NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 12.04.2008.

Liječeni Katolik: ODGOVOR PRLJAVOG PAMFLETISTA (1) + IGOR MANDIĆ: D.u.v. + ČADEŽ

Image and video hosting by TinyPic
Tomislav Čadež odgovora na optužbe kojima je zasut nakon reportaže o nastupu hrvatskih književnika na Sajmu knjiga u Leipzigu

Image and video hosting by TinyPic

Protekla dva tjedna više hrvatskih pisaca i novinara obrušilo se na moju malenkost optužujući me da sam tuđi pajac, lažov i budala. Razlog: reportaža o Sajmu knjiga u Leipzigu koju sam objavio kao hipertekst u uskršnjem broju Jutarnjeg lista i na Sutra.hr-u. Ta se reportaža ponekim hrvatskim piscima nije svidjela, premda ih opisuje prilično benevolentno, s obzirom na to koliko su u stvarnosti primitivni i tašti. Ne bih im odgovarao da nisu tužno pretjerali: prijete, gadno lažu, čak me hoće i tući.
Prvo Zvonko Maković, predsjednik hrvatskog P.E.N.-a, koji je više puta javno ustvrdio da sam prljavi pamfletist i saboter i da je moje pisanje „dno novinarstva" (Slobodna Dalmacija). Ja, dakle, uopće nisam napisao reportažu nego „jedan vulgaran pamflet", kako je prenio Vjesnik, ili „prljav pamflet", kako je prenijela Slobodna Dalmacija. Osim što je posrijedi pamflet (na stranu sad to što pamflet može biti i prvorazredna književnost), Maković tvrdi i da ja kao takav nisam baš čist i to zato što pišem „po naputcima iz izvora koji baš i nisu sasvim nepoznati", kako ga je citirao Vjesnik.

Vrhunac kampanje

Zvonko Maković, predsjednik hrvatskog ogranka najznačajnije od svih međunarodnih organizacija koje se bore za pravo na slobodan govor pisaca i novinara ustvrdio je, štoviše, da je moja reportaža-sabotaža vrhunac prljave kampanje. Prljave kampanje protiv čega? Protiv nastupa hrvatskih književnika u Leipzigu. I ne samo to, on je zbog te prljave kampanje i sabotaže čiji je moj tekst vrhunac, istupio iz Upravnog odbora Hrvatskog društva pisaca. Najavio je i skori odlazak iz samog Društva. Nastojat ćemo odmah riješiti svaku zagonetku koja se bude pojavljivala: dakle, zašto Maković još nije istupio i iz Društva? E pa zato što najprije mora odletjeti u Tokio. Zašto baš u Japan? E pa zato što ga tamo šalje Hrvatsko društvo pisaca, odnosno Upravni odbor, odnosno zato što tamo šalje sam sebe, i to od 5. do 11. travnja. I tako, dok on bude nastupao pred studentima na tokijskom sveučilištu, valjda će se u domovini, potresenoj njegovom ostavkom u HDP-u i dugom agonijom istupanja iz njega, riješiti i slučaj prljavog sabotera iz priloga Magazin Jutarnjeg lista. To je valjda jasno, jer u tom prilogu surađuje i sam Maković, i to istodobno kad i Čadež.
Čadeža će valjda izbaciti na cestu, jer nije moguće da će redakcija Magazina ili Sutra.hr-a ponoviti takvu pogrešku da na objave još kakav članak prljavog sabotera koji radi po tajnim uputama izvana? A pogotovo neće dopustiti da se takve neprofesionalne gadarije objavljuju uz njegove članke.
Tajni nalogodavac
Pozivam ovdje javno Zvonka Makovića da objasni po čijim ja „naputcima" radim, nadalje, pozivam ga da otkrije te moje izvore, „koji baš i nisu sasvim nepoznati", sve to, dakako, pošto podnese ostavku i na mjesto šefa hrvatskog P.E.N.-a, čiju je godišnju skupštinu ionako odavno trebao sazvati.
Makovićev staljinistički diskurs, ta potraga za saboterima, ta jeziva, ketmanovska neodređenost „izvora koji i nisu sasvim nepoznati", brzo je pala na plodno tlo. A kako i ne bi, ta uložio je on u nju cijeli svoj autoritet. Autoritet komesara P.E.N.-a. O tome u sljedećem nastavku, u kojem ćemo detaljno opisati spektakularnu pogibiju javne osobe Renata Baretića.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Hrvatska ‘duhovna elita’ sramežljiva je kao stara djevica i odavno nije u tramvajskoj gužvi osjetila muško pipanje po stražnjici, tako da bi se naprosto pred jednim, recimo, Denisom Kuljišem raspala kao prenapuhana žaba.

Molim, prihvatite moju ostavku. Ne želim biti član bilo kojega kluba koji bi mene primio u članstvo! Kad ne bi bila istinita, ova bi (brzojavna) poruka bila kao izmišljena, da je kolegijalnoj i široj javnosti ovih dana uputi jedan od onih koji su istupajući iz Hrvatskog društva pisaca za sobom teatralno zalupili vratima (a neki su se na brzinu spasili iskačući kroz prozor).

Činjenica je da je navedenu poruku odaslao još davno, nekako početkom 20. st., znameniti američki glumac, svestrani zabavljač, vodviljski, filmski i televizijski komičar Groucho Marx (1890. - 1977.), predvodnik obiteljskog tima (Groucho, Karpo, Chico, Gummo, Zeppo), kad mu je neki gospodski klub uskratio učlanjivanje. Groucho se marksistički narugao staleškoj i klasnoj razlici koja ga je činila nedostojnim, a danas kod nas, pojedinci, visoko uzdignuta nosa, s gnušanjem upozoravaju na to da je jedno društvo nedostojno njihova članstva.

‘Pih, gadite mi se...’

Da nije smiješno, bilo bi glupo, ako nije baš obrnuto. Ali tko je i što je moja malenkost da ovdje dajem neku vrstu završne riječi, nakon silne uzbune i “graje u Zelengaju” hrvatskoga književnog vrapčinjaka, potaknute niskom ostavki u HDP-u, a dovedene do usijanja kozerijom Tomislava Čadeža (“Prvo svi u Leipzig, a onda na pivo”; Jutarnji list, 22. ožujka)? Nemam takve pretenzije, osim što sam privoljen da kao jedan od starijih (ne baš u članstvu HDP-a kojemu sam s oklijevanjem naknadno pristupio, istodobno ne istupajući iz članstva u DKH, u kojemu sam od 1965. g.), pokušam razlučiti “što se meni o svemu tome - čini”.

To mi je predloženo pogotovo stoga, smatram, što se zna da sam desetljećima prolazio kroz mnogobrojne špalire polemičkih šiba, pa da unatoč svemu nisam svoju malenkost uzveličao gestom - “pih, vi mi se svi gadite, posebno neki, pa ne zaslužujete da budem s vama u istome društvu!” Dokle bi me to moglo dovesti: da najprije istupim iz članstva DKH/DHK (što sam nekoliko puta namjeravo dok nisam shvatio kako sam “zanemarljiva količina” i da to ama baš ništa ne bi značilo), a onda iz “članstva” (građanstva) u domovini (jer najprije sam desetljećima mrzio udisati isti zrak s komunistima, a nakon toga s “patridiotima” iliti ustašoidima), dok napokon, silom logike, ne bih bio primoran istupiti iz “članstva u ljudskome rodu”??!!

Da je barem principijelno

Na kraju, sve je isto i posvuda se isto piše: nema nekih drugih “boljih” udruga, društava, osim onoga što ga neki pojedinac tvori sam za sebe. Biti isključivo u vlastitome društvu pomalo je klaustrofobično, ali koliko je solipsistički tašto, toliko je i neproduktivno: upravo su pisci/spisatelji/književnici/novinari izričito upućeni na svijet oko sebe. Nitko ne može sebi svojatati da drugima bude mjerilo, kao što se upravo dogodilo u aktualnoj aferi. Pojedinci su tražili i pretpostavljali da se društveno okupljanje ravna prema veličini njihova lika i djela. Sva obrazloženja o “istupanju” iliti o “ostavkama” na članstvo u HDP-u (jer isključivo je o njemu riječ, kao društvu u postporođajnoj depresiji, dok je DHK, kao starija institucija, ostao neuznemiren), do kojih sam mogao doći, isključivo imaju osobne iliti privatne motive. Ništa načelno: jednome su puhnule mušice u glavu, drugi je povrijeđen što ga društvo “ne brani” od nasrtaja trećega, a treći ne želi biti u grupi s “minoresima”, četvrti ima neke rodbinske razloge, peti i šesti su ljutiti jer i pored njih netko nešto radi.

Eto, što mi se čini: da je barem nešto načelno iliti principijelno (što nadilazi puke osobne dimenzije), onda bi desetak onih koji su odlutali iz HDP-a još i trebalo uzeti ozbiljno. Svojedobno je itekako bilo riskantno već samo i zamišljati, a nekmoli u djelo provoditi nekakvu “frakciju” u Društvu književnika Hrvatske. Već sam prvih godina svojega članstva u DKH, na nekim skupštinama/plenumima, u pozadinskim redovima u dvorani na Trgu Republike br. 7, s nekim malo starijim istomišljenicima kovao planove o tome na koji bismo način “izašli”, a da automatski ne budemo osumnjičeni za antipartijsko djelovanje. Jer meni je najviše smetao OOSK u DKH i dok su me malo stariji “krugovaši” podržavali u zamisli odcjepjenja, dugo mi je trebalo dok nisam shvatio da oni žele samo promjenu generacija na čelu hijerarhije u DKH i ništa drugo i ništa više. Naime, većinom su i sami bili članovi KP/SK! Dok sam ja zamišljao nešto principijelno, oni su mislili pekulijarno i na kraju - prdnulo magare u mahovinu!

Pisci ‘viška’

Sada kad su došla neka druga vremena ponovno netko drugome broji pare u kasi, kao da je vrlo mrsno neprekidno biti motor za kakav-takav opstanak jednog paralelnog opisateljskoga društva. Ali čemu društva uopće, već su se neki zapitali? Pa, po društvenoj inerciji kakva je odvajkada, s time što bi novoosvojena svijest o toleranciji i demokratičnosti mogla pravično pomirivati raznorodne silnice. Toliko o stvari, a sada idem “ad hominem”, kako bi bezobrazno rekao Denis Kuljiš.

“AMICUS PLATO, sed magis amica veritas” (pripisuje se Aristotelu, a znači: “Drag mi je Platon, ali mi je draža istina”). S nerazumijevanjem sam nekidan (29. ožujka) na godišnjoj skupštini HDP-a za 2007. slušao kolegu Zvonka Makovića kako svoje istupanje iz Upravnog odbora, ali još se zadržavajući u članstvu, obrazlaže protivljenjem “sabotaži” našeg zajedničkoga kolege Nenada Popovića. Jedini primjer koji je za takvu tešku objedu iznio jest to da je N. P., mimo “službenog” programa i službene “delegacije” hrvatske književnosti, na sajam u Leipzig poveo tri-četiri pisca “viška”, među kojima je jedan problematičan (i po Makoviću sudeći, nagovoreni plaćenik), nakon povratka u naš vrapčinjak, o tome istome sajmu objavio “tekst koji pripada dnu hrvatskog novinarstva”! (riječ je o cit. kozeriji Tomislava Čadeža).

Ostao sam “paf” nad ovom teorijom zavjere koja bi smjerala, ni manje ni više, nego umanjivanju sjajne slike koju Zvonko Maković ima o hrvatskoj književnosti, ali srećom su protivan primjer o djelatnosti N. Popovića odmah na skupštini iznijeli Velimir Visković, Slobodan Šnajder i Ivo Banac, a i meni se itekako čini da taj primjer valja vrednovati i istaknuti. Riječ je o tome da je zaista “uporedo” sa službenim programom u Leipzigu (s kojim se ipak naknadno preklapao), Nenad Popović potaknut tko zna čime i zašto, ali za tu priliku dvobroj časopisa (1-2/2008.) “Fantom slobode” (kojemu je urednik i suizdavač) sačinio kao antologiju modernoga hrvatskog eseja, ali u prijevodu na njemački jezik.

Ta opsežna zbirka (oko 1000 str.) predstavlja cijelu biblioteku u jednoj knjizi. Znajući da je esejistika obično i posvuda potisnuta, pa tako konceptualni pisci/autori uvijek padaju u drugi plan nakon imaginativaca iliti beletrista, Popović je u ovome svesku uveo u njemački jezik ponajbolju reprezentaciju hrvatskih esejista kao filozofa, povjesničara, publicista/pisaca različitih kalibara i generacija: tu su esejisti - kapitalci kao A. Flaker, V. Gotovac, I. Lovrenović, I. Banac, S. Šnajder, N. Čačinović, D. Roksandić, D. Melčić, S. i I. Goldstein i drugi ne manje zanimljvi i/ili važni.

Ovako predstavljen u jednom svesku, hrvatski esejizam ne postoji ni “doma”, a kamoli je moguće osnažiti činjenicu da se u njemačkome jeziku napokon hrvatska pamet (dobro, pamet ovdje rođena) dokumentira i legitimira u punoj snazi. Tek toliko da se zna kako nas u svijetu ne mogu i ne trebaju predstavljati samo humoristički romančići, kao da Um i ovdje ne stanuje. Tako pomalo patetično (pristrano!?) opovrgavam Makovićevu optužbu da je Popović mogao izvesti bilo kakvu “sabotažu”. Na kraju, u povodu njegove demonstrativne ostavke (kojoj je prethodila i ona Delimira Rešickoga) ostaje još “samo” jedan novinski tekst. A riječ je, po mojem sudu, o vrlo dobroj Čadežovoj kozeriji, jednome žanru ironijsko-pamfletskoga karaktera, kakvih bi trebalo biti više i koji bi trebali biti posvećeni raznim društveno-kulturnim slojevima.

Uzrujanost, o kojoj se moglo proteklih tjedana posvjedočiti malne u svim društvancima kojih se Čadežov tekst ticao više ili manje (ne)posredno, govorila je o tome da je hrvatska sredina neotporna na duh ironije. Pardon, ona koja je najneotpornija jest ona književna, koja bi inače htjela pisati povijest. A ova potonja uključuje toliko samosvladavanje da se uvažene osobe ne bi smjele vrijeđati uhvaćene u “krivim ogledalima”. Malo karikaturalnih pošalica, koje je Čadež rasuo u tome tekstu, nisu više od dobrodušnih orisa a la Daumier (mada ponekad zna i skliznuti u grotesku a la Grosz), kakve bi svatko poželio imati u nekoj imaginarnoj biografiji.

Dakle, Čadež se promuvao po sajmu u Leipzigu, i to kao - baš mi se dopada kako ga je opisao Renato Baretić (neumjereno se ljuteći na mlađega dosjetljivca!) - “neindentificirani sivomaslinasti military šmrkalj što se blago zaljuljano s vremena na vrijeme, ne skidajući masnu kapu, muvao oko štanda, odjeven i neobrijan na način kao da se silno upinje sličiti neuspjelom mladunčetu Fidela i Osame i još s debelim naočalama”, promuvao se, velim, pobrao kojekakve asocijacije i sve to smućkao u tekst, koji pripadnike hrvatske književne reprezentacije ne pokazuje baš uvijek u laskavom svjetlu. To i jest u ovlasti jednog novinskoga pisca kojemu ne treba stati na žulj i kojemu valja pružiti prilike da dokaže ima li sape i dalje tjerati cara do duvara. U njegovu tekstu prepoznao sam nešto od dobrodušne Tenžerine zafrkancije, prožete tu i tamo sarkazmom jednoga Denisa Kuljiša.

Denisa u ‘Lisinski’

Pitam se što bi se tek dogodilo kad bi ovaj potonji, nakon svih osoba iz polusvijeta hrvatske tranzicije koje je do sada “obradio” u svojim kaustičnim tekstovima, prihvatio da recimo opiše “lik i djelo” nekoga od naših uzvišenih akademika iz HAZU ili superumišljenih veličina iz DHK?! Pripustiti pitbula Denisa na premijeru u HNK i/ili u “Lisinski”, pa mu dati prostora da opiše što je vidio/čuo/doživio/shvatio..., pa to bi bila vulkanska erupcija gnjeva/čuđenja/zgražanja. Hrvatska “duhovna elita” sramežljiva je kao stara djevica i odavno nije u tramvajskoj gužvi osjetila muško pipanje po stražnjici, tako da bi se naprosto raspala kao prenapuhana žaba! Lako je uživati, tj. guštati sa strane kad dotični pitbul drapa kojekakve tajkune, generale i švercere, a da nas vidim, braćo, kad bi se zaletio u tor duhovnjaka i očeprljao nas nekolicinu. Ovo je samo moja vizija i pusta želja, ali je stavljam kao kontrast jednoj, rekao bih, mirisnoj kamilici od fine Čadežove ironije.

Čini mi se, dakle, da je cijela ova friška “afera”, izazvana što jednim zlonamjerno protumačenim kozerskim karikiranjem, što netočno ocijenjenom “sabotažom”, samo i ipak simptom duhovne nespremnosti hrvatskih kulturnjaka/spisatelja pred izazovima vremena i nespremnosti/nevoljkosti na polemiziranje. Tako sam nekidan bio u jednom društvancetu, u kojemu su se svi zgražali nad Čadežovim tekstom, da bi najglasniji naprosto zavapio: “Ah, taj tekst, ne znam...”... “ne znam što zaslužuje...?” Tu sam dometnuo: “Zaslužuje, jedan pravi protutekst” i ništa drugo i ništa manje! Ali kakva su to “femisanja”, prenemaganja, udaranja vratima i treskanje ostavkama: sve je to ispod pretpostavljene razine onih koji su se “učlanili” u pisce, ako ne misle dati ostavku i na svoj poziv.

Image and video hosting by TinyPic

Prvo svi u Leipzig, a onda na pivo

Tomislav Čadež

Hrvatski nastup bio je organiziran gotovo amaterski: predstavljanja naših pisaca slušalo je u prosjeku 15-ak ljudi, štand nije imao vizualni identitet, a program zajedničku ideju.

Hrvatski su mediji proteklih dana masovno obmanjivali javnost o nastupu hrvatske književne ekspedicije na Sajmu knjiga u Leipzigu. Po njima, ondje kao da su postojali samo Hrvati, koji su sve pomeli, a u stvarnosti - nekoliko je mušica kružilo ponad slonovske stražnjice. Jedino je reporterka Jelena Jindra u emisiji “Pola ure kulture” probila zavjet šutnje, koliko se to na HTV-u već može, pa je objavila dokaze da nije baš sve bilo tako bajno.

Jer nikakav Davor Šuker u Leipzigu nije zabio gol, a najbolji igrači, poput Viktora Žmegača ili Miljenka Jergovića, ondje ionako nisu otputovali ili ako i jesu, poput Zorana Ferića ili Bore Ćosića, posjeli su ih na klupu za rezervne igrače. Ćosić je osvojio jedan, a Ferić oko dva “nastupa”, premda je tih “nastupa” bilo toliko da ih je na kraju bilo i viška, pa je gotovo svaki Hrvat koji se tih dana zatekao u Saskoj možda mogao kod organizatora iskamčiti koji.

Prekobrojna delegacija

Ferić je ovdje ugledan gospodin, koliko to već može biti pisac iz male europske države s periferije, autor više duhovitih romana, u civilstvu profesor na agramerskoj gimnaziji; skromno se dakle, onako manji, okruglast i smjeran, motao po marginama tih naših marginalija, u pogužvanom ljetnom bijelom sakou, u pratnji stasitoga, markantno sijedoga obaveznog druga, Klausa Olofa Detlefa, najplodnijega i najboljega njemačkog prevoditelja s hrvatskoga, koji prevodi sve Ferićeve romane.

Taj je dvojac u vrevi leipziškog labirinta djelovao upravo svjetski, opušteno, meritorno. Često sam ih susretao. Onda sam nabasao samo na Klausa, pa sam ga upitao: “Gdje je Zoran?” “Zoran je mrtav”, rekao je tonom koji diskretno sugerira da bi njegova druga taj odgovor koliko oduševio toliko i zabrinuo. Klaus Detlef Olof preveo je, pročitao ili makar prolistao prozu ili poeziju svih ondje nazočnih hrvatskih mlađih, a i starijih hrvatskih pisaca.

A u našoj su prekobrojnoj delegaciji (oko 40 delegata) pod takve, kao u doba samoupravnog socijalizma, svrstani svi koji nisu baš evidentno sijedi, sve do Ede Popovića (50). Međutim, naši pisci, “mlađi”, koji su imali poseban program, uopće ga nisu primjećivali, a prema studentima koji su čitali njihove uratke, recimo prevedene njegovom rukom, odnosili su se kao prema posluzi.

Balkanska geografija

Leipziški je sajam toliko golem da je hrvatski štand zapremio u njemu mjesta koliko i otok Palagruža u Mediteranskome moru, a medijska jeka koja je s toga otoka poslana snažna je koliko blejanje ovčice na koncertu Rolling Stonesa. Taj “Cafe Europa” o kojemu ste neprestano čitali i slušali i u kojemu su neprestano nevjerojatno zapaženo nastupali hrvatski literati, zatarabljen je kutak s dvadesetak stolaca, prislonjen uz najdalji zid najudaljenijega paviljona. Recimo, u programu Ministarstva kulture bilo je najavljeno:

“Četvrtak, 13. 3. 12.00 - 13.00 h - CAFE EUROPA: Zašto Hrvatska kao težišna tema u Leipzigu? Moderacija: Jürgen P. Tammen (glavni urednik časopisa Die Horen: Robert Perišić, Jurica Pavičić i Svjetlan Lacko Vidulić čitaju tekstove iz najnovijeg broja časopisa Die Horen posvećenoga hrvatskoj književnosti: “Fabula rasa: Zagreb liegt am Meer” (ur. Alida Bremer). Robert Perišić čita svoj esej na temu ”Što očekuje njemačkog čitatelja kad se odluči za knjigu hrvatskog autora?”

U stvarnosti taj Jurgen i Jurica Pavičić i Svjetlan Vidulić nešto drve za ravno šest namjernika: jedna bakica, dvojica studentaa, hostesa... Perišića pak uopće nema. Sam taj časopis, Die Horen, u Njemačkoj je prilično nevažan, premda ga je osnovao potkraj 18. stoljeća, kad je Schiller nagovarao Goethea da napiše štogod za njega, ali otad ga je snašla takva sudbina da je danas u Njemačkoj važan otprilike koliko i Osječka revija u Hrvatskoj.

Ipak, na zabačenom hrvatskom štandu znalo se okupiti i 70-ak posjetitelja, a na otvorenju ih se slilo znatno više od stotinu. To je izazivalo tihu ljubomoru među ekipom na susjednom slovenskom štandu, s doslovno šest stolaca za publiku. Osobito su se zabrinuto stezala lica dvojice balkanski pristale gospode i jedne rasne crnke na srpskom štandu. On je čak malo veći od hrvatskoga, gleda na njega dijagonalno, preko slovenskoga, u nekoj uvrnutoj, a opet mogućoj balkanskoj geografiji.

Međutim, ondje nema nijednog posjetitelja, kao da je okužen, čemu se ne bismo smjeli pretjerano veseliti. Danas-sutra moglo bi biti obratno. S druge pak strane, na nas vreba štand Saudijske Arabije, dosta zabarikadiran, iza njega je izazovno postavljena birtija, pa onda WC i službeno parkiralište...

Nijemci o hrvatskoj književnosti dosad nisu znali gotovo ništa, a sad su doznali opet gotovo pa ništa, i to zato što su se Hrvati predstavili neozbiljno, neorganizirano i ne baš pametno. Prirodno, u njemačkim se novinama ovih dana piše malo više o Hrvatskoj i njezinu nastupu u Leipzigu, ali i tih će se nekoliko vatrica brzo, bojim se, utrnuti.

Slučaj Limb

Nijemcima nije jasno zašto se nismo potrudili učiniti prepoznatljivima, zašto naš nastup nije imao nekakvu zajedničku ideju.

Bernardette Conrad, suradnica Die Zeita, najuglednijega njemačkog dnevnika, objavila je ovih dana veliku reportažu o - “mlađoj” hrvatskoj književnosti. Provela je tjedan dana u Zagrebu, napisala je ponešto o njegovoj povijesti, intervjuirala neke pisce. Taj je članak pun nade, premda počinje ironično. Bernardette Conrad piše kako ju je Nenad Popović, zagrebački književni poslanik, doveo u neku ulicu koja vodi “od niotkuda prema nikamo” pred neki kafić u kojemu se navodno okupljaju hrvatski pisci. Kafić se zove Limb, a u njemu pisaca baš i nije bilo.

Sve joj se to ipak učinilo šarmantnim, ali kad je vidjela što su Hrvati priredili u Leipzigu i kako su se ponašali, bila je razočarana. - Ni po čemu se nije moglo vidjeti da je Hrvatska poseban gost na sajmu. Vaš se štand ne razlikuje od štandova ostalih zemalja, a promocije na ostalim mjestima na sajmu ili u gradu bile su kaotične i na zabačenim mjestima. Štoviše, nije mi jasno u što je Hrvatska utrošila novac. Za budžet koji je organizator imao, trebao je napraviti više - priča ona.

Tko je Alida Bremer?

Velika je sramota organizatora što u Leipzig nisu uspjeli dovesti Miljenka Jergovića, našeg ovdje najpoznatijeg beletrista. Osim njega, u Njemačkoj su poznati još samo Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Zoran Ferić. Schoefling & Co, ugledan frankfurski nakladnik, upravo je za sajam objavio luksuzno opremljeno izdanje Jergovićevih “Dvora od oraha” (Das Walnusshaus). Odmah vidiš da je u to uloženo sto tisuća eura. Već su objavljene kritike u tri velika njemačka dnevna lista i već je to velik uspjeh za pisca iz jedne malene, rubne europske države.

Berlinski dnevnik Die Tageszeitung objavio je pozitivnu recenziju, kao i glavni berlinski dnevni list, Der Tagesspiegel, koji piše da je posrijedi “monstrum od romana za rafiniranu publiku”. Kraću negativnu kritiku donio je pak Frankfurter Allgemeine Zeitung. Rezultat: 2:1 za Jergovića koji, eto, pobjeđuje i od kuće, gdje je valjda na playstationu.

Jergovićeva novela “Buik Rivera” ovdje je objavljena najprije tvrdo ukoričena, a zatim i kao džepno izdanje koje se prije godinu dana prodavalo na pultovima za bestselere, odmah pokraj blagajne, u knjižarama po Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Jergović je ovdje dobio veliku nagradu, Erich Maria Remarque još 1995. i umjesto da ga napokon isturimo kao glavnog napadača, on je ostao gunđati kod kuće. Zašto?

Zato što su Alida Bremer i György Dalos, izbornici, šefovi ili, kako oni sami sebe vole nazivati, kuratori projekta Hrvatska u Leipzigu - nekompetentni. Dalos je mađarski pisac, relativno poznat, koji je potkraj 80-ih emigrirao u Njemačku, pa se ondje uglavio kao specijalist za veze s istočnim zemljama. Očito je sposoban da nešto napravi jer je organizirao mađarski nastup na Frankfurtskom sajmu. Ali kakve to veze ima s nama? I tko je uopće i zašto spojio ta dva lika: jednu mađarsku zvijezdu i jednu hrvatsku anonimku?

Kratko i jasno: Alida Bremer jedva stane u istu rečenicu s Miljenkom Jergovićem. Može zagrebačka književna čaršija misliti o njemu i ovo i ono, i da je otišao na kvasinu zato jer u purgerskom romanu već na trećoj stranici rabi riječ čiviluk, ali sve to iz njemačke perspektive djeluje kao, recimo to tako, nepotrebno zanovijetanje.

A Alida Bremer, ona je kao neki gastarbajterski Kruno Lokotar, animator kakvoga nepostojećega gastarbajterskog FAK-a, koja uopće, kao ni Lokotar, ne zna kako treba sastaviti tekstove u programskoj knjižici, što treba reći na promociji i kako je ne učiniti blesavom i dosadnom. Alida Bremer iznikla je niotkud, provjerio sam podatak da je u Njemačkoj doista doktorirala, ali podaci o njezinim radovima na njemačkome svode se na dva ili tri manja stručna rada koja uglavnom nemaju nikakve veze s hrvatskom književnošću. Ona se, naime, u suvremenu hrvatsku književnost razumije jedva nešto više od kakve brucošice kroatistike iz dijaspore.

Doputovala je ovamo, motala se po nekim sajmovima, po Puli, Poreču, gdje li već, upoznala ovoga ili onoga i onda se nekako nametnula i našem ministru kulture, koji je vjerojatno zamislio da je ona prekrasno rješenje jer je, primjerice, ekipa iz Zajednice nakladnika, kojoj je povjerio da organizira hrvatski nastup na prethodnome, još važnijem, Frankfurtskom sajmu, toliko zabrijala da su poveli i urednika časopisa Harahvati, koji je počeo uvjeravati slučajne prolaznike da je podrijetlom Iranac, da se svit konča, a mislim da su u igri bili i svemirci. Brod luđaka u Frankfurtu.

U Leipzigu smo, zahvaljujući Alidi Bremer, napredovali, eto, do autobusa raznorodnih, čudnovatih likova koji, čast iznimkama, ne govore strane jezike, puše i piju kao u mehani, ne odvajaju se jedni od drugih, ne druže se sa strancima, nego samo sa svojima, i to ne sa svima, i svi se međusobno oprezno odmjeravaju, već s obzirom na to iz kojeg klana dolaze, pa se stariji ne druže s mlađima, niti oni iz Zapruđa s onima iz Splita, a i ovi koji se druže, uglavnom si broje “nastupe”.

To je kad dođe voditelj koji govori njemački, uz njega sjedne student koji će čitati odabrani ulomak, a onda se pojavi i autor, koji ništa ne kaže nego “zauzme poziciju”, pa apsurdno sjedi pokraj tih ljudi koji komuniciraju na njemu nepoznatom jeziku. Onda se svi ustanu i odu, pa dođu drugi. Zar je toliko teško, makar iz pristojnosti prema domaćinu, reći: “Guten tag! Ih bin Delimir Rešicki, šrifšteler aus Kroacijen.” Takvih “nastupa”, koje je Kruno Lokotar, čiju točnu ulogu ovdje nisam uspio razabrati, okolo nudio kao bonove za studentsku menzu, bilo je u Leipzigu oko stotinu, pa još pomnoženo s brojem pisaca. Ta luda živost ostavlja, dakako na papiru, dojam nuklearne eksplozije, a na licu mjesta praskaju petarde i osjeti se nešto dima.

A kako je izgledao sam ceremonijal otvaranja štanda? Spomenuti osječki literat i pjesnik Delimir Rešicki kružio je oko njega s francuskom kapicom na voluminoznoj tintari i tu je kapicu uživo namještao pogledavajući prema fotografiji na frizu štanda, a na kojoj mu ta ista kapica pristaje nekako uvjerljivije. Prilijepljena je tu, zajedno s fotografijama ostalih pisaca, kao na haaškoj tjeralici, od kojih neki uopće neće doći, a ostali se, eto, ponašaju kao plavuša u bilo kojem vicu. Tuda prolazi i još obimniji lirik, Jakša Fiamengo, malomišćanski splitski kič poeta, onako krupan, jak, isturenim trbuhom razmiče slabašnije kolege te nestaje iza paravana, gdje stoji hrana i gdje se hladi piće.

Tu je i Adriana Škunca, starija poetesa, koja je upravo ukrala knjigu nakladnika Nenada Popovića, pa mi se došla pohvaliti i gura mi je pod nos; bio je i jedan gospodin, ja mislim Nijemac, naoko normalan, u sakou, koji je, međutim, također ukrao knjigu, i to meni, tisuću stranica debeo primjerak “Fantoma Slobode” na njemačkome, koji sam na trenutak odložio na stolac. Patrolirao je među uzvanicima i Miro Gavran, strašno ozbiljan, pognute brade, ali živa pogleda, kao da njime provjerava tko ga gleda pa se zato preventivno ponaša kao vrlički pop na Trgu svetog Petra u Rimu, koji, doduše, zvjera na sve strane, ali opet smjerno, s uvijek spremnom pobožnom mišlju urezanom u čelo.

Ministrov Kartoffelhaus

Vlada atmosfera slična onoj u romanu Dubravke Ugrešić “Forsiranje romana reke”, koji opisuje hrvatske književnike onakve kakvi oni jesu i koji je potkraj 80-ih godina prošlog stoljeća zasluženo osvojio u Beogradu NIN-ovu nagradu za roman godine, a u Hrvatskoj nije, dakako, toliko toplo primljen. Dubravke Ugrešić sad nema ovdje, a neće ni doći. Nema ni Slavenke Drakulić, premda će ipak doći za koji dan, da podrži mlade hrvatske spisateljice, ali je tu, naravno, ministar kulture Božo Biškupić.

Nisam mu htio kvariti raspoloženje jer na moje prvo pitanje “Kako je, ministre?” on je nekim od ganuća tihim glasom odgovorio: “Divno!” U pozadini je pojala ženska klapa Murtelice, vrlo nepoznata, dijelile su se srdelice i sve je to skupa nalikovalo na otvaranje turističke sezone u Vodicama 1973. Žao mi je Biškupića, djelovao je ondje, onako okruglast, lijepo uređen, pomalo euforičan, kao gazda gostionice što se upravo otvara, pa on kao domaćin rado osobno dočekuje svakoga gosta.

Uložio je on tu dosta para, čak se, opet osobno, potrudio da se objave neke vrijedne knjige hrvatskih pisaca, najprije za kioske kod Styrije, a zatim i kod također donekle relevantog Wieser Verlaga, i sad treperi i vidi samo uspjeh. Međutim, osoblje toga njegova Kartoffelhausa vrlo je nedisciplinirano, neselektirano i često pomalo bizarno i što mu vrijedi što on osobno ovdje Hrvatsku doista ne sramoti. Pristojno govori njemački, uljudan je, ali opet energičan, čime odaje da je ipak političar, i vlada se baš kao što se očekuje od ministra kulture državice što je stoljećima bila vjerna austrijskom caru.

Nije Biškupić kriv što Hrvati uopće ne znaju sastaviti kompetentnu i ne preveliku delegaciju za bilo kakav službeni put u inozemstvo, otprilike onako kako ne znaju napraviti malu svadbu. Jer svi moraju poći, i od kuma Joze bratić, i od susjede Katice majka i Štef, premda nitko ne zna je li i on kome u rodu, ali mogao bi se uvrijediti...

Tako je, otprilike, Alida Bremer sastavila tu našu delegaciju. Jergović je valjda tu trebao biti kao neki predvodnik literarnog čopora “mladih”, a i ozbiljnog je Žmegača eventualno trebalo utrpati u taj bus kao nekog ljubaznog starca koji će zabavljati omladinu učenim anegdotama.

To što u Leipzigu nije bilo Viktora Žmegača, najuglednijega hrvatskoga germanista, još je, dakle, veća sramota. Čovjek koji je Nijemcima napisao povijest njemačke književnosti, koji je nedavno objavio malo remek-djelo, “Od Bacha do Bauhausa”, kulturnu povijest Njemačke, morao je biti u Leipzigu. Taman da su ga na to klečeći nagovarali premijer Sanader, predsjednik Mesić te kompletan Filozofski fakultet u Zagrebu, a ne da o njemu odlučuje Alida Bremer, jer to je isto kao da o nastupu Michaela Schumachera odlučuje mali Hans, koji je upravo položio vozački ispit.

Zar ne bi bilo bolje da je uvodno predavanje o hrvatskoj književnosti na otvorenju štanda održao Žmegač, a ne stranac, slavist i prevoditelj Matthias Jacob iz Tübingena, koji o njoj zna možda više od svih nazočnih, ali ne više i od Žmegača, kao što ne zna više od njega ni o njemačkoj književnosti.

Zar nije još luđe što je i svečano otvorenje cijeloga hrvatskog programa počelo predavanjem o Krleži i hrvatskoj književnosti u europskom kontekstu, koje je održao prof. dr. Reinhard Lauer, a ne, primjerice, Stanko Lasić ili Aleksadnadr Flaker. Dakle, najprije govori Nijemac, osrednjeg ranga, ali Nijemac, onda Hrvati zašušore perjem pa puste klapu, a na kraju stiže Renato Baretić.

On je smislio nešto, u ovom kontekstu doista umobolno, a što je uvršteno u službeni program, citiram: “Tko će biti crolijunaš? Renato Baretić vodi nagradni kviz na temu “Poznavanje hrvatske književnosti”. On je, fakat oboružan laptopićem, pokušavao navabiti nepovjerljive uzvanike da odgovore na pitanja poput: Koliko je Renato Baretić osvojio književnih nagrada? Sedam? Sve? Nijednu? Tri? Tko to zna, taj, najvjerojatnije, osvoji Baretićevu ili već čiju knjigu.

Istarsko-turski tulum

Baretić se u potrazi za žrtvama lukavo skrio iza plakata kojim je zagrađen hrvatski štand s desne strane. Na tom je plakatu prikazan prosječan, gradski odjeven mladić, na gradskoj ulici, koji, međutim, nosi nosi živo janje na plećima. Ispod piše, na engleskome “Literarni nomadi”. Bezazlen bi namjernik mogao pomisliti: možda je u Hrvatskoj normalno da gradski muškarci hodaju uokolo sa životinjom na ramenu, i zašto nomadi i zašto janje i što to znači? To je neki stari plakat za sajam knjiga u Puli, koji je Alida Bremer dovukla ovamo tko zna zbog čega jer ona se i inače toliko pomamila za Istrom da je i sama sastavila neku antologiju o njoj pa je i objavila, dakako na njemačkome, kod nevažnog izdavača, uz našu novčanu potporu, a osim plakata, dovukla je iz Istre u Sasku i Livija Morožina.

Dobro, u redu je da zasvira jedanput, ali se Morožina nisi mogao riješiti nikad i nigdje. Gdje bi se skupilo više od tri hrvatska pisca, tu je i Morožin, koji obavezno i nastupi. Glamurozno najavljen party pod nazivom “Istra”, što se pak večer prije otvorenja hrvatskog štanda održao u nekoj prilično zabačenoj birtiji za mlade, malo većoj od Limba, također je bio u znaku Morožina, a poslije su Nijemci diskretno pustili neku tursku mjuzu, valjda misleći da je to isto…

Ne znam kako je bilo na početku na tom uvodnom istarsko-turskom tulumu jer sam otišao na svečano otvarenje Leipziškog sajma - dakle, ne hrvatskog štanda ili hrvatskog programa - u Gewandhaus, strahovito ružno socijalističko zdanje, križanca dvorane Lisinski i Name na Kvatriću, gdje, međutim, nije nastupao Morožin, nego matični Gewandhausorchester, koji postoji od 1479., pa su, dakle, bili dobro uhodani mnogo prije otkrića Amerike, pa kad zasviraju Johana Sebastijana Bacha, koji se u Leipzigu zaposlio kao gradski glazbeni direktor i kantor u luteranskoj crkvi Sv. Tome kojih 250 godina poslije, onda to zvuči kao što nikad ništa u Hrvatskoj nije zvučalo.

Gudalo i violina

Ta ružna dvorana, u koju stane oko 3 tisuće ljudi, savršeno je akustična, a u publici je nezamislivo da se začuje kašalj. Tko kašlje, ostaje doma, a ne kvari Bacha! Nisam htio pokvariti večer njezinoj ekselenciji, dr. Vesni Cvjetković Kurelec, hrvatskoj ambasadorici u Berlinu, svojim lošim predosjećajem o hrvatskom nastupu ovdje. Naime, mučilo me to što je Bach, za razliku od Morožina, privukao samo nekoliko hrvatskih pisaca: Olju Savičević Ivančević, Romana Simića, Nedjeljka Fabrija te jednog urednika: Nenada Popovića. Kao kuriozum, tu je i Denis Lalić, autor Pušione, koji je na tom otvorenju u organizaciji grada Zagreba, i kojega iz sve snage i bez pitanja sada na koktelu grli jedna postarija dama, osnivačica stranke Zelenih, ovdje moćne koliko i HNS Vesne Pusić u Hrvatskoj.

Gledam, prešutim i pijem s veleposlanicom točeno pivo, a ona kaže: “Ne mogu shvatiti zašto se pisci u Hrvatskoj toliko svađaju. Pa mi smo ovdje uspjeli. Dosad su njemački mediji objavili oko 450 priloga o nama”. Opet nisam ništa rekao. U to su sigurno ubrojene i sve najave hrvatskog nastupa na blogovima. Ali takve su diplomacija i statistika: uvijek u pravu i uvijek u krivu… No, veleposlanica je u nečemu nedvojbeno u pravu: iz bistre njemačke perspektive, Hrvatska doista funkcionira nelogično. O tome, u stvari, i govori ovaj tekst…

Nedjeljko Fabrio, naš jedini akademik u Leipzigu, kao da je za potrebe sajma uvježbao, upravo s drugovima iz svog razreda u Akademiji, do u tančine razrađen megaskeč. Prvo, on se posve distancirao od bilo kojega člana šarene naše karavane. Baš kao da je maršal hrvatske književnosti. U Gewindhausu je pak zaspao. Doduše, na Bacha se trgnuo, visoko gore, u zabitom kutku amfiteatra, odjedanput svjestan činjenice da je najugledniji glazbeni kritičar svoje generacije.

Ali dok su govorili njemački političari, čiji jezik ne razumije, uspavala ga je dosada. Svejedno si ga sljedećih dana i po više puta spazio kako ulazi u kakvu leipzišku knjižaru umno podignute glave, s kosom koja vijori na neugodnom propuhu. Imao sam dojam da ću ga sljedeći put ugledati kako jedri k crkvi Sv. Tome s violinom u lijevoj, a gudalom u desnoj ruci, toliko je bio kulturan.

Na balkonu

I što se dogodi kad naš akademik napokon ugrabi onaj famozni “nastup”? Fabrio je za potrebe svojeg dobio prilično veliku sobu iza štanda Saudijske Arabije, s tridesetak stolaca, sluša ga vjerojatno i gospodin Wieser, koji je, uz Biškupićevu potporu, objavio dva njegova romana na njemačkome, “Berenikinu kosu” i “Vježbanje života” (Das Haar des Berenice i Einübung des Lebens).

Fabrio brzo tone u afan: “Ja sam još davno govorio da će ljudi u budućnosti hodati četveronoške. Mnogi mi nisu vjerovali, a vidite što se događa danas!” Osnovni mu je pak zadatak da kaže nešto informativno, pristojno i zanimljivo o ta svoja dva prevedena romana. Ali ne, on je akademik, pa priča, dakako na hrvatskome, o trećem romanu, “Triemeronu”, koji nije uopće preveden, ali je njemu važan jer s prva dva čini trilogiju.

Prozborio je glasom toliko patetičnim da sam pomislio kako je blago napušen: “Dvadeset godina ja sam pisao svoju trilogiju. I kada sam nakon dvadeset godina došao do kraja, stao sam. Trebala mi je posljednja rečenica. Tražio sam je nekoliko sljedećih mjeseci, tri ili četiri, a onda mi je sinulo!”

Tu se neki čiča useknuo pa se čulo samo “ergo”, očito je izrekao kakvu kraću latinsku izreku. I što sad da prosječan njemački prijatelj knjige pomisli: zar nije odmah mogao dohvatiti kakav florilegij s police i izabrati poslovicu? Pa to je pola sata, a ne četiri mjeseca posla. Fabria je ovdje pregazilo vrijeme, napisao je zavičajni povijesni roman u tri nastavka, vrlo fino, ali nikoga u Njemačkoj to baš ne zanima pretjerano, no on to ne shvaća, pa drži biblijsko predavanje o sebi. Vrlo groteskno.

Iznimno se potištenim pak doimao Edo Popović, kojega sam nakon toga susreo. S pet banki na grbači i dalje mora biti u formi, pa se i ovdje reklamira pod sloganom “prestar za rock&roll, premlad za smrt”. Ali Edi to prolazi, njegove knjige se ovdje prodaju, čak je dao intervju za Rolling Stone, premda je sad objavio knjigu u režiji Alide Bremer, koju je izdao Voland & Quist, potpuno nepoznat izdavač.

Osim hrvatskih pisaca, Popovića, Romana Simića, Olje Savičević Ivančević, objavio je možda još pet knjiga, uglavnom njemačkih blogera. Njihovih knjiga zasad nema u središnjem registru njemačke knjige odakle bi ih knjižare mogle naručivati. Teško će Edo s takvim izdavačem daleko dogurati.

U nedjeljno kišno jutro pred sajam stižu obiteljski automobili. Naprijed sjede Hans i Gerda, mehaničar i domaćica, a otraga njihova kći, tinejdžerica Heidi. Ona je odjevena kao “hentai djevica”, izazovno je polugola te jedva čeka susret s prijateljicama s kojima se dogovorila da se sve nađu na sajmu tako odjevene. Četiri velike hale leipziškog sajma upravo vrve skupinama tinejdžerica odjevenih u heroine manga stripova ili u Hermione ili u nekakve pastirice i to je ovdje normalno. Kako da one shvate hrvatsku prozu...

Potom sam dulje razgovarao s urednicom zaposlenom kod Schoeflinga & Co. Toj gospođi neću objaviti ime jer je ipak profesionalno vezana za uspjeh projekta, ali ona kaže: “Ne vidim po kojem su kriteriju ovdje došli hrvatski pisci, izgleda da im je jedini zajednički nazivnik to što su iz Hrvatske. Očekivali smo da ćete nam ponuditi neku priču, nešto na što se možemo navući.

Čak je i antologija Nenada Popovića ’Kein Gott in Susedgrad’ takva, bez središnje ideje. Niste nam ponudili nikakav kontekst u koji bismo vas smjestili. I vaši se ljudi ne trude ili se ne znaju predstaviti. Ponašaju se neozbiljno. Gospođa je pristojno upozorila na nešto mnogo gore: naši pisci uopće nisu svjesni gdje su došli. Tu se ne možeš nametati da si šeflektor kod najvećeg izdavača, jer to ovdje podrazumijeva da govoriš pet jezika perfektno, a ti, poput Drage Glamuzine ili Lokotara, nešto nabadaš engleski, i to je sve.

Bilo je u Leipzigu i relevantnijih urednika za inozemstvo, primjerice Seid Serdarević iz Frakture. Decentno zbegecan, mlad, poslovan, fluentan u njemačkome, engleskome, on je neprestano pio kave s domaćinima, stvarao kontakte, nešto zapisivao, ustajao ujutro bistre glave, ukratko - radio.

Kretao se daleko izvan oboda našege literarnog čopora, koji je, barem kad su “mlađi” posrijedi, trebao doživjeti apoteozu u petak, 14. ožujka, oko 22 sata. U ruševnom kinu na periferiji, ispranom poput starih traperica, ugodnom, malo ćaknutom, idealnom za tulum, okupilo se oko dvjesto mladića i djevojaka da isprate nastup nekih deset hrvatskih pisaca među kojima su neki bili najavljeni, a neki ne. Ukratko, gotovo svi su fakovci i antifakovci bili tu: Ferić, Dežulović, Gromača, Lokotar, Pavičić, Perišić, Rujana Jeger, Olja Savičević, Baretić, okruženi s nekoliko domaćih urednica, više prevoditelja, novinarima, studentima. Običan puk, publika, sjedili su dolje u parteru, a Hrvati i njihova pratnja smjestili su se na balkonu, gdje se pilo besplatno pivo, pušilo i s visine nadgledalo situaciju.

Dolje su dvije djevojke, Jana i Nataša, dogurale u kolicima Simu Mraovića, koji je teško bolestan pa se katkad jedva uspne i uz dvije stube. Pošao je po njima na binu. Jedini on, jedini od svih naših delegata, uzeo je svoj prijevod i sam ga pročitao. Simo je autentičan performer i začas osvoji publiku. Recitirao je potom Josipa Severa na hrvatskome, onu njegovu hipnotičku, lomnu kadencu, koja jedva da je slavenska. Dobio je energiju da se osovi, da gestikulira, da se smije, da ga prati smijeh, pa se osjetilo nešto čega dotad nije bilo: trenutak umjetničke istine i zajedništva i tišine. Potreseni njemački klinci gledali su u njega kao u boga.

Simo frajer

Poslije Sime sve je bezveze, pa i Tatjana Gromača, koja je isto bila potresena njegovim nastupom. Stala ga je patetično zazivati, što je publika primila hladno, pa je u neugodnoj tišini počela čitati vlastitu poeziju, za koju tvrdi da je proza, što ona nije, ali ona se toga srami, i tako dalje. A Simo se nekako vratio u kolica i djevojke su ga zarolale na izlaz, da zapali cigaretu. Unutra se to ne može, pa neka izvoli van.

I tad se dogodio taj trenutak, kojeg nitko na balkonu nije bio svjestan. Pa nitko ga nije pozvao gore, ostavili su ga samog na izlazu, naravno ne namjerno. Razveselio se kad sam mu otkrio da postoji balkon, da gore ima udobnih fotelja, da se može u miru pripaliti, da nije gužva. Potom je autor romana “Konstantin bogobojazni” dostojanstveno smogao snage da se sam uspne strmim, uskim stepeništem do balkona.

Perišić je pak otišao na “nastup”. Sjeo je, zagradivši laktom svoju prevoditeljicu kao kakav važan čovjek, i zaustio, shrvan tremom: “Nema boga u Susedgradu priča je o tome kako nema boga u jednome zagrebačkom predgrađu”. Potom je zašutio, a žena je čitala. Sve bezveze. Svidio mi se pak Ferić, koji je sve vrijeme bio dolje, a i Simina su kolica isprva parkirali tik do njega, što se njemu vjerojatno učinilo prirodnim.

Kao što se i našim literatima nesvjesno učinilo prirodnim da Simo ostane dolje, kad već ne može gore. A koliki je Simo frajer, pogledajte na internetskom portalu sutra.hr.

- 13:01 - Komentari (23) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se