoji malo vanjske discipline; scenom dominiraju nekadašnji hakeri, radeći duge sate, uživajući u besplatnom piću u zelenom okruženju. Prevladavajući je stav ovdje da je Gates subverzivni marginalni huligan, bivši haker, koji je preuzeo vlast i odjenuo se kao uvaženi predsjednik.

Liberalni komunisti su glavni rukovoditelji koji obnavljaju duh natjecanja ili, da to kažemo drugačije, protukulturalni geekovi koji su preuzeli velike korporacije. Njihova je dogma nova, postmodernizirana verzija nevidljive ruke Adama Smitha: tržište i društvena odgovornost nisu suprotnosti, već se mogu udružiti za zajedničko dobro. Kao što kaže Friedman, nitko ne mora biti zao da bi se bavio biznisom ovih dana; suradnja sa zaposlenima, dijalog s kupcima, poštovanje prema okolišu, transparentnost poslovanja – to su ključevi uspjeha. Olivier Malnuti je u francuskom časopisu Technikart nedavno dao nacrt deset zapovijedi liberalnih komunista:

– Dijeli sve besplatno (besplatan pristup, bez autorskog prava); samo naplati dodatne usluge, od čega ćeš se obogatiti.

– Mijenjaj svijet, nemoj samo prodavati stvari.

– Dijeli, svjestan društvene odgovornosti.

– Budi kreativan: fokusiraj se na dizajn, nove tehnologije i znanost.

– Reci svima: nemojte imati tajne, podržavajte i prakticirajte kult transparentnosti i slobodnog protoka informacija; cijelo bi čovječanstvo trebalo surađivati i biti u interakciji.

– Nemoj raditi; nemoj imati posao fiksiran od 9 do 5, već provodi pametnu, dinamičnu, fleksibilnu komunikaciju.

– Vrati se u školu: provodi permanentno obrazovanje.

– Ponašaj se kao enzim: nemoj raditi samo za tržište, nego potiči nove oblike društvene suradnje.

– Umri siromašan: vrati svoje bogatstvo onima koji ga trebaju, jer imaš više nego što bi ikada mogao potrošiti.

– Budi država: korporacije trebaju biti u partnerstvu s državom.

Društveni dobročinitelji

Liberalni komunisti su pragmatični; oni mrze dogmatičan pristup. Danas ne postoji izrabljivana klasa radnika, samo konkretni problemi koji se trebaju riješiti: glad u Africi, zaruke muslimanskih žena, nasilje religijskih fundamentalista. Kad se pojavila humanitarna kriza u Africi (liberalni komunisti vole humanitarnu krizu; ona izvlači najbolje iz njih), umjesto provođenja antiimperijalističke retorike, trebali bismo se okupiti i učiniti sve što možemo da riješimo taj problem, angažirati ljude, vlade i korporacije u zajednički projekt, pokrenuti stvari umjesto da se oslonimo na centraliziranu državnu pomoć, pristupiti krizi na kreativan i nekonvencionalan način.
Liberalni komunisti vole isticati da je odluka nekih velikih internacionalnih korporacija da ignoriraju pravila aparthejda u vlastitim korporacijama bila jednako važna kao i direktna politička borba protiv aparthejda u Južnoj Africi. Ukidanje segregacije unutar korporacije, davanje jednake plaće crncima i bijelcima za isti posao itd.: to je bila savršena instanca za nadvladavanje borbe između političke slobode i korporacijskih interesa, budući da iste korporacije sada mogu napredovati u post-aparthejdskoj Južnoj Africi.
Liberalni komunisti vole svibanj 1968. Koja eksplozija mladenačke energije i kreativnosti! Kako je uništila birokratski poredak! Kakav je zamah dala ekonomskom i društvenom životu nakon što su se raspale političke iluzije! Oni koji su bili dovoljno stari sami su protestirali i borili se na ulicama: sada su se promijenili kako bi promijenili svijet, kako bi doista revolucionirali naše živote. Nije li Marx rekao da su svi politički preokreti nebitni u usporedbi s izumom parnog stroja? I ne bi li Marx danas rekao: što su svi protesti protiv globalnog kapitalizma u usporedbi s Internetom?
Prije svega, liberalni komunisti su pravi građani svijeta – dobri ljudi koji se brinu. Oni se brinu zbog populističkog fundamentalizma i neodgovornih pohlepnih kapitalističkih korporacija. Oni vide “dublje uzroke” sadašnjih problema: masovno siromaštvo i beznadno rastući fundamentalistički teror. Njihov cilj nije zaraditi novac, nego promijeniti svijet (a kao nusprodukt, zaraditi još više novca). Bill Gates je već danas najveći dobročinitelj u povijesti čovječanstva, pokazujući svoju ljubav za svoje susjede davanjem stotine milijuna dolara za obrazovanje, borbu protiv gladi i malarije itd. Kvaka je u tome da prije nego što sve to možeš razdijeliti sve to moraš uzeti (ili, kako bi rekli liberalni komunisti, stvoriti). Kako bi pomogao ljudima, tako glasi opravdanje, moraš imati sredstva za to, a iskustvo – odnosno prepoznavanje zlosretnog neuspjeha svih centraliziranih državnih i kolektivističkih pristupa – uči na da je privatno poduzetništvo daleko najefikasniji način. Regulirajući njihov biznis, oporezujući ih previše, država podriva službeni cilj vlastita djelovanja (da za većinu život učini boljim, da pomogne onima u nedaćama).
Liberalni komunisti ne žele biti puki strojevi za stvaranje profita: oni žele da njihovi životi imaju dublji smisao. Oni su protiv staromodne religije i za spiritualnost, za meditaciju bez vjeroispovijedi (svi znaju da je budizam anticipirao neurološke znanosti, da se moć meditacije može znanstveno izmjeriti). Njihov je moto društvena odgovornost i zahvalnost: oni su prvi koji priznaju da je društvo bilo iznimno dobro spram njih, dopuštajući im da razviju svoje talente i nakupe bogatstvo, pa osjećaju da je njihova dužnost da nešto vrate društvu i pomognu ljudima. Njihovo je dobročinstvo ono što biznis čini vrijednim.
To nije posve nov fenomen. Sjećate se Andrewa Carnegieja koji je zaposlio privatnu vojsku kako bi zaustavio organiziranje radnika u svojim željezarijama i onda distribuirao velik dio svog bogatstva za edukacijske, kulturne i humanitarne svrhe, dokazujući da, premda je čovjek željeza, ima srce od zlata? Na isti način današnji liberalni komunisti jednom rukom daruju ono što su zgrabili drugom.

Sami stvaraju zla koja denunciraju

Na policama dućana u SAD-u postoji laksativ okusa čokolade koji se reklamira paradoksalnom opomenom: Imate li zatvor? Jedite više ove čokolade! – tj. jedite više nečega što i samo proizvodi zatvor. Struktura čokoladnog laksativa može se razabrati diljem današnjeg ideološkog krajolika: to je ono što lik poput Sorosa čini toliko vrijednim prijekora. On simbolizira nemilosrdnu financijsku eksploataciju kombiniranu s protu-mjerom, humanitarnom brigom o katastrofalnim društvenim posljedicama razuzdane tržišne ekonomije. Sorosova dnevna rutina je utjelovljenje laži: pola svog radnog vremena on posvećuje financijskim špekulacijama, drugu polovicu “humanitarnim” aktivnostima (financiranju kulturnih i demokratskih aktivnosti u postkomunističkim državama, pisanju eseja i knjiga) koje se suprotstavljaju učincima njegovih vlastitih špekulacija. Dva lica Billa Gatesa identična su dvama Sorosevim licima: s jedne strane okrutni biznismen, koji uništava ili kupuje konkurente, težeći stvaranju gotovo monopola; s druge strane veliki filantrop koji mudro kaže: “Koja je svrha kompjutora ako ljudi nemaju dovoljno za jesti?”
Prema etici liberalnih komunista, nemilosrdna težnja za profitom neutralizirana je dobročinstvom: dobročinstvo je dio igre, humanitarna maska koja skriva ekonomsku eksploataciju. Razvijene države konstantno “pomažu” nerazvijene (s pomoću potpora, kredita itd.) i tako izbjegavaju glavnu temu: njihovo suučesništvo i odgovornost za bijedno stanje Trećeg svijeta. Što se tiče opozicije “pametno” (smart) i “ne-pametno” (non-smart) glavna je ideja izvoz. Možete izvesti (nužnu) mračnu stranu proizvodnje – disciplinirani, hijerarhizirani rad, ekološko zagađenje – “ne-pametnim” područjima Trećeg svijeta (ili nevidljivim u Prvom svijetu). Ultimativni liberalno komunistički san je izvoz čitave radničke klase u nevidljive ropske tvornice (sweat shops) Trećeg svijeta.
Nemojmo imati iluzije: liberalni komunisti su pravi neprijatelji svake prave progresivne borbe danas. Svi drugi neprijatelji – religijski fundamentalisti, teroristi, korumpirane i neefikasne državne birokracije – ovise o kontingentnim lokalnim uvjetima. Upravo zato jer žele riješiti sve te sekundarne defekte globalnog sistema, liberalni su komunisti izravno utjelovljenje onoga što ne valja s tim sistemom. Možda je nužno ući u taktička savezništva s liberalnim komunistima u svrhu borbe protiv rasizma, seksizma i religijskog opskurantizma, ali važno je zapamtiti koje su im točne namjere.
Etienne Balibar u La Crainte des masses (1997.) razlikuje dvije suprotne, ali komplementarne vrste ekscesivnog nasilja današnjeg kapitalizma: objektivno (strukturno) nasilje koje je inherentno društvenim uvjetima globalnog kapitalizma (automatsko stvaranje isključenih i nebitnih pojedinaca, od beskućnika do nezaposlenih) i subjektivno nasilje novonastajućih etničkih i/ili religijskih (ukratko: rasističkih) fundamentalizama. Mogu se oni boriti protiv subjektivnog nasilja, ali liberalni komunisti su agenti strukturnog nasilja koje stvara uvjete za eksplozije subjektivnog nasilja. Isti Soros koji daje milijune za potporu obrazovanja uništio je svojim financijskim špekulacijama živote tisuća ljudi i time stvorio uvjete za širenje netolerancije koju denuncira.

- 12:06 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.04.2008.

SHORT CUT

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

…jednom mi je jedna iskusna i atraktivna gospođica, bivša djevojka Dede Malnara, kazala vrlo pametnu, iako ne nužno i istinitu životnu mudrost:
Žene ti, rekla mi je u povjerenju, do dvadesete vole zgodne, do dvadesetpete pametne, a nakon toga bogate frajere; one koje mogu birati, izaberu frajera koji je svo troje, one manje atraktivne itd.itd.!

• Ja sam, valjda, blago mentalno retardirana jer mi se oduvijek diže na
pametne, na zgodne ako su pametni, a na bogate samo ako su pametni i zgodni.
halter skelter 21.04.2008. 15:54

• Dobro, dobro rečeno. Obožavam tvoju sposobnost jezgrovitog a bogatog, pametnog a lijepog izraza. Uopće mi pritom nije važno govoriš li istinu ili ne. Uostalom, meni se uvijek dizao na lijepe, na bogate ako su lijepe, a na pametne samo ako su lijepe i bogate.
NEMANJA 21.04.2008. 16:18

- 23:02 - Komentari (43) - Isprintaj - #

Srećko Horvat

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

"Moderna je arhitektura umrla u St. Louisu, državi Missouri, 15.6.1972 u 15.32 (otprilike) kada je zloglasni kompleks Pruitt-Igoe primio posljednji coup de grace dinamita." (Jencks) Razrušen je jer je vandalizam i kriminal za tamošnje stanovnike počeo poprimati za po život ugrožavajuće forme. Postmoderna arhitektura tako je, na neki način, proizašla iz "krize u arhitekturi"; najveći razlog je veličina projekata: hoteli, garaže, tržišni centri i stambena naselja. Objekti su preveliki, pa čak i brutalni, jer ih odsutni investitori proizvode za profit, za odsutne vlasnike i za odsutne korisnike, za čiji se ukus pretpostavlja da je isklišejiziran. Dok je modernizam tipa Misa van der Roea isključiv, postmodernizam je potpuno uključiv, pa čak pravi mjesto i apsolutnoj suprotnosti kada mu je to potrebno. Za razliku od modernizma koji još uvijek pati od elitizma, postmodernizam ga nastoji nadići na način da govori eliti i širokoj publici (slična tendencija na djelu je i u postmodernom filmu i kinematografiji kao što ćemo kasnije vidjeti). Posrijedi je "dvojno kodiranje" koje se kao i svako kodiranje može očitovati u metafori. "Kada su pedesetih godina montažni betonski skeleti prvi put korišteni na zgradama, viđeni su kao ‘rende za sir’, ‘pčelinjaci’, ‘zgrade od lončanih karika’, deset godina kasnije, kada su takvi skeleti postali standardne norme u nekim tipovima objekata, viđeni su u svojoj funkciji: ‘ovo izgleda kao parking garaža’." Od metafore do klišeja, od neologizma, kroz stalno korišćenje, do arhitektonskog znaka, to je neprekidan put koji prevaljuju nove i uspješne forme i tehnike. Problem je u sukobu do kojeg dolazi zbog višestrukih kodova pa arhitektura postaje shizofrenična(1) kako u svom stvaranju tako i u svojoj interpretaciji. Prema Jencksu postoje dvije velike društvene grupacije: jedna s modernim kodom zasnovanim na obuci i ideologiji modernih arhitekata, i druga, s tradicionalnim kodom zasnovanim na svačijem doživljavanju uobičajenih arhitektonskih elemenata. Različiti kodovi uzrok su različitih metafora – primjer je zgrada Opere u Sydneyu – što su primjenjene forme neuobičajenije istovremeno podsjećaju na poznate vizualne objekte. Neki kritičari istakli su da naslagane školjke Opere podsjećaju na rast cvijeta kroz vrijeme – otvaranje latica, dok su australski studenti arhitekture to isto karikirano vidjeli kao "kornjače koje se pare".

Image and video hosting by TinyPic
Rušenje Pruitt-Igoea, 1972

Najefektnija upotreba nagovještene metafore zasigurno je Le Corbusierova Kapela u Ronchampu u Francuskoj.

Vizualni kodovi ovdje imaju i estetička i popularna značenja, djeluju uglavnom na planu nesvjesnog. Jezik arhitekture promjenjiviji je nego govorni jezik, jer podliježe promjeni kratkotrajnih kodova. Stari Rimljani amfiteatar su doživljavali i upotrebljavali na, iz naše perspektive, pomalo "brutalan" način, dok danas papa u njemu vodi uskršnju misu. U današnje vrijeme kad se željezničke stanice pretvaraju u muzeje (D’Orsay u Parizu), a crkve u disko-klubove, dolazi do poptune zamjenjivosti forme i funkcije, gubitka tradicionalne uzročno-posljedične veze, prisutne još u modernizmu. Funkcija više ne slijedi formu, forma ne slijedi funkciju. Osim tog pomaka, u postmoderni dolazi i do generalizirane forme estetizacije, koja je potpomognuta medijima. "Kao što su stealth bombarderi estetizirani na saudi-arabijskom zalasku sunca, kao što je seks estetiziran reklamiranjem, tako je i cijela kultura – a tu naravno spada arhitektura – sada estetizirana." (Tschumi) (2)(3) Simultana reprezentacija tih slika vodi redukciji povijesti na niz simultanih slika. "Nije samo Zaljevski rat isprepleten košarkaškim utakmicama i reklamama već i časopisi o arhitekturi, napokon, i naši gradovi." Medijski apetit za konzumiranje arhitektonskih slika je enorman. Nietzscheov aforizam iz Sumraka idola da će realan svijet, konačno, postati fikcija, odražava se i u arhitekturi, pa ona i njezina percepcija postaje kao i svaki drugi objekt dio simulirane realnosti. To dovodi do pomanjkanja estetičkih kriterija, pa je sada, kao što Lyotard tvrdi, moguće i korisno vrijednost djela mjeriti profitom koji ono donosi. Postoji niz primjera, od Eiffelovog tornrnja do postmodernog Beaubourga (kojem se moguće nedoumice u estetskoj valorizaciji nadomještaju brojkom od 6 milijuna posjetitelja već u godini njegovog otvorenja 1977. i to da je sa Eiffelovim tornjem i Notre-Damom jedna od najposjećenijih znamenitosti grada). Taj realizam proizvoljnosti jest realizam novca. Više ne postoje protesti zbog gradnje neke građevine, kao što je to još bio slučaj sa Eiffelovim tornjem. Doduše, postoje kvazi-kolektivni osjećaji nelagode, kao npr. zbog narušavanja stare gradske jezgre (Muzej moderne umjetnosti u Grazu), no, oni bivaju utišani unutarnjom moći kapitalizma kojom ozbiljiti upotrebne predmete prije svega znači dodijeliti im osobinu realizma, pa se Muzej moderne umjetnosti (jednom izgrađen) više ne doima kao narušavajući objekt već kao objekt čije je ozbiljenje (a svako je ozbiljenje nemoguće bez pristanka – bilo svjesnog ili nesvjesnog) omogućeno samom činjenicom o kulturnom (a time i financijskom) značaju te građevine.

Prema Lyotardu, postmoderne građevine karakterizira ono uzvišeno, "koje nastaje kada moć uobrazilje nije u stanju prikazati jedan predmet koji bi, makar samo u načelu, mogao dospjeti u suglasnost s nekim pojmom." Primjera je pregršt – od egipatskih piramida do gotičkih katedrala i Le Corbusierovih inovacija. Razlika moderne i postmoderne bila bi, dakle, u tome što moderna može pokazati postojanje ne-prikazivog. Jedino u tom kontekstu i možemo razumjeti Lyotardovu tezu da je nešto moderno tek ako je prije bilo postmoderno. Postmoderno, kao ono što je vidljivo ali se ne da misliti, u tom smislu ne znači kraj modernizma već stanje njegovog rođenja. Postmoderno, kao paradoks predbudućnosti (futur/post antérieur/modo) ono je što zamjenjuje modernu estetiku kao estetiku uzvišenog, ali još uvijek nostalgičnog (što će reći da ono ne-prikazano navodi kao odsutni sadržaj). Postmoderna bi bila ono što u moderni u samom prikazu aludira na ne-prikazivo. Djelo se ne stvara prema poznatim kategorijama već se stvara kako bi se proizvelo pravilo onoga što će biti stvoreno.

Image and video hosting by TinyPic
Le Corbusier kapela Notre-Dame-du-Haut, Ronchamp, Francuska, 1950

U svom najznačajnijem ogledu o postmoderni, Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma, Jameson polazi od postavke da je svaka pozicija spram postmodernizma u kulturi ujedno, istodobno i nužno, implicitno i eksplicitno politički stav prema prirodi današnjeg multinacionalnog kapitalizma. Taj se stav najviše očituje kroz kritiku arhitekture. "U arhitekturi su postmodernističke pozicije na odlučniji način nego u ostalim umjetnostima ili medijima neodvojive od nepomirljive kritike arhitektonskog visokog modernizma i takozvanog internacionalnog stila (Frank Loyd Wright, Le Corbusier, Mies) gdje su formalna kritika i analiza ujedno i preispitivanja na razini urbanizma i estetičke institucije." Procvat nove postmoderne arhitekture s osloncem na patronat multinacionalnog bussinessa leži u samoj prirodi arhitekture, koja je od svih umjetnosti konstitutivno najbliža privredi, s kojom, u formi provizija i vrijednosti zemljišta, stoji u neposrednom odnosu.(4) Kraj jednog jedinstvenog stila posljedica je onog što Jameson naziva "slabljenjem afekata". Slabljenje afekata u tom kontekstu moglo bi se razumjeti kao gubitak jedne vrste osjećaja koji je prije, još uvijek, doprinosio općem razumijevanju, izražavanju i nekom obliku konsenzusa. Nestanak osobnog stila, koji se, dakako, može razumjeti i kao gotika, klasicizam itd., rađa pastiš - pojam kojeg je, preuzimajući ga od Thomasa Manna (Doktor Faustus), Jameson okarakterizirao kao univerzalnu praksu postmoderne. Pastiš kao "prazna parodija", "kip slijepih očiju", javlja se u arhitekturi kroz historicizam - "igru nasumičnih aluzija" (Jameson) i primata onog "neo" (Lefebvre). Najbolji, ujedno i najočitiji primjer su kazališta i kina koja su nicala diljem Sjedinjenih Država tokom tzv. "holivudskog buma" 20-ih i 30-ih godina. 1917. otvoren je Milliondollar Theater u Los Angelesu koji spaja španjolski kolonijalni stil sa fasadama kasnogotičkih katedrala, 1922. Egyptian Theater sa egipatskim stilom (koji je u to vrijeme bio iznimno atraktivan zbog otkrića Tutankamonove grobnice), 1927. na Hollywood Boulevardu Chinese Theater, iste godine u centru Los Angelesa kino Tower kojeg karakterizira renesansna fasada; pet prozora i iznad svakog luk i dvije statue, po uzoru na Michelangelovu Medici-kapelu, 1930. Pantages, opet na Hollywood Boulevardu, koji je mješavina baroka i art décoa, 1931. na Broadwayu kino Los Angeles – rokoko palača, koja je navodno, kako je pisalo na reklamama, stavila Versailles u sjenu (znakovito je i to da je ta kino-dvorana otvorena upravo sa Chaplinovim City Lights).

Osim već nadolazeće tendencije kopiranja, a time i simuliranja, ta kriza povijesnosti konzekventno dovodi i do sloma temporalnosti, koji oslobađa sadašnjost - sadašnjost svijeta materijalnog označitelja. Apsolutiziranje tog označitelja (Foucault) u arhitekturi se transformira u apsolutiziranje prostora koje se očituje u pounutrenju izvanjskog svijeta, pa i same građevine postaju endotične (Virilio). Portmanov Hotel Bonaventura u novom središtu Los Angelesa, slično kao i Beaubourg u Parizu ili Easton Center u Torontu, teži tome da bude totalan prostor - neka vrst minijaturnog grada. Ta tendencija prisutna je već i u pariškim pasažima(5) , a na neki način i u Stewartovom shopping centru u New Yorku iz 1851. Doprinoseći tom apsolutiziranju javljaju se pokretne stepenice i liftovi koji zamjenjuju kretanje, a sebe određuju "kao nove refleksivne znakove i simbole navlastitog kretanja" (Jameson).

Image and video hosting by TinyPic
Meyer&Holler Egyptian Theater, 1922

Prema Viriliu taj "zakon najmanjeg djelovanja"(6) prenosi se i na temeljne pojmove arhitekture, one unutarnjeg i izvanjskoga, koji malo-pomalo gube važnost. Postmoderni hiperprostor na taj način uspijeva transcendirati mogućnost ljudskog tijela da se smjesti, da perceptivno organizira svoju neposrednu okolinu. Parafraziramo li galskog Rimljanina Namatijana Cezaru, da je od svijeta učinio grad, mogli bismo reći da sa postmodernom arhitekturom grad, odnosno građevine, postaju svijet. Ne u smislu onog ne-poznatog (kakve je konotacije svijet nekad imao) već u nekoj pseudowittgensteinovskoj percepciji po kojoj granice građevina postaju granice našeg svijeta. Zašto uopće izaći iz shopping centra kad u njemu imamo i restorane i trgovine i wc-e, pa čak i disko-klubove, crkve i hotele? Ako se ipak odlučimo i izađemo iz njih, najčešće zbog nedovoljno dubokih džepova, na svakom kutu susrest ćemo iste reklame - iste svjetljeće simbole naše današnjice. Svaki dio grada pretvara se u identičnu kopiju kopije.(7)

Još je Kevin Lynch u svom hvalevrijednom djelu The image of the City otuđeni grad razumio, prije svega, kao prostor u kojem ljudi nisu kadri nacrtati kartu niti vlastitog položaja niti gradske cjeline u kojoj se nalaze. Najbolji primjer za to su megalopolisi u kojima više ne postoje tradicionalni predmeti za označivanje (spomenici, čvorišta, prirodne međe) kao što je to bio slučaj u Ateni, Rimu, Parizu... Najprikladniji, a ujedno i najefikasniji oblik takovih vrsta predmeta za označivanje bila je svakako grčka agora, koja je ujedno bila i prototip urbanog javnog prostora, ali i preduvjet same politike. Razotuđenje po Jamesonu je moguće jedino nekom vrstom kognitivne kartografije, pomoću koje pojedinac ponovno postaje svijestan svoje pozicije. Poznavanje mjesta preduvjet je svakog mogućeg djelovanja, pa se stoga, ponovno uspostavljanje političkog (koje je još od antičkog shvaćanja djelovanje par excellence) može realizirati isključivo ponovnim uspostavljanjem osviještenog mjesta - pozicije. Međutim, grad današnjice nadaje se kao omnipolitski, čije središte nije nigdje, a rasprostire se posvuda, pa se zbog toga gubi bilo kakova mogućnost orijentacije, a samim time i mogućnost spoznavanja pozicije. "Današnje ukidanje institucionalnih granica, kao i ono prirodnih granica, prati nadalje i ništenje razmaka koji je nekoć odvajao narode Europe nacija, a sve u ime Grada koji je u manjoj mjeri topičan i teritorijalan, a u većoj teletopičan i ekstrateritorijalan, pri čemu geometrijski pojmovi središta i predgrađa malo-pomalo gube svoje društveno značenje kao što ga gube i pojmovi 'desnog' i 'lijevog' kad je riječ o političkom identitetu..." (Virilio) Gradovi danas nemaju vidljive granice, u Americi nikad nisu ni imali, a u Europi je koncept "grada" nekad implicirao zatvoren i konačan entitet. Suvremeni grad više nema granica koje omeđuju koherentnu i homogenu cjelinu.

Nastanjujemo frakturni prostor, sačinjen od akcidencija (8) u kom su obličja de-integrirana. Nasuprot senzibilitetu razvijanom kroz stoljeća, koji se sastojao od "predodžbe stabilnog izgleda" ("bilanca", "ekvilibrij", "harmonija") danas prisustvujemo senzibilitetu nestajanja stabilnog izglega: prvi filmovi (24 slike u sekundi), televizija, kompjuterski-generirane slike i nedavno (među nekim arhitektima) disjunkcije, dislokacije, dekonstrukcije. Virilio tvrdi da ukidanje permanencije dovodi do konfuzne realnostti. Najprije deregulacija aerodroma, deregulacija Wall Streeta i, konačno, deregulacija pojave: sve pripada istoj neumoljivoj logici. Grad i njegova arhitektura izgubili su vlastite simbole - nema više spomenika, nema više antropomorfnih simetrija "već se javlja fragmentacija, parcelizacija, atomizacija kao i slučajna superimpozacija (9) pojava koje nemaju nikakav odnos jedna spram druge, osim kroz koliziju" (Tschumi). Deregulacija arhitekture počela je početkom devetnaestog stoljeća sa svjetskim izložbama u Londonu i Parizu, gdje su lagane metalne strukture radikalno promijenile izgled arhitektonske čvrstoće i masivnosti.(10) "Reprezentirati konstrukciju ili konstruirati reprezentaciju" (Virilio) - to je po Tschumiu novo pitanje našeg vremena. "Prisljeni smo ponovno razmisliti o svim konceptima figuracije i reprezentacije: konstantna oluja slika (bilo crteža, grafita, fotografija, filmova, televizije ili kompjutorski-generiranih slika) pojačano negira svaki pokušaj uspostavljanja ideala Renesanse o jedinstvu realnosti i njene reprezentacije. Nema više pravila i regulacija. Sadašnja metropolitanska deregulacija uzrokovana deindustrijalizacijom europskih i američkih gradova, kolapsom zonskih strategija, suprotstavljena je svakom pokušaju razvijanja novog seta regulativnih snaga.

Image and video hosting by TinyPic
John Portman Westin Bonaventure Hotel, Los Angeles, 1977

U srednjem vijeku društvo je bilo samo-regulirano, auto-regulirano (Virilio). Regulacija se odvijala u centru. Knez grada bio je ujedno i zakonodavac; postojala je direktna uzročno-posljedična veza između zakona i svakodnevnog života, između težine zidnih konstrukcija i načina na koje se građevine grade. U industrijskoj eri društvo postaje artificijelno regulirano - kontrola je na granicama, na rubovima društva. Regulacija nije više u središtu već na periferiji. Danas smo, smatra Tschumi, stupili u doba deregulacije u kojem se kontrola odvija izvan društva. "Eks-centrično, de-integrirano, de-locirano, dis-junktivno, de-konstruktivno, de-montirano, de-regulirano, de-kontinuirano. De-, dis-, ex-, to su prefiksi današnjice. Ne post-, neo- ili pre-." Ta decentralizacija uvjetuje gubitak unutarnjeg i izvanjskog što konzekventno dovodi do gubitka privatnog - onog što je okarakterizirano nužnošću, i javnog - onog što konstituira političku sferu. Kao što to u Vita Activi elaborira Hannah Arendt, javna sfera preduvjet je ne samo onog političkog, ne samo djelovanja već i onog odista ljudskog. U postmoderni, nasuprot tome, dolazi do preobrtanja pa Aristotelova koncepcija čovjeka kao zoon politikon prestaje važiti. Razlika društvenog i političkog, u smislu da društevno prethodi poitičkom i da u političkom nema nužnosti sve je manja. Ono što je nekad konstituiralo bios politikos (djelovanje/praxis i govor/lexis) postaje simulirano, posredovano različitim pomagalima društva spektakla. Moderni gradovi tome samo doprinose, jer što je stanovništvo brojnije (a gdje je brojnije nego u gradovima kao što su Mexico City ili New York?), vjerojatnije je da će se društveno prije nego politički konstituirati (pseudo)javno područje. Hardt&Negri javni prostor sada vide privatiziranim u tolikoj mjeri da više nema smisla razumijevati društvene organizacije u terminima dijalektike privatnog i javnog.(11)

Primjer je arhitektura i urbano planiranje megalopolisa poput Los Angelesa i Sao Paola, u kojima je javni pristup i interakcija ograničena sa namjerom da se izbjegne sukob različitih populacija, pa se kreira serija zaštićenih i izoliranih prostora. Javni prostor društva moderne, koji konstituira mjesto liberalne politike, prema Hardtu&Negriju, tendira nestanku u postmodernom svijetu. Prema liberalnoj tradiciji, moderna individua, kod kuće u svom privatnom prostoru, gleda na javno kao na svoju izvanjskost, Izvanjskost je mjesto primjereno politici gdje je djelovanje individua izloženo u prisutnosti drugih te tu traži priznanje. Međutim, u procesu postmodernizacije takav javni prostor u sve većoj mjeri postaje privatiziran. Urbani krajolik pomiče se od moderne usredotočenosti na javni trga prema zatvorenim prostorima robnih kuća, autocestama i zatvorenim zajednicama. Mjesto moderne liberalne politike nestalo je, i tako kroz ovu prizmu naše postmoderno i imperijalno društvo karakterizira deficit političkog - mjesto politike sada je deaktualizirano. Progresivno pomanjkanje distinkcije između izvanjskog i unutarnjeg ima važne implikacije i za formu socijalne produkcije subjektiviteta. Za razliku od negdašnjih regularnih i fiksiranih forma proizvodnje subjektiviteta, socijalne institucije proizvode subjektivitet na najintenzivniji način dosad. "Mogli bismo reći da je postmodernizam ono što imamo kada je teorija socijalnog konstruktivizma moderne dovedena do svojih granica i kada se svi subjektiviteti prepoznaju kao artificijelni." (Hardt&Negri)

Zidovi institucija slamaju se tako da izvanjsko i unutarnje postaje nerazlučivo. Stari feministički slogan "osobno je političko" promijenjen je na takav način da su granice između javnog i privatnog slomljene, puštajući sklopove kontrole kroz "intimnu javnu sferu". Produkcija subjektiviteta u imperijalnom društvu kontrole tendira biti neograničena, a samo je društvo kontrole danas sveprisutna tendencija uređenja današnjice. U tom pogledu bi se Hardt&Negrijev pojam društvo kontrole prikladnije moglo nazvati onim što Foucault naziva bio-moć - ona je omogućena kontroliranim uvođenjem tijela u aparat proizvodnje i prilagodbom fenomena pučanstva ekonomskim procesima. Negdašnja moć nad smrću (patria potestas), u kojoj se simbolizirala moć vladara, sada je brižljivo zastrta administracijom tijela i proračunatim upravljanjem života. "To što omogućuje moć da vlada, da ju se prihvaća jest dakle jednostavno to što ona ne pritišće samo kao neka snaga koja kaže ne, nego što ustvari prožima tijela(12) , producira stvari, inducira zadovoljstvo, stvara znanje, proizvodi diskurse, treba je smatrati produktivnom mrežom koja prožima čitavo socijalno tijelo mnogo više nego kao negativnu instancu, koja ima funkciju da suzbija." Bio-moć je pojam koji prekoračuje okvir države, jer je država, i sa svojom svemoći, i sa svojim aparatima, jako daleko od toga da prekrije čitavo realno polje odnosa moći i zato što država ne može funkcionirati doli na osnovi ranije postojećih odnosa moći. Nova moć, dakle, kroz sve veću apsolutizirajuću tendenciju direktno prožima i arhitekturu, jer je u njoj, osim međuljudskih odnosa (odnos tijelo-tijelo), najizrazitiji oblik su-odnošenja - odnos tijelo-građevina.

Image and video hosting by TinyPic
Meyer&Holler Chinese Theater, 1927

Pitanje koje se nameće jest - kako arhitektura i gradovi mogu biti pokretači društvene i političke promjene, kako mogu dovesti do pomaka u odnosima moći, odnosno na koji je način moguće ponovno uspostavljanje političkog?

Da bi se to pitanje uopće moglo razriješiti, arhitekturu treba pojmiti, ponajprije, kao adaptaciju prostora postojećih društveno-ekonomskih struktura. Od egipatskih piramida preko spomenika Rima, do današnjih mallova, "klijenti" su na arhitekturu gledali kao na sredstvo kroz koje su institucije mogle manifestirati i učvrstiti njihovu prisutnost u društvu. Tako se i industrijalizacija i urbanizacija očituju upravo kroz arhitekturu; tvornice, željezničke stanice i arkade rođene su iz trgovine i industrije.

Grad nije samo mjesto gdje su socijalni konflikti najprisutniji već urbana situacija sama po sebi može biti akcelerator društvene promjene (primjer su Liverpool, Los Angeles, Belfast, itd.) Jedan od najefikasnijih, premda ne i najranijih, primjera korištenja arhitekture kao subverzivne djelatnosti zasigurno su barikade. Javljaju se tokom Francuske revolucije 1789., 1848., a svoj vrhunac dostižu 1871. u Pariškoj komuni, u svom najznačajnijem predstavniku - Napoléonu Gaillardu (graditelju barikade koja je stajala na ulazu u Rue Royale i Rue de Rivoli). Najbolji opis barikada daje Hugo u svojim Jadnicima, a i Engels ih spominje, navodeći kako su one imale više moralan nego materijalan efekt. Za njega je ispravna konstrukcija i obrana jedne jedine barikade najviše što pobuna može ostvariti u taktičkoj provedbi. Da bi se izbjegnuo građanski rat i granja novih barikada, projektiraju se poznati boulevardi. Hausmann taktike barikada nastoji neutralizirati na dva načina: široke ulice stvorene su kako se barikade ne bi mogle ni podići a nove ulice stvaraju najkraći put između baraka i radničkih distrikata. Usprkos tome, nov način korištenja urbane situacije i arhitekture daje détournement pariških ulica tokom svibanjskih događanja i njegova upotreba u mnogim većim gradovima diljem svijeta. Krajem 68-e studenti iz Ecole des Beaux-Arts sagradili su guerilla građevinu, koja je arhitektonskom smislu bila sklonište ali se nazivala "Maison du Peuple" (kuća naroda). To je bio retorički akt, jedini mogući, čija je glavna svrha u simboličkoj i egzemplarnoj vrijednosti a ne u dizajnu onog što je sagrađeno. Tschumi predlaže dvije vrste akcija kao strategija ili mogućeg političkog djelovanja: egzemplarne akcije ("exemplary actions") i protudizajn ("counterdesign"). Prvo nije isključivo arhitektonsko već se u velikoj mjeri odnosi na razumijevanje urbanih struktura. Egzemplarne akcije djeluju i kao ekspresija i kao katalizator krize, kombinirajući u guerilla taktici, korisnu izravnost sa egzemplarnošću, svakodnevni život sa svjesnošću. Trodnevnu konstrukciju "Maison du Peuple" Tschumi tako tumači kroz tipičnu deskripciju Franza Fanona - "action in order to become conscious of one's existence". "Svrhe egzemplarnih akcija su demistifikacija i propaganda; to znači, otkriti da kapitalistička organizacija prostora razara sav kolektivni prostor sa svrhom da razvije podjelu i izolaciju, i da je moguće graditi brzo i jeftino graditeljskim metodama koje su u kontradikciji sa ekonomskom logikom sistema." (Tschumi) Druga strategija je više arhitektonska, u smislu da koristi ekspresivne metode arhitekture (planove, perspektive, kolaže, itd.) Protudizajn se može opisati kao očajan i nihilistički pokušaj korištenja jedne partikularne osebujnosti arhiteknoske ekspresije sa svim kulturološkim vrijednostima i konotacijama. Očajan je jer se oslanja na najslabije od svih arhitektonskih sredstava, a to je plan. Nihilistički je jer je njegova jedina uloga prevesti pesimističku prognozu namjera držača financijske moći u arhitektonski izričaj. Za umjetnike revolucionarnih dvadesetih i radikalne talijanske arhitektonske atmosfere ranih sedamdesetih - Arhizoom i drugi - destrukcija postojeće kulture i razvoj revolucionarnih umjetničkih formi smatrani su pretpostavkama društvene i ekonomske promjene. Ako arhitektura i nezini prostori nekad i ne mijenjaju društvo, kroz nju i razumijevanje njenih efekata možemo akcelerirati procese promjene. Jedan od takovih efekata jest ono što Benjamin zove šok - šok slika, faktor iznaneđenja. Iskustvo takve tjeskobe(13) , prema Tschumiu, jest iskustvo onog Un-zu-hause-sein, Unheimlichkeit, onog sablasnog. U mnogim aspektima, estetičko iskustvo se, smatra Benjamin, sastoji od održavanja te defamilijarizacije, koja je u suprotnosti sa familijarizacijom - sigurnošću, Geborgenheit. Benjaminova analiza savršeno korespondira sa povijesnom i filozofskom dilemom arhitekture. "Je li iskustvo arhitekture nešto što treba defamilijarizirati - neka vrst "umjetnosti" - ili, nasuprot tome, nešto što treaba komfortirati, heimlich, kućno - nešto što zaštićuje?" (Tschumi) U očima javnosti, kod arhitekture se radi o komforu, o zaklonu, o zidovima i građi. No, za one za koje arhitektura nije samo osiguravatelj komfora i Geborgenheita, već i faktor mijenjanja društva i njegovog razvoja, uzorak šoka može biti prijeko potrebno oruđe. U uskoj povezanosti sa šokom javlja se dekonstrukcija, kao propitivanje principa Geborgenheita.(14) Kao vrstu dekonstrukcije Tschumi uvodi superimpoziciju (Screenplays, 1977. i The Manhattan Transcripts, 1981.), a primjer je njegov Parc de la Villette u Parizu.

U Transkriptima je distinkcija između strukture (ili konstrukcije), forme (ili prostora), zgode (ili funkcije), tijela (ili pokreta) i fikcije (ili narativa) sustavno zastrta superimpozicijom, kolizijom, izvrtanjem, fragmentacijom, itd. Podići barikadu (funkcija) na ulici Pariza (forma) nije ekvivalentno biti flaneur(15) (funkcija) na toj istoj ulici (forma). Ta drugačija kombinacija zgode i prostora puna je subverzivnih mogućnosti - u pitanje dovodi i funkciju i prostor. Za Foucaulta zgoda nije samo logička sekvencija riječi i djelovanja, već prije "trenutak erozije, kolapsa, propitivanja i problematiziranja zbiljskih pretpostavki ambijenta u kojem se drama može odvijati - dovodeći do prilike i mogućnosti drugog, drugačijeg ambijenta." Tschumi smatra da budućnost arhitekture leži upravo u konstrukciji takovih zgoda. Za njega arhitektura nije uvjetovanje dizajna već dizajniraje uvjeta koji će delocirati najveće tradicionalne i regresivne aspekte našeg društva i simultano reorganizirati te elemente na najviše oslobađajući način, tako da naše iskustvo postane iskustvo zgoda organiziranih i strategiziranih kroz arhitekturu. "Tokyo i New York samo se doimaju kaotičnima(...) Njihove konfrontacije i kombinacije elemenata mogu pripremiti zgou, šok, koji će" nada se Tschumi "od arhitekture naših gradova načiniti preokret u kulturi i društvu." Dok su barikade još uvijek u sferi moderniteta, terorizam i 11.rujan mogli bismo okarakterizirati kao događaje postmoderniteta, možda čak i nagovještaj kraja. U njima su prisutne sve forme postmoderne, od apsolutizacije označitelja, korištenja klišeja, miješanja različitih sustava, do simulacije. Znakovito je da je arhitekt WTC-a isti onaj koji je zajedno sa Leinweberom i Hellmuthom projektirao stambeni blok Pruitt-Igoe. Radi se o Minoru Yamasaki (1912-1986), djetetu japanskih roditelja koji su preselili u Seattle, čiji se stil opisivao kao "Space Age Ghotic".

Image and video hosting by TinyPic
Bernard Tschumi, Parc de la Villette, Pariz, 1982

Koje je značenje toga da je World Trade Center realiziran u dva identična tornja? Predodžba samostalnog tornja kao metafore individualizma, bez koje nema kapitalističkog poduzetništva, pripadala bi arhitektonskoj mitologiji moderne. Empire State Building još uvijek je odražavao tu tendenciju, međutim, tornjevi WTC-a, "savršeni paralelopipedi visoki 400 metara na kvadratičnoj osnovi, spojene posude potpuno uravnotežene i slijepe(...) vidljivi su znak zatvorenosti sustava u vrtoglavici udvostručenja, dok su drugi neboderi, svaki, jedan originalni trenutak sustava koji se neprestance nadilazi u krizi i izazovu." (Baudrillard) Činjenica da postoje dva jednaka zdanja znači kraj svake konkurencije, kraj svake izvorne referencijalnosti. Kad bi postojao samo jedan toranj, monopol ne bi bio utjelovljen, jer se on, kako tvrdi Baudrillard, sigurno uspostavlja samo na dvostrukoj formi. Da bi znak bio čist, mora se udvostručiti u sebi. "Kako god bili visoki, i viši od svih ostalih dva tornja ipak označavaju zaustavljanje vertikalnosti. Oni nipodaštavaju ostale zgrade, oni nisu iste vrste, oni ih više ne izazivaju i s njima se ne uspoređuju, stapaju se jedan u drugoga i dosežu vrhunac u tom prestižu sličnosti. Međusobno si upućuju ideju modela, što su oni jedan drugome, a njihova blizanačka visina nije više vrijednost koju treba nadilaziti - ona naprosto znači da je strategija modela i komutacija nadalje povijesno prevagnula u srcu samog sustava - a New York je uistinu njegovo srce - nad tradicionalnom strategijom konkurencije." Homeostatički oblik tog sustava, koji se zasniva na odnosu 0/1, a očituje se i kroz arhitekturu, gdje "zgrade koje se lijepe jedna uz drugu ne razdvajujući se više - poput stupaca statističkog ispisa" (Baudrillard) sve više nalikuju računalnom sustavu (u kojem je konkurencija nestala na račun korelacije), narušen je proizvodom samog tog sustava (kao i što virusi mogu srušiti cijeli jedan sustav) - terorizmom. Slično kao i Virilio, koji smatra da je tehnološki razvitak uzrok sve većih nesreća, tako i Baudrillard (Le Monde, 3.studeni 2001.) tvrdi da je napad na WTC sve samo ne "ubilačka fantasmagorija nekih fanatika. Radi se o ostvarenju sna, kojeg je u zapadnom svijetu svatko sanjao - kao, između ostalog, mnogobrojni filmovi katastrofa iz Hollywooda. 11.rujan je samoosuda mondijalizacije." Teror ne dolazi "izvana" već je konzekventna sjena svakog vladajućeg sustava. Sustav je sam stvorio objektivne preduvjete za taj čin. Na sudskom procesu teroristima prvog, neuspješnog, napada na WTC, detaljno su opisani dijelovi tornjeva koji bi u slučaju da se u njih zaleti Boeing 747 (što je bilo naglašeno!) bili kadri domino efektom razrušiti cijeli WTC. Američki je aeronavigacijski sustav, također, stvorio preduvjete za taj čin. To su samo neki od primjera. Terorizam je "čin koji proizvodi pukotinu u umjetnome i umjetno zaštićenom svijetu" (Baudrillard), a njegovu povijest napisala je država.

"Gledatelji zacijelo ne mogu znati ništa o terorizmu, ali uvijek mogu znati dovoljno da bi ih se uvjerilo da im se, u odnosu na taj terorizam, sve drugo mora činiti prihvatljivijim, ili barem racionalnijim i demokratičnijim." (Guy Debord) Tu leži i osnovni uzrok neuspjehu terorizma, drugi je taj, društvo spektakla, simulacije ili kontrole nakon kratke nestabilnosti dostiže još veću stabilnost. Slično se i sa računalskim sustavima koji, jednom narušeni virusom, taj virus inkorporirju u sam svoj sustav, pa on postaje bezazlen.(16) Upravo je iz tih razloga terorizam, kao najradikalnije korištenje arhitekture (kao i u obliku atentata, otmica i sl.), još uvijek upitan, a kao, zasad, efikasniji načini još uvijek ostaju arhitektura slična Tschumijevim disjunkcijama ili korištenje urbane situacije i arhitekture kao što je to slučaj sa sit-inovima (koje su uveli crnci u SAD-u da bi postigli ukidanje odijeljenosti restorana, kina, knjižnica, itd.) i opstrukcijama (sprečavanje slobodnog prometa na javnom putu). Barikade više nisu u toj mjeri efikasne, a na terorizmu je, još uvijek, da propita nove puteve djelovanja...

Image and video hosting by TinyPic
________________________

1 Shizofrenija uzrokuje nestajanje i deperesonalizaciju, a mnogobrojne studije o njoj pokazale su da se shizofreničar skriva u drugom obliku postojanja kako bi i dalje egzistirao, zbog čega gubi i vlasititi identitet (kojeg kasnije opet nanovo dobiva, pa je sad "shizofreničar") i dijelove osobne prošlosti. Suvrmeni grad, analogno tome, uzrokuje isto, pa se u tom kontekstu i arhitekturu može zvati shizofreničnom.

2 Shizofrenija uzrokuje nestajanje i deperesonalizaciju, a mnogobrojne studije o njoj pokazale su da se shizofreničar skriva u drugom obliku postojanja kako bi i dalje egzistirao, zbog čega gubi i vlasititi identitet (kojeg kasnije opet nanovo dobiva, pa je sad "shizofreničar") i dijelove osobne prošlosti. Suvrmeni grad, analogno tome, uzrokuje isto, pa se u tom kontekstu i arhitekturu može zvati shizofreničnom.

3 Walter Benjamin upozorava na nastojanja estetizacije politike (koja je u dubokoj vezi sa samom kulturom), koja nužno završavaju u jednoj točki, a ta je točka rat. Samootuđenje predstavlja estetski užitak prvog reda. Vidi: W. Benjamin "Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije" u: "Estetički ogledi", Suvremena Misao, Zagreb, 1986.

4 To bi se moglo sagledati i kroz prizmu uspona holivudskih filmova, pa stoga nije čudno da baš u vrijeme dovršenja nebodera poput Chrysler Building (1929) ili Empire State Building (1931), recimo Coca-Cola postaje svjetski poznata (zašto baš u vrijeme prohibicije drugo je pitanje) a najgledaniji filmovi, kao svojevrsno kolektivno osjećanje straha, postaju filmovi katastrofa poput King Konga i horror filmovi poput Frankensteina ili Dracule. Kao protuteža tome 40-ih se javlja, ne baša pretjerano (u komercijalnom smislu) uspješni, talijanski neorealizam, koji pokušava snimati na autentičnim lokacijama, sa polu-amaterskim glumcima. Kad se 50-ih polako počinje širiti televizija gotovo je i sa svakim pokušajem autentičnosti, originalnosti i nekonformizma. Zanimljivo je da se završetkom moderne arhitekture (1972. po Jencksu) opet javljaju filmovi katastrofa, no sad u nešto drastičnijem, ali promišljenijem obliku - tema su prirodne katastrofe koje se usprkos posvemašnjom tehnološkom razvitku ne mogu izbjeći. Napokon, osamdesetih i nadalje, sveprisutna je postmoderna u filmu, koja vrvi citatima i klišejima a na djelu je stapanje "visoke" i "masovne kulture".

5 Vidi W. Benjamin The arcades project, MIT Press, 2002.

6 Virilio ga objašnjava ovako: "Ako naporedno postoje dizalo, pokretno stubište ili obično stubište preko kojih se može uspeti na gornje katove, nitko se neće služiti stubištem. Jednako tako, kad je hodnik podzemne željeznice predug, a postoji pokretna traka (travellator) na usluzi korisnicima, nitko ne kroči hodnikom. Jednako je i s telekomunikacijam: poslati električni impuls bolje je nego prenositi komad papira, a poslati pismo, poštom, jednostavnije je nego slati skoroteču..."

7 kao što Jameson zaključuje - logika simulacruma jača i intenzivira logiku kasnog kapitalizma

8 Polazeći od toga da akcidencije uvijek otkrivaju nešto o nama samima i sustavima koje konstuiramo, Virilio, u suradnji sa Fondation Cartier pour l'art contemporain, održao je od 29.11.02. do 30.03.03. u Parizu izložbu pod nazivom Uknown Quantity. Izlošci nastoje dokazati temeljnu Virilievu postavku da je sve veći broj nesreća ne samo neizravno nego i izravno posljedica ljudskig izuma i "ne želimo li previdjeti da se u liku broda kroje izum potopa i u pojavi vlaka željeznička nesreća, valja nam propitati skriveno lice novih tehnologija, prije no što nam se ono, usprkos nama, ne nametne kao bjelodanost." - opširnije o tome vidi Zarez V/101, 27.ožujka 2,,3 vizualna kultura - "Neznana kvaniteta"

9 nad-nametanje

10 Pariz je tu odigrao mnogo značajniju ulogu – to su izložbe 1855., 1990. koja je doprinjela proširenju javnog prijevoza – javlja se Metro, a izrazito značajna je i Exposition des Arts Décoratifs et industriels Modernes 1925., jer je takoreći oslobodila ono što će se kasnije zvati Art Déco, ali i modernizam, internacionalni stil ili konstruktivizam, što je kao direktnu posljedicu imalo spajanje tehnike sa arhitekturom, ostvarenje svojevrsnog "industrijskog" ideala te, naposljetku, upotrebu umjetnih materijala umjesto stakla, kromiranog metala umjesto drva. Značajna je i Arts et Techniques 1937. gdje se, između ostalog, mogao vidjeti prvi televizor, a kao posljedica izložbe bila je i, zbog rata najprije odgođena, gradnja C.N.I.T. (Centre National des Industries Techniques) otvorenog 1959, koja svojom konstrukcijom od čelika i željeza uspješno reprezentira trendove u ondašnjoj arhitekturi.

11 Privatiziranje javnog prostora možemo sagledati i kroz razvoj automobilske industrije, jer upravo automobil, kao ono privatno zauzima sve veći dio onog javnog. Sve naravno počinje Mercedesom, Renaultovim 4CV, Citroënovim 2CV, a sam naziv jednog od najprodavanijih automobila, legendarne "bube" - Volkswagen, osim političkih konotacija (koje su povezane sa Hitlerovom koncepcijom "ponarodnjenja"), u sebi sadrži implicite pojmovno, ali i "realno", spajanje javnog (Volk) sa privatnim (Wagen).

12 otuda i naziv bio-moć

13 slično kao i tjeskobe u egzistencijalističkoj filozofiji

14 kad je Tschumi prvi puta sreo Derridu, pokušavajući ga nagovoriti da svoje djelo usmjeri i na arhitekturu, ovaj ga je upitao: "Ali kako arhitektura može biti zainteresirana za dekonstrukciju? Prije svega, dekonstrukcija je anti-forma, anti-hijerarhija, anti-struktura, suprotnost svega iza čega stoji arhitektura." -"Upravo iz tog razloga", odgovorio je Tschumi.

14 Šetač, u Benjaminovoj recepciji dokoličar

15 isto se događa sa svakom u sartreovskom smislu "angažiranom" književnošću

Bibliografija


Baudrillard, J. Simulacija i zbilja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.
Benjamin, W. Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije u: Estetički ogledi, Suvremena Misao, Zagreb, 1986.
Benjamin, W. The Arcades Project, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts; London, 1999.
Debord, G. Društvo spektakla & komentari društvu spektakla, Arkzin, Zagreb, 1999.
Foucault, M. Znanje i moć, Biblioteka Homo Absconditus, Globus, Zagreb, 1994.
Hardt, M. & Negri A. Empire, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts; London 2001.
Jameson, F. Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma u: Postmoderna – Nova epoha ili zabluda, Naprijed, Zagreb, 1988.
Jencks, C. Jezik postmoderne arhitekture, "Vuk Karadžić", Beograd, 1985.
Jencks, C. Moderni pokreti u arhitekturi, Građevinska knjiga, Beograd, 1982.
Lyotard, J.F. Odgovor na pitanje što je postmoderna u: Postmoderna – Nova epoha ili zabluda, Naprijed, Zagreb, 1988.
Prokop, D. Medienmacht und Massenwirkung, Freiburg/Brsg., 1995
Tschumi, B. Architecture and Disjunction, MIT Press, Cambridge, Massachuse

- 06:16 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.04.2008.

Nathaniel Hawthorne

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

In some old magazine or newspaper, I recollect a story, told as truth, of a man - let us call him Wakefield - who absented himself for a long time, from his wife. The fact, thus abstractedly is not very uncommon, nor - without a proper distinction of circumstances - to be condemned either as naughty or nonsensical. Howbeit, this, though far from the most aggravated, is perhaps the strangest instance, on record, of marital delinquency; and, moreover, as remarkable a freak as may be found in the whole list of human oddities. The wedded couple lived in London. The man, under presence of going a journey, took lodgings in the next street to his own house, and there, unheard of by his wife or friends, and without the shadow of a reason for such self-banishment, dwelt upwards of twenty years. During that period, he beheld his home every day, and frequently the forlorn Mrs. Wakefield. And after so great a gap in his matrimonial felicity - when his death was reckoned certain, his estate settled, his name dismissed from memory, and his wife, long, long ago, resigned to her autumnal widowhood - he entered the door one evening, quietly, as from a day's absence, and became a loving spouse till death.
This outline is all that I remember. But the incident, though of the purest originality, unexampled, and probably never to be repeated, is one, I think, which appeals to the general sympathies of mankind. We know, each for himself, that none of us would perpetrate such a folly, yet feel as if some other might. To my own contemplations, at least, it has often recurred, always wonder, but with a sense that the story must be true, and a conception of its hero's character. Whenever any subject so forcibly affects the mind, time is well spent in thinking of it. If the reader choose, let him do his own meditation; or if he prefer to ramble with me through the twenty years of Wakefield's vagary, I bid him welcome; trusting that there will be a pervading spirit and a moral, even should we fail to find them, done up neatly, and condensed into the final sentence. Thought has always its efficacy, and every striking incident its moral.
What sort of a man was Wakefield? We are free to shape out our own idea, and call it by his name. He was now in the meridian of life; his matrimonial affections, never violent, were sobered into a calm, habitual sentiment; of all husbands, he was likely to be the most constant, because a certain slishness would keep his heart at rest, wherever it might be placed. He was intellectual, but not actively so; his mind occupied itself in long and lazy musings, that tended to no purpose, or had not vigor to attain it; his thoughts were seldom so energetic as to seize hold of words. Imagination, in the proper meaning of the term, made no part of Wakefield's gifts. With a cold, but not depraved nor wandering heart, and a mind never feverish with riotous thoughts, nor perplexed with originality, who could have anticipated, that our friend would entitle himself to a foremost place among the doers of eccentric deeds? Had his acquaintances been asked, who was the man in London, the surest to perform nothing to-day which should be remembered on the morrow, they would have thought of Wakefield. Only the wife of his bosom might have hesitated. She, without having analyzed his character, was partly aware of a quiet selfishness, that had rusted into his inactive mind - of a peculiar sort of vanity, the most uneasy attribute about him - of a disposition to craft, which had seldom produced more positive effects than the keeping of petty secrets, hardly worth revealing - and, lastly, of what she called a little strangeness, sometimes, in the good man. This latter quality is indefinable, and perhaps non-existent.

2

Let us now imagine Wakefield bidding adieu to his wife. It is the dusk of an October evening. His equipment is a drab great-coat, a hat covered with an oil-cloth, top boots, an umbrella in one hand and a small portmanteau in the other. He has informed Mrs. Wakefield that he is to take the night-coach into the country. She would fain inquire the length of his journey, its object, and the probable time of his return; but, indulgent to his harmless love of mystery, interrogates him only by a look. He tells her not to expect him positively by the return coach, nor to be alarmed should he tarry three or four days; but, at all events, to look for him at supper on Friday evening. Wakefield himself, be it considered, has no suspicion of what is before him. He holds out his hand; she gives her own, and meets his parting kiss, in the matter-of-course way of a ten years' matrimony; and forth goes the middle-aged Mr. Wakefield, almost resolved to perplex his good lady by a whole week's absence. After the door has closed behind him, she perceives it thrust partly open, and a vision of her husband's face, through the aperture, smiling on her, and gone in a moment. For the time, this little incident is dismissed without a thought. But, long afterwards, when she has been more years a widow than a wife, that smile recurs, and flickers across all her reminiscences of Wakefield's visage. In her many musings, she surrounds the original smile with a multitude of fantasies, which make it strange and awful; as, for instance, if she imagines him in a coffin, that parting look is frozen on his pale features; or, if she dreams of him in Heaven, still his blessed spirit wears a quiet and crafty smile. Yet, for its sake, when all others have given him up for dead, she sometimes doubts whether she is a widow.
But, our business is with the husband. We must hurry after him, along the street, erehelose his individuality, and melt into the great mass of London life. It would be vain searching for him there. Let us follow close at his heels, therefore, until, after several superfluous turns and doublings, we find him comfortably established by the fireside of a small apartment, previously bespoken. He is in the next street to his own, and at his journey's end. He can scarcely trust his good fortune, in having got thither unperceived - recollecting that, at one time, he was delayed by the throng, in the very focus of a lighted lantern; and, again, there were footsteps, that seemed to tread behind his own, distinct from the multitudinous tramp around him; and, anon, he heard a voice shouting afar, and fancied that it called his name. Doubtless, a dozen busy-bodies had been watching him, and told his wife the whole affair. Poor Wakefield! Little knowest thou shine own insignificance in this great world! No mortal eye but mine has traced thee. Go quietly to thy bed, foolish man; and, on the morrow, if thou wilt be wise, get thee home to good Mrs. Wakefield, and tell her the truth. Remove not thyself, even for a little week, from thy place in her chaste bosom. Were she, for a single moment, to deem thee dead, or lost, or lastingly divided from her, thou wouldst be woefully conscious of a change in thy true wife, forever after. It is perilous to make a chasm in human affections; not that they gape so long and wide-but so quickly close again!

3

Almost repenting of his frolic, or whatever it may be termed, Wakefield lies down betimes, and starting from his first nap, spreads forth his arms into the wide and solitary waste of the unaccustomed bed. "No" - thinks he, gathering the bed-clothes about him - "I will not sleep alone another night."
In the morning, he rises earlier than usual, and sets himself to consider what he really means to do. Such are his loose and rambling modes of thought, that he has taken this very singular step, with the consciousness of a purpose, indeed, but without being able to define it sufficiently his own contemplation. The vagueness of the project, and the convulsive effort with which he plunges into the execution of it, are equally characteristic of a feeble-minded man. Wakefield sifts his ideas, however, as minutely as he may, and finds himself curious to know the progress of matters at home - how his exemplary wife will endure her widowhood, of a week; and, briefly, how the little sphere of creatures and circumstances, in which he was a central object, will be affected by his removal. A morbid vanity, therefore, lies nearest the bottom of the affair. But, how is he to attain his ends? Not, certainly, by keeping close in this comfortable lodging, where, though he slept and awoke in the next street to his home, he is as effectually abroad, as if the stage-coach had been whirling him away all night. Yet, should he reappear, the whole project is knocked in the head. His poor brains being hopelessly puzzled with this dilemma, he at length ventures out, partly resolving to cross the head of the street, and send one hasty glance towards his forsaken domicile. Habit - for he is a man of habits - takes him by the hand, and guides him, wholly unaware, to his own door, where, just at the critical moment, he is aroused by the scraping of his foot upon the step. Wakefield! whither are you going?
At that instant, his fate was turning on the pivot. Little dreaming of the doom to which his first backward step devotes him, he hurries away, breathless with agitation hitherto unfelt, and hardly dares turn his head, at the distant corner. Can it be, that nobody caught sight of him? Will not the whole household - the decent Mrs. Wakefield, the smart maid-servant, and the dirty little foot-boy - raise a hue-and-cry, through London streets, in pursuit of their fugitive lord and master? Wonderful escape! l legathers courage to pause and look homeward, but is perplexed with a sense of change about the familiar edifice, such as affects us all, when, after a separation of months or years, we again see some hill or lake, or work of art, with which we were friends, of old. In ordinary cases, this indescribable impression is caused by the comparison and contrast between our imperfect reminiscences and the reality. In Wakefield, the magic of a single night has wrought a similar transformation, because, in that brief period, a great moral change has been effected. But this is a secret from himself. Before leaving the spot, he catches a far and momentary glimpse of his wife, passing athwart the front window, with her face turned towards the head of the street. The crafty nincompoop takes to his heels, scared with the idea, that, among a thousand such atoms of mortality, her eye must have detected him. Right glad is his heart, though his brain be somewhat dizzy, when he finds himself by the coal-fire of his lodgings.

4

So much for the commencement of this long whim-wham. After the initial conception, and the stirring up of the man's slish temperament to put it in practice, the whole matter evolves itself in a natural train. We may suppose him, as the result of deep deliberation, buying a new wig, of reddish hair, and selecting sundry garments, in a fashion unlike his customary suit of brown, from a Jew's old-clothes bag. It is accomplished. Wakefield is another man. The new system being now established, a retrograde movement to the old would be almost as difficult as the step that placed him in his unparalleled position. Furthermore, he is rendered obstinate by a sulkiness, occasionally incident to his temper, and brought on, at present, by the inadequate sensation which he conceives to have been produced in the bosom of Mrs. Wakefield. He will not go back until she be frightened half to death. Well, twice or thrice has she passed before his sight, each time with a heavier step, a paler cheek, and more anxious brow; and, in the third week of his non-appearance, he detects a portent of evil entering the house, in the guise of an apothecary. Next day, the knocker is muffled. Towards night-fall, comes the chariot of a physician, and deposits its big-wigged and solemn burthen at Wakefield's door, whence, after a quarter of an hour's visit, he emerges, perchance the herald of a funeral. Dear woman! Will she die? By this time, Wakefield is excited to something like energy of feeling, but still lingers away from his wife's bedside, pleading with his conscience, that she must not be disturbed at such a juncture. If aught else restrains him, he does not know it. In the course of a few weeks, she gradually recovers; the crisis is over; her heart is sad, perhaps, but quiet; and, let him return soon or late, it will never be feverish for him again. Such ideas glimmer through the mist of Wakefield's mind, and render him indistinctly conscious, that an almost impassable gulf divides his hired apartment from his former home. "It is but in the next street!" he sometimes says. Fool! it is in another world. Hitherto, he has put off his return from one particular day to another; henceforward, he leaves the precise time undetermined. Not to-morrow - probably next week - pretty soon. Poor man! The dead have nearly as much chance of re-visiting their earthly homes, as the self-banished Wakefield.

5

Would that I had a folio to write, instead of an article of a dozen pages! Then might I exemplify how an influence, beyond our control, lays its strong hand on every deed which we do, and weaves its consequences into an iron tissue of necessity. Wakefield is spell-bound. We must leave him, for ten years or so, to haunt around his house, without once crossing the threshold, and to be faithful to his wife, with all the affection of which his heart is capable, while he is slowly fading out of hers. Long since, it must be remarked, he has lost the perception of singularity in his conduct.
Now for a scene! Amid the throng of a London street, we distinguish a man, now waxing elderly, with few characteristics to attract careless observers, yet bearing, in his whole aspect, the hand-writing of no common fate, for such as have the skill to read it. He is meagre; his low and narrow forehead is deeply wrinkled; his eyes, small and lustreless, sometimes wander apprehensively about him, but oftener seem to look inward. He bends his head, but moves with an indescribable obliquity of gait, as if unwilling to display his full front to the world. Watch him, long enough to see what we have described, and you will allow, that circumstances - which often produce remarkable men from nature's ordinary handiwork - have produced one such here. Next, leaving him to sidle along the foot-walk, cast your eyes in the opposite direction, where a portly female, considerably in the wane of life, with a prayer-book in her hand, is proceeding to yonder church. She has the placid mien of settled widowhood. Her regrets have either died away, or have become so essential to her heart, that they would be poorly exchanged for joy. Just as the lean man and well conditioned woman are passing, a slight obstruction occurs, and brings these two figures directly in contact. Their hands touch; the pressure of the crowd forces her bosom against his shoulder; they stand, face to face, staring into each other's eyes. After a ten years' separation, thus Wakefield meets his wife!
The throng eddies away, and carries them asunder. The sober widow, resuming her former pace, proceeds to church, but pauses in the portal, and throws a perplexed glance along the street. She passes in, however, opening her prayer-book as she goes. And the man? With so wild a face, that busy and selfish London stands to gaze after him, he hurries to his lodgings, bolts the door, and throws himself upon the bed. The latent feelings of years break out; his feeble mind acquires a brief energy from their strength; all the miserable strangeness of his life is revealed to him at a glance; and he cries out, passionately - "Wakefield! Wakefield! You are mad!"

6

Perhaps he was so. The singularity of his situation must have so moulded him to itself, that, considered in regard to his fellow-creatures and the business of life, he could not be said to possess his right mind. He had contrived, or rather he had happened, to dissever himself from the world - to vanish - to give up his place and privileges with living men, without being admitted among the dead. The life of a hermit is nowise parallel to his. He was in the bustle of the city, as of old; but the crowd swept by, and saw him not; he was, we may figuratively say, always beside his wife, and at his hearth, yet must never feel the warmth of the one, nor the affection of the other. It was Wakefield's unprecedented fate, to retain his original share of human sympathies, and to be still involved in human interests, while he had lost his reciprocal influence on them. It would be a most curious speculation, to trace out the effect of such circumstances on his heart and intellect, separately, and in unison. Yet, changed as he was, he would seldom be conscious of it, but deem himself the same man as ever; glimpses of the truth, indeed, would come, but only for the moment; and still he would keep saying - "I shall soon go back!" - nor reflect, that he had been saying so for twenty years.
I conceive, also, that these twenty years would appear, in the retrospect, scarcely longer than the week to which Wakefield had at first limited his absence. He would look on the affair as no more than an interlude in the main business of his life. When, after a little while more, he should deem it time to re-enter his parlor, his wife would clap her hands for joy, on beholding the middle-aged Mr. Wakefield. Alas, what a mistake! Would Time but await the close of our favorite follies, we should be young men, all of us, and till Doom's Day.
One evening, in the twentieth year since he vanished, Wakefield is taking his customary walk towards the dwelling which he still calls his own. It is a gusty night of autumn, with frequent showers, that patter down upon the pavement, and are gone, before a man can put up his umbrella. Pausing near the house, Wakefield discerns, through the parlor windows of the second floor, the red glow, and the glimmer and fitful flash, of a comfortable fire. On the ceiling, appears a grotesque shadow of good Mrs. Wakefield. The cap, the nose and chin, and the broad waist, form an admirable caricature, which dances, moreover, with the up-flickering and down-sinking blaze, almost too merrily for the shade of an elderly widow. At this instant, a shower chances to fall, and is driven, by the unmannerly gust, full into Wakefield's face and bosom. He is quite penetrated with its autumnal chill. Shall he stand, wet and shivering here, when his own hearth has a good fire to warm him, and his own wife will run to fetch the gray coat and small-clothes, which, doubtless, she has kept carefully in the closet of their bed-chamber? No! Wakefield is no such fool. He ascends the steps - heavily! - for twenty years have stiffened his legs, since he came down - but he knows it not. Stay, Wakefield! Would you go to the sole home that is left you? Then step into your grave! The door opens. As he passes in, we have a parting glimpse of his visage, and recognize the crafty smile, which was the precursor of the little joke, that he has ever since been playing off at his wife's expense. How unmercifully has he quizzed the poor woman! Well; a good night's rest to Wakefield!

7

This happy event - supposing it to be such - could only have occurred at an unpremeditated moment. We will not follow our friend across the threshold. He has left us much food for thought, a portion of which shall lend its wisdom to a moral; and be shaped into a figure. Amid the seeming confusion of our mysterious world, individuals are so nicely adjusted to a system, and systems to one another, and to a whole, that, by stepping aside for a moment, a man exposes himself to a fearful risk of losing his place forever. Like Wakefield, he may become, as it were, the Outcast of the Universe.

- 23:58 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Mate Bašić

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Zamisli, zar to nije pobratimstvo lica u svemiru?
Upravo pokusavam upisati komentar na tvojemu blogu, a kako mi nesto ne polazi za rukom, odlucih ga poslati mailom (op. ivom majolom, hohoho), kad tamo....

Kako ja uistinu spadam medju ovisnicke konzumente Vaseljene, duzan sam ti ispriku sto sam napis uocio sa stanovitim zakasnjenjem, no - razumjet ces - bavio sam se nekim drugim sitnicama: intervjuirao sam Tomislava Sunica na temu nesklada izmedju la nouvelle droite i new left, pizdio sam zbog misli da Jerusalem Post, putem Stipina prijatelja koji jos uvijek posjeduje kucu na okupiranom podrucju palestinskoga dijela tamo negdje u Gazi ili slicno, znaci Zuroffa, elem da Jerusalem Post tvrdi da smo mi (Hrvati u Australiji) bas onakvi fasisti kakvim nas oni zamisljaju, a ne mozda ipak malo drukciji, zavrsavali smo novine, vozili se u Geelong i natrag, zatim su moji klinci odigrali nekoliko utakmica u nekoliko dana, od kojih su jednu profulali, pa sam se usput morao svadjati s najboljom suprugom na svijetu, kako bi valjda i moju Katarinu opisao Ephraim Kishon, itd... I eto...

Bilo kako bilo, ne razumijem zbog cega je 'ponocna strina', ili tako nekakav nick. odjednom opet potegnuo/la taj "ST" (i to u smislu sotonskih slugu, iako - bolje sluge, nego stihovi, cini mi se...), ili jasnije receno: Timeo Danaos dona ferentes, odnosno, svaki put kad se netko pocne raspitivati o tome tko je sto, kada, kako i zbog cega radio u "ST-u" - ja se, poput (je li on?) Goeringa, hvatam za svoj metafizicki pistolj...

USPUT, vidim da se uporno hrves s temom koja je u posljednja dva tjedna u hrvatskim medijima dozivjela vise reakcija nego sam Gotovina svojedobno, sto ipak ima svojih prednosti (to hrvanje zbog izbjegavanja), ali i svojih nedostataka, ali ne mogu odoljeti - tek da bih te razveselio - pa ti ne ukazati na najbolji komentar (mislim da je bio u VL-u) na tu temu, a neizbjezno se odnosi na proverbijalnoga Mujagu i Hasana: "Kakvo ti je, ba Haso, to bijelo perje ispod nosa? Pa smrkao sam koku!"...
U tom svjetlu, dopusti pitanje: zar ne postoji mogucnost da te - petnaestak godina pocevsi od danas - netko ne priupita nesto poput: "A zar nisi ti, Romano, onomad pod pseudonimom pisao u Nacionalu?" Kao sto je T. Micic meni svojedobno kazao: "Prije ili kasnije, ti ces morati razmisliti kome si, kada i na koji nacin stavljao svoje znanje i sposobnosti na raspolaganje"... A na to mu kazes: "Pa cekaj malo, nije sve to bas tako, a posebno nije tako jednostavno"...

Inace, evo impresionistickoga (tipa, jopet, T. Ujevic) zapisa kojega sam vec bio srocio, pa mi ga se sada ne da prepravljati...
Napisan je kao izravno obracanje tebi, makar ni tome tako ne mora biti: prije postiranja ucini ti s njime sto god budes smatrao prilicnim...

Eh da, naravno da ce 'sve zavrsiti vrlo gadno': drukcije niti ne moze biti. Pogledaj usud moje mame: mnogi su taj ovozemaljski mandat od sedamdesetak godinica tumacili na razlicite nacine, no rijec je o tome da se on uvijek mora promijeniti...

Pozdravlja te,
Bejzik

Image and video hosting by TinyPic

Dunque:

Uz obligatno "doista mi je zao sto se nismo uspjeli susresti prigodom mojega posljednjega dvodnevnoga boravka u Gradu", no s obzirom na napomenu u kojoj stoji: "Napokon, mogli bi ovako stvar riješiti: onaj koji sigurno zna tko je radio u ST-u a tko ne jest Mate Bašić. Eto, pozivam ga da on veli nešto o tome. Je li ovo dovoljno fair?", osjecam to kao moralni imperativ, pa ispisujem slijedeci affidavit:

- Ne, Slobodni tjednik koji smo mi neki radili kojih pola godine (1991/92.) na razvalinama blesavoga "ST-a", sto posto nije bio izvoriste svih zala niti iposto najsramotnije razdoblje novinarstva u Tennesseeju i drugih prica u mladoj hrvatskoj demokraciji, a po mojemu najboljem sjecanju, dragi Nemanja, ti tamo doista nisi bio autorski zastupljen, osim dosta posredno u samo jednom slucaju, onomu u kojemu su se nacas polemicki sudarili Edo Popovic i Vinko Grubisic u povodu Vinkova zivotopisa i 'prijedlogu smjernica djelovanja Ministarstva informiranja', sto je ipak posebna prica.

En passant, novinarsku iskaznicu ST-a (a ne "Slobodnog tjednika") na ime Tomislav Tardelli iz svojega je takujina, i to s vlastitom fotkom na njoj (iskaznici) na moje oci znao potegnuti Robert Pauletic (premda se jedno vrijeme u malenom Zagrebu, iz meni nepoznatih razloga, nagadjalo da bi kao o fiktivnom Tardelliju mogla biti rijec o tebi), ali to je ionako bilo prije onoga sada vec itekako slavno neslavnoga razdoblja o kojemu govorimo, a u kojemu sam se ja furao na image 'sefa kadrovske', pa i nekovrsnoga 'ideologa' ciji bi se temeljni potez po dolasku u "ST" mogao karakterizirati postupkom - ukidanje pseudonima i uvodjenje stvarnih imena autora i njihovih fotografija namjesto pseudo-pseudo blefova, te promjena imena "ST-a" u "Slobodni tjednik" (makar se to i nije previse svidjelo tadasnjemu sefu predsjednikova Ureda za nacionalnu sigurnost koji ce nam malo potom stvoriti strahovit problem zbog teksta pod naslovom "Niti je Hrvatska Indija, niti je Manolic sveta krava", a cime ce "Slobodni tjednik" postati prvim zabranjenim novinama u RH)...

I jos jedan BTW: tko je kod Drageca placao racune u drustvima u kojima su redovito i/ili pocesto sjedili i Alka V. i Miroslav L., pa i Silvije D. sa suprugom, a da Dobroslava P. i njegovu brojnu strazu ne spominjemo, kao sto ni brojne druge necemo spominjati, eh, o tome bi se moglo takodjer nadugo govoriti: nu, pravo potpisa ispod brojke na racunu, Marinko je bio dao samo sebi, DR-u i MB-u. Posebnu smo penkalu za to imali, tako da nitko nije mogao lagati... Ja se ne sjecam da je Miro tamo ikada ista platio, cak se ne sjecam je li pusio (za razliku od nas chain-smokera), iako se, nacelno, sjecam kojecega...

Kazem, i ovo je doista usput receno, kao sto usput napominjem da sam racun "Kod veselog mrtvaca" poslije Marinkova sprovoda, te kakve-takve karmine u kaficu "San" u Gundulicevoj platio upravo ja, u cjelokupnom iznosu, makar zadnjim novcima koje sam tada vec ponovo Ninovom i Denisovom dobrotom vec bio zaradjivao u "Globusu", pa se odlicno sjecam tko je bio, a tko nije bio na Bozicevu pogrebu, makar je, duse ne grijeseci, pokojni Span takodjer tada podnio dio troskova, a nije morao...

Zaboravi to...

Dakle, prije Boziceve smrti, dakle 1991/92. - recimo, u smislu paralelnih svijetova, a zar svjetovi nisu takvi, mislim, paralelni? - i ti, i Vinko, i ja ponesto smo vremena znali provesti na Gornjemu gradu, jel'?, u tadasnjim prostorijama Min-infa, a mozda i Minorh-a, ali eto istodobno nismo zajedno boravili i u sobicama u kojima je stolovao Marinko B, dakle u bivsim prostorijama bivsega gradskoga Soc-saveza, odnosno prostorijama Cickova HSS-a (na cije su ime stizali i racuni za telefon), kat iznad Gradskoga HDZ-a, kat ispod Degenova ASH-a gdje su redovno zalazili B. Raseta i Nikola Gamilac, znaci kat ispod Glasnika HDZ-a a koji su u to doba uredjivali M. Sibl, H. Novak-Srzic, M. Kovacevic i drugi nasi bliznji...

A emisiju koju spominjes na OTV-u 1992. (u kojoj su nastupili Marinko B., T. Wruss i D. Rajkovic), ja sam demonstrativno 'prespavao' u Novom Zagrebu, buduci da smo Marinko i ja vec u to doba imali jedan drugoga 'na piku', sto je, u konacnici, jebiga, zavrsilo mojim porazom: nije me samo smijenio, nego doslovno otpustio... Ako si me pak ocekivao u toj emisiji, a ja te svojim nedolaskom razocarao, evo ti se ispricavam, a u to sam ti ime spreman donijeti nadar najkvalitetniji Cabernet Shiraz kojega uspijem pronaci na podrucju viktorijskoga vinogorja, gdje konkurencija u ovom slucaju i nije tako malena...

Bilo kako bilo, tu emisiju ti nisi niti osmislio, niti organizirao, niti vodio u svojstvu zaposlenika i/ili autora "Slobodnoga tjednika", a posebno u njoj nije trebalo vrijedjati Nina P. (sto nije bila ni tvoja pogreska, ni Drazenova niti Wrussova), osobito ako u obzir uzmes da sam se, nedugo potom, bas ja itekako morao polomiti ne bih li ponovo (hvala guruu s Visa, Denisu) u "Globus International d.o.o" (kako se tada zvao danasnji EPH) ponovo povratio najbolje decke na svijetu po mome skromnom misljenju, one koji su tijekom spomenutih sest mjeseci radili u "Tjedniku", da im sada ne bismo zbrajali ili oduzimali imena...

Ne, ti se zasigurno u to doba nisi zamarao takvim sitnicama, milijardu posto...

No, kad smo kod OTV-ovih emisija, nisi valjda zaboravio jednu raniju, jos iz 1991., koju smo priredili i vodili upravo nas dvojica, jos je postojala pod imenom "Glede": u njoj su sudjelovali Marinko Bozic, Denis Kuljis i Milos Vasic iz Bgd - "Vremena" (pretpostavljam da sam ja tada jos bio u "Startu" ili na putu prema "Globusu" (dakle, negdje u trnju, pardon Trnju)... Tamo je takodjer bilo receno ponesto o ponecemu...

S gadjenjem se odnoseci prema svojemu vlastitom stilu pisanja (ionako derivirana iz napumpanih recenicnih dosjetki pisaca koje vise nitko u Hrvatskoj ne cita, mislim na Prousta, Musila, Celinea i, recimo, Viana, blablabla), poput Bore R. ponavljam - ne, to nisi bio ti!

Uostalom, NSB je jos tamo gdje je bio, a tamo su i kompleti novina, pa se sve moze lijepo provjeriti, pri cemu bi, valjda, trebalo biti jasno da nama prirodno implementirani svevisnji ego ionako ne bi dopustio potpisivanje tekstova pseudonimima! Pa neka nagadja tko sto hoce...

Eto, doista, mozda se zbog svih takvih zbivanja (ili dijela svojedobnih zbivanja u zagrebackoj provinciji kada su u nju tek nagrnule izbjeglice pomijesane s prognanicima) spekulira o tebi kao o - uh - strasno znacajnom onomasticko-pseudonimistickom autoru Slobodnoga tjednika, jos uz pseudo-sugeraciju da bi to kanda trebalo biti nesto lose, cak i da se dogodilo...

Meni je iskreno zao sto se to nije dogodilo! To da bi ti pisao u "Slobodnom tjedniku!

Dopusti mi, nakraju, da jos jednom zlouporabim meni drage stihove: "Tobe jarabi, tobe esfirullah, bilo pa proslo, sad ga jebaji!"

(M.B.)

- 23:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 19.04.2008.

strašno složen post

za Derzu
Image and video hosting by TinyPic

“The first dream added a palace to reality; the second, which occurred five centuries later, a poem (or the beginning of a poem) sested by the palace. The similarity of the dreams hints of a plan.... In 1691 Father Gerbillon of the Society of Jesus confirmed that ruins were all that was left of the palace of Kubla Khan; we know that scarcely fifty lines of the poem were salvaged. These facts give rise to the conjecture that this series of dreams and labors has not yet ended. The first dreamer was given the vision of the palace, and he built it; the second, who did not know of the other’s dream, was given the poem about the palace. If the plan does not fail, some reader of ‘Kubla Khan’ will dream, on a night centuries removed from us, of marble or of music. This man will not know that two others also dreamed. Perhaps the series of dreams has no end, or perhaps the last one who dreams will have the key....”
--from “The Dream of Coleridge” in Other Inquisitions, 1937-1952 by Jorge Luis Borges

Možda neka praslika, koja još nije otkrivena ljudima, neki vječni predmet (da se poslužim Whiteheadovim izrazom), postepeno ulazi u svijet...
--JLB, isti esej

23

Često nam se dogodi aliteracija motiva, kako bi to kazao Valery: sasvim divergentni motivi odjednom se pokažu povezani, istovrsni: Hitchcockov jezuitski odgoj, monolog Franka Langelle u filmu 'Sweet November', moje tumačenje Hitchcockovog sna o IBM-mašini za pretvaranje scenarija u film, Nietzscheov stilistički tik i, zaokružimo za sada motivski krug, Ivanovo evanđelje, ipak imaju nešto zajedničko!
Loši sačinjavci sami sugeriraju te veze i budući im se epifanije događaju once in a lifetime, nasrtljivo su dobrohotni u njihovom isticanju; ja sam diskretan čovjek i neobično cijenim svoje čitatelje, duboko vjerujući da će sami otkriti tu, ili možda neku drugu vezu u ovom svojevrsnom metafizičkom six degrees of separation.

Pogledajmo kako je to teklo jučer:

Image and video hosting by TinyPic

Vjetrasta, nema tu ničeg osobnog. Evo jednog davnašnjeg Hitchcockovog citata spomenutog u raspravi na Patologiji (22.03.2007. 08:59, komentar pod postom "Igra je Antikrist"; nevjerojatno kako je ova potmula simbolika dosljedna!):

"Once a man commits himself to murder, he will soon find himself stealing. The next step will be alcoholism, disrespect for the Sabbath and from there on it will lead to rude behaviour. As soon as you set the first steps on the path to destruction you will never know where you will end. Lots of people owe their downfall to a murder they once committed and weren't too pleased with at the time."

Htio sam zapravo izvesti jednu ovakvu dekadansu, i trebao mi je završni step: trebao sam samo završiti s tangom, kao radikalnim Zlom, o čemu je u postu uglavnom riječ. No, trebao mi je samo jedan tulup pa da zatvorim ovaj atraktor, kako je precizno podsjetio Vertebrata, u nedavnom razgovoru na Patologiji, ponukan mojom neopreznom opaskom:

Prije par dana razgovarali smo o praznini oko koje se organizira/strukturira nekakva stvarnost, scena, prostor...zbilja; e, pa zaboravio sam klasičan citat:

Dictionary of the Khazars is organized about an event that, like a black hole, affects the space around it but itself cannot be seen.
N. Katherine Hayles

Mada, nije samo crna rupa ono oko čega se može organizirati neki prostor, pa i onaj romana; recimo, moguće ga je organizirati i kao Moebiusovu* traku:

The envoy has tattooed onto his thumb the Khazar attack on Kiev in 860 A.D. The text, however, cannot be read because “this thumb carried a festering wound received in the very same siege,” so that “the picture was smeared and remained an eternal mystery” (p. 76). Thus the tattoo records the event that will obliterate the tattoo. The puncture creating this reflexive loop functions like the device Jane Gallop has called the punctum, the reflexive point within a text at which the apparatus that produces the text makes an appearance within the text it produces. So in the puncture on the envoy’s thumb, the body that produces the text mysteriously becomes involved in the text it produces, like the surface of a Moebius strip that, as we trace it around, becomes the inside becomes the outside becomes the inside.

Tijelo koje proizvodi tekst misteriozno biva uvučeno u tekst koji proizvodi! Kakav hororeskni potencijal! Ili pak evanđeoski: Riječ tijelom postade! (Ionako je anagram riječi evangelist evil agent.)

Sve je tu u stalnom kruženju motiva: eto kako banalna rasprava o strukturi romana, ili plesu, završava u evanđeoskim, ili infernalnim sferama.
_______________

* Johann Benedict Listing je sasvim nezavisno izumio traku kad i August Ferdinand Moebius, no Listinga, osim mene a i ja rijetko kad, nitko nikad ne spominje! Ispravljam nepravdu, dakle.

I, sad, dakle, da bih sve sve to skupa uvezao i kraj doveo do početka, morao sam dovesti stvar do tanga, do plesa: najjednostavnije je dakle bilo kazati da posrnule djevojke, zamislite molim vas!, u času možebitnog rastrojstva znaju otvoriti i - blog! Ah, zamislite!
I onda se sve ponovo zavrti, kao u plesu: od bloga do tanga/zla, samo je jedan korak!
Zapravo, jako dobro rečeno, i, sačinjeno.

No, nema tu ništa osobnog, velim. Nikakve aluzije na tvoj blog ili bilo što izvan Vaseljene. (sic!)
Da sam manje vješt mogao sam napisati da Pale Djevojke, nakon što ogreznu u zabave, imaju samo jedan put: and from there on it will lead to rude behaviour. To je bila ideja, i to sam i napisao, samo na drukčiji način. Mala posveta Hitchovoj ironiji.
Ali, umorni su to užici, kako bi rekao Krleža u onoj pjesmi o Seoskoj crkvi (eto, i opet, nenemjero, evanđeoski motivi):

Ljepote to su umornog užitka
i radosti plave, djetinjaste.
Sumorno i nijemo sanjati u klupi,


Evo, za počinak, cijele pjesme:

SEOSKA CRKVA

Dvije stijene. Tri brida, okomita, vitka,
toranj kao tvrđa u oblake raste.
Oko gromovoda iglat cvrkut laste;
obris tornja: slika smiona i vitka.

O kako je boja zraka mirisna i žitka!
Na jabuci bakar boje zelenkaste.
Rastu magle olovne i tmaste.
Grmljavine glas. U oblacima bitka.

Ljepote to su umornog užitka
i radosti plave, djetinjaste.
Sumorno i nijemo sanjati u klupi,

u polutmini crkve. Odjeci prazni, tupi,
akustika groba: tu se slatko drijema.
Mrtvi sveci, trule knjige, boga nema.

Meket ovce iz crkvenog trijema.


Miroslav Krleža

NEMANJA 19.04.2008. 00:05

Da, dugujem genezu ove zabune, kronologiju cijelog nesporazuma:

• Danke! :)
Sva sreća pa tango ne plešem; znači, ima nade da se možda još i udam. vjetrasta 18.04.2008. 20:58
• Fantastično je kako se tisućama godina ništa ne mijenja!
Sveti župnik iz Arsa veli: "U svijetu se misli samo na zabavu...".
Ha, ha, let's party. Communist party!
Kakvi plesovi takta, nama trebaju plesovi kontakta! NEMANJA 18.04.2008. 21:35
• Plesovi full contacta.
• A, ne, jer ja želim da ti se dogodi što se je dogodilo jednoj elegantnoj i tvrdoglavoj djevojci koja je bila pozvana na bal, na kojemu se plesao tango. Tvrdokorno je ostala sjediti, sama na svom mjestu, unatoč ponuda, šala i, jao! - prigovara stara gospođa. Slijedećeg ju je dana zaprosio jedan mladić koji ju je promatrao i koji si je tražio ženu usred iščešljanih lutkica!
Kada bih te ja vidio gdje plešeš tango s ovim ili onim među mojim prijateljima čije skrivene misli poznajem, recimo s Markizom, poslao bih ti iste večeri slijedeći listić: »Gospojice, svršite dakle s kim ste počeli«.
Moram te dakle upozoriti da većina kretnja suvremenih plesova navodi zdravu djevojku na grješne misli i prljanje nevine duše. Nakon toga slijedi odveć rano dozrijevanje, unutarnje duševne bure, nezadovoljstva, pa često i pad. Napokon, posrnule često otvaraju i blog!
A od bloga do tanga jedan je korak!
• Ih, Nemanja, što je sad uzrok, a što posljedica? Slijedi li iz tanga pad ili iz pada tango? I kakve veze blog sad ima s time? I još se prijetiš Markizom i šalješ lascivne listiće - »Gospojice, svršite dakle s kim ste počeli« - ,a sve, olfo, sa svrhom upozorenja, iz velike brige za moju čistotu. Sav si se nešto uzbibao...
• Naslovi nešto naslovljavaju! Zar nisi gledala Burtonovog Batmana? Pale moonlight?
Batman: You killed my parents.
The Joker: What? What? What are you talking about?
Batman: I made you, you made me first.
The Joker: Give me a break. I was a kid when I killed your parents. When I say "I made you" you gotta say "you made me." How childish can you get?
• Vicki Vale: What do you want?
The Joker: My face on the one dollar bill.
Vicki Vale: You must be joking.
The Joker: Do I look like I'm joking?

Image and video hosting by TinyPic

Fasicnantno!
Pogotovo ako cijeli tu dugu tananih veza još jednom razmrsite u svjetlu posta od 23.ožujka 2007. godine:

Raj kao tip, a Drakula l'homme fatal!

You know... we are what we do in
this world, sweetie, and you're a
waitress. All that requires is
that you bring the food and drink
to and from the table without
making a mess. That's it. So
when you screw up something so
incredibly simple as that...
well that just doesn't say a whole
helluva lot about you, does it?

Edgar Price

"Once a man commits himself to murder, he will soon find himself stealing. The next step will be alcoholism, disrespect for the Sabbath and from there on it will lead to rude behaviour. As soon as you set the first steps on the path to destruction you will never know where you will end. Lots of people owe their downfall to a murder they once committed and weren't too pleased with at the time."
Alfred Hitchcock

Image and video hosting by TinyPic

Često nam se dogodi aliteracija motiva, kako bi to kazao Valery: sasvim divergentni motivi odjednom se pokažu povezani, istovrsni: Hitchcockov jezuitski odgoj, monolog Franka Langelle u filmu 'Sweet November', moje tumačenje Hitchcockovog sna o IBM-mašini za pretvaranje scenarija u film, Nietzscheov stilistički tik i, zaokružimo za sada motivski krug, Ivanovo evanđelje, ipak imaju nešto zajedničko!
Loši sačinjavci sami sugeriraju te veze i budući im se epifanije događaju once in a lifetime, nasrtljivo su dobrohotni u njihovom isticanju; ja sam diskretan čovjek i neobično cijenim svoje čitatelje, duboko vjerujući da će sami otkriti tu, ili možda neku drugu vezu u ovom svojevrsnom metafizičkom six degrees of separation.
Pogledajmo kako je to teklo posljednja dva dana:

Markiz de ga Sad

Kako se Kantov kategorički imperativ nije osjetio kao životno opasan?… Samo ga je teološki instinkt uzeo u zaštitu! – Djelovanje, na koje prisiljava instinkt života, dokazuje se radošću da je pravo djelovanje: a onaj nihilist s kršćansko-dogmatskom utrobom shvatio je radost kao prigovor… Što razara brže negoli raditi, misliti, osjećati bez unutarnje potrebe, bez duboko osobnoga izbora, bez radosti? kao automat "dužnosti"? Upravo to je recept za dekadenciju, čak za idiotizam… Kant je postao idiot. – I to je bio suvremenik Goethea! Toga pauka zloslutne mreže smatrali su njemačkim filozofom – i još ga smatraju!… Pazim da ne kažem što mislim o Nijemcima… Nije li Kant u francuskoj revoluciji vidio prijelaz neorganskoga oblika države u organski? Nije li se on pitao postoji li događaj koji se uopće ne može objasniti drukčije nego moralnom sklonošću čovječanstva kako bi se njome jednom zauvijek dokazala "tendencija čovječanstva prema dobrome"? Kantov odgovor: "To je revolucija." Promašeni instinkt u svemu i svakomu, protupriroda kao instinkt, njemačka dekadencija kao filozofija – to je Kant!

F. Nietzsche: ANTIKRIST - prokleto kršćanstvo

NEMANJA, CAR

Self-plagiarism is style., rekao je Hitchcock. Ali, Hitch je kazao i to da nikada nije za glumce rekao da su stoka, nego tek da trebaju biti tretirani kao stoka, pa tog istinskog zabavljača ne treba uvijek shvaćati neozbiljno. Zašto posebno napominjem da je plagiranje samoga sebe možda stil?
Upravo sam otkrio Nietzscheov stilistički tik, idiosinkrazijsku* prisilu: Kanta je opisao ovim riječima: a onaj nihilist s kršćansko-dogmatskom utrobom shvatio je radost kao prigovor…, da bi se na drugom mjestu o Sokratu pitao ovako: Bješe li Sokrat zločinac? Ružnoća po sebi prigovor, u Grka je gotovo opovrgavanje.
Ovdje me se ne tiče istina o Sokratu, izvedena logikom: monstrum in fronte, monstrum in animo: Sokrat je bio ružan, ružni su kriminalci, kriminalci su dekadentni!
To je dakle pravi Nietzscheov prigovor: vrhunaravna uvreda za Nietzschea nije socijalnog, već psihološkog karaktera: Sokrat - jer je ružan - ne samo da je kriminalac, nego je i dekadent! I dok bi mu prvo, s godinama, i oprostili, drugo je zauvijek neoprostivo! Možda je Sokrat, vjerojatno je Sokrat bio grd k'o lopov - vidite, i naše jezičko iskustvo čuva tu frenološku predrasudu da su lopovi nužno ružni ljudi - ali je Nietzsche bio glup k'o kurac - vidite, i naše jezičko iskustvo čuva tu venerološku predrasudu da je kurac glup, valjda zato jer ima rupu na glavi: a kaj je s delfinima onda, a? - pa za života nije mogao smisliti nikakvu veću objedu od dekadencije, iako, da završim s Hitchcockom, za razliku od njega nije znao odrediti njen smisao, logiku i istinski razmjer njene razornosti: "'Once a man commits himself to murder, he will soon find himself stealing. The next step will be alcoholism, disrespect for the Sabbath and from there on it will lead to rude behaviour. As soon as you set the first steps on the path to destruction you will never know where you will end. Lots of people owe their downfall to a murder they once committed and weren't too pleased with at the time."
___________
* Ha, ha, ha, sjajno je uz Nietzschea dopisati riječ idiosinkrazija, pa čak je potiho, lento, otegnuto, i izgovoriti; Nietzsche bi uživao znajući da to činimo. NEMANJA 22.03.2007. 08:59

• Mnogi me pitaju zašto sam baš delfine naveo kao dokaz pretpostavljene pameti unatoč rupetini koja ionako nije baš na glavi.
Nevjerojatno je kako ste vi sitničavi i bijedni ljudi!
Pa zar bi missice htjele plivati s delfinima i Nelsonom Mandelom a da nisu pametni?
Pa mislim stvarno, ono.... NEMANJA 22.03.2007. 10:38

@Nemanja - vidiš, interesantno je ovo u zadnjem citatu... gdje počinje put prema grubom/bezobraznom/neuglađenom ponašanju :-) DerzaFanistori 22.03.2007. 11:07

Koji citat?
Hitchcockov!?
On je genij, na svaki način.
Zamisli samo ovo: Televizija je vratila zločin u domove - tamo gdje mu je i mjesto!

Ili: “When an actor comes to me and wants to discuss his character, I say, 'It's in the script.' If he says, 'But what's my motivation?, ' I say, 'Your salary.'”

Ili: Netko mi je kazao da se svake minute dogodi ubojstvo, pa ne bih zlorabio vaše dragocjeno vrijeme jer znam da čeznete da se vratite poslu!

Ahhahahhahaha.... NEMANJA 22.03.2007. 11:46


@Nemanja - dva njegova, meni najdraža:
"Disney has the best casting. If he doesn't like an actor he just tears him up."
i
"Revenge is sweet and not fattening. " ;-)) DerzaFanistori 22.03.2007. 13:30

Derza: Ne znam jesi li pročitala onaj intervju u kojem veli da cijeli život sanja IBM mašinu u koju na jednom kraju ubaciš scenarij a na drugom ispadne film!
Hitch rulez! Glupi scenografi, šminkeri, rasvjetljivači, glumci, kaskaderi, kamermani, tonci...sva ta uzmuvana silesija inertne tvari koja se opire njegovoj idealnoj zamisli! He, he, he, blaženi Hitchcock, on je patron cijele jedne rijetke kaste tankoćutnih: ne radi se tu samo o redateljima delikatnog habitusa, niti o jogunastim umjetnicima u širem smislu, riječ je o vrlo specifičnom svjetonazoru koji je bolje opisati nego imenovati, da se netko ne uvrijedi: dobro, a zakaj glavinjate tu, po mom svijetu, u tom kolopletu budalaština, umjesto da se stavite i dovedete u red! Ionako se od vas očekuje samo to da na trenutak tu budete, i ništa više! Ostalo ću ja učiniti, ako ne uprskate stvar.
Hitch je zapravo Montažer. Ruska škola. Kulješov, krupni plan bezizražajnog lica glumca Možuhina, i montaža može početi!
Strašno atraktivno. NEMANJA 22.03.2007. 16:18

Stop it. You know sweetie, we are what we do in this world, and you're a waitress. All that requires is that you bring the food to and from the table without making a mess. That's it. So when you screw up somthing as incredibly simple as that, doesn't say a whole hell of a lot about you does it.


Derza, tek sam danas shvatio kako su stvari duboko povezane. Obrati pažnju na moj jučerašnji opis Hitchova svjetonazora: "Dobro, a zakaj glavinjate tu, po mom svijetu, u tom kolopletu budalaština, umjesto da se stavite i dovedete u red! Ionako se od vas očekuje samo to da na trenutak tu budete, i ništa više! Ostalo ću ja učiniti, ako ne uprskate stvar.
Usporedi to sad s opaskom Edgara Pricea: All that requires is that you bring the food to and from the table without making a mess.
Ovo without making a mess je progonilo Hitcha: sve što trebate jest donijeti i odnijeti kavu, Isuse, samo nemojte nekaj unerediti! Nemojte nekaj na svoju ruku! Pustite motivaciju, to piše u MOM scenariju! Vaša je motivacija 'Your salary': na kraju života dragi će vam Bog udijeliti manču za to što niste napravili nikakav mess, i to je sve! Raj kao napojnica! Kakva ideja! Fantastično. To je zaista ultimativna mizantropija, ta ideja da Bog zapravo gleda s visoka na ljude, da ih prezire a ne ljubi: to je izravan napad na srž kršćanskog učenja: "Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni" (Iv 3,16)! Hitch je bio zaista duboko dirnut svojim jezuitskim odgojem, ahahahahaha.... NEMANJA 23.03.2007. 11:17

Image and video hosting by TinyPic

Derza i ostali kojima je stori fani!

Molio bih malu kolegijalnu filmofilsku pomoć!
U filmu čijega se naslova ne mogu sjetiti Frank Langella* igra nekog opasnog tipa koji se zatekne na kavi u nekom kafiću/restaču ili sl.. Konobarica donosi kavu no ruke joj zadrhte i kava se prolije na tanjurić. I sad počne...Langella, nevjerojatno sadistično, započne svoju predilekciju o općem poretku bića u univerzumu u kojem jadnica ima neznatnu ulogu donositeljice i odnositeljice kava do i sa stolova gospode, pa ako ni to nije u stanju...
Jasno, sirota se žena rasplače!

Kako se zove taj film? Popizdit ću od muke. Ne mogu se dosjetiti već danima.
Mislim da je film snimljen devedesetih. Za stolom je s Langellom još jedan muškarac, mislim protagonist filma. Ničega se drugog ne mogu sjetiti, jer mi je na pamet pao samo taj sumanuto prijekorni monolog. Pomoć! Molim ostavite odgovor i na mome blogu. Hvala!
_______________
* Frank Langella was best known early in his career for his success in the title role of Dracula in the Broadway production designed by Edward Gorey. In a recent interview Langella, commented that people (in fact, mostly men) always complimented him on the sexual energy of his stage performance as the Count, telling him, "Boy, did my wife make love to me that night!" after seeing him onstage.
Sjajno!

NEMANJA • 23.03.2007. u 09:45
Našao sam! Ne biste vjerovali.
Nakon što sam danima pretraživao net, jednostavno sam upisao Waitress, Langella, i pronašao sam sljedeće:
"Sweet November (2001):
Someone must like movies like "Sweet November," because they keep getting made. Keanu Reeves and Charlize Theron play mismatched lovers who spend a whirlwind month together while Theron wastes away from a fatal yet impossibly glamorous disease. It's "Love Story," only crappier. Or, to be more precise, it's "Sweet November" circa 1968 with Sandy Dennis and Anthony Newley, only crappier. Reeves plays a successful ad exec (read: asshole) in San Francisco who falls madly in love with Theron's kooky, madcap free spirit and learns to live life to its fullest through cavorting with puppies and small children. No, really - he cavorts with puppies and small children, and whatever your feelings about Reeves, you have to admit that's just cruel to do to an actor. Reeves reaches an epiphany about his high-pressure lifestyle over a business lunch with a ruthless titan of the ad industry (Frank Langella); when Langella berates a waitress until she runs off in tears, Reeves realizes that, hey, he really doesn't want to work for this guy, and walks out of the restaurant a liberated free spirit. Which is several notches less helpful than actually comforting the poor sobbing waitress or defending her against Langella's harangue, but I suppose every epiphany is unique.

Derza:
Priznajem da mi negdje zvoni, ali još malo informacija ne bi bilo naodmet. Prema izopačenosti lika mislim da bi mogao biti The ninth gate ili čak Dave, ali nisam sigurna. Morala bih pogledati. ako se sjetiš još kakvog detalja samo ga dopiši, a ja ću malo prolistati svoju kolekciju.

Pozdrav ;-)

Sorry, nije ono.

to je u Sweet november.

Tu ti je i taj citat.

D.F.

"When you see you`re gonna make a mess, go home."
eto vidiš, nick mi je prava zvijer! ;-)))

vidim da smo i u isto vrijeme postali komentar na tvoj blog ;-)

i sad da nije fani stori ;-)))
Clearing their plates, the Waitress spills a drink. It
soaks the napkin Price is writing on and pours into his
lap.

WAITRESS
I'm sorry. I'm so sorry.

PRICE
You know... we are what we do in
this world, sweetie, and you're a
waitress. All that requires is
that you bring the food and drink
to and from the table without
making a mess. That's it. So
when you screw up something so
incredibly simple as that...
well that just doesn't say a whole
helluva lot about you, does it?

Stunned, the Waitress carries the dishes to a nearby
wait-station where she breaks down and cries.

VINCE
Women like that I give dumb a bad
name.

ON NELSON
as he watches the Waitress cry, then turns to appraise
Price, who doesn't skip a beat as he grabs a new napkin.

PRICE
They should fire her.
(pauses)
I always say -- a bad hire
strengthens the competition's
hand. A good general feeds off
his enemy.

NELSON
Actually, Sun Tzu said the last
line, in The Art of War.

VINCE
Did he? Interesting.

@Nemanja - dakle, Sweet November, 2001. Langella je odličan u takvim ulogama, čak bi rekla da je pomalo zapeo u type-castingu.
Ono što mi nikako ne ide u glavu što se tiče filma Sweet November je da bi netko stvarno ostavio Lauren Graham da bi bio s Charlize Theron. Malo miskast, IMHO.... Ah, de gustibus zbunjibus ;-))
DerzaFanistori • 23.03.2007. u 10:36

Langella se slaže s tobom; evo što je napravio i rekao posljednjeg dana snimanja 'Drakule': On his last day of shooting, Langella reports that he hung the cloak on costume rack firmly knowing he could never pick it up again for fear of being typecast.
Mislim da on ima punu svijest o vlastitoj karijeri i da je sam izabrao taj solidan, unosni put: uvijek u kutu, nikome na putu; danas bi se kazalo: pronašao je svoju nišu. Ali, i o tome je sam govorio, i tu nema nikakvih nedoumica: od nečega se treba živjeti, pa makar i od glume.
Hm...zapravo se slažem. I ja bih se nakon nekog vremena vratio Lauren Graham.
NEMANJA

Image and video hosting by TinyPic

Bonustrack

Derza, a pogledaj sad ovo!
Pišući o 'The Residents' povodom njihova novoga albuma, prije dva sam mjeseca napisao sljedeće:

Stat ću ja njima na kraj! Neće se oni meni Luce provlačiti kroz život kao kroz blogove, incognito! Dosta su oni meni zla napravili. Šta je previše, previše je! Vidi šta oni rade po svetu:
"Fate had again stepped in and The Residents saw no reason not to have a look at the studio. The group boarded a jet for Bucharest in early 2006 with the idea of recording a couple of tracks while taking a nice vacation in a country they had never visited. Since no ideas had been formed in advance as to what would be recorded, they felt it was appropriate to record everything during the trip, including the jet's take off. Once on the plane and bored, ideas started coming and soon The Residents were roughing out an idea for a whole album.

The group's ultimate destination was not Bucharest, but a town 400 kilometers away, Hunedoara. Hunedoara is in the area of Romania known as Transylvania, historically the home of Count Vlad III, fictionalized by Bram Stoker as the vampire Dracula. By the time they landed in Bucharest, they had outlined an album about a "vampire" of sorts. Not a Bela Lugosi vampire, but one that feasted on broken hearts; a man who devoured the romantic emotions of others as a source of power. A man who took the stance that anyone who would stoop so low as to love him was not worth loving in return.
As it turned out, the group fell in love with Hunedoara and as they produced their story of sexual compulsion, their impromptu recordings of street musicians, church bells and a small traveling circus with its strong Felliniesque presence, soon made it into their electronic pieces. The Residents' product manager at Mute happened to be Romanian and he had connections with classical musicians in Bucharest."
Svašta! Šta sve ljudi neće da urade da budu u centru pažnje. 11.01.2007. (21:31) - #

NEMANJA
A man who took the stance that anyone who would stoop so low as to love him was not worth loving in return. Dakle, fatalni muškarac! Ekvivalent femme fatale.
Drakula kao l'homme fatal!
U srce motiva, ovdje nije pretjerano kazati. 11.01.2007. (21:57) - #

A Langella skromno commented that people (in fact, mostly men) always complimented him on the sexual energy of his stage performance as the Count, telling him, "Boy, did my wife make love to me that night!" after seeing him onstage.

Panteizam je ultimativna paranoja: Sve je sa svime u vezi i iza svega postoji nešto što sve povezuje u jedno! Ili se to meni samo čini?

Image and video hosting by TinyPic

- Prije će bit da je monoteizam ultimativna paranoja., odvrati Derza.

Recimo; u panteonu uperiš prst u onog za koga sumnjaš da ti je počinio neko sranje, a uzdajući se u zaštitu nekog od (ili svih ostalih) prisutnih, jer nema tamo onog mušketirskog "Svi za jednog, jedan za sve!" Najgore što se može dogoditi je da ti kažu; " E, sori, al to je između vas dvojice."

- Ha, ha, ha, oprosti, ali to je između vas dvojice! Sjajno.
Na što Bog kaže: This world ain't big enough for both of us!

Za ovo slijedi dodatni poklon. Pričekaj trenutak...

Dodatni poklon uslijedio je, nenamjerno, godinu dana kasnije!

- 00:15 - Komentari (52) - Isprintaj - #

petak, 18.04.2008.

Les Divertissements per mis et les Divertissements défendus

für dichImage and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Kaptola Vrhbosanskog
Tiskara "Bosanske Pošte" u Sarajevu.


Br. 351.
Imprimatur.
Sarajevo, 15. veljače 1926.


+Ivan,
nadbiskup.


Donosimo glavne misli jednoga od najpoznatiji francuskih moralista. Stvar je ta pisana za Francuze i mislimo da bi se većina tih izvoda mogla primijeniti i na naše prilike. Isti je pisac napisao i djela: Les Modes actuelles (Suvremene mode) i Les Divertissements per mis et les Divertissements défendus (Dopuštene i zabranjene zabrane*).

Image and video hosting by TinyPic

OPĆENITA NAČELA O PLESU

Što je ples?

Ples je umjetnost koja hoće izraziti ljepotu na svoj način i sredstvima kojima raspolaže;
Ples je izražavanje ljudskih osjećaja i strasti pomoću odmjerenih kretnji;
Ples je isticanje tjelesne ljepote pomoću ritmiziranih stavova i kretnji;
Ples je upriličenje skupnih kretnji pomoću slikovitih (dekorativnih) i usklađenih (harmoničnih) figura.
Ples ima, kao i pjevanje, zahvaliti svoj postanak ljudskoj naravi koju je stvorio Bog. Prema tome, ples sam po sebi ne može biti loš.
Kada obični način govora nije dovoljan da izrazi stanovita duševna raspoloženja, kada je pjesništvo, ovaj cvijet govora, nemoćno, čovjek traži jedan drugi slikovitiji, obojeniji, življi način da izrazi što osjeća: on pjeva. No kada unutarnja čuvstva postignu visok stupanj napetosti, to je glazba, ako ostane sama, nemoćna izraziti ih. Nesvjesne se kretnje tijela njoj pridružuju i prate je. Čovjek ne ostaje više prikovan na svoje mjesto, on hoda, skače, ide, dolazi, maše rukama, zaustavlja se, ponovno odlazi, okreće se i ponovno se vrti. Cijelo tijelo surađuje kod izražavanja osjećaja koji napunja dušu i postavlja je u stanje posebne uzbuđenosti.
Jer ples leži u samoj naravi čovjeka, vidimo da neuljuđeni, primitivni, kao i uglađeni, civilizirani narodi plešu.
Ovu pojavu nalazimo kod mladih naroda. Može se, štoviše, reći da je kod primitivnih naroda, kao i kod djece, ples bio prva od umjetnosti. Vidimo ga također kod uglađenih naroda. Civilizacija je samo po nekim pravilima uredila ovaj naravni poriv; ona ga nije uništila; ona ga je stegom usavršila i prilagodila ga pravilima dobra ukusa. Neosjetno je time ples postao skupinom raznoličnih, pravilom određenih koraka, kretnji, držanja, stavova, kao što su melodija i harmonija, sastavak zvukova koji su uzeti iz raznih visina glazbene ljestvice. Zastoji i prekidi kretnja kod plesa jesu ono isto što su šutnje, jecaji, odmori kod glazbe.

Odgojno značenje plesa u Grčkoj

Platon je, kao i svi Grci njegova vremena, volio oblik i ljubio plastičnu ljepotu. On je držao da u lijepu tijelu mora biti i lijepa duša i zato je naučavao ovo: Kada usavršavamo kretnje tijela, istodobno usavršavamo i svojstva duše. Htio je da se u njegovu Republiku ne uvede ples samo poradi zabave, već on ima služiti kao sredstvo da se ublaže običaji. Razlog je tomu što će ples učiniti kretnje tijela elegantnima, i ove će dati duhu odlučnost i gibljivost, a djelima uglađenost. (Platon, Zakoni, VII. ).

Židovi – narod Božji – plesali su

1. Vjerski plesovi. Plesovi su kod Židova bili ponajprije vjerski čini. Razni nam stavci u psalmima pokazuju da je bio ples u mnogim prilikama sastavnim dijelom bogoslužnih obreda u Jeruzalemskom hramu.

2. Izražavanje radosti i zahvalnosti. (Plešu same žene ili sami muški.) Plesovi su također bili način kojim se je izražavala radost ili iskazivala zahvalnost prema Jehovi. Nakon prijelaza preko Crvenoga mora, Mojsije sastavi pjesmu u čast Jehovi i zapjeva je sa sinovima Izraelovim. Međutim je proročica Marija, sestra Mojsija i Arona, uzela razna glazbala i počela plesati i ponavljati istu pjesmu (2. Mojs XV, 20.) Kasnije, kada je Jefte pobijedio Amoničane, njegova kći mu pođe u susret s mnogim djevojkama i ženama koje su sve plesale (Sud. XI, 34). Kada je David pobijedio i ubio diva Golijata, onda su Izraelke plesale u znak radosti (1. Sam. XVIII, 6.7.).2 Kada je David postao kraljem, nije ga bilo ni strah ni sram pred cijelim narodom skinuti sa sebe kraljevske znakove i u znak radosti proplesati pred svetim kovčegom, što ga svečano dade prenijeti iz kuće Obededomove (2. Sam. VI, 5.14). Njegova ga je žena Mihol, Saulova kći, gledala kroz prozor kako pleše i zato ga prezre u svom srcu. I čim se on vratio u palaču, ona mu to spočita govoreći da se je obeščastio pred služavkama i slugama plešući kao jedan običan čovjek. David joj odgovori: "Pred Gospodom, koji me je više izabrao nego tvojega oca i cio njegov rod…, igrat ću i još manji ću postati nego li sam bio i ponizit ću se u očima svojim i bit ću još slavniji, štoviše, u očima služavki o kojima si govorila". (2. Sam. VI, 21.22.). – Još na mnogim mjestima Sv. Pismo govori kako su djevojke i žene Izraelove plesale da se zabave. I Biblija ih ne osuđuje.

3. Nećudoredni plesovi. Jednom samo Stari zavjet strogo govori o plesu, i to u Crkvenjaku. "Nemoj biti često s plesačicom, ne slušaj je da ne bi nastradao radi ljepote njezinih čari." Redak koji stoji prije toga, pokazuje da se radi o ženi s tisuću voljica, tj. o ženi koja je hirovita, prevrtljiva, lakoumna i preljubnica, i ovakvoj da ne bi pao u zamke. (Crkvenjak IX, 3-4).3 Evanđelje nam govori jednom o plesu: pokazuje nam tragični svršetak plesa što ga je pred Herodom i njegovim gostima izvodila razbludna Saloma, kći Herodijadina."Što hoćeš da ti dadem?«, reče plesačici kralj koji je bio sav izvan sebe. – »Glavu Ivana Krstitelja.« (Mark. VI, 22-23.).



PLES I ĆUDOREĐE

Kada je ples loš

(Općenito načelo)

Svaka umjetnost hoće izraziti ljepotu; stoga ona nije sama po sebi kakovo zlo. Ona postaje tek onda loša kada je stavimo u službu moralnome zlu.
Jer je ples umjetnost, nije on sam po sebi zla stvar. Ne možemo ga osuditi, kao ni slikarstvo, pjesništvo, glazbu. Ples postaje utoliko loš, ukoliko se stavlja u službu neurednim strastima.

Ples i crkveni Oci

Crkveni Oci, i to poglavito sv. Ambrozije, sv. Jeronim, sv. Ivan Krizostom, sv. Augustin, odlučno ustaju protiv plesova svojega vremena. Sv. se Petar Krizolog ne ustručava u jednoj propovijedi plesačice nazvati kugom.
Treba li zaključiti iz toga što sveti Oci odvraćaju vjernike od plesa, da su oni osudili ples sam po sebi? Oni su osudili one plesove kakvi su bili često uobičajeni u njihovo doba. To su bili opasni, bestidni, razbludni plesovi koje je poganstvo u 4. i 5. stoljeću ostavilo usred kršćanskoga društva kao kvas pokvarenosti. Sami su pogani govorili, poglavito Amijan Marcelin, da su ti plesovi bili užasno sramotni. – Novi obraćenici, da pokažu kako nemaju više ništa zajedničko s poganstvom i njegovim običajima, prestali su plesati. 4

Ples i katolički moralisti

Kada je ples dobar, a kada je loš. – Ples sam po sebi, veli najveći bogoslov sv. Toma Akvinski, nije loš i treba ga prosuđivati već prema tomu da li je upravljen ovome ili onome cilju ili ga prate ove ili one okolnosti; i prema tome on može postati krjeposnim ili zlim činom. (In Isaiam, p. III. ). Plesovi sami po sebi nisu loši, veli prvak svih moralista sv. Alfonzo de Liguori, jer sami po sebi nemaju za cilj pribaviti sjetilno zadovoljenje, već radost. Međutim, postaju zli ako se njima služimo u lošoj nakani da se podraže ili vlastite strasti ili strasti kod drugoga ili ako ima koja druga zla okolnost.
Kada ih sveti Oci osuđuju, oni tada govore o nećudorednim plesovima ili o zlouporabama plesa. Da plesovi budu dopušteni, moraju biti pristojni i dolični i da se pleše samo s poštenim ljudima. (Theol. Mor. lib. 4, tract. 4, n. 482.). Salmanticensi ovako odgovaraju na pitanje je li grijeh gledanje ili plesanje javnih plesova između muških i ženskih: Plesanje nije samo po sebi jedan nedopušten čin i prema tome nije zabranjeno gledati ples. Uzrok je u tome što čin plesanja nije po svoj naravi razbludan, već je radosna zabava. Ne treba ga prema tome osuditi. (Curs. theol. mor., tr. XXI, De primo praec. dec., c. 8.). P. Gury tvrdi da plesovi između osoba različitoga spola nisu sami po sebi nedopušteni, ako se obavljaju na pristojan način, tj. bez čina, gesta, kretnji i doticaja što se protive čistoći… (Theol. mor. Tract. de Virt. c. 3, a. 2 § 3, s. 2. da…). Ples je prema tome dopuštena zabava.

Sveti Franjo Saleški veli da plesovi i igranke dovode u grješne prilike

"Plesovi i igranke jesu stvari po svojoj naravi indiferentne; ali njihova uporaba, kakva je danas u običaju, toliko smjera na zlo u svim svojim okolnostima, da dušu dovodi u velike opasnosti. Govorim ti o plesovima, o Filotejo, kao što liječnici govore o gljivama; ni najbolje ne vrijede ništa, vele oni; a ja ti velim da najbolji plesovi ne vrijede ništa…
Ako te koja okolnost, iz koje se ne možeš ni najboljom voljom osloboditi, prisili da ideš na ples, pazi da ti ples bude kako treba udešen. A kako mora biti udešen? Mora biti pun 1. čednosti, 2. dostojanstva, 3. s dobrom nakanom. Pleši 4. malo i 5. rijetko jer, ako činiš drukčije, onda ti prijeti opasnost da zavoliš ples…Ovakve zabave 1. rastresaju duh pobožnosti; po njima 2. oslabe sile, 3. ohladni ljubav i 4. budi se u duši stotinu vrsta zločestih nagnuća; stoga se njima treba služiti velikom razboritošću."
Sveti župnik iz Arsa veli: "U svijetu se misli samo na zabavu. A ipak se ne može ples prikazati Bogu kao zadovoljština za grijehe svoga jadnog života; ne može se reći: "Moj Bože, prikazujem Ti ovu igranku da njome okajem svoje grijehe…"

Pod kojim je uvjetima ples dopušten?

Da ples ostane umjetnost, počinak, odmor, poštena zabava, ne smije biti loš niti uzrok moralnome zlu, i to ni sam po sebi, ni poradi prilika vremena i mjesta, a napokon ni poradi važne prilike osobâ.
Da se ples može dopustiti, ne smije, a to je od odsudne važnosti, dati priliku nijednoj nepristojnoj kretnji, nijednom previše slobodnom doticaju, nijednom odviše intimnom zbliženju između odraslih različitoga spola, ni jednom ružnom stavu, nijednom obuhvaćanju, nijednom grljenju koje podražava sjetilne strasti.
U protivnome slučaju, plesovi su opasni za plesače i plesačice, kao i za gledatelja. Oni su bliža prilika grijehu i ne smiju se nikako dopustiti ili podnositi, i to zbog načina kojim se tada ples izvodi.
Štetnost plesa dolazi također ili se povećava uslijed pretjeranoga décolleté-a (goloprsja) žena i djevojaka, décolleté-a koji je katkada tako pretjeran i izazvan da zaista potiče loše strasti i odveć često postaje za plesače i gledatelje uzrok sablazni i pada. Isto se osuđuju potpuno gole ruke. I maskirani plesovi vrlo su opasni po ćudoređe.
U plesovima što se priređuju u salonima, ima, uglavnom, više pristojnosti i čednosti. Mlade djevojke onamo ne idu same i ne vraćaju se same.
Rijetko je da česti i redoviti plesovi ostanu jednostavna zabava. Oni daju, naprotiv, priliku intimnosti i sastanku osoba koje tako nađu lako sredstvo da dadu svojoj strasti hranu za kojom uvijek čeznu. Ovi su sastanci to opasniji što dulje traju. Danas se pleše cijelu večer s istom osobom. To je bila negda velika nepristojnost. Česti plesovi s istom osobom vrlo su opasni. Igranke, što se priređuju po danu, nisu tako opasne kao one po noći. Poznate su opasnosti tame. Plesovi što ne traju odviše u noć, nisu tako opasni kao oni što se svršavaju u ranu zoru.
Ples, ako nije formalno razbludan, zabranjen je samo utoliko, ukoliko u sebi sadrži više ili manje opasnosti i ukoliko daje bližu ili daljnju priliku grijehu. Bliža je prilika onda kada grijeh tako prati ples da je između njih vjerojatna ili skoro sigurna veza.
Normalno, ova je bliža prilika ili apsolutna i općenita, tj. postoji za sve ili skoro za sve ljude, ili je samo relativna, tj. postoji samo za neke osobe radi njihove mladosti, razdražljivosti temperamenta, slabosti. Njihovo posebno ustrojstvo tako na njih djeluje da u mnogim prilikama padnu, gdje mnoge druge osobe ne osjete nimalo loš dojam. Stoga onim osobama, koje svaki puta teško griješe kada izvode ples, pa makar i pristojan ples, taj je ples bliža prilika grijehu. Ne smiju, dakle, onda plesati. A ako iz važnoga razloga ne mogu izostati od plesa, onda moraju molitvom, budnošću i drugim pobožnim činima nastojati ovu opasnost, koja je za njih bliža, učiniti udaljenom.

Ples u teoriji nije nemoralan, u praksi je za većinu ljudi povod grijehu

Teoretski, uzevši ples sam po sebi nije nemoralan jer nije uvijek uzrok grijehu. On to može postati tek uslijed prilika što okružuju jednu djelatnost koja je sama po sebi indiferentna; dakle samo akcidentalno. Moramo reći da je u praksi akcidentalno redovitije, tj. ljudi, koji griješe na plesu, daleko su brojniji od onih koji ne griješe u toj prilici. Uzrok je tomu s jedne strane malaksalost vjere i napuštanje pobožnih vježbi, a s druge strane popuštanje u ćudoređu, tako da čovjek danas sebi na plesu dopušta takve slobode, te je vrlo rijetko da krjepost pritom ne nastrada.



"MODERNI PLESOVI"

Općenita načela

S umjetničkog su gledišta tzv. moderni plesovi (tango, fox-trot, one-step, shimmy, jazz, schottisch, espagnole, blue), prema sudu glasovitih stručnjaka u poznavanju plesa, bez ikakve vrijednosti
"Ovaj skup uglazbljenih tjelovježbenih previjanja, ovaj polagani i žalosni hod, udešen da odgovara posebnom muzičkom napjevu, ovaj jednostavni skup koraka s manje ili više prostačkim izbočivanjem, sa stavovima više ili manje nečednim, ovim više ili manje preslobodnim križanjem nogu, to je sve skupa pojava koja žalosnije nego ikada prije tjera u laž umjetnost Terpsihore ili, jednostavno rečeno, svaku čistu milinu i ljepotu" (M. Blanchon, Echo de Fourvière). "Ovaj ples, veli proglas Pariške akademije učiteljâ plesa, nema u sebi ništa umjetničkog, ma koliko se nastojalo da ga profine i učine ispravnijim. On znači za koreografiju, za umjetnost lijepa plesanja, što je u barovima loše otpjevana tugaljiva romanca za glazbu". (Idéal, II. 1914.). " Što predbacujem fox-trotu, one-stepu, shimmyu i drugim te ruke komadima, jest da to nisu nikakvi plesovi; nemaju skladne pravilnosti, nemaju koraka, nemaju ni dražesti, ni plastike, uopće ništa". (Ch. Dambries. – V. Danseront – elles? EnquĂŞte sur les Danses modernes, par José Germain. Documentation catholique 10. III. 1923.).

Moderni su plesovi nezdravi

U svemu znanstvenom svijetu glasoviti dr. Pinard tvrdi da ovi plesovi "prouzrokuju kod mnogih djevojaka uzbuđenje koje se mora požaliti"; štetno djeluju na umnažanje ljudskoga roda i radi svojih pretjeranosti škode zdravlju pojedinaca. Dr. Page izjavljuje da ovi plesovi, umjesto da učvršćuju slabe, umjesto da pomlađuju, čine čovjeka starijim. Dr. G. L. – C. Bernard, uvaženi ginekolog, naučava da ti plesovi prouzrokuju mnoge tjelesne i duševne poremećaje, da su opasnost protiv koje se valja ozbiljno boriti. "Na ćudorednom području treba dodati – osim toga što ugrožavaju rađanje – ove loše posljedice u duševnome životu: neurednost u trijeznom mišljenju, sigurne i postupne zablude u prosuđivanju, nedosljednosti u zvuku, ukusu, mjeri koje se razvijaju kod obrazovanih bića, otupljenje volje, općenito popuštanje savjesti prema izražavanjima nižih nagona, nezdravo dvoumljenje o svemu radi lijenosti, a poglavito radi duševne izmorenosti… Takav narod izumire, ćudoredna svijest propada. Eto u tome je opasnost." Ovi su plesovi znak moralnoga boljševizma.5

Obilježja pojedinih plesova

Jedan je svjetski čovjek, sjajan plesač, ovako označio pojedine nove plesove: tango, nečist, fox-trott, ciničan; jazz, grub; schottisch i espagnole, izazovan; shimmy i blue, tupavost i trzanje poput bolesti zvane »ples sv. Vida«. Sve ovo, reče isti svjetovnjak, podsjeća na razbojnike, pustolove, varalice, divljake.
Crkva se je i u prijašnjim stoljećima borila protiv loših plesova.
Primjer iz 17. stoljeća. – Goignade, veli glasoviti govornik Fléchier u svom dijelu »Grand jours d'Auvergne«, samo dodaje vezivo k bestidnosti i može se reći da je to najraspušteniji ples. U njemu imate odmjerene i ispravne korake, vrlo smione figure koje cijelo tijelo stavljaju u gibanje. Vi vidite kako dama i kavalir pođu s kretnjom glave koju prati kretnja nogu, a ovima opet slijede kretnje ramenâ i drugih dijelova tijela. Presv. gosp. biskup iz Aletha izopćuje u svojoj biskupiji one koji plešu na taj način.
Primjer iz 19. stoljeća. – Kod ovih plesova vidite samo mješavinu sramotne golotinje, tako reče kardinal de Bonald, to su sjetilni, razbludni plesovi. Ne, to nisu sastanci kršćana. Jedino je pakao mogao tako brzo raširiti ovu plodnu klicu tolikih uvreda, ovo novo ognjište gdje su se upalili požari, koji su prouzrokovali toliko gorkih, ali prekasno prolivenih suza.

Papa Benedikt XV. osuđuje nećudoredne nove plesove

»U ovoj stvari ne možemo zaista dovoljno požaliti zasljepljenosti tolikih žena razne dobi i raznih staleža, koje je u tolikoj mjeri zaglupila želja za sviđanjem, da ne vide koliko se pretjeranosti nošnje, kojima se one služe, ne samo ne sviđaju dobrim ljudima, već i Boga vrijeđaju… Spominjem također one plesove koji su gori od svih ostalih, a došli su nedavno iz barbarskih krajeva u modu elegantnih ljudi i od kojih se ne može naći ništa zgodnije što bi poništilo svaki stid.« (Papa Benedikt XV. Enc. – pismo »Sacra propediem« od 6. I. 1921.; A. A. S. 1921., 39.).

Zabrana takozvanih »novih plesova«

Ovu općenitu zabranu sv. Stolice primijenili su mnogi biskupi pojedince na neke plesove. Evo nekih primjera:
Opisi su nas obujmanja i kretnji ovih plesova, veli pariški kardinal Dubois, uvjerili da ti plesovi ne tvore samo bližu prigodu grijeha, već su sami po sebi grijeh. Ne treba ih nazvati opasnim, već po sebi lošim. Nije dosta smatrati ih nepristojnim, već ih valja osuditi kao loše po samoj njihovoj naravi. – Neka se zna, veli msgr. Castellan, da prema sudu ozbiljnih ljudi sama pristojnost osuđuje te plesove – ti su plesovi sami po sebi grijeh, a ne samo opasnost grijeha - u kojima su plesači i plesačice 1) tijesno jedno uz drugo stišću, i gdje se 2) izvode nepristojni koraci s kretnjama zastoja koje su pauze ili točke iz razbludnih orgija. – »Sav čar ovih nečistih plesova, veli biskup lilleski, leži u tome što je cilj kretnjama i obuhvaćanju, figurama i znakovima da podraže strast i da je dotjeraju do vrhunca. Ne može se nijekati da po svojoj naravi, po svojoj bitnoj težnji, takvi plesovi teško vrijeđaju čednost i krjepost. Njihova je opasnost još uvećana radi nečednosti nošnje i golotinje, i to tvori tešku i blizu priliku grijehu i sablazni. Mi ih, dakle, osuđujemo i izričito zabacujemo.«

Zabranjeni plesovi

»Osuđujemo, kaže kardinal nadbiskup pariški, ples stranoga podrijetla, poznat pod imenom tango, koji je po svojoj naravi besraman i vrijeđa ćudoređe. Kršćani ga po svojoj savjesti ne smiju plesati.« (Vidi kasnije kod poglavlja o Kongregacijama.)
»Tango, kada se izvodi po svojim posebnim pravilima, veli msgr. Chollet, nadbiskup u Cambraiu, jest ples koji je do temelja opasan za ćudoređe… Stalo nam je do toga da na taj običaj svratimo pažnju kršćanskih obitelji, koje ni pod kojim uvjetom ne će kod njega sudjelovati, niti će mu otvoriti svoje salone. Upozoravamo također ispovjednike koji će svom odlučnošću vojevati protiv jednog od najmoćnijih razarača francuskoga ćudoređa.«

U Kanadi su izričito zabranjeni mnogi moderni plesovi (tango, fox-trot, camel-trot, shimmy, checks-tocheck, one-step, two-step i pod nekim uvjetima valcer i polka).

35. poglavlje crkvenih naredbi biskupije u Québecu (Kanada) donosi slijedeću odluku: »Osuđujemo plesove kao tango, fox-trot, turkey-trot, camel-trot, shimmy, one-step, check-to check, two-step i druge iste vrste kojega mu drago bili imena, koji su sami po sebi bestidni; i također plesove koji se plešu bestidno, kao valcer, polka koji se danas obično na bestidan način plešu; odlučno ih osuđujemo kao bliže prilike grijeha i izričito ih zabranjujemo u cijeloj našoj biskupiji, tako da onaj, neka nas od toga Bog očuvao, koji bi se usudio u njima sudjelovati ili bi dozvolio svojoj djeci ili svojoj služinčadi na njima sudjelovati, ili bi dopustio da se plešu u njegovoj kući, taj bi učinio teški grijeh neposlušnosti.«
Godine 1923. austrijski su biskupi zabranili: One-step, fox-trot, tango, shimmy. Biskupi vele da je plesanje tih plesova nespojivo s kršćanstvom, teški grijeh i teška sablazan, te nalažu ispovjednicima da uskrate odrješenje majkama koje dozvoljavaju kćerima polazak ovih plesova. (Salzburger Kirchenzeitung 1923. br. 5. str. 37. V. Kniewald: Katoličkim djevojkama, str. 198., i »Život«, 1925., 2. broj, str. 94. – 95.).

Zabranjeni su svi plesovi, bili stari ili novi, u kojima dolazi do slijedećih stavova: lice uz lice, prsa uz prsa, noge među nogama.

»Stanoviti novi ili stari plesovi nisu zabranjeni jer se ovako ili onako zovu, već što iziskuju ili skoro neizbježno dovode do kretanja i stavova što ih i najobičnije ćudoređe zabacuje.
Moral zabacuje slijedeće stavove: lice uz lice, prsa uz prsa, noge među nogama (»figure contre figure, poitrine contre poitrine, jambes entre jambes«).
I tako svi plesovi u kojima se nalaze ti stavovi, koji iziskuju ovu međusobnu blizinu tijela (ce corps Ă  corps«), bez obzira na njihovo sadašnje ime ili na ime koje će kasnije imati, jesu i bit će uvijek zabranjeni i to svagdje na domaćim sijelima kao i na društvenim igrankama.« (Viđeno i potvrđeno za biskupiju Lille od HECTORA-RAPHAELA QUILLIETA, biskupa lilleskog, dne 8. XII. 1925.).

Smrtni je grijeh plesati plesove koje i kakve je biskup zabranio.

Kada koji biskup izričito upotrebljava riječi: zabacujemo, osuđujemo, i kada, osim toga, znamo da zabranjena stvar teško vrijeđa kršćansku čednost, ova zabrana teško veže savjest. I vi znate, ako niste posve zaboravili svoj katekizam, što znači ova ozbiljna riječ: znači da je grijeh smrtan.

Ovi su plesovi (tango, fox-trot itd.) sami po sebi zabranjeni, bez obzira na to je li vlastiti biskup tu zabranu proglasio ili ne

»Tango, fox-trot i drugi slični plesovi, veli učeni cambraiski nadbiskup, po svojoj su naravi nećudoredne zabave. Njih sama savjest zabranjuje, svagdje i uvijek, i ona ih je zabranila prije i neovisno od biskupskih zabrana. Ove zabrane dodaju samo jednu novu dužnost; da ih se ne pleše. Tamo gdje te zabrane nisu proglašene, postoji naravna moralna obveza da ih se ne pleše. Jer su ti plesovi po svojoj naravi nećudoredni, zabranjeni su i onda kada se jednom smicalicom promijeni samo njihovo ime, a sačuvaju figure« 6

Ako osobe, na koje novi plesovi ne djeluju zlo, ove plešu, i to u zemlji u kojoj ih biskup nije formalno osudio, te osobe ne griješe ni protiv čistoće, a ni protiv poslušnosti, ali se teško ogrješuju o ljubav prema bližnjemu.

»Ako su vam nepoznate zabrane, ili ako se nalazite u zemlji gdje ne postoje takve zabrane, vi plešući ne počinjate grijeh protiv poslušnosti, a možda ne griješite ni protiv čistoće. No, možete li tvrditi da ne griješite protiv ljubavi? – Plesovi su, o kojima govorimo, nemoralni ili daju priliku nećudoređu. Oni su, dakle, vrlo opasni, ako ne za sve one osobe koje u njima sudjeluju, ali barem za najveći broj. Slijedi iz toga: budući da najveći broj osoba, koje se nalaze u ovoj opasnoj prilici, griješi, i to teško griješi, onda one osobe kojima ove plesovi makar ne bili povod grijehu, pa makar im možda i bili sredstvo za njihovo posvećivanje, duguju same sebi, a i svom bližnjemu, ovo potrebito djelo ljubavi, da ih ipak ne plešu. Ako je te osobe dobro obavijestio njihov ispovjednik ili koja druga mjerodavna vlast – a to je danas učinjeno – i ako ipak nadalje aktivno sudjeluju kod takvih sastanaka, teško griješe protiv ljubavi prema bližnjemu«. (Ami du Clergé od 9. XII. 1920.; p. 684.)

Ni pristojno preuređenje modernih plesova nije dozvoljeno

»Neka se pripitomi, veli msgr. Charost, ako se može, ovaj divljački kalem modernih plesova i neka se njegova prirođena bestidnost manje ili više vještački popravi! Čim sretne koju srodnu ćud, uza sve preudezbe, poprimit će ipak svoju vatru i svoj prirođeni bijes. On je otrov poganske putenosti koji prodire u onaj socijalni organizam što ga je uobličilo sedamnaest vjekova kršćanskoga spiritualizma i moralnoga dostojanstva. On je više od pobune, on je u svojoj bitnosti i po svojoj težnji anarhija najnižih nagona; on odbacuje stid i disciplinu«.
»Vi znate što sudi vaš biskup o ovim pristojnim preudezbama. Da se izbjegne osudi, nije dozvoljeno podmuklo se utjecati onomu što sam čuo da se naziva »pristojnom interpretacijom« tih nepristojnih igranki. To je samo tašti pokušaj da se uzmognu uvesti u kršćansko društvo. Iskustvo nam i priznanja iskrenih ljudi iz svijeta dozvoljavaju tvrdnju da su ove »interpretacije« ili preudezbe nesposobne poništiti kod čuvstvene omladine, u kojoj bukti život, prirođeno besramno obilježje ovih tuđinskih zabava«. (Msgr. Quilliet, Lettre pastorale.) Isto je mišljenje izrekao glasoviti romanopisac i poznavalac suvremenoga društva Paul Bourget: »ovi posebni plesovi, stvoreni u svojim rodnim zemljama poradi posebne svrhe, ne mogu biti posve oslobođeni od svojih prvih nedostataka i u njima je sklonost, da se prije ili kasnije povrate svojoj prvotnoj naravi«, t. j. da postanu nećudoredni.
I njemački su biskupi zabranili te »pristojne interpretacije«: »Katolički se krugovi moraju kod njegovanja društvenosti i gostoprimstva povratiti k staroj jednostavnosti i čednosti. Razvratnost se i pijančevanja svake vrste ne dadu spojiti s katoličkim naziranjem. Moderni plesovi, koji – jer su skoro svi najgoreg podrijetla – ugrožavaju stidljivost i čednost, ne smiju se podnositi u nikakvu, pa ni u tako zvanom profinjenu obliku.« (U siječnju 1925.; njemački biskupi na biskupskoj konferenciji u Fuldi.)

Još nešto

Iz toga slijedi da sastanci, na kojima se dozvoljavaju ovi plesovi, jesu prava sablazan i nitko ne može mirne savjesti potpomagati ovo zločesto djelo, bilo priređujući ga, bilo sudjelujući u njemu, bilo odobravajući ga. »Onaj koji bi dopustio da se plešu (tango, fox-trott, turkey-trott, camel-trott, shimmy, checktocheck, one-step, two-step…i pod stanovitim uvjetima valcer i polka) u svojoj kući, taj bi učinio teški grijeh neposlušnosti. (35. poglavlje sinodalnih statuta kanadske biskupije u Québecu.7

Posebne smjernice za članove Marijinih kongregacija i Trećorece

Za njemačke djevojačke kongregacije vrijedi slijedeće pravilo.

»Dužnost je od najveće važnosti za kongregacije:
a. Iz svih sila nastojati ukrotiti neobuzdanu želja kongreganista za plesom, poglavito kod djevojaka, i da se osobito djevojke uzdrže od preranoga pohađanja plesova.
b. Treba umanjiti, ukoliko se to može, moralne opasnosti plesa, i to:
1. Najstrože valja zabraniti sudjelovanje kod bestidnih plesova.
2. Treba ih upozoriti da ne zalaze na mjesta javnih plesova kojima svatko ima pristup.
3. Treba im pokazati prilike gdje se djevojke mogu sastati s dobrim društvom i pod nadzorom kao npr. kod obiteljskih svečanosti ili kod svečanosti katoličkih društava gdje će se smjeti pristojno i umjereno plesati«.
To su zaključci centralnoga odbora Kongregacija katoličkih djevojaka Njemačke što ih je iznio p. Mischler na zborovanju vođa Marijinih kongregacija u svibnju 1922. i dao kao smjernice za kongreganiste cijeloga svijeta.

(Congregationes Marianae Primae Primariae Collegii Romani Aggregate, Sessiones moderatorum Marianarum Congregationum, Romae, mese Maio anni 1992. habitae – Roma 1923.).

Otac general Isusovačkoga reda dao je na Međunarodnom sastanku Marijinih kongregacija slijedeću izjavu: »Ni na koji se način ne može dozvoliti da kongreganisti sudjeluju u onim nečednim plesovima, već se moraju protiv njih boriti. Jučer sam spomenuo sjajni primjer đakâ Visoke tehničke škole u Parizu. Kada su u programu plesa vidjeli da su oglašeni i oni nečedni plesovi koji su bili nedavno prije toga zabranjeni od pariškoga nadbiskupa kardinala Ametta, izjavili su da ne će sudjelovati kod te svečanosti, ako se ti plesovi ne uklone. To se i učinilo. To bijaše pravi duh kongregacije.«

To načelo je na primjer u Zagrebu provela Kongregacija učiteljskih pripravnica u samostanu č. sestara. Njezina nadstojnica ovako o tome izvješćuje u Vjesniku Marijinih kongregacija (1925. 4.; str. 64.): »U našoj su kongregaciji zabranjeni moderni plesovi uz prijetnju isključenja iz kongregacije, a prema direktivi međunarodnoga sastanka upravitelja Marijinih kongregacija u Rimu 1922. godine.«
Treći red sv. Franje kao da od svojih članova traži još više. Tako čitamo u Katekizmu trećega reda sv. Franje: »Članovi trećega reda…neka se veoma oprezno čuvaju plesova« (Zagreb 1923; str. 12), te »Kakve svjetske zabave i ugodnosti zabranjuje pravilo? Odgovor: Zabranjuje polaziti bal, ples… jer su se trećoreci odrekli ispraznih i pogibeljnih radosti svijeta.« (str. 28.).

Katolik koji je prisiljen plesati tzv. još pristojne plesove, evo na što treba misliti kod plesa

»Mislite, veli sv. Franjo Saleški katolicima plesačima, na duše koje gore u paklu radi grijeha što su ih počinile na balu; mislite na svete redovnike koji pjevaju hvalu Bogu dok vi ludujete; mislite na ljude koji trpe i koji umiru; mislite na našega Spasitelja, na Našu Gospu, na anđele i svece, koji su vas vidjeli na balu i koji su se silno žalili gledajući vaše srce zabavljeno tako velikom budalaštinom i pažljivo na takvu glupost; mislite na smrt koja se približava rugajući vam se i koja vas zove da uđete u onaj mrtvački ples gdje jecaji nadomještavaju gusle i u kojem ćete samo jednom proći iz života u smrt.«
(Uvod u pobožan život, III., 33.)8
Savjet plesačima i plesačicama
»Budite, kada plešete – jer tvrdite da valja plesati ako se želite zabaviti – budite ljudi, to jest razborita lica kod kojih krjepost i razboritost ravna svim činima; kršćani, to jest bića koja nikada ne zaboravljaju, pa ni kod zabave, zašto su na zemlji: da spoznaju, ljube Boga i, služeći mu, zadobiju život vječni.«

Image and video hosting by TinyPic

Smjernice talijanske Katoličke akcije o plesu

a. »Što se tiče plesova, to neka duhovnik ne traži ni više ni manje nego li određuje katolički moral koji stavlja ples među opasne zabave i neka upozori da je skoro isključeno da bi moderni plesovi bili bez opasnosti za moral djevojke. Na svaki način neka zabrani sudjelovanje kod nećudorednih plesova. U drugim slučajevima neka rješenje delikatnoga problema prepusti ispovjedniku, koji će prosuditi, je li više ili manje bliža prigoda;
b. ali (duhovnik) neka poglavito nastoji pokazati ljepotu apostolata i opreku između plesa i apostolata; neka kaže da u heroizam, koji traži ženska Talijanska katolička omladina, spada i odricanje ugodnoga užitka; neka ih nauči osjećati zadovoljštinu onih ljudi koji su u više sfere postavili svoje srce;
c. neka (duhovnik) ne dozvoli da se u prostorijama katoličkih udruženja, ma bilo kako, promiču plesovi pa makar za same djevojke. Naučena zabava, u kojoj se je uživalo, proširit će se i uroditi nezgodama. Naša su udruženja priprava i odgoj za apostolat, a ne za plesove.« (Direttive dell'Azione Cattolica, Milano, Giunta Diocesana 1925.; str. 131.)

BORIMO SE PROTIV ZLIH MODERNIH PLESOVA

A sancutario meo incipite – Kod mog svetišta započnite
(Ezehiel IX. 6.).

Boriti se valja protiv krivih nazora mnogih roditelja

»Je li još potrebno da uvjeravamo majke kako su stavovi koje zahtijevaju ovi plesovi, posve bestidni, da ova obujimanja, koja bi negda bila sablazan, nisu odveć djevičanska, da sloboda u držanju mladića i djevojaka nije potpuno umjesna? Znate li zašto su majke tako glupo tolerantne? Jer si umišljaju da će lakše okućiti omladinu, ako im daju tako veliku slobodu. To je tako teško danas. Balovi su pravi lov za muževima, priređeni s više ili manje opreznosti i spretnosti. Svaki mladić ima svoj broj kao konji na trkalištu. – Zar vi zaista mislite da mladići, kojima je ozbiljno stalo do časti i stalnosti budućega ognjišta, idu tražiti svoju družicu među djevojkama koje se skiću po balovima? Tisuću puta ne. Jedan mi je od mojih mladića rekao neki dan: »»Kada bih vidio moju zaručnicu gdje pleše tango s ovim ili onim među mojim prijateljima čije skrivene misli poznajem,…poslao bih joj iste večeri slijedeći listić: »Gospojice, svršite dakle s kim ste počeli.««9
»A očevi su poglavito slijepi dopuštajući svojim kćerima te plesove. Morali bi pobjesnjeti kada promatraju svoje kćerke u salonima bjesomučnika gdje oponašaju geste koje one, recimo, ne poznaju, ali koje oni poznaju; oni ne promatraju ove grozote samo s nevjerojatnom hladnokrvnošću, već glupavom nježnošću. Treba biti odvažan i onako odrješito reći poput onoga svećenika na koncu jednoga romana g. Paula Bourgeta: »To su velike prljavštine.« (Abel Hermant, Le Temps, 16. I. 1920.)

Elita mora započeti odlučnom borbom protiv tih plesova

Pravom borbom treba započeti protiv tih novih plesova. Pobjeda će biti teška jer će se morati vojevati protiv mnogih neprijatelja i protiv naivne bezazlenosti djevojaka, protiv slijepe bezazlenosti nekih majki10, protiv lagodnoga shvaćanja mnogih žena, protiv strasti velikoga broja ljudi. No, ako čvrsto hoćemo, uspjet ćemo poništiti ove plesove. – Da polučimo taj uspjeh, treba najprije djelovati na elitu društva da isključi te salonske plesove… Potjerajmo tango, fox-trote, shimmye iz salona i vidjet ćete kako će onda ti plesovi lijepo izumirati.

Borimo se protiv novih plesova njegujući pristojne narodne plesove

»Što je bilo elegantnije, koketnije, umjetničkije od pavane, gavote, menueta i mnogih drugih. Niti jedan nije budio nezdrave uspomene. Naši su stari francuski plesovi bili plesovi takta, a oni koji danas slave slavlje plesovi su kontakta. Prvi su bili plesovi rase, ovi su plesovi rasice. Jedni su bili istančano psihologijski, drugi su nemilosrdno fiziološki. Čuvajte ovu narodnu ostavštinu, ovo umjetničko blago koje su vam ostavili djedovi vaši i babe vaše.« Tako vele Francuzi a mi, koji imamo još danas u narodu tako živo blago čednih narodnih plesova, jer su dobrim dijelom izražaj životne snage i radosti, i jer se igraju u prirodi. Omladinska udruženja Katoličke akcije (Orlovi, Orlice…) trebala bi prva postati apostolima pristojnih narodnih kolâ.
Nećudoredni plesovi haraju i u našim krajevima i to poglavito u našim gradovima. Naše majke drže kako moraju slati svoje kćeri na plesne tečajeve. No, neka si budu svjesne velike odgovornosti što je imaju pred Bogom: većina kretnja suvremenih plesova navodi normalno razvijenoga mladića ili zdravu djevojku na grješne misli i prljaju nevinost duše. Nakon toga slijedi odveć rano dozrijevanje, unutarnje duševne bure, nezadovoljstva, pa često i pad. K tomu valja dodati nečednu nošnju (bez rukava, prozirnost, razgaljenost décolleté-a) koja već sama po sebi, bez obzira na ples, navodi na grijeh. Katolički roditelji moraju biti tvrdi kao kremen i odlučno se boriti protiv ove suvremene pošasti.11

Image and video hosting by TinyPic

*U prijevodu uistinu izvorno stoji: zabrane! Naravno, riječ je o zabavama. Povratak potisnutog, dakako.
2 Isto tako ples ženâ označava radost u 1. Sam. XXIX, 5.
3 Treba dodati da su Židovi plesali oko zlatnoga teleta i da je Mojsije stoga dao pogubiti tri tisuće Židova.
4 A mi, ne živimo li i mi u novom poganstvu? (Op. prev.)
5 Vidi još "Život" 1925., 2. broj, str. 92.: Što vele pedagozi?
6 Biskup iz Linza izdao je 9. VIII. 1924. svim zavodima časnih sestara ovu naredbu: »Isto se tako zabranjuje održavanje i priređivanje plesnih tečajeva u zavodima kojima upravljaju redovnice«. (Kipa, 10. X. 1924.)
7 Osim osude pape Benedikta XV. u enciklici Sacra propediem, što smo je stavili u početku ovoga poglavlja, upozoravamo još na dvije osude koje se odnose na ples, a nalaze se u Acta Apostolicae Sedis (1916. str. 147. – 148. i 1918. str. 17.). Sadržaj je tih spisa ovaj: U Americi je bio običaj da su katoličke obitelji priređivale u noćnim satovima plesove kod kojih se jelo i pilo… Činili su to da se međusobno bolje upoznaju i da ih veze poznanstva i ljubavi još više ujedine. Osim toga su tako skupili novac koji bi podijelili u dobrotvorne svrhe. Budući da su se kod tih plesova predvidjele opasnosti, to su ih biskupi zabranili. Papa Benedikt XV. potvrdio je tu zabranu ističući da svećenici ne smiju takve plesove podupirati, pa makar se priredili i u dobrotvorne svrhe i ne smiju doći na taj ples kad bi ga priredili svjetovnjaci. – Godinu dana iza toga je Sveta Stolica tu zabranu opet potvrdila i dodala da se ti plesovi ne smiju ni po danu priređivati niti u formi obiteljskih izleta.
8 »Jacqueline Favre, kći glasovitoga predsjednika (1557. – 1624.), bez dvojbe je razmišljala o tim savjetima svetoga biskupa. Bilo je to jedne večeri na jednom balu u Chambéryu. Gledatelji su se postavili u polukrug da je gledaju kako pleše i da joj se dive. Bila je pobožna djevojka; najedanput Milost zasja u njezinoj duši: »Siromašna Favre, reče ona sama za jedne stanke, kada su svi mislili da samo misli na svoj trijumf i da ju je ovaj opojio, što ćeš imati od tih odmjerenih koraka koje činiš s toliko pažnje? Reći će o tebi: »Ova je gospojica dobro plesala i na koncu, to će biti sve; koja li žalosna nagrada!« I toga časa odluči ući u samostan gdje će mjesto pljeskanja naći samoću. Biskup (sv. Franjo Saleški) je bio pouzdanik ovog zvanja. On je imao brata Ljudevita koji se zaljubio u tu djevojku i zaprosio je od njezina oca. Predsjedniku je bila ova veza osobita čast, držao je do nje. Otac i prosac moraše se pokoriti. Posljednji je to, štoviše, učinio na vrlo otmjen način. »Ako me ostavljate radi kojega drugog mladića«, reče on djevojci, »bit ću neutješen, ali radi Boga se odričem svih zahtjeva…« (H. Bordeaux, Saint François de Sales et notre coeur de cahir, p. 137.-138.).
9 Jedan je mladi kapetan rekao svojoj majci: »Hoću se ženiti, pomozi mi da nađem ženu. – Imaš li kakvu ideju? Kakvu vrstu djevojke želiš? – Prije svega hoću jednu koja ne pleše tango. – Ti se šališ, odgovori mi majka, ta ti ga sam plešeš! – Eh, majčice, upravo…radi toga!…« - Druga anegdota: »Želim da vam se dogodi što se je dogodilo jednoj elegantnoj i tvrdoglavoj djevojci koja je bila pozvana na bal, na kojemu se plesao tango. Tvrdokorno je ostala sjediti, sama na svom mjestu, unatoč ponuda, šala i, jao! - prigovara stara gospođa. Slijedećeg ju je dana zaprosio jedan mladić koji ju je promatrao i koji si je tražio ženu usred iščešljanih lutkica!
10 »Majke kao da su uvjerene, veli književnik Octave Feuillet (La morte, p. 9.), da se sve u prirodi može pokvariti osim njihovih kćeri. Njihove se kćeri mogu oduprijeti najopasnijim prikazivanjima, najsumnjivijim razgovorima, svejedno je! Sve što prolazi kroz oči, kroz uši, kroz um njihovih kćeri u tren se oka pročisti. Njihove su kćeri salamandri koji nekažnjeno mogu proći kroz vatru, pa makar kroz paklenu vatru. Duboko prožeta tim ugodnim osvjedočenjem, jedna se majka ne ustručava povjeriti svoju kćer svim pokvarenim mamilima onoga što se označuje imenom »pariški život«, koji uistinu nije ništa drugo nego li organizirani pokret svih sedam glavnih grijeha«.
11 Gg. svećenicima koji bi htjeli s dušobrižničkoga gledišta proučavati ovo velevažno pitanje, preporučujemo ove knjige: A. JANSSEN: Les danses nouvelles (La Lecture du Foyer, 34, rue de Stassart. 1925. 40 pages. Cijena 2 francs); G. KIESELSTEIN: La Danse et la morale (Rev. Eccl. de Liege. t. XVI, p. 69.); T. ORTOLAN, Dict. de théol. cath. (article »Danse«); DONCOEUR, S. J. »A propos d'une enquete sur le danses modernes« (dans Etudes 2 avril 1923. p. 1.); E. HOCEDEZ S. J. »Notes de théol. past., les danses« (dans Nouv. Rev. Théol., t. LI, 1924, p. 33.)


- 03:45 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 15.04.2008.

Novinarstvo u Longtimenoseeyou

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Kad je krajem sedamdesetih Pero K. pokretao "Polet", postavilo se pitanje ne samo što pisati, nego i kako pisati, da se ne bi bilo dosadno, sterilno, kao svi ostali... Na to je Pero K. bukvalno izvukao priču, fotokopirao je, sazvao redakcijski sastanak, svima podijelio kopije, natjerao ih da pročitaju priču i rekao:
- "Tako!"
To su odmah shvatili. Nakon toga, kada se nekom trebalo objasniti kako pisati, priča je izvlačena iz ladice.
Povijesni nesporazum je nastao jer je Pero K. zagovarao priču, ali uz dodatak "Programa SKJ", tj. da forma ipak mora imati i svoju etiku. Oni koji su iz te škole nastavili u hrvatskom novinarstvu odbacili su taj programsko-etički dio i dobili smo upravo ovo što imamo.

Ovo je ta priča:

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

- 23:26 - Komentari (24) - Isprintaj - #

Intermezzo: Slavko Dakić i Zagrebforum

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Dobro je da sam pravodobno napisao da bi Slavko Dakić trebao biti ministar u Vladi RH. Svakim danom imam sve veći broj sve čvršćih argumenata.
Recimo, taj da je jedino prokletstvo Slavka Dakića da je, kao i svaki pametan građanin Hrvatske, dobrano ispred svoga vremena. Pogledajmo dokaz:

Danas u JL- čitam članak koji vam je vjerojatno promakao:

U llici se po uzoru na Beč otvara ured za naturščik urbaniste

Piše: Boba Blašković

U Ilici će se uskoro otvoriti ured Zagrebforum u kojem će građani bez nepotrebne birokracije i šetanja po raznim gradskim uredima moći dobiti sve potrebne informacije o GUP-u, prostornim planovima, gradskim projektima i urbanističkoj strategiji razvoja grada, kao i niz praktičnih savjeta.

Zagrepčani će tako prvi put na jednom mjestu dobiti sve savjete koji se tiču graditeljstva, arhitekture i urbanizma, a osnivanje Zagrebforuma pokrenuo je ured za strategijsko planiranje. Višnja Bedenko iz tog ureda objasnila je da u mnogim gradovima poput Münchena, Beča, Milana i Züricha postoje slične službe kojima je cilj suradnja s javnošću već godinama uspješno rade te u kojima mladi ljudi, stručnjaci i umjetnici, ali i naturščici urbanisti predlažu svoje kreativne ideje i vizije o potrebama i uređenju grada.

- Zagrebforum će se tijekom ove godine otvoriti u dvorišnoj zgradi u Ilici 12, a u tijeku je izrada projektne dokumentacije za ovaj prostor a cilj nam je napraviti info ured po uzoru na Plan Treff u Münchenu i Planungswerkstatt u Beču - rekla je Višnja Bedenko. Kao gošća je nedavno kod zagrebačkih urbanista boravila Ingrid Breu, šefica ureda u Münchenu, koja im je prenijela iskustva iz Njemačke i dala savjete za što bolji rad.

Zagrebforum namijenjen je prvenstveno građanima koje zanima urbanizam, ali i arhitektima i stručnjacima koji će ondje moći nabaviti stručne časopise i literaturu s područja arhitekture, urbanizma, sociologije i umjetnosti, kao i poslušati javna izlaganja, prezentacije projekata te tematski diskutirati o temama.

Image and video hosting by TinyPic

Međutim, u razgovoru sa Slavkom Dakićem od 31. siječnja 2000., koji sam k'o za vraga objavio prije par dana – jedino što Mojoj Proročanstvenosti možete predbaciti, jest da možda kradom uređujem JL - stoji ova crtica:

Što je "Zagrebforum"?

Riječ je o prijedlogu da se institucionalizira dijalog s građanima o njihovu gradu, po uzoru na europske gradove koji su takve institucije vezali uz urede za planiranje i gradsko čelništvo. Iskustva smo pokupili u bečkom Plannungswerkstattu (radionici za planiranje) i münchenskom Planntreffu, gdje smo dva puta izlagali zagrebačku urbanu tematiku. U takvim prostorima izlažu se
gradski projekti, razgovara se, a građani se obavje.tavaju o svakoj eventualnoj
intervenciji u gradu, prije svega onoj koja se financira iz gradskog proračuna.

Slavko Dakić

Eto, Slavko Dakić vam je i to izmislio. Desetljeće prije.
Zapravo, ova bi se sredina trebala sramiti svoje osrednjosti, no umjesto toga, konformizam je ovdje, kao zlatna sredina, etički ideal.

Slavko Dakić je sve više simbol, a sve manje samo jedan u nizu onih koji plaćaju danak svojoj pameti: simbol sudbine koja je tako tipično hrvatska, sudbine ljudi koji, u mistimingu, ne samo da bivaju osporeni, nego dapače naknadno dožive ostvarenje svojih ideja i ideala!
Užasan je to život. Ne Dakićev. Naš. Nas, malih građana.

- 22:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Anastasia: Babl & Nemanja

Image and video hosting by TinyPic

Dalibor Šimpraga je u izdanju Durieuxa objavio roman 'Anastasia' .

Riječ je o romanu koji zahvaća postratno hrvatsko društvo na razmeđu kaosa devedesetih i prvih specifičnih pitanja korporacijskog kapitalizma 2000-ih. Kraj je stoljeća; na periferiji Europe, na zapadnom Balkanu, rat je pri kraju; u gradu Zagrebu, zaštićenom od ratnih razaranja, grupa bivših studenata od užasavajuće stvarnosti i nacionalnih sukoba bježi utapajući se u seksu i velikim količinama alkohola, vodeći naizgled besmislene rasprave i trošeći vrijeme kao neku 'obezvrijeđenu valutu'.

Među njima je i Goran Kanevski, mladić s diplomom povijesti umjetnosti, koji radi kao ekonomist u jednoj vinariji. Svoju želju da istodobno bude nevezan, ali i da ima redovit seksualni život, pomirio je tako što je s jednom djevojkom godinama u aranžmanu 'erotskog prijateljstva'. Ali ta su prijateljstva i ta veza s vremenom postali kavez iz kojeg je nemoguće izaći.

Pred Kanevskim je velik životni zaokret: čitav sustav produljenog djetinjstva, neobavezujuće ljubavi i intelektualnih prijateljstava se ruši. Eskapistički studentski život je na izdisaju, jer Gorana i njegove prijatelje društvena očekivanja uvode, jednog po jednog, u 'svijet rada', pa su se upravo, u svojim kasnim dvadesetima, zatekli u raskoraku između slobode na koju su naviknuti i zahtjeva 'novog životnog poretka'. U tranziciji sve ide s odgodom, pa se i s odrastanjem ljudi suočavaju na pragu tridesetih.

Taj vanjski prijelaz iz jedne životne etape u drugu prati i unutrašnji: događa mu se nova, naizgled neostvariva ljubav te susret s jednim psihijatrom, koji nad njim provodi jungovsku analizu. Aresova je turneja na području bivše Jugoslavije privremeno prekinuta, i u slutnji da će se nastaviti u zemlji njegovih predaka, Makedoniji, Goran Kanevski odlučuje onamo otputovati, možda zadnji put; odlazak u Makedoniju, kojom kulminira 'Anastasia', promijenit će iz temelja njegov život.

BABL

Image and video hosting by TinyPic

Godine 2002. pojavila se knjižica "Kavice Andreja Puplina" Dalibora Šimprage. Pobrala je pristojan broj kritika i osvrta, no koliko god bili pohvalni, svi su propustili napomenuti isto - da je to najbolja knjiga koja se pojavila te godine, a pisac se otkrio kao najraskošniji domaći literarni talent koji se pojavio nakon Davora Slamniga. Nitko prije njega nije u toj mjeri i tako maestralno iskoristio zagrebački govor, na prste bi se mogli nabrojati oni koji su i približno duhoviti kao on, a što se tiče superiorne kontrole materijala, teško mu je naći premca. Ako niste čitali "Kavice Andreja Puplina", a raspoloženi ste da bi vam dobro došlo da se nekoliko sati cerekate čitajući, svakako potražite tu knjigu.

Pet godina nakon "Kavica", Šimpraga se pojavio s drugom knjigom, romanom "Anastasia". U skladu s naputkom Monthya Pythona "And now something completely different", druga knjiga se naizgled u svemu razlikuje od prve, kao da ju je pisao netko drugi. Ono što obje imaju zajedničko je savršeno zauzdavanje materije, disciplina koju je nametnuo od početka do kraja daleko složenije priče. Nema tu praznog hoda, površnosti, kratkih spojeva, ni sitnih trikova zanata kojima pribjegavaju i ponajbolji pisci. Na knjizi se vidi da Šimpraga nije iskoristio pet godina nejavljanja da bi se odmorio, nego je cijelo vrijeme minuciozno gradio i brusio novo djelo.

Ostavljam onima kojima je to zanat da analiziraju roman. Ja bih rado na svega nekoliko primjera pokazao kako se prepoznaje majstora.

U jednom trenutku opisuje se tramvaj koji je pristigao na stajalište. "Na plavom boku nemani rastvoriše se škrge. U dva hitra koraka, ona uskoči u njenu praznu utrobu." Dvije kratke rečenice - i to je to. Sve jasno, vizualno upečatljivo. Tko od nas nije barem jednom u životu pomislio da tramvaj naliči nemani, a harmonika-vrata zaista su nalik škrgama. Svima nam je to bilo na vrhu jezika, pomisao je bila gotovo uobličena, slika nam je toliko bliska da je odmah prepoznajemo, jedino što je Šimpraga uspio da je prvi do kraja kristalizira i iznese. To je onaj recept, kretati se na rubu banalnosti, da bi se doživljavalo kao blisko, ali s njene gornje strane, iznad tanke granice koja dijeli banalnost od jedinstvenosti.

Na drugom mjestu opisuje odnos dva lika koji su se zatekli unutar šireg društva oko stola: "Nisu se baš mirisali. Kao hijena i bradavičasto prase: iako nisu prirodni neprijatelji, bolje da se drže podalje." Ponovno savršeno ekonomiziranje riječima: sve je rečeno najmanjim dovoljnim brojem riječi da je sve jasno, a sadržajno toliko bogato da se ne doživljava kao lakonski govor.

Na jednom mjestu romana ženski i muški lik nađu se jedno uz drugo "Macila se po tvom zagrljaju." E, ovo "macila", niste čuli nikada ranije, iako vam je odmah jasno što to znači i bez muke si to možete predstaviti.

Minuciozni detalj koji bi nepažljivi čitač mogao zamijeniti za picajzliranje, nalazi se u sljedećem odlomku. "Leži na leđima, ona ga zakoračuje, i nakon što namjesti njegov vršuljak u svoju dubodolinu, spušta se u startni položaj. Pa počinje, kao one pumpe s konjskom glavom, za naftu, po Moslavini i Madžarskoj. Gleda joj pod dlake: kako ona prisjedne, tako joj se usmine šire, a kako se odigne, tako se, zalijepljene za njegov kurčić, vuku uza nj i ostavljaju sluzav trag." Na stranu sad kako je sjajna usporedba s crpkama za naftu, fascinantan je završetak odlomka. Tko od nas nije tko zna koliko puta, kao da to prvi puta vidi, zurio upravo u taj prizor? S druge strane, bezbrojni autori pornografske i erotske literature iskilavili su se da opišu sve moguće, i kada se već činilo da nema toga što nije zabilježeno, pojavi se Šipraga i kaže nam nešto što je svima bilo pred nosom, a nitko se nije sjetio spomenuti, i to još da mu uspije izreći tako savršeno. Tako se to radi!

Savršenstvo njegova stila ogleda se upravo u onome što će nevješti i površni ljudi najteže uočiti. Kada on nešto kaže, čini se da se to i mora reći upravo tako jer na drugi način to ni nije moguće izreći, kao da bi upravo tako rekao svatko, no to je zabluda ignoranata. Uvijek je moguće šeprtljavo, a majstorski mogu samo majstori.

Ništa lakše nego da ta prividna jednostavnost i lakoća zavaraju, i to na više načina. Citiram kao primjer cijeli odlomak s pretposljednje stranice: "Spustio se na krevet i savio kao mrtva osa. Tresu ga slike života. Boli ga u krvi za onim danima na jezeru. U bijelom hotelu." Sve je naizgled savršeno jasno i pregledno, nema tu nikakve mudrosti koja bi nadilazila izrečeno. Naizgled. Zašto je tako jasno, iako diskretno, naznačio da je hotel bio upravo bijeli? Može se očitati samo kao poetski izričaj, ali onome tko je pročitao "The White Hotel" D. M. Thomasa, nedvojben je homage knjizi koju Šimpraga mora da je imao na umu pišući "Anastasiju", što sa svega tri kratke riječi svaljuje lavinu asocijacija.

Hajmo, curice, hajmo, dječaci! Trkom u knjižnice i knjižare! Prvo "Kavice", pa "Anastasiu"!

Bio sam na promociji romana. Šimpraga je rekao da ga okupira pitanje "kako dobro pisati?" Podsjetio me starog Gustava Krkleca koji je otprilike u osamdeset i osmoj godini izjavio "Čitati sam naučio prije nego sam krenuo u školu, a pisati učim još i danas!" Odgovor na Šimpragino pitanje je jednostavan: "Pisati kao Šimpraga!" A to znači, ne biti zadovoljan - makar da si i najbolji - jer uvijek može bolje.

NEMANJA

Image and video hosting by TinyPic

Babl, znaš li možda zašto je na Šimpraginom blogu uz Kavice upozorenje koje glasi:
Ovo je ipak književnost, a ne pamflet.
Mislim, ono, kuiš, ipak se frajer ne bi češal tam gdje ga ne svrbi! Jebiga, velim, nisam ja napisal prvu rečenicu Kavica:
Mislim kurac, ko je mene pital jel mi se bori il mi se ne bori. Da nisam otišel u gardu, ionak bi me pozvali prije ili kasnije.
I onda još veli da se na tim stranicama nalaze sadržaji koji mogu uzrokovati neželjene reakcije kod osoba pozitivnih na etnomoralistički virus.
Genijalan kit!
Počne s etnomoralističkom prodikom o tome da njega nitko ništa nije pitao pozivajući ga u rat, da bi završio upozorenjem da je tu ipak riječ o književnosti a ne pamfletu!
Vrlo postmoderan prosede, u smislu autorefleksivnosti teksta (to se tak veli, kaj ne?)

Čuj, prijatelju, mislim da pretjeruješ. Nemam sada potrebu kazati da Šimpraga NIJE dobar književnik, ali, NIJE takav majstor kakvim se tebi, iz nekog neobičnog razloga, pričinja. Pogledajmo tvoju argumentaciju, tipološki i sadržajno:

1. Prvi argument: Šimpraga govori ono što nam je na vrhu jezika i što bismo i sami kazali, kad bismo znali i mogli. Babl, prijatelju (ne oslovljavam te ovako kurtoazno!), tu počinje naivnost tvoje argumentacije: književnici ne govore ono što bismo svi kazali, kad bismo mogli/znali/smjeli/umjeli, nego književnici stvaraju dojam da je to što izriču svima nama tu negdje, u predjezičkoj sferi, kao nekakva arhetipska slika koja ulazi u svijet, i samo je pitanje tko će je prvi uobličiti! Taj dojam retrogradno stvara osjećaj, kao Kafka predšasnike, da smo i mi imali tu sliku, ali nam je eto nekako izmicala verbalizaciji! Pogledaj dakle tvoj primjer: tramvaj kao kakvo morsko čudovište! Ponajprije, slika je sasvim neprecizna i istini za volju ja ne znam nikoga tko je tako ikada vidio tramvaj - posve proizvoljno, arbitrarno, nategnuto, i, ako baš hoćeš, anakrono: možda bi se mogao oduševiti kakav futurist, koji pozdravlja s iskrenim oduševljenjem motocikla, ali već ne povijesničar avangarde! Da je slika neprecizna i proizvoljna dokazuje već i nered izazvan škrgama kroz koje se uskače u - utrobu! Jebiga, jesu li vrata škrge ili nisu? Ako jesu, kakve su to škrge koje vode u utrobu? Ako pak nisu, onda imamo vrata koja jesu škrge, i ona koja to nisu, nego su vrata od utrobe, da posegenem za jednom starijom metaforom. Što dakle? Gdje se izgubila odjednom apostrofirana preciznost riječi koja je slika? Zapravo, varaš svog čitatelja kad kažeš: Sve jasno, vizualno upečatljivo. Ništa nije jasno, niti je upečatljivo, jer se kroz škrge ne dospjeva ni do kakve utrobe, osim neke groteskne nemani, a efekat smiješnog zadnje je što je Šimpi ovom rečenicom htio postići!

2. Drugi argument: Ovaj se efekt zove minimum sredstava, maksimum efekta, i tu spiku prodaju učiteljice kusthistorije dječici prve srednjoškolske godine. Ponovno savršeno ekonomiziranje riječima: sve je rečeno najmanjim dovoljnim brojem riječi da je sve jasno, a sadržajno toliko bogato da se ne doživljava kao lakonski govor, ti kažeš. Čuj, Babl, savršeno ekonomiziranje riječima jest: Ono istinito je ono cijelo. Nakon toga slijedi čitav jedan sustav. Ili, ako baš želiš literarni primjer, onda je savršen primjer ekonomije stila onaj genijalni izbor ne samo riječi, nego i osobe koja će je razdjevičiti, u priči Emma Zunz: ...pa se odlučila za drugoga, koji je, po svoj prilici, bio niži rastom od nje i prostačina, da ne okalja čistoću strahote. Tu se naime zaista o nečemu govori. O čemu je riječ kod Šimprage? "Nisu se baš mirisali. Kao hijena i bradavičasto prase: iako nisu prirodni neprijatelji, bolje da se drže podalje." Da ne velim da se hijena i badavičasto prase i opet javljaju kao sasvim mutna i vrlo nes(p)retna alegorija osoba koje su sasvim laodicejske (rekao bi Nabokov), pa se niti mrze, niti vole, ali ako baš želiš ovakve usporedbe, onda je daleko genijalnija ona Pervanova o tapiru: niti koga jede, niti ga tko jede! To je ekonomija stila, to je bogatstvo značenja, a ovo Šimpragino, to bi bila tautologija, da su u prirodi hijena i bradavičasto prase zaista tako sudbinski povezani kao u njegovoj rečenici. No nisu. Gledaj dokumentarce. Ili pitaj klince. Djeca to znaju, to o egzotičnim životinjama. Dakle: banalnu istinu o ljudima koji dijele stol iako se ne šmekaju Šimpraga je zapravo izrekao i opet sasvim proizvoljnom, i posve nategnutom prispodobom koja je, sada već možda namjerno, zapravo komična: spomen bodljikavoga praseta, dopusti, prevršio je mjeru i natjerao nas u smijeh! Kakvo sad prase, pobogu, Babl!?

3. Treći argument: Neologizam: niste to čuli nikada ranije, a odmah vam je jasno što znači! Ona se mazila Šimpi prevodi u: Ona se macila! E, stvarno je bilo teško shvatiti što je književnik htio kazati! A da ne velim da je to bilo nevjerojatno teško skovati (kovkost je jezika omiljen izraz kad je o neologizmima riječ, je li?). Lijepo zvuči, i nemam potrebu umanjiti dražesnost izraza, ali, velim, pretjeruješ! Macila se po zagrljaju, mazila se cura, i, kaj sad?

4. Četvrti argument: Toliki su već opisivali ševu, i taman misliš da su svi opisi iscrpljeni, a Šimpi opiše pičku kao nitko prije! U, stvarno si pretjerao! Prvo, ne znam Babl koga si ti to karao i kako su se ševile cure vaše generacije, ali ja zaista ne znam niti jednu jebačicu koja se kreće kao naftne crpke MOL-a i Ine! Da ga jebeš (slabo divanim mađarski), pa i njega a ne samo nju, niti jedna se ne diže niti spušta kao one pumpe s konjskom glavom! Zapravo, trebalo bi pitati Šimpragu kad je zadnji put karal, jer, vidim da citira po sjećanju ili, možda, čak po pričanju nepouzdanih pripovjedača. No, ti pretjeruješ: sjajna usporedba! Žene koja se po kurcu kreću gore - dolje (o Michelangelu govore, što li?) kao one pumpe s konjskom glavom! Jebate, jesi nastran. I, onda veliš, oooooo, kakvo svršavanje:"...kako ona prisjedne, tako joj se usmine šire, a kako se odigne, tako se, zalijepljene za njegov kurčić, vuku uza nj i ostavljaju sluzav trag." Čuj, Babl, kaj zaista nitko nikada prije nije opisao pičkicu koja se vuče uz kurčić ostavljajući sluzav trag? Isuse, Babl, sram te bilo! Lažeš! Čuj, to je tako banalno, to s pičkom i sluzavim tragom, da čak ako to nitko nikada i nije napisao, onda to nitko nikada nije napisao jer je - banalno! A ne zanosno i autentično, kao prvo svitanje, u praskozorje Geneze: i kada se već činilo da nema toga što nije zabilježeno, pojavi se Šipraga i kaže nam nešto što je svima bilo pred nosom, a nitko se nije sjetio spomenuti, i to još da mu uspije izreći tako savršeno. Tako se to radi! Ma daj, molim te! Nemoj se zajebavati. Čovjek konstatira da mu usmine po kurcu ostavljaju sluzav trag, a ti padneš u afan kao da je kazao ružoprsta zora! Zaista pretjeruješ i sad je to već sumnjivo: ne bih htio biti nepošten sumnjičeći te za prijateljstvo i pristranost, ali, euforično si neobjektivan! Da nisi, ne bi tako olako posizao za riječima poput "savršeno". Osim toga, opet taj tvoj argument: svima nam je to bilo pred nosom! Jest Babl, pička nam je svima bila pred nosom, ali, znaš kak se veli: poza 69 bila je in samo '69.! Jer, morat ćeš priznati da ti je s pičkom pred nosom nos uglavnom u guzici. A to i nije neki doživljaj, kaj ne? (Vidiš, ovih mojih par redaka puno su bolje štivo od ovog klizanja po kurčiću našeg Šimprage, unatoč sluzavom tragu kojim ga tako opčinjeno pratiš.)

5. Peti argument: Šimpraga govori tako da se čini kako to drukčije nije moguće kazati! Ili, kako ti kažeš: "Savršenstvo njegova stila ogleda se upravo u onome što će nevješti i površni ljudi najteže uočiti. Kada on nešto kaže, čini se da se to i mora reći upravo tako jer na drugi način to ni nije moguće izreći, kao da bi upravo tako rekao svatko, no to je zabluda ignoranata. Uvijek je moguće šeprtljavo, a majstorski mogu samo majstori." Babl, pretjeruješ: Opaska da su Pascalove misli stvorene da misle ima formu poslovice, misli koja je izražena tako da se čini kako je nije moguće drukčije izreći, a da se ne promijeni smisao kazanog; kad bismo sad smišljali prispodobu, onda bismo mogli kazati da je takva rečenica poput oblutka, uglačana bezbrojnim naraštajima govornika. Takav je stil, primjerice, Meše Selimovića: 40 godna, ružno doba, itd.itd., kako to već ide. Šimpragin - nije. Naprosto nije. Ovo je najslabije mjesto tvoje argumentacije: postoji cijeli niz autora koji pišu tako kako tvrdiš da piše Šimpraga, ali Šimpraga nije jedan od njih. I on bi se s time složio. Pitaj ga.

6. Šesti argument: Eruditske asocijacije! Ti kažeš: Citiram kao primjer cijeli odlomak s pretposljednje stranice: "Spustio se na krevet i savio kao mrtva osa. Tresu ga slike života. Boli ga u krvi za onim danima na jezeru. U bijelom hotelu." Sve je naizgled savršeno jasno i pregledno, nema tu nikakve mudrosti koja bi nadilazila izrečeno. Naizgled. Zašto je tako jasno, iako diskretno, naznačio da je hotel bio upravo bijeli? Može se očitati samo kao poetski izričaj, ali onome tko je pročitao "The White Hotel" D. M. Thomasa, nedvojben je homage knjizi koju Šimpraga mora da je imao na umu pišući "Anastasiju", što sa svega tri kratke riječi svaljuje lavinu asocijacija.
E, to je stvarno nategnuto - i opet je tebi sve savršeno jasno i pregledno, unatoč ovoj bombastičnoj usporedbi: savio se kao mrtva osa, ali, to je zapravo nevažno u usporedbi s ovom opaskom o bijelom hotelu. Što ako je to sasvim privatna idiosinkrazija naratora! Autora? Kao kod Melvillea. Ili, što ako je riječ o albofiliji, kao kod Felbingera? Ne šalim se, zaista, što ako je tome tako? Otkud ti znaš da je baš riječ o Thomasovom "Bijelom hotelu"? I, ako zaista jest, ako je riječ o posveti toj knjizi, zašto tvrdiš da se na nas svaljuje lavina asocijacija? Ta, zar nije sasvim obratno: zar se značenjski ili asocijacijski horizont ne suzuje, samim time što je riječ o sasvim određenom znaku koji upućuje na sasvim određeni kvantum značenja, a nikako se ne radi, kao isprava sugeriraš, o poetskom izričaju!?
Ti si zasigurno u pravu u pogledu tog jasnog naputka na Thomasovo djelo, ali, oprosti, zašto misliš da je to tako genijalno, taj prosede nonšalantnog, usputnog spominjanja jednog djela koje, očito, i opet sasvim proizvoljno biva korišteno kao intimna autorova igrarija referencama? Pridonosi li ta fus-nota smislenosti teksta? Njegovom značenjskom bogatstvu? Itd.itd.itd.

Ja mislim da je Šimpraga dobar pisac, da ga nije potrebno uniziti e da bi se čovjek suprotstavio tvojoj apoteozi njegova imena, lika i djela, ali, jednostavno, prijatelju, mislim da si pretjerao!
Ja naime mislim da Šimpraga nije majstor riječi kakvim ga želiš prikazati. Dopusti mali, neznatni test: Molim te, Babl, otvori bilo koju stranicu Matoševog, Ujevićevog, Krležinog proznog teksta, da ne govorim o poeziji, i onda pročitaj bilo koji Šimpragin pasus.
Eto.

15.04.2008. 06:35

- 06:52 - Komentari (53) - Isprintaj - #

Istočni Reich: Naši ljudi u suterenu

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

VCP postao vlasnik 75% NCL Medije

Ivo Pukanić prodao je još 50 posto grupe NCL Media svom dosadašnjem partneru VCP-u (Vienna Capital Partners), pa sada austrijski partner ima 75 posto, a Pukanićev Ekran zadržao je kontrolni paket od 25 posto. Pukanić će i dalje biti predsjednik Uprave, dok će Gabriel Dielacher, zadužen u VCP-u za medijske projekte, biti predsjednik Nadzornog odbora. "Željeli smo proširiti i pojačati poduzeće, a kako nam upravo sada ide najbolje, odlučili smo da je pravo vrijeme za to. I dalje ćemo se razvijati u obrazovanju te ćemo pored sadašnje akademije pokrenuti jedno veleučilište i sveučilište. Krećemo i s televizijskom produkcijom i još nekim projektima", rekao je Pukanić za Poslovni dnevnik, a tvrdnje o dobroj poziciji tvrtke potkrijepio je brojkama: lanjsku godinu NCL je završio s više od 10 milijuna kuna dobiti, što je povećanje od 30 posto, a promet je iznosio 12 milijuna eura. Dielacher pak u svom komentaru na promjenu kaže da će Pukanić i njegova ekipa i dalje samostalno voditi tvrtku. Kako se u transakciji kao privatni investitor pojavljuje i njemački izdavač Axel Diekmann, nije nemoguće da Pukanić, kako sam kaže, u doglednoj budućnosti ponovno pokrene dnevne novine. Njegov prvi pokušaj s dnevnikom Republika pokrenutim 2000. godine propao je i ostavio dugove koje je grupa NCL do nedavno otplaćivala. U kuloarima se naveliko govori da je taj Pukanićev manevar povezan s njegovim obiteljskim problemima, no on to demantira. "Istina je, svojedobno sam od pokojne punice posudio 25.000 maraka, što je bila četvrtina mog tadašnjeg uloga u biznis. No taj sam joj novac vratio nakon četiri-pet mjeseci, i to s kamatom, to jako dobro znaju i moja žena i njezina teta", kaže Pukanić.

Business.hr

NCL Media Grupa NCL Media prva je u Hrvatskoj pokrenula projekt besplatnih novina. Možete li reći nešto više o tom biznisu?

- Sa Zagreb Newsom krenuli smo prije nešto više od godinu i pol. Najprije smo modele tražili u inozemstvu, ali nigdje nismo uspjeli naći nešto što bi odgovaralo Hrvatskoj. Današnji News apsolutno je originalni model koji smo sami osmislili zajedno s Gabrielom Dielacherom iz Vienna Capital Partnersa (suvlasnici NCL Media Grupe, op.a.). Najprije smo za partnera izabrali jednu veliku austrijsku izdavačku tvrtku koja je bila spremna u projekt uložiti velik novac. Iako je sve bilo više-manje dogovoreno, uoči potpisivanja ugovora odustao sam od toga.

Hoćete li pokretati dnevne novine?

- Ne. Na pokretanju Republike izgubili smo pet milijuna maraka. Prodali smo 25 posto naše tvrtke Vienna Capital Partnersu (VCP) kako bismo mogli vratiti kredite. Nisam želio cijelu tvrtku dovesti u pitanje. Danas sam sretan jer mi je ulazak VCP-a posložio neke stvari u tvrtki, puno su pomogli oko financija, organizacije poslovanja... VCP je bečka tvrtka, jedan od najjačih investitora u ovome dijelu Europe. Svojedobno su spasili Tankersku plovidbu, ušli su u beogradski Blic, najuspješnije dnevne novine u Srbiji. Imaju akvizicije u Mađarskoj, Sloveniji. Oni su financijski partneri koji kupe za pet, onda „bildaju“ i prodaju za 15 ili 20. U nas su se pokazali jako fer, osobito Gabriel Dielacher, koji nam je najviše pomogao.

Gabriel Dielacher

Image and video hosting by TinyPic

Gabriel Dielacher is VCP`s Corporate Finance specialist for Austria and Ex-Yugoslavia, and has been partner since the foundation of VCP. He has focused on the development of important regional client relationships as well as the roll out and monitoring of VCP´s media portfolio.

As a former Managing Director of Creditanstalt Investment Bank CAIB, Mr Dielacher was based in Croatia and Ex-Yugoslavia. He started his career as a Corporate Finance analyst where he was involved in cross-border M&A transactions and privatisations with a focus on Austria, Croatia and Slovenia. Subsequently, he became Vice-President responsible for the set-up of CAIB´s Slovenian operations. Before joining CAIB Mr. Dielacher was an equity analyst at Raiffeisen Zentralbank AG, Vienna.

Mr. Dielacher received a Master Degree in Business Administration at the University of Graz.

Corporate Functions:

Managing Director of Blic Press d.o.o., Republic of Serbia

Eto, to je vlasnik NCL-a, tj. „Nacionala“.



Otkud, dakle, Gabriel Dielacher?

Ha, ha, Austrijanci.
Dielacher se pojavio u ovim krajevima početkom devedesetih. Oženio se našom djevokom, doselio u Zagreb i odgojio prvu generaciju brokera na burzi. 'Nacionalom' upravlja od 2000, diskretno, bez potrebe da se prikaže kao vlasnik. Sugestivniji su dokaz tome partnerstva s potpuno nepoznatim njemačkim i austrijskim kompanijama, koja uvelike nadmašuju Pukanićeve poslovne relacije i sposobnosti. Naravno, mnoštvo tekstova o firmama u 'Nacionalu' objavljeno je sljedeći Dielacherove upute: valjalo bi vidjeti, kad bi se nekome dalo, što sve u portfelju ima VCP a o čemu je 'Nacional' pisao. Svejedno, kažem, Dielacher se držao low profile, čak je više u prvi plan gurao Hypo. Stoga je sada indikativno da je bio prisiljen isturiti se u prvi plan - to je zadnja linija obrane, i ako je već tako, nije dobro!
Inače, Vienna Capital Partners, to nije baš neka firma s procedurama i sl. U Zagrebu je to jedan čovjek, a ukupno, to je par burzovnih špekulanata s dobrim vezama u bankama, koji se uglavnom koriste prilikama na istočnoeuropskim tržištima. Tu su izlistane firme koje na primjer rade prihod ali se na burzi u mjesec dana trguje jednom dionicom, ili s tri, tako da procjena vrijednosti na burzi nema nikakve veze sa stvarnošću. Oni uoče takvu firmu, vide treba li joj kredit (na primjer za otkup dionica od radnika), organiziraju to očas, a onda malo zatalasaju burzu, management ostane na vlasti, a sebi uzmu najmasniji dio kolača. Svi misle da su super prošli. Ključni moment je ovo: zatalasaju burzu. Pod kontolom moraju imati javnu sferu. Jasno je o čemu je riječ. Nije NCL važan svojom novčanom vrijednošću (koje uostalom i nema, jer inače ne bi VCP bio prisiljen na debt equity swap), nego nenovčanom.

Kad je Pukanić htio uništiti Pavića, zapravo je propao on - on je bankrotirao 2000. godine počevši izdavati 'Republiku'. I, onda je utrčao Dielacher. Zanimljivo, u onoj njihovoj vijesti prvo se spominje News, najuspješnije hrvatske besplatne novine. Kako se besplatne novine financiraju? Ne na kompetitivnom tržištu, nego neposrednim pogodbama s oglašivačima i sponzorima, gradom, firmama itd. Za takvo što potrebna je moć i pozicija, a ne novinarska vještina ili pak dobri tekstovi. Kad dakle Pavić govori o financiranju oglasima, on govori o istoj vrsti tržišta koje nije kompetitivno, gdje se ne natječete kvalitetom i cijenom. Međutim, većina elektronskih medija su takvi (i internet i tv), i unose sasvim nove odnose između financijera, kupca i proizvođača. Prije je kupac bio financijer. Više nije. To je eventualno kupac frižidera, ako se u novinama reklamira frižider. To i Chomsky objašnjava, treba li nekome autoritet: jedna kompanija, recimo EPH, drugoj kompaniji, recimo Agrokoru, prodaje publiku:

“Pogledajmo strukturu čitavog sustava. Kakve vijesti očekujete? Prilično je očito. Uzmimo na primjer New York Times. To je jedna korporacija koja prodaje svoj proizvod. Proizvod je čitalačka publika. Oni ne zarađuju kada mi kupimo novine. Čak su i sretni što ih mogu staviti besplatno na internet. Oni, zapravo, gube novce kada mi kupimo novine. Proizvod su privilegirani ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za novine, znate, ljudi najvišega ranga koji donose odluke u društvu. Proizvod morate prodati tržištu, a tržište su, naravno, oglašivači (druge korporacije). Bili to TV ili novine, ili bilo što drugo, oni prodaju publiku. Korporacije prodaju publiku drugim korporacijama. U slučaju elitnih medija, to je veliki posao.“

Teško da je to više kompetitivno tržište, jer kompeticija podrazumijeva usporedbu, na primjer usporedbu cijene i kvalitete, a više ne možete usporediti je li bolje objaviti bankarski oglas kod Pukanića ili kod Pavića, sve da i imate pouzdane podatke o njihovim čitateljima. Umjesto toga u prvi plan dolaze neke nemjerljive osobine: veze s političarima, utjecaj i sl. Zanimljiv razvitak. Zanimljiva je i posljedica da jedan dio medija i pisaca koji želi održati neovisnost i kvalitetu izlazi iz profitnih i idlazi u non-profit organizacije, najčešće na webu, financirane donacijama i sponzorstvima na osnovi deklariranih vrijednosti za koje će se zauzimati, pri čemu board neovisnih autoriteta periodično provjerava ispunjava li se misija. Tako se može održati i tzv. istraživačko i analitičko novinarstvo onih koji zaista nešto znaju o svijetu i o profesiji, jer je takvo nešto socijalna potreba. Kompetitivno tržište više ne alocira resurse u takvu proizvodnju zbog izmijenjene tehnologije proizvodnje.

VCP, koliko vidim, nema na svojim stranicama vise od tri vijesti. Dielacher je u Zagreb dosao s CAIB-om. Ta banka više ne postoji (Credit Anstalt Investment Bank), završila je u Bank Austria, koju je sad sa HVB-om i Allianzom preuzeo Unicredit. Koliko vidim na stranici, jedan im je od većih poslova Borsodchem. To je mađarska Petrokemija Kutina, a taj je posao rađen prije nekih šest, sedam godina. Ako me informacije i pamćenje ne varaju, mislim da se Dielacher uglavnom obogatio Tankerskom plovidbom. Svima je dao - zaposlenima, managementu, a i firma je prosperirala. Napravio je posao u vrijeme konjunkture na brodarskom tržištu. Trebala mu je medijska potpora da se netko ne počne buniti i da stvar ne propadne. Ipak mislim da su zaposleni i management osnovali posebnu firmu za otkup dionica i to, tvrde, u Austriji - tu je firmu financirao Dielacher preko nekih banaka. Tako je bio čist. Svaka čast! Kod prodaje prve transe HT-a bio je savjetnik švedsko-norveškog konzorcija koji, uostalom, nije imao nikakve šanse kupiti HT. Na kraju je ponudio debelo prensaku cijenu u situaciji kad je mogao s pedeset milja više dobiti HT. Pričalo se da je Dielacher radio za obje strane , i za DT i za Teliu i Tlenor, a da su Skandinavci na njegov savjet dali premalo. Škegro ih je zamolio da odustanu kad su s tom malom cijenom (650 milja) dobili jer je DT promašio natječaj, a da će im on omogućiti treću mobilnu mrežu poslije. I stvarno se tako i dogodilo. Eto, to je tržisna ekonomija.
Dielacher je, da zaključim, jedan od četvorice stranaca koji su u Hrvatskoj fantastično uspjeli: on, Susman, Eltz i Glazer. Druga su priča firme: Hypo, BLB, DT itd. Oni su dolazili na drugi način. Ali, ova četvorica su pravi Fome Fomiči. Stvar je išla toliko daleko da je Dielacher išao u istu teretanu gdje i Fižulić u toku druge faze DT-a. Tu su prilično gospodski podijelili udjele: Eltz je bio savjetnik DT-a, mislim da je Dielacher bio savjetnik investicijske banke, Susman je, kao što se zna, završio u DT-u...
Sve pet, sve pod kontrolom.
Sve je to - naša stvar.

- 02:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.04.2008.

Polemika: Baretić vs. Čadež feat. Jergović & Bartolčić

Image and video hosting by TinyPic


U ime oca i Sina i Svetoga Duha. Ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski u dane svoje svetoj Luciji. Svjedoče mi župan Desimir u Krbavi, Martin u Lici, Piribineg u Vinodolu i Jakov na ostrvu. Da tko poreče, nega ga prokune Bog i dvanaest apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija. Amen. Neka onaj tko ovdje živi, moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit zidah crkvu ovu sa svoje devetero braće u dane kneza Kosmata koji je vladao cijelom Krajinom. I bijaše u te dane Nikola u Otočcu sa svetom Lucijom zajedno.

Image and video hosting by TinyPic

Patnje mladog Čadeža

Renato Baretić


"A koliki je Simo frajer, pogledajte na portalu sutra.hr". Tim riječima završava golemi tekst - tri stranice u uskršnjem trobroju Jutarnjeg lista! - iz kojeg je jasno jedino to da je veći frajer od vulgarno i bez pitanja upotrijebljenog Sime Mraovića (čovjek je, naime, jako bolestan, pa ga je valjda korisno hvaliti, ne bi li sam hvalitelj ispao plemenitiji) samo autor tog sponzoriranog pamfletića, vodeći stručnjak za hrvatsku književnost, njemačku kulturnu scenu te sajamske manifestacije, Tomislav Čadež.

Postoji anegdota o Amerikancu koji je pedesetih godina prošlog stoljeća proveo tri dana u Pekingu, pa onda po povratku napisao opsežnu analitičku knjigu pod naslovom "Kina - jučer, danas, sutra". Plodom istoga žanra doima se i Čadežov "special report" iz Leipziga, nemušto nizanje izmišljenih i tko zna čime korigiranih impresija, u kojemu se, recimo, zamjera hrvatskim piscima što ne znaju njemački, a istovremeno sam autor pogrešno ispisuje originalne (hrvatske!) naslove dviju knjiga. I to, gle belaja, baš naslove autora zbog kojih žali što nisu bili u Leipzigu kad i on, Čadež.

On, Čadež, na sajam je stigao kao član navrat-nalajpcig formirane delegacije HDP-a, po svemu sudeći kao delegat ogranka "Novi članovi". Nije nastupio nigdje, nije predstavljao ništa. Otud, vjerojatno, njegova tvrdnja da je hrvatskih nastupa bilo "toliko da ih je na kraju bilo i viška". Svi živi nastupaju, na sve strane, na sajmu i po gradu, a hrvatskog pisca Tomislava Čadeža nigdje, ni s monologom nit s recitacijom... Na njemačkom.

Hrvatski pisac Tomislav Čadež, ne svojom krivnjom, po prvi je put bio na lajpciškom Buchmesseu. To se vidi iz njegove fascinacije svečanim otvorenjem Sajma u Gewandhausu, odnosno iz prigovaranja kolegama koji nisu prisustvovali tom velebnom događaju: zaboga, gotovo svi smo već bili na tome i znamo kolika je to gnjavaža kad se za mikrofonom zaredaju gradonačelnik, župan sasko-lajpciški, čelnici književnih udruga, godišnji laureati... Onih par minuta Bacha na veličanstvenim orguljama, pred kraj programa, samo rijetkima može biti dovoljna satisfakcija za skoro dva sata govorničke torture, i to na njemačkom jeziku koji, za razliku od Čadeža, ostali hrvatski pisci, eto, mahom ne razumiju.

Uvijek budni germanofil Čadež zamijetio je i da je tamo, za vrijeme govorancije, Nedjeljko Fabrio - zadrijemao. U cijelom poglavlju posvećenom vrijeđanju Fabrija on ga posprdno naziva i jedinim nazočnim hrvatskim akademikom. A bio je tu, sve dane, i akademik Luko Paljetak, krupan i velik, ali očito ipak premalen da stane i u najproširenije zjenice. Što je gospar Čadež činio dok se akademik Luko pojavljivao na štandu, sajmu, u gradu i hotelu? Drijemao? Žmirio? Ili na njemačkom konverzirao s domaćim autoritetima o kukavnom i neosmišljenom nastupu hrvatskih pisaca, za koje je dobri ministar Biškupić od usta poreznih obveznika odvojio puste pare?

Nije Paljetak jedini kojega su Čadežove zjenice previdjele, a pero prešutjelo. Potpuno je prešutio i previdio, sponzor će znati zašto, i dva trenutno najatraktivnija hrvatska pisca u Njemačkoj, Igora Štiksa i Ivanu Sajko. Štiksova se "Elijahova stolica" ovdje za samo nekoliko mjeseci nakon objavljenog prijevoda prodala u tri tisuće primjeraka, dok se drame Ivane Sajko igraju u nekoliko njemačkih kazališta, a bila je i gošća na "Plavoj sofi", najatraktivnijem sajamskom programu koji se izravno prenosi i na televiziji i na webu. Ali zašto bi ih Čadež i spominjao, kad nisu bili s njim u Gewandhausu, a po sajmu i gradu nastupali su uistinu previše puta...

Ipak, ovi prešućeni prošli su daleko bolje od onih koje je bistrooki Tomica odlučio vrijeđati, strogo prema literarnim kriterijima. Delimir Rešicki tako je čovjek s "voluminoznom tintarom", Jakša Fiamengo "malomišćanski kič poeta" koji "isturenim trbuhom razmiče slabašnije kolege", Edo Popović koji je, s "pet banki", "iznimno potišten" i "prestar za rock&roll, premlad za smrt", Miro Gavran koji hoda "kao vrlički pop na Trgu Svetog Petra", Andrijana (ne Adriana, Herr Tomislaw, um Gottes Will!) Škunca "starija poetesa, koja je upravo ukrala knjigu nakladnika Nenada Popovića", Tatjana Gromača koja je čitala "vlastitu poeziju, za koju tvrdi da je proza, što ona nije, ali ona se toga srami"... Ljudi bi se možda i uvrijedili da im netko nije kazao kako je sve to o njima napisao onaj neidentificirani sivomaslinasti military-šmrklj što se blago zaljuljano s vremena na vrijeme, ne skidajući masnu kapu, muvao oko štanda, odjeven i neobrijan na način kao da se silno upinje sličiti neuspjelom mladunčetu Fidela i Osame. I još s debelim očalama.

Još gore od onih koje je prešutio i onih koje je vrijeđao prošli su oni kojima je Schöngeist Čadež podmetnuo: Jergović, Žmegač i, ispričavam se, moja beznačajnost. Ljepoduh prigovara što Alida Bremer (a o uvredama na njezin račun u istom tekstu valjalo bi pak napisati posebnu psihoanalitičku raspravu!) nije pozvala Jergovića u Leipzig, pa sad on sirot i shrvan grinta u domovini. Da čita novine u kojima tako piše i da doista prati aktualnu književnu scenu, Čadež bi sigurno znao da je Jergović, također na tri stranice Jutarnjeg lista, prije mjesec i pol pokušao ugrubo obrazložiti zašto ne želi ići u Leipzig, unatoč pozivima Bremerice i svoga njemačkog nakladnika. Tko je to shvatio, shvatio je. Čadež nije. Što se pak Viktora Žmegača tiče, svi oni kojima je bilo stalo da baš on, autor "Od Bacha do Bauhausa" bude centralna figura hrvatske prezentacije u Leipzigu, tjednima su prije sajma znali da je profesor itekako pozvan, ali da se ne želi ni časka odvojiti od bolesne supruge. Germanistu Čadežu, očito, netko je to prešutio, ili pak sugerirao da se pravi kako ni o tome pojma nema.

A glede mene, da citiram Gundulića - Čadež je smrdljivi lažljivi pizdek, vrijedan edukativnog javnog batinanja zbog svake objavljene vitriolne izmišljotine o kvizu "Wer wird Crolionär?", čiji naslov ne zna ni pošteno prevesti na jezik kojim jedino može kako-tako pisati. U tom kvizu, u kojem su u dva navrata (na štandu i u jazz klubu "Spizz") kroz pitanja i odgovore spomenuti gotovo svi suvremeni hrvatski pisci (osim Čadeža, Entschuldigung!) nije bilo ni slovca niti o meni, niti o bilo kojoj mojoj knjizi, kako prevarant Čadež izrijekom tvrdi. Pa nisam ja toliki jadež da bih se promovirao na takav način, crni Tomice! U oba navrata trebalo mi je manje od minute da među nazočnim Nijemcima nađem po troje dobrovoljaca - igrača, a preostalih četvrt sata sasvim su se opušteno zabavljali i oni i publika. Pitaj nekoga tko je bio, a mene, pliz, ubuduće razborito izbjegavaj i ne uvedi me u napast.

Da rezimiramo: pisati toliko suicidalno, isključivo na vlastitu štetu, može samo netko tko nije nimalo pri sebi, ili pak netko tko piše za tuđi račun. Za čiji - vidjet će se (ako barem sad Alida Bremer, napokon, posluša moj tri godine stari i potom bezbroj puta repetirani savjet: "Okani se Hrvata!") već dogodine na Sajmu knjiga u Leipzigu.

Image and video hosting by TinyPic

'Der achte Beauftragte': osmi povjerenik i deseto pitanje

Tomislav Čadež


Renato Baretić, autor "najnagrađivanije hrvatske knjige svih vremena, otočne utopije", obratio mi se na portalu Moderna vremena s oko četiri kartice teksta. Naslov je trijumfalan: "Patnje mladog Čadeža".
Bilo bi netaktično od mene da analiziram pravopis i gramatiku toga našeg najnagrađivanijeg beletrista-humorista, jer on je ovakav gol, bez redaktorskog i lektorskog plašta, osvanuo kao stopostotni invalid.
Već u prvoj svojoj rečenici Baretić odvratno laže.
Doduše, Baretić toliko voli svoj tekst da ga i ne počinje svojom, nego mojom rečenicom.
Dakle: "'A koliki je Simo frajer, pogledajte na portalu sutra.hr'. Tim riječima završava golemi tekst - tri stranice u uskršnjem trobroju Jutarnjeg lista! - iz kojeg je jasno jedino to da je veći frajer od vulgarno i bez pitanja upotrijebljenog Sime Mraovića (čovjek je, naime, jako bolestan, pa ga je valjda korisno hvaliti, ne bi li sam hvalitelj ispao plemenitiji) samo autor tog sponzoriranog pamfletića, vodeći stručnjak za hrvatsku književnost, njemačku kulturnu scenu te sajamske manifestacije, Tomislav Čadež."
Kakva kobasica! Što je htio reći? Tko to razumije? Mislim da je htio napisati otprilike ovo: „Čadež je pohvalio nastup Sime Mraovića u Leipzigu samo zato da ga teško bolesnog iskoristi. Prikrpat će se njemu, pa će viriti iza njegovih kolica i pljuvati ostale pisce za račun onog tko ga je u Leipzig poslao."

Stil Martina Taylora

Nakon toga uvodnog klizećeg starta u stilu Martina Taylora, Baretić je živnuo, povjerovavši, valjda, da mi je doista otkinuo nogu. Pa kaže:
"On, Čadež, na sajam je stigao kao član navrat-nalajpcig formirane delegacije HDP-a, po svemu sudeći kao delegat ogranka 'Novi članovi'. Nije nastupio nigdje, nije predstavljao ništa. Otud, vjerojatno, njegova tvrdnja da je hrvatskih nastupa bilo 'toliko da ih je na kraju bilo i viška'. Svi živi nastupaju, na sve strane, na sajmu i po gradu, a hrvatskog pisca Tomislava Čadeža nigdje, ni s monologom nit s recitacijom... Na njemačkom."
Čuj, "ni s monologom nit s recitacijom", kakav "navrat-najlajpcig" stil, ali hebeš stil, nije ni logika više potrebna, Čadež je ionako teško ranjen, leži, previja se, i više ne zna da nije novinar nego je "delegat ogranka Novi članovi". Kad me je tako preuredio, Baretić je dvaput poskočio, viknuo hop-hop!, pa kazao: "Hi-hi, ti nisi nigje nastupio a svi živi nastupaju! Čak i ja, kojem također nisu ništa preveli na njemački!"
I dok se meni ukazuje pomoć, Baretić luduje terenom, šuta lopte preko tribine, naganjaju ga redari a on urla u megafon. Pune dvije kartice on nadalje nepismeno izvrće moje rečenice, on namjerno laže kako ja vrijeđam ljude, uvlači u priču čak i bolesnu ženu akademika Žmegača, a zatim, pošto su mene već davno iznijeli, zapleo se u ogradu ispod Sjevera i urla: "Ljudi bi se možda i uvrijedili da im netko nije kazao kako je sve to o njima napisao onaj neidentificirani sivomaslinasti military-šmrklj što se blago zaljuljano s vremena na vrijeme, ne skidajući masnu kapu, muvao oko štanda, odjeven i neobrijan na način kao da se silno upinje sličiti neuspjelom mladunčetu Fidela i Osame. I još s debelim očalama".
Tako, dakle, kao finalni argument prvog poluvremena, Baretić opisuje moju malenkost. Ja, dakle, ne samo da nisam novinar, nego nisam ni čovjek, nego ja sam "neidentificirani sivomaslinasti military-šmrklj". Ali unatoč tome što sam šmrklj, makar i "neidentificirani", ja se ipak "muvam" i ja sam "odjeven i neobrijan na način", nosim masnu kapu te se "silno upinjem sličiti". A kome to? "Neuspjelom mladunčetu Fidela i Osame".

Gundulićev pizdek

Zašto se Baretić, autor "najnagrađivanije hrvatske knjige svih vremena", Osmog povjerenika, toliko ljuti? Zato što sam umobolnim u kontekstu leipziškom nazvao kviz kojim se tamo sramotio.
Ali da vidimo što kaže naš humorist:
"A glede mene, da citiram Gundulića - Čadež je smrdljivi lažljivi pizdek, vrijedan edukativnog javnog batinanja zbog svake objavljene vitriolne izmišljotine o kvizu, čiji naslov ne zna ni pošteno prevesti na jezik kojim jedino može kako-tako pisati. U tom kvizu, u kojem su u dva navrata (na štandu i u jazz klubu "Spizz") kroz pitanja i odgovore spomenuti gotovo svi suvremeni hrvatski pisci (osim Čadeža, Entschuldigung!) nije bilo ni slovca niti o meni, niti o bilo kojoj mojoj knjizi, kako prevarant Čadež izrijekom tvrdi. Pa nisam ja toliki jadež da bih se promovirao na takav način, crni Tomice! U oba navrata trebalo mi je manje od minute da među nazočnim Nijemcima nađem po troje dobrovoljaca - igrača, a preostalih četvrt sata sasvim su se opušteno zabavljali i oni i publika. Pitaj nekoga tko je bio, a mene, pliz, ubuduće razborito izbjegavaj i ne uvedi me u napast."
Budući da mi je ozljeda u međuvremenu donekle sanirana, da sam došao k svijesti, pokušat ću se, barem donekle, suprotstaviti našem podivljalom beku.
Doista nisam znao da je Ivan Gundulić (1589. - 1638.), veliki hrvatski pjesnik, i retka napisao o meni. Još manje sam znao da se na mene toliko ljuti da mu je izvjetrila sva pamet, jer kako bi inače Gundulić mogao napisati da sam ja "smrdljivi, lažljivi pizdek" i to još "vrijedan edukativnog javnog batinanja". A zašto se Gundulić na mene ljuti i hoće da me bije? E pa zbog "svake objavljene vitriolne izmišljotine o kvizu Wer wird Crolionär?" Tko je taj kviz sastavio, Gundulić? Ne, sastavio ga je Renato Baretić. A zašto se on ljuti? Zato što je Čadež prepisao tekst o njegovu kvizu sa službenih stranica Ministarstva kulture. A što se ljuti? Da je taj citirani tekst nemušt. I to je sve? Ne, Baretić se ljuti i zato što je Čadež njegov kviz nazvao "u tom kontekstu umobolnim". I što još? Baretić će dati Čadeža prebiti ili će ga pak sam prebiti zato što je Čadež izmislio da on, Baretić, u sklopu toga kviza postavlja pitanja o sebi? A je li to Čadež izmislio? Nije, Baretićev kviz je, naime, objavljen na internetskom portalu www.crobuch.de.

Tri bakice i gastarbajter

Neka mi čitatelji oproste, jer slijedi citat na njemačkome:
"Das preisgekrönteste kroatische Buch aller Zeiten, eine Inselutopie, trägt den Titel...

1. Der erste Beauftragte
2. Der dritte Beauftragte
3. Der achte Beauftragte
4. Der zehnte Beauftragte"

Tako dakle glasi deseto od petnaest pitanja u veličanstvenom Baretićevu kvizu, čije sastavljanje u cijelosti ne iziskuje više od dva sata, a zbog kojeg je pet dana ladio jajca po Leipzigu, osim što je, "u dva navrata", i to za "manje od minute", priveo po tri njemačka dobrovoljca koji su se potom punih "četvrt sata sasvim opušteno zabavljali", skupa s publikom, koju su činile tri bakice u džemperima i jedan sumanuti gastarbajter.
Ah, da, zaboravio sam prevesti na hrvatski to deseto pitanje:
"Najnagrađivanija hrvatska knjiga svih vremena, otočna utopija, nosi naslov:

1. Prvi povjerenik
2. Treći povjerenik
3. Osmi povjerenik
4. Deseti povjerenik".

Nakon Baretića, "koji nije toliki jadež", sve je moguće. Javio se ubrzo Nenad Bartolčić, propali knjižar, no o njemu u sljedećem nastavku...

Image and video hosting by TinyPic

Zašto ne želim u Leipzig

Miljenko Jergović


Autorica programa hrvatskoga nastupa u Leipzigu u jednom od svojih brojnih intervjua ovdašnjim medijima objavljenih u posljednjih mjesec dana nabrojala je 18 hrvatskih pisaca koji imaju “najnovije publikacije na njemačkom jeziku”.

Zatim je nabrojala još 17 onih koji su zavrijedili da putuju u Leipzig, ali za njih “nema novaca”. Bio bih sretan da se moje ime nije našlo ni na jednoj od dvije liste Alide Bremer, pogotovo ne na prvoj, ali nekako mi ne ide. Iako sam još lani javno rekao, i u novinama napisao, da u reprezentaciji nacionalne književnosti u Leipzigu ne želim vidjeti svoje ime, pa sam se nadao da će me gospođa Bremer pristojno prešutjeti.

Međutim, u posljednjih mjesec dana uspijevala me je udjenuti u baš svaki svoj intervju za ovdašnje novine i radio, najavljivala je predstavljanje njemačkoga prijevoda “Dvora od oraha” u sklopu svoga lajpciškog programa (bez obzira na to što autor neće doći), a u spomenutom intervjuu u kojem nabraja ove i one pisce kazala je i to da joj je “žao što ne ide Jergović”. U nekim drugim novinama čak me i opravdala pretpostavkom da, možda, ne volim velike manifestacije. Biva, da je sajam u Leipzigu manji, i ta bi se plaha srna na njemu pojavila.

Među sedamnaestero pisaca za koje nema novaca, sve imenima skupljenim s koca i konopca, koje je gospođa, valjda, srela u Puli, na feštama u povodu sajma, ili u splitskoj konobi Hvaranin, u Profilovom Megastoreu ili na ručku s njemačkim novinarima, među tim značajnim, manje značajnim i posve beznačajnim autorima, našlo se, primjerice, i ime Mirka Kovača. Spominjem ga jer može biti dobra ilustracija dijela razloga zbog kojih ne želim u Leipzig.

Manjak novca za Kovača

Kovač je jedan od nekoliko u Europi najpoznatijih južnoslavenskih pisaca. Valjda bi se dalo nabrojati tek četvero ili petero njih čije bi ime moglo imati barem približnu težinu. Već odavno je klasik srpske književnosti, a hrvatskoj pripada i po sudbini, i po literarnim interesima, i po jeziku. Naravno da su njegove knjige odavno prevođene na njemački jezik. Reći kako za Mirka Kovača nema novaca, a pisce s tek jednom napisanom i objavljenom knjižicom poezije proglašavati nekakvom lajpciškom reprezentacijom, bilo bi luckasto i zabavno da nije malo žalosno banalno. Gospođa Bremer kao da i nije čitala tog Kovača.

Ali možda Mirko Kovač nema “najnoviju publikaciju na njemačkom jeziku”, što je gospođa Bremer postavila kao kriterij? Međutim, oni koji takav ausvajs imaju, počesto su ponosni potpisnici tek dvije-tri pjesmice, prevedene marom gospođe Bremer i publicirane po njemačkim časopisima, ili su objavili knjigu kod izdavača o kojima se na internetu ništa ili gotovo ništa ne može doznati, jer su, eto, baš s tim hrvatskim autorima i započeli posao u knjiškom nakladništvu. Od famoznih osamnaestoro odabranika tek troje (ili možda četvero) imaju knjigu kod ozbiljnog izdavača. I naravno da s njima i njihovim mogućim uspjehom gospođa Alida Bremer, niti hrvatsko predstavljanje u Leipzigu, nemaju ama baš nikakve veze.

To troje ili četvero hrvatskih pisaca prevedeni su i objavljeni jer su njihove knjige nekoga zanimale, ali u lajpciškoj prezentaciji se koriste da se iza njih sakrije i s njima zamaskira sve ono čega nema i što zapravo ne postoji. I to je jedan od razloga što s tom pričom ne želim ništa imati. Naravno, Kovača sam spomenuo jer mi je bio prvi na umu, a mogao sam i Slobodana Šnajdera, Josipa Mlakića, Slobodana Novaka, Ivu Brešana…

Nijemci biraju

Gospođa Bremer objašnjava kako je nešto “nudila” njemačkim organizatorima, a oni su “birali” ono što im se svidjelo. Ona im je, kako kaže, “opisivala”, da bi oni na osnovu njezinih opisa prihvaćali ovo ili ono. Pritom nije uspostavljala estetske kriterije, jer “ovo nije kongres o temi najbolji hrvatski pisci, niti kroatistički seminar, nego je sajam knjiga s festivalskim karakterom”. Ima tu neke nelagode, čovjeka uhvati neki duboki sram od situacije u kojoj ga gospođa Bremer “nudi” i “opisuje”.

Ali možda je to prilika da hrvatski pisci na svojoj koži osjete kako je to biti konj, nogometaš ili manekenka, kako je to biti ponuđen i pretvoren u nečiji nemušti opis. A opis gospođe Bremer jest nemušt, ona nema na osnovu čega da uspostavi literarne kriterije po kojima bi hrvatske pisce opisivala, jer nije ovo nikakav kongres na temu književne kvalitete.

U njezinoj programskoj viziji svi su isti i svi su jednako dobri. Ona je poput uzgajivača koji voli sve svoje konje i nikako se ne može odlučiti kojega bi preporučio za reprezentativnu ergelu. Iako sam posve siguran da me gospođa Bremer nikome ne mora opisivati, jer postoje moje knjige koje i na njemačkome može pročitati onaj kojega zanimaju, baš i ne bih sudjelovao u reprezentaciji u kojoj bih se pomalo osjećao kao konj, a pomalo kao Aleksandra Grdić.

Ne mogu biti siguran što jest, a što nije u životu čitala Alida Bremer. Ima ih i koji su jako puno čitali, ali ništa nisu shvatili. Ima i onih koji, pak, skoro ništa nisu čitali, a umiju govoriti i uspostavljati kriterije kao da su pročitali sve. I jedni i drugi zadnjih godina sude o živoj hrvatskoj književnosti, pa su i stvorili uvjete za ovakvo predstavljanje u Leipzigu. No, gospođa Bremer pokazala je umijeće da pronalazi pisce na načine na koje ih mi ostali ne umijemo naći. Eto, recimo, sprijatelji se s jednim prozaikom i ne prođe dugo, a već shvati kako je genijalan i njegov prijatelj pjesnik.

Ili ode u jednu splitsku konobu, i nakon jedne jedine večeri uz vino, ribu i šegačenje spozna barem 33 posto suvremene hrvatske književnosti. Pa onda pulske oštarije i zagrebačke krčme nadopune tu sliku, i gospođa na kraju mora doći do fascinantnog zaključka, koji je sam po sebi tema za malograđanski roman, kako je u istim ljudima stekla i hrvatsku književnost i vlastite prijatelje. Nije li to neobično: koga god je upoznala i tko god joj je bio privatno zabavan, istovremeno je odličan pisac! Ne bih poželio biti dio tog vedrog i razigranog svijeta, niti bilo čiji književni prijatelj.

Postoje ljudi s kojima se ne želite zateći u istoj priči. To je još jedan od razloga zbog kojih ne bih u Leipzig u aranžmanu Alide Bremer. Eto, na primjer, jedna od njezinih akvizicija, premda nema najnoviju niti bilo kakvu publikaciju na njemačkom, je Daša Drndić. O stvaralaštvu te gospođe imam svoje mišljenje, još od vremena kada je na njoj Igor Mandić patentirao pojam “kuhinjska književnost”, ali ne mislim na to trošiti vrijeme i riječi. Nešto mi je drugo na umu: prije nepune dvije godine, za trajanja komunalne akcije tješenja pjesnika Katunarića, u anketi koju je tim povodom organizirao riječki Novi list, gospođa Drndić nazvala me fašistom. Nije bilo potrebe da tada, ili bilo kada, na to odgovaram, ali jasno je kako s gospođom Drndić ne mogu predstavljati istu stvar, isti rod, vrstu ili pojam. Bilo da se radi o hrvatskoj književnosti u Leipzigu ili o branju malina u Šumadiji, netko od nas dvoje je višak.

Ja sam višak

Rado ću, i uvijek, prihvatiti da sam višak ja. S fašistima se ne smije biti u društvu, kao ni s onima koji, kako u životu tako i u književnosti, o fašizmu govore i pišu lahko, kao da mute kajganu.

U protekle tri godine Alida Bremer uspjela je fascinirati onaj dio hrvatske kulturne javnosti koji se našao stiješnjen između crne kronike i spektakla, i koja je gospođom danas opčinjena na isti način na koji se prije koju godinu dala fascinirati Charlesom Billichem i kojoj će uvijek imponirati svaki famozni naše gore list koji je uspio u inozemstvu. Najtočnija slika dubine i smisla te fascinacije je događaj od prije neki dan. Na tiskovnoj konferenciji u Ministarstvu kulture govorila je gospođa Bremer, kada je, avaj, ministru Biškupiću zazvonio telefon.

Umjesto da proguta svoju nokiju, baci je kroz prozor i odmah obavi sepuku, ili na neki treći način pokaže svoje poštovanje prema prezenterici hrvatske književnosti, ministar je izašao iz prostorije telefonirati. Sutradan su po novinama objavljivani tekstovi u kojima je Biškupić oštro kritiziran, jer da je učinio nešto strašno. Ali nije jasno što. Je li, možda, prekinuo genijalnu misao gospođe Bremer, neki njezin opis hrvatskih pisaca i njihovih prirodnih ljepota? Poznato je da hrvatske pisce krasi najljepša i najrazvedenija obala na svijetu.

Naravno, nisu ti izvjestitelji, koji uz najbolju volju, šalabahtere i šaptanje iz zadnjih klupa, ne mogu ni nabrojati svih trideset živih hrvatskih pisaca, sami od sebe, i iz svoje glave shvatili i povezali kako je Biškupić bad guy, niti su ti bezimeni novinari navalili po telefonistu Boži jer znaju da mobiteliranje nije kulturno i nije po bontonu, nego se gospođa Bremer svojski potrudila da im objasni kako je ministar kulture loš dečko u ovoj priči, te ga treba na stup srama čim s Leipzigom nešto krene ukrivo.

Ako je išta gospođa Bremer znala uspješno i uvjerljivo “opisati”, tada je to bio upravo ministar, koji joj je i omogućio da se bavi hrvatskom stvari u Leipzigu. Recimo, sva svoja ograničenja gospođa Bremer pravda s tek dva i pol milijuna proračunskih sredstava namijenjenih za predstavljanje na sajmu. To zbilja nije veliki novac, ali što je ona s njim proizvela? Ono troje ili četvero pisaca s knjigama kod ozbiljnih njemačkih izdavača s tim novcima nemaju ništa, dok ostatak proizvedenoga ne vrijedi ni upola manjeg troška.

Prije nekog vremena gospođa Bremer dovela je u Hrvatsku, u Zagreb, Split i Pulu, skupinu njemačkih novinara. A oni su se raspitivali, to su prenosili ovdašnji mediji, hoće li Hrvatsku u Leipzigu predstavljati nacionalisti. Teško je sjetiti se ijedne druge zemlje u Europi, izuzev možda Bjelorusije, koja bi danas na takav način bila sumnjičena. Recimo, nikome ne bi na um palo da pomisli kako bi među piscima Srbima, Slovencima, Bugarima, Albancima ili Ukrajincima u Leipzigu mogao stići koji zli nacionalist. Bilo bi uvredljivo, arogantno i šovinistički stereotipno tako nešto pretpostaviti.

No, gospođa Bremer zna što novinarima treba reći, o čemu ih poučiti i kako im opisati opasnosti koje prijete od hrvatske književnosti ako je ona osobno ne bude kreirala i držala pod kontrolom. A u jednom od ovdašnjih intervjua, odgovarajući svome novinarskom adorantu, gospođa Bremer je mirno prihvaćala sugeriranu joj razliku između sebe i svoga liberalnog koncepta kulture i Bože Biškupića kao predstavnika konzervativnog, dakle nacionalističkog i nazadnjačkog pogleda na stvari. Nije toliki problem to što ona stalno zaboravlja da joj je upravo Biškupić omogućio da se poigra hrvatskom književnošću, koliko je neugodno to što upravo njega optužuje za svaku svoju slomljenu ili izgubljenu igračku.

Vrijeme za tombolu

S obzirom na kriterije predstavljanja hrvatske književnosti u Leipzigu, bolje bi i poštenije bilo da su u Hrvatskome društvu pisaca organizirali tombolu i da su se na takav način izvlačila imena sudionika. U tom slučaju svih dvjestotinjak članova imali bi jednake šanse, a s obzirom na gospođino ironiziranje estetskog prosuđivanja hrvatske književnosti, izbor bi nužno bio dobar.

Ja bih bio prezadovoljan, jer bih bio pošteđen toga da me gospođa Bremer spominje. A izbjegao bi se i taj tako odvratni i tako balkanski privatni momenat u lajpciškoj priči: ne bi bili selekcionirani ničiji prijatelji i prijateljice. Možda bi na tomboli bio izvučen čak i Ante Tomić, pa bi se onda njega publiciralo u jednom od brojnih najstarijih i najuglednijih književnih časopisa na njemačkom i uopće. Možda bi Tomić, kao neki drugi autori, bio u emisijama Hrvatske radio televizije proglašavan za književnu zvijezdu u Njemačkoj.

Njemu bi, kao jednome od rijetkih naših pisaca sa smislom za autoironiju, pristajala uloga hodajućeg Potemkinovog sela. Za razliku od svih tih od reda urbanih pisaca, Tomiću ne bi bilo mrsko biti seljak ni u tom selu. A bilo bi i zgodno, jer Ante Tomića se redom groze prijatelji Alide Bremer, i prijatelji njezinih prijatelja, kao i ona udivljena novinarčad iz kulturnih rubrika. Razumljivo, jer je više literature u točki na kraju njegove rečenice, nego u budućim sabranim djelima svih ovdašnjih književnika, urednika i kritičara, gospođinih prijatelja, koji bi o njemu govorili i pisali s visine. On je, kao i Božo Biškupić, od takvih čudaka koji se javljaju kad im zazvoni telefon.

Najnovija vijest glasi da će hrvatski pisci u Leipzigu nositi kravate, proizvode istog onog tipa koji je navukao kravatu pulskoj areni. To će, je li tako, biti znak njihovog identiteta. Ono čega nema u tekstu i u literaturi, visjet će im oko vrata.

Image and video hosting by TinyPic

O novinarstvu koje nije moje

Nenad Bartolčić


Imao sam sasvim dobar povod za potpuno drugačiji uvodnik. S prvim danima proljeća Moderna vremena Info portal slavio je svoj treći rođendan, i bila je prilika da najavim neke skore inovacije i zahvalim se našoj sve brojnijoj publici koja nam ubrizgava onaj neophodan adrenalin da ustrajemo u ovo (ne)vrijeme kada mnogi hrvatski mediji sve manje prostora posvećuju kulturi, pa tako i knjigama i knjiškim temama. Mislim da nisam pretenciozan ako ustvrdim da danas o zbivanjima na knjiškoj sceni možete više saznati na stranicama našeg portala kao i na još nekoliko sličnih entuzijastičkih projekata virtualnih nam kolegica i kolega (Bookserice, Moljac, Elektroničke knjige...).

Zona sumraka u koju sve više tone hrvatsko novinarstvo navodi me na nostalgično prisjećanje na vrijeme kada se u novinama i tjednicima imalo što pročitati o knjigama, baš kao i o umjetnosti, glazbi, filmu... i kada mediji nisu toliko robovali svojim oglašivačima kao danas, a njihovi se urednici nisu skrivali iza fraze "ali to naši čitatelji traže od nas". Utoliko me rastužuje i ljuti ustupanje prostora ionako tanašnih kulturnih rubrika prilozima koji su ispušni ventil za nečije ego tripove, a upravo se to dogodilo s nekoliko tekstova koji su "problematizirali" ovogodišnji nastup hrvatskih pisaca na Sajmu knjige u Leipzigu.

Kulminacija je bio nedavni tekst Tomislava Čadeža objavljen u Magazinu, redovnom subotnjem prilogu Jutarnjeg lista, a koji se "metodološki" nadovezao na neka slična mu osporavanja projekta predstavljanja hrvatske književnosti u Leipzigu. Prije nešto više od mjesec dana i Miljenko Jergović se u svom tekstu u Nedjeljnom Jutarnjem listu okomio na Alidu Bremer zbog neuvrštavanja pojedinih autora, iako tada u cijelosti još uopće nije bio poznat konačni popis autora a niti detaljni program prezentacije.

Nema ničeg spornog u tome da se netko ne slaže s izborom pisaca za Leipzig, jer nema te bezgrešne selekcije kojoj je nemoguće naći neke primjedbe i koja ne bi bila podložna razložnoj kritici. Samo što je kod ovakvih složenih i zahtjevnih projekata bitan i cjeloviti kontekst, potrebno je i marketinški osvješteno promišljati sveukupnost jedne takve prezentacije koja ne počiva samo na ovoj ili onoj listi putnika, već se zasniva i na dobrom poznavanju ciljne grupe kojoj se projekt obraća, njenih navika i očekivanja, pri čemu su manje značajne u pojedinih naših autora nerijetko iskrivljene samorefleksije o vlastitoj veličini.

Ali, Jergović se u svojem tekstu nije razračunavao s koncepcijom (jer za tako nešto bi se trebalo i malo potruditi) nego s "likom i djelom" Alide Bremer, mada se ni za tu priliku nije baš potrudio oko pronalaženja suvislije argumentacije. U Jergovićevom tekstu nije nastradala samo Alida Bremer, opalio je on i po Daši Drndić, a posredno i po drugima kojima pak nije spomenuo imena, servirajući čitateljima svojevrsni tekst s ključem. Podsjetio je tako na zadnje romane Ivana Aralice, pri čemu je bitna razlika između Aralice i Jergovića u tome što je Aralica u svojim romanima korektniji prema svojim čitateljima jer se ne skanjuje otkriti ključ koji će čitatelju pojasniti "Who is Who", dok Jergović čitatelje ostavlja tek u naslućivanju na koga je sve zapravo mislio, vjerojatno zbog možebitne kasnije neugode bliskih susreta s istima.

Čitajući Jergovićev tekst ne po prvi put pomislio sam kako ponekad makar i površno poznavanje osobe pisca (pa makar samo i kroz medije) a ne samo njegovog djela i nije osobita sreća, i da bi u nekim slučajevima skoro pa bilo poželjno "oduzeti" djelo piscu, kako ga ovaj kasnije u svojim medijskim istupanjima ne bi kontaminirao svojom "osobnošću".

Tomislav Čadež je svojim tekstom na pune tri strane velikog novinskog formata nastavio tamo gdje je Jergović stao, pogotovo u onim pasusima u kojima se i on dotiče Alide Bremer, i da nema semantičkog suglasja u njihovim stavovima lako je moguće da bi ga Jergović u nekom trenutku inspiracije optužio za plagijat. Ipak, Čadež je ispao direktniji od Jergovića, on je svoje kolege poimenično počastio biranim riječima i opisima, bez obzira na njihove godine ili spol, što bi možda uz pivo u kakvoj zadimljenoj birtiji moglo proći kao kakav neformalni trač ili uobičajena razmjena simpatija među piscima, ali u jednoj ozbiljnoj novini to postaje loš i tendenciozno napisan tekst, koji se uz to ističe i nedostatkom elementarnog odgoja kojeg se stječe (ili ne stječe) još u tzv. formativnim godinama.

Svjestan sam toga da je Čadežov tekst pronašao i onu publiku koja ga je doživljela kao zabavan, nepristran, razbarušen pogled sa strane autora koji, eto, ne želi ići niz struju jer ga njegov novinarski nerv sili na suprotno. Čitatelj nužno ne mora biti informiran o sveprisutnim turbulencijama na hrvatskoj knjiškoj sceni, pretpostavljam da on još uvijek donekle vjeruje onoj novini koju kupuje i čita, uredništvu koje tu istu novinu priprema, i na kraju činjenici da je novinar od uredništva dobio pune tri strane da pokaže znanje.

Ali zato upućeniji čitatelji, a pogotovo pojedinci iz struke, u ovom slučaju i novinarske i književničke, ne bi smjeli prešutno tolerirati tekstove poput Čadežovog (ili već spomenutog Jergovićevog), jer lagodna ignorancija ujedno je i iskaz neodgovornog mirenja s trendom urušavanja novinarske profesije, trenda koji već neko vrijeme iz sfere politike (gdje se odavno udomaćio) metastazira i u ona manje atraktivna područja, poput stranica kulture.

Zapravo, žao mi je Tomislava Čadeža koji je očito imao nesreću da je svoj novinarski zanat počeo učiti početkom 90-ih, u zlatno doba tzv. investigativnog novinarstva, na koje me nedavno gorko podsjetilo gostovanje Mire Furlan u Stankovićevoj emisiji "Nedjeljom u 2". Da li je Čadež pri pisanju svog teksta osim uzora (Jergovića) imao i mentora, to pouzdano zna samo on sam, no činjenica je da ga u Leipzig nije poslao Jutarnji list, već je tamo otišao s još nekolicinom autora o zajedničkom trošku Ureda za kulturu grada Zagreba i Hrvatskog društva pisaca, uz logističku pomoć Nenada Popovića, potpredsjednika HDP-a zaduženog za međunarodne odnose. A baš je Nenad Popović žestoko oponirao dvojcu Bremer - Dalos i njihovoj koncepciji nastupa hrvatske (re)prezentacije u Leipzigu, za što ga je jučer na godišnjoj skupštini HDP-a i prozvao Zvonko Maković.

Iako poznajem Nenada Popovića po nizu kvalitetnih knjiga koje je priredio još iz vremena njegova urednikovanja u Grafičkom zavodu Hrvatske i kasnije kao suosnivača i urednika u nakladničkoj kući Durieux, uza sve uvažavanje njegovog minulog rada ne mogu mu zapljeskati za ovu leipzišku epizodu. Nisam pristalica rušilačke, nekonstruktivne kritike u kojoj ne prepoznajem iskrenu želju da ono što se kritizira učini kvalitetnijim ili uspješnijim, a koja kulminira jedva mjesec dana prije početka Sajma knjiga u Leipzigu, dakle u vrijeme kada bi se trebali skupiti svi "pametni i knjiški ljudi", zaboraviti barem na kratko sva neslaganja koja opterećuju njihove međusobne odnose i poraditi na zajedničkom (?) cilju što uspješnije prezentacije hrvatske književnosti i pisaca njemačkoj publici. Naivno? Vjerojatno.

No osobno mi je najžalosnije da je Čadežov tekst objavljen u Magazinu, prilogu Jutarnjeg lista kojeg su uslijed uznapredovale trivijalizacije ove novine mnogi doživljavali kao jednu od malobrojnih preostalih oaza. Pitam se čime je to Čadežov tekst u tolikoj mjeri zadovoljio kriterije kvalitetnog novinarstva da ga je uredništvo Magazina objavilo na pune tri stranice, ili možda uredništvu pitanje kriterija nije niti bitno pa ono o takvim stvarima jednostavno više i ne razmišlja?

Urednikovanje po načelu "daj što daš... a ako pustiš krv - tim bolje" unakazilo je već brojne hrvatske novine i tjednike, pa je danas kao sasvim normalna šizofrena situacija da Jutarnji list na svojim dnevnim stranicama kulture o jednom te istom događaju kroz ocjenu svoje novinarke (koja je s lica mjesta pratila leipziški sajam) zauzima korektan i u konačnici pozitivan stav, dok njegov subotnji prilog to skroz izokreće, pa čak indirektno među inim novinarima koji su izvještavali o nastupu u Leipzigu i vlastitu novinarku proglašava falsifikatorom koja je, eto, za razliku od Čadeža pristala na kolektivno medijsko obmanjivanje čitatelja o tome što se zaista događalo u Leipzigu.

Na žalost (ili sreću) nikada nećemo saznati kako bi se o leipziškom nastupu hrvatskih književnika i književnica pisalo i na trećem mjestu u istoj novini, u dnevnom prilogu Hej!, iako mogu pretpostaviti da bi se u njemu spekuliralo o tome da li je neka autorica na promociji nosila gaćice ili ne.

Iako sam uvjeren da tekst poput Čadežovog ne može zasjeniti pozitivan i ohrabrujući dojam koji je ostavio sveukupni hrvatski nastup u Njemačkoj, što je potvrđeno u brojnim osvrtima kako u hrvatskim tako i u njemačkim medijima (što je ovom prigodom još važnije), bilo bi zanimljivo i od što većeg broja neposrednih sudionika saznati kako su ga oni doživjeli. Ne zato da bi se demantiralo glasnu "opoziciju" već zato što je za neke buduće slične projekte predstavljanja hrvatske književnosti u inozemstvu važno analizirati što je na ovogodišnjem hrvatskom leipziškom nastupu po njihovom sudu bilo dobro a što eventualno nije, te što bi trebalo napraviti da neka buduća predstavljanja hrvatskih autora nadmaše ovogodišnje u Leipzigu koje je, u tome se očito većina slaže, nadmašilo sva dosadašnja.

Napominjem da smo u potrazi za odgovorima poslali kratak cirkularni upit većini sudionika, i iščekujemo njihove odgovore koje ćemo nastojati sistematizirati na način da prezentiramo ne tko je što rekao već što je rečeno, i da to bude od koristi za neka buduća predstavljanja hrvatske književnosti i kulture u svijetu.

U nadi da nas neće neugodno iznenaditi fenomen zvan hrvatska šutnja iščekujemo njihove odgovore.

Image and video hosting by TinyPic



'Čadež je bijesno Jergovićevo pseto'

Tomislav Čadež


Nenad Bartolčić treći je hrvatski „književnik" koji se na mene obrušio uvredama i lažima u povodu reportaže koju sam napisao sa Sajma knjiga u Leipzigu.

Tko je Nenad Bartolčić? On je propali knjižar, gazda portala Moderna vremena info, koji, poput dosadnog i netalentiranog pjesnika Zvonka Makovića, ne može bez novca poreznih obveznika ali zato sve zna o novinarstvu, a i o mojim poslovnim tajnama, te me je odstrijelio onako s visoka, kao čovjeka koji je eto "očito imao nesreću".

Lani je Ministarstvo kulture Bartolčićevu portalu uplatilo najmanje 40 tisuća kuna, a nisu zanemariva ni sredstva iz budžeta Grada Zagreba koje prima da bi objavljivao kulturne sadržaje. Pa da vidimo kako on to čini.

Na svom je portalu 31. ožujka, dan pošto je ondje na mene pripustio Baretića, objavio grozno dosadnu trakavicu od nekih pet kartica kao odgovor na mojih saboterskih petnaest kartica, a na koje, ne bez zavisti, pogledava. Okačio je iznad te presude, što mi ju je dragovoljno napisao, naslov nevin i nostalgičan: "Novinarstvo koje nije moje".

Isprva, kao pravi komitetlija, ide naširoko: "Zona sumraka u koju sve više tone hrvatsko novinarstvo navodi me na nostalgično prisjećanje na vrijeme... bla-bla" Potom čvrgari pisca i novinara Miljenka Jergovića, ali ne baš jako, jer ovdje mu je potreban kao moj nedosegnut uzor. Tako me i uvodi u priču, kao bijesno Jergovićevo pseto. Ja sam, dakle, "svoje kolege poimenično počastio biranim riječima i opisima, bez obzira na njihove godine ili spol, što bi možda uz pivo u kakvoj zadimljenoj birtiji moglo proći kao kakav neformalni trač ili uobičajena razmjena simpatija među piscima, ali u jednoj ozbiljnoj novini to postaje loš i tendenciozno napisan tekst, koji se uz to ističe i nedostatkom elementarnog odgoja kojeg se stječe (ili ne stječe) još u tzv. formativnim godinama."

Na stranu sad to što je Bartolčić polupismen, pa ne razlikuje akuzativ za živo od akuzativa za neživo ("odgoja kojeg"), što mu se sve događa u "jednoj ozbiljnoj novini", pismenost se od njega i ne očekuje, ali ti njegovi komesarski „tendenciozni" argumenti!

Pisao sam reportažu, pa se ljudi u njoj, gle vraga, spominju "poimenično", "bez obzira na njihove godine i spol" i to "biranim riječima i opisima". No drug smatra da to nije novinarstvo, pa taj tekst, kao uostalom i ja, neodgojen "u formativnim godinama", nemamo što tražiti "u jednoj ozbiljnoj novini".

Ali to nije dovoljno, na te je saboterove nedostatke već ukazao i sam drug komesar Zvonko Maković. Neprijatelja treba raskrinkati konkretnije. Evo kako to Bartolčić čini:

"Da li je Čadež pri pisanju svog teksta osim uzora (Jergovića) imao i mentora, to pouzdano zna samo on sam, no činjenica je da ga u Leipzig nije poslao Jutarnji list, već je tamo otišao s još nekolicinom autora o zajedničkom trošku Ureda za kulturu grada Zagreba i Hrvatskog društva pisaca, uz logističku pomoć Nenada Popovića, potpredsjednika HDP-a zaduženog za međunarodne odnose."

Dakle, pošto je otkrio tko mi je uzor (Jergović bi me, kaže Bartolčić, čak mogao tužiti za plagijat!) sad je raskrinkao i mentora! Jesu li to upravo ti ne sasvim nepoznati izvori sabotaže na koje je ukazao drug iz centralnog komiteta P.E.N.-a?

I ne samo to, sad smo evo otkrili da taj saboter uopće nije novinar nego je, štoviše, unutarnji neprijatelj kojeg plaćaju HDP i Bandić!

Halo, Jutarnji, Sutra.hr, što se čeka, bacite Čadeža na cestu. On ne samo što vam potura prljave sabotaže, on i krade.

Naime, ako mene Jutarnji list i redakcija portala Sutra.hr i jesu poslali u Leipzig, i ako sam ja uzeo novac od njih, zašto sam onda uzeo novac još i od poreznih obveznika, kao što to tvrdi drug iz Modernih vremena? Ako je to točno, onda to znači da sam ja, uz ostalo, i kriminalac. A Bartolčić je pismen pa zato i piše da mi se pomagalo "pri pisanju" i da taj Čadež nešto zna „samo kao on sam".

Bartolčić laže. I to je jedina činjenica u njegovu tekstu. Pozivam Hrvatsko društvo pisaca i Ured za kulturu Grada Zagreba da se ograde od te laži, a Bartolčića da objasni tko mu je poturio te laži.




- 22:10 - Komentari (28) - Isprintaj - #

Serbus, beli Zagreb moj!

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Jučer sam objavio Kremanski notturno. Izgleda da ste tu intimističku zabilješku shvatili kao zajedljivi scherzo. Pogrešno. Pročitajmo je stoga još jednom:

Piljio sam beznadežno, bez ikakve ambicije i besposlen, u bezensko plavi zaslon kompjutera – kao Cesarić kroz prozor vlaka u zamrznuto polje - klikajući mišem po imbecilnim hrvatskim portalima posvećenim skandaloznim kronikama dana, misleći jedino kako bi dobro i pravedno bilo da ultimativna ontoteološka kazna zadesi upravo ovaj naraštaj, pogan i pokvaren kako to samo ljudi ovoga podneblja mogu biti. Jedina mi je razonoda, da budem do kraja iskren, bila vizija couleur locale Apokalipse: nakon što su uništili svijet, gordi se jahači vraćaju u Nebeski Jeruzalem, i negdje na pola puta Kuga se prene sjetivši se da su zaboravili Zagreb!
Shit, bio je za bregom, neznatan, nevidljiv, nevažan, i jednostavno su ga pranabregnuli. Nikome se nije imalo posla s bagrom, a i bijahu već umorni od sve te metafizičke melodramatike, pa poslaše konja zelenka, onog kojega je jahala Smrt, da sam dovrši započeto. Konjić-grabonjić se doklati do Medvednice, okrene stražnjicu i zadigne rep, te se posere na beli Zagreb grad.


I nesta grada Zagreba kao da ga na svijetu nikada nije ni bilo!

Ne, nisam se šalio, uopće se nisam šalio. Nije mi do šale.
23. lipnja 2007. godine, napisao sam sljedeće poetične rečenice:

Ovaj grad treba uništiti: trebalo bi donijeti ogromnu lopatu i zatrpati ga zemljom Medvednice! Posljednje što čovjek može učiniti prije no što nas dobri anđeli unište, jest napistati par iskrenih, jednostavnih riječi bližnjima.

Dakle, postavlja se opravdano pitanje: Zakaj ja tulike mrzim Zagreb?

Ne mrzim ga. Kao što sam o državotvorstu govorio s onu stranu patriotizma, kao ljubavi spram svoje, ili nacionalizma, kao mržnje spram tuđe nacije, tako i o Zagrebu govorim bez emocija: naprosto konstatiram: Zagreb bi trebalo uništiti!

Evo zašto:

SLUČAJ PRVI: 50 000 OBESPRAVLJENIH ŠTRAJKA NA GLAVNOM GRADSKOM TRGU

Image and video hosting by TinyPic

ZAGREB - S Trga hrvatskih nezadovoljnika, kako su sindikalci danas simbolično prozvali središnji zagrebački trg na kojem se okupilo više od 50.000 prosvjednika iz cijele Hrvatske, čelnici pet sindikalnih središnjica pozvali su Vladu Ive Sanadera na radikalni zaokret politike ili će, najavljuju, izlaskom na ulice radnici sljedeći put tražiti promjenu vlasti.

Premda je riječ o ultimatumu bez konkretnog roka, sindikalne poruke i svaki spomen politike i političara puna su tri sata držali u euforiji prepun Jelačićev trg. U Zagreb su od ranog jutra stizali autobusi - više od 350 - radnika i sindikalaca iz cijele Hrvatske koji su u prosvjednoj koloni s glavnim transparentom “Zajedno za veće plaće u javnom i privatnom sektoru” Ilicom točno u podne stigli do Jelačićeva trga.

Nezadovoljstvo valom poskupljenja i zaostajanjem plaća i mirovina koje se širi cijelom Europom hrvatski radnici iskazali su najvećim radničkim demonstracijama u središtu Zagreba još od 1998. godine. U središtu Zagreba se prema podacima policije danas okupilo 35.000 ljudi, dok je sindikalna brojka prosvjednika premašila i 60.000 ljudi. Neki od njih, držeći u rukama isplatne liste svojih plaća i mirovina od samo 1500 kuna, dokazivali su od svojeg rada ne mogu pristojno živjeti.
(...)
Danas imamo dvije Hrvatske duboko podijeljene dvjema kastama malobrojnih bogatih i brojnih siromašnih. Na jednoj su strani oni čije su mjerilo debljina novčanika, jahte i automobili, a na drugoj su radnici, nezaposleni i umirovljenici, koji ne mogu živjeti od svojih plaća i mirovina. Hoće li sada i na Markovu trgu tražiti povećanje plaća jer je u najjeftinijoj zalogajnici u gradu kava poskupjela za 50 lipa, a ručak za dvije kune? - istaknuo je Sever.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

SLUČAJ DRUGI: AGRAMERI NA TO VELIJU, KAŽEJU: ŠPICA PROTIV ŠPICE

Ljepota špice utišala sindikaliste

Image and video hosting by TinyPic

Zagrebačke su djevojke, usprkos nebu koje je prijetilo, pokazale drugu stranu prosvjedne subote. One se bore protiv neukusa!

Autor: Ivica Kristović / Foto: Siniša Bužan

Niti današnji veliki prosvjed hrvatskih sindikalaca koji su okupirali Trg bana Jelačića i okolne ulice nije zasmetao zagrebačkim špicericama da tmurno subotnje poslijepodne provedu u prikazivanju odjevnih predmeta namjernim i slučajnim posjetiteljima Cvjetnog trga i Tkalčićeve ulice.
Sa kišobranima u rukama, spremno su koračale ulicama i tražile pogodni kafić sa ukusnom kremastom kavom i što više poznatih Hrvata koji bi mogli baciti oko na njih.
Mlađahne i željne života činile su život lijepim i ostavljale sjajan dojam kontrasta s prosvjednicima koji su predstavljali onu siromašnu i obespravljenu Hrvatsku. Njihovo je pravo da budu lijepe i one se toga ne srame.

Image and video hosting by TinyPic

Još su jakne u modi

Još uvijek ne mogu pokazati svu raskoš proljetne odjeće, jer su jakne sastavni dio odjevnih kombinacija, ali su već stidljivo i decentno počele pokazivati svoju spremnost za dolazak ''pravoga proljeća'' i skidanje viška svoje odjeće. Minice su već ušle u grad i svojom funkcijom otkrivanja privlače poglede znatiželjnika. Oni ne gledaju minice, naravno...
I dok su sindikalisti stvarali buku i tražili svoja prava, špicerice su se ponašale ''damski'' i nisu vikale, nego su, samo ponekad, razgovarale na telefon dogovarajući najbolje mjesto ''pod suncem'' i najmanje kaloričan šećer u kavi.
Još nam prava ''sunčana'' špica nije došla u grad, ali po uzbuđenosti špicerica vidi se da će ubrzo ušetati dobro poznatim ulicama i dovući još više svijeta na taj maleni tjedni performans koji nas toliko veseli. Možemo li, uopće, zamisliti Zagreb bez špice?

Image and video hosting by TinyPic

SLUČAJ TREĆI: ZAUMISTIČKI PERFORMANCE GRADONAČELNIKA BANDIĆA

Image and video hosting by TinyPic

Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik i počasni predsjednik NK Dinama, iskazao se kao vrsni poznavatelj nogometa, vješt kladitelj i zaslužio je epitet za fair play.

Položio je 20.000 eura na pobjedu Liverpoola u dvoboju Lige prvaka s Arsenalom i - dobio! Pobijedio je građevinskog poduzetnika Darka Turopoljca, kojega je član društva koje se svake subote sastaje u Bistrou 10 u Staroj Vlaškoj, Zlatko Canjuga, savjetovao da se kladi na momčad koja igra najljepši nogomet. Dok se Canjuga vodio sintagmom da je Arsenal “najstabilniji svjetski klub”, Bandić se oslonio na “vječitu glad Liverpoola za trofejima”. I na još jedan detalj, da je Canjuga vječiti gubitnik.

Zna se kako je završilo na Anfieldu, 4-2 za Liverpool. Canjuga se žalio da je “Wenger izgubio utakmicu”, ali - jučer je došlo vrijeme za isplatu. I građevinar Turopoljec je točno u deset sati došao u Bistro 10 s četiri “gusarska” sanduka novca i platio gradonačelniku okladu. U sanducima su bile kovanice po jednu, dvije i pet kuna. Nakon što su sanduci otvoreni, Bandić je pitao - kome je od Dinamovih nogometaša taj novac najpotrebniji?

Netko je spomenuo da bi to bio “solidan poguranac za Dinu Drpića”, ali je Bandić odlučio darovati 20.000 eura dečkima iz šezdesetsedme, koji i nisu baš zaradili milijune. Stanko Eskulić zadužen je za okupljanje generacije koja je osvojila Kup velesajamskih gradova, a Bandić (pobjednik) i Turopoljec (gubitnik) podijelit će novac dečkima. Komentirajući dobitak, Bandić je rekao:

- Nisam računao na svoje nogometno znanje jer o nogometu znam vrlo malo. Oslonio sam se na neznanje Canjuge i njegova “pulena” Turopoljca.

Bivši predsjednik Dinama Zlatko Canjuga već je izgubio okladu s Bandićem na utakmici Milan - Liverpool, koja se igrala u Istanbulu. Canjuga je založio tri reda vlastitog vinograda u Glavicama pokraj Sinja, a kod rezultata 3-0 za Milan, Bandić je drsko pitao: “Hoćeš li možda dvostruko, po svih šest redova vinograda”. Bandić je na kraju pobijedio 4-3.

Image and video hosting by TinyPic

Sklopljena Nova oklada za 40.000 eura

Oklade u Bistrou 10 nemaju kraj. Bandić je ponudio revanš za utakmicu Manchester United - Barcelona, i to za svotu od 40.000 eura. I dao je Canjugi i Turopoljcu da prvi biraju. Ako Bandić dobije, svota će biti podijeljena dinamovcima iz ‘82, koji također nisu u sjajnom materijalnom stanju.
Vijest o okladi brzo se pronijela gradom i pola sata nakon što je obavljena isplata, u Bistro 10 već je stigao golman generacije ‘67 Zlatko Škorić. Miris novca brzo se širi iz Stare Vlaške, a “Žoga” Škorić se pitao zašto ga cijelo jutro “svrbi lijevi dlan...”

Image and video hosting by TinyPic

Dakle, dok na Trgu Josipa bana Jelačića 50 000 radnika štrajka, onaj imbecilni, malograđanski Zagreb, opisan još kod kanonika Vramca kao hohšaplerski, pozerski - Purgeri, imajuć malo, hvastaju se! - izražava tipičnu, endemičnu nesolidarnost: Ljepota je Špice utišala sindikaliste! Mlađahne i željne života činile su život lijepim i ostavljale sjajan dojam kontrasta s prosvjednicima koji su predstavljali onu siromašnu i obespravljenu Hrvatsku. One se bore protiv neukusa, a neukus, to su sindikalisti, koji su stvarali buku i tražili svoja prava – za to su se vrijeme špicerice ponašale ''damski'' i nisu vikale, nego su, samo ponekad, razgovarale na telefon dogovarajući najbolje mjesto ''pod suncem'' i najmanje kaloričan šećer u kavi.
(Osobno, volio bih da izbije Revolucija i da se s potpisnikom ovih redaka pogledam preko nišana: Bog je jedan, nas smo dvojica, pa, kome što da!)
Solidarnost, o kojoj sam također nedavno govorio, citirajući štoviše katolički intelektualni autoritet, kao obveza zauzimanja čovjeka za čovjeka, Zagrepčanima je ne samo nešto sasvim strano i nerazumljivo, već i prezira vrijedno, ogavno nešto: tom smeću svijeta nesreća je drugog čovjeka ružna, a ružnoća, po sebi prigovor, kako je onaj inverzni platonik panjkao Sokrata, za Grka je Agramera gotovo opovrgavanje, je li!?
Odvratan je ovaj sitnolopovski, provincijalni Zagreb, koji ne samo da je opljačkao ljude okupljene na svom glavnom trgu, nego ih k tome, tako osiromašene, još i vrijeđa: taj nedostojanstveni, primitivni, šovenski Zagreb, Zagreb čiji su stanovnici idioti po definiciji: idiot je nesposoban za javne poslove, uče Sokratovi Grci, idiot je zaokupljen samo sobom samim, za njega je res publica terra incognita, i zato ovdašnji idioti nikada i nisu bili sposobni svoju stvar iznijeti kao javnu, već je sav njihov interes bio i ostao u onome kaj je naša stvar - cosa nostra.
Kao zuschlag svemu, dok šljakeri štrajkaju, a mali građani kontrastno drkaju na pičkice u potrazi za kremastim caffeom, gradonačelnik Zagreba, gospodin Milan Bandić, ako je vjerovati Židaku, baca kladu s Cezarom Cakijem Canjugom, stavlja u talon 20 000 eura, pobjeđuje, i kurčevito podiže ulog na 40 000 eura!
Svojih 40 000 eura!
Treba li kazati da je gradonačelnik Bandić, dok šljakeri štrajkaju, predsjednik socijaldemokratske partije Zagreba?

Ma idite mi u tri pičke materine svi, koliko vas god ima!

Bijednici!

- 01:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 12.04.2008.

Ivo Banac: Šampion hrvanja u želeu!

Pierson College: Jello Yokozuna

Dr. Ivo Banac jedan od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca i predsjednik HHO-a, desetljećima je redovni profesor povijesti na prestižnom američkom sveučilistu Yale. Ovaj vrhunski stručnjak za balkansku, napose za povijest južnoslavenskih zemalja, između ostalih, imao je jednu tajnu strast: hrvanje u želeu! Štoviše, Banac je bio prvi šampion jello-wrestlinga, Yaleovog znamenitog Pierson Collega. Evo što o tome bilježi wiki-natuknica o Pierson Collegeu:

Image and video hosting by TinyPic

Pierson College is a residential college at Yale University, founded in 1933. The buildings were built in the Georgian style in 1933, and were renovated in 2003-2004, adding a new building and basement facilities. The new basement facilities are shared with its unofficial rival Davenport College. The College surrounds a fair-sized grass courtyard, and is located between Park and York Streets in New Haven, CT.
Pierson has been traditionally renowned for its thriving social life and previously had the reputation of consistently trailing in Yale academic rankings. In 2004, however, the College was awarded the Gimble Cup for highest average GPA at Yale. In light of new Connecticut alcohol laws, Dean Fabbri has be forced to crack down upon events such as Tuesday Night Club (TNC), restricting the event to Pierson seniors. However, in 2006, Pierson students were able to organize a successful Inferno, the traditional Pierson halloween party. Another famous Pierson tradition occurs on Pierson Day when Master Harvey Goldblatt wrestles another College Master, student or other willing opponent in a wrestling ring filled with yellow jello. (The Jello used in the first match was red, and the first Master to Jello wrestle was Ivo Banac). Pierson achieved world renown in 1977, as a result of the still-famous television broadcast of its Bladderball 'victory'. Pierson's most storied tradition is the theft of Davenport College's gnome mascot.
Among the traditions and activities for which Pierson is known is the Pierson Press, one of the most active of Yale's many traditional letterpress print shops. It was founded over half a century ago and nurtured by a succession of Pierson Masters including John Hersey, Quincy Porter, Gaddis Smith and current Master Harvey Goldblatt. The Press for many years was located in a converted squash court in Pierson Tower, designed by Charles Moore of the Yale School of Architecture. During the renovation of the college in 2004, the Pierson Press was relocated to enhanced facilities in the basement, where it is now co-located with the Davenport Press in a greatly expanded Book Arts Center that includes half a dozen presses, over 1000 cases of hand type, a book bindery, paper mill and more. Over 75 Pierson and Davenport students attended the college's rigorous Apprentice Course during the Fall of 2005. In the Spring of 2007, Pierson won the annual Freshmen Olympics, held on Old Campus. The Class of 2010 beat the eleven other residential colleges in Pierson's first ever Freshman Olympics victory.
Pierson's Fellowship, consisting of both faculty members and distinguished outside Associate Fellows, is one of the most active at Yale. The Fellows meet twice monthly during the academic year, generously support undergraduate activities in the college (including social events such as the annual Pierson Inferno at Halloween), and have counted among their number a diverse and dignified range of members, from poet Robert Frost to actor George Takei (Sulu of Star Trek fame.)
Pierson Freshmen are housed in Lanman-Wright Hall on Old Campus, along with freshmen from Saybrook College.

- 15:34 - Komentari (13) - Isprintaj - #

post opće prakse

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

IGOR MANDIĆ: Pripustiti pitbula Denisa na premijeru u HNK i/ili u “Lisinski”, pa mu dati prostora da opiše što je vidio/čuo/doživio/shvatio..., pa to bi bila vulkanska erupcija gnjeva/čuđenja/zgražanja. Hrvatska “duhovna elita” sramežljiva je kao stara djevica i odavno nije u tramvajskoj gužvi osjetila muško pipanje po stražnjici, tako da bi se naprosto raspala kao prenapuhana žaba! Lako je uživati, tj. guštati sa strane kad dotični pitbul drapa kojekakve tajkune, generale i švercere, a da nas vidim, braćo, kad bi se zaletio u tor duhovnjaka i očeprljao nas nekolicinu.

PAMETNI ZUB: Zašto se HDP ne bi bavio organizacijom borbi pisaca i tako popunjavao svoj jadan budžet? Iskreno mislim da Čadež ne bi imao šansi protiv Makovića, posebno nakon njegova povratka iz Japana. Prirodna bezazlenost njegovo je najjače oružje.

CAR NEMANJA: HDP organizira borbe pisaca, samo krišom, a ponekad i u potaji. Većina borbi pisaca u Hrvatskoj održava se daleko od očiju javnosti ili razuzdane gomile. Na ovakvim eventima mogu biti samo “odabrani”, odnosno oni koji se ili sami bave polemičkom književnošću ili su spremni čitati je. Dobar polemičar, s rodovnicom P.E.N.-a - jer hrvatske s obzirom na nepriznavanje ove discipline i nema - može se nabaviti u Koranskoj već za 6 gemišta. Ulozi “ekipe” koja navija za određenog pisca su oko 140 kn, a šampionske borbe mogu biti vrijedne i tri puta više. Prihod od ulaznica, koje stoje oko dvadestpet kuna, ide za liječenje pobjednika, a pinkica i dr.Biškupu. Pravila borbi su nejasna, ali navodno da je sve manje smrtnih ishoda. U ringu veličine 5×4 metara mogu biti sudac, kritičari i čitatelji pisca. Borba se prekida ako polemičar ili publika odustanu od svojih svjetonazora ili ideja, ili se izgube u izlaganju ili ringu. Prema nepisanom kodeksu časti, pisac koji pobijedi šest puta zaredom ide u doživotnu mirovinu. Koliko ugodnu s obzirom na ozljede, struka ne navodi.
Zakonom o kulturnoj zaštiti propisana je novčana kazna od 300 do 760 kuna za sve one koji piscu nanose bol, huškaju na druge književnike, nagovaraju ih na agresivnost, obučavaju ih za polemike, organiziraju ih, vode u Leipzig, oglašavaju ili se klade na njihovu pismenost, pamet i moral. Zakon o dobrobiti književnosti propisuje novčanu kaznu od 150 do 760 kuna za nanošenje boli i ozljeđivanje polemičara. Vazda je kažnjivo i provjeravanje oštrine pera na drugom piscu, osim pri uvježbavanju državnih pisaca i akademika, te priređivanje borbi pisaca - navodi policija. Procjena upućenih kaže da u Hrvatskoj trenutačno, neovisno o praznom registru, ima nekoliko tisuća književnika. Većina tih pisaca potpuno je bezopasna. Čak i oni koji su već prošli svoje borbe tijekom pisanja ove priče po kojekakvim bircevima i kavanama lizali su nam ruke. Je li problem u njima ili ipak u ljudima koji ih tek nakon čitanja počinju nazivati svojima, znanost o književnosti još ne daje odgovor.

- 14:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Liječeni Katolik: ODGOVOR PRLJAVOG PAMFLETISTA (1) + IGOR MANDIĆ: D.u.v. + ČADEŽ

Image and video hosting by TinyPic
Tomislav Čadež odgovora na optužbe kojima je zasut nakon reportaže o nastupu hrvatskih književnika na Sajmu knjiga u Leipzigu

Image and video hosting by TinyPic

Protekla dva tjedna više hrvatskih pisaca i novinara obrušilo se na moju malenkost optužujući me da sam tuđi pajac, lažov i budala. Razlog: reportaža o Sajmu knjiga u Leipzigu koju sam objavio kao hipertekst u uskršnjem broju Jutarnjeg lista i na Sutra.hr-u. Ta se reportaža ponekim hrvatskim piscima nije svidjela, premda ih opisuje prilično benevolentno, s obzirom na to koliko su u stvarnosti primitivni i tašti. Ne bih im odgovarao da nisu tužno pretjerali: prijete, gadno lažu, čak me hoće i tući.
Prvo Zvonko Maković, predsjednik hrvatskog P.E.N.-a, koji je više puta javno ustvrdio da sam prljavi pamfletist i saboter i da je moje pisanje „dno novinarstva" (Slobodna Dalmacija). Ja, dakle, uopće nisam napisao reportažu nego „jedan vulgaran pamflet", kako je prenio Vjesnik, ili „prljav pamflet", kako je prenijela Slobodna Dalmacija. Osim što je posrijedi pamflet (na stranu sad to što pamflet može biti i prvorazredna književnost), Maković tvrdi i da ja kao takav nisam baš čist i to zato što pišem „po naputcima iz izvora koji baš i nisu sasvim nepoznati", kako ga je citirao Vjesnik.

Vrhunac kampanje

Zvonko Maković, predsjednik hrvatskog ogranka najznačajnije od svih međunarodnih organizacija koje se bore za pravo na slobodan govor pisaca i novinara ustvrdio je, štoviše, da je moja reportaža-sabotaža vrhunac prljave kampanje. Prljave kampanje protiv čega? Protiv nastupa hrvatskih književnika u Leipzigu. I ne samo to, on je zbog te prljave kampanje i sabotaže čiji je moj tekst vrhunac, istupio iz Upravnog odbora Hrvatskog društva pisaca. Najavio je i skori odlazak iz samog Društva. Nastojat ćemo odmah riješiti svaku zagonetku koja se bude pojavljivala: dakle, zašto Maković još nije istupio i iz Društva? E pa zato što najprije mora odletjeti u Tokio. Zašto baš u Japan? E pa zato što ga tamo šalje Hrvatsko društvo pisaca, odnosno Upravni odbor, odnosno zato što tamo šalje sam sebe, i to od 5. do 11. travnja. I tako, dok on bude nastupao pred studentima na tokijskom sveučilištu, valjda će se u domovini, potresenoj njegovom ostavkom u HDP-u i dugom agonijom istupanja iz njega, riješiti i slučaj prljavog sabotera iz priloga Magazin Jutarnjeg lista. To je valjda jasno, jer u tom prilogu surađuje i sam Maković, i to istodobno kad i Čadež.
Čadeža će valjda izbaciti na cestu, jer nije moguće da će redakcija Magazina ili Sutra.hr-a ponoviti takvu pogrešku da na objave još kakav članak prljavog sabotera koji radi po tajnim uputama izvana? A pogotovo neće dopustiti da se takve neprofesionalne gadarije objavljuju uz njegove članke.
Tajni nalogodavac
Pozivam ovdje javno Zvonka Makovića da objasni po čijim ja „naputcima" radim, nadalje, pozivam ga da otkrije te moje izvore, „koji baš i nisu sasvim nepoznati", sve to, dakako, pošto podnese ostavku i na mjesto šefa hrvatskog P.E.N.-a, čiju je godišnju skupštinu ionako odavno trebao sazvati.
Makovićev staljinistički diskurs, ta potraga za saboterima, ta jeziva, ketmanovska neodređenost „izvora koji i nisu sasvim nepoznati", brzo je pala na plodno tlo. A kako i ne bi, ta uložio je on u nju cijeli svoj autoritet. Autoritet komesara P.E.N.-a. O tome u sljedećem nastavku, u kojem ćemo detaljno opisati spektakularnu pogibiju javne osobe Renata Baretića.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Hrvatska ‘duhovna elita’ sramežljiva je kao stara djevica i odavno nije u tramvajskoj gužvi osjetila muško pipanje po stražnjici, tako da bi se naprosto pred jednim, recimo, Denisom Kuljišem raspala kao prenapuhana žaba.

Molim, prihvatite moju ostavku. Ne želim biti član bilo kojega kluba koji bi mene primio u članstvo! Kad ne bi bila istinita, ova bi (brzojavna) poruka bila kao izmišljena, da je kolegijalnoj i široj javnosti ovih dana uputi jedan od onih koji su istupajući iz Hrvatskog društva pisaca za sobom teatralno zalupili vratima (a neki su se na brzinu spasili iskačući kroz prozor).

Činjenica je da je navedenu poruku odaslao još davno, nekako početkom 20. st., znameniti američki glumac, svestrani zabavljač, vodviljski, filmski i televizijski komičar Groucho Marx (1890. - 1977.), predvodnik obiteljskog tima (Groucho, Karpo, Chico, Gummo, Zeppo), kad mu je neki gospodski klub uskratio učlanjivanje. Groucho se marksistički narugao staleškoj i klasnoj razlici koja ga je činila nedostojnim, a danas kod nas, pojedinci, visoko uzdignuta nosa, s gnušanjem upozoravaju na to da je jedno društvo nedostojno njihova članstva.

‘Pih, gadite mi se...’

Da nije smiješno, bilo bi glupo, ako nije baš obrnuto. Ali tko je i što je moja malenkost da ovdje dajem neku vrstu završne riječi, nakon silne uzbune i “graje u Zelengaju” hrvatskoga književnog vrapčinjaka, potaknute niskom ostavki u HDP-u, a dovedene do usijanja kozerijom Tomislava Čadeža (“Prvo svi u Leipzig, a onda na pivo”; Jutarnji list, 22. ožujka)? Nemam takve pretenzije, osim što sam privoljen da kao jedan od starijih (ne baš u članstvu HDP-a kojemu sam s oklijevanjem naknadno pristupio, istodobno ne istupajući iz članstva u DKH, u kojemu sam od 1965. g.), pokušam razlučiti “što se meni o svemu tome - čini”.

To mi je predloženo pogotovo stoga, smatram, što se zna da sam desetljećima prolazio kroz mnogobrojne špalire polemičkih šiba, pa da unatoč svemu nisam svoju malenkost uzveličao gestom - “pih, vi mi se svi gadite, posebno neki, pa ne zaslužujete da budem s vama u istome društvu!” Dokle bi me to moglo dovesti: da najprije istupim iz članstva DKH/DHK (što sam nekoliko puta namjeravo dok nisam shvatio kako sam “zanemarljiva količina” i da to ama baš ništa ne bi značilo), a onda iz “članstva” (građanstva) u domovini (jer najprije sam desetljećima mrzio udisati isti zrak s komunistima, a nakon toga s “patridiotima” iliti ustašoidima), dok napokon, silom logike, ne bih bio primoran istupiti iz “članstva u ljudskome rodu”??!!

Da je barem principijelno

Na kraju, sve je isto i posvuda se isto piše: nema nekih drugih “boljih” udruga, društava, osim onoga što ga neki pojedinac tvori sam za sebe. Biti isključivo u vlastitome društvu pomalo je klaustrofobično, ali koliko je solipsistički tašto, toliko je i neproduktivno: upravo su pisci/spisatelji/književnici/novinari izričito upućeni na svijet oko sebe. Nitko ne može sebi svojatati da drugima bude mjerilo, kao što se upravo dogodilo u aktualnoj aferi. Pojedinci su tražili i pretpostavljali da se društveno okupljanje ravna prema veličini njihova lika i djela. Sva obrazloženja o “istupanju” iliti o “ostavkama” na članstvo u HDP-u (jer isključivo je o njemu riječ, kao društvu u postporođajnoj depresiji, dok je DHK, kao starija institucija, ostao neuznemiren), do kojih sam mogao doći, isključivo imaju osobne iliti privatne motive. Ništa načelno: jednome su puhnule mušice u glavu, drugi je povrijeđen što ga društvo “ne brani” od nasrtaja trećega, a treći ne želi biti u grupi s “minoresima”, četvrti ima neke rodbinske razloge, peti i šesti su ljutiti jer i pored njih netko nešto radi.

Eto, što mi se čini: da je barem nešto načelno iliti principijelno (što nadilazi puke osobne dimenzije), onda bi desetak onih koji su odlutali iz HDP-a još i trebalo uzeti ozbiljno. Svojedobno je itekako bilo riskantno već samo i zamišljati, a nekmoli u djelo provoditi nekakvu “frakciju” u Društvu književnika Hrvatske. Već sam prvih godina svojega članstva u DKH, na nekim skupštinama/plenumima, u pozadinskim redovima u dvorani na Trgu Republike br. 7, s nekim malo starijim istomišljenicima kovao planove o tome na koji bismo način “izašli”, a da automatski ne budemo osumnjičeni za antipartijsko djelovanje. Jer meni je najviše smetao OOSK u DKH i dok su me malo stariji “krugovaši” podržavali u zamisli odcjepjenja, dugo mi je trebalo dok nisam shvatio da oni žele samo promjenu generacija na čelu hijerarhije u DKH i ništa drugo i ništa više. Naime, većinom su i sami bili članovi KP/SK! Dok sam ja zamišljao nešto principijelno, oni su mislili pekulijarno i na kraju - prdnulo magare u mahovinu!

Pisci ‘viška’

Sada kad su došla neka druga vremena ponovno netko drugome broji pare u kasi, kao da je vrlo mrsno neprekidno biti motor za kakav-takav opstanak jednog paralelnog opisateljskoga društva. Ali čemu društva uopće, već su se neki zapitali? Pa, po društvenoj inerciji kakva je odvajkada, s time što bi novoosvojena svijest o toleranciji i demokratičnosti mogla pravično pomirivati raznorodne silnice. Toliko o stvari, a sada idem “ad hominem”, kako bi bezobrazno rekao Denis Kuljiš.

“AMICUS PLATO, sed magis amica veritas” (pripisuje se Aristotelu, a znači: “Drag mi je Platon, ali mi je draža istina”). S nerazumijevanjem sam nekidan (29. ožujka) na godišnjoj skupštini HDP-a za 2007. slušao kolegu Zvonka Makovića kako svoje istupanje iz Upravnog odbora, ali još se zadržavajući u članstvu, obrazlaže protivljenjem “sabotaži” našeg zajedničkoga kolege Nenada Popovića. Jedini primjer koji je za takvu tešku objedu iznio jest to da je N. P., mimo “službenog” programa i službene “delegacije” hrvatske književnosti, na sajam u Leipzig poveo tri-četiri pisca “viška”, među kojima je jedan problematičan (i po Makoviću sudeći, nagovoreni plaćenik), nakon povratka u naš vrapčinjak, o tome istome sajmu objavio “tekst koji pripada dnu hrvatskog novinarstva”! (riječ je o cit. kozeriji Tomislava Čadeža).

Ostao sam “paf” nad ovom teorijom zavjere koja bi smjerala, ni manje ni više, nego umanjivanju sjajne slike koju Zvonko Maković ima o hrvatskoj književnosti, ali srećom su protivan primjer o djelatnosti N. Popovića odmah na skupštini iznijeli Velimir Visković, Slobodan Šnajder i Ivo Banac, a i meni se itekako čini da taj primjer valja vrednovati i istaknuti. Riječ je o tome da je zaista “uporedo” sa službenim programom u Leipzigu (s kojim se ipak naknadno preklapao), Nenad Popović potaknut tko zna čime i zašto, ali za tu priliku dvobroj časopisa (1-2/2008.) “Fantom slobode” (kojemu je urednik i suizdavač) sačinio kao antologiju modernoga hrvatskog eseja, ali u prijevodu na njemački jezik.

Ta opsežna zbirka (oko 1000 str.) predstavlja cijelu biblioteku u jednoj knjizi. Znajući da je esejistika obično i posvuda potisnuta, pa tako konceptualni pisci/autori uvijek padaju u drugi plan nakon imaginativaca iliti beletrista, Popović je u ovome svesku uveo u njemački jezik ponajbolju reprezentaciju hrvatskih esejista kao filozofa, povjesničara, publicista/pisaca različitih kalibara i generacija: tu su esejisti - kapitalci kao A. Flaker, V. Gotovac, I. Lovrenović, I. Banac, S. Šnajder, N. Čačinović, D. Roksandić, D. Melčić, S. i I. Goldstein i drugi ne manje zanimljvi i/ili važni.

Ovako predstavljen u jednom svesku, hrvatski esejizam ne postoji ni “doma”, a kamoli je moguće osnažiti činjenicu da se u njemačkome jeziku napokon hrvatska pamet (dobro, pamet ovdje rođena) dokumentira i legitimira u punoj snazi. Tek toliko da se zna kako nas u svijetu ne mogu i ne trebaju predstavljati samo humoristički romančići, kao da Um i ovdje ne stanuje. Tako pomalo patetično (pristrano!?) opovrgavam Makovićevu optužbu da je Popović mogao izvesti bilo kakvu “sabotažu”. Na kraju, u povodu njegove demonstrativne ostavke (kojoj je prethodila i ona Delimira Rešickoga) ostaje još “samo” jedan novinski tekst. A riječ je, po mojem sudu, o vrlo dobroj Čadežovoj kozeriji, jednome žanru ironijsko-pamfletskoga karaktera, kakvih bi trebalo biti više i koji bi trebali biti posvećeni raznim društveno-kulturnim slojevima.

Uzrujanost, o kojoj se moglo proteklih tjedana posvjedočiti malne u svim društvancima kojih se Čadežov tekst ticao više ili manje (ne)posredno, govorila je o tome da je hrvatska sredina neotporna na duh ironije. Pardon, ona koja je najneotpornija jest ona književna, koja bi inače htjela pisati povijest. A ova potonja uključuje toliko samosvladavanje da se uvažene osobe ne bi smjele vrijeđati uhvaćene u “krivim ogledalima”. Malo karikaturalnih pošalica, koje je Čadež rasuo u tome tekstu, nisu više od dobrodušnih orisa a la Daumier (mada ponekad zna i skliznuti u grotesku a la Grosz), kakve bi svatko poželio imati u nekoj imaginarnoj biografiji.

Dakle, Čadež se promuvao po sajmu u Leipzigu, i to kao - baš mi se dopada kako ga je opisao Renato Baretić (neumjereno se ljuteći na mlađega dosjetljivca!) - “neindentificirani sivomaslinasti military šmrkalj što se blago zaljuljano s vremena na vrijeme, ne skidajući masnu kapu, muvao oko štanda, odjeven i neobrijan na način kao da se silno upinje sličiti neuspjelom mladunčetu Fidela i Osame i još s debelim naočalama”, promuvao se, velim, pobrao kojekakve asocijacije i sve to smućkao u tekst, koji pripadnike hrvatske književne reprezentacije ne pokazuje baš uvijek u laskavom svjetlu. To i jest u ovlasti jednog novinskoga pisca kojemu ne treba stati na žulj i kojemu valja pružiti prilike da dokaže ima li sape i dalje tjerati cara do duvara. U njegovu tekstu prepoznao sam nešto od dobrodušne Tenžerine zafrkancije, prožete tu i tamo sarkazmom jednoga Denisa Kuljiša.

Denisa u ‘Lisinski’

Pitam se što bi se tek dogodilo kad bi ovaj potonji, nakon svih osoba iz polusvijeta hrvatske tranzicije koje je do sada “obradio” u svojim kaustičnim tekstovima, prihvatio da recimo opiše “lik i djelo” nekoga od naših uzvišenih akademika iz HAZU ili superumišljenih veličina iz DHK?! Pripustiti pitbula Denisa na premijeru u HNK i/ili u “Lisinski”, pa mu dati prostora da opiše što je vidio/čuo/doživio/shvatio..., pa to bi bila vulkanska erupcija gnjeva/čuđenja/zgražanja. Hrvatska “duhovna elita” sramežljiva je kao stara djevica i odavno nije u tramvajskoj gužvi osjetila muško pipanje po stražnjici, tako da bi se naprosto raspala kao prenapuhana žaba! Lako je uživati, tj. guštati sa strane kad dotični pitbul drapa kojekakve tajkune, generale i švercere, a da nas vidim, braćo, kad bi se zaletio u tor duhovnjaka i očeprljao nas nekolicinu. Ovo je samo moja vizija i pusta želja, ali je stavljam kao kontrast jednoj, rekao bih, mirisnoj kamilici od fine Čadežove ironije.

Čini mi se, dakle, da je cijela ova friška “afera”, izazvana što jednim zlonamjerno protumačenim kozerskim karikiranjem, što netočno ocijenjenom “sabotažom”, samo i ipak simptom duhovne nespremnosti hrvatskih kulturnjaka/spisatelja pred izazovima vremena i nespremnosti/nevoljkosti na polemiziranje. Tako sam nekidan bio u jednom društvancetu, u kojemu su se svi zgražali nad Čadežovim tekstom, da bi najglasniji naprosto zavapio: “Ah, taj tekst, ne znam...”... “ne znam što zaslužuje...?” Tu sam dometnuo: “Zaslužuje, jedan pravi protutekst” i ništa drugo i ništa manje! Ali kakva su to “femisanja”, prenemaganja, udaranja vratima i treskanje ostavkama: sve je to ispod pretpostavljene razine onih koji su se “učlanili” u pisce, ako ne misle dati ostavku i na svoj poziv.

Image and video hosting by TinyPic

Prvo svi u Leipzig, a onda na pivo

Tomislav Čadež

Hrvatski nastup bio je organiziran gotovo amaterski: predstavljanja naših pisaca slušalo je u prosjeku 15-ak ljudi, štand nije imao vizualni identitet, a program zajedničku ideju.

Hrvatski su mediji proteklih dana masovno obmanjivali javnost o nastupu hrvatske književne ekspedicije na Sajmu knjiga u Leipzigu. Po njima, ondje kao da su postojali samo Hrvati, koji su sve pomeli, a u stvarnosti - nekoliko je mušica kružilo ponad slonovske stražnjice. Jedino je reporterka Jelena Jindra u emisiji “Pola ure kulture” probila zavjet šutnje, koliko se to na HTV-u već može, pa je objavila dokaze da nije baš sve bilo tako bajno.

Jer nikakav Davor Šuker u Leipzigu nije zabio gol, a najbolji igrači, poput Viktora Žmegača ili Miljenka Jergovića, ondje ionako nisu otputovali ili ako i jesu, poput Zorana Ferića ili Bore Ćosića, posjeli su ih na klupu za rezervne igrače. Ćosić je osvojio jedan, a Ferić oko dva “nastupa”, premda je tih “nastupa” bilo toliko da ih je na kraju bilo i viška, pa je gotovo svaki Hrvat koji se tih dana zatekao u Saskoj možda mogao kod organizatora iskamčiti koji.

Prekobrojna delegacija

Ferić je ovdje ugledan gospodin, koliko to već može biti pisac iz male europske države s periferije, autor više duhovitih romana, u civilstvu profesor na agramerskoj gimnaziji; skromno se dakle, onako manji, okruglast i smjeran, motao po marginama tih naših marginalija, u pogužvanom ljetnom bijelom sakou, u pratnji stasitoga, markantno sijedoga obaveznog druga, Klausa Olofa Detlefa, najplodnijega i najboljega njemačkog prevoditelja s hrvatskoga, koji prevodi sve Ferićeve romane.

Taj je dvojac u vrevi leipziškog labirinta djelovao upravo svjetski, opušteno, meritorno. Često sam ih susretao. Onda sam nabasao samo na Klausa, pa sam ga upitao: “Gdje je Zoran?” “Zoran je mrtav”, rekao je tonom koji diskretno sugerira da bi njegova druga taj odgovor koliko oduševio toliko i zabrinuo. Klaus Detlef Olof preveo je, pročitao ili makar prolistao prozu ili poeziju svih ondje nazočnih hrvatskih mlađih, a i starijih hrvatskih pisaca.

A u našoj su prekobrojnoj delegaciji (oko 40 delegata) pod takve, kao u doba samoupravnog socijalizma, svrstani svi koji nisu baš evidentno sijedi, sve do Ede Popovića (50). Međutim, naši pisci, “mlađi”, koji su imali poseban program, uopće ga nisu primjećivali, a prema studentima koji su čitali njihove uratke, recimo prevedene njegovom rukom, odnosili su se kao prema posluzi.

Balkanska geografija

Leipziški je sajam toliko golem da je hrvatski štand zapremio u njemu mjesta koliko i otok Palagruža u Mediteranskome moru, a medijska jeka koja je s toga otoka poslana snažna je koliko blejanje ovčice na koncertu Rolling Stonesa. Taj “Cafe Europa” o kojemu ste neprestano čitali i slušali i u kojemu su neprestano nevjerojatno zapaženo nastupali hrvatski literati, zatarabljen je kutak s dvadesetak stolaca, prislonjen uz najdalji zid najudaljenijega paviljona. Recimo, u programu Ministarstva kulture bilo je najavljeno:

“Četvrtak, 13. 3. 12.00 - 13.00 h - CAFE EUROPA: Zašto Hrvatska kao težišna tema u Leipzigu? Moderacija: Jürgen P. Tammen (glavni urednik časopisa Die Horen: Robert Perišić, Jurica Pavičić i Svjetlan Lacko Vidulić čitaju tekstove iz najnovijeg broja časopisa Die Horen posvećenoga hrvatskoj književnosti: “Fabula rasa: Zagreb liegt am Meer” (ur. Alida Bremer). Robert Perišić čita svoj esej na temu ”Što očekuje njemačkog čitatelja kad se odluči za knjigu hrvatskog autora?”

U stvarnosti taj Jurgen i Jurica Pavičić i Svjetlan Vidulić nešto drve za ravno šest namjernika: jedna bakica, dvojica studentaa, hostesa... Perišića pak uopće nema. Sam taj časopis, Die Horen, u Njemačkoj je prilično nevažan, premda ga je osnovao potkraj 18. stoljeća, kad je Schiller nagovarao Goethea da napiše štogod za njega, ali otad ga je snašla takva sudbina da je danas u Njemačkoj važan otprilike koliko i Osječka revija u Hrvatskoj.

Ipak, na zabačenom hrvatskom štandu znalo se okupiti i 70-ak posjetitelja, a na otvorenju ih se slilo znatno više od stotinu. To je izazivalo tihu ljubomoru među ekipom na susjednom slovenskom štandu, s doslovno šest stolaca za publiku. Osobito su se zabrinuto stezala lica dvojice balkanski pristale gospode i jedne rasne crnke na srpskom štandu. On je čak malo veći od hrvatskoga, gleda na njega dijagonalno, preko slovenskoga, u nekoj uvrnutoj, a opet mogućoj balkanskoj geografiji.

Međutim, ondje nema nijednog posjetitelja, kao da je okužen, čemu se ne bismo smjeli pretjerano veseliti. Danas-sutra moglo bi biti obratno. S druge pak strane, na nas vreba štand Saudijske Arabije, dosta zabarikadiran, iza njega je izazovno postavljena birtija, pa onda WC i službeno parkiralište...

Nijemci o hrvatskoj književnosti dosad nisu znali gotovo ništa, a sad su doznali opet gotovo pa ništa, i to zato što su se Hrvati predstavili neozbiljno, neorganizirano i ne baš pametno. Prirodno, u njemačkim se novinama ovih dana piše malo više o Hrvatskoj i njezinu nastupu u Leipzigu, ali i tih će se nekoliko vatrica brzo, bojim se, utrnuti.

Slučaj Limb

Nijemcima nije jasno zašto se nismo potrudili učiniti prepoznatljivima, zašto naš nastup nije imao nekakvu zajedničku ideju.

Bernardette Conrad, suradnica Die Zeita, najuglednijega njemačkog dnevnika, objavila je ovih dana veliku reportažu o - “mlađoj” hrvatskoj književnosti. Provela je tjedan dana u Zagrebu, napisala je ponešto o njegovoj povijesti, intervjuirala neke pisce. Taj je članak pun nade, premda počinje ironično. Bernardette Conrad piše kako ju je Nenad Popović, zagrebački književni poslanik, doveo u neku ulicu koja vodi “od niotkuda prema nikamo” pred neki kafić u kojemu se navodno okupljaju hrvatski pisci. Kafić se zove Limb, a u njemu pisaca baš i nije bilo.

Sve joj se to ipak učinilo šarmantnim, ali kad je vidjela što su Hrvati priredili u Leipzigu i kako su se ponašali, bila je razočarana. - Ni po čemu se nije moglo vidjeti da je Hrvatska poseban gost na sajmu. Vaš se štand ne razlikuje od štandova ostalih zemalja, a promocije na ostalim mjestima na sajmu ili u gradu bile su kaotične i na zabačenim mjestima. Štoviše, nije mi jasno u što je Hrvatska utrošila novac. Za budžet koji je organizator imao, trebao je napraviti više - priča ona.

Tko je Alida Bremer?

Velika je sramota organizatora što u Leipzig nisu uspjeli dovesti Miljenka Jergovića, našeg ovdje najpoznatijeg beletrista. Osim njega, u Njemačkoj su poznati još samo Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Zoran Ferić. Schoefling & Co, ugledan frankfurski nakladnik, upravo je za sajam objavio luksuzno opremljeno izdanje Jergovićevih “Dvora od oraha” (Das Walnusshaus). Odmah vidiš da je u to uloženo sto tisuća eura. Već su objavljene kritike u tri velika njemačka dnevna lista i već je to velik uspjeh za pisca iz jedne malene, rubne europske države.

Berlinski dnevnik Die Tageszeitung objavio je pozitivnu recenziju, kao i glavni berlinski dnevni list, Der Tagesspiegel, koji piše da je posrijedi “monstrum od romana za rafiniranu publiku”. Kraću negativnu kritiku donio je pak Frankfurter Allgemeine Zeitung. Rezultat: 2:1 za Jergovića koji, eto, pobjeđuje i od kuće, gdje je valjda na playstationu.

Jergovićeva novela “Buik Rivera” ovdje je objavljena najprije tvrdo ukoričena, a zatim i kao džepno izdanje koje se prije godinu dana prodavalo na pultovima za bestselere, odmah pokraj blagajne, u knjižarama po Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Jergović je ovdje dobio veliku nagradu, Erich Maria Remarque još 1995. i umjesto da ga napokon isturimo kao glavnog napadača, on je ostao gunđati kod kuće. Zašto?

Zato što su Alida Bremer i György Dalos, izbornici, šefovi ili, kako oni sami sebe vole nazivati, kuratori projekta Hrvatska u Leipzigu - nekompetentni. Dalos je mađarski pisac, relativno poznat, koji je potkraj 80-ih emigrirao u Njemačku, pa se ondje uglavio kao specijalist za veze s istočnim zemljama. Očito je sposoban da nešto napravi jer je organizirao mađarski nastup na Frankfurtskom sajmu. Ali kakve to veze ima s nama? I tko je uopće i zašto spojio ta dva lika: jednu mađarsku zvijezdu i jednu hrvatsku anonimku?

Kratko i jasno: Alida Bremer jedva stane u istu rečenicu s Miljenkom Jergovićem. Može zagrebačka književna čaršija misliti o njemu i ovo i ono, i da je otišao na kvasinu zato jer u purgerskom romanu već na trećoj stranici rabi riječ čiviluk, ali sve to iz njemačke perspektive djeluje kao, recimo to tako, nepotrebno zanovijetanje.

A Alida Bremer, ona je kao neki gastarbajterski Kruno Lokotar, animator kakvoga nepostojećega gastarbajterskog FAK-a, koja uopće, kao ni Lokotar, ne zna kako treba sastaviti tekstove u programskoj knjižici, što treba reći na promociji i kako je ne učiniti blesavom i dosadnom. Alida Bremer iznikla je niotkud, provjerio sam podatak da je u Njemačkoj doista doktorirala, ali podaci o njezinim radovima na njemačkome svode se na dva ili tri manja stručna rada koja uglavnom nemaju nikakve veze s hrvatskom književnošću. Ona se, naime, u suvremenu hrvatsku književnost razumije jedva nešto više od kakve brucošice kroatistike iz dijaspore.

Doputovala je ovamo, motala se po nekim sajmovima, po Puli, Poreču, gdje li već, upoznala ovoga ili onoga i onda se nekako nametnula i našem ministru kulture, koji je vjerojatno zamislio da je ona prekrasno rješenje jer je, primjerice, ekipa iz Zajednice nakladnika, kojoj je povjerio da organizira hrvatski nastup na prethodnome, još važnijem, Frankfurtskom sajmu, toliko zabrijala da su poveli i urednika časopisa Harahvati, koji je počeo uvjeravati slučajne prolaznike da je podrijetlom Iranac, da se svit konča, a mislim da su u igri bili i svemirci. Brod luđaka u Frankfurtu.

U Leipzigu smo, zahvaljujući Alidi Bremer, napredovali, eto, do autobusa raznorodnih, čudnovatih likova koji, čast iznimkama, ne govore strane jezike, puše i piju kao u mehani, ne odvajaju se jedni od drugih, ne druže se sa strancima, nego samo sa svojima, i to ne sa svima, i svi se međusobno oprezno odmjeravaju, već s obzirom na to iz kojeg klana dolaze, pa se stariji ne druže s mlađima, niti oni iz Zapruđa s onima iz Splita, a i ovi koji se druže, uglavnom si broje “nastupe”.

To je kad dođe voditelj koji govori njemački, uz njega sjedne student koji će čitati odabrani ulomak, a onda se pojavi i autor, koji ništa ne kaže nego “zauzme poziciju”, pa apsurdno sjedi pokraj tih ljudi koji komuniciraju na njemu nepoznatom jeziku. Onda se svi ustanu i odu, pa dođu drugi. Zar je toliko teško, makar iz pristojnosti prema domaćinu, reći: “Guten tag! Ih bin Delimir Rešicki, šrifšteler aus Kroacijen.” Takvih “nastupa”, koje je Kruno Lokotar, čiju točnu ulogu ovdje nisam uspio razabrati, okolo nudio kao bonove za studentsku menzu, bilo je u Leipzigu oko stotinu, pa još pomnoženo s brojem pisaca. Ta luda živost ostavlja, dakako na papiru, dojam nuklearne eksplozije, a na licu mjesta praskaju petarde i osjeti se nešto dima.

A kako je izgledao sam ceremonijal otvaranja štanda? Spomenuti osječki literat i pjesnik Delimir Rešicki kružio je oko njega s francuskom kapicom na voluminoznoj tintari i tu je kapicu uživo namještao pogledavajući prema fotografiji na frizu štanda, a na kojoj mu ta ista kapica pristaje nekako uvjerljivije. Prilijepljena je tu, zajedno s fotografijama ostalih pisaca, kao na haaškoj tjeralici, od kojih neki uopće neće doći, a ostali se, eto, ponašaju kao plavuša u bilo kojem vicu. Tuda prolazi i još obimniji lirik, Jakša Fiamengo, malomišćanski splitski kič poeta, onako krupan, jak, isturenim trbuhom razmiče slabašnije kolege te nestaje iza paravana, gdje stoji hrana i gdje se hladi piće.

Tu je i Adriana Škunca, starija poetesa, koja je upravo ukrala knjigu nakladnika Nenada Popovića, pa mi se došla pohvaliti i gura mi je pod nos; bio je i jedan gospodin, ja mislim Nijemac, naoko normalan, u sakou, koji je, međutim, također ukrao knjigu, i to meni, tisuću stranica debeo primjerak “Fantoma Slobode” na njemačkome, koji sam na trenutak odložio na stolac. Patrolirao je među uzvanicima i Miro Gavran, strašno ozbiljan, pognute brade, ali živa pogleda, kao da njime provjerava tko ga gleda pa se zato preventivno ponaša kao vrlički pop na Trgu svetog Petra u Rimu, koji, doduše, zvjera na sve strane, ali opet smjerno, s uvijek spremnom pobožnom mišlju urezanom u čelo.

Ministrov Kartoffelhaus

Vlada atmosfera slična onoj u romanu Dubravke Ugrešić “Forsiranje romana reke”, koji opisuje hrvatske književnike onakve kakvi oni jesu i koji je potkraj 80-ih godina prošlog stoljeća zasluženo osvojio u Beogradu NIN-ovu nagradu za roman godine, a u Hrvatskoj nije, dakako, toliko toplo primljen. Dubravke Ugrešić sad nema ovdje, a neće ni doći. Nema ni Slavenke Drakulić, premda će ipak doći za koji dan, da podrži mlade hrvatske spisateljice, ali je tu, naravno, ministar kulture Božo Biškupić.

Nisam mu htio kvariti raspoloženje jer na moje prvo pitanje “Kako je, ministre?” on je nekim od ganuća tihim glasom odgovorio: “Divno!” U pozadini je pojala ženska klapa Murtelice, vrlo nepoznata, dijelile su se srdelice i sve je to skupa nalikovalo na otvaranje turističke sezone u Vodicama 1973. Žao mi je Biškupića, djelovao je ondje, onako okruglast, lijepo uređen, pomalo euforičan, kao gazda gostionice što se upravo otvara, pa on kao domaćin rado osobno dočekuje svakoga gosta.

Uložio je on tu dosta para, čak se, opet osobno, potrudio da se objave neke vrijedne knjige hrvatskih pisaca, najprije za kioske kod Styrije, a zatim i kod također donekle relevantog Wieser Verlaga, i sad treperi i vidi samo uspjeh. Međutim, osoblje toga njegova Kartoffelhausa vrlo je nedisciplinirano, neselektirano i često pomalo bizarno i što mu vrijedi što on osobno ovdje Hrvatsku doista ne sramoti. Pristojno govori njemački, uljudan je, ali opet energičan, čime odaje da je ipak političar, i vlada se baš kao što se očekuje od ministra kulture državice što je stoljećima bila vjerna austrijskom caru.

Nije Biškupić kriv što Hrvati uopće ne znaju sastaviti kompetentnu i ne preveliku delegaciju za bilo kakav službeni put u inozemstvo, otprilike onako kako ne znaju napraviti malu svadbu. Jer svi moraju poći, i od kuma Joze bratić, i od susjede Katice majka i Štef, premda nitko ne zna je li i on kome u rodu, ali mogao bi se uvrijediti...

Tako je, otprilike, Alida Bremer sastavila tu našu delegaciju. Jergović je valjda tu trebao biti kao neki predvodnik literarnog čopora “mladih”, a i ozbiljnog je Žmegača eventualno trebalo utrpati u taj bus kao nekog ljubaznog starca koji će zabavljati omladinu učenim anegdotama.

To što u Leipzigu nije bilo Viktora Žmegača, najuglednijega hrvatskoga germanista, još je, dakle, veća sramota. Čovjek koji je Nijemcima napisao povijest njemačke književnosti, koji je nedavno objavio malo remek-djelo, “Od Bacha do Bauhausa”, kulturnu povijest Njemačke, morao je biti u Leipzigu. Taman da su ga na to klečeći nagovarali premijer Sanader, predsjednik Mesić te kompletan Filozofski fakultet u Zagrebu, a ne da o njemu odlučuje Alida Bremer, jer to je isto kao da o nastupu Michaela Schumachera odlučuje mali Hans, koji je upravo položio vozački ispit.

Zar ne bi bilo bolje da je uvodno predavanje o hrvatskoj književnosti na otvorenju štanda održao Žmegač, a ne stranac, slavist i prevoditelj Matthias Jacob iz Tübingena, koji o njoj zna možda više od svih nazočnih, ali ne više i od Žmegača, kao što ne zna više od njega ni o njemačkoj književnosti.

Zar nije još luđe što je i svečano otvorenje cijeloga hrvatskog programa počelo predavanjem o Krleži i hrvatskoj književnosti u europskom kontekstu, koje je održao prof. dr. Reinhard Lauer, a ne, primjerice, Stanko Lasić ili Aleksadnadr Flaker. Dakle, najprije govori Nijemac, osrednjeg ranga, ali Nijemac, onda Hrvati zašušore perjem pa puste klapu, a na kraju stiže Renato Baretić.

On je smislio nešto, u ovom kontekstu doista umobolno, a što je uvršteno u službeni program, citiram: “Tko će biti crolijunaš? Renato Baretić vodi nagradni kviz na temu “Poznavanje hrvatske književnosti”. On je, fakat oboružan laptopićem, pokušavao navabiti nepovjerljive uzvanike da odgovore na pitanja poput: Koliko je Renato Baretić osvojio književnih nagrada? Sedam? Sve? Nijednu? Tri? Tko to zna, taj, najvjerojatnije, osvoji Baretićevu ili već čiju knjigu.

Istarsko-turski tulum

Baretić se u potrazi za žrtvama lukavo skrio iza plakata kojim je zagrađen hrvatski štand s desne strane. Na tom je plakatu prikazan prosječan, gradski odjeven mladić, na gradskoj ulici, koji, međutim, nosi nosi živo janje na plećima. Ispod piše, na engleskome “Literarni nomadi”. Bezazlen bi namjernik mogao pomisliti: možda je u Hrvatskoj normalno da gradski muškarci hodaju uokolo sa životinjom na ramenu, i zašto nomadi i zašto janje i što to znači? To je neki stari plakat za sajam knjiga u Puli, koji je Alida Bremer dovukla ovamo tko zna zbog čega jer ona se i inače toliko pomamila za Istrom da je i sama sastavila neku antologiju o njoj pa je i objavila, dakako na njemačkome, kod nevažnog izdavača, uz našu novčanu potporu, a osim plakata, dovukla je iz Istre u Sasku i Livija Morožina.

Dobro, u redu je da zasvira jedanput, ali se Morožina nisi mogao riješiti nikad i nigdje. Gdje bi se skupilo više od tri hrvatska pisca, tu je i Morožin, koji obavezno i nastupi. Glamurozno najavljen party pod nazivom “Istra”, što se pak večer prije otvorenja hrvatskog štanda održao u nekoj prilično zabačenoj birtiji za mlade, malo većoj od Limba, također je bio u znaku Morožina, a poslije su Nijemci diskretno pustili neku tursku mjuzu, valjda misleći da je to isto…

Ne znam kako je bilo na početku na tom uvodnom istarsko-turskom tulumu jer sam otišao na svečano otvarenje Leipziškog sajma - dakle, ne hrvatskog štanda ili hrvatskog programa - u Gewandhaus, strahovito ružno socijalističko zdanje, križanca dvorane Lisinski i Name na Kvatriću, gdje, međutim, nije nastupao Morožin, nego matični Gewandhausorchester, koji postoji od 1479., pa su, dakle, bili dobro uhodani mnogo prije otkrića Amerike, pa kad zasviraju Johana Sebastijana Bacha, koji se u Leipzigu zaposlio kao gradski glazbeni direktor i kantor u luteranskoj crkvi Sv. Tome kojih 250 godina poslije, onda to zvuči kao što nikad ništa u Hrvatskoj nije zvučalo.

Gudalo i violina

Ta ružna dvorana, u koju stane oko 3 tisuće ljudi, savršeno je akustična, a u publici je nezamislivo da se začuje kašalj. Tko kašlje, ostaje doma, a ne kvari Bacha! Nisam htio pokvariti večer njezinoj ekselenciji, dr. Vesni Cvjetković Kurelec, hrvatskoj ambasadorici u Berlinu, svojim lošim predosjećajem o hrvatskom nastupu ovdje. Naime, mučilo me to što je Bach, za razliku od Morožina, privukao samo nekoliko hrvatskih pisaca: Olju Savičević Ivančević, Romana Simića, Nedjeljka Fabrija te jednog urednika: Nenada Popovića. Kao kuriozum, tu je i Denis Lalić, autor Pušione, koji je na tom otvorenju u organizaciji grada Zagreba, i kojega iz sve snage i bez pitanja sada na koktelu grli jedna postarija dama, osnivačica stranke Zelenih, ovdje moćne koliko i HNS Vesne Pusić u Hrvatskoj.

Gledam, prešutim i pijem s veleposlanicom točeno pivo, a ona kaže: “Ne mogu shvatiti zašto se pisci u Hrvatskoj toliko svađaju. Pa mi smo ovdje uspjeli. Dosad su njemački mediji objavili oko 450 priloga o nama”. Opet nisam ništa rekao. U to su sigurno ubrojene i sve najave hrvatskog nastupa na blogovima. Ali takve su diplomacija i statistika: uvijek u pravu i uvijek u krivu… No, veleposlanica je u nečemu nedvojbeno u pravu: iz bistre njemačke perspektive, Hrvatska doista funkcionira nelogično. O tome, u stvari, i govori ovaj tekst…

Nedjeljko Fabrio, naš jedini akademik u Leipzigu, kao da je za potrebe sajma uvježbao, upravo s drugovima iz svog razreda u Akademiji, do u tančine razrađen megaskeč. Prvo, on se posve distancirao od bilo kojega člana šarene naše karavane. Baš kao da je maršal hrvatske književnosti. U Gewindhausu je pak zaspao. Doduše, na Bacha se trgnuo, visoko gore, u zabitom kutku amfiteatra, odjedanput svjestan činjenice da je najugledniji glazbeni kritičar svoje generacije.

Ali dok su govorili njemački političari, čiji jezik ne razumije, uspavala ga je dosada. Svejedno si ga sljedećih dana i po više puta spazio kako ulazi u kakvu leipzišku knjižaru umno podignute glave, s kosom koja vijori na neugodnom propuhu. Imao sam dojam da ću ga sljedeći put ugledati kako jedri k crkvi Sv. Tome s violinom u lijevoj, a gudalom u desnoj ruci, toliko je bio kulturan.

Na balkonu

I što se dogodi kad naš akademik napokon ugrabi onaj famozni “nastup”? Fabrio je za potrebe svojeg dobio prilično veliku sobu iza štanda Saudijske Arabije, s tridesetak stolaca, sluša ga vjerojatno i gospodin Wieser, koji je, uz Biškupićevu potporu, objavio dva njegova romana na njemačkome, “Berenikinu kosu” i “Vježbanje života” (Das Haar des Berenice i Einübung des Lebens).

Fabrio brzo tone u afan: “Ja sam još davno govorio da će ljudi u budućnosti hodati četveronoške. Mnogi mi nisu vjerovali, a vidite što se događa danas!” Osnovni mu je pak zadatak da kaže nešto informativno, pristojno i zanimljivo o ta svoja dva prevedena romana. Ali ne, on je akademik, pa priča, dakako na hrvatskome, o trećem romanu, “Triemeronu”, koji nije uopće preveden, ali je njemu važan jer s prva dva čini trilogiju.

Prozborio je glasom toliko patetičnim da sam pomislio kako je blago napušen: “Dvadeset godina ja sam pisao svoju trilogiju. I kada sam nakon dvadeset godina došao do kraja, stao sam. Trebala mi je posljednja rečenica. Tražio sam je nekoliko sljedećih mjeseci, tri ili četiri, a onda mi je sinulo!”

Tu se neki čiča useknuo pa se čulo samo “ergo”, očito je izrekao kakvu kraću latinsku izreku. I što sad da prosječan njemački prijatelj knjige pomisli: zar nije odmah mogao dohvatiti kakav florilegij s police i izabrati poslovicu? Pa to je pola sata, a ne četiri mjeseca posla. Fabria je ovdje pregazilo vrijeme, napisao je zavičajni povijesni roman u tri nastavka, vrlo fino, ali nikoga u Njemačkoj to baš ne zanima pretjerano, no on to ne shvaća, pa drži biblijsko predavanje o sebi. Vrlo groteskno.

Iznimno se potištenim pak doimao Edo Popović, kojega sam nakon toga susreo. S pet banki na grbači i dalje mora biti u formi, pa se i ovdje reklamira pod sloganom “prestar za rock&roll, premlad za smrt”. Ali Edi to prolazi, njegove knjige se ovdje prodaju, čak je dao intervju za Rolling Stone, premda je sad objavio knjigu u režiji Alide Bremer, koju je izdao Voland & Quist, potpuno nepoznat izdavač.

Osim hrvatskih pisaca, Popovića, Romana Simića, Olje Savičević Ivančević, objavio je možda još pet knjiga, uglavnom njemačkih blogera. Njihovih knjiga zasad nema u središnjem registru njemačke knjige odakle bi ih knjižare mogle naručivati. Teško će Edo s takvim izdavačem daleko dogurati.

U nedjeljno kišno jutro pred sajam stižu obiteljski automobili. Naprijed sjede Hans i Gerda, mehaničar i domaćica, a otraga njihova kći, tinejdžerica Heidi. Ona je odjevena kao “hentai djevica”, izazovno je polugola te jedva čeka susret s prijateljicama s kojima se dogovorila da se sve nađu na sajmu tako odjevene. Četiri velike hale leipziškog sajma upravo vrve skupinama tinejdžerica odjevenih u heroine manga stripova ili u Hermione ili u nekakve pastirice i to je ovdje normalno. Kako da one shvate hrvatsku prozu...

Potom sam dulje razgovarao s urednicom zaposlenom kod Schoeflinga & Co. Toj gospođi neću objaviti ime jer je ipak profesionalno vezana za uspjeh projekta, ali ona kaže: “Ne vidim po kojem su kriteriju ovdje došli hrvatski pisci, izgleda da im je jedini zajednički nazivnik to što su iz Hrvatske. Očekivali smo da ćete nam ponuditi neku priču, nešto na što se možemo navući.

Čak je i antologija Nenada Popovića ’Kein Gott in Susedgrad’ takva, bez središnje ideje. Niste nam ponudili nikakav kontekst u koji bismo vas smjestili. I vaši se ljudi ne trude ili se ne znaju predstaviti. Ponašaju se neozbiljno. Gospođa je pristojno upozorila na nešto mnogo gore: naši pisci uopće nisu svjesni gdje su došli. Tu se ne možeš nametati da si šeflektor kod najvećeg izdavača, jer to ovdje podrazumijeva da govoriš pet jezika perfektno, a ti, poput Drage Glamuzine ili Lokotara, nešto nabadaš engleski, i to je sve.

Bilo je u Leipzigu i relevantnijih urednika za inozemstvo, primjerice Seid Serdarević iz Frakture. Decentno zbegecan, mlad, poslovan, fluentan u njemačkome, engleskome, on je neprestano pio kave s domaćinima, stvarao kontakte, nešto zapisivao, ustajao ujutro bistre glave, ukratko - radio.

Kretao se daleko izvan oboda našege literarnog čopora, koji je, barem kad su “mlađi” posrijedi, trebao doživjeti apoteozu u petak, 14. ožujka, oko 22 sata. U ruševnom kinu na periferiji, ispranom poput starih traperica, ugodnom, malo ćaknutom, idealnom za tulum, okupilo se oko dvjesto mladića i djevojaka da isprate nastup nekih deset hrvatskih pisaca među kojima su neki bili najavljeni, a neki ne. Ukratko, gotovo svi su fakovci i antifakovci bili tu: Ferić, Dežulović, Gromača, Lokotar, Pavičić, Perišić, Rujana Jeger, Olja Savičević, Baretić, okruženi s nekoliko domaćih urednica, više prevoditelja, novinarima, studentima. Običan puk, publika, sjedili su dolje u parteru, a Hrvati i njihova pratnja smjestili su se na balkonu, gdje se pilo besplatno pivo, pušilo i s visine nadgledalo situaciju.

Dolje su dvije djevojke, Jana i Nataša, dogurale u kolicima Simu Mraovića, koji je teško bolestan pa se katkad jedva uspne i uz dvije stube. Pošao je po njima na binu. Jedini on, jedini od svih naših delegata, uzeo je svoj prijevod i sam ga pročitao. Simo je autentičan performer i začas osvoji publiku. Recitirao je potom Josipa Severa na hrvatskome, onu njegovu hipnotičku, lomnu kadencu, koja jedva da je slavenska. Dobio je energiju da se osovi, da gestikulira, da se smije, da ga prati smijeh, pa se osjetilo nešto čega dotad nije bilo: trenutak umjetničke istine i zajedništva i tišine. Potreseni njemački klinci gledali su u njega kao u boga.

Simo frajer

Poslije Sime sve je bezveze, pa i Tatjana Gromača, koja je isto bila potresena njegovim nastupom. Stala ga je patetično zazivati, što je publika primila hladno, pa je u neugodnoj tišini počela čitati vlastitu poeziju, za koju tvrdi da je proza, što ona nije, ali ona se toga srami, i tako dalje. A Simo se nekako vratio u kolica i djevojke su ga zarolale na izlaz, da zapali cigaretu. Unutra se to ne može, pa neka izvoli van.

I tad se dogodio taj trenutak, kojeg nitko na balkonu nije bio svjestan. Pa nitko ga nije pozvao gore, ostavili su ga samog na izlazu, naravno ne namjerno. Razveselio se kad sam mu otkrio da postoji balkon, da gore ima udobnih fotelja, da se može u miru pripaliti, da nije gužva. Potom je autor romana “Konstantin bogobojazni” dostojanstveno smogao snage da se sam uspne strmim, uskim stepeništem do balkona.

Perišić je pak otišao na “nastup”. Sjeo je, zagradivši laktom svoju prevoditeljicu kao kakav važan čovjek, i zaustio, shrvan tremom: “Nema boga u Susedgradu priča je o tome kako nema boga u jednome zagrebačkom predgrađu”. Potom je zašutio, a žena je čitala. Sve bezveze. Svidio mi se pak Ferić, koji je sve vrijeme bio dolje, a i Simina su kolica isprva parkirali tik do njega, što se njemu vjerojatno učinilo prirodnim.

Kao što se i našim literatima nesvjesno učinilo prirodnim da Simo ostane dolje, kad već ne može gore. A koliki je Simo frajer, pogledajte na internetskom portalu sutra.hr.

- 13:01 - Komentari (23) - Isprintaj - #

Kremanski notturno

za Miloša i Mitra Tarabića

Izl 2

14Ovaj odvrati: "Tko te postavi za starješinu i suca našega? Kaniš li ubiti i mene kako si ubio onog Egipćanina?" Mojsije se uplaši pa će u sebi: "Tako! Ipak se saznalo."

Image and video hosting by TinyPic

Piljio sam beznadežno, bez ikakve ambicije i besposlen, u bezensko plavi zaslon kompjutera – kao Cesarić kroz prozor vlaka u zamrznuto polje - klikajući mišem po imbecilnim hrvatskim portalima posvećenim skandaloznim kronikama dana, misleći jedino kako bi dobro i pravedno bilo da ultimativna ontoteološka kazna zadesi upravo ovaj naraštaj, pogan i pokvaren kako to samo ljudi ovoga podneblja mogu biti. Jedina mi je razonoda, da budem do kraja iskren, bila vizija couleur locale Apokalipse: nakon što su uništili svijet, gordi se jahači vraćaju u Nebeski Jeruzalem, i negdje na pola puta Kuga se prene sjetivši se da su zaboravili Zagreb!
Shit, bio je za bregom, neznatan, nevidljiv, nevažan, i jednostavno su ga pranabregnuli. Nikome se nije imalo posla s bagrom, a i bijahu već umorni od sve te metafizičke melodramatike, pa poslaše konja zelenka, onog kojega je jahala Smrt, da sam dovrši započeto. Konjić-grabonjić se doklati do Medvednice, okrene stražnjicu i zadigne rep, te se posere na beli Zagreb grad.

I nesta grada Zagreba kao da ga na svijetu nikada nije ni bilo!


- 02:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

short story

cerekWere it not for the need to pee, Jude might discover the secret of his birth

Sjećate li se eseja Kad će suvremeni roman napokon postati zabavan?? Ne? Naravno da ne, jer vi pamtite kao čovječja ribica, pet sekundi, tako te otisnuvši se od jedne strane lokve i doplivavši do druge, zaboravivši odakle ste i kamo krenuli, mislite da ste u oceanu, istinski slobodni! Ali, za to me stvarno zaboli...Dakle, koncem prošle godine, u jednom od postova objavio sam i taj esej, simpatičnog Juliana Gogha. Halter je - oduševljena, dokona, kuriozna - prilježno istražila dossier Julian G., upozorivši me na ugodnoiznenađujuću činjenicu da je

In April 2007, Julian Gough won the biggest prize in the world for a single short story, the UK's National Short Story Prize, for "The Orphan and the Mob".

Ne biste li stekli kakav-takav uvid u to što UK smatra kratkom pričom kat'egzohen (oprostite, ali ne mogu si pomoći: tako mi je nesnosno dosadno i tako mi sve ide nakurac, da jednostavno moram izvoditi ovakve calemboure), a zapravo zato jer mi se danas, u skladu s Krležinim naputkom unus dies sine linea, niti šta piše, niti mi se crta - jer me sve smara, ukratko - evo vam priče, pa čitajte:

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

If I had urinated immediately after breakfast, the mob would never have burnt down the orphanage. But, as I left the dining hall to relieve myself, the letterbox clattered. I turned in the long corridor. A single white envelope lay on the doormat. I hesitated, and heard through the door the muffled roar of a motorcycle starting. With a crunching turn on the gravel drive and a splatter of pebbles against the door, it was gone.

Odd, I thought, for the postman has a bicycle. I walked to the large oak door, picked up the envelope, and gazed upon it.

Jude

The Orphanage

Tipperary

Ireland

For me! On this day, of all significant days! I sniffed both sides of the smooth white envelope, in the hope of detecting a woman's perfume, or a man's cologne. It smelt, faintly, of itself.

I pondered. I was unaccustomed to letters, having never received one before, and I did not wish to use this one up in the one go. As I stood in silent thought, I could feel the orphanage coffee burning through my small dark passages. Should I open the letter before or after urinating? It was a dilemma. I wished to open it immediately. Yet a full bladder distorts judgement and is an obstacle to understanding.

As I pondered, both dilemma and letter were removed from my hands by the Master of Orphans, Brother Madrigal.

"You've no time for that now, boy," he said. "Organise the Honour Guard and get them out to the site. You may open your letter this evening, in my presence, after the visit." He gazed at my letter with its handsome handwriting and thrust it up the sleeve of his cassock.

I sighed, and went to find the orphans of the Honour Guard.

I found most of the young orphans hiding under Brother Thomond in the darkness of the hay barn. "Excuse me, sir," I said, lifting his skirts and ushering out the protesting infants.

"He is asleep," said a young orphan, and indeed, as I looked closer, I saw Brother Thomond was at a slight tilt. Supported from behind by a pillar, he was maintained erect only by the stiffness of his ancient joints. Straw protruded at all angles from his wild white hair.

"He said he wished to speak to you, Jude," said another orphan. I hesitated. We were already late. I decided not to wake him, for Brother Thomond, once he had stopped, took a great deal of time to warm up and get rightly going again.

"Where is Agamemnon?" I asked.

The smallest orphan removed one thumb from his mouth and jerked it upward, to the loft.

"Agamemnon!" I called softly.

Old Agamemnon, my dearest companion and the orphanage pet, emerged slowly from the shadows of the loft and stepped, with a tread remarkably dainty for a dog of such enormous size, down the wooden ladder to the ground. He shook his great ruff of yellow hair and yawned at me loudly.

"Walkies," I said, and he stepped to my side. We exited the hay barn into the golden light of a perfect Tipperary summer's day.

I lined up the Honour Guard and counted them by the front door, in the shadow of the south tower of the orphanage. Its yellow brick façade glowed in the morning sun. We set out.

From the gates of the orphanage to the site of the speeches was several strong miles. We passed through town and out the other side. The smaller orphans began to wail, afraid they would see black people, or be savaged by beasts. Agamemnon stuck closely to my rear. We walked until we ran out of road. Then we followed a track, till we ran out of track.

We hopped over a fence, crossed a field, waded a dyke, cut through a ditch, traversed scrub land, forded a river and entered Nobber Nolan's bog. Spang plumb in the middle of Nobber Nolan's Bog, and therefore spang plumb in the middle of Tipperary, and thus Ireland, was the nation's most famous boghole, famed in song and story: the most desolate place in Ireland, and the last place God created.

I had never seen the famous boghole, for Nobber Nolan had, until his recent death and his bequest of the bog to the state, guarded it fiercely from locals and tourists alike. Many's the American was winged with birdshot over the years, attempting to make pilgrimage here. I looked about me for the hole, but it was hid from my view by an enormous car park, a concrete Interpretive Centre of imposing dimensions, and a tall, broad, wooden stage, or platform, containing politicians. Beyond car park and Interpretive Centre, an eight-lane motorway of almost excessive straightness stretched clean to the horizon, in the direction of Dublin.

Facing the stage stood fifty thousand farmers.

We made our way through the farmers to the stage. They parted politely, many raising their hats, and seemed in high good humour. "Tis better than the Radiohead concert at Punchestown," said a sophisticated farmer from Cloughjordan.

Once onstage, I counted the smaller orphans. We had lost only the one, which was good going over such a quantity of rough ground. I reported our arrival to Teddy "Noddy" Nolan, the Fianna Fáil TD for Tipperary Central, and a direct descendant of Neddy "Nobber" Nolan. Teddy waved us to our places, high at the back of the sloping stage. The Guard of Honour lined up in front of an enormous green cloth backdrop and stood to attention, flanked by groups of seated dignitaries. I myself sat where I could unobtrusively supervise, at the end of a row. When the last of the stragglers had arrived in the crowd below us, Teddy cleared his throat. The crowd silenced as though shot. He began his speech.

"It was in this place…" he said, with a generous gesture which incorporated much of Tipperary, "…that Eamon de Valera…"

Everybody removed their hats.

"…hid heroically from the entire British army…"

Everybody scowled and put their hats back on.

"…during the War of Independence. It was in this very boghole that Eamon de Valera…"

Everybody removed their hats again.

"…had his vision: a vision of Irish maidens dancing barefoot at the crossroads, and of Irish manhood dying heroically while refusing to the last breath to buy English shoes…"

At the word English the crowd put their hats back on, though some took them off again when it turned out only to be shoes. Others then glared at them. They put the hats back on again.

"We in Tipperary have fought long and hard to get the government to make Brussels pay for this fine Interpretive Centre and its fine car park, and in Brünhilde de Valera we found the ideal minister to fight our corner. It is with great pride that I invite the great granddaughter of Eamon de Valera's cousin, the minister for beef, culture and the islands, Brünhilde de Valera, officially to reopen… Dev's Hole!"

The crowd roared and waved their hats in the air, though long experience ensured they kept a firm grip on the peak, for as all the hats were of the same design and entirely indistinguishable, it was common practice at a Fianna Fáil hat-flinging rally for the less scrupulous farmers to loft an old hat, yet pick up a new.

Brünhilde de Valera took the microphone, tapped it, and cleared her throat.

"Spit on me, Brünhilde!" cried an excitable farmer down the front. The crowd surged forward, toppling and trampling the feeble-legged, in expectation of fiery rhetoric. She began.

"Although it is European money which has paid for this fine Interpretive Centre; although it is European money which has paid for this fine new eight-lane motorway from Dublin and this car park, that has tarmacadamed Toomevara in its entirety; although it is European money which has paid for everything built west of Grafton Street in my lifetime; and although we are grateful to Europe for its largesse…

She paused to draw a great breath. The crowd were growing restless, not having a bull's notion where she was going with all this, and distressed by the use of a foreign word.

"It is not for this I brought my hat," said the dignitary next to me, and spat on the foot of the dignitary beside him.

"Nonetheless," said Brünhilde de Valera, "grateful as we are to the Europeans… we should never forget… that… they…"

The crowd's right hands began to drift, with a wonderful easy slowness, up towards the brims of their hats in anticipation of a climax.

"…are a shower of foreign bastards who would murder us in our beds given half a chance!"

A great cheer went up from the massive crowd and the air was filled with hats till they hid the face of the sun and we cheered in an eerie half-light.

The minister paused till everybody had recovered their hat and returned it to their head.

"Those foreign bastards in Brussels think they can buy us with their money! They are wrong! Wrong! Wrong! You cannot buy an Irishman's heart, an Irishman's soul, an Irishman's loyalty! Remember '98!"

There was a hesitation in the crowd, as the younger farmers tried to recall if we had won the Eurovision Song Contest in 1998.

"1798!" Brünhilde clarified.

A great cheer went up as we recalled the gallant failed rebellion of 1798. "Was It For This That Wolfe Tone Died?" came a wisp of song from the back of the crowd.

"Remember 1803!"

We applauded Emmet's great failed rebellion of 1803. A quavering chorus came from the oldest farmers at the rear of the great crowd. "Bold Robert Emmet, the darling of Ireland…"

"Remember 1916!"

Grown men wept as they recalled the great failed rebellion of 1916, and so many contradictory songs were started that none got rightly going.

There was a pause. All held their breath.

"Remember 1988!"

Pride so great it felt like anguish filled our hearts as we recalled the year Ireland finally stood proud among the community of nations, with our heroic victory over England in the first match in group two of the group stage of the European football championship finals. A brief chant went up from the young farmers in the mosh pit: "Who put the ball in the English net?" Older farmers, farther back, added bass to the reply: "Houghton! Houghton!"

I shifted uncomfortably in my seat.

"My great grandfather's cousin did not walk out of the Daíl, start a civil war and kill Michael Collins so that foreign monkey-men could swing from our trees and rape our women!"

Excited farmers began to leap up and down roaring at the front, the younger and more nimble mounting each other's shoulders, then throwing themselves forward to surf toward the stage on a sea of hands, holding their hats on as they went.

"Never forget," roared Brünhilde de Valera, "that a vision of Ireland came out of Dev's Hole!"

"Dev's Hole! Dev's Hole!" roared the crowd.

By my side, Agamemnon began to howl and tried to dig a hole in the stage with his long claws.

Image and video hosting by TinyPic

Neglecting to empty my bladder after breakfast had been an error the awful significance of which I only now began to grasp. A good Fianna Fáil ministerial speech to a loyal audience in the heart of a Tipperary bog could go on for up to five hours. I pondered my situation. My only choice seemed to be as to precisely how I would disgrace myself in front of thousands. To rise and walk off the stage during a speech by a semi-descendant of de Valera would be tantamount to treason and would earn me a series of beatings on my way to the portable toilets. The alternative was to relieve myself into my breeches where I sat.

My waistband creaked under the terrible pressure.

With the gravest reluctance, I willed the loosening of my urethral sphincter.

Nothing happened. My subsequent efforts, over the next few minutes, to void my bladder, resulted only in the vigorous exercising of my superficial abdominal muscles. At length, I realised that there was a default setting in my subconscious which was firmly barred against public voidance, and to which my conscious mind had no access.

The pressure grew intolerable and I grew desperate. Yet, within the line of sight of fifty thousand farmers, I could not unleash the torrent.

Then, inspiration. The velvet curtain! All I needed was an instant's distraction and I could step behind the billowing green backdrop beside me, and vanish. Once hidden from sight, I could, no doubt, find an exit off the back of the stage, relieve myself in its shadow, and return unobserved to my place.

At that second a magnificent gust of nationalist rhetoric lifted every hat again aloft and in the moment of eclipse I stood, took one step sideways, and vanished behind the curtain.

I shuffled along, my face to the emerald curtain, my rear to the back wall of the stage, until the wall ceased. I turned, and I beheld, to my astonished delight, the solution to all my problems.

Hidden from stage and crowd by the vast curtain was a magnificent circular long-drop toilet of the type employed in the orphanage. But where we sat around a splintered circle of rough wooden plank, our buttocks overhanging a fetid pit, here a great golden rail encircled a pit of surpassing beauty. Its mossy walls ran down to a limpid pool into which a lone frog gently plashed.

Installed, no doubt, for the private convenience of the minister, should she be caught short during the long hours of her speech, it was the most beautiful sight I had yet seen in this world. It seemed nearly a shame to urinate into so perfect a pastoral picture, and it was almost with reluctance that I unbuttoned my breeches and allowed my manhood its release.

I aimed my member so as to inconvenience the frog as little as possible. At last my conscious made connection with my unconscious; the setting was reset. Mind and body were as one; will became action; I was unified. In that transcendent moment, I could smell the sweet pollen of the heather and the mingled colognes of a thousand bachelor farmers.

I could hear the murmur and sigh of the crowd like an ocean at my back, and Brünhilde de Valera's mighty voice bounding from rhetorical peak to rhetorical peak, ever higher. And as this moment of perfection began its slow decay into the past, and as the delicious frozen moment of anticipation deliquesced into attainment and the pent-up waters leaped forth and fell in their glorious swoon, Brünhilde de Valera's voice rang out as from Olympus

"I hereby… officially… reopen… Dev's Hole!"

A suspicion dreadful beyond words began to dawn on me. I attempted to arrest the flow, but I may as well have attempted to block by effort of will the course of the mighty Amazon river.

Thus the great curtain parted, to reveal me urinating into Dev's Hole, into the very source of the sacred spring of Irish nationalism: the headwater, the holy well, the font of our nation.

I feel, looking back, that it would not have gone so badly against me, had I not turned at Brünhilde de Valera's shriek and hosed her with urine.

They pursued me across rough ground for some considerable time.

Agamemnon held them at the gap in the wall, as I crossed the grounds and gained the house. He had not had such vigorous exercise since running away from Fossetts' circus and hiding in our hay barn a decade before, as a pup. Undaunted, he slumped in the gap, panting at them.

Slamming the orphanage door behind me, I came upon old Brother Thomond in the long corridor, beating a small orphan in a desultory manner.

"Ah, Jude," said Brother Thomond, on seeing me. The brown leather of his face creaked as he smiled.

"A little lower, sir, if you please," piped the small orphan, and Brother Thomond obliged. The weakness of Brother Thomond's brittle limbs made his beatings popular with the lads, as a rest and a relief from those of the more supple and youthful Brothers.

"Yes, Jude…" he began again, "I had something I wanted to… yes… to… yes…" He nodded his head, and was distracted by straw falling past his eyes, from his tangled hair.

I moved from foot to foot, uncomfortably aware of the shouts of the approaching mob. Agamemnon, by his roars, was now retreating heroically ahead of them as they crossed the grounds toward the front door.

"Tis the orphanage!" I heard one cry.

"Tis full of orphans!" cried another.

"From Orphania!" cried a third.

"As we guessed!" called a fourth. "He is a foreigner!"

I had a bad feeling about this. The voices were closer. Agamemnon held the door, but no dog, however brave, can hold off a mob forever.

"Yes!" said Brother Thomond, and fixed me with a glare. "Very good." He fell asleep briefly, one arm aloft above the small orphan.

The mob continued to discuss me on the far side of the door. "You're thinking of Romania, and of the Romanian orphans. You're confusing the two," said a level head, to my relief. I made to tiptoe past Brother Thomond and the small orphan.

"Romanian, by God!"

"He is Romanian?"

"That man said so."

"I did not…"

"A gypsy bastard!"

"Kill the gypsy bastard!"

The voice of reason was lost in the hubbub and a rock came in through the stained-glass window above the front door. It put a hole in Jesus and it hit Brother Thomond in the back of the neck.

Brother Thomond awoke.

"Dismissed," he said to the small orphan sternly.

"Oh but sir you hadn't finished!"

"No backchat from you, young fellow, or I shan't beat you for a week."

The small orphan scampered away into the darkness of the long corridor. Brother Thomond sighed deeply and rubbed his neck.

"Jude, today is your eighteenth birthday, is it not?"

I nodded.

Brother Thomond sighed again. "I have carried a secret this long time, regarding your birth. I feel it is only right to tell you now…" He fell briefly asleep.

The cries of the mob grew as they assembled, eager to enter and destroy me. The yelps and whimpers of brave Agamemnon were growing fainter. I had but little time. I poked Brother Thomond in the clavicle with a finger. He started awake. "What? WHAT? WHAT?"

Though to rush Brother Thomond was usually counterproductive, circumstances dictated that I try. I shouted, the better to penetrate the fog of years. "You were about to tell me the secret of my birth, sir."

"Ah yes. The secret…" He hesitated. "The secret of your birth. The secret I have held these many years… which was told to me by… by one of the… by Brother Feeny… who was one of the Cloughjordan Feenys… His mother was a Thornton…"

"If you could speed it up, sir," I sested, as the mob forced open the window-catch above us. Brother Thomond obliged.

"The Secret of Your Birth…"

With a last choking yelp, Agamemnon fell silent. There was a tremendous hammering on the old oak door. "I'll just get that," said Brother Thomond. "I think there was a knock."

As he reached it, the door burst open with extraordinary violence, sweeping old Brother Thomond aside with a crackling of many bones and throwing him backwards against the wall where he impaled the back of his head on a coathook. Though he continued to speak, the rattle of his last breath rendered the secret unintelligible. The mob poured in.

I ran on, into the dark of the long corridor.

I found the Master of Orphans, Brother Madrigal, in his office in the south tower, beating an orphan in a desultory manner.

"Ah, Jude," he said. "Went the day well?"

Wishing not to burden him with the lengthy truth, and with time in short supply, I said, "Yes."

He nodded approvingly.

"May I have my letter, sir?" I said.

"Yes, yes, of course." He dismissed the small orphan, who trudged off disconsolate. Brother Madrigal turned from his desk toward the confiscation safe, then paused by the open window. "Who are those strange men on the lawn, waving torches?"

"I do not precisely know," I said truthfully.

He frowned.

"They followed me home," I felt moved to explain.

"And who could blame them?" said Brother Madrigal. He smiled and tousled my hair, before moving again toward the confiscation safe, tucked into the room's rear left corner. From the lawn far below could be heard confused cries.

Image and video hosting by TinyPic

Unlocking the safe, he took out the letter and turned. Behind him, outside the window, I saw flames race along the dead ivy and creepers, and vanish up into the roof timbers. "Who," he mused, looking at the envelope, "could be writing to you?" He started suddenly and looked up at me. "Of course!" he said. "Jude, it is your eighteenth birthday, is it not?"

I nodded.

He sighed, the tantalising letter now held disregarded in his right hand. "Jude… I have carried a secret this long time, regarding your birth. It is a secret known only to Brother Thomond and myself, and it has weighed heavy on us. I feel it is only right to tell you now. The secret of your birth…" He hesitated. "Is…" My heart clattered in its cage at this second chance. Brother Madrigal threw up his hands. "But where are my manners? Would you like a cup of tea first? And we must have music. Ah, music."

He pressed play on the record player that sat at the left edge of the broad desk. The turntable bearing the orphanage single began to rotate at forty-five revolutions per minute. The tone-arm lifted, swung out, and dropped onto the broad opening groove of the record. The blunt needle juddered through the scratched groove. Faintly, beneath the crackle, could be heard traces of an ancient tune.

Brother Madrigal returned to the safe and switched on the old kettle that sat atop it. Leaving my letter leaning against the kettle, he came back to his desk and sat behind it in his old leather armchair. The rising roar of the old kettle and crackle of the record player disguised the rising roar and crackle of the flames in the dry timbers of the old tower roof.

Brother Madrigal patted the side of the record player affectionately. "The sound is so much warmer than from all these new digital dohickeys, don't you find? And of course you can tell it is a good-quality machine from the way, when the needle hops free of the surface of the record, it often falls back into the self-same groove it has just left, with neither loss nor repetition of much music. The arm…" He tapped his nose and slowly closed one eye. "…is true."

He dug out an Italia '90 cup and a USA '94 mug from his desk, and put a teabag in each.

"Milk?"

"No, thank you," I said. The ceiling above him had begun to bulge down in a manner alarming to me. The old leaded roof had undoubtedly begun to collapse, and I feared my second and last link to my past would be crushed along with all my hopes.

"Very wise. Milk is fattening and thickens the phlegm," said Brother Madrigal. "But you would like your letter, no doubt. And also… the secret of your birth." He arose, his head almost brushing the bulge in the plaster, now yellowing from the intense heat of the blazing roof above it.

"Thirty years old, that record player," said Brother Madrigal proudly, catching my glance at it. "And never had to replace the needle or the record. It came with a wonderful record. I really must turn it over one of these days," he said, lifting the gently vibrating letter from alongside the rumbling kettle whose low tones, as it neared boiling, were lost in the bellow of flame above. "Have you any experience of turning records over, Jude?"

"No sir," I said as he returned to the desk, my letter white against the black of his dress. Brother Madrigal extended the letter halfway across the table. I began to reach out for it. The envelope, containing perhaps the secret of my origin, brushed against my fingertips, electric with potential.

At that moment, with a crash, in a bravura finale of crackle, the record finished. The lifting mechanism hauled the tone arm up off the vinyl and returned it to its rest position with a sturdy click.

"Curious," said Brother Madrigal, absentmindedly taking back the letter. "It is most unusual for the crackling to continue after the record has stopped." He stood and moved to the record player.

The bulge in the ceiling gave a great lurch downward. Brother Madrigal turned, and looked up.

"Ah! There's the problem!" he said. "A flood! Note the bulging ceiling! The water tank must have overflowed in the attic and the subsequent damp is causing a crackling in the circuits of the record player. Damp," he touched his temple twice, "is the great enemy of the electrical circuit."

He was by now required to shout on account of the great noise of the holocaust in the roofbeams. Smoke began entering the room.

"Do you smell smoke?" he enquired. I replied that I did. "The damp has caused a short circuit," he said, and nodded. "Just as I suspected." He went to the corner of the room, where a fire axe rested in its glass-fronted wooden case. He removed axe from case and strode to beneath the bulge. "Nothing for it but to pierce it and relieve the pressure, or it'll have the roof down." He swung the axe up at the heart of the bulge.

A stream of molten lead from the roof poured over Brother Madrigal. The silver river flowed over axe and man, boiling his body while coating him in a thick sheet of still-bright lead that swiftly thickened and set as it ran down his upstretched arm, encasing his torso before solidifying in a thick base about his feet on the smoking carpet. Entirely covered, he shone under the electric light, axe aloft in his right hand, my letter smouldering and silvered in his left.

I snatched the last uncovered corner of the letter from his metal grasp, the heat-brittled triangle snapping off cleanly at the bright leaden boundary.

Snug in that little corner of envelope nestled a small triangle of yellowed paper.

My fingers tingled with dread and anticipation as they drew the scrap from its casing. Being the burnt corner of a single sheet, folded twice to form three rectangles of equal size, the scrap comprised a larger triangle of paper folded down the middle from apex to baseline, and a smaller, uncreased triangle of paper of the size and shape of its folded brother.

I regarded the small triangle.

Blank.

I turned it over.

Blank.

I unfolded and regarded the larger triangle.

Blank.

I turned it over, and read…

gents

anal

cruise.

I tilted it obliquely to catch the light, the better to reread it carefully: gents… anal… cruise.

The secret of my origin was not entirely clear from the fragment, and the tower was beginning to collapse around me. I sighed, for I could not help but feel a certain disappointment in how my birthday had turned out. I left Brother Madrigal's office as, behind me, the floorboards gave way beneath his lead encased mass. I looked back, to see him vanish down through successive floors of the tower.

I ran down the stairs. A breeze cooled my face as the fires above me sucked air up the stairwell, feeding the flames. Chaos was by now general and orphans and Brothers sprang from every door, laughing and eing that Brother McGee had again lost control of his woodwork class.

The first members of the mob now pushed their way upstairs and, our lads not recognising the newcomers, fisticuffs ensued. I hesitated on the last landing. One member of the mob broke free of the męlée and, seeing me, eed, "There he is, boys!" He threw his hat at me and made a leap. I leapt sideways, through the nearest door, and entered Nurse's quarters.

Nurse, the most attractive woman in the orphanage, and on whom we all had a crush, was absent, at her grandson's wedding in Borris-in-Ossary. I felt it prudent to disguise myself from the mob, and slipped into a charming blue gingham dress. Only briefly paralysed by pleasure at the scent of her perfume, I soon made my way back out through the battle, as orphans and farmers knocked lumps out of each other.

"Foreigners!" shouted the farmers at the orphans.

"Foreigners!" shouted the orphans back, for some of the farmers were from as far away as Cloughjordan, Ballylusky, Ardcrony, Lofty Bog, and even far-off South Tipperary itself, as could be told by the sophistication of the stitching on the leather patches at the elbows of their tweed jackets and the richer, darker tones, redolent of the lush grasslands of the Suir Valley, of the cowshit on their wellington boots.

"Dirty foreign bastards!"

"Fuck off back to Orphania!"

"Ardcrony ballocks!"

I saw the sophisticated farmer, who had seen Radiohead at Punchestown, hurled over the balcony and his body looted of its cigarettes by the infants.

The crowd parted to let me through, the young farmers removing their hats as I passed. The other orphans shouted, "It is Jude in a Dress!" But the sexual ambiguity of my name served me well on this occasion, as it helped the more doubtful farmers take me for an ill-favoured girl who usually wore slacks.

Escaping the crowd down the final stairs, I found myself once again in the deserted long corridor.

From far behind me came the confused sounds of the mob in fierce combat with the orphans and the Brothers of Jesus Christ Almighty. From far above me came the crack of expanding brick, a crackle of burning timber, sharp explosions of window-panes in the blazing tower. My actions had led to the destruction of the orphanage. I had brought bitter disgrace to my family, whoever they should turn out to be.

I realised with a jolt that I would have to leave the place of my greatest happiness.

Ahead, dust and smoke gushed down through the ragged hole in the ceiling through which the lead-encased body of Brother Madrigal had earlier plunged. I gazed upon him, standing proudly erect on his thick metal base, holding his axe aloft, the whole of him shining like a freshly washed baked bean tin in the light of the setting sun that shone along the corridor, through the open front door.

And by the front door, hanging from the coathook in a more alert posture than his old bones had been able to manage in life, was Brother Thomond, the golden straw bursting from the neck and sleeves of his cassock. And in the doorway itself, hanged by his neck from a rope, my old friend Agamemnon, his thick head of golden hair fluffed up into a huge ruff by the noose, his tawny fur bristling as his dead tongue rolled from between his fierce, yellow teeth.

What was left for me here, now?

With a splintering crash and a flat, rumbling, bursting impact, the entire façade of the south tower detached itself, and fell in a long roll across the lawn and down the driveway, scattering warm bricks the length of the drive.

Dislodged by the lurch of the tower, the orphanage record player fell, tumbling three stories, through the holes made by Brother Madrigal and landed rightway up by his side with a smashing of innards.

The tone arm lurched onto the record on impact and, with a twang of elastic, the turntable began to rotate. Music sweet and pure filled the air and a sweet voice sang words I had only ever heard dimly.

"Some…

Where…

Oh…

Werther…

Aon…

Bó…"

I filled to brimming with an ineffable emotion. I felt a great… presence? No, it was an absence, an absence of? Of… I could not name it. I wished I had someone to say goodbye to, to say goodbye to me.

The record ground to a slow halt with a crunching of broken gear-teeth.

I looked around me for the last time and sighed.

"There is no place like home," I said quietly to nobody, and walked out the door onto the warm bricks in my blue dress. The heat came up through the soles of my shoes, so that I skipped nimbly along the warm yellow bricks, till they ended.

I looked back once, to see the broken wall, the burning roof and tower.

And Agamemnon dead.burninmad

- 01:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.04.2008.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

fotke: Jean Nouvel u Zagrebu

- 19:30 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Zrinka Kovačević

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Zaokupljen bitnijim temama, zaboravio sam uvrstiti ovu malu demonstraciju moći:

U petak, 28. ožujka, u postu koji se bavio outsourcingom, napisao sam sljedeće:

U redu. Idemo dakle proanalizirati stvar, no, prije toga, da se legitimiramo: zamjenica Jasena Mesića - kad već treba iznositi ekskluzivne informacije i špilati insidera - bit će gospođa Zrinka Kovačević, državna tajnica u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta.

Desetak dana kasnije, 6. travnja, zagrebački HDZ za svoju je novu tajnicu izabrao državnu tajnicu u Ministarstvu obrazovanja Zrinku Kovačević.

Toliko o pouzdanosti bloga koji čitate.

Vaseljena rulz, ostali su go kurz!
(Mislim da je ovo odličan slogan, ne?!)



- 15:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 08.04.2008.

Malo ću popularizirati Heidi

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Za isti šank
Ili na istu kišu
Neki ljudi nikad zajedno ne stanu

Odustanu
I propiju se samo ili navuku na čistu travu
Izgube zatim pametnu glavu
Za sitnu lovu rasprodaju rime
Mrknu se s … Ma, bilo s kime
Popiju osam boca natašte dnevno
Razbijaju čaše planirano gnjevno
I rukama krvavim od pića
Ubiju nekako
Vjerovanje drevno:

Da pod isti šank
Pod istom kišom
Zbog iste sudbine
Neki ljudi nikad ne padnu

Žive krišom
Radost jadnu

- 18:22 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Nemanja i Nikolina: dvije godine kasnije

Image and video hosting by TinyPic

Šarli me podsjetio na onu vječnu : "Ja sam nekako nova ovdje, totalni blogerski autsajder, ali zato književni insajder, barem što se interesa tiče..." hihihihi... Nemanja, evo baš gledam, točno dvije godine prođe od tog, sad već ustoličenog, susreta na virtualnom grassy knoll-u. Pa jebemu mogao si i prigodan post stavit. Ali avaj, samo primijetih kako vrijeme leti kad si u dobrom društvo, eto. Ah...idem čitat,...

vertebrata

Image and video hosting by TinyPic

Evo Miliću, da te pouči profesorica, i ja imam u kompiću jednu pjesmu Milka Valenta, a koju je Sever obožavao. Zove se 'Drkaj mi nježno', a podnaslov je ''hommage jugoslavenskim homoseksualcirna'', što možda i tebe ide Vukašinoviću. Ide ovako: yeah... drkaj mi nježno! tako sam nujan večeras u tami treperavo srebro to zvijezde imaju erekciju osobnu auru uzdizanja: profinjeno mlijeko +++ drkaj mi nježno, prijatelju! lahor je vješt stisak u tvojoj usni, a nebo romantično ,i funkcionalno iznad Zagreba i San Franciska +++ drkaj mi, drkaj mi nježno, prijatelju! fafaj mi najnježnije što možeš, dragi! mladi smo i nije sramota nije sramota tkati svilu: oratorij za rajsko tkivo, čvrstu mekotu glavića... yeah skini naočale, olabavi kravatu raskomoti se... skini naočale .i prigni glavu rastvori usne, meko usisaj nultu kap... lagani sisni-stisni blues, med i vrhnje... yeah +++ O, kako si učen! tvrdim: nemoguće je bez fakulteta orositi glavu na svjetskoj razini, plemeniti... Oh, drkaj mi nježno, prijatelju! brzo ćemo diplomirati mladi smo i gay gay and joy vjeruj mi, nije sramota yeah +++ drkaj ga nježno, učeni! sve je tako sophisticated, pravi ritam svikle su tvoje kretnje, ljubazne su tvoje ruke, kultivizirane usne ti si esteta, ne mongoloid, ne voliš rock i ne psuješ javno, ljubiš klasični ton profinjen u intimno; svikle su tvoje kretnje, dragi uvježbao si naliv-pero, hot-dog za intelektualce drkaj ga, dakle fafaj ga, gay daj ga daj nadasve nježno, a ipak dovoljno oštro onako kako to samo naše sestre znaju (uz čaj u pet) drkaj! yeah . . . +++ oh, kako je lijepo... prijatelju... i korisno... kad svršim blaga će emulzija ozdravljati tvoje karijese, gadnu paradentozu, a onda ćemo zamijeniti uloge... erektivne zvijezde stajačice +++ +++ drkaj mi nježno, dragi! drkaj i vjeruj nije sramota biti peder u kurvinskom vremenu yeah...

Nikolina (27), prof. 07.04.2006. 19:16

Image and video hosting by TinyPic

Valent, dragi, ti si ispunio sva moja očekivanja: iako nisam znao da si svog šulkolegu zamolio 'Drkaj me nježno', kao što možeš pročitati redak, dva gore, sasvim sam točno dijagnosticirao da za takvu literaturu nije dovoljno biti nenadaren: neophodno je biti peder, u oba bitna smisla te riječi. Severu se, uopće ne sumnjam, sve to moralo svidjeti, ali, nakon litre lozovače i kad se upali rubinšajn u očima: ne dakle zbog poezije, nego kao kavanska zajebancija: ' nemoguće je bez fakulteta orositi glavu na svjetskoj razini', sjajan je štos, i vjerujem da je izazivao grohot odobravanja u Blatu, ali, vjeruj, ni u tom trenutku, ni prije ni poslije, nitko, pa ni Sever, o toj pjesmi nije mislio kao velikoj poeziji. Jer, vidiš, da jest, onda bi i Sever umjesto da napiše 'Zelen kao talmud/ kao Irska/ kao tužur/ kao Takla - makan/ kao Kublaj - kan...', napisao 'Puši mi kitu/ kao Titu/ kao Skitu/ kao cistrcitu...' - a....a, nije! Ti si dakle i tada i danas bio neka vrst redikula, duhovitog psovača, jebivjetra. Nije ni to malo, jer, i za to treba talenta, kojega ti imaš, to nisam osporavao (prvi moj tekst kaže: Valent, Valent, pišam ti se na talent), ali, to nije ono što bi ti htio da jest - literatura. I sva ta lokalna udivljenja tipa: antologijska Valetnova 'rupa nad rupama' zvuči mi kao zajebatsko adoriranje stihu - sjeti ga se! - 'Kalpak navlači Manko Kapak'! To su sve interne šankerske doskočice, dragi moj Valent, i ništa više. A kad smo kod upozorenja ''Teško je opisati tugu čovjeka koji želi pisati, a nema talenta", ništa točnije, dragi Valent: eto, kako si postupio biblijski, prosudivši pravedno, osudio sebe! To je vaše posljednje utočište, vas, promašenih remekdjelatnika: svi mi mislite da su kritičari propali književnici, i da pisati o vašim djelima znači kompenzirati nesposobnost pisanja vlastitih djela. Osim što je savršeno netočna, opaska prikriva jednu groznu istinu: vašeg utočišta nema! Od ovoga svijeta, koji te ne čita i koji te listom negativno recenzira, ne možeš se povući ni u kakvu intimu talenta: grozna istina glasi, dragi moj ljubitelju Lacana, da maska nije tu jer nešto skriva, nego je to maska ništavila: ona skriva da ispod nje ničega nema! Vidiš, vraćamo se osnovnom motivu, motivi clowna: već je film osamdesetih izašao na kraj s tim motivom, i tu u svojoj trivijalnoj produkciji: Joker je ta maska koja je lice, bez koje lica nema, a koja prikriva bezličnost: maska ništavila, čiji je smijeh rigor mortis. Točno ti uočavaš da s integritetom, pa i moralnim, nešto nije u redu, da pluta: na znam bojiš li se, ili ipak ne čitaš dovoljno, no možda bi ipak morao barem jedno vrijeme posvetiti uvidu da identitet odavno nije ono što smo još s klasicima njemačkog idalizma mislili da jest (kad i njih već citiraš). To je dakle tvoja sveta tajna: svi bismo mi htjeli pisati samo da imamo talenta, progovara onaj koji vječno iznova pokušava napisati novu i novu knjigu, jer, u netom se objavljenoj ponovo pokazalo da talentu ni traga! Dragi, ja od književnosti ne živim, nikada nisam živio, nisam ni poželio pisati, i jedino što bih o tome mogao kazati, dopusti malu preuzetnost, jest da bih se kao Borges opisao dobrim čitateljem. To mi je sasvim dovoljno: u dane kad čitam gluparanja o Judinom evanđelju, sjetiti se Tri tumačenja Jude, i iznova, kako je tebi dragi Nietzsche zahtjevao: lento, polako, bez žurbe pročitati tih tri, četiri briljantne stranice, dragi moj Valent, mene sasvim zadovoljava. Jest, volio bih da sam ja autor te priče, ali, samo zato jer nikada ne bih mogao pisati kao Jorge ili Villiard ja ne zaključujem nužno da je moj život besmislen! Jer, volio bih i da sam klesar Davida ili slikar Mona Lise, samo, nekim čudom, nisam. No, i to je bolje nego biti u prisili da se ipak to pokuša biti: tako ti živiš, u paklu pokušaja da budeš književnik! A zašto jednostavno ne otvoriš bordel. Ne muza, nego pravi, kao kamin plamenocrveni i kurvinski bordel! Jebeš tu muku, moj Valent, proći će ti život u pokušajim da shvatiš, kako veli dramski autor 'Amadeusa', zašto je Bog izabrao baš opsceno derište za svoj instrument! Ne znam. Jebiga, i ja sam studirao kod Despota i Cipre, volio sam i Vanju kojega ti očito baš ne štuješ, ali, stari, ne znam. Znaš li možda ti?

Mozart 07.04.2006. 21:51

- 17:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Slavoj Žižek

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Svaki se teolog prije ili kasnije susreće s problemom kako pomiriti postojanje Boga s činjenicom šoe1 ili slična prekomjerna zla: kako uskladiti postojanje svemoćna i dobra Boga sa strahovitim patnjama milijuna nevinih, poput djece ubijene u plinskim komorama? Iznenađujuće (ili ne), teološka pitanja tvore čudan slijed hegelijanskih trijada. Prvo, oni koji ne žele umanjiti božansku vlast, te su na taj način primorani Bogu pripisati punu odgovornost za šou, najprije nude (1) »legalističku« grijeh-i-kazna teoriju (mora da je šoa kazna za prošle grijehe čovječanstva - ili Židova samih); onda prelaze na (2) »moralističku« teoriju edukacije karaktera (šoa se duž redaka priče o Jobu razumijeva kao najradikalniji test naše vjere u Boga - ako preživimo tu kušnju, naš će karakter ostati postojan...); i, konačno, oni pronalaze utočište u nekoj vrsti »beskonačne osude« koja bi trebala spasiti dan nakon što su sve opće procjene šoe i njezinih značenja propale, (3) teoriju božanskoga misterija (činjenice poput šoe svjedoče o nedokučivu bezdanu Božje volje). U skladu s hegelijanskim motom o podvostručenom misteriju (misterij kakav je Bog nama zacijelo je i misterij Bogu samu), istina tog »beskonačnog suda« može biti samo u nijekanju potpune vlasti i svemoći Boga. Sljedeća je trijada stoga sačinjena od onih koje, u nemogućnosti da šou sjedine s Božjom svemoći (kako bi On mogao dopustiti da se to dogodi?), optiraju za neku vrstu božanskog ograničenja: (1) prvo, Bog direktno nastupa kao konačan ili, u najmanju ruku, obuhvaćen, ne svemoćan, ne sve-obuhvatan: on biva obasut inercijom vlastite kreacije; (2) nadalje, to se ograničenje reflektira natrag na Boga sama kao njegov slobodan čin: Bog je samo-ograničen, On je dobrovoljno ograničio svoju moć kako bi ostavio otvoreno mjesto ljudskoj slobodi, pa smo dakle mi, ljudi, oni koji su u potpunosti odgovorni za zlo u svijetu - ukratko, fenomeni poput šoe konačna su cijena koju moramo platiti za božanski dar slobode; (3) naposljetku, samo-ograničenje je eksternalizirano, ta se dva momenta javljaju kao autonomni - Bog je postavljen u bojne redove, postoji protu-sila ili princip demonskog Zla djelatna u svijetu (dualističko rješenje).
To nas dovodi do treće pozicije iznad i s one strane prve dvije (neograničeni Bog, ograničeni Bog), one Boga koji pati: ne slavodobitnoga Boga koji uvijek pobijedi na kraju, premda su »čudni putovi Gospodnji«, jer on vuče sve konce; ne Boga koji provodi hladnu pravdu, jer je on po definiciji uvijek u pravu; nego Boga koji se - poput Krista koji pati na Križu - muči, nosi breme patnje, suosjećajući s ljudskom bijedom2. Već je Schelling pisao: »Bog je život, ne puko biće. No svaki život ima sudbinu i podložan je patnji i postajanju. (...) Bez koncepta ljudski patećeg Boga (...) cijela povijest ostaje neshvatljiva«3. Zašto? Zato jer Božja patnja implicira da je On upleten u povijest, njome dirnut, a ne da je samo transcendentni Gospodar koji odozgo vuče konce: Božja patnja znači da ljudska povijest nije samo kazalište sjena, nego mjesto prave borbe, borbe u koju je i sam Apsolut uključen i u kojoj je njegova sudbina određena. To je filozofska pozadina duboka uvida Dietricha Bonhoffera da nam, nakon šoe, »samo Bog koji pati može pomoći«4 - odgovarajuća dopuna Heideggerove izjave »samo nas još Bog može spasiti« iz njegova posljednjeg intervjua5. Tvrdnju da je »neizreciva patnja šest milijuna ujedno glas Boga koji pati«6 stoga valja shvatiti posve literarno: veliko prekoračenje te patnje iznad svake »normalne« ljudske mjere čini je božanskom. Nedavno je taj paradoks sažeto formulirao Jürgen Habermas: »Sekularni jezici koji samo isključuju zbilju nekad su namjerno opraštali srdžbu. Kada je grijeh pretvoren u krivnju, a kršenje božanskog nalaže napad na ljudske zakone, nešto je izgubljeno«7. To je razlog zašto se sekularno-humanističke reakcije na fenomene poput šoe ili gulaga (kao i druge) doživljavaju kao nedostatne: da bi se bilo na razini takva fenomena, potrebno je nešto mnogo jače, nešto srodno staroj religijskoj temi kozmičke perverzije ili katastrofe u kojoj je svijet sam »poremećen« (out of joint) - kada se netko suoči s fenomenom poput šoe, jedina je prikladna reakcija zbunjeno pitanje »Zašto se nebesa nisu smračila?« (naslov knjige Arna Mayora). U tome se sastoji paradoks teološkog značenja šoe: premda se obično shvaća kao konačni izazov teologiji (ako postoji Bog i ako je on dobar, kako je mogao dopustiti da se dogodi takav užas?), istovremeno je samo teologija ta koja može pružiti okvir omogućujući nam da nekako pristupimo dosegu te katastrofe - fijasko boga i dalje je fijasko Boga.
Sjetimo se druge teze iz Benjaminovih Teza o filozofiji povijesti: »Prošlost sa sobom nosi temporalni indeks kojim je upućena na spasenje. Postoji tajni dogovor između prošlih generacija i one sadašnje.«8 Može li se ta »slaba mesijanska sila« još uvijek baciti u lice šoi? Kako šoa ukazuje na spasenje-koje-treba-doći? Nije li patnja žrtava šoe neka vrsta apsolutnog troška koji nikada ne može retroaktivno biti objašnjen kao otkupljeno, uzvraćeno značenje? Upravo se na toj točki pojavljuje Božja patnja: ono što ona signalizira jest neuspjeh bilo kakve Aufhebung sirove činjenice patnje. Ono što ovdje odzvanja je, više nego židovska tradicija, osnovna protestantska lekcija: ne postoji izravan prilaz slobodi/autonomiji; između gospodar/rob razmjenskog odnosa čovjeka i boga i jake tvrdnje o ljudskoj slobodi mora se uplesti posredna razina apsolutnog poniženja u kojoj je čovjek reduciran na puki objekt nedokučiva božanskoga hira. Ne tvore li tri glavne verzije kršćanstva neku vrstu hegelijanske trijade? U slijedu ortodoksije, katolicizma i protestantizma, svaki je novi uvjet subdivizija, raskol prethodna jedinstva. Ta trijada Univerzalno-Partikularno-Singularno može biti označena trima reprezentativno utemeljujućim figurama (Ivan, Petar, Pavao), kao i trima rasama (slavenska, latinska, germanska). U istočnoj ortodoksiji postoji supstancijalno jedinstvo Pisma i korpusa vjernika, što je razlog da je vjernicima dopušteno interpretirati Sveto pismo, Pismo ide dalje i živi u njima, ono nije izvan živuće povijesti kao njezin izuzet standard i model - sadržaj religioznog života kršćanska je zajednica sama. Katolicizam znači radikalno otuđenje: entitet koji posreduje između utemeljujućeg Svetog pisma i korpusa vjernika, Crkva, religijska Institucija, zadobiva potpunu autonomiju. Najviši autoritet počiva u Crkvi, što je razlog da Crkva ima pravo interpretirati Pismo; Pismo se za vrijeme mise čita na latinskom, jeziku koji obični vjernici ne razumiju, a čak se smatra grijehom da običan vjernik, zaobilazeći svećenikovo vodstvo, čita Pismo neposredno. Napokon, za protestantizam jedini je autoritet Pismo samo, a ulog je na svakom vjernikovu izravnu kontaktu s Božjom Riječi kakva je ona iznesena u Pismu; posrednik (Partikularno) stoga nestaje, uzmiče u neznatnost, omogućujući vjerniku da zauzme poziciju »univerzalno Singularnog«, individualnog u izravnu doticaju s božanskom Univerzalnošću, zaobilazeći posredničku ulogu partikularne institucije9. To pomirenje, unatoč tome, postaje moguće samo nakon što je otuđenje dovedeno do krajnosti: nasuprot katoličkoj predodžbi o brižnom i dragom Bogu s kojim se može sporazumijevati, čak i pregovarati, protestantizam započinje s predodžbom Boga lišena svake »zajedničke mjere« koju dijeli s čovjekom, Boga kao nedokučiva S one strane, koji milost distribuira na potpuno kontingentan način.10 Tragove tog potpunog prihvaćanja Božjeg bezuvjetnog i hirovitog autoriteta možemo razabrati u posljednjoj pjesmi koju je Johnny Cash snimio prije smrti, The Man Comes Around, egzemplarnoj artikulaciji tjeskoba sadržanih u južnom baptističkom kršćanstvu:

Postoji čovjek koji uzima imena i on odlučuje
Koga osloboditi a koga okriviti sa svima se neće
postupati
Jednako postojat će zlatne ljestve koje sežu do dolje
Kada se pojavi čovjek

Dlake na tvojoj ruci dići će se za tog terora u svakom
Gutljaju i svakom zalogaju imat ćeš zadnju
ponuđenu zdjelu
Ili nestati na dnu lonca

Kada se pojavi čovjek

Počuj trube počuj svirače stotinu milijuna
anđela kako pjevaju
Mnoštva marširaju prema velikom kotlu
Glasovi koji zazivaju i glasovi koji plaču
Neki su rođeni a neki umiru
Dolazak je to kraljevstva alfe i omege
A vihor je u trnovitim stablima
Sve djevice čiste svoje stjenjeve
Vihor je u trnovitim stablima
Teško je tebi opirati se bodljama
Do Armagedona nema šalama ni šaloma

Onda će pijetao pozvati kući svoje kokoši
Mudri čovjek poklonit će se trnju i pred njegove noge
Oni će baciti zlatne vrane
Kada se pojavi čovjek

Tko god je nepravedan neka bude i dalje nepravedan
Tko god je pravedan neka bude i dalje pravedan
Tko god je besraman neka bude i dalje besraman

Pjesma je o Armagedonu, smaku svijeta, kada će se pojaviti Bog i provesti posljednji sud i taj je događaj prikazan kao čisti i proizvoljni teror: Bog je prikazan gotovo kao personificirano Zlo, kao neka vrsta političkog prokazivača, čovjeka koji se »pojavljuje« (comes around) i izaziva zaprepaštenje zbog »uzimanja imena« (taking names), odlučivanja tko je spašen, a tko izgubljen. Ako išta, Cashov opis evocira dobro poznatu scenu ljudi postrojenih radi brutalna ispitivanja i prokazivača koji pokazuje na one koji su odabrani za mučenje: nema milosti, nema oprosta grijeha, nema klicanja, svi smo mi uglavljeni u svoje uloge, pravedni ostaju pravedni, a besramni ostaju besramni. U toj božanskoj proklamaciji nama se ne sudi jednostavno na pravedan način; mi smo prokazani izvana, kao da učimo o nekoj proizvoljnoj odluci, da li smo pravednici ili grešnici, da li smo spašeni ili osuđeni - ta odluka nema nikakve veze s našim unutarnjim vrlinama.11 I, nanovo, taj mračni eksces nemilosrdna božanskog sadizma - prekoračenje slike stroga, ali usprkos tome pravedna, Boga - nužno je negativ, naličje ekscesa kršćanske ljubavi nasuprot židovskom Zakonu: ljubav koja suspendira Zakon nužno je praćena proizvoljnom okrutnošću koja također suspendira zakon.
Martin Luther izravno je predložio ekskrementalan identitet čovjeka: čovjek je poput božanskoga govna, on je ispao iz Božjeg anusa. Pitanje se, dakako, može povoditi time da su duboke krize natjerale Luthera na njegovu novu teologiju, on je bio uhvaćen u nasilni oslabljujući krug superega12: što je više djelovao, kajao se, kažnjavao i mučio, činio dobra djela..., to se više osjećao krivim. To ga je dovelo do uvjerenja da su dobra djela proračunata, prljava, sebična: daleko od toga da ugađaju Bogu, ona izazivaju Božji gnjev i dovode do prokletstva. Iskupljenje dolazi od vjere: samo je naša vjera, vjera u Isusa kao spasitelja, ono što nam omogućuje da se probijemo iz slijepe ulice superega. Ipak, njegova »analna« definicija čovjeka ne može biti reducirana na rezultat pritiska njegova superega koji ga je tjerao na samoponižavanje - ima više u tome: samo se unutar te protestantske logike čovjekova ekskrementalnog identiteta može formulirati pravo značenje inkarnacije. U ortodoksiji, Krist posve gubi izvanredni status: njegova vrla idealizacija, uzdizanje do plemenita modela, reducira ga na idealnu sliku, lik koji treba imitirati (svi bi ljudi trebali težiti da postanu Bog) - imitatio Christi prije je ortodoksna nego katolička formula. U katolicizmu prevladava logika simboličke razmjene: katolički se teolozi uživaju zadržavati na skolastičkim pravnim argumentima o tome kako je Krist platio cijenu za naše grijehe, itd. - nije čudno da je Luther reagirao na najnižu posljedicu te logike, redukciju iskupljenja na nešto što se može kupiti od Crkve. Protestantizam, konačno, pozicionira relaciju kao realnu, shvaćajući Krista kao Boga koji je, u činu Inkarnacije, slobodno Sebe identificirao kao Svoje vlastito govno, s ekskrementalnim realnim koje je čovjek - i samo na tom stupnju specifična kršćanska predodžba o božanskoj ljubavi može biti razumljena, kao ljubav prema bijednom ekskrementalnom entitetu zvanu »čovjek«.
Bez ikakve dvojbe, Kierkegaard je taj koji je tu božansku paralaksičnu13 napetost doveo do krajnosti, što se najbolje ocrtava u njegovoj tvrdnji o »teološkoj suspenziji etičkog«14. U jednom poglavlju prvog sveska Ili/Ili15 pod naslovom Odraz antičke tragedije u modernoj tragediji Kierkegaard je predložio uobrazilju o tome kakva bi bila moderna Antigona. Sukob je sada u potpunosti internaliziran: ne postoji više potreba za Kreontom. Istodobno, dok Antigona voli oca Edipa, javnoga junaka i spasitelja Tebe, kojemu se divi, ona zna istinu o njemu (ubojica oca, incestualni brak). Njezina se pat-pozicija sastoji u tome da je onemogućena podijeliti to prokleto znanje (poput Abrahama koji nije mogao s drugima podijeliti božanski nalog da žrtvuje sina): ona se ne može požaliti, podijeliti svoju patnju i žalost s drugima. Nasuprot Sofoklovoj Antigoni koja djeluje (zakopava brata i stoga aktivno preuzima svoju sudbinu), ona ne može djelovati, te je zauvijek osuđena na ravnodušnu patnju. To nepodnošljivo breme njezine tajne, njezine razorne agalme, konačno je dovodi do smrti u kojoj samo ona može naći mir koji je inače dan putem simboliziranja/dijeljenja nečije patnje i žalosti. Kierkegaardova je poenta u tome da ta situacija nije više sasvim tragična (opet, na sličan način na koji Abraham također nije tragična figura)16. Nadalje, ukoliko je Kierkegaardova Antigona paradigmatski modernistička, trebalo bi nastaviti taj mentalni eksperiment i zamisliti postmodernu Antigonu sa, dakako, staljinističkim zaokretom njezine slike: za razliku od one modernističke, ona bi se trebala naći u poziciji u kojoj bi, da citiramo sama Kierkegaarda, etičko sámo bilo iskušenje. Jedna bi verzija za Antigonu nedvojbeno bila ta da se javno odrekne, denuncira i optuži oca (ili, u drugoj verziji, svoga brata, Polinika) za njegove strašne grijehe iz svoje bezuvjetne ljubavi prema njemu. Kierkegaardova je poenta u tome da bi takav javni čin Antigonu učinio još izoliranijom, apsolutno samom: nitko - izuzev Edipa sama, ako bi još bio živ - ne bi razumio da je njezin čin izdaje najviši čin ljubavi... Antigona bi na taj način bila u potpunosti lišena svoje sublimne ljepote - sve bi to ukazivalo na činjenicu da ona nije puka i obična izdajica oca, nego da je to učinila iz ljubavi prema njemu, sve bi to bio jedva zamjetljiv repulzivan tik, poput histerična trzaja usnice Claudelove Sygne de Coufontaine. Taj tik na Sygne de Coufontainovu licu više ne pripada licu: to je grimasa čija ustrajnost rastvara jedinstvo lica.
Upravo zbog paralaksične naravi Kierkegaardove misli, s obzirom na njegovu »trijadu« Estetičko, Etičko i Realno, treba imati na umu da je izbor, ono »Ili/Ili«, uvijek između dvojega. Pravi problem nije izbor između estetičkog i etičkog stupnja (užitak nasuprot dužnosti), nego između etičkog i njegove religijske suspenzije: lako je nekomu ispunjavati dužnost nasuprot njegovim užicima ili egoističnim interesima; mnogo je teže poštivati bezuvjetnu etičko-religijsku zapovijed nasuprot nečijoj pravoj etičkoj biti. (To je dilema s kojom se suočava Sygne de Coufontaine u Claudelovu Taocu, to je konačni paradoks kršćanstva kao one religije moderne: kako bi - poput Julie iz Waughove Brideshead Revisited - ostali vjerni bezuvjetnoj Dužnosti, trebalo bi popustiti u nečemu što se može činiti kao estetička regresija, oportunistička izdaja.) U Ili/Ili Kierkegaard ne daje jasan prioritet Etičkom, on samo suprotstavlja ta dva izbora, onaj Estetičkog i onaj Etičkog, na pravi paralaksični način, naglašavajući »skok« koji ih razdvaja, nedostatak bilo kakva posredovanja među njima. Religiozno ni u kojem slučaju nije posrednička »sinteza« toga dvojega, nego, naprotiv, radikalna afirmacija paralaksičnog jaza (»paradoks«, pomanjkanje zajedničke mjere, nesavladiv ponor između Konačnog i Beskonačnog). To će reći da ono što Estetičko i Etičko čini problematičnim nisu njihove pojedinačne pozitivne osobine, nego njihova zbiljska formalna priroda: činjenica da, u obama slučajevima, subjekt želi živjeti neku konzistentnu vrstu egzistencije i stoga poreći radikalni antagonizam ljudske situacije. To je razlog zašto je Julijin izbor na kraju Brideshead Revisited zapravo religiozan, premda je, u svojoj izravnoj pojavnosti, izbor Estetičkog (prolazne ljubavne afere) umjesto Etičkog (brak); ono što je važno jest to da se ona u potpunosti suočila s paradoksom ljudske egzistencije i prihvatila ga. To znači da njezin čin uključuje »preskakanje vjere« (leap of faith): nema jamstva da njezino primicanje prolaznim ljubavnim aferama nije samo to - odmak od Etičkog prema Estetičkom (na isti način nema jamstva da Abrahamova odluka da ubije Izaka nije njegovo osobno ludilo17). Nikad nismo sigurni unutar Religijskog, uvijek ostaje sumnja, isto djelo može se smatrati religijskim ili estetičkim, u paralaksičnom rascijepu koji nikada ne može biti ukinut, budući da »minimalna razlika« koja transsupstituira (ono što se čini da je) estetički čin u religijski čin nikada ne može biti specificirana, locirana kao određeno svojstvo.
Ipak, taj vrli paralaksični rascijep i sam je ulovljen u paralaksu: može se shvatiti kao da nas osuđuje na trajnu tjeskobu, ali i kao nešto čemu je svojstveno komično. Zbog toga je Kierkegaard ustrajao na komičnom karakteru kršćanstva: postoji li išta komičnije od Inkarnacije, tog smiješnog ukrštavanja Najvišeg i Najnižeg, istodobnost Boga, stvoritelja Univerzuma i jadnoga čovjeka?18 Sjetite se elementarne komične scene iz jednog filma: nakon što trube najave ulazak kralja u kraljevsko predvorje, iznenađena publika ugleda sakata klauna koji ulazi teturajući... to je logika Inkarnacije. Jedini je prikladni kršćanski komentar na Kristovu smrt stoga: »La comedia e finita...« I, nanovo, poenta je u tome da je rascijep koji odvaja Boga od čovjeka u Kristu upravo onaj paralakse: Krist nije osoba s dvjema bitima, besmrtnom i smrtnom. Možda bi to također bio jedan od načina za razlikovanje poganskog agnosticizma i kršćanstva: problem je s agnosticizmom taj da je odveć ozbiljan u razvijanju svoje narative o uzlazu k Znanju, da premašuje humanističku stranu religijskog iskustva - gnostici su kršćani koji promašuju šalu kršćanstva... (I, usput, to je razlog zašto je Pasija Mela Gibsona posve antikršćanski film: u potpunosti mu nedostaje taj komični aspekt.)19
Kao što je često slučaj, Kierkegaard je ovdje neočekivano blizak svom službenom velikom neprijatelju, Hegelu, prema kojemu se prijelaz od tragedije na komediju odnosi na nadilaženje reprezentacije: dok u tragediji individualni glumac reprezentira univerzalni lik koji igra, u komediji on jest odmah taj lik. Praznina je reprezentacije prema tome popunjena, točno kao u slučaju Krista koji, za razliku od prijašnjih poganskih božanstava, ne »reprezentira« neku univerzalnu moć ili princip (kao u hinduizmu u kojemu Krišna, Višnu, Šiva..., svi »znače« određene spiritualne principe ili moći - ljubav, mržnju, razum): kao taj jadni čovjek, Krist jest neposredno bog. Krist nije i čovjek, odvojen od boga; on je čovjek upravo utoliko ukoliko je on bog, tj. ecce homo jest najviša oznaka njegove božanstvenosti. Tako je u izreci »Ecce homo!« Poncija Pilata, kada Krista prikazuje razjarenoj masi, prisutna objektivna ironija: njezino značenje nije »Pogledajte ovo bijedno izmučeno stvorenje. Ne vidite li u njemu obična izmučena čovjeka? Nemate li imalo suosjećanja za njega?«, nego prije, »Ovdje je Bog sam!«
Unatoč tome, u komediji se glumac ne poklapa s osobom koju igra na način da igra sama sebe na pozornici, kao da je on samo »ono što je on u stvarnosti« ondje. Bit će da je prije, na pravi hegelijanski način, rascijep koji odvaja glumca od njegove scenske osobe u tragediji premješten u samu scensku osobu: komični lik nikada nije u potpunosti identificiran sa svojom ulogom, on uvijek zadržava sposobnost da se promatra izvana, »ismijavajući sama sebe«. (Sjetite se besmrtne Lucy iz I Love Lucy čiji je zaštitni znak, kada bi je nešto iznenadilo, bio da lagano nagne vrat i baci pogled iznenađenja ravno u kameru - to nije bila Lucille Ball, glumica, podrugljivo obraćajući se publici, nego stav samo-onepoznaćivanja koje je bilo dio »Lucy« kao scenske osobe same.) To je način na koji funkcionira hegelijansko »pomirenje«: ne kao neposredna sinteza ili pomirenje suprotnosti, nego kao podvostručenje rascijepa ili antagonizma - dva su suprotstavljena momenta »pomirena« kad je rascijep koji ih razdvaja u takvu položaju da je inherentan jednom od uvjeta. U kršćanstvu rascijep koji odvaja boga od čovjeka nije efektivno »poreknut« direktno u figuri Krista kao bogo-čovjeka, nego samo u najnapetijem trenutku raspeća kada Krist sam očajava (»Oče, zašto si me napustio?«): u tom trenutku rascijep koji odvaja boga od čovjeka transponiran je na boga sama, kao rascijep koji razdvaja Krista od Boga-Oca; doličan dijalektički trik ovdje je u tome da se vrla osobina za koju se činilo da me razdvaja od Boga pretvara u ono što me ujedinjuje s bogom.
Po Hegelu, ono što se događa u komediji jest to da se u njoj Univerzalno neposredno pojavljuje, javlja »kao takvo« u neposrednu kontrastu prema pukom »apstraktnom« univerzalnom koje je »nijema« univerzalnost pasivne veze (zajedničke osobine) među partikularnim momentima. Drugim riječima, u komediji univerzalnost djeluje neposredno - kako? Komedija se ne oslanja na potkopavanje našega dostojanstva s opomenom o smiješnim kontingencijama naše zemaljske egzistencije; komedija je, naprotiv, jaka tvrdnja univerzalnosti, neposredno podudaranje univerzalnosti sa singularnošću uloge/glumca. To će reći, što se stvarno događa u komediji kada su sve univerzalne osobine dostojanstva ismijane i subvertirane? Negativna je sila koja ih potkopava ona individualnoga, junaka s njegovim stajalištem nepoštivanja uzvišenih univerzalnih vrijednosti, i taj je negativitet sâm jedina preostala univerzalna sila. I ne vrijedi li jednako za Krista? Njegovim skandaloznim djelima potkopane su i relativizirane sve postojane supstancijalne univerzalne osobine, tako da je jedina preostala univerzalnost ona utjelovljena u Njemu, u njegovoj vrloj singularnosti. Univerzalije koje potkopava Krist »apstraktne« su supstancijalne univerzalije (predstavljene pod krinkom židovskog Zakona), dok je »konkretna« univerzalnost zbiljski negativitet potkopanih apstraktnih univerzalija.
Prema jednoj anegdoti iz svibanjskih dana Šezdesetosme, na jednom je pariškom zidu bio grafit: »Bog je mrtav. Nietzsche«. Drugi je dan ispod njega osvanuo drugi grafit: »Nietzsche je mrtav. Bog«. Što ne valja s tom šalom? Zašto je ona tako očito reakcionarna? Ne samo da se obrnuta izjava oslanja na moralističku otrcanu frazu bez inherentne istine; njezin je neuspjeh dublji, a tiče se forme preokreta sama: ono što šalu čini lošom šalom jest čista simetrija preokreta - pozadinska tvrdnja prvoga grafita (»Bog je mrtav. Potpisao (očito živući) Nietzsche«) preokrenuta je u izjavu koja implicira »Nietzsche je mrtav, dok sam ja još uvijek živ. Bog«. Postoji dobro poznata jugoslavenska šala-zagonetka: »Koja je razlika između pape i trube? Papa je iz Rima, a truba je od kositra. A koja je razlika između pape iz Rima i trube od kositra? Truba od kositra može biti iz Rima, dok papa iz Rima ne može biti od kositra«. Na sličan način trebalo bi podvostručiti parišku grafiti-šalu: Koja je razlika između »bog je mrtav« i »Nietzsche je mrtav«? Nietzsche je rekao »bog je mrtav«, a bog je rekao »Nietzsche je mrtav«. A koja je razlika između Nietzschea koji je rekao »Bog je mrtav« i boga koji je rekao »Nietzsche je mrtav«? Nietzsche koji je rekao »Bog je mrtav« nije bio mrtav, dok je bog koji je rekao »Nietzsche je mrtav« bio sam mrtav. Ono ključno za prikladni komični efekt nije razlika na onom mjestu na kojem očekujemo istost, već prije istost gdje očekujemo razliku,20 zbog čega bi, kao što je istaknula Alenka Župančič,21 materijalistička (i stoga prikladno komična) verzija toga vica bila nešto poput: »Bog je mrtav. A, zapravo, ni ja se ne osjećam baš najbolje...« - nije li to komična verzija Kristove jadikovke na križu? Krist će umrijeti na križu ne zato da se oslobodi svoga smrtnog omota i ponovo sjedini s božanskim; on će umrijeti jer je on bog. Nije ni čudo da je, u posljednjim godinama intelektualne aktivnosti, Nietzsche svoje tekstove i pisma potpisivao baš sa »Krist«: prikladna komična dopuna Nietzscheove »Bog je mrtav« bila bi kad bi Nietzsche sam na nju dodao: »A, zapravo, ni ja se ne osjećam baš najbolje...«
Polazeći od toga, možemo također elaborirati kritiku filozofije konačnosti koja danas prevladava. Ideja je da bi umjesto velikih metafizičkih konstrukata trebalo prihvatiti našu konačnost kao naš krajnji obzor: nema apsolutne Istine, sve što možemo učiniti jest da prihvatimo kontingenciju naše egzistencije, nenadvladiv karakter naše bačenosti u situaciju, osnovni nedostatak bilo kakve apsolutne točke referencije, zaigranost naše neprilike... Ma kako bilo, prva je stvar koja upada u oči ovdje posvemašnja ozbiljnost te filozofije beskonačnosti, njezin sve-prožimajući patos koji se kreće protiv očekivane zaigranosti: krajnji ton filozofije konačnosti onaj je ultra-ozbiljne herojske konfrontacije nečije sudbine - nije ni čudno da je filozof konačnosti par excellence, Heidegger, ujedno bio filozof kojemu u potpunosti nedostaje smisao za humor22. (Postoji, nažalost, i Lacanova verzija filozofije konačnosti: kada se, u tragičnu tonu, priopći da se netko treba okaniti nemoguće težnje prema punoj jouissance i prihvatiti »simboličku kastraciju«, krajnju prinudu naše egzistencije: čim uđemo u simbolički poredak, sva jouissance mora proći kroz mortifikaciju simboličkoga medija, svaki je dostižan objekt već nadomjestak nemogućeg-realnog objekta želje koja je konstitutivno izgubljena...) Moguće je da se Kierkegaard toliko oslanjao na humor upravo stoga jer je ustrajavao na odnosu prema Apsolutu i odbacio ograničenje konačnosti.
Što je onda to što to isticanje konačnosti kao krajnjeg horizonta naše egzistencije promašuje? Kako to možemo tvrditi na materijalistički način, a da ne krenemo u spiritualnu transcendenciju? Odgovor je, upravo, objet petit, a kao »neobamrli« (»ne-kastrirani«) ostatak koji ustrajava u opscenoj besmrtnosti. Nije čudno da vagnerijanski junaci toliko očajno žele umrijeti: oni se žele riješiti tog opscenog besmrtnog dodatka koji zastupa libido kao organ, nagona u njegovoj najvećoj radikalnosti, tj. nagona ka smrti. Drugim riječima, pravi, frojdovski paradoks jest da je ono što raspršuje prinudu naše konačnosti sam poriv ka smrti. Pa kada Badiou, u svom prezrivom otpustu filozofije konačnosti, govori o »pozitivnoj beskonačnosti« i, na platonički način, slavi beskonačnost generičke produktivnosti otvorene odanošću jednom Događaju, ono što on propušta uzeti u obzir s frojdovskog stajališta opscena je ustrajnost poriva ka smrti kao prave materijalne/materijalističke potpore »pozitivne beskonačnosti«.
Jasno, prema uobičajenu nazoru filozofije konačnosti, grčka tragedija, tragično iskustvo života, signalizira prihvaćanje rascijepa, neuspjeha, poraza, ne-svršetka, kao krajnjeg horizonta ljudske egzistencije, dok se kršćanska komedija oslanja na izvjesnost da transcendentni Bog jamči sretni konačni ishod, »poricanje rascijepa«, preokret neuspjeha u konačni trijumf. Eksces božanskog bijesa kao naličje kršćanske ljubavi dopušta nam da shvatimo što taj uobičajeni nazor propušta: kršćanska komedija ljubavi može se javiti samo nasuprot pozadini radikalnog gubitka ljudskog dostojanstva, degradacije koja, upravo, potkopava tragično iskustvo: iskusiti neku situaciju kao »tragičnu« moguće je jedino kad žrtva sadrži minimum dostojanstva. To je razlog zašto je ne samo krivo nego ujedno etički opsceno, označiti muslimane u koncentracijskom logoru ili žrtvu staljinističkog paradnog procesa tragičnima - njihova je nevolja odveć strašna da bi zaslužila tu oznaku. »Komično« također označuje domenu koja izlazi na vidjelo kada horor neke situacije nadilazi granice tragičnog. Upravo se na toj točki pojavljuje specifična kršćanska ljubav: ona nije ljubav prema čovjeku kao tragičnom junaku, nego ljubav prema jadnom bijedniku na koji je muškarac ili žena reduciran nakon što je izvrgnut proizvoljnom božanskom bijesu.

Slavoj Žižek

S engleskoga preveo Srećko Horvat

1 Šoa (Shoa, Shoah) u novohebrejskom označava ubojstvo velikog broja ljudi, naroda (genocid), a rabi se i kao izraz za getoiziranje, posebice istrebljenje europskih Židova za vrijeme nacističke vladavine u Njemačkoj i Europi. (op. prev.).
2 Za sažet opis tih triju pozicija, v. Franklin Sherman, Speaking of God after Auschwitz, u: A Holocaust Reader, ed. Michael L. Morgan, Oxford: Oxford University Press 2001.
3 F. W. J. Schelling, Philosophical Investigations into the Essence of Human Freedom, u: Philosophy of German Idealism, izd. Ernst Behler, New York: Continuum 1987, p. 274.
4 Citat u Holocaust Reader, str. 237.
5 V. Martin Heidegger, Only a God Can Save Us, u: The Heidegger Controversy, izd Richard Wolin, Cambridge: MIT Press 1993.
6 David Tracy, Religious Values after the Holocaust, u: A Holocaust Reader, str. 237.
7 Jürgen Habermas, The Future of Human Nature, Cambridge: Polity Press 2003, str. 110.
8 Walter Benjamin, Illuminations, New York: Schocken Books 1969, str. 254.
9 Ta tri kršćanska nazora također sadrže tri različita načina Božje prisutnosti u svijetu. Počinjemo s kreiranim svemirom koji izravno odražava slavu Stvoritelja: sve obilje i ljepota našega svijeta nose svjedočanstvo božanske kreativne snage, a kreacije, kada nisu iskvarene, oči prirodno okreću prema Njemu... Katolicizam se okreće delikatnijoj logici figure na sagu: Stvoritelj nije neposredno prisutan u svijetu, Njegovi se tragovi prije razabiru u detaljima koji izmiču prvom površnom i letimičnom pogledu, tj. Bog je poput slikara koji se odmiče od svoga završena proizvoda, signalizirajući svoje autorstvo tek jedva raspoznatljivim potpisom na rubu slike. Konačno, protestantizam zastupa Božju radikalnu odsutnost iz stvorenoga svemira, iz ovog sivog svijeta koji funkcionira poput slijepa mehanizma i u kojem Božja prisutnost postaje prepoznatljiva samo u izravnim intervencijama njegove Milosti koja remeti normalan tijek svari.
10 Onima koji su upoznati s Hegelom lako je locirati taj ekscesivni element: na samu kraju njegove Znanosti logike Hegel postavlja naivno pitanje o tome koliko bismo momenata trebali ubrojiti u dijalektički proces, tri ili četiri? Njegov je odgovor da njih treba shvatiti ili kao tri ili kao četiri: srednji moment, negativitet, podvostručen je u izravnu negaciju, a samo-odnošajni apsolutni negativitet u povratku izravno prelazi u pozitivnu sintezu.
11 Usput, postoji jedna traumatična zgoda u Egzodusu 4:24-26 u kojoj se upravo »pojavljuje čovjek« (the man comes around). Bog sam pod krinkom tajanstvena stranca dolazi do Mojsijeva šatora i napada ga (»Gospodin ga susretne i pokuša ubiti«); Mojsija zatim spašava njegova žena Zipora, koja utažuje Boga nudeći mu prepucij njihova sina.
12 Luther je bio opčinjen analnim tjelesnim funkcijama, jer je patio od (psihološki uvjetovane) konstipacije - nije ni čudo da je čovjeka definirao kao nešto što je ispalo iz Božjeg anusa, kao božansko govno.
13 »Paralaksično«, od »paralaksa« - termin kojim se Žižek koristi u posljednjim radovima, a koji u izvornom značenju označava prividnu promjenu objekta, uzrokovanu promjenom položaja promatrača (op. prev.).
14 Ono što ta suspenzija dovodi u pitanje jest ono što bi se, okretanjem poznate Arendtine tvrdnje, moglo nazvati banalnošću Dobra. Sjetimo se prosljavljena heroizma njujorških vatrogasaca 11. rujna: u svom heroizmu oni nisu učinili ništa izvanredno, oni su samo »činili svoj posao«... Ta banalnost nije jednaka »banalnosti« normalna demokratskog procesa: ona označuje »banalnost« izvanrednog heroizma, ne mirni tok običnog (političkog) života.
15 Soren Kierkegaard, Either/Or, Volume I (New York: Anchor Books, 1959), 137-162.
16 Bio je to Hegel koji je imao intuiciju da moderni položaj desublimacije potkopava tragičnu percepciju života. U svojoj Fenomenologiji on nadopunjuje slavnu francusku poslovicu »Za slugu nema heroja« sa »Ne zato jer heroj nije heroj, nego zato jer je sluga samo sluga«, tj. za onoga tko u heroju prepoznaje samo njegove »ljudske, odveć ljudske« osobine, male slabosti, sitne strasti, itd. i tko je slijep za historijsku dimenziju herojskih djela - u modernosti, ta je perspektiva sluge univerzalizirana, svi dostojanstveni viši položaji reducirani su na niže motivacije.
17 Presudno je zapaziti da Abraham, inače, ni na koji način nije bojažljivi da-govorilica (yes-sayer), nego čovjek koji se ne boji otvoreno suprotstaviti Bogu: on se hrabro opire Božjem planu da uništi sodomite, on pokušava uvjeriti Boga da poštedi pravednike koji bi mogli biti ubijeni zajedno s grešnicima - pa zašto mu onda udovoljava kada je u pitanju život njegova vlastita sina? Slijedeći recentnu modu alternativnih povijesnih (»Što ako?«) narativa, bilo bi zanimljivo poigrati se hipotezom što bi se dogodilo da je Abraham rekao Ne! na Božji zahtjev.
18 V. The Humor of Kierkegaard. An Anthology, uredio i predgovor napisao Thomas C. Oden, Princeton: Princeton University Press 2004.
19 Ipak, potisnuti kršćanski aspekt religijskog uvijek se vraća - ako nigdje drugdje, onda u komičnim detaljima poput onih u vezi s dalaj-laminim letom u Indiju 1959. Kada je dalaj-lama razmatrao tešku opciju da emigrira iz Tibeta, konačnu je odluku donio na osnovi savjeta službenoga proroka koji je, potaknut mističnim transom, izrekao zbrkane riječi koje su dale mig o tome koji izbor učinit - kakvo iznenađenje, onda, kada se saznalo da je toga proroka plaćala CIA, jer se dalaj-lamin bijeg savršeno uklopio u CIA-ine svrhe u njihovoj borbi protiv kineskih komunista...
20 To je razlog zašto su »Koja je razlika između...« šale najefikasnije kada je razlika zanijekana, kao u: »Koja je razlika između vlakova igračaka i ženskih grudi? Nijedna: oboje je namijenjeno djeci, a s obama se najčešće igraju odrasli muškarci.«
21 Na čiju se »Concrete Universal« And What Comedy Can Tell Us About It (bit će objavljeno u Lacan: The Silent Partners, izd. Slavoj Žižek, London, Verso Books, 2004) ovdje oslanjam.
22 Znakovito, jedina se šala - ili, ako već ne šala, onda barem trenutak ironije - u Heideggera javlja u njegovoj duhovitoj napomeni poprilično lošeg ukusa o Lacanu kao »onom psihijatru koji sam treba psihijatra« (u pismu Medardu Bossu).

- 17:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.04.2008.

für A.G.Matoš

Image and video hosting by TinyPic

Sve ma­nje či­tam no­vi­ne, a sve više či­tam au­to­re. Tra­žim ra­zli­ku, do­da­nu vri­je­dnost, in­for­ma­ci­ju više, ane­gdo­tu, pa­me­tan za­klju­čak, za­ni­mljiv di­ja­gram, art fo­to­gra­fi­ju. Do­bar ­stil, do­bar štos, ne­o­če­ki­va­na sli­ka - to je ono ­zbog če­ga vri­je­di či­ta­ti no­vi­ne. Ako do­đe­te ­pred ki­osk i ne osje­ti­te tr­nce u le­đi­ma kad vi­di­te na­slo­vni­cu, ne­moj­te ku­pi­ti no­vi­ne. Sve je već na in­ter­ne­tu.

Nino Pavić

Image and video hosting by TinyPic

Da ti pravo kažem, Hero, nije sve tako crno kako se čini; evo o čemu je riječ:

I

Ja ne samo da ne mislim ništa lošega o Dežuloviću, nego ne mislim loše ni o Perišiću, sve dok je riječ o novinama: Dežulović je briljantan, duhovit je, okretna je pera, točno: inteligentan je, i, usudio bih se kazati: moralan čovjek! K tome, ako se prisjetimo onog njegovog nevjerojatnog teksta o vlastitoj bolesti, jednostavno ne možemo ne biti na Dežulovićevoj strani. Naravno, o njegovom svjetonazoru ili političkim stavovima tek bi trebalo govoriti, ali, ne slažem se gotovo ni u čemu s najboljim svojim prijeteljem, pa smo prijatelji! Da završim: mogao bih zamisliti situaciju u kojoj bih Dežulovića branio pa ako treba i fizički, upravo zbog onoga što grosso modo nazivam moralnošću; dakle, ne samo da mi imponira njegov tekst, nego Dežulovića gotivim i kao druga i čoveka. Jeste.

II

Perišić je rijetko uravnotežen kritičar. Ali, jednostavno ne mislim da je njegova literatura bog zna što. I nije riječ o tome da to možda nije moj cup of tea, nego naprosto, siguran sam, nije riječ o značajnoj književnosti. O Perišiću dakle ne mislim ama baš ništa lošega osim da nema većeg literarnog dara: Hero, ne mislim da pretjerujem kad velim da čovjek ne treba mrčiti pera ako nije siguran da je to što ima za kazati pametnije od tišine koja tome prethodi ('U zmajevom gnijezdu', op.p.). Ne znam otkud ta prisila da svatko tko o umjetnosti piše i sam bude umjetnik - to se proteže čak i na tv-emisije, npr. 'Transfer': ti ne znaju napraviti prilog o Kožariću a da se kamera ne njiše kao da je Tarzan nosi s lijane na lijanu, jer, eto, o artu samo artistički, kaj ne - ali ta sociopsihološka vivisekcija današnje hrvatske književnosti, iako bi u nalazu bila iznimno zanimljiva, meni nije izazovna - umoran sam od sitnih razloga i malih motiva u ovoj provincijskoj, skučenoj sredini. Ljudi bi na ovom malom prostoru da i oni ugrabe svoj dio slave, svojih pet minuta, i svaki dobar novinar odjednom je i romansijer, baš kao što je svaka hostesa stručna suradnica korporativnih komunikacija! Užasno mi je vidjeti ispraznost svijetova ljudi koji danas ispisuju nebrojene stranice hrvatske književnosti. Strahotna je praznina njihova životnog iskustva. Ovdje su rat i tranzicija dobrodošli kao univerzalni alibi za pustoš unutarnjih svijetova: s jedne strane to što su opustošili svijet koji skupno nastavamo alibi je praznini duša, a s druge rat i tranzicija ispostavljaju bizarije u dovoljnoj mjeri da se deskripcijom tako nakaradne stvarnosti stvori privid pitoresknosti literernih/umjetničkih svijetova. Tako je i mladi Rembrandt mislio, kako dobroobjašnjava Wölfflin, da se likovna draž krije u motivu, pa je u ranim djelima slikao sve same pohabane šešire i ostale ruinirane prizore, misleći da su eo ipso likovno podatni. Kasnije čovjek, ako je Remebrandt, shvati da to s motivom nema veze. Recimo, Lolita - ta je romansa s engleskim jezikom najzorniji dokaz da umjetnost zazire od predloška, i da je ono što u ovom slučaju umjetnost odmiče od pornografije i čini je umjetnošću, upravo distanca od motiva, a ne uronjenost u nj! Čitajući Perišića zapravo žalim ljude koji žive te živote: njega, njegove likove, njegove čitatelje...Bože, pa tu nema jednog jedinog dokaza da je itko ikada razumio jednu jedinu rečenicu od Talesa do Rortyja, da je vidio ma i jednu sliku od Altamire do Chagalla u Klovićevim dvorima, da je zastao na bilo kojoj rečenici ili riječi od ružoprste zore pa do vizionarske lule (Borges za lulu pušača opijuma), a bormeš je pitanje kako svi ti ljudi zapravo provode svoje dane, jer ja ne vidim da tu itko participira u ovom životnom obilju koje pruža pa čak i ova plitka panonska balaton-bara: hrvatski književnici, čast iznimkama, svojim dijelima svjedoče tek jedno: da dane provode, što je Andrić posebno prezirao, i dalje pijani, u tim svojim smrdljivim, zadimljenim rubnim bircevima, i mutnih očiju prate nejasan svijet šarenih sjena što za njih prebrzo promiče/u ulicom, s onu stranu kavanskoga stakla. Svijet komercijale - medija ili marketinga - o kojem lauretai posljednja dva EPH-ova natječaja govore, taj je pitoreskni, užurbani, šareni svijet ispraznosti potpuno irelevantan panoptikum bižuterije za koju i Perišić i Bulić i EPH zaboravljaju, ili to potiskuju, da traju koliko i njihove novine: u času objavljivanja, već su passe. Uostalom, ni Perišić o tom svijetu i takvim ljudima nema bolje mišljenje:"Žalosno je vidjeti mlade ljude koji konzumiraju stvari kao da ih progoni beskrajna glad, koji preuzimaju konzumiranje kao osnovni princip, a ne mišljenje, ne kreaciju. To su na neki način luđaci. Gledajući nedavni Big Brother celebrity imao sam dojam da vidim neke potrošaštvom potpuno poremećene ljude."
Ali, ako to sve Robert vidi, a vidi, čemu onda literatura koja izaziva ovakve rasprave:

- U samom romanu pojavljuju se dvije suprostavljene novinske kuće, nalik EPH-u i NCL-grupi. Vaš glavni junak pritom „glumi" urednika ekonomske rubrike romanesknog pandana tjednika „Nacional".

- Ne bih tako doslovno tumačio stvari. Istina da on radi u manjoj kompaniji i da je u toku «novinski rat» sličan nekim stvarnim događajima... Međutim, nema tu direktnog preslikavanja, jer mene ne zanimaju EPH i NCL nego opisujem fenomen malog tržišta, na kojem je uzak manevarski prostor za pojedinca koji je bez svoje volje u sukobe upleten.


On živi u malom društvu u kojem je sloboda vrlo uvjetan pojam i to je tema šira od našeg novinarstva, tako je u svim strukama, područjima. Od građevinarstva do književnosti - teren je isparceliziran u tabore... Usko je. Osim toga, priča s novinskim ratom između dviju kompanija - ona je u romanu nužna za zaplet. Znači, dramaturški je nužna i nije sebi svrhom.

Užas je ove situacije to tim veći, kao što sam već jednom objašnjavao, kad shvatimo da je naša stvarnost već 'transponirana'*: o ovoj maloj Zemlji zalazećeg sunca dvije su velike dnevne novine: Jutarnji i Večernji list, i dva su glavna tjednika: 'Globus', koji je imao egidu: nacionalni tjednik, i 'Nacional', koji je imao egidu: globalni tjednik. Kao da se netko zajebava, zar ne? (Sve i jest u tome da se netko zaista zajebava, i to vrlo unosno, i zapravo u denunciranju te zajebancije i njenih protagonista leži glavni posao kritike, pa čak i književne, ako su već svijetovi naših književnih djela u bitnom tom situacijom određeni!) I sad, umjesto da se uvidi skarednost srži same stvar, zato jer se participira na stvari, i od nje živi, ta se Stvar ne rastvara: o tom, fundamentalno grotesknom svijetu, koji je netko zaista posložio kao da se zajebava, svi Perišići ove zemlje - šute. Ovi drugostupanjski, izvedeni svijetovi, priznaje Perišić, samo su nemaštovit dokaz vlastite kapitulacije: "opisujem fenomen malog tržišta, na kojem je uzak manevarski prostor za pojedinca koji je bez svoje volje u sukobe upleten. On živi u malom društvu u kojem je sloboda vrlo uvjetan pojam...". Odlično! Više mi ne treba. Jest, sloboda je vrlo uvjetan pojam za kolumnista Perišića, koji mimo svoje volje biva upleten u sukobe na malom tržištu, pa kao romanopisac ima uzak manevarski prostor za denunciranje bijede tog po sitno uređenog teritorija. Prostora njegove osobne neslobode, koja ima i svoje ime i svoju cijenu: EPH. Jasno je da Perišić osjeća da je neslobodan, i još je i jasnije da od svijeta u kojem je bez svoje volje i k tome upleten u te unutarsvjetovne sukobe koji nisu njegovi, bježi u njegovu zrcalinu: svijet dijela u kojem je "u toku «novinski rat» sličan nekim stvarnim događajima". Eto, to je sve: otužno, nije li!?
I zato ja ponavljam: najveća je groteska svijeta koji opisuju naši književnici činjenica da ne govore no njegovoj najvećoj groteski, a to je odnos njih i njihovog poslodavca: bave se društvenom satirom u društvu u kojem je samo jedno ime nedopušteno izgovoriti: ime koje je po svemu prvi predmet te satire, već samim time jer ono dodjeljuje nagradu za društvenu satiru! Nakaradno! Ne, nimalo, ovdje je to običaj: 1996. godine na glavni trg glavnoga grada Hrvatske izašlo je 100 000 ljudi protestirati protiv pokušaja NP-a, građanina na radu u Koranskoj, da preuzme Radio 101; 4 godine kasnije, taj je građanin u društvu I.R., pokojnog premijera, i E.M., pokojnog slikara, dijelio diplome za demokratizaciju zemlje!
E, jebeš ti takvu zemlju, jebeš ti takve književnike, i jebeš ti sve nas skupa.

Image and video hosting by TinyPic

III

Kao što vidiš, Hero, nije sve tako crno: volim ja i Dežulovića i Perišića, ali oni o svemu ovome za svoga dugog i uspješnog spisateljskog života ni zucnuli nisu! Zato ih nabijemnakurac. Inače, velim, sasvim simpatični dečki.
________

*Kako je naša stvarnost 'već transponirana'? Dajte, budite ozbiljni: pa dobar je dio hrvatske medijske scene, kako smo saznali dvijetisućite, roman a clef: tekst za čije je ispravno razumijevanje neophodan Šifrarnik. Prestanite se praviti blesavi, k'o boga vas molim. Ili, kako veli znamenita hrvatska poslovica: To što smo govna, ne znači da smo glupi! Stvarnost redakcije - da i idiotu pojasnim - u kojoj radi Robert Perišić, višestruko je i po rangu složenija, smislenija, zanimljivija, tajnovitija, opskurnija...fantastičnija, rječju, od svega što bi on mogao izmaštati da je još pet godina pisao roman! Jer, njegov je roman, i to je moj temeljni prigovor, suvišan: suvišnim ga čini sama ta stvaranost (redakcije u kojoj radi, društva "u kojem je sloboda vrlo uvjetan pojam i to je tema šira od našeg novinarstva, tako je u svim strukama, područjima. Od građevinarstva do književnosti - teren je isparceliziran u tabore", reći će Robert Perišić.) Dapače, njegov roman tu stvarnost ne samo da ne denuncira, nego je, jer je ne denuncira - "Osim toga, priča s novinskim ratom između dviju kompanija - ona je u romanu nužna za zaplet. Znači, dramaturški je nužna i nije sebi svrhom.", veli Perišić - falsificira. Umnaža privid. Estetizira laž. Jer, Perišić je usred malog tržišta, na kojem je uzak manevarski prostor za pojedinca koji je bez svoje volje u sukobe upleten.
Na koncu, Hero, tebi, koji me znaš, nisam ni objašnjavao zašto onda, ako već ne mislim loše o Dežuloviću, jebem po tavanu i pišem kako smo svi dogodine nagrabusili objavi li i on roman: dva su objašnjenja: profano, po kojem je i budali jasno da provociram diskusiju, i ono profinjeno i sveto, koje se svodi na argument Pierrea Menarda. Dozvoli da objasnim u čemu se daj argument sastoji:
Menard je tvrdio da su napadanje i hvaljenje sentimentalne operacije koje nemaju ničeg zajedničkog s kritikom (analiza Touletovih "sintaktičkih obrazaca" iz 1921.)
Potom, napad na Valéryja u Listu za ukidanje stvarnosti, svjedoči da je izneseno upravo naličje njegova istinskog mišljenja o Valéryju! On je to tako i shvatio, i njihovo staro prijateljstvo ostalo je nenarušeno.
Na koncu, analiza njegova Don Quijotea otkriva njegovu "gotovo božansku skromnost" i "rezigniranu ili ironičnu navadu da širi ideje koje su sušta opreka njegovim istinskim stavovima"!
Ili, kao što sam nedavno podsjetio na svoje riječi:
To je nevjerojatna prednost neta: ne ta, očita, da možemo biti mnogi, nego ta da možemo ispitati krajnje mogućnosti nekog stava, iživjeti puninu egzistencije određenog svjetonazora.
Jeste li ikada osjetili da nemate sudbinu?
Je li vam ikada palo na pamet da i kao bez-lični možete biti osoba?
Jeste li ikada zaista odlučili propitati tko ste i u što vjerujete, što zastupate?
Pokušajte!

"Osim toga, priča s novinskim ratom između dviju kompanija - ona je u romanu nužna za zaplet. Znači, dramaturški je nužna i nije sebi svrhom.", veli Perišić.
Bit društvene situacije, sama srž naše stvarnosti, Perišiću je tek alibi za roman.
To je ono što ja nazivam pobosančenjem: vjekovni su sukobi u Bosni dobrodošla izlika za dvostruko prividan angažman: tzv. angažiranu književnost, i tzv. društveni angažman! Mehanizam je ovog licemjerja jednostavan: bavljenje univerzalnim temama u širokom humanističkom potezu na fonu je rata supstitut bilo kakvog kreativnog morala: valja samo biti ustrajan u zauzimanju oko Žrtve, i uspjeh će doći sam po sebi.
A to je ono - jeb'o zemlju što Nobela/ Oskara nema! - što se jedino računa: vlastiti uspjeh! Vlastiti uspjeh, pa makar na račun tuđeg gubitka.
Života, jasno, u čiju se slavu i pišu sve te hronike, od Travničke do Dvorskorašnih.
(Zanimljiv je taj socijalni darvinizam naše situacije: obično se pripisuje neoliberalnim tendencama od kojih, tvrdi to i Perišić, na malom tržištu moramo strahovati, ali, kao što se vidi, taj je vampirizam, život na tuđoj krvi, autohtono balkansko izanšašće, kao i njegov amblem i zaštitnik, grof Drakula. Doduše, bilo je svijetlih primjera i ranije: da bi Car pjevao, Rim je gorio!*)
Tako i ovdje: proton pseudos naše stvarnosti samo je dramaturška potpala, prvi nepokretni pokretač radnje koja o toj temeljnoj laži nikada ne reflektira.
Zato je ovo u bitnom nerefleksivna literatura, literatura koja ne polaže samoj sebi računa o vlastitim pretpostavkama.
Stoga jer u biti Perišić za nas nije zainteresiran - za istinu naše društvene situacije - Perišić nam je u biti irelevantan.
On je važan jedino Europapress holdingu: nagrađujući ga, oni** stvaraju još jedan privid bavljenja društvenokritičkim angažmanom - i ne samo u prosijavanju vrijednosti godišnje književne produkcije zemlje - prikrivajući tom nezainteresiranom, bezopasnom (navodnom) satirom stvarnost društvenog problema: činjenicu da mediji, koji bi per definitionem stvarnost trebali činiti prozirnom, bivajući njenim nadzornim i kritičkim momentom, u biti pripadaju istoj onoj interesnoj sferi koju bi i ti mediji i takva literatura konačno valjali prokazati i, u slučaju satire, ismijati!
Zato jer istinu i stvarnost prikriva, Perišić i biva nagrađen. Od strane upravo onih koji su za takav falsifikat i takvo prikrivanje životno zainteresirani.
Baš kao i on: mali čovjek na malom terenu usred igara u kojima, mimo svoje volje, ipak sudjeluje.
Naš čovjek na terenu!
Cretino! Imbecile!
Q.E.D.
_________

* DISIDENT

Izdao je zbirku priča iz Postojbine. Jedna, naslovna, bila je stvarno dobra, skoro do pred sam konac - tu se nešto spetljao. Druge su bile prilično bez veze, ali su naglašavale zloću ljudi, degradaciju čovjeka. Zbirku mu prevedu na mnoge jezike, jer je odisala zlokobnošću Balkana i tom univerzalnošću ljudskih načela, koja su se tamo, u srcu tame, nesmiljeno kršila. Postane poznat. Zatim ode iz Postojbine i nastani se u Domovini. Postojbinu zadrži u srcu, a stvaralaštvo okrene Domovini. Tu otkrije još više tame i kršenja ljudskih načela. Za to primi nekoliko nagrada. U Europi stekne glas disidenta, te se dosjeti da još malo pospješi svoju književnost. Univerzalni principi sada postanu europski principi, a njihova kršenja principi njegove Domovine. Dobije još nekoliko nagrada, neke i u samoj Domovini. Vidi da to dobro ide, te se nad Postojbinom još više sažali. Odluči da joj otplati grijehe vlastitog odlaska; njegova Postojbina sada postane žrtvom njegove Domovine. Tako i u Postojbini, koju je davno napustio, on postane slavljen kao disident Domovine koju nije napustio. Povremeno ode iz Domovine u Postojbinu, ali se tamo ne zadrži, nego se vrati, te i dalje nastavi na savjesti nositi to svoje teško breme, breme Eneje - Paladij Božice iz onoga rata i zgaženu Sličicu Gospe iz ovoga rata.

Dr.Kuro Bajraktare

** Tu leži tajna tog nevjerojatnog interesa EPH da upravo oni dodjeljuju godišnju nagradu za literaturu i publicistiku: jasno, znaju dečki još iz onih vremena da sferu društvene refleksije, oblast u kojoj društvo proizvodi pojmove o sebi samome, svakako valja kontrolirati, dapače ponajbolje motiviranjem društva da, kao u Perišićevom slučaju, ne reflektira tu društvenu situaciju: ona je samo dramaturški nužan pokretač jedne sasvim akcidentalne, literarne radnje, u kojoj su svi likovi i događaji sasvim izmišljeni i svaka je sličnost sa stvarnim likovima i događajima slučajna! Nažalost, ironija je ovdašnje situacije da su u ovoj zemlji i ljudi i zbivanja sasvim fiktivni, i svaka je sličnost sa starnim ljudima i stvarnim zbivanjima zaista sasvim slučajna!
EPH je zainteresiran za kontrolu tokova književne i publicističke produkcije u smislu ideološkog nadzora: oni bi htjeli biti kontrolori ideološkog opisa stvarnosti! Kako pokazuju događaji nakon 2000-te, to je presudan proces: umjesto stvarnosti, promjenjen je samo njen opis: taj se proces u Hrvatskoj zove detuđmanizacija.
Umjesto da se dokine i sankcionira kriminal, samo je izmjenjen tip legitimiranja njegovih protagonista. Umjesto da se restituira načelo zakonitosti i pravna država, od izbora do izbora iz ormara se vade kosturi hercegovaštva, ustaštva i svekolikog nacionalizma, jer, to je, uostalom, jedina istina Hrvatske: radilo se samo o tome da naši lopovi nadomjeste njihove, a da se račun, u predstavi za publiku, stalno iznova, iz dana u dan, iz broja u broj tih njihovih listova, ispostavlja nacionalizmu, pri čemu je laž dvostruka: niti su lopovi bili hercegovački, dakle ustaše, niti je nacionalizam samo hrvatski: tko sa mnom želi javno pobrojati tajkune, mora biti spreman na žalosnu istinu njihove prošlosti.
O toj prošlosti litaratura koju nagrađuje EPH, iz razumljivih razloga, ne smije govoriti.
Takva literatura, koja nema ni utopijsku ni povijesnu dimenziju, koja ne zna ni za ono buduće ni za ono prošlo, ni za iskon ni za eshaton, zapravo je literatura za one koji poput životinja žive u vječnoj sadašnjosti.
Takvi su uglavnom ljudi zaokupljeni preživljavanjem.
Mali ljudi, na malom tržištu.
Naši ljudi, na terenu.
Zašto je EPH toliko zainteresiran za nadzor ideološke reinterpretacije stvarnosti, to bi svakako vrijedilo istražiti.

Image and video hosting by TinyPic

EKSKURS

• Malo prepisivačine (baš me svrbe prsti):
"Kao što to oštroumno bilježi Thierry de Duve, estetičko pitanje moderne nije što je lijepo, nego što umjetnost čini umjetnošću (a književnost književnošću).
Realizam, kojega je jedina definicija da izbjegava pitanje realnosti koje je implicirano u pitanju o umjetnosti, uvijek je negdje između akademizma i kiča. Kada se vlast zove partija, realizam sa svojim neoklasicističkim kulisama likuje nad eksperimentalnom avangardom, klevećući je i zabranjujući. I tako, 'dobre' slike, 'dobre' priče, 'dobre' manire što ih partija potiče, selekcionira i rasprostranjuje, dolaze do publike koja ih želi kao lijek propisan protiv depresije i tjeskobe kojima je ista publika izložena. Zahtjev za realnošću, to jest za jedinstvom, jednostavnošću, komunikativnošću, itd, nije bio istog intenziteta niti je imao isti kontinuitet među njemačkom publikom u međuraću i ruskom publikom nakon revolucije: potrebno je načiniti razliku između nacističkog i staljinističkog realizma. Napad na umjetničko eksperimentiranje ostaje u pravomu smislu reakcionaran kada ga vrši politička instanca: estetički sud bi se trebao ticati samo pokoravanja tog i tog djela ustaljenim pravilima lijepog.. Umjesto da se djelo mora brinuti za ono po čemu postaje umjetničkim predmetom, te kako da nađe ljubitelje, politički akademizam poznaje i nameće a priori kriterije 'lijepog' koji selekcioniraju najednom i, jednom zauvijek, djela i publiku. Upotreba kategorija u estetičkom sudu na taj bi način bila iste prirode kao i u spoznajnom sudu. Kad bismo to iskazali poput Kanta, i jedan i drugi bi bili odredbeni sudovi: izraz je 'dobro oblikovan' ponajprije u razumu, a zatim u iskustvu zadržavamo samo 'slučajeve' koji mogu biti supsumirani pod taj izraz.
Kad se vlast zove kapital, a ne partija, 'transavangardističko' ili 'postmoderno' riješenje u Jencksovu smislu pokazuje se bolje adaptirano od antimodernističkoga rješenja. Eklekticizam je nulta točka općenite suvremene kulture: sluša se reggae, gledaju se westerni, u podne se jede McDonald, a navečer domaća kuhinja; pariški mirisi nose se u Tokyju, u Hong kongu se oblači retro, znanje je građa za televizijske igre. Lako je naći publiku za eklektička djela. Postajući kič, umjetnost laska neredu što caruje u 'ukusu' ljubitelja. Umjetnik, galerist, kritičar i publika zajedno uživaju u čistoj proizvoljnosti, i eto odmora. ALi ovaj realizam proizvoljnosti, realizam je novca: u nedostatku estetičkih kriterija, ostaje moguće i korisno vrijednost djela mjeriti profitom što ga one donose. Taj se realizam prilagođava svim tendencijama, kao što se kapital prilagođava svim 'potrebama', pod uvjetom da tendencije i potrebe posjeduju kupovnu moć. Što se tiče ukusa, ne trebamo biti delikatni kada se spekulira ili zabavlja. Umjetničko i književno istraživanje dvostruko je ugroženo, prvi put od strane 'kulturne politike', drugi put kroz tržište umjetnosti i knjige. Njemu sad jedan, a sad drugi kanal, savjetuje da pruži djela koja će se ponajprije odnositi na sadržaje koji već postoje u očima publike kojoj su namijenjena, te da ta djela, zatim, budu tako sačinjena ('dobro oblikovana') da ova publika odmah prepozna o čemu se radi, da shvati što je njihovo označeno, da im može, potpuno poznavajući stvar, odobriti ili odbiti svoj pristanak, pa čak i to da - ako je moguće - iz djelâ koja prihvati izvuče i utjehu."

(Jean-Francois Lyotard, "Postmoderna protumačena djeci [pisma 1982-1985]")
doktor Jatogen

• Nemanja, taj Menardov argument je za bogove.
Želim se do kraja izjasniti o Dežuloviću. On je, nakon tebe, najduhovitiji kit koji se šali na hrvatskom jeziku. Kako taj ume da oplete, to Kuljiš može samo da sanja, jer Kuljiš se u brzini zapjeni, a Boris nikada. Znaš koliko inače ne podnosim mužjake iz rodnog mi kraja i njihov brutalni, rugalački, isključujući izričaj, taj njihov navodni splitski humor. Tim sam više zahvalna što Boris piše kako piše pa da se i ja smejem po splitski. Rječju, Boris je prava stvar.

Kad je objavio prvi roman strašno sam se veselila, iako me naslov (a još više naslovnica) malčice zabrinula. No dobro. Počela sam ga čitati s ljubavlju i poštovanjem, a završila žalosna jer, kako to s hrvatskim romanima najčešće biva, stvar naprosto ne funkcionira, nije do kraja sašiveno, ima suvišnih komada, uzorci ne pašu, tkanina je slabe kvalitete... Roman za njega nije bio korak naprijed, nego korak unazad -- pokazao je svoje spisateljske slabosti, dok je u kolumnama uvijek i samo blistao. Format kolumne je za njega idealan jer se, onako vješta hrvatskog jezika, može zaigrati na razini rečenice, proizvesti dodatni učinak na razini paragrafa i sve to dosjetljivo povezati u upečatljivu sliku na razini cjeline teksta kolumne.
Što ne valja u Christkindu?
Na primjer: o čemu se u romanu radi? Naš je junak poslan u prošlost sa zadatkom ubiti Hitlera dok je još dijete. (ne zna se zašto, osim, naoko samorazumljivo, da se spriječi rat i manje samorazumljivo sadašnjost kakvu poznajemo)
Najprije, zašto bi ga trebalo ubiti dok je još dijete? Zato što je tehnički ili fizički lakše ubiti dijete nego odraslog čovjeka? Argument ne stoji.U najmanju ruku, na djecu uvijek netko pazi. Lakše bi bilo ubiti mladog siromašnog slikara bez prijatelja.
Čini se da je jedini razlog zašto treba ubiti dijete Hitlera taj da se zadatak učini zazornim i spriječi se njegovo izvršenje, e da bi se dokazala prosta teza ubiti je zlo.
Jer dijete Hitler ponajprije je dijete te skoro ni po čemu, osim po imenu, Hitler. Ubiti dijete najgori je zločin, znači zadatak je zločinački. Junak, naravno, nije zločinac i neće ubiti dijete Hitlera nego će se vratiti neobavljena posla.
Kojeg je vraga onda išao? Zar je morao fizički vidjeti dijete Hitlera da bi shvatio što znači formulacija „ubiti dijete“ iz teksta zadatka.
Zapravo se čini kao da je junak na odmoru na račun poreznih obveznika jer u austrijskom seocetu susreće svog omiljenog pisca Marka Twaina (sic!) s kojim ugodno čavrlja, a stiže i redovno pratiti lokalne legende o ciganskoj ljubavi koje se doduše ni stilski i narativno ne uklapaju u glavnu priču, ali su do zla boga kusturicoesque. Tek što neka dječica tajanstveno pomru od posljedica popularnih odgojnih metoda i evo nas na kraju romana. I to je to. Stvarno.
A najgore od svega, nigdje ni traga humoru! To me ubilo.
Izgleda da art of fiction ipak nije tek što, tj. da fiction ne može pisati svatko, ma kako odlično inače pisao. Ah taj fiction…
halter skelter

• Nemanja, istaknuo bih ovo: "Bit društvene situacije, sama srž naše stvarnosti, Perišiću je tek alibi za roman." Tako je, recimo, jednom Solženjicinu boravak u logoru bio alibi za roman. Pitam ja nas: zašto, pobogu, roman, dođavola?! Zar je mislio da će romanom doći do neke dublje, "umjetničke" istine? E, pa, sve je zajebo: to nit' je roman, nit je svjedočanstvo, nego neka sjebana, čudna životinjica, nalik onom križancu iz Kafkine priče. Na sličan je način Werner Herzog nedavno napravio svinjariju s filmom "Rescue Dawn" ekraniziravši stvaran događaj: bijeg Dietera Denglera iz vijetnamskog logora i preživljavanje u džungli. Problem je u tome što je naš Herzog - u tragično promašenoj "potrazi za dubljom, umjetničkom istinom" - iskrivio činjenice i od Dietera napravio simpatičog, hrabrog Übermenscha, a od filma bljutavu apoteozu izvanrednih sposobnosti njemačkog čovjeka.
Jer ta dublja, umjetnička istina za kojom Herzog i ostali uporno tragaju nije tamo vani, nego tu, unutra - to već i aprikot-vrane usnule u čađavim čempresima znaju.
doktor Jatogen

• Doktore, kako to mislite zašto roman? Pa roman se nosi, roman je must. Što je muževnije od romana? Ep? To je kao da ste redatelj koji radi samo u kratkom metru. Hello. Dječak mora odrasti.
halter skelter

Image and video hosting by TinyPic

Ja mislim da Nino čita Vaseljenu! Zapravo znam to, ali mislim da na nju misli kada kaže:

- Sve ma­nje či­tam no­vi­ne, a sve više či­tam au­to­re. Tra­žim ra­zli­ku, do­da­nu vri­je­dnost, in­for­ma­ci­ju više, ane­gdo­tu, pa­me­tan za­klju­čak, za­ni­mljiv di­ja­gram, art fo­to­gra­fi­ju. Do­bar ­stil, do­bar štos, ne­o­če­ki­va­na sli­ka - to je ono ­zbog če­ga vri­je­di či­ta­ti no­vi­ne. Ako do­đe­te ­pred ki­osk i ne osje­ti­te tr­nce u le­đi­ma kad vi­di­te na­slo­vni­cu, ne­moj­te ku­pi­ti no­vi­ne. Sve je već na in­ter­ne­tu.

Od sada okrećem novu stranicu! Od danas branim Ninoslava Pavića ma što učinio ili rekao.
Dobar stil, dobar štos, neočekivana slika - sve je već na internetu: anegdota, informacije više, pametan zaključak, zanimljiv dijagram, art fotografija...Vaseljena!

Vengo, dottore, ove vaše aprikot-vrane usnule u čađavim čempresima umah su mi postale nezaboravne poput onih legendarnih smrznutih vrana koje Kiš spominje u 'Času anatomije'.
Htio bih tek jedno pojasniti, ne za vas, moje bližnje, nego za putnika-nenamjernika: ne zahtijevam ja nikakav pamflet, ne tražim ja od literature da bude osveta stvarnosti, ne inzistiram ja na angažiranoj prozi, o, ne, nikako, nikad i nigdje, sve dok mogu uživati u tekstu na način na koji Nabokov propisuje užitak u tekstu, ili pak na način na koji Borges čita Dostojevskog: ako već i nema 'citabilnih mjesta', purpurnih wildeovskih patches, ako nema literature u detalju, barem da je ima, kao kod Fjodora, u cjelini! Ne tražim ja dakle angažman, ali, ne zanemarujem ni imanentne kriterije djela: ako nam pisac sam nameće pravila svijeta - recimo, u filmu "Scarface" takvo je pravilo, koje Pacino kao svoje vlastito krši i zbog toga stradava, ono legendarno: Don't get high on your own supply! - djela, onda je u najmanju ruku pristojno da ih uvažavao mi, a dosljedno poštuje - on! Mislim da sam uvjerljivo pokazao nedostatak Perišićeve nagrađene proze: njen je manjak u toj nedosljednosti, u neprincipijelnosti: Perišić ne želi konzekventno slijediti premise vlastita prosedea, i sasvim je, kako bi rekao pametni Viktor Ivančić, nezainteresiran za sudbinu vlastitog pitanja. Jer, njemu ta pitanja bivaju tek izlikom ne za roman, nego za - biti romanopiscem! Ta, to je ipak nešto statusno više no biti novinar! U tome je problem. Perišićev.
Halter, nabola si izvrsnu temu! Da, ep! Nama treba neomonumentalizam! Nedostaju nam heroji. U ovoj kulturi nemoguća je drama, kao što znaš, jer, ovdje se nitko ne bi štel nikome zamerit! S takvim svjetonazorom teško je iznuditi dramski konflikt. Uistinu, treba nam ep, pa makar se junačkim djelom danas smatralo ono slavno: Tko je kazao pobijedidi? Izdržati sve je! (rekao je to netko od Francuza, netko mlad, ne znam ovoga časa tko...)
Roman je za Hrvate sasvim nepodesna forma: u hrvatskoj liberalizam nikada nije uhvatio čvršćeg korijena, a te su dvije pojave komplementarne, ta građanska samosvijest pojedinca, sukobljena sa svijetom izvan ili unutar sebe.
Ep je već bliži, doduše Srbima, ako ne i Hrvatima, barem HNS-ovcima, koji nasljeduju Bana Mažuranića i njegovu narodnjačku popudbinu.
Konačno, svaka stvar na ovome svijetu može biti klica pakla (Otto Dietrich zur Linde), a kamoli ne nekakvog romana: jasno da čak i sukob EPH i NCL može biti pogonska osovina romaneskne radnje, dapače, da sam ja to pisao machbetovski krvave! Ali, nije riječ o tome da ja zamjeram Perišiću što mu je takvo što tek alibi za roman, a ne predmet kritike; ja mu prigovaram što poseže za obrascima dostojnima domaćih sapunica, pokušavši simbolički rješavati realna životna pitanja, k tome vlastita, umjesto da se uhvati u koštac sa stvarnošću, ne bi li se oslobodio za istinsku literaturu.

Jatogen, dottore, pa Lyotard kao da je mene konsulovao!
Nego, da dovršimo ovo s alibijem za literaturu: Solženjicinu je Gulag poslužio kao alibi za roman, ali, moj je tip prigovora s onu stranu osobnog iskustva: ja prigovaram moroderima, pljačkašima bojnih polja, onima koji strvinare nakon bitke i kradu onaj preostali minimum dostojanstva žrtava: dostojanstvo njihove smrti! Jer, te su smrti za takve tek dobrodošla teme nove humanističke epopeje, a s tri-četiri takva djela u opsusu - "...jer je odisala zlokobnošću Balkana i tom univerzalnošću ljudskih načela, koja su se tamo, u srcu tame, nesmiljeno kršila" - Nobel je nadohvat ruke.
Ide mi naime nakurac to kapitaliziranje tuđe muke i žrtve, koje je redovito popraćeno sjenom zataškavanja vlastite nečiste savjesti. Eto, to me smeta.
I još nešto: pročitajte pomno interview Nine Pavića u povodu desetgodišnjice JL-a; primjetit ćete kako se Pavić nadljudski trudi čitatelju od samoga početka razgovora utuviti u glavu da je jedina svjetonazorna i ideološkopolitička orijentacija njegove novine - proeuropska!
Ponajprije:
- Jutarnji list nije bio opozicijski, on je samo bio čvrsto europski list. To je njegova najvažnija politička odrednica.
i dalje:
- Ako više ne možemo govoriti o lijevoj ili desnoj orijentaciji nekih novina, kako biste najkraće politički pozicionirali Jutarnji list?
- Kao list čvrste proeuropske orijentacije.


Ha, kakav napor da se izbjegne bilo kakvom sudu suvremenika! Ni lijevi, ni desni, oni su proeuropski raspoloženi, i za njih nikakav unutarnacionalni državni prostor i njegov politički raster nije obvezujuć. Štoviše, čak ni u većem mjerilu, europskom, lijevo i desno nemaju više standardne vrijednosti niti značenje:

Ra­zgo­va­rao sam ne­ki dan ­ovdje u EPH s Mar­ti­nom Schul­zom, š­efom so­ci­jal­de­mo­kra­ta u Eu­rop­skom par­la­men­tu. I on mi sam kao vo­đa lje­vi­ča­ra ka­že da za su­vre­me­nu so­ci­jal­de­mo­kra­ci­ju u Eu­ro­pi ni­je naj­va­žni­ja te­ma to što u Ki­ni ra­dni­ci pro­i­zvo­de te­ni­si­ce za je­dan do­lar po sa­tu. Naša je te­ma ka­ko će ti ra­dni­ci izra­đi­va­ti te­ni­si­ce na stro­je­vi­ma ko­je smo mi pro­i­zve­li. Da­kle, ri­ječ je o ve­li­koj pro­mje­ni ku­ta gle­da­nja na po­li­ti­ku i nje­ne ci­lje­ve. Su­vre­me­na lje­vi­ca ili so­ci­jal­de­mo­kra­ci­ja da­nas je pu­no više pi­ta­nje ra­zvo­ja su­vre­me­ne te­hno­lo­gi­je, ne­go sin­di­kal­ne bor­be.

Že­lim re­ći, ako se da­nas bo­ri­te za to da Hr­vat­ska na­pra­vi ve­li­ki znan­stve­ni ­skok, te­hno­loške po­ma­ke, mo­der­ni­zi­ra škol­stvo, zdrav­stvo i pra­vo­su­đe, on­da se ima­te pra­vo na­zi­va­ti lje­vi­ča­rom i so­ci­jal­de­mo­kra­tom. Ako sa­mo br­blja­te o to­me da tre­ba za­dr­ža­ti po­sto­je­ća so­ci­jal­na pra­va i ova­kav zdrav­stve­ni su­stav, on­da ste je­dno­sta­vno de­ma­gog i po­pu­list. Ra­čan mi je na po­slje­dnjem, če­tve­ro­sa­tnom ru­čku re­kao: ‘Gle, Ni­no, ne­mam ja pro­blem s de­sni­ča­ri­ma, ja ­imam pro­blem s mo­jim ek­stre­mnim lje­vi­ča­ri­ma. To su oni ko­ji me mr­ze jer sam opre­di­je­ljen za Eu­rop­sku Uni­ju i NA­TO. Oni ne bi ništa od ­toga’.


Image and video hosting by TinyPic

Uf...fantastično. Kao kad Todorić poželi kupnjom turske kompanije poručiti sunarodnjacima: za mene nacionalni parametri, pa čak ni oni regionalni, više ne vrijede!; tako i Nino, objašnjavajući razliku EPH i Styrije, kaže:

Mi smo glo­bal­na, svjet­ska kom­pa­ni­ja, ima­mo jo­int-ven­tu­re s de­se­tak kom­pa­ni­ja iz Eu­ro­pe i Sje­di­nje­nih Dr­ža­va. ­
Styria, pak, pri­pa­da ne­pro­fi­tnoj, ka­to­li­čkoj za­kla­di bi­sku­pa iz Gra­za. Lo­gi­čno je da naši po­gle­di na me­dij­ski po­sao ne mo­gu bi­ti iden­ti­čni.


Eto, Perišiću.
Toliko neka bude kazano o sukobu EPH i NCL, tj. o "fenomenu malog tržišta, na kojem je uzak manevarski prostor za pojedinca koji je bez svoje volje u sukobe upleten."

NEMANJA 07.04.2008. 19:40

- 20:20 - Komentari (11) - Isprintaj - #

KruZak

Miščević o Bushu

24.prosinca 2007.

Premijer i mandatar nove Vlade Ivo Sanader opovrgnuo je vijest s naslovnice tjednika "Globus" da se obavljaju tajne pripreme za dolazak američkoga predsjednika Georgea Busha u Hrvatsku.

Bila bi nam čast ugostiti američkog predsjednika, izjavio je premijer, no informacije o tome, koje su povezane sa sastankom na vrhu NATO-a u Bukureštu iduće godine, nisu točne.

Istaknuo je da bi se, zajedno s predsjednikom Stjepanom Mesićem, s Bushem trebao sastati početkom travnja u Bukureštu na summitu NATO-a, s kojega Hrvatska očekuje pozivnicu za pristup tom obrambenom savezu.

htv


Image and video hosting by TinyPic

Busheve i naše zajedničke vrijednosti

O našem nedavnom gostu, Georgeu Bushu, zanimljivu je knjigu napisao Peter Singer, jedan od najvećih svjetskih etičara na početku tisućljeća. Naslov je Predsjednik Dobra i Zla: George W. Bush shvaćen ozbiljno (The President of Good and Evil: The Ethics of George W. Bush, Dutton: New York, 2004). Dok se hadezeovci okupljeni na Markovu trgu vesele Bushevim komplimentima (jer, sličan se sličnom veseli), Singer čeličnim analitičnim skalpelom secira Bushevo moraliziranje.
Laže li Bush kad tvrdi da vjeruje u vrijednosti demokracije i ljudskih prava? Nekako smo svi skloni pretpostaviti da političari lažu, da si skaču u usta i da njihovo moraliziranje ne treba uzeti za ozbiljno. Skloni smo odmah iza njihovih izjava pretpostaviti – dublje ili pliće – skrivene interese. Nasuprot tome, Singer provodi najviše vremena analizirajući doslovne Busheve izjave. Poput sljedećih bisera: “Mi se nalazimo usred sukoba dobra i zla” i “Amerika će nazvati zlo njegovim pravim imenom”.
Na početku ga uzima posve ozbiljno (kao što je najavio u podnaslovu knjige, ili se barem pravi da to čini). Navodi njegova gledišta i argumente te raspravlja svaku postavku. Onda mu nađe proturječje i zabilježi ga. Zatim prelazi na sljedeću tvrdnju. Naravno, nakon stotinjak stranica, Bushevo se moraliziranje raspada kao kuća od karata. Busheve i “naše” “zajedničke vrijednosti” koje su oduševile Sanadera, izgledaju prilično mizerno.
“Znali smo”, kažu Singerovi prijatelji. “Zašto si uopće tratio vrijeme na analizu očito neodrživih tvrdnji? George W.Bush nije samo predsjednik Amerike, već i njezin najistaknutiji moralist. Niti jedan predsjednik koji još živi u sjećanju nije toliko često govorio o dobru i zlu.”
Stoga vrijedi razmotriti njegove izjave, najprije zdravo za gotovo, a onda vidjeti koliko su teške. Ovdje me zanima prvi dio knjige, “Busheva Amerika”, dok ću drugi dio – o Americi i svijetu – ostaviti po strani.
Vrijedi ovdje spomenuti da je Richard Bernstein, nekadašnji stalni gost Korčulanske škole i inozemni “praksisovac” prije tri godine objavio filozofsku knjigu Zloupotreba zla (The Abuse of Evil: The Corruption of Politics and Religion since 9/11, Malden: Polity Press, 2005), u kojoj se poziva na Kanta, Nietzschea, Levinasa, Hansa Jonasa i Hanu Arendt da bi se suprotstavio jeftinoj bushovskoj retorici o terorizmu kao naprosto Zlu.

Obratni Robin Hood

Bush opisuje SAD kao “jedinstvenu naciju pravde i šansi”, a istodobno donosi mjere koje gaze osnovna načela pravednosti i oduzimaju šanse golemoj većini stanovništva, a posebno najsiromašnijima. To je Singerov zaključak iz analize Busheve porezne politike. Njegove porezne olakšice uzimaju siromašnima da bi dale bogatima, poput Superhika –tog izokrenutog Robina Hooda.
Sličnu sudbinu doživljava i Bushevo inzistiranje na svetosti života. Singer podrobno prati njegove slabašne argumente, a onda upozorava na proturječja. Najprije, život uopće, uključujuće i životinjski. Država bogato plaća istraživanja u kojima se masovno tamane životinje, tako da Bush valjda ne misli na život kao takav, već samo na ljudske živote. Ni ovdje ne prolazi bolje. Fetuse brani jer oni predstavljaju nedužan ljudski život. Ali on je potpisao smrtnu osudu za mentalno retardiranog prestupnika. Ako mentalno retardirani nisu krivi za svoja djela, onda su nedužni, a smrtna je presuda uzimanje nedužnog života. Ali, i inače, Bushov entuzijazam za smrtnu kaznu teško da se može pomiriti s idejom “svetosti života”. No, to, naravno, nije kraj. Predsjednik koji iskreno vjeruje u svetost života barem bi se zanimao za nedužne žrtve vojnih operacija koje naređuje. Što kod Busha nije slučaj. Singer detaljno iznosi slučajeve masovnog ubijanja civila u vojnim operacijama, što iz nebrige, što iz brzopletosti, što iz kalkulirane namjere, slučajeve koji su predsjednika ostavili mrtvim hladnim.

Koji trg – Cvjetni ili Markov?

Slično prolazi Bush kad je riječ o ljudskim pravima (Guantanamo i Abu Ghraib), o zaštiti okoliša, o miješanju vjere i politike i o neodgovornom pozivanju na vjersku inspiraciju kod donošenja ozbiljnih i dramatičnih odluka. Ukratko: “za njim se vuče rep pregaženih obećanja i protuslovnih mjera, od tvrdnje da će se boriti za prava pojedinih federalnih država protiv vlasti savezne vlade, do njegove zakletve da će donijeti Američki san u domove siromašnih, i do njegovog ranijeg suprotstavljanja državotvorstvu. Umjesto da uvede zemlju u ‘doba odgovornosti’ o kojem je često govorio, svojim je smanjivanjem poreza gurnuo budžet dublje u dugove, gomilajući tako probleme za slijedeće naraštaje. Ako kod predsjednika ono što je potrebno jest to da on ima neprotuslovnu poruku (kao što je Bush sam rekao u studenom 2000), onda je George W. Bush u tome posve očiti propalitet”.
Zanimljiva je Singerova dijagnoza o Bushevu moralnom karakteru. On ga vidi kao nezrelu, skoro moralno hendikepiranu osobu, nesposobnu za suptilnosti. Takva se osoba poziva na jednostavna pravila (“Ne laži”, “Ispunjavaj obećanja” i slična), koja ni njega ni nas ne mogu voditi kroz složene stvarne situacije. Kad pravilo ne funkcionira, takva osoba uzima svoje želje zdravo za gotovo, kao realnost. Bushu je špijunaža tako služila da bi podržala njegove planove, a ne da bi obavještavala o stvarnosti. Njegova “moralna jasnoća” naprosto je nedostatak smisla za složenost problema, suptilnosti i etičke zrelosti. Ona odgovara normalnoj dobi od četrnaest godina, a ne zrelom uzrastu, kaže Singer, slijedeći moralnog psihologa Kohlberga. Ona je stoga nedostatak, a ne vrlina. Očito, nije lako biti Predsjednik Dobra i Zla.
Spomenimo i gledišta suprotne strane. Politolog i filozof Robert Jackson pisao je o tome kako Amerika izvozi demokraciju, doslovno, i vodi svjetonazorske ratove (“Doctrinal War”, Monist, 2/2006). I savjetovao svojim sunarodnjacima neka to ne čine. No, teško je povjerovati da je demokracija uistinu tako važan izvozni svjetonazorni artikl za SAD: na jug američkog kontinenta izvozili su diktaturu, podržavaju izrazito nedemokratske režime na arapskom poluotoku, a u Irak su uvezli kaos prije negoli demokraciju. Singer je, čini se, u pravu prije negoli Jakson. Eto, toliko o zajedničkim vrijednostima slobode, demokracije i ljudskih prava. Cvjetni trg je izgleda bolje pogodio nego li Markov.

Image and video hosting by TinyPic

Busheva ljudska prava

Vjeruje li Bush u to što govori, po Markovu trgu i sličnim mjestima? Prošle se godine u SAD-u mnogo govorilo o njegovoj izvršnoj uredbi protiv okrutnih i nehumanih postupaka, te o ponižavanju i ocrnjivanju religijskih uvjerenja pri ispitivanju za terorizam. Ako ste musliman i osumnjičeni ste za terorizam – dok vam gura glavu u kadu s vodom, više vam policajac neće smjeti vrijeđati Alaha. Predsjednik je tu uredbu plasirao kao pomoć “jadnim časnicima CIA-e” koje se napadalo jer mjerila nisu bila jasna. Pretpovijest nove uredbe obilježavaju dva koraka. Pred dvije godine donesen je amandman koji nosi ime republikanca Johna McCaina, koji američkim vojnicima zabranjuje sudjelovanje u okrutnim i nehumanim postupcima, te time pojačava obvezatnost ženevske konvencije za Amerikance. Kao što i potvrđuje važnost konvencije UN-a protiv mučenja i drugih neljudskih i ponižavajućih postupaka koja eto važi već dobrih dvadesetak godina. McCain je sam bio u sjeverno-vijetnamskom zatvoru podvrgnut žestokom mučenju i, predlažući amandman, prilično se iskazao. No, glavni je nedostatak amandmana bila neodređenost o tome što se računa kao neprihvatljivo. Pod oštrim pritiskom domaće javnosti i svjetske scene američke su vlasti onda od listopada prošle godine donijele zakon o vojnim sudovima koji je stvari pokušao precizirati, ali su mu kritičari našli mnoge rupe: protuustavno unazadno djelovanje, pri kojem postupak koji nije bio protuzakonit kad je izvršen, nakon izvršenja postaje protuzakonit; zatim, prijetnju da i američki građani dobiju isti loš status kao i osumnjičeni stranci (zamislite, kojeg li skandala!), kao i mnoge druge proceduralne nedostatke. Nova je uredba nešto konkretnija, no ostavlja nekoliko značajnih rupa, od kojih se u novinama odmah spomenulo neregulirana pa time i napola dozvoljena praksa potapanja osumnjičenika u vodu: prekaljeni su ratnici znali popustiti nakon što su dvije-tri minute ostavljeni bez zraka. Ugledni kritičar, pravnik M. Lederer, već je upozorio na to da su vrata otvorena maštovitim časnicima CIA-e da izmisle nova maltretiranja neobuhvaćena pravilima i na rubu klasične torture, kao što su razni oblici iscrpljivanja osumnjičenika, vrlo popularni kod američkih mučitelja u Iraku.
Nije čudno da se posljednjih godina rasplamsala rasprava za i protiv mučenja pri ispitivanju. Pred godinu i po dana ugledni je Indiana Law Journal bio objavio tekst Harolda Hongju Koha “Can The President Be Torturer In Chief?” (“Može li predsjednik biti službeni glavni mučitelj”), u kojem on traži: “moramo se oduprijeti zamisli da rat protiv terorizma dopušta da se vlast vrhovnog komandanta proširi u proizvoljnu vlast da ovaj djeluje kao vrhovni službeni mučitelj”. Ako izvršna vlast u liku predsjednika kao vrhovnog komandanta prekrši važeće zakone, treba je predati sudu. A tortura jest kršenje važećih zakona. Pritom vrhovni komandant snosi komandnu odgovornost, posebno za one prestupe svojih podčinjenih za koje im je davao javnu podršku. Kohovi su se kolege, pravnici Jack Goldsmith i David Cole isto tako okrenuli protiv Busheva i Cheyneyeva pravnog savjetnika Davida Addingtona i opisali ga kao “čovjeka koji stoji u pozadini torture”. O mučenju ne šute ni politolozi. Profesor na vašingtonskom sveučilištu, po imenu Jamie Myerfeld, u Harvard Journal of Law & Gender raspravlja o slijedećem pitanju: “Kako je američko marginaliziranje ljudskih prava dovelo do torture?” I na prvoj stranici podsjeća na to da je Bush branio “alternativni skup postupaka” koje CIA upotrebljava kad saslušava osumnjičenike za terorizam. Analizira poteze kojima je predsjednik skoro pa blokirao pokušaje Kongresa da uredi tretman optuženih, poput McCainova amandmana protiv okrutnog i neljudskog postupanja s optuženicima. Kasnije sažima cijelu mučiteljsku tradiciju: mučenje filipinskih pobunjenika (pred više od sto godina), mučenje vijetnamskih uhićenika, te podržavanje, obučavanje i nadgledanje mučitelja iz vojnih režima sklonih SAD-u. Cijela ta tradicija, po njegovu sudu, leži u pozadini najnovijih udžbenika o “alternativnom skupu postupaka”.
Nagradno pitanje: treba li vjerovati Bushu kad govori da mu je stalo do ljudskih prava i ljudskog dostojanstva?

Image and video hosting by TinyPic

- 19:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.04.2008.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

- Bum, buš, bumo, bute, te, šaptala mi je mazno moja nova pičkica.
- Imaš dobar buš, uzvratih dok sam joj jezikom zlostavljao sikilj.


Markiz

Image and video hosting by TinyPic

Kaj sad svi trabunjate o Bušmanima samo zato jer vam je neugodno početi razgovor o laureatu ovogodišnjeg natječaja JL-a za najbolji roman Socijalističke Republike Hrvatske!?
Navodno da je Perišić stalno htio poljubiti prošlogodišnje laureata u usta, ali su ga redari i kućni odgoj odvratili od tog rizičnog nauma.
“Naš čovjek na terenu" inače je vrsno štivo.
Pisac u njemu prikazuje ljude. Ti ljudi nažalost dolaze u Zagreb i onda se jako trude ne bi li se prilagodili. Kako kaže sam pisac, "taj trud često postaje nešto kao urbani team building": "U određenim društvima svi su se obavezni držati kao da su od stoljeća sedmog 'urbani', što je dobra prilika za komični tretman."
Kao što se vidi, pisac je opasan faker: obratite pažnju na ovu foru urbani team building, do je jebena fora.
Perišić bi češće trebao pisati o team buildingu, a ako već ne piše, morao bi pisati o body buildingu, Vempajer Stejt Bildingu ili zgradama općenito.
Zato jer on super piše.
Inače, uz razne likove u romanu se pojavljuju i Čadež, Čuveljak, Zidarić i Šovagović, 'iz fore': "Bez tih imena ti posve sporedni likovi ne bi imali nikakvog smisla," priznaje.
Vidite kako Perišić i opet vrckavo govori:...iz fore!
On je prepun fori.
Pojava Čadeža u romanu je zgodna. Za one koji su na Patologiji novi, Čadež je naš Liječeni katolik. On je poznat po mnogočemu, a najpoznatiji po pjesmama i sljedećem kratkom dijalogu s Don Kaćunkom:

Image and video hosting by TinyPic

Kako je dragi dobri Don nabio nakurac Liječenog

antologijski komad, čitati lento, ma non troppo

lijecenikatolik

Kak to da je Crkva u Hrvata odjednom tak internacionalna? Di se štancaju kaleži? Kaj je i ta proizvodnja otišla u Kinu? Joj, joj, kaj nisu Slovenci ozakonili gej brakove? Kaj bumo im sad mi pomogli se reše tih zala? Jel i to dio procesa? Don Kaćunko, kak vi morete imat na tablici od auta natpis Angelo? Kaj vi niste zaduženi da se skrbite o profesionalnim ubojicama, za kaj se vojnici ionak u prvom redu školuju? Kaj onda oni kaj ih ovi naši vubiju dolaze k vama po svoju porciju vječnosti ili vam pak dolaze ovi naši kaj ih vubiju oni njihovi? I nije vam loša limuzinica. More se tak živet, kaj ne?

Don Kaćunko
Kaj si kaj bolestan kaj tako kaj strašno? Kaj se kaj javlaš kaj iz Vrapča kaj il iz Jankomira kaj? Kaj ne vidiš kaj da se kaj ne vidi kak si kaj još kaj neizlečen! Budi tam još kaj moreš dulje, preporučim ti kaj dr. Jukića koji ni kaj god!
Bog nek ti se kaj smiluje, posebno da ne sramotiš naš lepi kaj!

Image and video hosting by TinyPic

Šteta što laureat Perišić ne zna ovako dobro pisati kao naš dragi Don Blog.
Jebiga. To je već tradicija.
Nego, gde ga se denu prošlogodišnji laureat?

Da se nadovežem na sebe samoga, ovo je još jedna EPH-ova nagrada u nizu za društvenu satiru: pisac piše o suvremenosti, i k tome je satiričan! Pa di ćeš bolje! Jedino, nagrada je upravo zato, kao i prošle godine, sumnjiva: naime, i dalje je nejasno kako je moguće satirično pisati o hrvatskoj stvarnosti, a ne zajebavati EPH i njegova vlasnika? A ako pak zajebavate EPH i njegova vlasnika, kako je moguće dobiti nagradu "Jutarnjega lista", k tome za satiru? Jer, oni ne znaju za šalu!
Da bi sve bilo jasnije, evo prošlogodišnje argumentacije:
1. Jasno da nije Matoš. Ali nije ni Marinković. Pa ni Šoljan. Čak ni Jergović. A koji kurac onda piše? Zamisli da kreneš igrati nogomet. A znaš da nisi Pele. Ali ni Maradona. Pa ni Boban. Čak ni Dudu. A koji kurac onda jesi? Jertec? Tko jebe Jerteca! Gdje taj igra?
2. Bulinho je napisao satiru? Ne, čekaj, stani, tu nekaj nije u redu: nije moguće da je napisao satiru a da ste mu vi, da mu je EPH, da mu je Sauron dao nagradu! Jer, to je proturječna tvrdnja: da bi EPH dao nagradu tipu koji zajebava EPH! Kako to mislim: Zajebava EPH!? Pa, stari, a kak ti to misliš da je Bubu napisao društvenu satiru, a ne zajebava Saurona? Pa to je tehnički nemoguće, pogleć: politika, mediji, plakati, nekretnine, turizam, marketing, ogalašavanje, PR, tv-produkcija...čekaj malo, stari, pa kako je moguće napisati društvenu satiru a ne zajebavati čovjeka čija fotografija u Enciklopediji Croatici ilustrira Društveni Present Continuous Tense. Ja sam mislio da je to moguće jedino Borisu-a-ha-ha-Dežuloviću, ali, očito, izgleda da je Sauronov zamak stealth! Inače, Vilenjak, Vilenjak, ne može biti svak, je li ti palo na pamet kako Pavičiću ili Tomiću nikada, ali ama baš nikada u životu na pamet nije palo napisati kolumnu o Ninosauronu? Recimo: Ninosaurus Rex, Kralj džungle na asfaltu! A, kakav jebački naslov! Sad je to i Bubi uspio: napisao je knjigu koja je opaka društvena satira a da ne samo ne ujeda za srce vlasnika Koranske Kule Tmina, Tušta i Tma, nego ga elementarna nepogoda Jel Ninho još i nagrađuje! Ma ideš mi u kurac, pa ovih je deset redova Dekalog nekog pijanog bahantskog boga spram tog vašeg seoskog Bubuleje, notara doskočica iz zaleđa. BTW: Kako vama seljacima stalno na pamet pada jedna te ista slika: ide autobus po vrletima kamenjara, šofer frlji turbo-jazz, a vi k'o pretislonac: kiptitie šaljivim idejama, i samo je pitanje tko će ih prvi baciti na papir! Mislim, a da se malo suzdržite, pa ponešto bacite pod jaja, a ne na papir? (Ja tebe volim, kao brata i mistika, pa mi je čudno to tvoje bukoličko snoviđenje i ekstaze firme Krstić).
3. Krležu se ne vadi iz groba, vampiru nekrofilski, jer je Krleža živ da življi ne može biti: spomenuo sam ga povodom malograđanštine, kao i zbog one legendarne ingeniozne uvodne rečenice u Pilipu: ako netko danas napiše tako pametnu i potmulu uvodnu rečenicu, ja ću istom rastrgnuti košulju, istetovirati njegovo ime na prsima, i krenuti Poeti ususret!
Krleža je tu, među nama, i, što je bolje: Na našoj je strani!
4. Stari, čak i ja imam 11000 klikova od 22. prosinca prošle godine do danas, dakle u tri mjeseca, čak i ja! Dobro, ja sam genij, ali, vjeruj, nema takvog idiota da ne bi našao sljedbu nemuštih kretena koja će ga pratiti. Možda ja tu nisam najsretniji primjer, jer se na mom imbecili ne usuđuju ostaviti traga: osim Patologa, Pooke i Loonyja, dakle osvjedočenih luđaka i psihonauta, nikome na pamet ne pada bilo što komentirati, jer, koji bi kurac epizodističke nule radile na All Stars utakmici!? Konačno, Ribafish je onda, po tom kriteriju, za Bulića križanac Homera i Homera Simpsona: nebrojeni ga čitaju, i još ga pritom razumiju!
Jebeš taj kriterij: eto, čak i ti imaš 17500 klikova, doduše u osam mjeseci postojanja bloga (a, jebiga, pusti, boli te kurac, kaj sad), pa je roman godine, tj. društvenu satiru o autobusu napisao Bubimir a ne ti!

Image and video hosting by TinyPic

Intelektualac, druga polovina XX. veka

Jedino što je dobro kod Bulalića to je ta prostodušna iskrenost: on je svoj blog proročki nazvao Pušiona, pa još k tome. Znao je Bule da je sve to pušiona, samo se faze razlikuju: na kraju, čak mi je i simpatičan! Dobio je od Pavića lovicu za nagradicu, pa je sada mogao taksijem do Libma pozvat rundicu za škvadricu! Oprosti, Vilenjak, ali ahahahahahah...jebote, pa to je društvena satira! Na kraju mu je EPH dao 50000 klikova za taksi i rundu u Limbeku, a onda je Pravi Bule otišao na vakumiranu i propisno odležanu Black Angus govedinu iz Argentine, apsolutno senzacionalan “roastbeef”, zapravo ramstek, krvavo-hrskavo pečen, s propisnim naslagama loja na korici, serviran kao lepeza debelo rezanih crvenih šnita posutih crnim tartufima, najukusniji i najsočniji komad govedine koji čovjek, ako nije društveni satiričar, može blagovati u okolici Zagreba, usred nepomućene ataraksije i stupora, zanemarimo li na čas nepretenciozan izbor crnih vina te na način točenja šampanjca. Sauron, u bijelom salonu, s bijelim namještajem i bijelim foteljama, u isto je vrijeme pred crnom Pioneerovom passe plazmom zurio u 'Zuhra light show', ćuteći pritom nekakvu neodređenu prazninu; pomislio je, na tren, da sve, nažalost, teče, i da je možda i sam prolazan. Pod njim se sterao Zagreb. (U kurac se sterao. Sorry, nisam izdržao.) Prepun prilika. Jasno, uz dobar konzalting. Negdje tu, u blizini, na Trnju, svoju je prvu rundu dobio društveni satiričar Bobi, Buli, Bubić...jebemu...zovite mi Velimira...Velja, druže, kako se zove mali kojem smo dali nagradu? Da, da, za satiru...khahahahazahahahastahahan...!

EPH bi stalno htio biti svakom loncu poklopac, tj. demijurg svega što u Hrvatskoj jest, a nije da nije: oni bi birali auto godine, miss ljeta i publicističko štivo sezone, samo da oni određuju kaj je in a kaj out!
Drže te pretorijanske poluinteligente na honorarima i onda ti samohlaleći krugovi što se suzuju jedan drugom izdaju potvrdu o vrijednosti!
Stravično.
Kurcu to ne vrijedi, taj Perišić, kao ni prošlogodišnji long time no see Bulić.
Lijepo sam rekao još prošle godine da su sada zajebali čovjeka time što spram sebe samoga ima obvezu nastaviti život kao književnik, iako je dečko trivijalni bloger-komercijalist, nešto kao Porto, jedino s boljim mobitelom i lap-topom. Doduše, Porto bar ima neviđen entuzijazam, obrnuto razmjeran talentu: taj bi baš ono kaj nemre, jebiga, tak je to u ljudskoj prirodi, ali vratimo se laureatima, jebeš Porta.
Dakle, zajebali su Bulića i sad kaj, čovjek umjesto da radi u računovodstvu Brukete i Žukete pokušava natandrkati nekaj kaj načelno ne funkcionira: književno djelo; ne funkcionira načelno, jer on i nije dobio nagradu kao književnik, nego kao sezonski pisar-satirik društvene realnosti. Važno je naime da se po Hrvatskoj drka, pa makar i iz pera Perišića ili Bulića.
Dogodine će valjda nekaj napisati i Dežulović, a onda smo svi o(t)pisani!

Image and video hosting by TinyPic

Nevjerojatno je, također, kako je nesuptilan taj EPH-ov žiri. Pročitajmo uvod u jedan tipičan prikaz Perišićevog štiva:
Upravo je sadašnjost ono što Perišića najviše intrigira. Sadašnjost njegovog najnovijeg romana 'Naš čovjek na terenu' prikazuje ljude koji dolaze u Zagreb i onda se jako trude ne bi li se prilagodili.
A evo dakle što ja pišem godinu prije:
Kako vama seljacima stalno na pamet pada jedna te ista slika: ide autobus po vrletima kamenjara, šofer frlji turbo-jazz, a vi k'o pretislonac: kiptite šaljivim idejama, i samo je pitanje tko će ih prvi baciti na papir! Mislim, a da se malo suzdržite, pa ponešto bacite pod jaja, a ne na papir?
Zaista mi je već dirljivo čitati dojdeke kako ironiziraju dojdeke!
Recimo, taj njihov rodonačelnik, herr Tomić, Antoan - evo mu danas komentiralo članak na portalu Jutarnjeg:
Tomić mi pari ka ovi protestanti na Cvjetnom trgu u Zagrebu: da bi Hrvatska ispala uljuđenom demokratskom zemljom, dalekom od svake nedajbožje diktature, za dolaska Đorđa dablju Buša u Rvacku neophodno je bilo organizirati i tomićantebušovske prosvjede. Prosvjednici, njiih svih dvadeset, par su se dana prije javili Bianki! Ne bi čovik virova, ali jesu! Bjanka, zadužena za protokol, u skedjul je daklem ubacila i antibušovske demonstracije, od 12 - 16.30 na Cvjetnome trgu, tradicionalnom stjecištu građanskih demonstranata, koji su za ovu prigodu naumili Bušu iz protesta uručiti razglednice! Jebiga, malo ih je omeo Bandić, jer, čuj, ti, demnostrant, ne buš se ti zajebaval u mome gradu dok je Buš na sceni, i tako su demonstranti ostali i bez klasičnih oblika i sredstava građanskoaktivističkog rekvizitarija, kao što su vidi-vol i slično. Ha, ha, ha, genijalno: sustav je toliko besprijekoran da involvira čak i moment svoga osporavanja! Demonstranti ne samo da su dopušteni, nego su čak i poželjni: bez demontranata, kao i bez Tomića, netko bi mogao kazati da hrvatskom hara jednoumlje! Dakle, eto, to je Tomićeva funkcija: on se malko našalio, u okviru društvenopoželjne antibušovske huncutarije. Zapravo, čudo jedno da ga Stipe nije pozvao da na večeri u Kamenoj dvorani osobno priča viceve na broukn-inglišu: Yu nou, idu tu Englez, Rus i Moujo...itd.itd. Moj Tomiću, moj Tomiću, koji si ti šeret! Pravi razredni clown. No, ipak ima nešto ozbiljno, vrijedno komentara u ovoj pizdariji od Tomićeve pisanije: zidari iz Bugojna. Nevjerojatno je kako Tomić jezdi Srbijom i Gučom za vreme trubačkih natjecanja, onomad s Rajkom Grlićem, i četnička mu ikonografija biva jedva etnografskim kuriozitetom: vidi on to, bilježi, ali nema problema, to je više nekakav etno-kuriozitet, te kokarde i ocila. Sad pak nema islamizacije Sarajeva i Bosne, iako bi čovjek otao zaprepašten, pri posjeti Sarajevu, svim onim arapskim napisima koje u tom drevnom bliskoistočnom gradu ispisuju marljive ruke turističkih kaligrafa. Čudno je, hoću kazati, kako Tomić nigdje ne vidi ništa neobičnog, nikakve aberacije ili neku berem minimalnu sociopatologiju, a Srbijom buja radikalizam, dok se Bosna zeleni k'o Saudijska Arabija. Dakle: ne smeta mene što Tomić vidi u Hrvatskoj kojekakva zla i anomalije; problematično je jedino to što ih vidi jedino i samo u Hrvatskoj i u Hrvata. Zato je valjda i napisao roman o Domagoju, Krešimiru, Zvonimiru, Branimiru, Mutimiru, Tugi i Bugi. Nikako ne razumijem tog duboko amoralnog čovjeka: biti konzekventan, naime, u njegovom slučaju značilo bi - emigrirati! Ovako, zaista je amoralan. Jer, koji kurac radi u zemlji koja je toliko odvratna, kakva je Hrvatska u Tomićevoj viziji? A ovaj tekstuljak, ovo...to je zajebancija dostojna srednjoškolca. Takav je i tip i mehanizam humora: u razred uđe profesorica matematike, a razredni clown napravi grimasu i svi padnu u cerek! Umjesto profesorice ubacite Buša, i, to vam je to: cerečenje imbecila pred autoritetom koji im, kao autoritet, ulijeva strah. Nedoraslo, ukratko. Ali, s jasnom društvenom fukncijom: Tomić je programirani, benigni seronja. Zna on svoju granicu, naime. A ona je - visina honorara. I to je sve.

NEMANJA 05.04.2008. 14:41

Image and video hosting by TinyPic

Proljetna kiša

Proljetna kiša kad te popiša
imaš feeling kao kad te golub posere.
Iznenada padne, i sve netom sjebe
i grad i selo, trebe, solitere.

Proljetna kiša nije kao druga!
Dok ona kiši treba ti cuga:
od ote kiše hvata te depra a
rođena mati zgleda k'o sepra.

Kada rominja, mrmori, kapa,
umukne svaka dalmatinska klapa.
Monotono sive, neshvatljive umu
midezze ima u njenome šumu.

Ta kiša pada i pada i pada,
već ti je kiše pun kurac i kada.
Dok kiša sa stropa uporno kapa
od vlage krepa i babica i japa.

Jebem ti takvu proljetnu kišu
kao da Bogo otresa pišu:
pis po pis, nikako stati -
dokle će kiša pišat i srati?

Image and video hosting by TinyPic

Operni glas, operetni karakter: Sandra Bagarić u Kamenom salonu

Za Izgnanika

Ona zdrava hrana

Image and video hosting by TinyPic

Ja rado jedem mahune.
Zgotovljene na cušpajz.
Tako ih je spravljala moja pokojna mater,
i njena mutti, omica Hilde.
Tako su ih spravljali svi u familiji Götz:
to je već tradicija, razumljivo.
To je varivo ukusno. Hranjivo i izdašno.
Rado si uguram žlicu vrućeg cušpajza z mahunami
direkt v čvalje.
Kako se pripravljaju mahune, pitaš?
Ah, nevježo!
Ništa od tog lakše pod nebosklonom!
Na ulju poprži luk dok se ne zastakli, kao postmoderni soliteri.
Brže-bolje međutim dodaj sitno nasjeckan češnjak i kosanu rajčicu/paradajz:
kratko propirjajte i suzdržite se!
Jer gle!
Još malo, a već je varivo
svareno. (sic!)
Očišćene i narezane mahune implementirajte te podlijevajte vodom,
ili temeljcem, ako ga imate, u pričuvi.
Posolite i popaprite i
kuhajte dok mahune ne omekšaju i pred kraj dodajte peršin i vlasac te malo vina.
Recite, jeste li ikada razmišljali, dok kuhate,
o smislu života?
Ja nisam. Zanimljivo.
Ako želite malo naglasiti ovo varivo, na ulju prepržite malo špeka prije nego što dodate luk.
Slobodno si vrelim varivom prelijete sise.

Periša Robertić



- 21:29 - Komentari (36) - Isprintaj - #

subota, 05.04.2008.

Drago Ibler: Vila Blažeković

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

- 22:47 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

- 19:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 04.04.2008.

Image and video hosting by TinyPic

- 16:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #

predavanje u Zagrebu

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Jean Nouvel gostovao je u svibnju 1997. godine u Zagrebu na poziv Slavka Dakića i Zavoda za planiranje razvoja grada te Ureda za kulturnu i znanstvenu suradnju veleposlanstva Francuske. Ovo je tekst predavanja koje je tada održao.
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

- 16:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 02.04.2008.

Jean Nouvel u Zagrebu

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Jean Nouvel je dobio Pritzkera.
To je još jedna prigoda da se prisjetimo da smo i kakvi smo - imbecili.
(Dotur je Luigi postao moj pop-idol; to je zaista junak našeg doba, čovjek koji bližnjem svome, za njegovo dobro poručuje: Cretino, imbecile!)
Naime, i Jean Nouvel, jedan od najvećih arhitekata današnjice dakle, bio je gost grada Zagreba.
O tome, naravno, nitko ne zna ništa.
Jer, nikakvog to traga na ovdašnjim ljudima ostavilo nije!
Ovdje međutim imamo degenerirane starice kaj jamraju da je Cvjetni rumpl i onda kuhaćama lupaju po loncima kraj izmišljene rodne kuće Vladimira Vidrića, ali, to da je ovogodišnji laureat Pritzkera u Zagrebu govorio o arhtitekturi, pa molim Vas, koga to zanima!
Mi smo kreteni i imbecili, ili kako ja volim još kazati: trotli, eto, to smo mi!
Pitajte svoje bližnje, ljude koji se vole kurčiti da su intelektualci, ove tipične, horvatzke omniscijente koji će satima talambasati o svim postmodernama svijeta a, kako je po dolasku u Hrvatsku primjetio Maruna, u kućnoj knjižnici nemaju jednu relevantnu knjigu objavljenu u posljednjih desetak godina, pitajte ih, dakle: Stari, čuj, jesi ti znal da je Jean Nouvel gostovao u Zagrebu, tu, pri nami, je, prije par godina?, i, ako prođete bez dodatnog objašnjenja tko je Jean Nouvel, dobro ste prošli!
A vidite, bio je Nouvel.
Jean u Zagreb, Jean iz Zagreba, bumo rekli.
Neopaženo, kako i dolikuje ovim krajevima, ali, bio je.
Kao i brojni drugi kužatori čiji popis donosim u donjem teksu Slavka Dakića.
Nažalost, to je samo prilog više tezi iz prekjučerašnjeg teksta, tvrdnji koju je opjevao Johnny B.Štulić:

Zbog čega primatima nikad ne isključuju elektriku
oni u principu ionako rijetko čitaju
a i to što čitaju krive stvari čitaju
pa zašto im onda ne isključuju elektriku


Image and video hosting by TinyPic

LOS ANGELES - Francuz Jean Nouvel (62) dobitnik je ovogodišnje nagrade Pritzker, najuglednijeg arhitektonskog priznanja na svijetu koje mnogi nazivaju arhitektonskom Nobelovom nagradom, objavili su jučer organizatori nagrade koja se dodjeljuje u Los Angelesu.

Nagradu dodjeljuje zaklada Hyatt od 1979., a pobjednika bira sedmeročlani ocjenjivački sud koji čine ugledni svjetski arhitekti, povjesničari i profesori.

Nagrada se sastoji od brončane medalje i novčanog iznosa od 100.000 američkih dolara, koji će Nouvelu biti dodijeljeni na svečanosti u Kongresnoj biblioteci u Washingtonu 2. lipnja.

U gotovo četiri desetljeća bavljenja arhitekturom, Nouvel je projektirao više od 200 zdanja u domovini Francuskoj, diljem Europe, Azije i Sjedinjenim Državama.

Svjetsku je slavu stekao 1987. godine gradnjom Instituta arapskog svijeta ( Institut du Monde Arabe) u Parizu.

U obrazloženju nagrade navode se i njegovi projekta tornja Dentsu u Tokiju, tornja Agbar u Barceloni i kazališta Guthrie u Minneapolisu.

(Hina)

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Čovjek u crnom koji gradi ikone, a ne građevine

Francuz Jean Nouvel dobitnik je ovogodišnje arhitektonske nagrade Pritzker. U obrazloženju stoji da je žiri oduševljen njegovim teorijskim radom podjednako kao i arhitekturom te da ovaj arhitekt građevinu ne promatra izolirano od njene okoline. Smatraju da su njegovi objekti proširili granice suvremene arhitekture.

Priztker je najpoznatija arhitektonska nagrada na svijetu, no i najlakše predvidiva pa gotovo uvijek nagradu dobije arhitektonska zvijezda.

Nouvel je autor nekoliko građevina-ikona, dovršenih u posljednje vrijeme, među kojima su Torre Agbar u Barceloni, neboder koji neprestano mijenja boju i koji je 2005. proglašen najljepšim na svijetu, zatim eklektični muzej Quai Branly u Parizu, a svijet su obišli i nacrti razlomljenih površina za Parišku filharmoniju čije je otvaranje predviđeno 2012.

No, nisu svi oduševljeni njegovim radom. Nizozemac Hans Ibelings, urednik časopisa A10, na Kongresu arhitekata u Opatiji pokazao je građevine, ponajviše u Dubaiju, koje su po njegovu mišljenju površni senzacionalizam, a među njima i radove francuskog arhitekta. I sam Nouvel je bio gost u Hrvatskoj u okviru predavanja “Okviri metropole” 1997. te godinu dana ranije, kada je pregovarao da gradi u Zagrebu.

To se nije ostvarilo i nije otkriveno što je trebao raditi. Markatnih je crta lica, uvijek obrijane glave i uvijek u crnom (na jednom je blogu dosta uspješno uspoređen s dr. Evilom iz “Austina Powersa”).

U Zagrebu je usporedio arhitekturu s filmom: “Često arhitekta uspoređujem s filmskim redateljem. I arhitekt i redatelj bave se zbiljom. Jedan je odlučio cijeli život posvetiti građenju, a drugi snimanju. U tu svrhu jedan mora naći investitore, a drugi producente. Povjeren im je veliki novac uz veliki rizik i zahtjev da im proizvod bude više nego isplativ. Zato su podvrgnuti su službenoj cenzuri, koja je u drugim umjetnostima nezamisliva”.

Šezdesetdvogodišnji arhitekt Jean Nouvel rođen je u Fumelu u jugozapadnoj Francuskoj. Želio je biti umjetnik, no roditelji su željeli sigurniji kruh pa je arhitektura bila kompromis koji je na kraju dao sjajne rezultate. Studirao je na École des Beaux-Arts u Parizu. Zgrada koja mu je otvorila sva vrata je upečatljiv rad Instituta arapskog svijeta, naručen tijekom vladavine Françoisa Mitterranda.

Projekt ujedinjuje visoku tehnologiju s tradicionalnim arapskim motivima, što je vidljivo na južnoj staklenoj fasadi koja ima leće što automatski kontroliraju svjetlost interijera i tako evociraju tradicionalni prozor s rešetkom.

“Kada kažete kontekst, ljudi misle da želite kopirati okolne zgrade, no često kontekst znači upravo kontrast. Zgrada nije zamišljena da bude najljepša, nego da dade prednost okolini - vjetar, boja neba, okolno lišće”.

Poznat je njegov KKL kulturni i kongresni centar u Lucerni u Švicarskoj. Koncertna dvorana rađena je u suradnji sa stručnjakom za akustiku, a tamo se nalaze i prostor za kazalište i suvremenu umjetnost. Između tri zgrade je voda jezera. U Lyonu je dogradio operu. Od centara za kulturu poznato je i kazalište Guthrie u Minneapolisu.

U Americi se nalazi i luksuzna stambena 15-katnica u New Yorku, 40 Mercer, napravljena u kombinaciji crvene i plave boje. U blizini njujorške MOMA-e dovršava se neboder s kristalima. Među najnovijim radovima je Quai Branly Museum u Parizu iz 2006., opisan kao “misteriozna i eklektična zgrada koju nije jednostavno voljeti”.

Autor je Louvre muzeja u Abu Dhabiju. Jean Nouvel prvo istražuje lokaciju. “Priču, klimu, kulturu mjesta. Reference okolnih zgrada i što ljudi u gradu vole. Trebam analizu. Rođen sam u Francuskoj nakon Drugog svjetskog rata i najvažniji pokret za mene je bio strukturalizam”.

Zbog toga surađuje s lokalnim arhitektima. Iako ima nekoliko ureda po svijetu, najčešće je u pariškom. Stalno je u pokretu te je u više navrata napominjao da nema ni vlastitu stolicu. Od teorijskih je radova poznata knjiga “Singularni objekti arhitekture”, razgovori Nouvela i Jeana Baudrillarda.

Nagrada Pritzker zaklade Hyatt dodjeljuje se od 1979., a pobjednika bira sedmeročlani ocjenjivački sud u kojem su ugledni arhitekti, povjesničari i profesori. Ime ovogodišnjeg dobitnika objavljeno je u Los Angelesu, a nagrada od 100.000 dolara bit će dodijeljena 2. lipnja u Kongresnoj biblioteci u Washingtonu.

Patricija Kiš

Image and video hosting by TinyPic

Jean Nouvel gostovao je u svibnju 1997. godine u Zagrebu na poziv Slavka Dakića i Zavoda za planiranje razvoja grada te Ureda za kulturnu i znanstvenu suradnju veleposlanstva Francuske.

- 08:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se