NEMANJA: SMIRENOUMLJE

ponedjeljak, 07.04.2008.

für A.G.Matoš

Image and video hosting by TinyPic

Sve ma­nje či­tam no­vi­ne, a sve više či­tam au­to­re. Tra­žim ra­zli­ku, do­da­nu vri­je­dnost, in­for­ma­ci­ju više, ane­gdo­tu, pa­me­tan za­klju­čak, za­ni­mljiv di­ja­gram, art fo­to­gra­fi­ju. Do­bar ­stil, do­bar štos, ne­o­če­ki­va­na sli­ka - to je ono ­zbog če­ga vri­je­di či­ta­ti no­vi­ne. Ako do­đe­te ­pred ki­osk i ne osje­ti­te tr­nce u le­đi­ma kad vi­di­te na­slo­vni­cu, ne­moj­te ku­pi­ti no­vi­ne. Sve je već na in­ter­ne­tu.

Nino Pavić

Image and video hosting by TinyPic

Da ti pravo kažem, Hero, nije sve tako crno kako se čini; evo o čemu je riječ:

I

Ja ne samo da ne mislim ništa lošega o Dežuloviću, nego ne mislim loše ni o Perišiću, sve dok je riječ o novinama: Dežulović je briljantan, duhovit je, okretna je pera, točno: inteligentan je, i, usudio bih se kazati: moralan čovjek! K tome, ako se prisjetimo onog njegovog nevjerojatnog teksta o vlastitoj bolesti, jednostavno ne možemo ne biti na Dežulovićevoj strani. Naravno, o njegovom svjetonazoru ili političkim stavovima tek bi trebalo govoriti, ali, ne slažem se gotovo ni u čemu s najboljim svojim prijeteljem, pa smo prijatelji! Da završim: mogao bih zamisliti situaciju u kojoj bih Dežulovića branio pa ako treba i fizički, upravo zbog onoga što grosso modo nazivam moralnošću; dakle, ne samo da mi imponira njegov tekst, nego Dežulovića gotivim i kao druga i čoveka. Jeste.

II

Perišić je rijetko uravnotežen kritičar. Ali, jednostavno ne mislim da je njegova literatura bog zna što. I nije riječ o tome da to možda nije moj cup of tea, nego naprosto, siguran sam, nije riječ o značajnoj književnosti. O Perišiću dakle ne mislim ama baš ništa lošega osim da nema većeg literarnog dara: Hero, ne mislim da pretjerujem kad velim da čovjek ne treba mrčiti pera ako nije siguran da je to što ima za kazati pametnije od tišine koja tome prethodi ('U zmajevom gnijezdu', op.p.). Ne znam otkud ta prisila da svatko tko o umjetnosti piše i sam bude umjetnik - to se proteže čak i na tv-emisije, npr. 'Transfer': ti ne znaju napraviti prilog o Kožariću a da se kamera ne njiše kao da je Tarzan nosi s lijane na lijanu, jer, eto, o artu samo artistički, kaj ne - ali ta sociopsihološka vivisekcija današnje hrvatske književnosti, iako bi u nalazu bila iznimno zanimljiva, meni nije izazovna - umoran sam od sitnih razloga i malih motiva u ovoj provincijskoj, skučenoj sredini. Ljudi bi na ovom malom prostoru da i oni ugrabe svoj dio slave, svojih pet minuta, i svaki dobar novinar odjednom je i romansijer, baš kao što je svaka hostesa stručna suradnica korporativnih komunikacija! Užasno mi je vidjeti ispraznost svijetova ljudi koji danas ispisuju nebrojene stranice hrvatske književnosti. Strahotna je praznina njihova životnog iskustva. Ovdje su rat i tranzicija dobrodošli kao univerzalni alibi za pustoš unutarnjih svijetova: s jedne strane to što su opustošili svijet koji skupno nastavamo alibi je praznini duša, a s druge rat i tranzicija ispostavljaju bizarije u dovoljnoj mjeri da se deskripcijom tako nakaradne stvarnosti stvori privid pitoresknosti literernih/umjetničkih svijetova. Tako je i mladi Rembrandt mislio, kako dobroobjašnjava Wölfflin, da se likovna draž krije u motivu, pa je u ranim djelima slikao sve same pohabane šešire i ostale ruinirane prizore, misleći da su eo ipso likovno podatni. Kasnije čovjek, ako je Remebrandt, shvati da to s motivom nema veze. Recimo, Lolita - ta je romansa s engleskim jezikom najzorniji dokaz da umjetnost zazire od predloška, i da je ono što u ovom slučaju umjetnost odmiče od pornografije i čini je umjetnošću, upravo distanca od motiva, a ne uronjenost u nj! Čitajući Perišića zapravo žalim ljude koji žive te živote: njega, njegove likove, njegove čitatelje...Bože, pa tu nema jednog jedinog dokaza da je itko ikada razumio jednu jedinu rečenicu od Talesa do Rortyja, da je vidio ma i jednu sliku od Altamire do Chagalla u Klovićevim dvorima, da je zastao na bilo kojoj rečenici ili riječi od ružoprste zore pa do vizionarske lule (Borges za lulu pušača opijuma), a bormeš je pitanje kako svi ti ljudi zapravo provode svoje dane, jer ja ne vidim da tu itko participira u ovom životnom obilju koje pruža pa čak i ova plitka panonska balaton-bara: hrvatski književnici, čast iznimkama, svojim dijelima svjedoče tek jedno: da dane provode, što je Andrić posebno prezirao, i dalje pijani, u tim svojim smrdljivim, zadimljenim rubnim bircevima, i mutnih očiju prate nejasan svijet šarenih sjena što za njih prebrzo promiče/u ulicom, s onu stranu kavanskoga stakla. Svijet komercijale - medija ili marketinga - o kojem lauretai posljednja dva EPH-ova natječaja govore, taj je pitoreskni, užurbani, šareni svijet ispraznosti potpuno irelevantan panoptikum bižuterije za koju i Perišić i Bulić i EPH zaboravljaju, ili to potiskuju, da traju koliko i njihove novine: u času objavljivanja, već su passe. Uostalom, ni Perišić o tom svijetu i takvim ljudima nema bolje mišljenje:"Žalosno je vidjeti mlade ljude koji konzumiraju stvari kao da ih progoni beskrajna glad, koji preuzimaju konzumiranje kao osnovni princip, a ne mišljenje, ne kreaciju. To su na neki način luđaci. Gledajući nedavni Big Brother celebrity imao sam dojam da vidim neke potrošaštvom potpuno poremećene ljude."
Ali, ako to sve Robert vidi, a vidi, čemu onda literatura koja izaziva ovakve rasprave:

- U samom romanu pojavljuju se dvije suprostavljene novinske kuće, nalik EPH-u i NCL-grupi. Vaš glavni junak pritom „glumi" urednika ekonomske rubrike romanesknog pandana tjednika „Nacional".

- Ne bih tako doslovno tumačio stvari. Istina da on radi u manjoj kompaniji i da je u toku «novinski rat» sličan nekim stvarnim događajima... Međutim, nema tu direktnog preslikavanja, jer mene ne zanimaju EPH i NCL nego opisujem fenomen malog tržišta, na kojem je uzak manevarski prostor za pojedinca koji je bez svoje volje u sukobe upleten.


On živi u malom društvu u kojem je sloboda vrlo uvjetan pojam i to je tema šira od našeg novinarstva, tako je u svim strukama, područjima. Od građevinarstva do književnosti - teren je isparceliziran u tabore... Usko je. Osim toga, priča s novinskim ratom između dviju kompanija - ona je u romanu nužna za zaplet. Znači, dramaturški je nužna i nije sebi svrhom.

Užas je ove situacije to tim veći, kao što sam već jednom objašnjavao, kad shvatimo da je naša stvarnost već 'transponirana'*: o ovoj maloj Zemlji zalazećeg sunca dvije su velike dnevne novine: Jutarnji i Večernji list, i dva su glavna tjednika: 'Globus', koji je imao egidu: nacionalni tjednik, i 'Nacional', koji je imao egidu: globalni tjednik. Kao da se netko zajebava, zar ne? (Sve i jest u tome da se netko zaista zajebava, i to vrlo unosno, i zapravo u denunciranju te zajebancije i njenih protagonista leži glavni posao kritike, pa čak i književne, ako su već svijetovi naših književnih djela u bitnom tom situacijom određeni!) I sad, umjesto da se uvidi skarednost srži same stvar, zato jer se participira na stvari, i od nje živi, ta se Stvar ne rastvara: o tom, fundamentalno grotesknom svijetu, koji je netko zaista posložio kao da se zajebava, svi Perišići ove zemlje - šute. Ovi drugostupanjski, izvedeni svijetovi, priznaje Perišić, samo su nemaštovit dokaz vlastite kapitulacije: "opisujem fenomen malog tržišta, na kojem je uzak manevarski prostor za pojedinca koji je bez svoje volje u sukobe upleten. On živi u malom društvu u kojem je sloboda vrlo uvjetan pojam...". Odlično! Više mi ne treba. Jest, sloboda je vrlo uvjetan pojam za kolumnista Perišića, koji mimo svoje volje biva upleten u sukobe na malom tržištu, pa kao romanopisac ima uzak manevarski prostor za denunciranje bijede tog po sitno uređenog teritorija. Prostora njegove osobne neslobode, koja ima i svoje ime i svoju cijenu: EPH. Jasno je da Perišić osjeća da je neslobodan, i još je i jasnije da od svijeta u kojem je bez svoje volje i k tome upleten u te unutarsvjetovne sukobe koji nisu njegovi, bježi u njegovu zrcalinu: svijet dijela u kojem je "u toku «novinski rat» sličan nekim stvarnim događajima". Eto, to je sve: otužno, nije li!?
I zato ja ponavljam: najveća je groteska svijeta koji opisuju naši književnici činjenica da ne govore no njegovoj najvećoj groteski, a to je odnos njih i njihovog poslodavca: bave se društvenom satirom u društvu u kojem je samo jedno ime nedopušteno izgovoriti: ime koje je po svemu prvi predmet te satire, već samim time jer ono dodjeljuje nagradu za društvenu satiru! Nakaradno! Ne, nimalo, ovdje je to običaj: 1996. godine na glavni trg glavnoga grada Hrvatske izašlo je 100 000 ljudi protestirati protiv pokušaja NP-a, građanina na radu u Koranskoj, da preuzme Radio 101; 4 godine kasnije, taj je građanin u društvu I.R., pokojnog premijera, i E.M., pokojnog slikara, dijelio diplome za demokratizaciju zemlje!
E, jebeš ti takvu zemlju, jebeš ti takve književnike, i jebeš ti sve nas skupa.

Image and video hosting by TinyPic

III

Kao što vidiš, Hero, nije sve tako crno: volim ja i Dežulovića i Perišića, ali oni o svemu ovome za svoga dugog i uspješnog spisateljskog života ni zucnuli nisu! Zato ih nabijemnakurac. Inače, velim, sasvim simpatični dečki.
________

*Kako je naša stvarnost 'već transponirana'? Dajte, budite ozbiljni: pa dobar je dio hrvatske medijske scene, kako smo saznali dvijetisućite, roman a clef: tekst za čije je ispravno razumijevanje neophodan Šifrarnik. Prestanite se praviti blesavi, k'o boga vas molim. Ili, kako veli znamenita hrvatska poslovica: To što smo govna, ne znači da smo glupi! Stvarnost redakcije - da i idiotu pojasnim - u kojoj radi Robert Perišić, višestruko je i po rangu složenija, smislenija, zanimljivija, tajnovitija, opskurnija...fantastičnija, rječju, od svega što bi on mogao izmaštati da je još pet godina pisao roman! Jer, njegov je roman, i to je moj temeljni prigovor, suvišan: suvišnim ga čini sama ta stvaranost (redakcije u kojoj radi, društva "u kojem je sloboda vrlo uvjetan pojam i to je tema šira od našeg novinarstva, tako je u svim strukama, područjima. Od građevinarstva do književnosti - teren je isparceliziran u tabore", reći će Robert Perišić.) Dapače, njegov roman tu stvarnost ne samo da ne denuncira, nego je, jer je ne denuncira - "Osim toga, priča s novinskim ratom između dviju kompanija - ona je u romanu nužna za zaplet. Znači, dramaturški je nužna i nije sebi svrhom.", veli Perišić - falsificira. Umnaža privid. Estetizira laž. Jer, Perišić je usred malog tržišta, na kojem je uzak manevarski prostor za pojedinca koji je bez svoje volje u sukobe upleten.
Na koncu, Hero, tebi, koji me znaš, nisam ni objašnjavao zašto onda, ako već ne mislim loše o Dežuloviću, jebem po tavanu i pišem kako smo svi dogodine nagrabusili objavi li i on roman: dva su objašnjenja: profano, po kojem je i budali jasno da provociram diskusiju, i ono profinjeno i sveto, koje se svodi na argument Pierrea Menarda. Dozvoli da objasnim u čemu se daj argument sastoji:
Menard je tvrdio da su napadanje i hvaljenje sentimentalne operacije koje nemaju ničeg zajedničkog s kritikom (analiza Touletovih "sintaktičkih obrazaca" iz 1921.)
Potom, napad na Valéryja u Listu za ukidanje stvarnosti, svjedoči da je izneseno upravo naličje njegova istinskog mišljenja o Valéryju! On je to tako i shvatio, i njihovo staro prijateljstvo ostalo je nenarušeno.
Na koncu, analiza njegova Don Quijotea otkriva njegovu "gotovo božansku skromnost" i "rezigniranu ili ironičnu navadu da širi ideje koje su sušta opreka njegovim istinskim stavovima"!
Ili, kao što sam nedavno podsjetio na svoje riječi:
To je nevjerojatna prednost neta: ne ta, očita, da možemo biti mnogi, nego ta da možemo ispitati krajnje mogućnosti nekog stava, iživjeti puninu egzistencije određenog svjetonazora.
Jeste li ikada osjetili da nemate sudbinu?
Je li vam ikada palo na pamet da i kao bez-lični možete biti osoba?
Jeste li ikada zaista odlučili propitati tko ste i u što vjerujete, što zastupate?
Pokušajte!

"Osim toga, priča s novinskim ratom između dviju kompanija - ona je u romanu nužna za zaplet. Znači, dramaturški je nužna i nije sebi svrhom.", veli Perišić.
Bit društvene situacije, sama srž naše stvarnosti, Perišiću je tek alibi za roman.
To je ono što ja nazivam pobosančenjem: vjekovni su sukobi u Bosni dobrodošla izlika za dvostruko prividan angažman: tzv. angažiranu književnost, i tzv. društveni angažman! Mehanizam je ovog licemjerja jednostavan: bavljenje univerzalnim temama u širokom humanističkom potezu na fonu je rata supstitut bilo kakvog kreativnog morala: valja samo biti ustrajan u zauzimanju oko Žrtve, i uspjeh će doći sam po sebi.
A to je ono - jeb'o zemlju što Nobela/ Oskara nema! - što se jedino računa: vlastiti uspjeh! Vlastiti uspjeh, pa makar na račun tuđeg gubitka.
Života, jasno, u čiju se slavu i pišu sve te hronike, od Travničke do Dvorskorašnih.
(Zanimljiv je taj socijalni darvinizam naše situacije: obično se pripisuje neoliberalnim tendencama od kojih, tvrdi to i Perišić, na malom tržištu moramo strahovati, ali, kao što se vidi, taj je vampirizam, život na tuđoj krvi, autohtono balkansko izanšašće, kao i njegov amblem i zaštitnik, grof Drakula. Doduše, bilo je svijetlih primjera i ranije: da bi Car pjevao, Rim je gorio!*)
Tako i ovdje: proton pseudos naše stvarnosti samo je dramaturška potpala, prvi nepokretni pokretač radnje koja o toj temeljnoj laži nikada ne reflektira.
Zato je ovo u bitnom nerefleksivna literatura, literatura koja ne polaže samoj sebi računa o vlastitim pretpostavkama.
Stoga jer u biti Perišić za nas nije zainteresiran - za istinu naše društvene situacije - Perišić nam je u biti irelevantan.
On je važan jedino Europapress holdingu: nagrađujući ga, oni** stvaraju još jedan privid bavljenja društvenokritičkim angažmanom - i ne samo u prosijavanju vrijednosti godišnje književne produkcije zemlje - prikrivajući tom nezainteresiranom, bezopasnom (navodnom) satirom stvarnost društvenog problema: činjenicu da mediji, koji bi per definitionem stvarnost trebali činiti prozirnom, bivajući njenim nadzornim i kritičkim momentom, u biti pripadaju istoj onoj interesnoj sferi koju bi i ti mediji i takva literatura konačno valjali prokazati i, u slučaju satire, ismijati!
Zato jer istinu i stvarnost prikriva, Perišić i biva nagrađen. Od strane upravo onih koji su za takav falsifikat i takvo prikrivanje životno zainteresirani.
Baš kao i on: mali čovjek na malom terenu usred igara u kojima, mimo svoje volje, ipak sudjeluje.
Naš čovjek na terenu!
Cretino! Imbecile!
Q.E.D.
_________

* DISIDENT

Izdao je zbirku priča iz Postojbine. Jedna, naslovna, bila je stvarno dobra, skoro do pred sam konac - tu se nešto spetljao. Druge su bile prilično bez veze, ali su naglašavale zloću ljudi, degradaciju čovjeka. Zbirku mu prevedu na mnoge jezike, jer je odisala zlokobnošću Balkana i tom univerzalnošću ljudskih načela, koja su se tamo, u srcu tame, nesmiljeno kršila. Postane poznat. Zatim ode iz Postojbine i nastani se u Domovini. Postojbinu zadrži u srcu, a stvaralaštvo okrene Domovini. Tu otkrije još više tame i kršenja ljudskih načela. Za to primi nekoliko nagrada. U Europi stekne glas disidenta, te se dosjeti da još malo pospješi svoju književnost. Univerzalni principi sada postanu europski principi, a njihova kršenja principi njegove Domovine. Dobije još nekoliko nagrada, neke i u samoj Domovini. Vidi da to dobro ide, te se nad Postojbinom još više sažali. Odluči da joj otplati grijehe vlastitog odlaska; njegova Postojbina sada postane žrtvom njegove Domovine. Tako i u Postojbini, koju je davno napustio, on postane slavljen kao disident Domovine koju nije napustio. Povremeno ode iz Domovine u Postojbinu, ali se tamo ne zadrži, nego se vrati, te i dalje nastavi na savjesti nositi to svoje teško breme, breme Eneje - Paladij Božice iz onoga rata i zgaženu Sličicu Gospe iz ovoga rata.

Dr.Kuro Bajraktare

** Tu leži tajna tog nevjerojatnog interesa EPH da upravo oni dodjeljuju godišnju nagradu za literaturu i publicistiku: jasno, znaju dečki još iz onih vremena da sferu društvene refleksije, oblast u kojoj društvo proizvodi pojmove o sebi samome, svakako valja kontrolirati, dapače ponajbolje motiviranjem društva da, kao u Perišićevom slučaju, ne reflektira tu društvenu situaciju: ona je samo dramaturški nužan pokretač jedne sasvim akcidentalne, literarne radnje, u kojoj su svi likovi i događaji sasvim izmišljeni i svaka je sličnost sa stvarnim likovima i događajima slučajna! Nažalost, ironija je ovdašnje situacije da su u ovoj zemlji i ljudi i zbivanja sasvim fiktivni, i svaka je sličnost sa starnim ljudima i stvarnim zbivanjima zaista sasvim slučajna!
EPH je zainteresiran za kontrolu tokova književne i publicističke produkcije u smislu ideološkog nadzora: oni bi htjeli biti kontrolori ideološkog opisa stvarnosti! Kako pokazuju događaji nakon 2000-te, to je presudan proces: umjesto stvarnosti, promjenjen je samo njen opis: taj se proces u Hrvatskoj zove detuđmanizacija.
Umjesto da se dokine i sankcionira kriminal, samo je izmjenjen tip legitimiranja njegovih protagonista. Umjesto da se restituira načelo zakonitosti i pravna država, od izbora do izbora iz ormara se vade kosturi hercegovaštva, ustaštva i svekolikog nacionalizma, jer, to je, uostalom, jedina istina Hrvatske: radilo se samo o tome da naši lopovi nadomjeste njihove, a da se račun, u predstavi za publiku, stalno iznova, iz dana u dan, iz broja u broj tih njihovih listova, ispostavlja nacionalizmu, pri čemu je laž dvostruka: niti su lopovi bili hercegovački, dakle ustaše, niti je nacionalizam samo hrvatski: tko sa mnom želi javno pobrojati tajkune, mora biti spreman na žalosnu istinu njihove prošlosti.
O toj prošlosti litaratura koju nagrađuje EPH, iz razumljivih razloga, ne smije govoriti.
Takva literatura, koja nema ni utopijsku ni povijesnu dimenziju, koja ne zna ni za ono buduće ni za ono prošlo, ni za iskon ni za eshaton, zapravo je literatura za one koji poput životinja žive u vječnoj sadašnjosti.
Takvi su uglavnom ljudi zaokupljeni preživljavanjem.
Mali ljudi, na malom tržištu.
Naši ljudi, na terenu.
Zašto je EPH toliko zainteresiran za nadzor ideološke reinterpretacije stvarnosti, to bi svakako vrijedilo istražiti.

Image and video hosting by TinyPic

EKSKURS

• Malo prepisivačine (baš me svrbe prsti):
"Kao što to oštroumno bilježi Thierry de Duve, estetičko pitanje moderne nije što je lijepo, nego što umjetnost čini umjetnošću (a književnost književnošću).
Realizam, kojega je jedina definicija da izbjegava pitanje realnosti koje je implicirano u pitanju o umjetnosti, uvijek je negdje između akademizma i kiča. Kada se vlast zove partija, realizam sa svojim neoklasicističkim kulisama likuje nad eksperimentalnom avangardom, klevećući je i zabranjujući. I tako, 'dobre' slike, 'dobre' priče, 'dobre' manire što ih partija potiče, selekcionira i rasprostranjuje, dolaze do publike koja ih želi kao lijek propisan protiv depresije i tjeskobe kojima je ista publika izložena. Zahtjev za realnošću, to jest za jedinstvom, jednostavnošću, komunikativnošću, itd, nije bio istog intenziteta niti je imao isti kontinuitet među njemačkom publikom u međuraću i ruskom publikom nakon revolucije: potrebno je načiniti razliku između nacističkog i staljinističkog realizma. Napad na umjetničko eksperimentiranje ostaje u pravomu smislu reakcionaran kada ga vrši politička instanca: estetički sud bi se trebao ticati samo pokoravanja tog i tog djela ustaljenim pravilima lijepog.. Umjesto da se djelo mora brinuti za ono po čemu postaje umjetničkim predmetom, te kako da nađe ljubitelje, politički akademizam poznaje i nameće a priori kriterije 'lijepog' koji selekcioniraju najednom i, jednom zauvijek, djela i publiku. Upotreba kategorija u estetičkom sudu na taj bi način bila iste prirode kao i u spoznajnom sudu. Kad bismo to iskazali poput Kanta, i jedan i drugi bi bili odredbeni sudovi: izraz je 'dobro oblikovan' ponajprije u razumu, a zatim u iskustvu zadržavamo samo 'slučajeve' koji mogu biti supsumirani pod taj izraz.
Kad se vlast zove kapital, a ne partija, 'transavangardističko' ili 'postmoderno' riješenje u Jencksovu smislu pokazuje se bolje adaptirano od antimodernističkoga rješenja. Eklekticizam je nulta točka općenite suvremene kulture: sluša se reggae, gledaju se westerni, u podne se jede McDonald, a navečer domaća kuhinja; pariški mirisi nose se u Tokyju, u Hong kongu se oblači retro, znanje je građa za televizijske igre. Lako je naći publiku za eklektička djela. Postajući kič, umjetnost laska neredu što caruje u 'ukusu' ljubitelja. Umjetnik, galerist, kritičar i publika zajedno uživaju u čistoj proizvoljnosti, i eto odmora. ALi ovaj realizam proizvoljnosti, realizam je novca: u nedostatku estetičkih kriterija, ostaje moguće i korisno vrijednost djela mjeriti profitom što ga one donose. Taj se realizam prilagođava svim tendencijama, kao što se kapital prilagođava svim 'potrebama', pod uvjetom da tendencije i potrebe posjeduju kupovnu moć. Što se tiče ukusa, ne trebamo biti delikatni kada se spekulira ili zabavlja. Umjetničko i književno istraživanje dvostruko je ugroženo, prvi put od strane 'kulturne politike', drugi put kroz tržište umjetnosti i knjige. Njemu sad jedan, a sad drugi kanal, savjetuje da pruži djela koja će se ponajprije odnositi na sadržaje koji već postoje u očima publike kojoj su namijenjena, te da ta djela, zatim, budu tako sačinjena ('dobro oblikovana') da ova publika odmah prepozna o čemu se radi, da shvati što je njihovo označeno, da im može, potpuno poznavajući stvar, odobriti ili odbiti svoj pristanak, pa čak i to da - ako je moguće - iz djelâ koja prihvati izvuče i utjehu."

(Jean-Francois Lyotard, "Postmoderna protumačena djeci [pisma 1982-1985]")
doktor Jatogen

• Nemanja, taj Menardov argument je za bogove.
Želim se do kraja izjasniti o Dežuloviću. On je, nakon tebe, najduhovitiji kit koji se šali na hrvatskom jeziku. Kako taj ume da oplete, to Kuljiš može samo da sanja, jer Kuljiš se u brzini zapjeni, a Boris nikada. Znaš koliko inače ne podnosim mužjake iz rodnog mi kraja i njihov brutalni, rugalački, isključujući izričaj, taj njihov navodni splitski humor. Tim sam više zahvalna što Boris piše kako piše pa da se i ja smejem po splitski. Rječju, Boris je prava stvar.

Kad je objavio prvi roman strašno sam se veselila, iako me naslov (a još više naslovnica) malčice zabrinula. No dobro. Počela sam ga čitati s ljubavlju i poštovanjem, a završila žalosna jer, kako to s hrvatskim romanima najčešće biva, stvar naprosto ne funkcionira, nije do kraja sašiveno, ima suvišnih komada, uzorci ne pašu, tkanina je slabe kvalitete... Roman za njega nije bio korak naprijed, nego korak unazad -- pokazao je svoje spisateljske slabosti, dok je u kolumnama uvijek i samo blistao. Format kolumne je za njega idealan jer se, onako vješta hrvatskog jezika, može zaigrati na razini rečenice, proizvesti dodatni učinak na razini paragrafa i sve to dosjetljivo povezati u upečatljivu sliku na razini cjeline teksta kolumne.
Što ne valja u Christkindu?
Na primjer: o čemu se u romanu radi? Naš je junak poslan u prošlost sa zadatkom ubiti Hitlera dok je još dijete. (ne zna se zašto, osim, naoko samorazumljivo, da se spriječi rat i manje samorazumljivo sadašnjost kakvu poznajemo)
Najprije, zašto bi ga trebalo ubiti dok je još dijete? Zato što je tehnički ili fizički lakše ubiti dijete nego odraslog čovjeka? Argument ne stoji.U najmanju ruku, na djecu uvijek netko pazi. Lakše bi bilo ubiti mladog siromašnog slikara bez prijatelja.
Čini se da je jedini razlog zašto treba ubiti dijete Hitlera taj da se zadatak učini zazornim i spriječi se njegovo izvršenje, e da bi se dokazala prosta teza ubiti je zlo.
Jer dijete Hitler ponajprije je dijete te skoro ni po čemu, osim po imenu, Hitler. Ubiti dijete najgori je zločin, znači zadatak je zločinački. Junak, naravno, nije zločinac i neće ubiti dijete Hitlera nego će se vratiti neobavljena posla.
Kojeg je vraga onda išao? Zar je morao fizički vidjeti dijete Hitlera da bi shvatio što znači formulacija „ubiti dijete“ iz teksta zadatka.
Zapravo se čini kao da je junak na odmoru na račun poreznih obveznika jer u austrijskom seocetu susreće svog omiljenog pisca Marka Twaina (sic!) s kojim ugodno čavrlja, a stiže i redovno pratiti lokalne legende o ciganskoj ljubavi koje se doduše ni stilski i narativno ne uklapaju u glavnu priču, ali su do zla boga kusturicoesque. Tek što neka dječica tajanstveno pomru od posljedica popularnih odgojnih metoda i evo nas na kraju romana. I to je to. Stvarno.
A najgore od svega, nigdje ni traga humoru! To me ubilo.
Izgleda da art of fiction ipak nije tek što, tj. da fiction ne može pisati svatko, ma kako odlično inače pisao. Ah taj fiction…
halter skelter

• Nemanja, istaknuo bih ovo: "Bit društvene situacije, sama srž naše stvarnosti, Perišiću je tek alibi za roman." Tako je, recimo, jednom Solženjicinu boravak u logoru bio alibi za roman. Pitam ja nas: zašto, pobogu, roman, dođavola?! Zar je mislio da će romanom doći do neke dublje, "umjetničke" istine? E, pa, sve je zajebo: to nit' je roman, nit je svjedočanstvo, nego neka sjebana, čudna životinjica, nalik onom križancu iz Kafkine priče. Na sličan je način Werner Herzog nedavno napravio svinjariju s filmom "Rescue Dawn" ekraniziravši stvaran događaj: bijeg Dietera Denglera iz vijetnamskog logora i preživljavanje u džungli. Problem je u tome što je naš Herzog - u tragično promašenoj "potrazi za dubljom, umjetničkom istinom" - iskrivio činjenice i od Dietera napravio simpatičog, hrabrog Übermenscha, a od filma bljutavu apoteozu izvanrednih sposobnosti njemačkog čovjeka.
Jer ta dublja, umjetnička istina za kojom Herzog i ostali uporno tragaju nije tamo vani, nego tu, unutra - to već i aprikot-vrane usnule u čađavim čempresima znaju.
doktor Jatogen

• Doktore, kako to mislite zašto roman? Pa roman se nosi, roman je must. Što je muževnije od romana? Ep? To je kao da ste redatelj koji radi samo u kratkom metru. Hello. Dječak mora odrasti.
halter skelter

Image and video hosting by TinyPic

Ja mislim da Nino čita Vaseljenu! Zapravo znam to, ali mislim da na nju misli kada kaže:

- Sve ma­nje či­tam no­vi­ne, a sve više či­tam au­to­re. Tra­žim ra­zli­ku, do­da­nu vri­je­dnost, in­for­ma­ci­ju više, ane­gdo­tu, pa­me­tan za­klju­čak, za­ni­mljiv di­ja­gram, art fo­to­gra­fi­ju. Do­bar ­stil, do­bar štos, ne­o­če­ki­va­na sli­ka - to je ono ­zbog če­ga vri­je­di či­ta­ti no­vi­ne. Ako do­đe­te ­pred ki­osk i ne osje­ti­te tr­nce u le­đi­ma kad vi­di­te na­slo­vni­cu, ne­moj­te ku­pi­ti no­vi­ne. Sve je već na in­ter­ne­tu.

Od sada okrećem novu stranicu! Od danas branim Ninoslava Pavića ma što učinio ili rekao.
Dobar stil, dobar štos, neočekivana slika - sve je već na internetu: anegdota, informacije više, pametan zaključak, zanimljiv dijagram, art fotografija...Vaseljena!

Vengo, dottore, ove vaše aprikot-vrane usnule u čađavim čempresima umah su mi postale nezaboravne poput onih legendarnih smrznutih vrana koje Kiš spominje u 'Času anatomije'.
Htio bih tek jedno pojasniti, ne za vas, moje bližnje, nego za putnika-nenamjernika: ne zahtijevam ja nikakav pamflet, ne tražim ja od literature da bude osveta stvarnosti, ne inzistiram ja na angažiranoj prozi, o, ne, nikako, nikad i nigdje, sve dok mogu uživati u tekstu na način na koji Nabokov propisuje užitak u tekstu, ili pak na način na koji Borges čita Dostojevskog: ako već i nema 'citabilnih mjesta', purpurnih wildeovskih patches, ako nema literature u detalju, barem da je ima, kao kod Fjodora, u cjelini! Ne tražim ja dakle angažman, ali, ne zanemarujem ni imanentne kriterije djela: ako nam pisac sam nameće pravila svijeta - recimo, u filmu "Scarface" takvo je pravilo, koje Pacino kao svoje vlastito krši i zbog toga stradava, ono legendarno: Don't get high on your own supply! - djela, onda je u najmanju ruku pristojno da ih uvažavao mi, a dosljedno poštuje - on! Mislim da sam uvjerljivo pokazao nedostatak Perišićeve nagrađene proze: njen je manjak u toj nedosljednosti, u neprincipijelnosti: Perišić ne želi konzekventno slijediti premise vlastita prosedea, i sasvim je, kako bi rekao pametni Viktor Ivančić, nezainteresiran za sudbinu vlastitog pitanja. Jer, njemu ta pitanja bivaju tek izlikom ne za roman, nego za - biti romanopiscem! Ta, to je ipak nešto statusno više no biti novinar! U tome je problem. Perišićev.
Halter, nabola si izvrsnu temu! Da, ep! Nama treba neomonumentalizam! Nedostaju nam heroji. U ovoj kulturi nemoguća je drama, kao što znaš, jer, ovdje se nitko ne bi štel nikome zamerit! S takvim svjetonazorom teško je iznuditi dramski konflikt. Uistinu, treba nam ep, pa makar se junačkim djelom danas smatralo ono slavno: Tko je kazao pobijedidi? Izdržati sve je! (rekao je to netko od Francuza, netko mlad, ne znam ovoga časa tko...)
Roman je za Hrvate sasvim nepodesna forma: u hrvatskoj liberalizam nikada nije uhvatio čvršćeg korijena, a te su dvije pojave komplementarne, ta građanska samosvijest pojedinca, sukobljena sa svijetom izvan ili unutar sebe.
Ep je već bliži, doduše Srbima, ako ne i Hrvatima, barem HNS-ovcima, koji nasljeduju Bana Mažuranića i njegovu narodnjačku popudbinu.
Konačno, svaka stvar na ovome svijetu može biti klica pakla (Otto Dietrich zur Linde), a kamoli ne nekakvog romana: jasno da čak i sukob EPH i NCL može biti pogonska osovina romaneskne radnje, dapače, da sam ja to pisao machbetovski krvave! Ali, nije riječ o tome da ja zamjeram Perišiću što mu je takvo što tek alibi za roman, a ne predmet kritike; ja mu prigovaram što poseže za obrascima dostojnima domaćih sapunica, pokušavši simbolički rješavati realna životna pitanja, k tome vlastita, umjesto da se uhvati u koštac sa stvarnošću, ne bi li se oslobodio za istinsku literaturu.

Jatogen, dottore, pa Lyotard kao da je mene konsulovao!
Nego, da dovršimo ovo s alibijem za literaturu: Solženjicinu je Gulag poslužio kao alibi za roman, ali, moj je tip prigovora s onu stranu osobnog iskustva: ja prigovaram moroderima, pljačkašima bojnih polja, onima koji strvinare nakon bitke i kradu onaj preostali minimum dostojanstva žrtava: dostojanstvo njihove smrti! Jer, te su smrti za takve tek dobrodošla teme nove humanističke epopeje, a s tri-četiri takva djela u opsusu - "...jer je odisala zlokobnošću Balkana i tom univerzalnošću ljudskih načela, koja su se tamo, u srcu tame, nesmiljeno kršila" - Nobel je nadohvat ruke.
Ide mi naime nakurac to kapitaliziranje tuđe muke i žrtve, koje je redovito popraćeno sjenom zataškavanja vlastite nečiste savjesti. Eto, to me smeta.
I još nešto: pročitajte pomno interview Nine Pavića u povodu desetgodišnjice JL-a; primjetit ćete kako se Pavić nadljudski trudi čitatelju od samoga početka razgovora utuviti u glavu da je jedina svjetonazorna i ideološkopolitička orijentacija njegove novine - proeuropska!
Ponajprije:
- Jutarnji list nije bio opozicijski, on je samo bio čvrsto europski list. To je njegova najvažnija politička odrednica.
i dalje:
- Ako više ne možemo govoriti o lijevoj ili desnoj orijentaciji nekih novina, kako biste najkraće politički pozicionirali Jutarnji list?
- Kao list čvrste proeuropske orijentacije.


Ha, kakav napor da se izbjegne bilo kakvom sudu suvremenika! Ni lijevi, ni desni, oni su proeuropski raspoloženi, i za njih nikakav unutarnacionalni državni prostor i njegov politički raster nije obvezujuć. Štoviše, čak ni u većem mjerilu, europskom, lijevo i desno nemaju više standardne vrijednosti niti značenje:

Ra­zgo­va­rao sam ne­ki dan ­ovdje u EPH s Mar­ti­nom Schul­zom, š­efom so­ci­jal­de­mo­kra­ta u Eu­rop­skom par­la­men­tu. I on mi sam kao vo­đa lje­vi­ča­ra ka­že da za su­vre­me­nu so­ci­jal­de­mo­kra­ci­ju u Eu­ro­pi ni­je naj­va­žni­ja te­ma to što u Ki­ni ra­dni­ci pro­i­zvo­de te­ni­si­ce za je­dan do­lar po sa­tu. Naša je te­ma ka­ko će ti ra­dni­ci izra­đi­va­ti te­ni­si­ce na stro­je­vi­ma ko­je smo mi pro­i­zve­li. Da­kle, ri­ječ je o ve­li­koj pro­mje­ni ku­ta gle­da­nja na po­li­ti­ku i nje­ne ci­lje­ve. Su­vre­me­na lje­vi­ca ili so­ci­jal­de­mo­kra­ci­ja da­nas je pu­no više pi­ta­nje ra­zvo­ja su­vre­me­ne te­hno­lo­gi­je, ne­go sin­di­kal­ne bor­be.

Že­lim re­ći, ako se da­nas bo­ri­te za to da Hr­vat­ska na­pra­vi ve­li­ki znan­stve­ni ­skok, te­hno­loške po­ma­ke, mo­der­ni­zi­ra škol­stvo, zdrav­stvo i pra­vo­su­đe, on­da se ima­te pra­vo na­zi­va­ti lje­vi­ča­rom i so­ci­jal­de­mo­kra­tom. Ako sa­mo br­blja­te o to­me da tre­ba za­dr­ža­ti po­sto­je­ća so­ci­jal­na pra­va i ova­kav zdrav­stve­ni su­stav, on­da ste je­dno­sta­vno de­ma­gog i po­pu­list. Ra­čan mi je na po­slje­dnjem, če­tve­ro­sa­tnom ru­čku re­kao: ‘Gle, Ni­no, ne­mam ja pro­blem s de­sni­ča­ri­ma, ja ­imam pro­blem s mo­jim ek­stre­mnim lje­vi­ča­ri­ma. To su oni ko­ji me mr­ze jer sam opre­di­je­ljen za Eu­rop­sku Uni­ju i NA­TO. Oni ne bi ništa od ­toga’.


Image and video hosting by TinyPic

Uf...fantastično. Kao kad Todorić poželi kupnjom turske kompanije poručiti sunarodnjacima: za mene nacionalni parametri, pa čak ni oni regionalni, više ne vrijede!; tako i Nino, objašnjavajući razliku EPH i Styrije, kaže:

Mi smo glo­bal­na, svjet­ska kom­pa­ni­ja, ima­mo jo­int-ven­tu­re s de­se­tak kom­pa­ni­ja iz Eu­ro­pe i Sje­di­nje­nih Dr­ža­va. ­
Styria, pak, pri­pa­da ne­pro­fi­tnoj, ka­to­li­čkoj za­kla­di bi­sku­pa iz Gra­za. Lo­gi­čno je da naši po­gle­di na me­dij­ski po­sao ne mo­gu bi­ti iden­ti­čni.


Eto, Perišiću.
Toliko neka bude kazano o sukobu EPH i NCL, tj. o "fenomenu malog tržišta, na kojem je uzak manevarski prostor za pojedinca koji je bez svoje volje u sukobe upleten."

NEMANJA 07.04.2008. 19:40

- 20:20 - Komentari (11) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se