NEMANJA: SMIRENOUMLJE

utorak, 25.03.2008.

Solidarnost

Solidarnost kao moralni pojam označava obvezu zauzimanja čovjeka za čovjeka. Zbog toga taj zahtjev bez daljnjega spada u temelje morala uopće.

Image and video hosting by TinyPic

Ivan Šarić
Caritas, Stručna služba za migrante, Heilbronn


SOLIDARNOST

Solidarnost kao moralni pojam označava “međusobnu obvezu zauzimanja čovjeka za čovjeka” pri čemu se ta obveza može odnositi na odnos između osoba, između zajednica te između osoba i zajednica. Kod tog općenitog značenja radi se o zahtjevu koji bez daljnjega spada u temelje morala uopće.
Nasuprot tomu javlja se konjunktura znanstveno-diferencijalnih, normativnih pojmova solidarnosti relativno kasno, naime tek u drugoj polovini 19. stoljeća u Francuskoj. Socijalni filozofi, sociolozi i politički znanstvenici kao Alfred Fouillée, Léon Victor Bourgeois, Léon Duguit i Emile Durkheim preciziraju pojam solidarnosti kao ključni pojam solidarnog društvenog koncepta. Ta bi solidarnost trebala biti središnji put u solidarno uređenje između individualizma liberalnog i kolektivizma socijalističkog obilježja, u kojem bi individualni interesi i cjelokupni opći interesi, privatna autonomija i socijalna funkcija, sloboda i jednakost u smislu solidarité organique bili međusobno povezani, pri čemu je pojam solidarnosti prešao u motiv fraternité – motiv Francuske revolucije. Za naš kontekst je važno, da je tu francusku diskusiju o solidarnosti u modificiranom obliku recipirao njemački isusovac Heinrich Pesch, koji je svoju znanost o društvu nazvao solidarizmom . Iako se taj naziv nije uspio etablirati, ipak je Pesch u razvoju katoličkog socijalnog nauka dobio ključno mjesto između ostalog i zbog toga jer je njegov pojam solidarnosti, kao i onaj Gustava Gundlacha, i Oswalda von Nell-Breuninga, postao ključem tog socijalnog nauka te dobio središnje mjesto u obliku principa solidarnosti. Kasnije ću se malo više pozabaviti tim principom solidarnosti. Pokušat ću povezati njegovo povijesno obilježje s aktualnom socijalnoetičkom diskusijom.
Tradicionalni katolički socijalni nauk razlikovao je princip solidarnosti kao deskriptivni i normativni aspekt ili, kako se to obično kaže, princip jest i princip treba . Deskriptivni aspekt upućuje na socijalnoantropološki kontekst, koji je Nell-Breuning ovako sažeo: “Društvena cjelina i njezini dijelovi najtješnje su povezani. Ako je cjelini dobro, onda i svim dijelovima mora biti dobro; ako je dijelovima dobro, onda cjelina mora biti u dobrom stanju (…) Dobro pojedinaca i dobro cjeline upućeni su jedno na drugo; njihove sudbine nerazrješivo su isprepletene” . U ovom se kontekstu radi o bitnom socijalitetu čovjeka koji je tako stvoren da je u realizaciji svoga određenja i svoga životnog plana upućen na komunikaciju i kooperaciju s drugim ljudima. Upleten je dakle u tu mrežu te time ovisan o socijalnoj sredini. Ovaj je deskriptivni motiv prastar. U svojoj srži upućuje na Aristotelov pojam autarkije: “Čovjek nije autark za sebe samoga, nego samo u socijalnom kontekstu”.
Ovo se s principom solidarnosti povezuje normativnom izjavom koju Nell-Breuning formulira: “Dijelovi cjeline moraju se truditi za dobro cjeline; isto se tako cjelina mora brinuti o dobru svojih dijelova, za što je odgovorna”. Pastoralna konstitucija II. Vatikanuma naglašava: “Svi neka uzmu k srcu da među glavne dužnosti suvremenog čovjeka ubroje društvene obveze i da ih obdržavaju” ( Gaudium et spes 30). Iz principa solidarnosti kao “treba principa” proizlazi normativno određenje dobra cjeline (dakle zajednice) kao temeljne norme socijalne kooperacije kao i pojam socijalne pravde . Da taj normativni pojam danas uključuje i ekološku dimenziju, smatram samo po sebi razumljivim te to više ne treba naglašavati.
Kao osnova principa solidarnosti fungira uvjerenje o dostojanstvu i samosvrhovitosti ljudske osobe . Ukoliko se širina ljudskog personaliteta svede na solidarnu kooperaciju, onda prema enciklici Mater et magistra (MM 219), čovjek mora biti: “nositelj, uzrok i cilj svih društvenih ustanova.”. Prema pastoralnoj konstituciji dobro zajednice jest “skup onih uvjeta društvenog života koji grupama i pojedincima omogućuju da potpunije i lakše dođu do vlastitog savršenstva” ( Gaudium et spes 26).
Solidarnost kao moralni stav prema enciklici Sollicitudo rei socialis jest “čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, tj. za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni”. (SRS 38).
Ovi citati veoma plastično i autentično pokazuju normativni tenor principa solidarnosti.
Ovo je skica principa solidarnosti u njegovu općem značenju. Konkretno se diferencira na različitim razinama. Upozorimo na četiri takve razine:

1. Na prvoj se razini radi o solidarnosti u kontekstu socijalne blizine , dakle preglednom prostoru zajedničke mi-veze . Ona seže od tradicionalne solidarnosti u obitelji, rodbini i susjedstvu preko privatno organizirane đakonsko-karitativne skrbi do interaktivnog solidarnog partnerstva socijalnih mreža i njihovih konstrukata i kontrakata. Solidarnost, koja se ovdje realizira odozdo , vezana je uz smisao zajednice u okviru konkretno doživljene zajednice. Do te komunitarne solidarnosti posebno drži američki komunitarizam .

2. Na drugoj razini radi se o solidarnim organizacijama partikularnih interesa , dakle o udruživanju skupina oko realizacije određenih ciljeva. Riječ je o solidarnosti u okviru socijalnih pokreta i građanskih inicijativa, ali i o velikim interesnim organizacijama kao što su tarifni partneri i političke stranke . Iz perspektive principa solidarnosti ta se partikularna solidarnost u znatnoj mjeri odnosi na integraciju u socijalnu cjelinu.

3. Treća razina tvori funkcionalnu, pravno institucionaliziranu i birokratsko-administrativnu solidarnost socijalne države u kojoj socijalna politika postaje “instrumentom političke integracije sistema" . Moralna obveza na solidarnost mutira na ovoj razini u ustavnopravni uvjet legitimiteta moderne države, koja socijalno slabom građaninu ne pomaže zbog svoje dobrote, nego zbog njegova prava na solidarnost koje mu ta država priznaje. Time solidarnost postaje općim dobrom .

4. Ako solidarnost svoju osnovu ima u dostojanstvu ljudske osobe, onda joj neminovno pripada univerzalno značenje. Moralna širina solidarnosti neotklonjivo je globalna za čitav ljudski rod . Ona prelazi nacionalne državne i hemisferne granice i upućuje na “odgovornost za cijeli svijet”.

Toliko o tim razinama.

No ovaj ukratko skicirani kršćanski princip solidarnosti nije nipošto neosporan. Kontroverzno je prije svega pitanje koliko iz stanja koje opisuje deskriptivni aspekt principa solidarnost treba slijediti moralno, ali i pravno relevantno normativno značenje. Bez posredničkog koraka to očito nije moguće, jer iz samog stanja ne proizlazi norma. Uz to treba reći da ima trendova koji socijalnu obvezu na solidarnost sve više stavljaju u pitanje. Socijalnofilozofski paradigmatična je i dalje kontroverza sedamdesetih godina iz SAD kao teorija pravde Johna Rawlsa kojoj su se vehementno suprotstavili Robert Nozick i James M. Buchanan, ali i mnogi drugi. Inzistira se na tome da je raspodjela šansi, koje proizlaze iz naravnih i obiteljskih polazišta, iz konkretnih socijalnih slučajnosti i tržišnog mehanizma kao i slobode svakoga, tako sudbonosno koordinirana i da upravo zbog toga ne može biti prava i obveze na solidarnost; da je put socijalnodržavne solidarnosti upravo “put u ropstvo” kako uči August von Hayek. Čini se da socijalna politika SAD danas slijedi upravo taj trend.
Mislim da se normativna strana principa solidarnosti dade opravdati na tri načina : prvo specifično kršćanski , drugo teorijom o ljudskim pravima i treće savjetom mudrosti ili razboritosti.

1. Specifično kršćansko opravdanje proizlazi iz rekursa na socijalnu dimenziju Biblije. O tome samo nekoliko napomena. Prema Bibliji čovjek je stvoren na sliku Božju (Pos 1,27) i pozvan na “slobodu slave djece Božje” (Rim 8,21); time čovjek dobiva nepovredivo dostojanstvo. Božje spasiteljsko djelovanje odnosi se na slobodu i oslobođenje čovjeka starozavjetnim egzodusom, novozavjetno u Isusu Kristu. Kroz različite kontekste Starog i Novog zavjeta provlači se uvjerenje da je pravednost čovjeka pred Bogom znatno uvjetovana njegovim stavom prema ljudima, prije svega prema siromasima, udovicama, siročadi i strancima, “jednom od ove moje najmanje braće” (Mt 25,40), kako kaže Sudac sudnjega dana. Biblijska opcija za siromahe koja zahtijeva što je moguće veću pravednost, slobodu i oslobođenje, radikalno poziva na solidarnu odgovornost za ljubav prema bližnjemu . Ona je doduše u povijesnom kontekstu definirana primarno individualno etički i interpersonalno, no glede rastućeg socijalnog kompleksiteta mora nužno poprimiti pravnoinstitucionalni oblik. Iz toga kršćanski argumentiranog okvira jasno proizlazi da samo solidarno uređeni socijalni sustav ima pravo zvati se socijalno pravednim.

2. Druga argumentacija temelji se na teoriji o ljudskim pravima, koja je signifikantna za projekt moderne, i svoje korijene ima u sekularnoj formi kršćanskog naslijeđa. Moderna naravnopravna ideja o ljudskim pravima jednake slobode za sve nije se u svome sistematskom razvoju mogla održati pred obrambenopravnim statusom formalnih prava slobode. Štoviše, ostvarivost slobode morala se shvatiti kao materija ljudskih prava, dakle kao mogućnost da se u čovjeka dostojnim uvjetima slobodno obistinjuju životni planovi, otprilike u smislu onoga što Hegel naziva konkretnom slobodom . Radi se o onim socijalnim pravima koja su u paketu ljudskih prava UN-a 1996. priznale skoro sve države svijeta, a koja su kao socijalna temeljna prava ugrađena u zakone socijalnih država. Radi se dakle o temeljnim pravima na osiguranje životnih uvjeta koji su u datim okolnostima važni za realiziranje privatne i građanske autonomije, i to pod jednakim uvjetima . Bez solidarnog jamstva takvih temeljno pravnih standarda bi se ideja ljudskih prava kompromitirala, a legitimacija pravnog i socijalnog sustava dovela bi se u pitanje. I ta se argumentacija odbacuje tamo gdje se odbacuje socijalna dimenzija ljudskih prava.

3. Treća je argumentacija za razliku od prvih dviju ne moralna, nego se zasniva na savjetu mudrosti ili razboritosti. Ovako je se dade sažeti: Jednom nesolidarnom društvenom sustavu legitimnost bi osporile ako nitko drugi onda marginalne skupine. Poslije toga prijeti politički radikalizam i opasnost za socijalni mir . Osim toga marginaliziranje i osiromašenje uvjetuju širenje socijalno štetnih ponašanja kao napr.: nasilja, kriminala, alkoholizma i ovisnosti o drugim drogama, ali isto tako i zapuštenost obitelji. Slamovi nastaju, broj beskućnika raste, javna sigurnost opada. Pa i najkonsekventniji ekonomist koji moralno ništa ne drži do solidarnosti vjerojatno bi priznao da jedan takav razvoj sprječava inozemne investicije i, gledano na duže vrijeme, prouzrokuje ogromne troškove. Možda bi takav ekonomist iz tih razloga nazreo savjet mudrosti.
Već je Kant znao da su moralni principi (između ostalog) barem tendencijalno i dobri savjeti mudrosti, koji u obliku općeg zakona imaju u vidu korist za sve. Konačno bi i egoist iz osobnog interesa trebao pledirati za solidarnost, iako ne drži niti do kršćanske ljubavi prema bližnjemu niti do socijalne dimenzije ljudskih prava. Ipak su, ekonomistički pokušaji da se moralni principi reduciraju na racionalne savjete mudrosti u najmanju ruku sumnjivi, jer nužno vode u argumentativne zamke. Na jednu takvu zamku upozorava Kant: Egoist bi možda bio i spreman priznati moralno pravilo mudrosti, ali on si iz smisaono racionalnog razloga uzima slobodu da za sebe “napravi izuzetak” .
To ima i drugu stranu: egoisti se u jednom po sebi solidarno koncipiranom društvenom sustavu mogu tako dobro snaći da se bez rizika i s puno vlastite prednosti ne moraju bojati kako bi mogli ovisiti o nižim socijalnim mrežama. Za njih je, bar kratko i srednjeročno gledano, mudro pledirati za smanjenje solidarnih troškova, jer oni od toga profitiraju. Iako dugoročno i u cijelosti gledano nije mudro, moramo ipak i s time računati da je neposredna i subjektivna prednost, dakle vrabac u ruci, jače motivirana od općeg savjeta mudrosti, goluba na grani. I ako bi došlo do toga da društvena klasa egoista čini društvenu većinu, nestanak solidarnosti socijalnog sustava bio bi nezaustavljiv. To međutim znači: socijalno pravedno društvo, dakle društvo čiji se regulativni sustav može nazvati distributivno svakome od koristi , nagriza solidarnost kao moralni resurs . S gledišta kršćanske socijalne etike ovdje se možemo složiti s Jürgenom Habermasom kad kaže: ako se socijalna integracija ne želi sasvim prepustiti upravljačkim mehanizmima tržišta i administrativnoj moći, onda je, uz resurse novac i moć, solidarnost kao treći socijalno-integrativni resurs, naime “u pravnim strukturama sačuvana solidarnost potrebita regeneracije”, u usporedbi s novcem i moći “ konačno jedini ugroženi resurs”.

- 05:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se