NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 29.03.2008.

Kafka čita Frosta

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Jučer sam spominjao Kafku. Izronio je slučajno, niotkuda, greškom, kao osobna fus-nota jednoj mogućoj metafizici Greške: "nevjerojatna je to okolnost, taj aspekt kafkijanskog držanja dane riječi u ovoj usmenoj kulturi: jest doduše da zna za glasnika mrtvog kralja, ali međutim za Kafku je model univerzuma Ured, a biro počiva na Slovu (Zakona), a ne na Riječi: za Ured izgovorena Riječ, bilo kao glasno očitovanje umske prirode čovjekove (čovjek kao zoon logon ehon) ili kao Riječ koja Tijelom postade (inkarnirani Bog), manje znači ne samo od napisanoga Slova (zakona), nego čak i od njegove štamparske Greške; u birokratskom univerzumu ili univerzalnom birou koji s Kafkom dijelimo, cv je dossier u kojem tipfeler - dokazuje do Gilliamov "Brazil" i slavan slučaj Tuttle - ima ulogu hybrisa, ili sudbine naprosto."
Da stvar bude gora, poštar uvijek zvoni dva puta: Kafka se vratio pred san, u završnim kadrovima filma koji sam gledao:The Shawshank Redemption.
Jasno, sad moram istjerati na čistac to s Kafkom, taj unheimlich osjećaj da se nešto probija de profundis, 'ono što je jednom bilo blisko i posve prisno, ali je potisnuto, te se sada izazvano nekim dojmom vraća iz te potisnutosti u liku tajnovitog i stranog. To je osjećaj koji nas dovodi na trag Nietzscheova vječnog vraćanja istog, a u Freuda nam razotkriva filogenetski duboko usađene strahove kao što je onaj pred mrtvacima. Riječ je o prastarim animističkim uvjerenjima da je mrtvac postao neprijatelj živog čovjeka i da ga namjerava povesti sa sobom. Premda je civilizirani čovjek napustio takva vjerovanja, neki dojmovi su u stanju ponovno ih oživjeti i naizgled čak potvrditi. Onaj svima tako dobro poznat osjećaj koji nas, naročito u našim snovima, navodi da za neko mjesto ili neki pejsaž pomislimo: to mi je poznato, tu sam već bio, poznati déja vu efekt, jednako zaslužuje da bude opisan riječju unheimlich. Naposljetku, ista riječ odgovara i onom drhtaju duše kad se suoči s istinom ljubavi tako jasno izraženoj u njemačkoj uzrečici: "Liebe ist Heimweh" (Ljubav je čežnja za zavičajem, nostalgija). Ukratko, riječ unheimlich prati čovjeka na njegovu putovanju kao zagonetna slutnja neke univerzalne Itake, i jeziva i lijepa u isti čas, kao i sve ono što na sebi nosi nerazdvojive znake Erosa i Thanatosa. Ambivalentna je, jer iznosi na vidjelo ambivalentnost stvari same. Doživjeti se možda može, ali prevesti nikada.' (Buden, 'Barikade').
Ovaj tekst govori o tom povratku Kafke.

Image and video hosting by TinyPic

U filmu 'The Shawshank Redemtion' postoji jedno posebno drvo.
O njemu Andy o govori Redu:

ANDY
(turns back)
Red, if you ever get out of here,
do me a favor. There's this big
hayfield up near Buxton. You know
where Buxton is?

RED
(nods)
Lots of hayfields there.

ANDY
One in particular. Got a long rock
wall with a big oak* at the north
end. Like something out of a Robert
Frost poem. It's where I asked my
wife to marry me. We'd gone for a
picnic. We made love under that
tree. I asked and she said yes.
(beat)
Promise me, Red. If you ever get
out, find that spot. In the base of
that wall you'll find a rock that
has no earthly business in a Maine
hayfield. A piece of black volcanic
glass. You'll find something buried
under it I want you to have.

RED
What? What's buried there?

ANDY
You'll just have to pry up that
rock and see.

O tom polju, zidu i hrastu pisac priče po kojoj je film snimljen, Stephen King, kaže da je "as right out of a Robert Frost poem."

U petak, 22.06.2007., pišući o poeziji Tomislava Čadeža opisao sam sljedeći doživljaj:
„Prije dva tjedna vozio sam djevojku na Markovo polje, na grob njene majke. Kako sve rjeđe prolazim pored šuma, a kamoli da njima šećem, pažnju mi je privuklo usamljeno drvo na livadi pored groblja. Sjetio sam se jedne jabuke u voćnjaku moje bake, stotinjak kilometara sjeveroistočno. Pomislio sam: A što bi bilo da sam u L.A., i da mi tamo to drvo padne na pamet? Što bi bilo da poželim barem još jednom osjetiti njegovu koru, znajući da se više nikada neću popeti na granu s koje sam, kroz fosforno lišće, u razbludno vrijeme čaja u kolovozu, gledao na zlaćane okrajke dana?
Pomislio sam: Što bi bilo da u nekom filmu dijete - recimo da je film snimao Tarkovsky - upita neznanca ima li svaki čovjek jedno takvo drvo, negdje na drugom kraju svijeta, drvo kojemu se može ili čak i mora vratiti?“

Sinoć mi je Frank Darabont, redatelj „The Shawshank Redemptiona“, u odsustvu Tarkovskog ponudio odgovor: Ima! Svaki čovjek ima jedno takvo drvo, negdje na kraju svijeta, drvo kojemu se može ili čak i mora vratiti, a to drvo raste na Frostovom polju!
Razmišljajući jutros o Kafkinom povratku, shvatio sam da je odgovor samo djelomično točan: naime, dva su drveta: ono kojemu odlazimo i ono kojemu se vraćamo.
Dva su drveta, ali ipak u jednom.
To je vrlo, vrlo mistična tajna.

Jedno je drvo dakle na Frostovom polju.
Drugo je tamo kamo idemo, a idemo u Zihuatanejo:

ANDY
(…)
Think you'll ever get out of here?

RED
Sure. When I got a long white beard
and about three marbles left
rolling around upstairs.

ANDY
Tell you where I'd go. Zihuatanejo.

RED
Zihuatanejo?

ANDY
Mexico. Little place right on the
Pacific. You know what the Mexicans
say about the Pacific? They say it
has no memory. That's where I'd
like to finish out my life, Red. A
warm place with no memory.
(…)

Tamo kamo idemo, na mjesto koje je Ocean, ocean tišine, mjesto je bez sjećanja.
Takvo je mjesto Zihuatenejo, ili recimo Rancho Santa Fe.

Ono čemu se vraćamo, na Frostovo polje, mjesto je svih naših uspomena.

Ta dva mjesta padaju u jedno!
I to je tajna, tajna nad tajnama.

Pokušajmo zajedno otkriti tu tajnu i posjetiti Zihuatenejo i Frostovo polje, sada, udobno zavaljeni u našim stolicama, u samoći, pred zaslonom kompjutera.

Imate li instaliran „Earth Google“? Ne? Nema veze, pričekat ćemo vas, instalirajte ga. Upišite u Google Earth…



Jeste? U redu. On the road, again…

Pokrenite program.

Kakav film, ha!? Kakav glamorozan početak: tako klasičan, tako monumentalan: total koji sabire sve moguće ljudske sume: total prostora svih naših života, svakog mogućeg ljudskog života, total Zemlje!

I onda, far prema…u tražilicu u lijevom kutu upišite: Rancho Santa Fe.
Priđite središtu mjesta, na nekih tristotinjak metara visine, dok se ne ukažu toponimi Thyme In The Ranch, Mille Fleurs Inc...: tu smo dakle, usred cilja našeg putovanja, na našem konačnom odredištu!
Vratite se na kilometar visine: u desnom uglu ekrana, sjeverozapadno, odmah kraj 'kompasa', ljubičasta je točka na koju kliknite lijevom tipkom miša:

Rancho Santa Fe is an unincorporated census-designated place and a bedroom community of San Diego in San Diego County, California, United States. The population is at about 5,000 inhabitants currently. It is the highest income community in the United States with at least 2,500 households at $196,298. The CDP is primarily all residential with one shopping avenue as well as several private schools and single family residential areas situated on uncommonly large lots.

Rancho Santa Fe has strict design restrictions. Many streets outside of the downtown area are lined with landscaping; on side streets the landscaping of individual properties provides ambient decor. Very few homes are visible from the road. Forbes reported Rancho Santa Fe as having the third most expensive zip code in the United States, and most expensive in California, with a median home sale price of $2,585,000 .

The downtown is centered around the intersection of Linea del Cielo/Paseo Delicias and La Granada/Via de Santa Fe. It is the site of offices of financial firms, restaurants, and small stores. A library and a school are also located here.

According to the proposed boundaries of Rancho Santa Fe if it were to pass incorporation the median income within the community would decrease to a mere $155,000 which would drastically lower its ranking as one of the wealthiest areas in the nation.

Od uglednih stanovnika ove kalifornijske Utopije, tu živi Bill Gates, American entrepreneur, software executive, philanthropist and chairman of Microsoft, da posegnem za skrajnjom, metatekstualnom referencom: tu dakle živi tvorac univerzuma kojim se krećemo, ove virtualne stvarnosti – tu je dakle kraj, tu je dakle Raj!
Je li sada jasno, prijatelju?, pitao bi moj prijatelj, Dejan Aćimović.
Dalje od ovoga nema!
To je Ocean tišine, to je mjesto bez memorije, to je Your Own Private Zihuatenejo.

A sada, svaki za sebe, upišite mjesto na kojem ste kao djeca provodili ljetne praznike.
Sretan put!
Duboko, duboko unutra. U sebe.
Ta, to što vidite, to gdje ste, to ste vi, duboko u sebi.
Sve što ste ikada bili, sve što ste ikada mogli biti!
Sve vaše uspomene, sve vaše želje.
To je Frostovo polje!
Tu, na tom drvetu, s kojega ste u neki suton, pri kraju dana, gledali kroz fosforno lišće u zlatni smiraj, tu sve počinje, i sve završava.
Tu idemo, tu se vraćamo.

Ali, stvarnost voli simetrije, kaže Borges u njegovoj možda najosobnijoj priči, „Jug“: taj osjećaj, unheimlich, prati čovjeka na njegovu putovanju kao zagonetna slutnja neke univerzalne Itake, i jeziva i lijepa u isti čas, kao i sve ono što na sebi nosi nerazdvojive znake Erosa i Thanatosa. Ambivalentna je, jer iznosi na vidjelo ambivalentnost stvari same.
Da, stvarnost voli lakše anakronizme, dodaje Borges.

Tu, u Zihuateneju, drugi put toga dana sreo sam Kafku.
Ovako je to bilo…

Najprije je Red definitivno shvatio da nema nade, da je institucionaliziran: možemo mi izaći iz zatvora, ali ne i zatvor iz nas:

280 INT -- FOODWAY MARKET -- DAY 280

Loud. Jangling with PEOPLE and NOISE. We find Red bagging
groceries. Registers are humming, kids are shrieking. Red
calls to the STORE MANAGER:

RED
Sir? Restroom break sir?

MANAGER
(motions him over)
You don't need to ask me every
time you go take a piss. Just go.
Understand?

Thirty years I've been asking
permission to piss. I can't squeeze
a drop without say-so.

Mi interioriziramo taj zatvor: niti na slobodi ne možemo se ni popišati bez da zamolimo za dopuštenje!

Ipak, Red prelazi granicu. Stiže u Zihuatenejo.

I, tu mi se ukazao Kafka!

Zamislimo sad taj Mexico, to mitsko utočište svih američkih bjegunaca: utočište naprosto.
Jesmo? Zašto ste ga zamislili lica okrenuta ka njemu?
Zašto se na tren, barem na jedan jedini čas ne okrenete unazad, za sobom, prema granici koju ste upravo prešli?
Zašto se tu, iz slobode, ne osvrnete k Zatvoru?
Učinite to. Barem jednom. Na kratko.

Je l' sad jasno, prijatelju?
Iza vas je Zemlja u koju nikada više nećete moći ući!
Sve što ste ikada bili, sve što jeste, sve vaše uspomene, sve vaše naprosto, sve je za vama, s onu stranu granice.
Tu, gdje jeste, tu je prostor bez sjećanja!
Kakav užas!
Unheimlich!
Tu gdje ste, jest lijepo, ali i jezivo, u isti čas.
Dobrodošli u pustinju realnog!**Štoviše, da bi bilo lijepo, mora biti jezivo.

Kako samo iz slobode izgleda nedostupan zatvor!
I kakvu jezivu čežnju osjećamo pri ovom shawshank redemptionu*.
____________

*redemption: the act of delivering from sin or saving from evil!

**Dobrodošli u pustinju realnog!

Temeljna američka paranoična fantazma jest ona o pojedincu koji, živeći u potrošačkom raju malog idiličnog gradića u Kaliforniji, odjednom počinje sumnjati da je svijet u kojem živi lažan, odnosno predstava uprizorena s namjerom da ga uvjeri kako živi u stvarnom svijetu, dok su istovremeno svi ljudi koji ga okružuju zapravo glumci i zvijezde u divovskoj predstavi...Pozadinu takvog iskustva kakvu nam donose Time Out of Joint i Truman Show sastoji se u spoznaji da je takav potrošački kalifornijski raj kasnog kapitalizma u svojoj hiper-realnosti na neki način zapravo irealan, bez supstancije, lišen materijalne tromosti. (Žižek)



Bonustrack

Xylophobia

Pismo doktoru Čadežu

Poštovani gospodine doktore,

nije istina da sam zapalio roditeljsku kuću. Zli jezici i susjeda, kojoj sam jednom prilikom navodno otrovao kornjaču, urotili su se protiv mene. Ovo pismo će dokazati moju nevinost i potvrditi da sam laštio parkete do visokog sjaja (za što postoje fotografije koje dostavljam u privitku). Istina je, palim se na drvo. Volim ga brusiti i polirati. Nakon nanosa prvog sloja laka udišem kemikalije koje me dovode u stanje transa. Ushićeno promatram tu preobrazbu materije dok doživljavam sjedinjenje s prirodom kroz umijeće kemijskog laboratorija. Taj zvuk kista uronjen u posudu laka koji nestašno draška podlogu, taj zamamni odsjaj Poda u mom oku, ta simfonija održavanja parketa! Oh, kako sam ih laštio….
Nikako se ne mogu složiti s nalazom sudskog vještaka o bačvi benzina pronađenoj u dnevnom boravku. Ljudi su bića od krvi i mesa (prema nekim istraživanjima 80% organizma sačinjava voda) i kao takvi svi imamo svoje poroke. Netko ispija alkohol, netko se drogira intravenozno ili u krutim oblicima, netko sluša Magazin, a ja, eto, povremeno volim udisati benzin koji je nažalost lako zapaljiv. Zbog te sklonosti roditelji su me često korili u djetinjstvu jer sam običavao sjediti u garaži iza upaljenog očevog automobila i upijati opojne miomirise koji su se poput proljetnog cvata nošenog na krilima vjetra širili iz ispušne cijevi. Zar ćemo jednu nevinu dječju navadu uzimati kao dokaz na sudu? Bestidna je laž da sam uživao u plamenu čiji jezičci zavodljivo njišu bokovima poput hula plesačica s rajskih plaža tropskoga pojasa dok ispijam koktele i zamišljam kako cijeli svijet uživa u tom blještavom erotskom zanosu. Stajao sam tamo i bespomoćno promatrao, a što ću drugo, šokiran prizorom od kojega su mi se oduzeli udovi pa nisam mogao pozvati vatrogasce.
Pitam vas doktore moj zašto svi upiru prstom u mene?! Uzmite moje pismo u ozbiljno razmatranje i pustite me ovaj vikend na utakmicu hrvatske reprezentacije, tih Vatrenih momaka. Rekao bih da je ovdje riječ o zavjeri nekih mračnih organizacija kao što je Komitet 300 i ona prokletnica susjeda sa svojom sjebanom kornjačom na kojoj sam provodio randomizirani pokus pesticidima zbog dobrobiti šire društvene zajednice.
A što i da jesam? Zar je grijeh gledati u vatru, taj razorni simbol rađanja nakon kojega uvijek slijedi obnova zalivena plamenim znojem trudbenika.
Stoga sam odlučio pisati kritičice kako bih barem malo zauzdao nagone i dokazao svoju odanost Blogerskoj organizaciji raznosača govana.


Yours TRULI,

Markiz de ga Sad, pl.* Inhibitor

P.S.
Vjerujte mi, razmišljao sam i o lizanju halucinogenih žaba, ali nekako još nisam dovoljno smion za istraživanje skrivenih zakutaka svijesti s pomoću organske sluzi. Uvijek sam govorio prirodno je prirodno. Zato sam i prešao na ljepilo. Kažu mi bake na ulici, vidi ga markoman, pije ljepilo, a ja im kažem budale jedne to je potpuno ekološki proizvod koji ishlapi na zraku ako tuba nije zatvorena.

________________

* plameni

- 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se