NEMANJA: SMIRENOUMLJE

utorak, 15.04.2008.

Anastasia: Babl & Nemanja

Image and video hosting by TinyPic

Dalibor Šimpraga je u izdanju Durieuxa objavio roman 'Anastasia' .

Riječ je o romanu koji zahvaća postratno hrvatsko društvo na razmeđu kaosa devedesetih i prvih specifičnih pitanja korporacijskog kapitalizma 2000-ih. Kraj je stoljeća; na periferiji Europe, na zapadnom Balkanu, rat je pri kraju; u gradu Zagrebu, zaštićenom od ratnih razaranja, grupa bivših studenata od užasavajuće stvarnosti i nacionalnih sukoba bježi utapajući se u seksu i velikim količinama alkohola, vodeći naizgled besmislene rasprave i trošeći vrijeme kao neku 'obezvrijeđenu valutu'.

Među njima je i Goran Kanevski, mladić s diplomom povijesti umjetnosti, koji radi kao ekonomist u jednoj vinariji. Svoju želju da istodobno bude nevezan, ali i da ima redovit seksualni život, pomirio je tako što je s jednom djevojkom godinama u aranžmanu 'erotskog prijateljstva'. Ali ta su prijateljstva i ta veza s vremenom postali kavez iz kojeg je nemoguće izaći.

Pred Kanevskim je velik životni zaokret: čitav sustav produljenog djetinjstva, neobavezujuće ljubavi i intelektualnih prijateljstava se ruši. Eskapistički studentski život je na izdisaju, jer Gorana i njegove prijatelje društvena očekivanja uvode, jednog po jednog, u 'svijet rada', pa su se upravo, u svojim kasnim dvadesetima, zatekli u raskoraku između slobode na koju su naviknuti i zahtjeva 'novog životnog poretka'. U tranziciji sve ide s odgodom, pa se i s odrastanjem ljudi suočavaju na pragu tridesetih.

Taj vanjski prijelaz iz jedne životne etape u drugu prati i unutrašnji: događa mu se nova, naizgled neostvariva ljubav te susret s jednim psihijatrom, koji nad njim provodi jungovsku analizu. Aresova je turneja na području bivše Jugoslavije privremeno prekinuta, i u slutnji da će se nastaviti u zemlji njegovih predaka, Makedoniji, Goran Kanevski odlučuje onamo otputovati, možda zadnji put; odlazak u Makedoniju, kojom kulminira 'Anastasia', promijenit će iz temelja njegov život.

BABL

Image and video hosting by TinyPic

Godine 2002. pojavila se knjižica "Kavice Andreja Puplina" Dalibora Šimprage. Pobrala je pristojan broj kritika i osvrta, no koliko god bili pohvalni, svi su propustili napomenuti isto - da je to najbolja knjiga koja se pojavila te godine, a pisac se otkrio kao najraskošniji domaći literarni talent koji se pojavio nakon Davora Slamniga. Nitko prije njega nije u toj mjeri i tako maestralno iskoristio zagrebački govor, na prste bi se mogli nabrojati oni koji su i približno duhoviti kao on, a što se tiče superiorne kontrole materijala, teško mu je naći premca. Ako niste čitali "Kavice Andreja Puplina", a raspoloženi ste da bi vam dobro došlo da se nekoliko sati cerekate čitajući, svakako potražite tu knjigu.

Pet godina nakon "Kavica", Šimpraga se pojavio s drugom knjigom, romanom "Anastasia". U skladu s naputkom Monthya Pythona "And now something completely different", druga knjiga se naizgled u svemu razlikuje od prve, kao da ju je pisao netko drugi. Ono što obje imaju zajedničko je savršeno zauzdavanje materije, disciplina koju je nametnuo od početka do kraja daleko složenije priče. Nema tu praznog hoda, površnosti, kratkih spojeva, ni sitnih trikova zanata kojima pribjegavaju i ponajbolji pisci. Na knjizi se vidi da Šimpraga nije iskoristio pet godina nejavljanja da bi se odmorio, nego je cijelo vrijeme minuciozno gradio i brusio novo djelo.

Ostavljam onima kojima je to zanat da analiziraju roman. Ja bih rado na svega nekoliko primjera pokazao kako se prepoznaje majstora.

U jednom trenutku opisuje se tramvaj koji je pristigao na stajalište. "Na plavom boku nemani rastvoriše se škrge. U dva hitra koraka, ona uskoči u njenu praznu utrobu." Dvije kratke rečenice - i to je to. Sve jasno, vizualno upečatljivo. Tko od nas nije barem jednom u životu pomislio da tramvaj naliči nemani, a harmonika-vrata zaista su nalik škrgama. Svima nam je to bilo na vrhu jezika, pomisao je bila gotovo uobličena, slika nam je toliko bliska da je odmah prepoznajemo, jedino što je Šimpraga uspio da je prvi do kraja kristalizira i iznese. To je onaj recept, kretati se na rubu banalnosti, da bi se doživljavalo kao blisko, ali s njene gornje strane, iznad tanke granice koja dijeli banalnost od jedinstvenosti.

Na drugom mjestu opisuje odnos dva lika koji su se zatekli unutar šireg društva oko stola: "Nisu se baš mirisali. Kao hijena i bradavičasto prase: iako nisu prirodni neprijatelji, bolje da se drže podalje." Ponovno savršeno ekonomiziranje riječima: sve je rečeno najmanjim dovoljnim brojem riječi da je sve jasno, a sadržajno toliko bogato da se ne doživljava kao lakonski govor.

Na jednom mjestu romana ženski i muški lik nađu se jedno uz drugo "Macila se po tvom zagrljaju." E, ovo "macila", niste čuli nikada ranije, iako vam je odmah jasno što to znači i bez muke si to možete predstaviti.

Minuciozni detalj koji bi nepažljivi čitač mogao zamijeniti za picajzliranje, nalazi se u sljedećem odlomku. "Leži na leđima, ona ga zakoračuje, i nakon što namjesti njegov vršuljak u svoju dubodolinu, spušta se u startni položaj. Pa počinje, kao one pumpe s konjskom glavom, za naftu, po Moslavini i Madžarskoj. Gleda joj pod dlake: kako ona prisjedne, tako joj se usmine šire, a kako se odigne, tako se, zalijepljene za njegov kurčić, vuku uza nj i ostavljaju sluzav trag." Na stranu sad kako je sjajna usporedba s crpkama za naftu, fascinantan je završetak odlomka. Tko od nas nije tko zna koliko puta, kao da to prvi puta vidi, zurio upravo u taj prizor? S druge strane, bezbrojni autori pornografske i erotske literature iskilavili su se da opišu sve moguće, i kada se već činilo da nema toga što nije zabilježeno, pojavi se Šipraga i kaže nam nešto što je svima bilo pred nosom, a nitko se nije sjetio spomenuti, i to još da mu uspije izreći tako savršeno. Tako se to radi!

Savršenstvo njegova stila ogleda se upravo u onome što će nevješti i površni ljudi najteže uočiti. Kada on nešto kaže, čini se da se to i mora reći upravo tako jer na drugi način to ni nije moguće izreći, kao da bi upravo tako rekao svatko, no to je zabluda ignoranata. Uvijek je moguće šeprtljavo, a majstorski mogu samo majstori.

Ništa lakše nego da ta prividna jednostavnost i lakoća zavaraju, i to na više načina. Citiram kao primjer cijeli odlomak s pretposljednje stranice: "Spustio se na krevet i savio kao mrtva osa. Tresu ga slike života. Boli ga u krvi za onim danima na jezeru. U bijelom hotelu." Sve je naizgled savršeno jasno i pregledno, nema tu nikakve mudrosti koja bi nadilazila izrečeno. Naizgled. Zašto je tako jasno, iako diskretno, naznačio da je hotel bio upravo bijeli? Može se očitati samo kao poetski izričaj, ali onome tko je pročitao "The White Hotel" D. M. Thomasa, nedvojben je homage knjizi koju Šimpraga mora da je imao na umu pišući "Anastasiju", što sa svega tri kratke riječi svaljuje lavinu asocijacija.

Hajmo, curice, hajmo, dječaci! Trkom u knjižnice i knjižare! Prvo "Kavice", pa "Anastasiu"!

Bio sam na promociji romana. Šimpraga je rekao da ga okupira pitanje "kako dobro pisati?" Podsjetio me starog Gustava Krkleca koji je otprilike u osamdeset i osmoj godini izjavio "Čitati sam naučio prije nego sam krenuo u školu, a pisati učim još i danas!" Odgovor na Šimpragino pitanje je jednostavan: "Pisati kao Šimpraga!" A to znači, ne biti zadovoljan - makar da si i najbolji - jer uvijek može bolje.

NEMANJA

Image and video hosting by TinyPic

Babl, znaš li možda zašto je na Šimpraginom blogu uz Kavice upozorenje koje glasi:
Ovo je ipak književnost, a ne pamflet.
Mislim, ono, kuiš, ipak se frajer ne bi češal tam gdje ga ne svrbi! Jebiga, velim, nisam ja napisal prvu rečenicu Kavica:
Mislim kurac, ko je mene pital jel mi se bori il mi se ne bori. Da nisam otišel u gardu, ionak bi me pozvali prije ili kasnije.
I onda još veli da se na tim stranicama nalaze sadržaji koji mogu uzrokovati neželjene reakcije kod osoba pozitivnih na etnomoralistički virus.
Genijalan kit!
Počne s etnomoralističkom prodikom o tome da njega nitko ništa nije pitao pozivajući ga u rat, da bi završio upozorenjem da je tu ipak riječ o književnosti a ne pamfletu!
Vrlo postmoderan prosede, u smislu autorefleksivnosti teksta (to se tak veli, kaj ne?)

Čuj, prijatelju, mislim da pretjeruješ. Nemam sada potrebu kazati da Šimpraga NIJE dobar književnik, ali, NIJE takav majstor kakvim se tebi, iz nekog neobičnog razloga, pričinja. Pogledajmo tvoju argumentaciju, tipološki i sadržajno:

1. Prvi argument: Šimpraga govori ono što nam je na vrhu jezika i što bismo i sami kazali, kad bismo znali i mogli. Babl, prijatelju (ne oslovljavam te ovako kurtoazno!), tu počinje naivnost tvoje argumentacije: književnici ne govore ono što bismo svi kazali, kad bismo mogli/znali/smjeli/umjeli, nego književnici stvaraju dojam da je to što izriču svima nama tu negdje, u predjezičkoj sferi, kao nekakva arhetipska slika koja ulazi u svijet, i samo je pitanje tko će je prvi uobličiti! Taj dojam retrogradno stvara osjećaj, kao Kafka predšasnike, da smo i mi imali tu sliku, ali nam je eto nekako izmicala verbalizaciji! Pogledaj dakle tvoj primjer: tramvaj kao kakvo morsko čudovište! Ponajprije, slika je sasvim neprecizna i istini za volju ja ne znam nikoga tko je tako ikada vidio tramvaj - posve proizvoljno, arbitrarno, nategnuto, i, ako baš hoćeš, anakrono: možda bi se mogao oduševiti kakav futurist, koji pozdravlja s iskrenim oduševljenjem motocikla, ali već ne povijesničar avangarde! Da je slika neprecizna i proizvoljna dokazuje već i nered izazvan škrgama kroz koje se uskače u - utrobu! Jebiga, jesu li vrata škrge ili nisu? Ako jesu, kakve su to škrge koje vode u utrobu? Ako pak nisu, onda imamo vrata koja jesu škrge, i ona koja to nisu, nego su vrata od utrobe, da posegenem za jednom starijom metaforom. Što dakle? Gdje se izgubila odjednom apostrofirana preciznost riječi koja je slika? Zapravo, varaš svog čitatelja kad kažeš: Sve jasno, vizualno upečatljivo. Ništa nije jasno, niti je upečatljivo, jer se kroz škrge ne dospjeva ni do kakve utrobe, osim neke groteskne nemani, a efekat smiješnog zadnje je što je Šimpi ovom rečenicom htio postići!

2. Drugi argument: Ovaj se efekt zove minimum sredstava, maksimum efekta, i tu spiku prodaju učiteljice kusthistorije dječici prve srednjoškolske godine. Ponovno savršeno ekonomiziranje riječima: sve je rečeno najmanjim dovoljnim brojem riječi da je sve jasno, a sadržajno toliko bogato da se ne doživljava kao lakonski govor, ti kažeš. Čuj, Babl, savršeno ekonomiziranje riječima jest: Ono istinito je ono cijelo. Nakon toga slijedi čitav jedan sustav. Ili, ako baš želiš literarni primjer, onda je savršen primjer ekonomije stila onaj genijalni izbor ne samo riječi, nego i osobe koja će je razdjevičiti, u priči Emma Zunz: ...pa se odlučila za drugoga, koji je, po svoj prilici, bio niži rastom od nje i prostačina, da ne okalja čistoću strahote. Tu se naime zaista o nečemu govori. O čemu je riječ kod Šimprage? "Nisu se baš mirisali. Kao hijena i bradavičasto prase: iako nisu prirodni neprijatelji, bolje da se drže podalje." Da ne velim da se hijena i badavičasto prase i opet javljaju kao sasvim mutna i vrlo nes(p)retna alegorija osoba koje su sasvim laodicejske (rekao bi Nabokov), pa se niti mrze, niti vole, ali ako baš želiš ovakve usporedbe, onda je daleko genijalnija ona Pervanova o tapiru: niti koga jede, niti ga tko jede! To je ekonomija stila, to je bogatstvo značenja, a ovo Šimpragino, to bi bila tautologija, da su u prirodi hijena i bradavičasto prase zaista tako sudbinski povezani kao u njegovoj rečenici. No nisu. Gledaj dokumentarce. Ili pitaj klince. Djeca to znaju, to o egzotičnim životinjama. Dakle: banalnu istinu o ljudima koji dijele stol iako se ne šmekaju Šimpraga je zapravo izrekao i opet sasvim proizvoljnom, i posve nategnutom prispodobom koja je, sada već možda namjerno, zapravo komična: spomen bodljikavoga praseta, dopusti, prevršio je mjeru i natjerao nas u smijeh! Kakvo sad prase, pobogu, Babl!?

3. Treći argument: Neologizam: niste to čuli nikada ranije, a odmah vam je jasno što znači! Ona se mazila Šimpi prevodi u: Ona se macila! E, stvarno je bilo teško shvatiti što je književnik htio kazati! A da ne velim da je to bilo nevjerojatno teško skovati (kovkost je jezika omiljen izraz kad je o neologizmima riječ, je li?). Lijepo zvuči, i nemam potrebu umanjiti dražesnost izraza, ali, velim, pretjeruješ! Macila se po zagrljaju, mazila se cura, i, kaj sad?

4. Četvrti argument: Toliki su već opisivali ševu, i taman misliš da su svi opisi iscrpljeni, a Šimpi opiše pičku kao nitko prije! U, stvarno si pretjerao! Prvo, ne znam Babl koga si ti to karao i kako su se ševile cure vaše generacije, ali ja zaista ne znam niti jednu jebačicu koja se kreće kao naftne crpke MOL-a i Ine! Da ga jebeš (slabo divanim mađarski), pa i njega a ne samo nju, niti jedna se ne diže niti spušta kao one pumpe s konjskom glavom! Zapravo, trebalo bi pitati Šimpragu kad je zadnji put karal, jer, vidim da citira po sjećanju ili, možda, čak po pričanju nepouzdanih pripovjedača. No, ti pretjeruješ: sjajna usporedba! Žene koja se po kurcu kreću gore - dolje (o Michelangelu govore, što li?) kao one pumpe s konjskom glavom! Jebate, jesi nastran. I, onda veliš, oooooo, kakvo svršavanje:"...kako ona prisjedne, tako joj se usmine šire, a kako se odigne, tako se, zalijepljene za njegov kurčić, vuku uza nj i ostavljaju sluzav trag." Čuj, Babl, kaj zaista nitko nikada prije nije opisao pičkicu koja se vuče uz kurčić ostavljajući sluzav trag? Isuse, Babl, sram te bilo! Lažeš! Čuj, to je tako banalno, to s pičkom i sluzavim tragom, da čak ako to nitko nikada i nije napisao, onda to nitko nikada nije napisao jer je - banalno! A ne zanosno i autentično, kao prvo svitanje, u praskozorje Geneze: i kada se već činilo da nema toga što nije zabilježeno, pojavi se Šipraga i kaže nam nešto što je svima bilo pred nosom, a nitko se nije sjetio spomenuti, i to još da mu uspije izreći tako savršeno. Tako se to radi! Ma daj, molim te! Nemoj se zajebavati. Čovjek konstatira da mu usmine po kurcu ostavljaju sluzav trag, a ti padneš u afan kao da je kazao ružoprsta zora! Zaista pretjeruješ i sad je to već sumnjivo: ne bih htio biti nepošten sumnjičeći te za prijateljstvo i pristranost, ali, euforično si neobjektivan! Da nisi, ne bi tako olako posizao za riječima poput "savršeno". Osim toga, opet taj tvoj argument: svima nam je to bilo pred nosom! Jest Babl, pička nam je svima bila pred nosom, ali, znaš kak se veli: poza 69 bila je in samo '69.! Jer, morat ćeš priznati da ti je s pičkom pred nosom nos uglavnom u guzici. A to i nije neki doživljaj, kaj ne? (Vidiš, ovih mojih par redaka puno su bolje štivo od ovog klizanja po kurčiću našeg Šimprage, unatoč sluzavom tragu kojim ga tako opčinjeno pratiš.)

5. Peti argument: Šimpraga govori tako da se čini kako to drukčije nije moguće kazati! Ili, kako ti kažeš: "Savršenstvo njegova stila ogleda se upravo u onome što će nevješti i površni ljudi najteže uočiti. Kada on nešto kaže, čini se da se to i mora reći upravo tako jer na drugi način to ni nije moguće izreći, kao da bi upravo tako rekao svatko, no to je zabluda ignoranata. Uvijek je moguće šeprtljavo, a majstorski mogu samo majstori." Babl, pretjeruješ: Opaska da su Pascalove misli stvorene da misle ima formu poslovice, misli koja je izražena tako da se čini kako je nije moguće drukčije izreći, a da se ne promijeni smisao kazanog; kad bismo sad smišljali prispodobu, onda bismo mogli kazati da je takva rečenica poput oblutka, uglačana bezbrojnim naraštajima govornika. Takav je stil, primjerice, Meše Selimovića: 40 godna, ružno doba, itd.itd., kako to već ide. Šimpragin - nije. Naprosto nije. Ovo je najslabije mjesto tvoje argumentacije: postoji cijeli niz autora koji pišu tako kako tvrdiš da piše Šimpraga, ali Šimpraga nije jedan od njih. I on bi se s time složio. Pitaj ga.

6. Šesti argument: Eruditske asocijacije! Ti kažeš: Citiram kao primjer cijeli odlomak s pretposljednje stranice: "Spustio se na krevet i savio kao mrtva osa. Tresu ga slike života. Boli ga u krvi za onim danima na jezeru. U bijelom hotelu." Sve je naizgled savršeno jasno i pregledno, nema tu nikakve mudrosti koja bi nadilazila izrečeno. Naizgled. Zašto je tako jasno, iako diskretno, naznačio da je hotel bio upravo bijeli? Može se očitati samo kao poetski izričaj, ali onome tko je pročitao "The White Hotel" D. M. Thomasa, nedvojben je homage knjizi koju Šimpraga mora da je imao na umu pišući "Anastasiju", što sa svega tri kratke riječi svaljuje lavinu asocijacija.
E, to je stvarno nategnuto - i opet je tebi sve savršeno jasno i pregledno, unatoč ovoj bombastičnoj usporedbi: savio se kao mrtva osa, ali, to je zapravo nevažno u usporedbi s ovom opaskom o bijelom hotelu. Što ako je to sasvim privatna idiosinkrazija naratora! Autora? Kao kod Melvillea. Ili, što ako je riječ o albofiliji, kao kod Felbingera? Ne šalim se, zaista, što ako je tome tako? Otkud ti znaš da je baš riječ o Thomasovom "Bijelom hotelu"? I, ako zaista jest, ako je riječ o posveti toj knjizi, zašto tvrdiš da se na nas svaljuje lavina asocijacija? Ta, zar nije sasvim obratno: zar se značenjski ili asocijacijski horizont ne suzuje, samim time što je riječ o sasvim određenom znaku koji upućuje na sasvim određeni kvantum značenja, a nikako se ne radi, kao isprava sugeriraš, o poetskom izričaju!?
Ti si zasigurno u pravu u pogledu tog jasnog naputka na Thomasovo djelo, ali, oprosti, zašto misliš da je to tako genijalno, taj prosede nonšalantnog, usputnog spominjanja jednog djela koje, očito, i opet sasvim proizvoljno biva korišteno kao intimna autorova igrarija referencama? Pridonosi li ta fus-nota smislenosti teksta? Njegovom značenjskom bogatstvu? Itd.itd.itd.

Ja mislim da je Šimpraga dobar pisac, da ga nije potrebno uniziti e da bi se čovjek suprotstavio tvojoj apoteozi njegova imena, lika i djela, ali, jednostavno, prijatelju, mislim da si pretjerao!
Ja naime mislim da Šimpraga nije majstor riječi kakvim ga želiš prikazati. Dopusti mali, neznatni test: Molim te, Babl, otvori bilo koju stranicu Matoševog, Ujevićevog, Krležinog proznog teksta, da ne govorim o poeziji, i onda pročitaj bilo koji Šimpragin pasus.
Eto.

15.04.2008. 06:35

- 06:52 - Komentari (53) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se