NEMANJA: SMIRENOUMLJE

ponedjeljak, 07.04.2008.

KruZak

Miščević o Bushu

24.prosinca 2007.

Premijer i mandatar nove Vlade Ivo Sanader opovrgnuo je vijest s naslovnice tjednika "Globus" da se obavljaju tajne pripreme za dolazak američkoga predsjednika Georgea Busha u Hrvatsku.

Bila bi nam čast ugostiti američkog predsjednika, izjavio je premijer, no informacije o tome, koje su povezane sa sastankom na vrhu NATO-a u Bukureštu iduće godine, nisu točne.

Istaknuo je da bi se, zajedno s predsjednikom Stjepanom Mesićem, s Bushem trebao sastati početkom travnja u Bukureštu na summitu NATO-a, s kojega Hrvatska očekuje pozivnicu za pristup tom obrambenom savezu.

htv


Image and video hosting by TinyPic

Busheve i naše zajedničke vrijednosti

O našem nedavnom gostu, Georgeu Bushu, zanimljivu je knjigu napisao Peter Singer, jedan od najvećih svjetskih etičara na početku tisućljeća. Naslov je Predsjednik Dobra i Zla: George W. Bush shvaćen ozbiljno (The President of Good and Evil: The Ethics of George W. Bush, Dutton: New York, 2004). Dok se hadezeovci okupljeni na Markovu trgu vesele Bushevim komplimentima (jer, sličan se sličnom veseli), Singer čeličnim analitičnim skalpelom secira Bushevo moraliziranje.
Laže li Bush kad tvrdi da vjeruje u vrijednosti demokracije i ljudskih prava? Nekako smo svi skloni pretpostaviti da političari lažu, da si skaču u usta i da njihovo moraliziranje ne treba uzeti za ozbiljno. Skloni smo odmah iza njihovih izjava pretpostaviti – dublje ili pliće – skrivene interese. Nasuprot tome, Singer provodi najviše vremena analizirajući doslovne Busheve izjave. Poput sljedećih bisera: “Mi se nalazimo usred sukoba dobra i zla” i “Amerika će nazvati zlo njegovim pravim imenom”.
Na početku ga uzima posve ozbiljno (kao što je najavio u podnaslovu knjige, ili se barem pravi da to čini). Navodi njegova gledišta i argumente te raspravlja svaku postavku. Onda mu nađe proturječje i zabilježi ga. Zatim prelazi na sljedeću tvrdnju. Naravno, nakon stotinjak stranica, Bushevo se moraliziranje raspada kao kuća od karata. Busheve i “naše” “zajedničke vrijednosti” koje su oduševile Sanadera, izgledaju prilično mizerno.
“Znali smo”, kažu Singerovi prijatelji. “Zašto si uopće tratio vrijeme na analizu očito neodrživih tvrdnji? George W.Bush nije samo predsjednik Amerike, već i njezin najistaknutiji moralist. Niti jedan predsjednik koji još živi u sjećanju nije toliko često govorio o dobru i zlu.”
Stoga vrijedi razmotriti njegove izjave, najprije zdravo za gotovo, a onda vidjeti koliko su teške. Ovdje me zanima prvi dio knjige, “Busheva Amerika”, dok ću drugi dio – o Americi i svijetu – ostaviti po strani.
Vrijedi ovdje spomenuti da je Richard Bernstein, nekadašnji stalni gost Korčulanske škole i inozemni “praksisovac” prije tri godine objavio filozofsku knjigu Zloupotreba zla (The Abuse of Evil: The Corruption of Politics and Religion since 9/11, Malden: Polity Press, 2005), u kojoj se poziva na Kanta, Nietzschea, Levinasa, Hansa Jonasa i Hanu Arendt da bi se suprotstavio jeftinoj bushovskoj retorici o terorizmu kao naprosto Zlu.

Obratni Robin Hood

Bush opisuje SAD kao “jedinstvenu naciju pravde i šansi”, a istodobno donosi mjere koje gaze osnovna načela pravednosti i oduzimaju šanse golemoj većini stanovništva, a posebno najsiromašnijima. To je Singerov zaključak iz analize Busheve porezne politike. Njegove porezne olakšice uzimaju siromašnima da bi dale bogatima, poput Superhika –tog izokrenutog Robina Hooda.
Sličnu sudbinu doživljava i Bushevo inzistiranje na svetosti života. Singer podrobno prati njegove slabašne argumente, a onda upozorava na proturječja. Najprije, život uopće, uključujuće i životinjski. Država bogato plaća istraživanja u kojima se masovno tamane životinje, tako da Bush valjda ne misli na život kao takav, već samo na ljudske živote. Ni ovdje ne prolazi bolje. Fetuse brani jer oni predstavljaju nedužan ljudski život. Ali on je potpisao smrtnu osudu za mentalno retardiranog prestupnika. Ako mentalno retardirani nisu krivi za svoja djela, onda su nedužni, a smrtna je presuda uzimanje nedužnog života. Ali, i inače, Bushov entuzijazam za smrtnu kaznu teško da se može pomiriti s idejom “svetosti života”. No, to, naravno, nije kraj. Predsjednik koji iskreno vjeruje u svetost života barem bi se zanimao za nedužne žrtve vojnih operacija koje naređuje. Što kod Busha nije slučaj. Singer detaljno iznosi slučajeve masovnog ubijanja civila u vojnim operacijama, što iz nebrige, što iz brzopletosti, što iz kalkulirane namjere, slučajeve koji su predsjednika ostavili mrtvim hladnim.

Koji trg – Cvjetni ili Markov?

Slično prolazi Bush kad je riječ o ljudskim pravima (Guantanamo i Abu Ghraib), o zaštiti okoliša, o miješanju vjere i politike i o neodgovornom pozivanju na vjersku inspiraciju kod donošenja ozbiljnih i dramatičnih odluka. Ukratko: “za njim se vuče rep pregaženih obećanja i protuslovnih mjera, od tvrdnje da će se boriti za prava pojedinih federalnih država protiv vlasti savezne vlade, do njegove zakletve da će donijeti Američki san u domove siromašnih, i do njegovog ranijeg suprotstavljanja državotvorstvu. Umjesto da uvede zemlju u ‘doba odgovornosti’ o kojem je često govorio, svojim je smanjivanjem poreza gurnuo budžet dublje u dugove, gomilajući tako probleme za slijedeće naraštaje. Ako kod predsjednika ono što je potrebno jest to da on ima neprotuslovnu poruku (kao što je Bush sam rekao u studenom 2000), onda je George W. Bush u tome posve očiti propalitet”.
Zanimljiva je Singerova dijagnoza o Bushevu moralnom karakteru. On ga vidi kao nezrelu, skoro moralno hendikepiranu osobu, nesposobnu za suptilnosti. Takva se osoba poziva na jednostavna pravila (“Ne laži”, “Ispunjavaj obećanja” i slična), koja ni njega ni nas ne mogu voditi kroz složene stvarne situacije. Kad pravilo ne funkcionira, takva osoba uzima svoje želje zdravo za gotovo, kao realnost. Bushu je špijunaža tako služila da bi podržala njegove planove, a ne da bi obavještavala o stvarnosti. Njegova “moralna jasnoća” naprosto je nedostatak smisla za složenost problema, suptilnosti i etičke zrelosti. Ona odgovara normalnoj dobi od četrnaest godina, a ne zrelom uzrastu, kaže Singer, slijedeći moralnog psihologa Kohlberga. Ona je stoga nedostatak, a ne vrlina. Očito, nije lako biti Predsjednik Dobra i Zla.
Spomenimo i gledišta suprotne strane. Politolog i filozof Robert Jackson pisao je o tome kako Amerika izvozi demokraciju, doslovno, i vodi svjetonazorske ratove (“Doctrinal War”, Monist, 2/2006). I savjetovao svojim sunarodnjacima neka to ne čine. No, teško je povjerovati da je demokracija uistinu tako važan izvozni svjetonazorni artikl za SAD: na jug američkog kontinenta izvozili su diktaturu, podržavaju izrazito nedemokratske režime na arapskom poluotoku, a u Irak su uvezli kaos prije negoli demokraciju. Singer je, čini se, u pravu prije negoli Jakson. Eto, toliko o zajedničkim vrijednostima slobode, demokracije i ljudskih prava. Cvjetni trg je izgleda bolje pogodio nego li Markov.

Image and video hosting by TinyPic

Busheva ljudska prava

Vjeruje li Bush u to što govori, po Markovu trgu i sličnim mjestima? Prošle se godine u SAD-u mnogo govorilo o njegovoj izvršnoj uredbi protiv okrutnih i nehumanih postupaka, te o ponižavanju i ocrnjivanju religijskih uvjerenja pri ispitivanju za terorizam. Ako ste musliman i osumnjičeni ste za terorizam – dok vam gura glavu u kadu s vodom, više vam policajac neće smjeti vrijeđati Alaha. Predsjednik je tu uredbu plasirao kao pomoć “jadnim časnicima CIA-e” koje se napadalo jer mjerila nisu bila jasna. Pretpovijest nove uredbe obilježavaju dva koraka. Pred dvije godine donesen je amandman koji nosi ime republikanca Johna McCaina, koji američkim vojnicima zabranjuje sudjelovanje u okrutnim i nehumanim postupcima, te time pojačava obvezatnost ženevske konvencije za Amerikance. Kao što i potvrđuje važnost konvencije UN-a protiv mučenja i drugih neljudskih i ponižavajućih postupaka koja eto važi već dobrih dvadesetak godina. McCain je sam bio u sjeverno-vijetnamskom zatvoru podvrgnut žestokom mučenju i, predlažući amandman, prilično se iskazao. No, glavni je nedostatak amandmana bila neodređenost o tome što se računa kao neprihvatljivo. Pod oštrim pritiskom domaće javnosti i svjetske scene američke su vlasti onda od listopada prošle godine donijele zakon o vojnim sudovima koji je stvari pokušao precizirati, ali su mu kritičari našli mnoge rupe: protuustavno unazadno djelovanje, pri kojem postupak koji nije bio protuzakonit kad je izvršen, nakon izvršenja postaje protuzakonit; zatim, prijetnju da i američki građani dobiju isti loš status kao i osumnjičeni stranci (zamislite, kojeg li skandala!), kao i mnoge druge proceduralne nedostatke. Nova je uredba nešto konkretnija, no ostavlja nekoliko značajnih rupa, od kojih se u novinama odmah spomenulo neregulirana pa time i napola dozvoljena praksa potapanja osumnjičenika u vodu: prekaljeni su ratnici znali popustiti nakon što su dvije-tri minute ostavljeni bez zraka. Ugledni kritičar, pravnik M. Lederer, već je upozorio na to da su vrata otvorena maštovitim časnicima CIA-e da izmisle nova maltretiranja neobuhvaćena pravilima i na rubu klasične torture, kao što su razni oblici iscrpljivanja osumnjičenika, vrlo popularni kod američkih mučitelja u Iraku.
Nije čudno da se posljednjih godina rasplamsala rasprava za i protiv mučenja pri ispitivanju. Pred godinu i po dana ugledni je Indiana Law Journal bio objavio tekst Harolda Hongju Koha “Can The President Be Torturer In Chief?” (“Može li predsjednik biti službeni glavni mučitelj”), u kojem on traži: “moramo se oduprijeti zamisli da rat protiv terorizma dopušta da se vlast vrhovnog komandanta proširi u proizvoljnu vlast da ovaj djeluje kao vrhovni službeni mučitelj”. Ako izvršna vlast u liku predsjednika kao vrhovnog komandanta prekrši važeće zakone, treba je predati sudu. A tortura jest kršenje važećih zakona. Pritom vrhovni komandant snosi komandnu odgovornost, posebno za one prestupe svojih podčinjenih za koje im je davao javnu podršku. Kohovi su se kolege, pravnici Jack Goldsmith i David Cole isto tako okrenuli protiv Busheva i Cheyneyeva pravnog savjetnika Davida Addingtona i opisali ga kao “čovjeka koji stoji u pozadini torture”. O mučenju ne šute ni politolozi. Profesor na vašingtonskom sveučilištu, po imenu Jamie Myerfeld, u Harvard Journal of Law & Gender raspravlja o slijedećem pitanju: “Kako je američko marginaliziranje ljudskih prava dovelo do torture?” I na prvoj stranici podsjeća na to da je Bush branio “alternativni skup postupaka” koje CIA upotrebljava kad saslušava osumnjičenike za terorizam. Analizira poteze kojima je predsjednik skoro pa blokirao pokušaje Kongresa da uredi tretman optuženih, poput McCainova amandmana protiv okrutnog i neljudskog postupanja s optuženicima. Kasnije sažima cijelu mučiteljsku tradiciju: mučenje filipinskih pobunjenika (pred više od sto godina), mučenje vijetnamskih uhićenika, te podržavanje, obučavanje i nadgledanje mučitelja iz vojnih režima sklonih SAD-u. Cijela ta tradicija, po njegovu sudu, leži u pozadini najnovijih udžbenika o “alternativnom skupu postupaka”.
Nagradno pitanje: treba li vjerovati Bushu kad govori da mu je stalo do ljudskih prava i ljudskog dostojanstva?

Image and video hosting by TinyPic

- 19:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se