NEMANJA: SMIRENOUMLJE

petak, 29.02.2008.

Polemika s Jovićem o ratu u Sloveniji


Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Dragi prijatelju,

Pokušat ću iznijeti nekoliko argumenata koji podrivaju Jovićevo tumačenje zbivanja u Sloveniji 1991. godine. U to ime Jovićeve zaključke moram i sam sintetizirati. Nadam se da ga pri tome neću falsificirati.
Jović dakle tvrdi da

1. Jugoslavenska narodna armija NIJE ISTJERANA iz Slovenije, da nije pobijeđena.
2. Da je armijsko napustanje Slovenije rezultat dogovora srpskog i slovenskog politčkog vrha u (Predsjedništvu SFRJ).

U to ime Jović navodi argumente.
1. JNA je zauzela granične prijelaze.
2. Međunarodna zajednica nije od JNA trazila napuštanje Slovenije nego tek povratak JNA u vojarne.

Konzekvenca – početak raspada Jugoslavije rezultat je dogovora srpskog i slovenskog političkog vrha.

Jovižćevo tumačenje rata u Sloveniji sasvim je sukladno njegovom pristupu u knjizi o raspadu Jugoslavije. On ga iznosi u uvjerljivom obliku, sistematicno, a teorijska razmišljanja potkrepljuje faktima i anegdotama koji upotpunjuju sliku.

Ja razmisljam malo drukčije. Prije svega, Jugoslavija se raspala PRIJE slovensko-jugoslavenskog rata. Naime, povod za rat je bilo slovensko proglašenje neovisnosti i početak preuzimanja granica. Drugim riječima, gledajući iz slovenske perspektive, Jugoslavenska je armija napala nezavisnu državu. Jugoslavenski politicki vođe su učinili što današnji srpski vođe nisu kad je rijec o kosovskom proglašenju nezavisnosti – legalizirali su faktičku situaciju.
Tvrdnjom da je do odluke Predsjedništva SFRJ o tome da JNA napusti Sloveniju “došlo zato što se u državnom vrhu formirao srpsko-slovenski blok” , što radi Jović, gubi se iz vida sadržaj te odluke, da je ona prihvaćanje stanja na terenu, da je ona legalizacija stanja na terenu i da je ta legalizacija sukladna refrendumskim odlukama slovenskih glasaca koje su poslije proceduralno korektno deklarirane u nezavisnosti.
Tvrdnjom da je odluka posljedica srpsko-slovenskog bloka sugerira se da su prepoznavanje i prihvacanje stanja stvari te legalizacija stanja stvari rezultat komplota.
Vrtimo li uzročnost unatrag, to znači – ako je legalizacija slovenske nezavisnosti posljedica komplota, onda je prihvacanje stanja na terenu rezultat komplota. To je naravno contradictio in adjecto. Prepoznavanje i prihvacanje stvari takvima kakve jesu ne može biti rezultat zavjere. Osamdesetosam posto građana Slovenije za nezavisnost (i za druga Tita) nije moguće nikakvim dogovorom srpskog i slovenskog bloka protumačiti drukcije nego kao 88 posto građana Slovenije za nezavisnost.
Prisilni povratak JNA u kasarne nakon desetodnevnog rata - koji je JNA po Joviću dobila - u osnovi je malo manji poraz nego prisilno napuštanje Slovenije. Čemu dobiti bitku za zauzimanje granica ako se nakon toga JNA mora povuci u kasarne i ponovno prepustiti granice Slovencima.
Razmisljajmo kontrafaktualno – što su JNA i Predsjednistvo SFRJ mogli drugo nego povući JNA s granicnih prijelaza. Jović sugerira da je Jugoslavija, koja se već raspala, mogla opstati da nije bilo dogovora srpskog i slovenskog bloka. Cijena opstanka Jugoslavije možda bi bilo fizičko uništavanje Slovenije, kao sto bi cijena opstanka Kosova unutar Srbije mogla biti fizičko uništavanje i Kosova i Srbije.
Formalno, Jugoslavija je možda mogla opstati. Možda kao konfederacija, možda kao unitarna država ispunjena unutrašnjim teororm, možda kao totalitarna konfederacija. Čini mi se da bi prije to bio rezultat dogovora srpskog, slovenskog i jos ponekog vrha nego ovo što se dogodilo. Zašto je, s kojim obrazloženjem Mesić glasao protiv odluke da se JNA povčce s granica koje je osvojila to je druga priča.
Jovic ce reci da ga falsfificiram, da je njegovo početno pitanje je li JNA izgubila rat u Sloveniji a ne zasto se Jugoslavija raspala, iako mi se čini da je on pitanje je li JNA izgubila rat u Sloveniji i postavio da bi jos jednom istaknuo tezu da se Jugoslavija raspala dogovorima državnih vrhova.
No, kako stoje s time stvari, s tim pitanjem je li JNA izgubila rat u Sloveniji. Čini se da je tu Jović neupitno u pravu – vojska je zauzela granice, dakle nije izgubila rat.
Meni se cini da je JNA izgubila ideološko-propagandni rat, koji uostalom nije mogla ni dobiti.
I ja ću ispričati anegdotu.
Moja prijateljica J.K. izvještavala je iz slovenskog rata za ugledni zagrebački tjednik i njezinu priču prepričavam po sjećanju. Čim su počeli sukobi, zapravo još i prije toga, u Cankarjevom domu osnovan je međunarodni press centar kakav je prije toga bio poznat samo u Tanjugu u Beogradu, kakav nije imala ni Univerzijada.
Tak mlade a već Slovenke efikasno su masi stranih novinara kao s pokretne vrpce redovito prosljeđivali vijesti, izjave, snimke, sve na engleskom i po potrebi na njemačkom i naravno objašnjenja, slovenska objašnjenja događaja, organizirane su konferencije za tisak slovenskih dužnosnika koji su nastupali s dužnom ozbiljnošću i u maniri rutiniranih političara znalaca.
U jednom trenutku, nakon Dnevnika, ili u samom Dnevniku, na televizijskim ekranima u press-centru pojavilo se lice Blagoja Adžica, sa šapkom i u uniformi, koji je također dao neku izjavu vrha JNA.
Strani novinari, kojima to nije ni izbliza bio prvi rat i koji uobičajeno nisu razumjeli ni jedne jedine riječi, kao ni u jednom dotadašnjem ratu iz kojeg su izvještavali, prepoznali su obrazac i isti čas i jedni drugima povikali, pozivajući one koji su na kavi, ili puše – Državni udar, državni udar!
Stvarno, Adžić na televiziji ne moze biti ništa drugo nego državni udar, iako je on sam izjavio bas to što govori Jović, da su granice osvojene, a da će JNA poštovati odluke Predsjedništva, drugim riječima civilnu vlast, drugim riječima volju naroda itd.
Šta su radili Slovenci, slovenski politicari? Oni su pustili da vijest o držžavnom udaru neko vrijeme živi, jer sama ta vijest debelo slabi JNA na granicama. Slike onih turskih vozača kamiona koji su ostali bez nogu nakon JNA bombardiranja, slike onog JNA vojnika koji se krvav predaje, nakon što su već pomalo dosadile ponovo su se počele emitirati na svjetskim televizijama.
Pazite, broj snimki iz slovenskog rata je možda manji a možda čak efektniji nego broj televizijskih snimki rušenja WTC tornjeva na Manhattanu. Iz slovenskog rata su ove dvije, plus izjave slovenskih politicara, a o 11. rujnu mozemo se sjetiti otprilike triju snimki.
Gdje su ostale snimke? Nisu prošle cenzuru, nisu dobile borbenu dozvolu. Slovenci su dakle ratovali u medijima a Adžic na granici. Slovenci su medijskim presingom pobijedili Adžića na granici. A kad se Adžic pojavio u medijima onda je to bilo samoubojstvo. Slovenci su dobili medijski rat i potjerali JNA s granice, a onda je bilo samo pitanje kad ce napustiti i Sloveniju.
Eto, zato ja mislim da je JNA izbačena iz Slovenije gdje je izgubila rat.
Medijski rat, i ideoloski rat, vodio se i u Hrvatskoj, ali je bio puno krvaviji, pa je zato i na granicama bio krvaviji. Kao da su ga u Sloveniji vodili kirurzi a u Hrvatskoj mesari (OK, u Hrvatskoj su i ozljede bile teze). Ali, meni se ne da sad ići u daljnje analize o razlikama izmedju slovenske i vizualne kulture juzno od Sutle. Možda kad Jović iznese još neku tezu.


- 23:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.02.2008.

Je li JNA istjerana iz Slovenije (1991)?

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Imao sam nedavno (meni) zanimljivu raspravu s jednim kolegom o tome je li Jugoslavenska narodna armija (JNA) istjerana iz Slovenije, u onim davnim danima s početka post-jugoslavenskog rata, na ljeto i u ranu jesen 1991. On je smatrao da jest, i zapravo se začudio kad sam to doveo u pitanje. Kao da se nekako ‘podrazumijeva’ da je JNA ne samo istjerana iz Slovenije, nego i izgubila taj rat, a onda potom i sve druge ratove koji su slijedili.
Drugim se ratovima ne bih bavio – jer su oni samo dijelom (i to manjim) ‘ista priča’, ali u slučaju rata u Sloveniji, niti je slovenska vojska (kako ona danas tvrdi) porazila JNA, niti je JNA iz Slovenije istjerana silom oružja. Njoj je, naime, naređeno – odlukom jugoslavenskog Predsjedništva od 18. jula 1991 – da se iz Slovenije povuče u druge krajeve Jugoslavije. S obzirom da je prethodno JNA ne samo uspješno obavila zadatak kojeg je dobila (za 48 sati je zauzela granične prijelaze), nego da je nakon toga (tzv. Brionskim sporazumom od 7. jula 1991.) Slovenija pristala na tromjesečni moratorij na ostvaranje svoje Deklaracije o nezavisnosti, takva je odluka Predsjedništva SFRJ bila potpuno iznenađenje. Evropska zajednica, koja je tada prvi put intervenirala, nije tražila nikakvo povlačenje JNA iz Slovenije, nego samo povlačenje s ulica i ‘terena’ u kasarne.
Dakle, odluka Predsjedništva SFRJ od 18. jula bila je protivna postignutom sporazumu između tadašnje jugoslavenske vlade, Slovenije i predstavnika (trojke) Evropske zajednice. Do te je odluke došlo zato što se u državnom vrhu formirao srpsko-slovenski blok, kojemu su se u toj prilici (po logici ‘da ne kvarimo dogovor’) pridružili i predstavnici Bosne i Hercegovine (Bogić Bogićević) i Makedonije (Vasil Tupurkovski). Jedini koji je glasao protiv bio je hrvatski predstavnik – Stjepan Mesić.
Zašto je sve to važno? Zato što je nakon te odluke došlo do radikalnog zaokreta politike važnih evropskih zemalja u odnosu na jugoslavensku krizu. Sve do tada, nijedna zemlja na svijetu ne podržava secesionizam ni u jednom dijelu nekadašnje Jugoslavije. To uključuje i Njemačku, i Austriju, i Sjedinjene Države. Predstavnicima Slovenije daje se jasno do znanja da jednostrano proglašena nazavisnost neće nikada biti priznata, a da će svaki pokušaj da se izdvoje iz Jugoslavije bez sporazuma biti ‘spušten na tvrdu zemlju’ (tj. da će ih čekati ‘hard landing’). Njemačka se – posredstvom Hansa Dietricha Genschera – u tom trenutku još uvijek oslanja na Antu Markovića i njegovog ministra Budimira Lončara, koji je stari Genscherov prijatelj iz doba dok je bio ambasador Jugoslavije u SR Njemačkoj, a Genscher ministar unutrašnjih poslova (u 70-tim godinama). Evropska zajednica je jedinstvena u pogledu podržavanja ‘jedinstvene i demokratske Jugoslavije’, kako je tu politiku formulirala Amerika. Ona, baš kao i Amerika, strahuje od raspada Jugoslavije, a posebno od rata koji bi tome mogao slijediti.
Međutim, nakon što je samo Predsjedništvo SFRJ donijelo odluku da – bez ikakve stvarne potrebe i bez ikakvog uporišta u jugoslavenskom ustavu, te bez ikakve političke podrške za takvu odluku bilo gdje u svijetu – potpuno povuče vojsku iz Slovenije, stav prema očuvanju Jugoslavije se polako ali sigurno mijenja. Nijemci, Austrijanci i mnogi drugi jednostavno zaključuju da ne mogu biti ‘veći Jugoslaveni od samih Jugoslavena’. Uostalom, kako se moglo očekivati da će oni sad nastaviti svoju politiku protivljenja nezavisnosti Slovenije, kad je samo jugoslavensko Predsjedništvo (i to u omjeru 7 prema 1) glasalo za de facto nezavisnost Slovenije od Jugoslavije?
Ta je odluka jugoslavenskog Predsjedništva bila ključan događaj sa stanovišta daljnjeg razvoja situacije. Jednom kad je vojska napustila Sloveniju (disciplinirano, i protiv svoje volje) izvršavajući formalno naredbu Predsjedništva SFRJ (a u stvari politički dogovor Srba i Slovenaca u tom Predsjedništvu), pojavili su se – sasvim očekivano – zahtjevi za daljnjim povlačenjima: prvo iz Hrvatske, a poslije i iz Makedonije, Bosne i Hercegovine i drugih krajeva. Odluka Predsjedništva unijela je, povrh toga, toliku konfuziju u redove same JNA, da se ona nikada nakon toga nije uspjela oporaviti, niti definirati gdje su granice te nove države za koju se borila.
U tvrdnji da je vojska bila ‘vojno poražena’ i potom ‘silom istjerana’ iz Slovenije, gubi se ne samo kronologija i istina, nego se i zaboravlja gdje leži stvarni korijen i uzrok kasnijih problema. Time se, zapravo, doprinosi jednoj vrsti ‘amnestije’ onih snaga u tadašnjoj Jugoslaviji koje su na riječima štitile Jugoslaviju, a na djelu zapravo omogućile da se ona raspadne.



- 05:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 27.02.2008.

DJED BOŽIĆ

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

- 16:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 26.02.2008.

Dossier: Kosovo

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Rješenje za Kosovo

I.

U novoj situaciji na Kosovu i oko Kosova, postavlja se pitanje: ima li mirnog, sigurnog i poštenog (fair) izlaza iz krize koja danas izgleda ozbiljnom i potencijalno trajnom? Postoji li rješenje kojim bi se omogućio ipak neki održivi kompromis, izbjegle daljnje napetosti (koje, kako sam napisao u prošlom tekstu, vode radikalizaciji i u Srbiji i na Kosovu), te štoviše, čak i ostvarili glavni interesi svih uključenih strana, a posebno Srba i Albanaca.
Mislim da takvo rješenje postoji, pa ću ovdje iznijeti jedan prijedlog, svjestan naravno da on ima vrlo male (zapravo – vjerojatno: da nema nikakve) šanse da bude prihvaćen. No, bit će dovoljno ako potakne druge na razmišljanje o mogućim rješenjima.
O čemu se radi?

Prijedlog polazi od sljedećih pretpostavki:
Prvo, da Abanci i Srbi nakon 17. februara 2008. više neće (i ne žele) živjeti u okviru iste države, odnosno da je svaka ideja o nekoj „reintegraciji“, „povlačenju priznanja“ i „prisiljavanju“ zemalja da priznaju ili ne priznaju Kosovo iluzorna. Polazim, dakle, od pretpostavke, da su Kosovo i Srbija dva entiteta, i da će tako ostati u budućnosti. Srpski zahtjevi da se Kosovo vrati pod srpski suverenitet ne znače istodobno i da su Srbi doista spremni i voljni živjeti s Albancima u istoj državi – govori se uglavnom o povratku teritorija, dok političke stranke ne nude nikakav program stvarne reintegracije društva. Na drugoj strani, nijedna partija na Kosovu ne predlaže reintegraciju, a za nju ne postoje ni međunarodne pretpostavke, nakon što su značajne svjetske države priznale nezavisnost Kosova od Srbije;
Drugo, da Srbija ne želi priznati nezavisno Kosovo, i da to neće uraditi ni pod kakvim pritiscima, posebno ne sve dok iza sebe ima snažnu podršku Rusije, koja ima svoje interese na Balkanu, i kojoj odgovara da se preko Srbije instalira ne samo na Balkan, nego i šire – u Evropu. Istodobno, Kosovo neće priznati Srbiju sve dok ona ne prizna Kosovo – tako da će te dvije države ostati međusobno nepriznate, te će obje tvrditi da su suverene na Kosovu;
Treće, da sjeverni dio Kosova, kojeg danas Priština faktički ne kontrolira, neće tako lako – ako će ikako – biti reintegrirano s ostatkom Kosova, nego će težiti sve većoj faktičkoj (a možda i de iure ) autonomiji ili čak otcjepljenju od Kosova. Radi se o de facto reintegraciji sjevernog Kosova u srpske političke i zakonske okvire. Svako ugrožavanje tog procesa moglo bi samo dodatno zaoštriti odnose u regiji, te biti povod za izravnu vojnu prisutnost Rusije na sjevernom Kosovu i/ili drugim dijelovima Srbije;
Četvrto, da će albanski nacionalizam – koji je ohrabren dosadašnjim uspjesima – kad-tad postaviti pitanje opravdanosti granice između Kosova i Albanije, koja u ovim okolnostima dijeli albanski narod u dvije države, onako kako je svojedobna granica između Istočne i Zapadne Njemačke dijelila njemački narod, te kako granica između Sjeverne i Južne Koreje dijeli korejski narod. No, u slučaju tadašnje Njemačke i sadašnje Koreje, postojale su ideološke razlike, te vanjska prisila da se održi takva podjela – a ni jedno ni drugo ne postoji u slučaju dviju država s albanskom etničkom većinom;
Peto, da je i Kosovu i Srbiji, međutim, u interesu da se izađe iz sadašnjeg stanja, jer ono predstavlja veliku smetnju vanjskopolitičkim interesima, te konsolidaciji demokracije u obje zemlje. Srbija će zbog kosovskog problema biti sve udaljenija od integracije u Evropsku Uniju (koju većina njenih državljana želi – kako su pokazali nedavni predsjednički izbori), a u njoj bi se mogao razviti radikalni nacionalizam, što bi onemogućilo konsolidaciju demokracije. Isto tako, zbog neriješenog kosovskog problema, Srbija bi mogla biti de facto izolirana od velikog broja zemalja koje priznaju nezavisno Kosovo. To nije u interesu Srbije. Na drugoj strani, Kosovo neće moći postati punopravni član međunarodnih institucija, nego će zavisiti od Sjedinjenih Država (a dijelom i od Evropske Unije), sve dok se ne postigne neki sporazum s Beogradom. Albancima na Kosovu je također u interesu da se ovaj problem sa susjednom Srbijom (a možda i drugim susjednim zemljama – koje još nisu priznale Kosovo) nekako riješi, kako bi se mogli okrenuti razvoju. Gledano na duži rok, kosovska nezavisnost od Srbije neće imati punog efekta, ako ne dovede do pune nezavisnosti – uključujući i nezavisnost od SAD i NATO-a.; i
Šesto, da je tzv. međunarodnoj zajednici (a naročito Evropskoj Uniji) i dalje stalo da se ovaj problem riješi kompromisom, a ne da eskalira u sukob koji bi mogao – zbog uključenosti SAD, Rusije i Evrope, kao i zbog nedavne prošlosti na Balkanu, te potencijala da dođe do infiltracije radikalnih ideologija sa strane – postati veoma oštar, i imati globalne posljedice. Također, međunarodna zajednica nije promijenila svoju politiku – da će prihvatiti svaki mogući sporazum između Beograda i Prištine, koji ne bi ugrožavao stabilnost drugih zemalja i regije u cjelini.
Prijedlog kojeg ovdje izlažem polazi od tih pretpostavki, te je izrečen u želji da se postigne održiv i pravedan sporazum, te time ukloni velika opasnost za stabilnost, mir i prosperitet Srba i Albanaca, te potencijalno cijele jugoistočne Evrope. Kao i u svakom kompromisu, tako bi i u ovom obje strane dobile najviše što se može, ali ne i baš sve što žele. Za pretpostaviti je da će ono što će dobiti biti više od onoga što imaju danas, te da će zbog toga ipak vidjeti neke prednosti u ovom prijedlogu.
Predlažem, dakle, sljedeće:
Prvo, da Srbija izjavi da dio teritorije kojeg sada kontroliraju kosovski Albanci ne smatra više svojom državnom teritorijom, i da prihvaća njegovo otcjepljenje od Srbije,
Drugo, da zauzvrat, kosovske vlasti prihvate da teritorije koje sada kontroliraju kosovski Srbi, ostaju sastavni dio Srbije, i da se isključuju iz novoproglašene kosovske države,
Treće, da Srbija izjavi da bi podržala – štoviše, da preferira – eventualnu odluku kosovskih Albanaca da teritoriju Kosova koju danas kontroliraju ujedine s Albanijom, i
Četvrto, da Srbija zatraži da – u zamjenu za priznanje nove situacije, i u zamjenu za podršku koju bi Srbija dala ujedinjenju tog de facto Kosova s Albanijom, sadašnje kosovske teritorije neće – osim u striktno unutrašnjoj upotrebi – koristiti naziv „Kosovo“, nego će se nazvati „Sjevernom Albanijom“, „Dardanijom“, „Iliridom“ ili slično. Na drugoj strani, sjeverno Kosovo – koje će biti dio Srbije – također će se u unutar-srpskoj upotrebi (ali ne u međunarodnoj) moći nazivati „Kosovom“. Ni jedni ni drugi ne bi mogli koristiti taj naziv u međunarodnoj komunikaciji. Time bi i Albanija i Srbija mogle tvrditi da je Kosovo njihovo, ali samo za domaću javnost. Intervencije koje uključuju zahtjeve za promjenom naziva i simbola nisu nepoznate na Balkanu – Grčka ih je primijenila kad se radilo o Makedoniji.
Koje bi bile prednosti takvog eventualnog rješenja?
Prije svega, svako rješenje ove situacije bilo bi ogroman korak naprijed. I Srbi i Albanci će strahovito gubiti, budu li se nastavile i zaoštravale tenzije. To nije u interesu nikome u regiji – ni susjedima, ni Evropskoj Uniji, ni onima u Rusiji i Americi koji stvarno žele mirno rješenje i dobrobit narodima Balkana. Današnja situacija na Kosovu i u vezi s Kosovom jest najveći izazov miru i stabilnosti u Evropi, i potencijalno žarište jednog budućeg regionalnog, a možda čak i globalnog sukoba. Kompromisno rješenje otklonilo bi ili značajno smanjilo mogućnost eskalacije tog sukoba.
Korigiranje granice obavilo bi se po načelu „jednakog gubitka“, jer bi i Srbija i Kosovo izgubili oko 12 posto svoje sadašnje nominalne teritorije, kako je to nedavno objasnio Slobodan Marković (u svom tekstu objavljenom na www.pescanik.net). I na tom novom Kosovu i u Srbiji i dalje bi opstale manjine: Srbi na Kosovu ispod Ibra, a Albanci u Preševskoj dolini. Ovaj prijedlog ne uključuje nikakvo preseljavanje stanovništva – štoviše, tome se oštro protivi. Kompromisno rješenje do kojeg bi se došlo eventualnim prihvaćanjem ovog prijedloga stvorilo bi potpuno novu situaciju – u kojoj bi se smanjile tenzije, a time i opasnosti za manjine s obje strane granice. Također, da bi se ovaj prijedlog ostvario, nije potrebno nikakvo „osvajanje“ i „pomicanje“ granica: Srbija već kontrolira sjeverno Kosovo, kao što Kosovo već kontrolira 88 % svoje nominalne teritorije. Sadašnje faktično stanje jednostavno bi se legaliziralo.
Što se tiče Albanaca, oni bi dobili ono glavno što traže: da Srbija prizna da Kosovo više nije dio srpskog teritorija, tj. da im prizna nezavisnost od Srbije. Štoviše, ovakvo bi rješenje išlo i korak dalje od Ahtisaarijevog plana, jer bi Albancima na Kosovu i Albancima u Albaniji bila data mogućnost da se ujedine ako i kad to žele. Dakle, Srbija bi ponudila upravo ono što će albanski nacionalizam – kad-tad – tražiti, jer je u prirodi svakog nacionalizma da pokušava stvoriti jednu, a ne dvije nacionalne države. Time bi se preduhitrile sve one negativne posljedice koje bi mogao izazvati daljnji albanski nacionalizam. Taj albanski nacionalizam, naime, sasvim sigurno neće dobro gledati na preveliku kontrolu Kosova od strane stranih političkih, vojnih i ekonomskih institucija, kao što je malo vjerojatno da će lako prihvatiti nove simbole kosovske državnosti. To se osobito odnosi na upotrebu albanske nacionalne zastave (crvene s crnim orlovima), a ne ove nove kosovske. Malo je vjerojatno da bi Albanci, koji su u Jugoslaviji bili spremni riskirati dugotrajne zatvorske kazne da bi dobili pravo isticanja svoje nacionalne zastave, i kojima je glavni praznik upravo Dan zastave (28. novembra), sada prihvatiti njeno istiskivanje iz javne upotrebe. Slično se odnosi i na druge simbole državnosti – te na samu ideju da se ostvari glavni cilj nacionalizma – ujedinjenje Albanaca u jednu državu. Međunarodna će zajednica – prije ili kasnije – morati suočiti s pitanjem: zašto su se dvije Njemačke mogle ujediniti, a dvije albanske države to ne mogu. Ovim rješenjem to bi se pitanje preduhitrilo.
Što bi Albanci izgubili ovim prijedlogom? Izgubili bi oko 12 posto teritorije (ili čak i manje), koju i tako ne kontroliraju, i koju – posebno ako dođe do izravnog ruskog prisustva na terenu – neće ni imati šanse vratiti u svoj državno-pravni poredak. Također, izgubili bi „državu“ koja je zapravo pod snažnim protektoratom sa strane, i koja ne bi mogla postati članicom međunarodnih organizacija ili institucija, jer bi je u tome blokirao dovoljan broj drugih zemalja.
Što bi dobila Srbija? Prvo, Kosovo bi nestalo kao samostalna država, pa bi činjenica da ga Srbija neće nikada priznati postala irelevantna. Srbija priznaje Albaniju, pa prema tome nema nikakve potrebe za nekim novim priznavanjem. Srbija je dosad tvrdila da je nezavisno Kosovo neprihvatljivo iz razloga povređenog nacionalnog ponosa (dakle, simbolističkih razloga), kao i iz sigurnosnih razloga, jer će biti neprijateljski orijentirano prema Srbima. Ona dosad nije nikada izjavljivala da joj Albanija predstavlja bilo kakav sigurnosni, simbolistički ili politički problem – štoviše, s njom ima regularne kontakte, i dobre susjedske odnose. Drugo, Srbija bi legalizirala sadašnje stanje na sjeveru Kosova, i štoviše – mogla bi tvrditi da nije izgubila Kosovo. Uz malo mašte, srpski bi političari mogli tvrditi da su, doduše, izgubili teritorije na Kosovu, ali ne i samo Kosovo, jer bi se sjeverne teritorije mogle – za unutrašnjepolitičke potrebe, kad je to već tako važno mnogima – jednostavno nazvati „Kosovo“. Dakle, dok bi kosovski političari dobili ujedinjenje u jednu državu, srpskima bi takvo rješenje omogućilo da retoričkim bravurama nađu neki izlaz i okrenu se od kosovskog pitanja prema drugim pitanjima od važnosti za građane.
Što bi Srbija izgubila? Isto što i Albanci – teritoriju koju i tako nemaju nikakvih izgleda vratiti u svoj državno-pravni okvir, osim ako ne računaju na neki treći svjetski rat, ili na potpuno urušavanje zapadnih institucija – što je očigledna iluzija.
Ono što je vrlo važno – ovakvim bi kompromisom i jedni i drugi otklonili glavnu prepreku daljnjoj evropeizaciji cijele regije. Evropskoj je Uniji jednostavnije raditi s dvije nego s tri države, naročito što sve njene zemlje-članice priznaju i Srbiju i Albaniju, dok neke ne priznaju Kosovo. Albanija već ima određene odnose i s EU i s NATO-om, koje Kosovo nema, i za koje je gotovo sigurno da ih neće imati u skorije vrijeme – tj. sve dok određeni broj članica tih organizacija ne prizna samoproglašenu nezavisnost.
No, najveća prednost ovog prijedloga je u tome što dosad nismo čuli nikakav drugi prijedlog o tome kako riješiti sadašnju krizu. Jedino što smo čuli je mogućnost da se to riješi nekim „trećim svjetskim ratom“, ili tvrdoglavim odbijanjem da se pogleda u oči sadašnjoj stvarnosti, ili ponavljanjem fraza i prijetnji na obje strane. U toj situaciji, sadašnje napetosti stvorit će novi status quo, u kome će i Srbija i Kosovo izgubiti ili značajno oslabiti bilo kakvu stvarnu nezavisnost (ova prva će biti sve više ovisna o Rusiji, a druga o Americi), te će obje biti u stalnom strahu jedna od druge, i u permanentnom „izvanrednom stanju“. Produženje takve situacije nije u interesu ni albanskom ni srpskom narodu, koji čak i danas imaju alternativu: da žive kao dobri susjedi, i jedni druge poštuju i tretiraju kao ravnopravne partnere, a možda (nadam se) u budućnosti i kao strateške saveznike i prijatelje.

Image and video hosting by TinyPic

II.

Kosovo - novi problemi, a ne rješenje

Sada, kad je kosovska skupština (ponovno) proglasila nezavisnost Kosova, postavlja se pitanje – kakve će biti posljedice ovog proglašenja, i – što slijedi?

Iako se u javnosti stekao dojam da je samo proglašenje već dovoljno da stvori neke posljedice, treba upozoriti da to nije nužno točno. Kosovo je prvi puta proglasilo nezavisnost 2. jula 1990, pa se – samom tom deklaracijom – nije ništa dogodilo, jer ju tada nitko nije prihvatio. Također, treba se sjetiti i da su mnoge druge regije u Jugoslaviji proglašavale nezavisnost, ali da te deklaracije također nisu stvorile nikakav efekt: Republika Srpska (7. aprila 1992.), Republika Srpska Krajina (u više koraka, počevši od 1. aprila 1991.), Ilirida (zapadna Makedonija, proglašena 24. marta 1990), čak i Zapadna Bosna (u julu 1993.), te djelomično i Hrvatska Republika Herceg-Bosna (osnovana 18. novembra 1991). Slično je i sa mnogim drugim teritorijama u svijetu, koje su ostale samo-proglašenim državama, bez šireg međunarodnog priznanja.

No, ipak činjenica je da današnje kosovsko proglašenje nezavisnosti ima daleko veće šanse da bude prihvaćeno, nego ova ranija i druga proglašenja. Dogodi li se, međutim, da one zemlje koje su već najavile da bi mogle priznati Kosovo kao nezavisnu državu to i učine, bojim se da slijede samo novi problemi, a ne neko „trajno rješenje“ ili – kao što najavljuju optimistični analitičari – „konačno stavljanje točke na proces raspada Jugoslavije“. Zašto sam tako pesimističan, i o kojim se novim problemima radi?

Prvo, očigledno je da Srbija neće priznati nezavisnost Kosova, nego će ga tretirati kao svoju teritoriju. O tome postoji široki politički konsenzus skoro svih stranaka u Srbiji. Stranka koja se jedina izdvaja po tom pitanju (LDP) je vrlo mala, i nema gotovo nikakve šanse da u dogledno vrijeme bude značajniji faktor. Tretiranje Kosova kao srpske teritorije značit će stalne sukobe s onima koji će priznati Kosovo kao nezavisnu državu. To će praktički onemogućiti daljnje pregovore o pristupanju Evropskoj Uniji, te će zaoštriti bilateralne odnose sa svim zemljama koje priznaju nezavisnost Kosova. Doći će do napetosti, pa će Srbija jednostavno morati održavati svoje vojne i policijske jedinice u stalnoj pripravnosti, te će trošiti na obranu daleko više nego što bi bio slučaj da do takvog priznavanja Kosova ne dođe. Ona će biti okružena zemljama članicama NATO saveza, a današnjom je izjavom premijer Koštunica praktički proglasio NATO okupatorskom vojskom na srpskom državnom teritoriju.

Drugo, kosovsko pitanje je sada vrlo velik problem i za samu Evropu, koja je (a zapravo se postavlja pitanje: i je li) pristala da bude jamac reda i mira na toj teritoriji. Istovremeno, neke zemlje-članice Evropske Unije neće priznati nezavisno Kosovo, pa će se postaviti pitanje – kako će i tko će u ime Evrope donositi odluke u vezi s tom misijom. Bez jedinstvenog stava o priznanju Kosova, postavlja se pitanje i što je to evropska „zajednička“ vanjska i sigurnosna politika, te hoće li biti moguće uskladiti politiku daljnjeg širenja na zemlje Zapadnog Balkana. Tretiranje Evrope kao čuvara reda na Kosovu, u situaciji u kojoj se glavne odluke donose u Washingtonu i Moskvi, oslabit će Evropsku Uniju, a to znači – i njenu ulogu kao faktora suradnje i stabilnosti na Zapadnom Balkanu.

Treće, dogodi li se da Republika Srpska krene putem Kosova (ili da odluči permanentno blokirati institucije vlasti u Bosni i Hercegovini), stvorit će se nova kriza u Bosni i Hercegovini. Podrži li Rusija u tom slučaju Republiku Srpsku, rusko-američki sukob će se prebaciti s pitanja Kosova na pitanje Bosne, a to bi značilo destabilizaciju svega što je učinjeno u toj državi.

Četvrto, eventualno priznanje Kosova od strane Hrvatske, moglo bi otvoriti i pitanje podrške SDSS-a sadašnjoj hrvatskoj vladi. Ako SDSS izađe iz vlade u znak protesta protiv eventualnog priznavanja Kosova, to će zaoštriti srpsko-hrvatske odnose i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Prizna li Hrvatska Kosovo, u najmanju se ruku može očekivati ukidanje sadašnje odluke o suspendiranju viznog režima između Srbije i Hrvatske, te ponovno uvođenje viza na obje strane.

Peto, zbog toga što će Srbiju vidjeti kao stalnu prijetnju, Kosovo će zavisiti od podrške koju uživa u Sjedinjenim Državama, a ta podrška morat će biti velika, jer će i prijetnja održanju nezavisnog Kosova također biti velika i – kako su najavili srpski političari – permanentna. Za Sjedinjene Države, Kosovo će biti novi Izrael, čije održanje u najvećoj mjeri zavisi od američke podrške.

Šesto, kontroverze oko Kosova dovele su na Balkan – izrazitije nego ikad ranije – dvije velike svjetske sile: Sjedinjene Države i Rusiju. Rusija će biti sve prisutnija u Srbiji, a Amerika na Kosovu. Sudaranje Amerike i Rusije događat će se na Ibru, i to će tako ostati sve dok se jedna od tih dviju sila ne povuče s Balkana, a to znači – u nedogled.

Sedmo, tek treba vidjeti postoji li „kosovski nacionalizam“, ili se kod Albanaca na Kosovu zapravo radi o albanskom nacionalizmu. Fotografije s proslave proglašenja nezavisnosti koje do nas dopiru ovog popodneva, pokazuju da oni koji slave nose šalove s natpisom „Albanija“, a ne „Kosovo“. To ukazuje da je albanski nacionalizam na Kosovu jači od nekog kosovskog, kojeg dosad nitko nije čak ni spomenuo. Kosovski Albanci za sebe ne kažu da su Kosovari, nego su Albanci, a albanski nacionalizam će (baš kao i srpski, i hrvatski, i svaki drugi) i dalje inzistirati na parolu „svi Albanci u jednoj državi“. Stvaranjem kosovske države, stvara se i „njemački sindrom“: jedna je nacija podijeljena u dvije države. Kao što se Njemačka ujedinila uz slogan – „mi smo jedan narod“, tako će i albanski nacionalizam (osokoljen eventualnim priznanjem Kosova) inzistirati na nelogičnosti postojanja dviju država jednog naroda. To, naravno, otvara i pitanje budućnosti Makedonije, kao i pitanje stabilnosti južne Srbije.

Osmo, ostaje otvorenim pitanje sjevernog Kosova, koje već sad živi kao de facto dio Srbije, a vrlo je vjerojatno da će tako i ostati. Danas proglašena država je podijeljena, i tek se sad otvara pitanje eventualne „mirne reintegracije“ njenog sjevernog dijela. Ne čini mi se izglednim da će do toga doći – ni u skoroj, ni u daljnjoj budućnosti. Štoviše, daleko su veći izgledi da Kosovo ostane podijeljeno.

To znači da bi čak i da sve evropske zemlje priznaju nezavisnost Kosova, to priznanje i dalje ostavilo brojna otvorena pitanja i probleme. U tim okolnostima, samo proglašenje pa čak ni priznanje ne rješava skoro ništa. Oni koji misle da je ovo „kraj raspada Jugoslavije“, ili da se time rješava „posljednji preostali problem Balkana“, u ozbiljnoj su zabludi. Štoviše, sadašnja situacija ne samo da produžava, nego povećava i zaoštrava agoniju i Srbije i Kosova, s tim što je ona još dodatno zakomplicirala stvari time što je na Balkan – a to zapravo znači: u Evropu – dovela dvije vanevropske sile, koje (naravno) vode računa o svojim interesima, a ne tamo o nekim Albancima ili Srbima.

Image and video hosting by TinyPic

III.

Istočni Jadran u 2008: Spriječiti godinu zapleta

Za sve zemlje istočnog Jadrana (i/ili zapadnog Balkana), 2008. će biti značajna godina. Slovenija će 1. siječnja postati prva nekoć socijalistička zemlja koja će predsjedavati Europskom Unijom. Slovensko predsjedavanje bit će u polugodištu u kojem će se pokušati riješiti i kosovsko pitanje – iako to pitanje, zapravo, nema konačnog rješenja, jer svako ‘rješenje' stvara nove probleme. Slovenija je već najavila da će raditi na daljnjoj europeizaciji Balkana. Poput Austrije i Grčke, i Slovenija sebe vidi kao mogućeg 'sponzora' post-jugoslavenskih zemalja, pa će pokušati iskoristiti priliku da im zaštitnički pomogne. Pitanje je, međutim – za koju cijenu? Hrvatskoj slovensko predsjedavanje stvara novu šansu za ubrzanje ulaska u Uniju – ali pod uvjetom da bude «fleksibilna» kad se radi o osjetljivim pitanjima, npr. o proglašenju zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP-a). Sloveniji je u interesu da Hrvatska što prije postane članica Europske Unije. Nijedna zemlja – pa ni Slovenija – ne želi dugo ostati čuvarom europskih granica. Istovremeno, članstvo u Europskoj Uniji povećava stabilnost političkog sustava u zemlji-članici, te značajno smanjuje šanse za velike sigurnosne poremećaje. Uostalom, jednom kad postane članica Unije, i Hrvatska će željeti da se granica EU pomakne dalje na istok, pa će – sasvim sigurno – promovirati ulazak Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Ona će tada postupati slično Sloveniji: tražit će bilateralne ustupke od tih zemalja u zamjenu za ‘pokroviteljstvo'.
U odnosu na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatska će tražiti razumijevanje za gradnju mosta ispred Neuma, dok će od Srbije i Crne Gore očekivati fleksibilnost glede problema nastalih raspuknućem Jugoslavije i post-jugoslavenskim ratovima. Odgovor će, vjerojatno, biti isti kao što je i hrvatski odgovor Sloveniji: hvala za podršku, ali ne, hvala za pokroviteljstvo. Članstvo u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda dodatno je ohrabrilo hrvatsko samopouzdanje u vanjskoj politici, pa je sada lakše reći ne.
Pogleda li se (jugo)istočnije, prema Srbiji (posebno Kosovu), i Makedoniji – 2008. će biti godina velikih izazova. Nažalost, to neće biti neka ‘godina raspleta', prije svega zato što je trajni i definitivni rasplet u pitanjima koja će se otvoriti nemoguć. Bit će dovoljno spriječiti da 2008. postane 'godina zapleta'. Incidenti manjeg ili srednjeg intenziteta – na samom Kosovu, u južnoj Srbiji, a možda i u zapadnoj Makedoniji – nažalost, ne mogu se isključiti. Štoviše, oni su u 2008. godini vjerojatni. Ali, jedno su incidenti slabijeg i srednjeg intenziteta, a drugo neki novi ratni sukob. Za ovo drugo treba vjerovati da nema ni političke volje, ni snage, ni mogućnosti.
No, mnogo toga zavisi od razvoja događaja u Srbiji i Kosovu, te globalnih političkih odmjeravanja u prvoj polovici godine. U Srbiji se krajem siječnja održavaju predsjednički izbori, a nakon toga bi kosovski političari (ako za to budu imali suglasnost Amerike) mogli proglasiti nezavisnost Kosova. Dva glavna kandidata na srpskim predsjedničkim izborima bit će demokrat Boris Tadić i radikal Tomislav Nikolić. Sa stanovišta interesa kosovskih secesionista, koji god od njih dvojice pobijedio, odluka da se proglasi nezavisnost neće biti promijenjena. Čak i da u Srbiji pobijedi Albanac, kosovski političari ne bi odustali od pune nezavisnosti. Eventualnu Tadićevu pobjedu, Zapad bi primio s olakšanjem, kao izraz nadmoći pro-zapadnih snaga u Srbiji, nad tradicionalistima i nacionalistima. Pobjedi li Nikolić – a o tome hoće li se to dogoditi odlučuje, ponovno, u prvom redu Demokratska stranka Srbije, odnosno njen lider, Vojislav Koštunica – to će se iskoristiti kao argument više za bezodvlačno otcjepljenje Kosova od Srbije, vjerojatno već dan nakon proglašenja izbornog pobjednika. U toj situaciji bi Srbiji, vjerojatno, najviše odgovaralo da se predsjednički izbori ne završe u roku, odnosno da se beskrajno ponavljaju, upravo onako kako su se ponavljali od rujna 2002. do lipnja 2004 – bez rezultata. U tom kontekstu treba razumjeti DSS-ovo osporavanje ustavnosti same odluke o proglašenju izbora.
Iako oni koji podržavaju kosovsku nezavisnost ističu da bi se time riješio posljednji preostali problem nastao raspadom Jugoslavije, više je vjerojatno da će se time stvoriti novi problemi u regiji, s mogućim nepovoljnim posljedicama po političko jedinstvo Europske Unije i stabilnost nekih post-sovjetskih zemalja. Evropska Unija će vrlo teško – ako uopće ikako – usuglasiti politiku o Kosovu. Cipar je već najavio da ni pod kojim okolnostima neće priznati nezavisno Kosovo – što, naravno, ne iznenađuje, s obzirom da bi se time otvorilo pitanje priznanja sjevernog Cipra, koji je (jednostrano) proglasio nezavisnost još 1983. Rumunjska i Slovačka se, također, protive nezavisnosti Kosova, dok bi se jednostranom proglašenju nezavisnosti protivio veći broj zemalja – ističući da se radi o ‘neprihvatljivoj metodi'. U drugim europskim organizacijama koje su (ili bi mogle biti) involvirane u kosovski problem – kao što su Vijeće Europe i OESS – protivljenje već i tri zemlje (Srbije, Rusije i Cipra) bilo bi dovoljno da spriječi bilo kakvu odluku. U Vijeću sigurnosti, ruski veto bi učinio isto. Dakle, ako proglašenje nezavisnosti bude jednostrano i bez dogovora, stvorila bi se samo-proglašena država koju velik broj zemalja ne bi priznao – neka vrsta Izraela ili Palestine na Balkanu. Bi li to bilo rješenje problema, ili novi problem? Takodjer, povrijeđena ignoriranjem, Rusija bi u tom slučaju mogla prihvatiti niz jednostranih proglašenja nezavisnosti raznih drugih regija u kojima Rusi čine većinu stanovništva – što bi ugrozilo naročito stabilnost Gruzije, danas jedne od ključnih američkih saveznica u post-sovjetskom prostoru. Prije deset godina, Rusiju se možda još i moglo ignorirati - no danas je ona snažnija, a Amerika slabija nego tada.
U tom rusko-američkom sudaru oko Kosova (i mnogo čega drugog), glavno je pitanje – kako će se ponašati Europska Unija. Ona je krajem ove godine uspješno riješila pitanje ustavnog ugovora, koje ju je kočilo već nekoliko godina. Medjutim, ne bude li imala jednoglasan stav o kosovskom pitanju, njena će 'zajednička vanjska i sigurnosna politika' doći u pitanje. Za Hrvatsku bi takav razvoj događaja mogao imati negativne posljedice, jer bi mogao usporiti daljnje proširenje, a posebno na zemlje nekadašnje Jugoslavije. Budu li s Balkana dolazile vijesti o političkoj krizi, a naročito o incidentima i konfliktima, evropsko će javno mnijenje biti sve skeptičnije i o Hrvatskoj, koju se – htjela ona to ili ne – i dalje povezuje s njenim okruženjem (iako manje nego ikad ranije). Također, Hrvatska se za sada – pametno – drži stava da će slijediti politiku Europske Unije prema Kosovu. Ali, što ako te politike jednostavno ne bude? Hoće li Hrvatska priznati Kosovo, pa riskirati veliko zaoštravanje odnosa s Beogradom, ili će se držati načela priznanja teritorijalne cjelovitosti svih zemalja u regiji, pa riskirati napetosti s Amerikom?
Makedonija – u kojoj je svaki četvrti stanovnik Albanac – mogla bi još izravnije osjetiti posljedice europskog nejedinstva, a naročito eventualnih incidenata na Kosovu. Dođe li do daljnjeg odgađanja nezavisnosti Kosova, među Albancima (i na Kosovu i u Makedoniji) bi mogle prevladati radikalne snage, koje bi htjele dodatno ‘zakuhavanje' u regiji, nadajući se da bi time skrenule pažnju svjetske javnosti na njihove zahtjeve. Odlaganje priznanja nezavisnosti, moglo bi ohrabriti antizapadne snage i omogućiti prodor radikalnog islama na Kosovo. Na drugoj strani, dođe li do priznanja Kosova, albanski bi nacionalizam bio dodatno ohrabren, pa bi možda i u Makedoniji pokušao postići isti ishod kao i na Kosovu. Za Makedoniju i Makedonce, oba su ishoda, dakle, podjednako riskantna.
Za regiju je, međutim, ipak najopasnije to što bi eventualna nezavisnost Kosova utjecala i na stabilnost Bosne i Hercegovine, iako još nije sasvim jasno što bi učinila Republika Srpska u tom slučaju. Moguće je da bi najavila – iako vjerojatno ne i izvela – referendum o nezavisnosti. Za to bi vjerojatno imala i podršku Srbije, ako ne čak i Rusije – što bi dovelo do vrlo velikog zaoštravanja u samoj Bosni i Herceogovini, a Europsku bi Uniju ponovno stavilo u ‘škripac' između Amerike i Rusije. Kosovske napetosti bi se u tom slučaju prenijele na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je rat bio daleko suroviji, a uspomene na njega su još vrlo svježe. Povrh toga, u tom slučaju ni Amerika ni Rusija ne bi bile voljne ni na kakav kompromis: Rusija bi se osjećala poniženom (zbog Kosova), a Amerika je previše investirala u rješenje bosanskog problema, da bi mogla pristati na ozbiljnije ustupke.
Prebacivanje globalnog nadmetanja s Kosova na Bosnu i Hercegovinu, značilo bi i da Hrvatska ne bi mogla ostati po strani. Sa stanovišta hrvatskih vanjsko-političkih interesa, dakle, za nadati se je da se to neće dogoditi. Ali, bilo bi također mudro i pripremiti se za najlošiji scenarij, ako do njega ipak dođe.

"Globus" od 28.12.2007.

- 14:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.02.2008.

FANTAZMA, UŽIVANJE, DEMOKRACIJA

Image and video hosting by TinyPic
Tistega esejčka vam lahko poklanjajo Njetočka Zavrl in Nemanja Korošec za Točkicin rojsni den. Tschus!

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

- 16:40 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Sretan rođendan, Njetočka!

Image and video hosting by TinyPic

Prva pratilja

Kao između preljubnika i brakolomnika,
kao između roniti i tonuti,
kao između hereze i shizme, ukratko,
takva je razlika između peha i nesreće.
E, pa stvarno se ne može nazvati pehom
kad djevojci padne rođendan
na tradicionalni dan izbora Miss Universe:
sve su aerodinamičnijih linija
i oprobanih želja:
da plivaju s delfinima i Nelsonom Mandelom!

A ti si odlutala u mislima
i sjećaš se izbora miss ljeta
i kako si postala prva pratilja…

Ali, pustimo sad to.
Nije važna vanjština. Važne su skrivene, duhovne vrijednosti,
a ti si dobra osoba
i čovjek se na tebe uvijek može osloniti!

Jer, ti si zaista čovjekova
prva pratilja!


- 00:27 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.02.2008.

Kombination der Gestirneinflusse

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Možete li vi meni protumačiti ovu natalnu kartu?

- 02:05 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 22.02.2008.

Luce: nešto frapantno kao ja!

fur müch

Image and video hosting by TinyPic

Ističeš svojim divnim tijelom putenu ljepotu moju


Oni žive od mojih suza
A tvoja plava krv uzavre kad sam stijena
Oni se slade mojim ostatcima
A tebe uzbuđujem stamena

Kad visoko letim
Jedini znaš kako stići na tu visinu
Ti me voliš kad sam od svih bolja
(A to je često -
Često, u pičku materinu)

Ne tražiš da se stidim svojih razornih draži
Već se zajedno, pred ogledalom, jedno drugom divimo
Ni da se sputavam ne tražiš, ni da šutim
(iako te ponekad jezikom vrckavim naljutim)
Mi bolji i jači i ljepši
Među kukoljem živimo

Telefonom trljam bedra
Kad vidim da si ti
Ponekad me toliko uzbudiš
Da ti se, mokra, ne mogu javiti

A ti si zato još pohotniji i luđi
Upravo zbog moje nenamjerne šutnje
Među nama živi raznobojna vatra
Među nama nikad nema prave ljutnje

Ističeš svojim divnim tijelom putenu ljepotu moju
I mozak mi svojim genijalnim umom držiš u punoj snazi
Pa iako narcisi navodno smrde, mi mirišemo jedno drugom -
Natprosječni, jasno
U sivoj, prosječnoj vazi

Luce

- 14:20 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.02.2008.

Proces

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

SLAVOJ ŽIŽEK

Nakon poplave konzervativno liberalnih ‘crnih knjiga’ o staljinističkom ‘totalitarizmu’ konačno se pojavilo i djelo koje ne samo da doseže najviše standarde povjesničarskog istraživanja, nego nam također omogućava shvatiti jedinstvenu društvenu dinamiku koja je kulminirala velikim čistkama 30-ih godina: The Road to Terror J. Archa Gettyja i Olega V. Naumova.1 Utemeljena na podatcima iz povjesničarima tek odnedavno dostupnih arhiva Centralnog komiteta Komunističke partije SSSR-a, ova je knjiga vanredno postignuće već na ravni narativne prezentacije: povijesna dokumenta (zapisnici sastanaka Centralnog komiteta, partijski dekreti, osobna i zvanična pisma) prate opsežni komentari koji se odlikuju teorijskom oštrinom kakva rijetko resi povjesničare (primjerice, referiranje na Foucaulta, Bourdieua i modernu lingvistiku zarad objašnjenja funkcioniranja rituala samooptuživanja na javnim montiranim suđenjima). Štoviše, ponuđena slika perioda od kasnih 20-ih (neuspjeh poljoprivredne kolektivizacije) do kasnih 30-ih (iznenadni kraj ‘iracionalnog’ terora) daleko je složenija od slike Staljina koji beskrupulozno ostvaruje svoj demonski projekt totalne dominacije: stavljene u odgovarajući kontekst, velike su čistke prikazane kao posljedica (pogrešnog) načina na koji je vladajuća vrhuška percipirala vlastiti položaj. U očima Staljina i prvih mu pobočnika boljševička je vladavina bila nestabilna, izmicala je kontroli, neprestano ugrožena usljed centrifugalnih sila – prije no neutemeljena sadistička manifestacija moći, staljinistički je teror bio implicitno priznanje nesposobnosti da se državom ravna posredstvom ‘normalnog’ lanca administrativne komande.

Staljin-Abraham protiv Buharina-Isaka

Prema Jacquesu Lacanu, nepostojanje tragedije (u pravom značenju te riječi) u modernom svijetu čini taj svijet još užasnijim: činjenica je da, usprkos svim strahotama gulaga i holokausta, nakon adventa kapitalizma više nema istinske tragedije – žrtve konc-logora ili žrtve staljinističkih procesa ne dopadaju kategorije istinski tragičkog, njihov položaj nije bio bez komičnih ili bar apsurdnih aspekata, i sa tog je razloga bio još stravičniji – na djelu je užas tako dubok da ga se više ne može ‘sublimirati’ u tragičko dostojanstvo te stoga dostupan samo kroz jezovito imitiranje/udvajanje same parodije. Možda naprimjerniji slučaj ove opscene komičnosti užasa onkraj tragedije jeste staljinistički diskurs. Kafkijanska dimenzija jezovitog smijeha koji se prolomio u publici za Buharinovog posljednjeg govora ispred Centralnog komiteta 23. februara 1937. godine, temelji se na radikalnom nesuglasju između govornikove potpune ozbiljnosti (on govori o svom mogućem samoubojstvu, da ga neće počiniti jer bi to naškodilo Partiji, te da će radije nastaviti štrajkati glađu do smrti) i reakcije članova CK:
“Buharin: Neću se ubiti jer bi tada ljudi rekli da sam se ubio da bih naškodio Partiji. No, ako umrem, recimo, od bolesti, što biste time izgubili? (Smijeh.)
Glasovi: Ucjenjivaču!
Vorošilov: Podlače! Zatvori gubicu! Kako nisko! Ma kako se samo usudiš tako govoriti!
Buharin: Ali morate me shvatiti – teško mi je nastaviti živjeti.
Staljin: A nama je lako?!
Vorošilov: Ma jeste li čuli vi to: 'neću se ubiti, ali ću umrijeti’?!
Buharin: Lako je vama govoriti o meni. Što, konačno, imate izgubiti? Pogledajte, ako sam saboter, kurvin sin, zašto biste me poštedili? Ja ne tražim ništa. Samo opisujem ono što mi je na umu, kroz što prolazim. Ako to na bilo koji način povlači za sobom bilo kakvu političku štetu, ma koliko malu, tada ću, i tu nema sumnje, uraditi što god vi kažete. (Smijeh.) Zašto se smijete? U tome nema ničega smiješnog…”
2
Ne nailazimo li ovdje u zbilji na unheimlich logiku prvog saslušanja Josefa K. u 'Procesu'?
Dakle – reče sudac istražitelj, prelista bilježnicu i obrati se K-u kao da utvrđuje neku činjenicu – vi ste soboslikar? – Nisam – reče K. – nego prvi prokurist jedne velike banke. – Na taj odgovor razlegnu se dolje, u desnoj stranci, toliko srdačan smijeh da se i sam K. morade nasmijati. Poduprijevši se rukama o koljena, ljudi su se tresli kao da ih je spopao težak kašalj.”3
Smjehotresni je nesklad ovdje radikalan: sa staljinističkog je stanovišta samoubojstvo lišeno svake subjektivne autentičnosti, naprosto je instrumentalizirano, svedeno na jedan od ‘najpodlijih’ oblika kontrarevolucionarnog komplota – Molotov je to jasno kazao 4. decembra 1936: “Samoubojstvo Tomskog urotnička je rabota, prethodno razrađen čin. Tomski je dogovorio, i to ne sa jednom osobom, nego sa nekoliko njih, da počini samoubojstvo samo eda bi zadao još jedan udarac Centralnom komitetu.”4 I Staljin je to ponovio na istom plenumu: “Ovdje možete vidjeti jedan od najpodlijih i najlakših načina kako se može pljunuti na Partiju, i prevariti je još jedanput, pred samu smrt, prije nego se napusti svijet. To je, druže Buharine, pravi razlog koji stoji iza ovih najnovijih samoubojstava.”5 Ovo je bezostatno poricanje subjektivnosti eksplicirano i u sljedećem Staljinovom kafkijanskom odgovoru Buharinu:
Staljin: Vjerovali smo ti, odlikovali te Lenjinovim ordenom, promaknuli te i posve smo pogriješili. Nije li tako, druže Buharin?
Buharin: Tako je, tako je, i sam sam to sebi rekao.
Staljin: (očigledno posrprdno parafrazirajući Buharinu) Samo naprijed, ubijte me ako hoćete. To je do vas. Ali neću da se kalja moju čast. A što nam kazuje danas? Tako je to, druže Buharin.
Buharin: Ali ja ne mogu priznati, ni danas, niti sutra, niti prekosutra, bilo što za što nisam kriv. (Žamor u prostoriji.)
Staljin: Nije ovo ništa osobno, na tvoj račun
.”6
U takvom univerzumu, naravno, nema mjesta niti najformalnijem i najispraznijem pravu na subjektivitet na kakvom Buharin pak nastavlja inzistirati:
Buharin: Priznao sam da sam od 1930. do 1932. godine počinio mnoge političke grijehe. Uvidio sam to. No sa istom snagom sa kojom priznajem moju stvarnu krivicu, sa istom tom snagom poričem krivicu koju mi se podmeće, i poricat ću je zauvijek. I to ne samo zarad osobnog značaja, nego zato jer vjerujem da nitko ni pod kojim uvjetima ne bi trebao preuzeti na sebe bilo što suvišno, posebno kada to ne treba ni Partiji, niti zemlji, niti meni samom. (Žamor u prostoriji, smijeh.) (...) Sva tragičnost moje situacije je u tome da su Pjatakov i njemu slični tako zatrovali ozračje, napravljeno je takvo ozračje u kojem nitko ne vjeruje ljudskim osjećanjima – ni ćutnjama, ni udarima srca, ni suzama. (Smijeh.) Izrazi ljudskih osjećanja nekada su bili dokazi – a da u tomu nije bilo ničega sramotnog – danas su izgubili na vrijednosti i snazi.
Kaganovič: Dobro si se izvježbao u dvoličnosti!
Buharin: Drugovi, dopustite da kažem sljedeće glede svega što se zbilo –
Hlopljankin: Vrijeme je da te bacimo u zatvor!
Buharin: [to?
Hlopljankin: Trebali smo mi tebe u zatvor još mnogo ranije!
Buharin: Dobro, samo naprijed, bacite me u zatvor. Mislite da će me vaša vika: ‘U zatvor s njim!’ natjerati da govorim drukčije? E, pa neće
.”7
Centralni komitet nije zanimala ni objektivna istina-vrijednost, niti subjektivna iskrenost Buharinovih izjava o nevinosti; zanimao ga je jedino ‘signal’ što ga je Buharinovo odlučno nepriznavanje odašiljalo Partiji i javnosti: ‘signal’ da, u konačnici, cijeli ‘trockističko-zinovjevistički proces’ nije do ritualizirana farsa. Odbijajući priznati, Buharin i Rikov su
dali precizan signal svojim istomišljenicima: Radite u većoj tajnosti. Uhvate li vas, nemojte priznati ni po koju cijenu. To je njihova politika. Ne samo da su, braneći se, bacili sumnju na istragu. Ustrajavajući na svojoj obrani, nužno su bacili sumnju na trockističko-zinovjevistički proces.”8
Sveusvemu, Buharin je junački ostao pri svojoj subjektivnosti do kraja – u svom pismu Staljinu od 10. decembra 1937. godine, premda potvrđujući da će se povinovati ritualu JAVNO (“Da izbjegnemo bilo kakav nesporazum, odmah ću na početku reći da glede svijeta (društva), (...) nemam nikakvu namjeru poreći bilo što od onoga što sam napisao (priznao)”),9 Buharin je u još jednom očajničkom obraćanju Staljinu kao osobi ispovjedio svoju nevinost:
"O, Gospodaru, kad bi samo bilo kakve sprave koja bi ti omogućila da vidiš moju dušu ogoljenu i rastvorenu! Kad bi samo mogao vidjeti koliko sam ti privržen, tijelom i dušom (…). No dobro, toliko o ‘psihologiji’ – oprosti mi. Nema anđela da se sada pojavi istrgnuti mač iz Abrahamove ruke. Moja će zla kob biti ispunjena. (…) Moja je savijest sada čista pred tobom, Koba. Po posljednji te put molim za oprost (samo u tvome srcu, i nikako drukčije). Zato te i grlim u svojim mislima. Ostaj mi dobro i pamti po dobru svog kukavnog N. Buharina.”10
Za Buharina traumatičan nije ritual njegovog javnog poniženja i kažnjavanja, nego mogućnost da Staljin zaista povjeruje u optužbe protiv njega:
Ima nečega velikog i smjelog u političkoj ideji opće čistke. (…) Znam odveć dobro da veliki planovi, velike ideje i veliki interesi imaju prvenstvo nad svim, i znam da bi bilo besramno od mene da pitanje moje ličnosti izjednačim sa univerzalnim povijesnim problemima koja počivaju na tvojim plećima. No, ovdje trpim svoju najdublju agoniju, muku mučeći se sa najvećim paradoksom. (…) Kad bih znao da tvoje misli idu upravo ovom putanjom, tada bih se umnogome umirio. No, pa što! Neka bude što biti mora! No, vjeruj da mi srce uzavri kad samo pomislim da vjeruješ u moju krivicu za ove zločine i da si u srcu svoga srca uvjeren da sam uistinu kriv za sve ove užase. U tom slučaju, kakvog bi smisla imalo bilo što?”11
Trebali bismo biti vrlo pažljivi glede ovih rečenica. Unutar uobičajene logike krivice i odgovornosti, Staljinu bi bilo oprošteno ako bi uistinu vjerovao u Buharinovu krivicu, dok bi Staljinova optužba u slučaju svijesti o nevinosti Buharina bila neoprostiv etički grijeh. Buharin pak ovaj odnos izvrće: optužuje li Staljin Buharina za čudovišne zločine posve svjestan lažnosti te optužbe, on nastupa kao pravi boljševik, koji potrebe Partije pretpostavlja potrebama pojedinca, što je za Buharina posve prihvatljivo. Njemu je pak posve nepodnošljiva mogućnost da Staljin zaista vjeruje u njegovu krivicu.

Staljinistički jouissance

Buharin se otud još uvijek oslanja na Foucaultovu logiku priznanja – kao da staljinistički zahtjev za priznanjem zapravo ima polučiti optuženikovo duboko samoispitivanje koje bi razotkrilo najosobniju tajnu u ‘srcu njegovog srca’. Još preciznije, Buharinova je kobna pogreška bilo vjerovanje da vuk može biti sit a da sve ovce ostanu na broju: premda je ispovjedao bezostatnu odanost Partiji i samom Staljinu, niti u jednom trenutku nije bio spreman odreći se minimuma svoje subjektivne autonomije. Bio je spreman JAVNO priznati ukoliko je Partija trebala njegovo priznanje, ali je i pored toga htio da u unutarnjem krugu, među njegovim kamaradima, bude neupitno kako on zaista nije kriv, nego je samo odigrao neophodnu ulogu u javnom ritualu. No upravo mu to Partija nije mogla dati: ritual gubi svoju performativnu moć istog trenutka kada ga se označi za puki ritual. Nikakvo čudo da je CK ustrajavanje Buharina i ostalih na nevinosti doživljavao kao nedopustivo mučenje Partije od strane optuženika: ne muči Partija optuženike, nego partijsko vođstvo muče oni koji odbijaju priznati svoje zločine – otud su neki članovi CK čak hvalili Staljinovo ‘anđeosko strpljenje’ koje je optuženima omogućavalo da nastave sa višegodišnjim kinjenjem Partije, umjesto da bezostatno priznaju kako nisu no šljam, gad koga se mora uništiti:
Mežlauk: Moram vam poručiti da nismo mi ti koji muče vas. Posve obratno, vi ste ti koji muče nas na najniži, najnedopustiviji način.
Glasovi: Tako je! Tako je! (…)
Mežlauk: Vi Partiju mučite mnogo, mnogo godina, i samo zahvaljujući anđeoskom strpljenju kakvo već resi druga Staljina nismo vas politički rastrgnuli za vašu podlu, terorističku djelatnost. (…) Bijedne kukavice, podle kukavice. Nema za vas mjesta niti u Centralnom komitetu, niti u Partiji. Takvima je jedino mjesto u rukama istražnih organa, gdje biste nesumnjivo drukčije zborili, kad vam je već na plenumu uzmanjkalo kuraži kakvu je pokazao jedan vaš učenik, Zajcev – koga ste vi pokvarili –, koji je govoreći o sebi, kao i o vama, rekao: ‘Gad sam i molim sovjetsku vlast da me kao gada i ubije
.’”12
Buharinova krivica otud na stanovit način nije bila do puka formalnost: on nije kriv zarad zločina za koje ga se optužuje, nego zarad ustrajavanja u poziciji subjektivne autonomije sa koje je moguće raspravljati o krivici na činjeničnoj ravni, odnosno u poziciji koja otvoreno obznanjuje procjep između realnosti i rituala priznanja. Za CK, ultimativni oblik izdaje je upravo samo ustrajavanje na minimumu osobne autonomije. Buharinova poruka Centralnom komitetu bila je: “Spreman sam dati vam sve OSIM TOGA (prazne forme moje osobne autonomije)!” – I naravno, CK je od njega, više no bilo što drugo, htio upravo TO... Ovdje je zanimljivo kako subjektivna autentičnost i ispitivanje objektivnih činjenica nisu međusobno suprotstavljeni nego idu ruku pod ruku, kao dvije strane istog izdajničkog ponašanja, oba protivna partijskom ritualu. Konačni dokaz da takvo nepoštivanje činjenica ima stanovito paradoksalno etičko dostojanstvo možemo naći u suprotnom, ‘pozitivnom’ slučaju – Ethel i Julius Rosenberg, premda KRIVI za špijuniranje kako to pokazuju nedavno obznanjena dokumenta, junački su ustrajali na svojoj nevinosti do pogubljenja, premda posve svjesni da bi im priznanje spasilo živote. Oni su na stanovit način ‘iskreno lagali’: premda faktički krivi, oni nisu bili krivi u ‘dubljem’ smislu – upravo u onom smislu u kojem su optuženi na staljinističkim procesima bili krivi makar faktički nevini.
Dakle, da postavimo stvari u valjanu perspektivu: konačna zamjerka članova CK upućena Buharinu glasila je da nije bio dovoljno bezobziran, da je zadržao tragove ljudskih slabosti, da je ‘mekog srca’:
Vorošilov: Buharin je iskren i pošten čovjek, ali se za njega brinem više nego za Tomskog i Rikova. Zašto se plašim za Buharina? Zato jer je mekog srca. Je li to dobro ili ne, ja ne znam, no u našoj sadašnjoj situaciji meko srce posljednje je što trebamo. Meko je srce slab pomagač i savjetnik u političkim stvarima, jer meko srce može ugroziti ne samo svoga vlasnika, nego i samu Partiju. Buharin je osoba veoma mekog srca.”13
Kantovski kazano, ovo je ‘meko srce’ (u kojem je lako prepoznati daleki odjek Lenjinove reakcije protiv slušanja Beethovenove Appasionate: tu glazbu ne smijemo slušati jer će nas omekšati, pa ćemo nenadano poželjeti zagrliti svog neprijatelja umjesto da ga nemilosrdno ubijemo...), naravno, preostatak ‘patološke’ sentimentalnosti koja zamagljuje subjektov čisto etički stav. No na ovoj nam je ključnoj točki najbitnije oduprijeti se ‘ljudskoj’ napasti da bezobzirnoj staljinističkoj samoinstrumentalizaciji suprotstavimo bilo kakvu vrst ‘buharinovske’ prirodne dobrote, nježnog razumijevanja i sućuti sa običnom ljudskom slabosti, kao da problem sa staljinistima leži u njihovoj nemilosrdnoj, na samoporicanju utemeljenoj odanosti komunističkoj stvari, odanosti koja ih je preobrazila u čudovišne amoralne automate lišene običnih ljudskih osjećanja i simpatija. Posve suprotno, problem sa staljinistima je da oni NISU bili dovoljno ‘čisti’ te da su bili uhvaćeni u perverznu ekonomiju dužnosti: “Znam da je ovo teško i da može biti bolno, no što mogu, to je moja dužnost… " Uobičajeni moto etičke strogoće je “Nema isprike za neizvršenje dužnosti!”; premda se čini da Kantovo “Du kannst, denn du sollst! (Možeš, dakle moraš!)” nudi novu verziju ovog mota, ono ga zapravo implicitno nadopunjuje sa njegovom mnogo više unheimlich inverzijom: “Nema isprike za izvršenje svoje dužnosti!”14 Pozivanje na dužnost kao ispriku za naša djela odbaciti nam je kao licemjernu; dovoljno je prisjetiti se poslovičnog okrutnog sadističkog učitelja koji učenike podvrgava nemilosrdnoj disciplini i mučenjima. Naravno, njegova je isprika sebi (i drugima): “I meni samom teško je vršiti takav pritisak na jadnu djecu, no što mogu – to je moja dužnost!” Još je primjerniji upravo staljinistički komunist koji voli čovječanstvo, no svejedno provodi užasne čistke i smaknuća; njegovo se srce slama dok sve to radi, no on si ne može pomoći, to je njegova Dužnost spram Napretka čovječanstva… Ovdje nailazimo na pravi perverzni stav usvajanja pozicije čistog instrumenta volje velikog Drugog: to nije moja odgovornost, nisam ja taj koji to stvarno radi, ja sam tek instrument više Povijesne nužnosti… Opsceni užitak ove situacije proizilazi iz činjenice da sam sebe smatram razriješenim od svake odgovornosti za svoja djela: nije li lijepo biti u mogućnosti nanositi bol drugima sa punom sviješću da nisam odgovoran za to, da tek ispunjavam Volju Drugog? To pak kantovska etika ne dozvoljava. Ova pozicija sadističkog pervertita odgovara na pitanje: kako subjekt može biti kriv kada samo izvršava jednu ‘objektivnu’, izvana nametnutu nužnost? Tako što subjektivno prihvata tu ‘objektivnu nužnost’, odnosno, nalazeći užitak u onome što mu se nameće.15 Otud, na svom najradikalnijem nivou, kantovska etika NIJE ‘sadistička’, nego upravo zabranjuje poziciju sadovskog krvnika. Što nam ovo kazuje o razlici između statusa hladnoće kod Kanta i kod Sadea? Pogrešno bi bilo zaključiti da je Sade ‘okrutno hladan’, dok Kant dozvoljava ljudsko suosjećanje, posve je obrnuto: dok je upravo kantovski subjekt bezostatno hladan (apatetičan), sadist pak nije dovoljno ‘hladan’, njegova je ‘apatija’ lažna, ona tek prikriva njegovu odveć strastvenu uključenost u ime užitka Drugog. Naravno, isto vrijedi za prelaz od Lenjina ka Staljinu: revolucionarni politički kontrapunkt Lacanovom Kant sa Sadeom je nedvojbeno Lenjin sa Staljinom, odnosno, lenjinistički se revolucionarni subjekt tek sa Staljinom prometnuo u perverzni objekt-instrument užitka velikog Drugog.

Lenjin protiv Staljina

Razjasnimo ovo podrobnije na primjeru Lukacseve 'Povijesti i klasne svijesti', pokušaja par excellence da se lenjinističkoj revolucionarnoj praksi dade filozofsko utemeljenje. Može li se Lukacsa stvarno otpisati kao zastupnika jednog pseudohegelovskog zagovaranja proletarijata kao apsolutnog Subjekta-Objekta Povijesti? Usredotočimo se na konkretnu pozadinu Povijesti i klasne svijesti u kojoj Lukacs još uvijek govori kao bezostatno angažiran revolucionar. Predstavljen ponešto grubo i pojednostavljeno, izbor pred kojim su se revolucionarne snage u Rusiji našle 1917. godine, u teškoj situaciji u kojoj buržoazija nije bila sposobna dokončati demokratsku revoluciju, bio je sljedeći:

- na jednoj je strani bio menjševički stav koji je slijedio logiku ‘objektivnih stadija razvitka’: prvo demokratska revolucija, tek potom i proleterska. Umjesto da kapitaliziraju postupni rasap državnih aparata te opće narodno nezadovoljstvo i otpor spram privremene vlade, u previranjima 1917. godine sve radikalne stranke trebale su odoljeti napasti forsiranja trenutka, te radije združiti snage sa demokratskim buržoaskim elementima kako bi prvo ostvarile demokratsku revoluciju i potom strpljivo čekale ‘zrelu’ revolucionarnu situaciju. Sa ovog stajališta, socijalističko preuzimanje vlasti 1917. godine, u ‘nedozreloj’ situaciji, izazvalo bi nazadak u primitivni teror… (premda se može doimati da ovaj strah od katastrofičnih terorističkih posljedica ‘nedozrelih’ buna navješćuje sjenku staljinizma, ideologija staljinizma zapravo znači POVRATAK ovoj ‘objektivističkoj’ logici nužnosti postupnog razvitka.16

- na drugoj je strani bilo lenjinističko stajalište da se treba baciti u paradoks situacije, zgrabiti priliku i INTERVENIRATI Čak i u ‘nedozreloj’ situaciji, sa zalogom da će upravo sama ‘nedozrela’ intervencija radikalno promjeniti ‘objektivne’ odnose snaga unutar kojih se početna situacija doimala ‘nezrela’, odnosno da će dovesti u pitanje same norme na temelju kojih je situacija postulirana kao ‘nedozrela.’

Ovdje ne smijemo promašiti poentu: Lenjin nije nasuprot menjševicima i skepticima među samim boljševicima smatrao da je složena situacija 1917. godine, odnosno, rastuće nezadovoljstvo širokih masa sa kolebljivom politikom privremene vlade, ponudila jedinstvenu priliku ‘preskakanja’ jednog stadija (demokratske buržoaske revolucije), ili ‘stapanja’ dva nužno uzastopna stadija (demokratske buržoaske revolucije i proletarske revolucije) u jedan. Takva bi se pretpostavka još uvijek temeljila na objektivističkoj logici ‘nužnosti postupnog razvoja,’ dozvoljavajući tek različit ritam svog razvoja u različitim konkretnim okolnostima (odnosno, u nekim zemljama drugi stadij može slijediti smjesta nakon prvog). Posve suprotno, Lenjinova je poenta bila mnogo radikalnija: ultimativno, nema objektivne logike ‘nužnosti postupnog razvoja’ jer ‘komplikacije’ koje se javljaju iz zamršene teksture konkretnih situacija i/ili iz nepredviđenih rezultata ‘subjektivnih’ intervencija uvijek skreću pravocrtni razvoj događaja. Kako je Lenjin volio primijetiti, kolonijalizam i prekomjerna eksploatacija masa u Aziji, Africi i Latinskoj Americi radikalno pogađaju i ‘pomjeraju’ ‘pravocrtnu’ klasnu borbu kakva je na djelu u razvijenim kapitalističkim državama – govoriti o ‘klasnoj borbi’ previđajući kolonijalizam, isprazna je apstrakcija koja, prevedena u praktičnu politiku, može rezultirati samo prešutnim odobravanjem ‘civilizirajuće’ uloge kolonijalizma te, posljedično, pretpostavimo li antikolonijalističkoj borbi azijskih masa ‘pravu’ klasnu borbu u razvijenim Zapadnim zemljama, de facto priznajemo da je buržoazija ta koja određuje uvjete klasne borbe… (Opet, ovdje možemo otkriti neočekivanu bliskost altiserovskoj ‘naddeterminaciji’: nema ultimativnog pravila spram kojeg bi mogli ‘izmjeriti’ ‘iznimke’ – u stvarnoj povijesti na neki način i postoje samo iznimke.) Ponukani smo ovdje posegnuti za lakanovskim rječnikom: u ovoj je alternativi na djelu (ne)postojanje ‘velikog Drugog’: menjševici su se oslanjali na sveprihvaćeni temelj pozitivne logike povijesnog razvoja, dok su boljševici (ili bar Lenjin) bili svjesni da ‘nema velikog Drugog’ – prava se politička intervencija ne dešava unutar koordinata neke temeljne globalne matrice, nego izravno ‘preuređuje’ same postavke te globalne matrice.
Sa tog se razloga Lukacs toliko divio Lenjinu: njegov je Lenjin bio onaj koji je, glede rascjepa u ruskoj socijalnoj demokraciji na boljševike i menjševike, kada su se dvije frakcije sukobile oko precizne formulacije toga tko može biti član partije sukladno partijskom programu, napisao: “Ponekad sudbinu cijelog radničkog klasnog pokreta u predstojećim godinama mogu odlučiti riječ-dvije u programu Partije.” Ili, Lenjin koji je, prepoznavši priliku za revolucionarno preuzmanje vlasti potkraj 1917. godine, rekao: “Povijest nam nikad neće oprostiti propustimo li ovu priliku!” Na općenitijem bismo nivou lako mogli ustvrditi da je povijest kapitalizma duga povijest načina na koje se vladajući ideološko-politički okvir uspjevao prilagoditi svakom pokretu i zahtjevu za koji se činilo da ugrožava sam njegov opstanak (i tako omekšati subverzivnu oštricu tog pokreta). Primjerice, zagovornici slobodne seksualnosti dugo su vremena smatrali da je monogamna spolna represija nužna za opstanak kapitalizma – danas znamo da kapitalizam ne samo da tolerira, nego čak i aktivno potiče i eksploatira razne oblike ‘perverzne’ spolnosti, da i ne pominjemo promiskuitetno prepuštanje spolnim ugodama.
Stoga nam ovdje NIJE zaključiti da kapitalizam ima neograničenu sposobnost integriranja i posljedičnog otupljivanja subverzivnih oštrica svih partikularnih zahtjeva – ovdje je ključno, najbitnije pitanje tajminga, ‘hvatanja pravog trenutka’. Stanoviti partikularni zahtjev u stanovitom trenutku posjeduje globalnu detonacijsku moć, funkcionira kao metaforički zastupnik globalne revolucije: ustrajemo li bezuvjetno na njemu, sistem će eksplodirati; čekamo li pak predugo, metaforički kratki spoj između ovog partikularnog zahtjeva i globalnog prevrata se gubi, te Sistem može, sa podrugljivim licemjernim zadovoljstvom, načiniti gestu ‘To ste željeli? No, samo izvolite!,’ bez ikakve stvarne radikalne promjene. Umjetnost onoga što ga je Lukacs nazvao Augenblick (trenutak u kojem se, u hipu, otvara mogućnost da se DELANJEM intervenira u situaciju) jeste umjetnost prepoznavanja pravog trenutka, zaoštravanja sukoba PRIJE nego se Sistem uspije prilagoditi našem zahtjevu. Dakle, Lukacs je mnogo veći ‘gramscijanac’ i mnogo više igra na vjerojatnoću/kontingenciju nego se obično smatra – Lukacsev je Augenblick neočekivano blizak onome što Alain Badiou danas nastoji formulirati kao Događaj: intervencija neuračunljiva unutar prethodećih joj ‘objektivnih okolnosti.’17 Srčika Lukacseve argumentacije jeste odbijanje da se akt svede na svoje ‘povijesne okolnosti’: nema ničeg poput ‘objektivnih preduvjeta’, odnosno (hegelovski kazano) sve su pretpostavke već postulirane.

Kada diskurs implodira

Ključ društvene dinamike staljinizma u njegovoj je iznimci: u jedinstvenom trenutku kada se za nekoliko mjeseci druge polovice 1937. godine njegov ritualni govor slomio. Odnosno, sve do 1937. godine, čistke i procesi slijedili su obrazac jasnih pravila, učvršćivali nomeklaturu, cementirali njeno jedinstvo, objašnjavali neuspjehe kroz ritualno izmišljanje žrtvene jaradi (glad, kaos u industriji, itd., posljedica su djelovanja trockističkih sabotera…). Ipak, na vrhuncu terora u jesen 1937. godine, implicitna je diskurzivna pravila prekršio nitko do sam Staljin: u sverazarajućoj svi-protiv-svih orgiji, nomenklatura je, uključujući i najviše slojeve, počela žderati i uništavati sebe samu – proces prikladno opisan kao “Samouništenje boljševika” (“Oluja 1937: Partija diže ruku na sebe,” kako stoji u podnaslovu knjige The Road to Terror) – ovaj period, “period ‘bezočnog terora’, obilježava privremena eklipsa diskurzivne strategije. Kao da su staljinisti, zatočenici vlastitih strahova i gvozdene stege, utvrdili da više ne mogu vladati retoričkim sredstvima.”18 Sa ovog su razloga tekstovi o masovnim pogubljenjima u tom periodu prestali biti ritualnim normativnim/propisujućem bajalicama koje su imale disciplinirati široku javnost sastavljenu od običnih partijskih članova i puka. Odbačeni su čak i prazni simboli neprijatelja (‘trockisti’), koje se u svim prethodnim stadijima terora ispunjavalo novim sadržajima – preostala su tek promjenjiva ciljanja novih i novih arbitrarnih skupina – različite ‘sumnjive’ nacionalosti (Nijemci, Poljaci, Estonci…), filatelisti sa kontaktima u inozemstvu, sovjetski građani koji uče esperanto, sve do mongolskih lama – sa isključivim ciljem da krvnici ispune zacrtane kvote likvidacija u svakom području (ove je kvote određivao Politbiro u Moskvi u svojevrsnoj podrugljivoj verziji određivanja proizvodnih kvota u središnjem planiranju – nakon rasprave tjedna bi kvota, recimo, za Daleki istok bila podignuta sa 1,500 na 2,000, dok bi kvota za Ukrajinu pala sa 3,500 na 3,000). Paranoična upozorenja na antisovjetsku urotu ovdje su bila instrumentalizirana obzirom na ispunjavanje ovih kvota za likvidaciju – prvo bi se formalno, apriorno odredilo kvotu, a naknadno se proizvoljno određivanje kategorija neprijatelja (engleski špijuni, trockisti, saboteri...) u konačnici svodilo na proceduru kojom su krvnici određivali pojedince koje se treba uhititi i ubiti:
To nije bilo ciljanje neprijatelja, nego slijepi bijes i panika. Umjesto potvrde da su dešavanja pod kontrolom, bilo je to priznanje da je režimu manjkalo ozakonjenih mehanizama kontrole. To nije bila politika, nego njen slom. Bio je to znak nemogućnosti da se vlada bilo kako samo ne silom.”19
Dakle, u ovoj smo jedinstvenoj točki prešli iz jezika kao diksursa, društvene veze, u jezik kao čisti instrument. Opetovano nam je naglašavati, nasuprot standardnoj liberalnoj demonizirajućoj viziji Staljina kao perverznog Gospodara koji sistematski provodi svoj dijabolički plan masovnog ubojstva, da je ovo najbrutalnije nasilno provođenje moći, kao moći nad životom i smrću, konicidiralo sa svojom suštom suprotnošću (ili prije, bilo je izraz, oblik postojanja te suprotnosti): sa potpunom nemogućnošću da se zemljom vlada posredstvom ‘normalnog’ administrativnih izvršnih mjera. U staljinističkom se teroru Politbiro ponašao panično, očajnički nastojeći ovladati zbivanjima i staviti situaciju pod kontrolu. Ovo implicitno priznanje nemoći ujedno je i istina koja se skriva u temelju divinizacije staljinističkog vođe u vrhovnog genija koji može dijeliti savjete glede bilo čega, od popravke traktora do uzgoja ruža: što znači ovo vođino pačanje u svakodnevni život nego da stvari ne funkcioniraju na svom najosnovnijem nivou – kakva je to zemlja u kojoj sam Vrhovnik mora dijeliti savjete o popravci traktora?
Ovdje nam je prisjetiti se Staljinove gorecitirane osude (optuženikovog) samoubojstva kao urote kojom se hoće zadati posljednji udarac Partiji: možda nam je samoubojstvo same Partije 1937. godine tumačiti na posve suprotan način, dakle ne kao ‘signal’, nego kao autentični akt kolektivnog subjekta, onkraj svake instrumentalizacije. U svojoj analizi paranoje njemačkog načelnika Schrebera, Freud nas podsjeća da je ono što obično smatramo ludilom (paranoički scenarij urote protiv subjekta) zapravo već pokušaj oporavka: nakon posvemašnjeg psihotičkog sloma, paranoički konstrukt je subjektov pokušaj da ponovo uspostavi neku vrst poretka u svome univerzumu, referentni okvir koji će mu omogućiti uspostavljanje psihičkih koordinata.20 Istim smo povodom izazvani ustvrditi da su – nakon što je krajem 1937. godine staljinistički paranoički diskurs dosegao svoj zenit i počeo sam sebe uništavati kao društvenu svezu – uhićenje i likvidacija Ježova, glavnog Staljinovog krvnika tijekom 1937. godine, zapravo bili pokušaj oporavka, stabiliziranja nekontrolirane samouništiteljske furije koja je izbila 1937. godine: ubojstvo Ježova je bila svojevrsna metačistka, čistka koja je imala dokončati sve čistke (Ježov je i optužen za ubijanje tisuća nevinih boljševika, sve po nalogu stranih sila – ironično, optužnica zapravo doslovce istinita: Ježov jeste organizirao smaknuće tisuća boljševika…). Kakogod, ovdje je ključno to da, premda dosežemo granice društvenog, nivo na kojem se sama društveno-simbolička sveza približuje svom samouništenju, taj je eksces ipak proizvela upravo dinamika društvene borbe, kroz niz neprekidnih ustrojavanja i preustrojavanja u samom vrhu režima (Staljin sa uskim krugom suradnika), u višoj nomenklaturi i među običnim članovima Partije:
Otud su se 1933. i 1935. godine Staljin i Politbiro ujedinili sa svim nivoima nomenklature zarad nadgledanja ili čistki među bespomoćnim članstvom. Regionalni su vođe potom koristili ove čistke za učvršćivanje svojih aparate i istrebljenje 'nepodobnih'. Sve je pak rezultiralo novim preustrojem 1936. godine, u kojem su Staljin i moskovska nomenklatura stali na stranu članstva koje se žalilo na represiju od strane regionalnih elita. Godine 1937. Staljin je otvoreno mobilizirao ‘partijske mase’ protiv nomenklature kao cjeline, što je dalo temelj za uništenje elite tijekom Velikog terora. No, 1938. godine Politbiro je iznova promijenio ustroj i pojačao autoritet regionalnih nomenklatura, pokušavajući obnoviti poredak u Partiji za vrijeme terora.”21
Situacija je otud eksplodirala kada je Staljin povukao riskantan potez izravnog obraćanja običnim članovima Partije, potičući ih na artikuliranje njihovih žalbe kontra proizvoljne vladavine lokalnih partijskih šefova (potez sličan Maovoj Velikoj kulturnoj revoluciji) – otud je njihov bijes spram režima, nesposoban da se ispolji neposredno, eksplodirao još brutalnije protiv personaliziranih zamjenskih meta. Kako je viša nomeklatura istodobno zadržala izvršnu moć u provođenju samih čistki, to je pokrenulo samouništiteljski circulus vitiosus u kojemu nitko nije bio siguran (od 82 partijska sekretara, 79 ih je ubijeno). Drugi aspekt ove zlokobne spirale činile su neprestane izmjene direktiva sa vrha glede temeljitosti čistki: vrhuška je istodobno zahtijevala drastične mjere i upozoravala na opasnosti od neodmjerenih poteza, tako da su krvnici bili postavljeni nemoguću poziciju – što god radili, u konačnici je bilo krivo. Ukoliko ne bi uhitili dostatno velik broj izdajnika i otkrili dovoljno urota, smatralo se da su odveć popustljivi te da podržavaju kontrarevoluciju; tako su sami, pod ovim pritiskom, da bi postigli normu, morali izmišljati dokaze i komplote – što ih je pak izlagalo optužbama da su i oni sami saboteri, da ubijaju tisuće poštenih komunista po nalogu stranih sila… Staljinova je strategija izravnog obraćanja partijskim masama i kooptiranja njihovih antibirokratskih stavova otud bila iznimno riskantna:
Ovo nije samo zaprijetilo da će elitna politika postati dostupna uvidu javnosti, nego je riskiralo i diskreditaciju sveukupnog boljševičkog režima, kojega je dio bio i sam Staljin. (...) Konačno, 1937. godine, Staljin je prekršio sva pravila igre – zapravo, posve uništio igru – i oslobodio teror svih protiv svih.”21
Nestabilna situacija nastala iz ovog ‘kršenja svih pravila’ nije bila lišena užasavajuće-komičnih trenutaka: kada je s proljeća 1937. godine, Dmitriju [ostakoviču bilo zapovjeđeno da se pojavi u glavnom štabu NKVD, primio ga je Zančevski, istražitelj koji ga je, nakon prijateljskog uvodnog razgovora, počeo ispitivati za kontakte sa (već uhićenim) maršalom Tuhačevskim: “Ta ne može biti da ste bili kod njega doma a da niste razgovarali o politici. Primjerice, o uroti i atentatu na Druga Staljina?” Nakon što je [ostakovič nastavio poricati razgovor o politici, Zančevski mu je rekao: “Dobro, danas je subota, i možete ići. No dajem vam vremena samo do ponedjeljka. Dotad ćete se nepogrješivo sjetiti svega. Morate se sjetiti svake pojedinosti glede urote protiv Staljina kojoj ste svjedočili.” Kada se nakon košmarnog vikenda zaputio natrag u NKVD štab u ponedjeljak ujutro, [ostakovič je bio pripravan za uhićenje. No, kada se predstavio na ulazu i rekao da je došao vidjeti Zančevskog, rečeno mu je da “Zančevski danas neće doći” – tijekom vikenda, Zančevski je i sam uhićen kao špijun.23

Radikalna dvoznačnost staljinizma

U pretpostavci društvenog antagonizma unutardruštvene se razlike (koje su predmet konkretne društvene analize) preklapaju sa razlikom između društvenog kao takvog i njegovog Drugog. Ovo preklapanje postaje posebno opipljivo u zenitu staljinizma, gdje se neprijatelja eksplicitno kreiralo kao nečovjeka, kao izmet čovječanstva: borba staljinističke partije protiv neprijatelja otud je postala borbom čovječanstva kao takvog protiv neljudskog otpada. Na drugom nivou isto vrijedi i za nacistički antisemitizam, gdje je Židovima uskraćeno pravo na temeljnu ljudskost. I opet, ovaj nas radikalni nivo sučeljavanja ne bi smio zavesti u odustajanje od konkretne društvene analize holokausta. Problem sa akademskom industrijom holokausta leži upravo u uzdizanju holokausta u metafizičko dijaboličko Zlo, iracionalno, apolitičko, neshvatljivo, dostupno samo kroz muk pun poštovanja. Holokaust je ultimativna traumatska točka u kojoj se objektivizirajuće povijesno znanje lomi, u kojoj mora priznati svoju niškorisnost spram pojedinačnog svjedočanstva, te istodobno točka u kojoj sami svjedoci moraju priznati da ih riječi izdaju, da je sve što mogu podijeliti sa nama u konačnici jedino sama njihova šutnja. Holokaust se tretira kao misterij, srce tame naše civilizacije, njegova enigma unaprijed poriče sve (objašnjavajuće) odgovore, potirući znanje i opis, nekomunikativno, ostajući izvan dosega historizacije – ne može ga se objasniti, vizualizirati, predstaviti, izraziti, jer holokaust obilježava Prazninu, crnu rupu, kraj, imploziju (narativnog) univerzuma.
Sukladno, svaki pokušaj da se holokaust locira u njegov kontekst, da ga se politizira, biva izjednačen sa antisemitskim poricanjem njegove jedinstvenosti… Evo jedne od uobičajenih verzija iznimnosti holokausta:
Veliki hasidski Učitelj, Rabin iz Kotska, znao je kazivati, ‘Postoje istine koje se mogu izraziti riječima; postoje dublje istine koje se mogu izraziti samo šutnjom; i na drugom nivou, one koje se ne može izraziti, čak niti tišinom.
A ipak, mora ih se izraziti.
Evo nam dileme koja dočekuje svakog tko utone u svijet konc-logora: kako itko može kazivati o događaju koji – opsegom i težinom svoga užasa – prkosi jeziku?”24
Nije li ovako određen i lakanovski susret sa Realnim? Ipak, sama ova depolitizacija holokausta, njegovo uzdizanje u istinsko sublimno Zlo, u nedodirljivu iznimku van dosega ‘normalnog’ političkog diskursa, također može biti politički čin potpune ciničke manipulacije, politička intervencija koja smjera legitimirati stanovitu vrst hijerarhijskih političkih odnosa. Prvo, to je dio postmoderne strategije depolitizacije i/ili viktimizacije. Drugo, na taj se način oblike nasilja u Trećem svijetu, nasilja za koje su Zapadne države (su)odgovorne, diskvalificira kao manje vrijedne spram Apsolutnog Zla holokausta. Treće, tako se baca sjenka na svaki radikalni politički projekt, odnosno pojačava se Denkverbot kontra radikalne političke imaginacije: “Da li si svjestan da to što si predložio u konačnici vodi do holokausta?” Ukratko: bez obzira na nedvojebnu iskrenost nekih zagovaratelja depolitizacije holokausta, njen je ‘objektivni’ ideološko-politički sadržaj politički pakt agresivnih cionista i zapadnih desničarskih antisemita na račun DANAŠNJIH radikalnih političkih mogućnosti. U tom paktu izraelski ekspanzionizam na štetu Palestinaca paradoksalno pruža ruku zapadnom antisemitskom nepoduzimanju konkretne analize političke dinamike antisemitizma, odnosno analizi načina kako se ta dinamika danas nastavlja drugim sredstvima (ili preciznije, s drugim ciljevima, premještena na druge mete). U tom se uzdizanju holokausta krije cionistička poruka zapadnim antisemitima: “Mi, cionisti, spremni smo ostaviti na miru političku dinamiku antisemitizma, ukoliko nam date odriješene ruke u Palestini. Kako smo svi već dio civiliziranog zapadnog svijeta, združimo snage protiv radikala trećeg svijeta: mi ćemo ih lako optužiti za antisemitizam, nepoštivanje apsolutnih žrtava, i tako ćemo vam pomoći delegitimirati njihovo opiranje zapadnoj ekonomskoj i kulturnoj kolonizaciji!”
Upravo kao marksisti ne bismo trebali strahovati od priznanja da su staljinističke čistke na stanovit način bile ‘iracionalnije’ od fašističkog nasilja: paradoksalno, upravo je sama ta neumjerenost nepogrješiv znak da je staljinizam, nasuprot fašizmu, bio slučaj pervertirane autentične revolucije. U fašizmu, čak i u nacističkoj Njemačkoj, mogli ste opstati, očuvati privid ‘normalne’ svakodnevice, ukoliko se ne biste uključili u opozicijsku političku aktivnost (i, naravno, ukoliko niste bili židovskog porijekla…); u staljinizmu kasnih 30-ih pak nitko nije bio siguran, svakoga se moglo nenadano potkazati, uhititi i ubiti kao izdajnika. Drugim riječima, dok je ‘iracionalnost’ nacizma bila kondenzirana u antisemitizmu, u vjerovanju u židovsku urotu, staljinistička je ‘iracionalnost’ prožimala cijelo društveno tijelo. Sa tog su razloga nacistički policijski istražitelji još i tražili dokaze o stvarnoj antirežimskoj djelatnosti, dok su se staljinistički istražitelji bavili prozirnim i neupitnim fabrikacijama (izmišljenim urotama i sabotažama, itd.). Ipak, sama ova nasilnost KP spram vlastitih članova svjedoči o radikalnoj samoproturječnosti režima, odnosno, o činjenici da je u temelju režima postojao autentični revolucionarni projekt – neprestane su čistke bile neophodne ne samo zarad brisanja tragova ishodišta režima, nego i kao svojevrsno ‘vraćanje potisnutog,’ podsjećanje na radikalnu negativnost u samoj srčiki režima. Staljinističke čistke visokopartijskih ešalona oslanjale su se na ovu temeljnu izdaju: optuženi su zapravo bili krivi jer su, kao pripadnici nove nomenklature, izdali Revoluciju. Staljinistički teror zato nije samo puka izdaja Revolucije, odnosno pokušaj da se izbrišu tragovi autentične revolucionarne prošlosti; on je prije svojevrsni ‘đavao perverznosti’ koji prisiljava postrevolucionarni, novi poredak da (iznova) upiše svoje izdajstvo Revolucije unutar sebe sama, da je ‘reflektira’ ili ‘komentira’ pod krinkom arbitrarnih uhićenja i ubojstava koja prijete cijeloj nomenklaturi – kao u psihoanalizi, staljinističko priznanje krivice prikriva pravu krivicu. (Dobro je znano da je Staljin u NKVD mudro regrutirao ljude iz nižih društvenih slojeva koji su svoju mržnju spram nomenklature mogli ispoljiti pri uhićenjima i mučenjima visoko pozicioniranih aparatčika.) Ova inherentna napetost između stabilnosti vladavine nove nomenklature i pervertiranog 'povratka potisnutog’ u obliku neprestanih čistki visokih dužnosnika unutar nomenklature, u samom je srcu staljinističkog pojava: čistke su upravo oblik u kojem izdana revolucionarna baština opstaje i progoni režim. San Genadija Zjuganova, komunističkog predsjedničkog kandidata 1996. godine (stvari bi se u SSSR-u razvijale posve drukčije samo da je Staljin živio još pet godina duže i ostvario svoj konačni projekt dokrajčenja kosmopolitizma i pomirbe ruske države sa pravoslavnom crkvom – drugim riječima, samo da je Staljin ostvario svoju antisemitsku čistku…), cilja upravo u točku pacifikacije u kojoj bi se revolucionarni režim konačno riješio svoje inherentne tenzije i stabilizirao – paradoks je, naravno, taj da je zarad postizanja stabilnosti, posljednja staljinistička čistka, planirana ‘majka svih čistki’ koja se imala desiti 1953. godine i koju je spriječila sama Staljinova smrt, morala uspjeti. Otud klasična Trockijeva analiza staljinističkog ‘termidora’ ovdje možda nije bezostatno točna: stvarni se termidor desio tek nakon Staljinove smrti (ili, prije, čak i nakon Hruščovljevog pada), sa brežnjevskim godinama ‘stagnacije,’ kada se nomenklatura konačno stabilizirala u ‘novu klasu.’ Pravi staljinizam je prije enigmatični ‘iščezavajući posrednik’ između autentične lenjinističke revolucionarne erupcije i njenog termidora. Na drugoj strani, Trocki je imao pravo u svome predviđanju iz 30-ih da sovjetski režim može završiti samo na jedan od dva načina: ili radničkim protestom protiv režima, ili situacijom u kojoj će nomenklatura, nezadovoljna političkom moći, izravno posegnuti i za vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju i tako se prometnuti u kapitaliste. I, kako The Road to Terror tvrdi u svome završnom pasusu, sa izravnom referencom na Trockoga,25 upravo se ova druga mogućnost i desila: novi privatni posjednici sredstava za proizvodnju u bivšim socijalističkim zemljama, posebice u Sovjetskom savezu, velikom su većinom pripadnici bivše nomenklature, tako da čak možemo reći da je glavni događaj rasapa ‘stvarnog socijalizma’ bila upravo preozbrazba nomenklature u klasu privatnih posjednika. Kakogod, konačna ironija svega je da dva ishoda koja je predvidio Trocki izgledaju na čudan način spojeni: ono što je omogućilo nomenklaturi da postane neposrednim vlasnikom sredstava za proizvodnju bio je upravo otpor radnika političkim vođama, otpor čija je ključna odlika, bar u nekim slučajevima (Solidarnost u Poljskoj), bio radnički revolt protiv nomenklature.

Kako je istaknuo Alain Badiou, ‘realni je socijalizam’, usprkos svim svojim užasima i neuspjesima, bio jedina politička snaga koja je – bar za nekoliko decenija – predstavljala stvarnu prijetnju globalnoj vladavini kapitalizma, istinski strašeći njegove predstavnike i tjerajući ih u paranoičnu reakciju. Obzirom da kapitalizam danas određuje i strukturira sveukupnost ljudske civilizacije, svaki je ‘komunistički’ teritorij bio i još uvijek jeste – opet, usprkos svojim užasima i neuspjesima – neka vrst ‘oslobođenog teritorija’, kako Fred Jameson reče glede Kube. Ovdje imamo posla sa starom strukturalističkom pretpostavkom zjapa između prostora i pozitivnog sadržaja koji ga ispunjava: premda su po svom pozitivnom sadržaju komunistički režimi mahom bili mračni neuspjesi koji su proizvodili nasilje i bijedu, oni su nam istodobno otvorili stanoviti prostor, prostor utopijskih očekivanja koja su nam, između ostalog, omogućila izmjeriti neuspjeh samog real-socijalizma. Antikomunistički disidenti po pravilu previđaju činjenicu da je sam prostor iz kojega su kritikovali i denuncirali svakodnevni teror i bijedu socijalizma otvoren i sačuvan upravo komunističkim probojem, njegovim pokušajem da utekne logici Kapitala. Ukratko, kada su disidenti poput Havela osuđivali postojeće komunističke režime u ime autentične ljudske solidarnosti, oni su (uglavnom i ne znajući) govorili sa mjesta što ga je otvorio upravo komunizam – sa istog se razloga, uostalom, mnogi od njih razočaraju kada ‘realni kapitalizam’ ne ispuni visoka očekivanja njihove antikomunističke borbe. Možda je Vaclav Klaus, Havelov pragmatički dvojnik, imao pravo kada je Havela otpisao kao ‘socijalista’…
Otud i teškoća: kako se suočiti sa radikalnom dvoznačnošću staljinističke ideologije koja, čak i u svom ‘najtotalitarnijem’ obliku, i dalje isijava emancipacijski potencijal. Iz mladosti se sjećam dojmljive scene iz jednog sovjetskog filma o građanskom ratu 1919. godine, gdje boljševici priređuju javno suđenje majci bolesnog mladića, raskrinkanoj kao bjeloarmijskoj špijunki. Na samom početku suđenja jedan stari boljševik, gladeći dug bijeli brk, govori: “Presuda mora biti stroga, a pravedna!” Revolucionarni sud (kolektiv boljševičkih boraca) zaključuje da je uzrok ženine neprijateljske djelatnosti bio njen težak društveni položaj; pravorijekom je otud naloženo da žena mora u potpunosti biti integrirana u socijalistički kolektiv, da mora naučiti pisati i čitati i valjano se obrazovati, te da joj sin dobije odgovarajuću medicinsku skrb. Kad iznenađena majka brizne u plač, zatečena dobrotom suda, stari će boljševik opet pogladiti brk, klimajući s odobravanjem: "Da, to je stroga, a pravedna presuda!”
Lako je brzo pseudomarksistički ustvrditi da scene poput ove nisu do puko ideološko legitimiranje najbrutalnijeg terora. U svakom slučaju, bez obzira na njenu manipulativnost, bez obzira koliko joj se suprotstavljala arbitrarna okrutnost stvarne ‘revolucionarne pravde,’ ova je scena gledateljima ponudila nove etičke standarde za mjerenje realnosti – šokantni ishod ove epizode revolucionarne pravde, neočekivano prometanje značenja ‘strogosti’ u strogost spram društvenih okolnosti i velikodušnost spram ljudi, ne može ne proizvesti subliman učinak. Ukratko, ovdje imamo primjeran slučaj onog što Lacan naziva ‘prošivnom točkom’, intervenciju koja mijenja koordinate samog značenjskog polja: umjesto traženja velikodušnog oprosta nasuprot stroge kazne, stari boljševik redefinira samo značenje ‘stroge presude’, koja se tako promeće u oprost i velikodušnost. Sve i da ovo nije do obmanjujući privid, u tom prividu na stanovit način ima više istine nego u okrutnoj društvenoj realnosti što ga je proizvela.

Reference:

1 J. Arch Getty i Oleg V. Naumov, The Road to Terror. Stalin and the Self-Destruction of the Bolsheviks, 1932-39 (New Haven and London: Yale University Press 1999).
2 The Road to Terror, str. 370. Salve tog unheimlich smijeha izbijaju i na drugdje: “Buharin: [to god oni govorili protiv mene, to nije istina. (Smijeh, žamor u prostoriji.) Čemu se smijete? Nema tu ničega smiješnog.” (Op.cit., str. 394)
3 Franz Kafka, Proces, prev: Zlatko Crnković (Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1979), str. 36.
4 The Road to Terror, str. 315-6.
5 Op.cit., str. 322.
6 Op.cit., str. 321.
7 Op.cit., str. 399.
8 Op.cit., str. 404-405.
9 Op.cit., str. 556.
10 Op.cit., str. 558-60.
11 Op.cit., str. 558.
12 Op.cit., str. 387-8.
13 Op.cit., str. 100.
14 Za detaljniju elaboraciju ovog ključnog koncepta Kantove etike, vidi drugo poglavlje u: Slavoj Žižek, The Indivisible Remainder (London: Verso 1996).
15 Vidi: Alenka Zupančič, The Ethics of the Real (London: Verso Books 1999).
16 Nemojmo zaboraviti da se Staljin uoči Oktobarske revolucije, kada je među boljševicima bješnjela rasprava, usprotivio Lenjinovom prijedlogu za neposredno boljševičko preuzimanje vlasti, tvrdeći, sukladno menjševičkim tezama, da situacija još nije ‘zrela’ i da umjesto takvog opasnog ‘avanturizma’ treba ući u široku koaliciju svih protivcarističkih snaga.
17 Vidi: Alain Badiou, L'etre et l'evenement (Paris: Editions du Seuil 1988).
18 The Road to Terror, str. 480.
19 Op.cit., str. 481.
20 Sigmund Freud, "Psychoanalytic Notes on an Autobiographical Account of a Case of Paranoia," u: The Pelican Freud Library, (Harmondsworth: Penguin Books 1979), str. 211.
21 The Road to Terror, str. 14.
22 Ibid.
23 Elizabeth Wilson, Shostakovich. A Life Remembered, str. 124-5.
24 Predgovor Elija Wiesela, u: Annette Insdorf, Indelible Shadows. Film and the Holocaust (Cambridge (Ma): Cambridge University Press 1989), str. xi.
25 The Road to Terror, str. 586.

- 14:50 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Impersonation

Image and video hosting by TinyPic

Sinoć sam na tridesetak adresa uputio emajl ne sasvim svakidašnjeg sadržaja; dobronamjernici su me upozorili da bi bilo nepravedno zakinuti vas za tu pikanteriju; mail objavljujem bez ikakve redakcije, ali, razumljivo, i bez adresa na koje je poslan:


Poštovani,

Prije dva, tri tjedna nepoznat netko lažno se predstavljajući otvorio je blog na adresi vaseljena; blog je dakle mimo moga znanja, pristanka i volje potpisan mojim imenom.
Ni sam blog, niti bilo koji post na njemu nemaju nikakve veze sa mnom.

O tom sam blogu saznao kao i vi: putem anonimnog maila.
O svemu sam odmah obavijestio policiju.
Nažalost, malo se toga u ovakvim slučajevima može učiniti: iako je očita svrha bloga ne toliko kompromitirati mene, koliko Predsjednika Republike, Stjepana Mesića, ili pak ravnatelja SOA-e, Tomislava Karamarka – lista i nije toliko duga koliko je nedvosmislena, što odaje karakterističan rukopis autora ovog fantomskog bloga – jedino što bih ja mogao učiniti jest tužiti nepoznatog autora ove prevare sudu u – Kaliforniji!
Naime, kako mi je u policiji rečeno, sjedište je servisa na kojem je blog otvoren u Kaliforniji, i ako ni nakon zamolbe administratoru servisa blog nije uklonjen, jedino što mi preostaje jest tužba.
Doduše, bilo bi moguće tužbu protiv nepoznatog počinitelja podići i u Hrvatskoj, ali cijela bi pravna procedura morala skončati u SAD, što bi samo umnožilo probleme koji ionako principijelno ne mogu biti riješeni: savjetujući se s ljudima vičnima ovakvim problemima, shvatio sam da je bezbroj mogućnosti da se blog reinstalira na nekom drugom servisu, te je bilo kakva tužba u toj je perspektivi sasvim besmislena.

Poštar uvijek zvoni dva puta, pa je tome tako i ovaj put: po popisu adresa koje vam dostavljam u mailu, sasvim je očito da je ovih dana skinuta i moja mail lista! Iako to zvuči pretjerano i spektakularno, riječ je o trivijalnoj stvari, o rudimentarnim hakerskim programima koji vaš PC čine sasvim otvorenim za komunikaciju s pošiljateljem takvog programa-uljeza, koji omogućuje pristup memoriji vašeg računala čim se logirate na Internet.
Dio moje mail-liste (tu su recimo adrese mojih suradnica s televizije, mojih prijatelja, poznanika, kolega novinara etc.) „oplemenjen“ je mail-adresama osoba i institucija s kojima nikada nisam komunicirao – očito, osim što je moj PC hakiran, učinjeno je to pomno ali neoprezno: budući da samo otvaranje lažnog bloga nije izazvalo očekivan interes, sada se posegnulo za ovakvom reklamom, koja će, uvjeravaju me, ipak dostajati da se uđe u trag počinitelju cijele ove akcije.

O motivima ili pak mogućim protagonistima mislim da nije potrebno nagađati, jer kad pogledam listu adresa na koju je mail s informacijom o postojanju tog bloga odaslan, ova je zgoda zaista bura u čaši vode: mnogima su se od nas dogodile daleko gore stvari, pa svemu ovome i ne treba pridavati posebnu pažnju.

Jednostavno, PC ću u dan, dva očistiti, nepoznatog sam počinitelja prijavio, a blog koji se reklamira kao moj možda i ne mogu ukloniti, ali, barem vas mogu umiriti objašnjenjem da sve to skupa nema nikakve veze sa mnom.

Hvala!


S poštovanjem,


RB

Image and video hosting by TinyPic

Zamolba administratoru servisa glasila je ovako:

Dear Sirs,

My name is RB. I am writing to you, and not for the first time, to ask you to remove blog romanobolkovic.blogspot.com from the internet, because whoever is writing it, is unlawfully using my real name and stealing my identity. The texts posted on that blog are of very inflammatory nature and are doing much damage to my professional reputation.
I’ve repeatedly written to you about this problem, but, regrettably, without any success. Still, I am writing this one more time hoping that you will finally take the necessary measure. If not, I am afraid that you will be leaving me no choice but to turn to other means of preventing you, as a provider of service, from doing me more harm.

Best regards,

RB

Image and video hosting by TinyPic

Administracija servisa, jasno, ne haje odviše za pritužbe ove vrste:

If a Blogger user is impersonating you by using your real name in their profile, please let us know and we will take action as necessary. Please note that this does not include cases of parody or satire of individuals. Unfortunately, Blogger is not in a position to determine ownership of nicknames, handles, or screen names.

Naravno, a što drugo da kažu? Svatko može otvoriti blog na vaše ime, i tu se ništa ne može - sve da taj blog i uklone, bit će otvoren drugi, drugdje, i tako ad infinitum.

Sve u svemu, it goes with teritory: cyber-space je poprište nevjerojatne slobode, ali i zlorabe te slobode.

Osobno, iz cijelog ovog slučaja ne bih izvodio presmione zaključke, naročito ne o neophodnosti uvođenja regulative koja bi reglementirala cijelo ovo područje.
Prije ću se poslužiti i drugim medijma koji mi stoje na rasplaganju: kad, recimo, na televiziji podsjetim na pitanja koja sam prije par dana evocirao u postu koji je - očito je i nevježama - izazvao ovakvu reakciju, vrlo će brzo država naći načina sankcionirati ovakvo ponašanje.
Samo cool, svi mi znamo o čemu ja govorim.

U međuvremenu, enjoy!


Vaš,


Nemanja, Car Vaseljene, Ktitor Kosmosa


P.S.

Da sad ne zurite potuljeni u monitor ne znajući što bi rekli, evo, odgovorite na pitanje:

A što biste vi učinili da zateknete blog otvoren na vaše ime?

- 01:10 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 20.02.2008.

Darko Desnica

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Otkrio sam je u jednoj beogradskoj staretinarnici: bijelu, fragilnu, zatočenu u kugli od stakla.
Stajala je uspravno na jednoj nozi kao ptica, s ispruženom desnom papučicom i uzdignutim koljenom: izvijene u blagom luku, ruke su joj nad glavom tvorile stilizirano, mitsko rogovlje.
U unutrašnjasti kugle, oko njezina tijela, lebdjela je crvenkasta prašina, pojačavajući dojam artificijelnosti, izdvojenosti.
Promatrajući sada Selmino lice, djelomice zakriveno velom, ne znam zašto sam je ostavio tamo, među starim rukopisima, svjetiljkama, instrumentima, u gradu obuzetom mržnjom.

...

Naručujući limunadu, moli me da joj ispričam svoj posljednji san.
«Izgledaš kao student,» rekla mi je kad smo se sreli. «Kako ti to uspijeva?»
«Ne znam,» odgovorio sam. «Puno spavam.»
«Misliš da se u snu ne stari?»
Pokušavajući joj nazrijeti pogled palim cigaretu, prisjećam se:
«Vidim ženski zbor,» kažem. «Pjevačice su raspoređene u jednom redu, između imaginarnih krajeva proscenijskog luka. Lica skrivenih pod kapuljačama, s uskim otvorima za oči, čitaju tekst sa pergamentskih svitaka.
Jedan par, muškarac i žena, obasjani smećkastom svjetlošću, stoje nekoliko metara ispred, kao zvučni kipovi.
Svi zajedno pjevaju neku arhaičnu melodiju, a jedine riječi koje razabirem su «fragelis» i «inutelis», za koje znam da potječu s Ivanova splitskog sarkofaga.
S posljednjim taktovima prizor se mijenja, pjevačice skidaju kapuljače, hvataju se za ruke i oblikuju kolo, počinju plesati oko zagrljenog para – tajanstveni se obred pretvara u smirujuće-zelenu, ljubičastu matissovsku fantaziju...»
«Lijepo,» kaže. «Malo kičasto. Zvuči kao san o iskupljenju.»
«Da,» potvrđujem. «Jesi li ikada plesala pod maskom?»
«Nisam,» kaže.
«Što misliš,» dodajem, «kako bi se osjećala?»
Savija laktove pod pravim kutem, podiže ruke: «Kao lutka,» kaže. «Mehanička lutka».

Nakon što je na moju molbu podigla veo (oči su joj tamne, ukrašene zagasitozlatnim sjenilom), počinje pričati o napornim treninzima, svakodnevnoj borbi s tijelom.
«Najteže mi je što sam izgubila elastičnost,» kaže. «Skokovi su mi niži, kretnje sporije; moram više vježbati da bih ostala u formi.
Uostalom,» dodaje rezignirano, «balerine su ti patetična stvorenja: kad se reflektori ugase, ostajemo same, zaboravljene, okružene psima i slikama.»
«Ali,» upozoravam ju, «pred tobom je još najmanje deset godina aktivne karijere...»
«Varaš se,» kaže. «Nemam više od pet».

...

«Neki dan sam dobila zanimljivu ponudu,» povjerava mi, nakon što smo platili i odlučili prošetati prema Tuškancu. «Jedan mladi muzičar, iz skupine koja izvodi baroknu glazbu, obavijestio me da je dobio novac za snimanje desetminutnog spota. Zamolio me da im nešto otplešem, na vlastitu koreografiju: vrlo egzotično.»
«Bila bi sama u tom spotu?» pitam.
«Da,» potvrđuje. «Anđelina u limbu...»
«To bih volio vidjeti,» kažem.
«Ne sumnjam,» odgovara, smiješeći se.

Prolazimo dječje igralište, krećemo prema Dubravnkinu putu.
«Ovdje sam nekad dolazila na kavu,» kaže, pokazujući u smjeru restorana. «A sad se to pretvorilo u pogrešno mjesto».
«Je,» kažem. «Novo vrijeme».
«Idemo lijevo,» dodaje oporo. «Ne želim to gledati».

«Ljudi imaju nevjerojatne predrasude prema mom izgledu,» napominje nešto kasnije. «Kao da je elegancija mana».
«Ti i ja,» kažem, «izgledamo kao režiser i glavna glumica u pauzi snimanja».
Tek tada postaje svjesna kontrasta između moje iznošne odjeće i svoga kostima s tokicom.
«Istina,» potvrđuje. «O čemu je film?»
«Hm,» kažem. «O spletkama u svijetu visoke mode?»
«Znala sam,» kaže. «Morat ću početi nositi traperice».

Pravimo krug, vraćamo se prema Dežmanovu prolazu. Moli me da joj preporučim nešto za lektiru.
«O baletu?» pitam.
«Ako je zanimljivo...»
Provjeravam je li čitala razgovore Stravinski – Craft.
«Ne, nisam,» kaže. «Imaš tu knjigu?»
«Imam,» potvrđujem.
«Onda ćeš mi ju posuditi...»
U hodu usklađujemo termine, dogovaramo idući susret.
Izlazimo na Ilicu. Selma ponovo spušta veo.
Pod mojim usnama, obraz joj je gladak kao staklo; mašući joj na rastanku, pitam se hoće li prepoznati proročanstvo, sjenu tuđeg sna.

- 14:20 - Komentari (35) - Isprintaj - #

utorak, 19.02.2008.

Za Željka Špoljara

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Još uvijek čuvam fotografiju na kojoj se nalazi Salmonela, no uzalud prelistavam albume „Životinjskog carstva“. Fali mi patak, gumeni patak. Kao kakav nadomjestak, jedino mi preostaje da pokušam pobrojiti sitnice što sam joj ih darivao: crveni, kožni remen sa simbolom ruske zastave, limena tabakera sa umetkom za rizle, uska, bijela dolčevita, stalak za kazete, pakovanje od deset «Koka» jaja, desetak lizaljki, kutija riže, pinceta uzeta iz kozmetičkog kompleta moje majke, četrdesetak kutija «Ronhil» cigareta, dvije tramvajske karte, tanki, crni flomaster marke «Parker», knjiga «Povijest Hrvata», usna harmonika «Piccolo», sunčane naočale, zbirka ruskih bajki, dječji rulet, časopis «Glorija», regenerator za kosu, dalekozor, dvanaestak kazališnih ulaznica, posudica za meko kuhana jaja, strip «Dilan Dog», slušalice, figurica rode, mirišljava gumica u obliku srca, razglednica na kojoj je bio nacrtan Tin Ujević, strip-album «Sveti Franjo», romansirana biografija Marlen Dietrich, skijaška kapa, božićna, telefonska kartica, kutijica tigrove masti, tridesetak boca crnog vina različitih vrsta, šest upaljača, rokovnik za godinu 1999., vojnička kapa bez grba, najlonska kabanica, ne znam bih li trebao navesti žemičku za labudove, i foto-film «Fuji».

Ovo je početak moga novog romana, "Gumeni patak".
Roman je zamišljen kao dekadentna interaktivna igra: svatko od vas može nastaviti roman u kojem god smijeru želi.
Najbolje ćemo nastavke objaviti na "Vaseljeni".
Malo danas, a malo sutra.

- 17:30 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.02.2008.

interview: Miljenko Jergović

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

S Miljenkom Jergovićem, verovatno najljepšim savremenim hrvatskim piscem, ovog puta nismo pričali o njegovim knjigama i književnosti, jer to više nikog ne zanima.Tema ovog razgovora je fejšn: New York, London, Pariz - Sarajevo, Zagreb, Beograd. Tko se lepše oblači, tko se brže svlači, kakvi su ljudi, i koliko su se vizualno promenili najvažniji gradovi na teritoriji bivše Jugoslavije.

Intervju vodio Jean-Marie Gaćeša

Image and video hosting by TinyPic

foto: Đogat Konjović


Miljenko Jergović nažalost je rođen u Sarajevu, 1966 godine. Prešao je da živi, nažalost, u Zagreb, tokom rata u Bosni. Povremeno nažalost svrati do Beograda, po farmerke. Diesel, Akademiks i Coogi, samo su neki od njegovih denim-favorita. Voli on da se obuče, eh, a i stoji mu ko saliveno.

Najnovije Volcom farmerke, u kojima je napisao klasično delo ''Srda pjeva, u sumrak na Duhove'', lepe su Dodger Povd Jean, 98% pamuk i 2% spandex, s asimetričnim zakovicama na relaksirajućem oguzju. Eh, lako je tako pisati remek-dela, pomislih.
Hedonista je, svašta ga zanima, ne bavi se sportom, poštuje Tomu Zdravkovića i Halida Bešlića (ali i Nik Kejva), puši, puno čita, piše za razne novine, između ostalog i za zagrebački ''Jučernji list''. Ne smetaju mu homoseksualci, ne smeta mu niko, osim fašista i primitivaca. Voli gradove. Voli da piše, voli da priča... On je idealan sagovornik za nas. Za priču o Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, kao regionalnim centrima mode. Ta, a ko ako ne on, fejšn-guru Milenko Jergović-Patos.

Započeli smo razgovor vrlo neposredno, prosto čovek ne bi verovo da priča s klasikom:

-Je li Jerga, šta će prvo da uradiš, kad dođeš kući, osim da izmlatiš majmuna?

-E burazeru, prvo ću da strgnem i pocepam ženine gaćice!

-Što bre, toliko si napaljen?, u šali ću ja.

-Ma jok, žuljaju me!, odvali Jergos, a mi prosto odvalili od smeha, morao Đogat da mi odvali dengu da se priberem, u jebote, ko nacrtani.

-I, je li s mnogo promenio Begiš?, upitali smo kad smo se nekako pribrali. Pre par godina si na promociji svoje knjige u Paviljonu Veljković rekao da ti Beograd izgleda kao zgodna cura koja se desetak godina drogirala heroinom, i sad se polako ''skida'' ...

- Da, malo se Beograd popravio zadnjih godina. Ne znam je li se cura skinula s heroina, ili se u međuvremenu naučila nositi sama sa sobom. Volim taj dvadeset četverosatni beogradski život, restorane, knjižare i ljude koji govore glasno. Volim beogradske konobare i onaj jutarnji izgled grada, prizore oko Ušća, Kalimegdan, koji izgledaju kao u Lamentu nad Beogradom, Miloša Crnjanskog. A volim i to što nikada nisam toliko dugo da bi me nešto fasciniralo u negativnom smislu ili da bi mi počelo ići na živce.

-A znaš li Jerga da svake tri minute u Beogradu jedna žena biva pregažena?

-Uuuuuuuuu, jeb'la majku, jeste izdržljiva..., opet će šeret, a ja jebote zecenio se od smeha, nisam se tako smejo do dekine sahrane.

-Neverovatno si duhovit odkad si u Zagrebu! Je l' znaš neki vicov ili nešto smešno da nam ispričaš?

-Znam, znam, ima jedna kratka priča koja se kaže anektdotla. Došao sam ja na roditeljski sastanak u školu OŠ „Mile Budak“. Moji prijatelji imaju sina, prvašić, ali su silno zauzeti karijerama, pa sam ja uskočio, znate kako je, kad već taslačim Eminu, da podmetnem leđa, kontam. Ide sastanak, ide, i sve ja to slušam, i dojadilo mi: znate, ja nekako vazda mrzim nepravdu. Dignem ja dva prsta, ko nekad, kad smo pjevali Suadu i mrzili nedjelju, i da mi razredna riječ, pa je ja upritam:

-A je li, razredna, a što malog zajebavaju u školi za ime, što su mu dali taki nadimak?

-Koji nadimak?, pravi se ona grbava.

-Pa Urac, šta se praviš grbava., strože ću ja.

-A, koje mu je pravo ime?, pita ona, ko ne zna, pravi se pametna, vidim.

-Enis!, kažem ja, i tu sve ode u kurac.

A uuuuu, kad je to Jerga izvalio mi se stademo udarati kašičicom za kahvu u prsa, i fotograf i ja, toliko nam je bilo smešno.

Nakon nekih 15 minuta, kad su nas osposobili za kraj intervjua, pitam ja Jergosa:

-Nego, piše l' se štogod, a pisac?, što je bila intertektualna postmoderna aluzija na znamenitog nobelovca Ivu Andrića.

-A jašta, uvijek se nešto piše. Evo, sad baš imam jedan ciklus priča za američko tržište. Evropa je već upoznata s mojim Opusom, pa sad radimo na afirmaciji mog imena, lika i djela preko Okeana.

-I kako ide?

-Pa, znate, teško. Engleski jako pogoduje poeziji, zbog tih kratkih riječi, ali teško prozaiku koji ne živi u Americi: svi ti idiomi, eh, koliko ih je! Ipak, gura se nekako, male forme, kratke priče…

-Možemo li da čujemo jednu za naše čitatelje?, ponadasmo se…

-E, kad ste bili tako dobar sugovornik, evo jedne; nije još cela na engleskom, samo su delovi, ali, biće:

Srušio se avion u džunglu. Preživjelo nekoliko njih, među njima Amer-FBI agent, Francuz, Rus i Mujo. Amerikanac, obučeni agent, odmah počeo da naređuje i organizuje:

"You will provide woods, you will find water, you (Mujo) will provide supplies..."

Svi se vratili, našli drva za vatru, vodu... jedino Muje nema.

Kaže Amer:

"We have to find him", i krenu da ga traže po džungli.

U jednom trenutku primijete da se mrda jedan žbun, priđu, kad ono iskoči Mujo:

- Suplaajs!

U jebem ti opštinu Petlovo brdo što je ovo bilo dobro! Tu suze isplakosmo od smeha, a Jergos se samo smeškao. Gleda nas Jerga, gleda, pa kad se na jedvite jade primirismo, kaže on nama na kraju:

-Nego, evo šta mi se desilo pri poseti New Yorku, kad sam išao na potpisivanje ugovora s izdavačem. Dođem na na aerodrom, kad tamo šta? Pita mene službenica na prijemu:

- Name?

- Miljenko Jergović - Jergos.

- Sex?

- Three to five times a week.

- No, no... I mean male or female?

- Male, female, sometimes camel.

- Holy cow!

- Yes, cow, sheep, animals in general.

- But isn't that hostile?

- Horse style, doggy style, any style!

- Oh dear!

- No, no! Deer run too fast !


E, tu ostadosmo bez glasa, ko da smo belog majmuna videli.
Stvarno je taj Jerga klasik, šta jes, jes!

- 18:10 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.02.2008.

Schönberg, Ligeti, Penderecki, Detoni

Image and video hosting by TinyPic
Detonijeva glazba je, za mene, pored glazbe Ligetija i Lutosławskog, najljepše svjedočanstvo naše nemoći pred tišinom.
Doktor Jatogen

Šatro!

hi-fi Nemanja

Image and video hosting by TinyPic

Boleslav: Toliko smo žuči posijali po blogosferi. Pisali smo uglavnom o piscima, za te šuge nikad dovoljno pogrda. Mene sad trenutno najviše zanimaju majke pisaca. Kako se osjećaju te klasične žene znajući da su okotile takve izdrkotine. Većinom su to seoske, mudre žene. I onda takve izdrkotine iz njihovih mejhurastih, materničnih košuljica.

Nemanja: Na tragu ove rijetko iskrene misli o piscima i njihovom položaju u svijetu, ja bih samo rekao da nisu tek pjesnici čuđenje u svijetu. Čuđenje su svi ti pisci i općenito umjetnici. Bagra, nemam druge riječi.
Ali Boleslave, nismo mi jedini koji to vidimo, ne, nismo sami u Vaseljeni. Evo što kaže div iz Ljubljane, što je doduše po sebi oksimoron, ali, nema se više vremena za retoričke figure:
"A najstrašnije što se može dogoditi jest kad se umjetnici angažiraju u politici. To je Balkan! Nije samo Karadžič, svi smo mi imali svoje male Karadžiće, tako da zapadnjacima uvijek kažem: Vi ste imali industrijsko-militaristički, a mi na Balkanu imamo poetsko-militaristički kompleks. Spoji pjesnike i vojnike i imaš balkanski rat! Polako se vraćam velikoj misli druga Platona: 'Izbaci pjesnike iz grada!’ Manje bi bilo rata."



Boleslav: Ma, da, za pjesnike svi odavno znamo da su jadni debili, poruga i sprdnja. Istina je da mogu biti opasniji od mongoloida jer mongoloidi nikad nisu imali priliku prismrditi vlasti. Ipak meni se najviše gade romanopisci, te kurcoglave kurčine natelešu na stotine stranica, pa ostavljaju dojam radišnih, razboritih kurčina. A zapravo su nešto pognojeno na što bi trebalo samo mokrit. Pjesnici svoje kratko odverglaju pa nestanu, brzo i umro, a pisci žive ko kurčinjske kornjače odvratno dugo. ne uzimam Tadijanovića u obzir on nije pjesnik, zato je i živio ko kornjača. Ali ovi romanopisci koji je to dug život, i što je najgore počinju se okolo graditi kako naporno i dugo i pomno rade. Čak i kad su u politici na pravoj strani idu mi na kurac sa onim svojim usjdenim hlačama. Uvijek kad vidim romanopisca pomislim da mu hlače užasno bazde na na području guzova. I uvijek im te hlače padaju, razvučene su im na guzici, ali ne na boemski način otrcanosti, već na onja činovničko-kamionđiski način. Tipovi koji sa tim svojim pljosnatim guzicama sjede i mrče. Malo sam se izgubio, samo sam htio reći da da su romanopisci nekako smradna čeljad čak i kad se grade pravovjernima i kad žele izgledat kao pokajnici koji su kao svijesni svoje oholosti pa se stalno kao ponizuju, ti su mi najodurniji. A, žene romanopisci... Pozvonite Daši Drndić na vrata, pa će vam sve bit jasno, Ma, užas.

Jatogen: Ah, koliko uzaludna riganja, i koliko uzaludnoga pepermint-humora u dahu! Sve čekam da kažete kako su, zapravo, novinari i biznismeni najbolji, najpošteniji u svom nepoštenju, najmanje licemjerni i tako dalje. Senjor Boleslav, senjor Nemanja, svoje postmoderne nihil-fanfarizme možete objesiti o vlastite gnojne čireve. Naime, vi očito niste svjesni da pokušaji pisanja nisu isto što i bavljenje poezijom - štoviše, vi niste načisto ni s time što je to, zapravo, poezija. Zavirite malo u neke druge knjige - te koje vas hrane nezdrave su. Da ste svjesni prave prirode poezije, ne biste tvrdili da pjesnici uzrokuju više rata, odnosno da su "jadni debili, poruga i sprdnja" - štoviše, vi u blaženom neznanju proglašavate Karadžića pjesnikom! Jebo vas onaj slaboumnik Žižek. Stvarno ste bahati do bola.
I neka se zna: opasan po čovjeka je neuspjeli umjetnik, onaj koji je iznevjerio, abortirao poeziju u sebi, ili onaj koji je nije uspio ni začeti, pa se iz nemoći okreće destrukciji svih oblika pojavnosti iste - da ponovim: jedine istinske njegovateljice. A i vi ste opasni, gospodo, u svojoj aroganciji - ponajviše sami po sebe.

Boleslav: Znam gospodine Jatogene da sam bio u svom izljevu žući suviše nepravedan prema pjesnicima. Ali to je pod utjecajem moje davne lektire, riječ je o Kunderinom romanu 'Život je drugdje'. Danas imam puno svijest koliko je ta knjiga zapravo malograđanska, ali i dalje me katkad opčinjava. Kundera je prvi posijao sjeme poruge prema pjesnicima i sad se teško riješiti te ljage. No, dobro je da postoje perjanici poput vas gospodine Jatogene, kao i poput gospođe Ane Le Brun (koja živi u skladnom braku sa Ivšićem) koji se bore za sveto ime poezije i istinskih pjesnika. Meni je to drago i ja to poštujem. Krivite Kunderu, ne mene, ja sam samo upijao te knjige jer nisam imao sposobnosti za školu, pa sam pun kurac čitao, imao sam mnogo slobodnog vremena. Također, nisam odrastao s ocem pa su moju svijest formirali muški pisci. Praštajte, Jatogene!

Nemanja: Jatogen - šmatogen, od pjesnika su gori jedino svirci. Onaj Detoni, recimo. Pa kaj je to vama stvarno glazba?

Jatogen: Dozvolite mi svečan, smrtno ozbiljan ton u ovom neozbiljnom času: Detonijeva glazba je, za mene, pored glazbe Ligetija i Lutosławskog, najljepše svjedočanstvo naše nemoći pred tišinom.

Markiz: Jučer sam silovao jednu novinarku. Hodala je nasipom u pripijenim trapezicama koje je dala skratiti da joj se usmrđene nogavice ne vuku po tlu. Neko vrijeme sam je diskretno pratio, pretvarajući se da promatram tok usmrđene rijeke sve dok nije došla do Željezničkog mosta. Prilično je lakovjerno nasjela na trik "ispalo ti sto kuna". Prišuljao sam se dok je prstima prekapala po pasjim govnima i gurnuo kurac kroz trapke razderane u predjelu međunožja na što je ova ciknula, baš onako novinarski. Još sam joj ugurao svitak Jutarnjeg u sjemenom zalivenu pičku da prikrijem tragove s maščobom tiskarske tinte.
Dubravko Blentoni nagovještaj je sa moga sira. Kroz njega glazba progovara izvrnuta poput krvavog debelog crijeva; note - mrtve stanice kože ispadaju iznutra i rasiplju se neshvatljivo živo i obilato, i potrebno je vrijeme da shvatimo da su zapravo nijeme, da je njihova igra ispisana prizvanim šupčanim vjetrom. Ali što ako nije tajna u međuprostorima ciklusâ fuka? Ujedno staklen i aspikast: fragmentarij kružnih slutnji; sfinkter kriomice zakrivljen metalnom šipkom; slatka tajna riječi izdrkanih, beskrajno odmatanje slatkastog govna iz celofana koje se cakli lepetajući mjenljivim uzdasima slutnji, gdje guzna glad pretvara zvuk u tanan prdac skladateljevoga minulog futura. (povodom Blentonijeve skladbe "Tajna šupčane ovojnice" na zagrebačkom biennaleu 2001.)

Jatogen: Markiže, počašćen sam: dali ste si trUDa i temeljito izANALizirali, pa(k)če i lekTURirali moj PoetIČKI(n) osVRT na djelo našega najvećeg skladatelja. Međutim, moram nanalgsiti da sam pomanalno razočmaran što biennale nistestis preimenovanali u BiANALe.

Nemanja: Da, dragi Kizo, ali vidi što je Blentoni Qwatter nedavno kazao:
"Pa, to je valjda sukladno ljudskom sazrijevanju i širini ošupčja. Ligeti mi je pri felatiu mumlao: »Napifi glasbu u F-duru i 4/4 mjehi, bes ikakfih štosofa i efektnih pomagala, a da bude snasna i usbudljiva, uf, uf...!« A opet, u Parizu sam gledao sjajne, strogo tradicionalne koncerte Jivana Gasparyana i onda smo išli na one ukusne pijevce u vinu, što je sve plaćao Ligeti, jer njegov je mecena, Marquis de Luchet, uvijek bio dobrodržeći, znate. Da. Kaj sam htel reći... da, nemoguće je napraviti izvrsnu, a potpuno avangardnu stvar, jer čovjek danas ima jako malo vremena za umjetnost. Teba puno papati, znate. Ima tako ukusne te hrane, danas je to barem sve dostupno. Cage je rekao: »Zanima me samo novo i loše«, a Schönbeng naprotiv: »Privlači me samo staro i dobro«. Ja kažem: Cage je pušio Schönbengu! Hoće to biti na televiziji?!"
Schönbengu su inače, zaboravil sam pričati, bile uvijek neke mrvice kolača na brčićima i po džemperu, a često mi je znao donijeti sočan sendvič sa Jambon de Bayonne, prste za polizat, i to Schönbengove. Ja sam, znate, Šenici prije koncerta uvijek znao pocuclati kažiprste, prvo lijevi pa desni, to bi ga na svojevrsan način relaksiralo, znate, što je i razumljivo, ta bliskost dva soulmatea kakvi smo tada bili Schőny i ja. On bi me zauzvrat darivao večerom u "Chez Queux", gdje bismo obilno objedovali one fine omlete s artičokom, ha, ha, to je naša mala interna šala, znate, shvaćate, art & čoka, ne, kužite? Zgodno, kaj ne, to bu isto išlo na tv, ne, ono, integralno, a?



Jatogen: Ah, i mene su oduvijek fascinirale povijesne aporije: koji je skladatelj kojemu pušio, koji se palio na govna i slično. Nešto kao Imaginarni životopisi Marcela Schwoba genetski modificiranog uzorkom DNK iz ortovnoga markiževa pera.
A kad smo već kod Detonijevih Predaha tišine, evo nešto aporijsko: "Jedan od mojih najzavidnijih (a trebalo bi biti obratno!) poluprijatelja, Pender (diljem svijeta poznatiji kao Krzysztof Penderecki) - koji mi nikada nije oprostio činjenicu da sam na internome natjecanju Eksperimentalnoga studija Poljskoga radija za svoju Phonomorphiju 1 osvojio prvu nagradu, a njegov je istodobno rađeni Psalmus bio tek treći - na banketu me nakon izvedbe u znak priznanja najprije prostački opsovao (a i to mi je koristilo pri usavršavanju poljskoga jezika), a zatim dodao: "Boga ti tvoga, Toni, takvoga se štosa ne bih nikada sjetio!" O tome je cijele noći govorio i mnogo godina poslije, kada smo u prisutnosti perzijske carice godine 1975. vrlo obilno proslavljali naše dvije uzastopne autorske večeri na Festivalu Shiraz-Persepolis (nakon što smo, prema obostranu priznanju, od šaha primili svoje najveće honorare u životu)."
Što se preporuka tiče, dva su Detonijeva CD-a prilično nabavljiva: "Dubravko Detoni na Muzičkom biennalu Zagreb 1969-1983" iz 1993. (HRT / Orfej) i najnoviji, objavljen 2007. u izdanju Cantusa. Oba diska su sjajna.

Nemanja: Da, taj mi je događaj iz sredine sedamdesetih općepoznat. Detoni mi je pričao da su on, Pender i Ivšić popili 5 botelja Château Lafite Rothschild, i onako nacvrcani i vesela i ozarena duha završili su oko ponoći u nekoj od prostranih soba šahova ladanjskog imanja. Ivšić je najprije obljubio Pendera a ja sam, priča Detoni, prezalogajio one fine janjeće kotlete koje sam ponio u džepsima s koktela carice Elije Pulherije, nazivajući pritom Vladu Kristla u Essen. Vlado mi je kazao da je jako prehlađen i da mu nije baš do priče, ali da mu je drago da se zabavljamo. Primjetio sam neku blagu notu permisivnog prijekora u Vladinom glasu, ali, znade, Krist je uvijek bio svoj, da tako kažem. Onda sam malo pojeo, šta je moglo biti, krišku, dvije one fine torte od pistacia, uz čašicu portoa, i taman je došao red na mene da učinim plaisir Ivšiću. Nakon kaj sam mu malo promrsio les couilles, mene je Pender pital: Čuj, bogati tvoga talentiranog, Toni, kaj si se ti stvarno sjetil onog štosa? Ti, pa to je bilo deca za popišat se od smeha, i to po Ivšiću, kak se on toga setil. Kaj to bu sve išlo na tv, mislim, u emisiji?

Jatogen: Joj, nemojte, Nemanja, iskrvarit ću od smijeha! Nego, jel' vam i ovo općepoznato: "Witold Lutosławski bijaše blijed i slabunjav čovječuljak natprirodno snažne volje i vitalnosti; kada bi u stvarnosti postojao nadčovjek, onda bi on bio - barem po duhu - njegovo idealno oživotvorenje. U svemu je bio fenomenalno proračunat; znao bi mi kazati: 'Za rješenje toga problema potrebne su mi 23 minute razmišljanja'."
Ili, pak (pak!) ovo: "Stock (Karlheinz Stockhausen, moja opaska) mi se tada učinio kao užareno, nedohvatljivo biće s nekoga drugog planeta, nekakav drogirani ili suludi Mesija koji u transu izvikuje nerazumljive poruke. Prevodio je Fredi Došek i mi studenti (za Stančića i druge starce ne znam) nismo shvaćali nijedne riječi, dok su glazbeni primjeri bili emitirani na nedopustivo slabom, škriputavo-isferceranom nivou (što nije bila Stockova krivnja). Dvadeset godina poslije, pitao sam na nekom putovanju (kada se jedino pronađe vremena za razgovor i razmišljanje o prošlosti) svojega vjernog suputnika Fredija, o čemu je zapravo bila riječ u Karlheinzovu izlaganju, jer to, čini se, nikome od prisutnih nije bilo jasno. 'Ne znam', rekao je Fredi, 'ni ja nisam razumio ni riječi'. (A Fredi govori savršeno njemački, to mu je, uostalom, materinji jezik). Stockovo se predavanje (kao i svako njegovo pismeno ili usmeno izlaganje) odužilo do besvijesti; sjedili smo na neudobnim, škripavim stolicama, svojim pomicanjem dolično konkurirajući glazbenim primjerima. Dobro se sjećam da se napolju čula sve veća buka ljudskih glasova, da je netko tresao (ili nasrtao) na vrata, i da su na kraju izvana počeli sve glasnije lupati po njima. Iznervirani je Heinz, učiteljski s visoka, svojom poznatom kombinacijom agresivne drskosti i histerije, zavikao: 'Kelemen, was ist das?!' A Milko je iz prvoga reda prepune dvorane prestrašeno, drhtavim glasom odgovorio: 'Das ist Volk, kroatische Volk'."

Nemanja: O, kako da ne, pa to smo često prepričavali, dragi dottore. Fredi, Stock, Toni i Wit znali bi dolaziti k nama na ranč, tu kraj Soblinca, u berbu kupina. Fredi je bil jako delikatna osoba, hodao je u onom svom panama-šešoaru i kaki-prsluku od grube jute, kaj ga je donesel iz Mumbaja. Furt je imao pune džepove lula i svakojakog pušačkog pribora, duhana, žigica i, nikad nisam baš shvatio do kraja čemu je to pak služilo, kreskamena i filtera za Zippo, mada nikada nije posjedovao niti jedan takovrsni fajercag, budući da nije podnosio miris benzina. Toni bi nekaj prigrizal, onak, za štrapac kakav sendvič od dobre šunke s hrenom ili orahnjaču, popil bi si gem, dva Ritoznojčana, isprdil se na vatru pristavljenu za kotlovinu, i onda bi počel s onom svojom dobropoznatom spikicom: Čuj, Wit, se ti sečaš...A Wit je bil mustra svoje vrste. Taj bi s mojim pokojnim dedom satima znao razglabati o besprizorno malicioznom Adrianu Leverkühnu i uznemirujućim disonancama nad kojima je Mann rezignirao nemalo iznenađen abrazivnim tonovima Schönbergove dodekafonije, a Stock bi samo slušao, stenografski zapisivao nešto u svoj Moleskine (tad sam priv put vidio taj slavni notes) i uputio nježan pogled u pravcu Tonija. Toni bi obično nekaj jeo, ili samo žvakao, onako, kao da preživa, jer je ako ništa drugo redovito po ustima povlačio neke bademe, orahe ili suhe šljive; govorio je da je to dobro za njega i njegov gastritis, mada smo znali da je samo riječ o atavističkoj proždrljivosti; Tonijevi su, znate, iz krajeva gdje se od davnina umiralo od gladi za turskih opsada, jer su se piceki bacali prek zidina kao strategijski privid blagostanja, pa su u Detonija u najvećoj mjeri egzemplificirala ta dijalektalna karakteristika kao diferentia speciffica našeg nacionalnog karaktera ( 'Das ist Volk, kroatische Volk'). Joj, svakaj bi vam mogel pričat o tim nadahnutim večerima na ladanju, sjajna su to vremena bila, uz vatru, iskre, krijesnice i Glazbu Sfera. O tome bi se dala, kak je Toni rekel, cela emisija na teveju napravit.

Jatogen: Eh, da: još je jedan Detonijev CD relativno lako nabavljiv: "Zaboravljene muzike". Na njemu možete pronaći jednu izuzetnu klavirsku skladbu (genijalan pijanist, taj Dubravko, pa i sin mu Danijel): "9 prizora iz Danijelova sna". Sjajno, sjajno. A potražite i CD njegova ansambla ACEZANTEZ. Ne zaboravite ni dvostruki kompilacijski album "MBZ na kraju tisućljeća" čiji je vrhunac Detonijeva bezvremena skladbetina "Koncert za glasovir i orkestar". Genijalno, genijalno. Maksim je Mrvica, prije negoli je dopao šaka Tončiju Huljiću, jedan svoj album (na kojemu izvodi glasovirske skladbe hrvatskih skladatelja) nazvao prema Detonijevoj skladbi "Geste". Izvrsno, izvrsno. I svakako si priuštite "Dubravko Detoni na Muzičkom biennalu Zagreb 1969-1983" - čut ćete izuzetne, zastrašujuće, urnebesne, groteskne skladbe kakve su "Od do", "Cedurofilija" i "The Wonderful Monster of Time" - i ovaj najnoviji, u Cantusovoj ediciji "Hrvatski suvremeni skladatelji": skladbe "Banalia" (za glas, komorni ansambl i elektroniku) i "Crna glazba" (za glasove, komorni sastav i elektroniku) paralizirat će vas, svaka na svoj način - prva će u vama proizvesti dubok, oštar, naopak, leden cerek, a druga će vas natjerati da postanete sigurni u izvjesnost Nostradamusovog proročanstva o tome da će treći svjetski rat započeti na Kosovu. Strahoviti su dometi te glazbe, to je jasno svakome tko je voljan ne slušati, nego čuti.

Govno

Govno je kraljevski podatak da si se uključio i da ćeš, prolazeći kroz prstenove veličanstvenih pretvorbi, biti uvijek tu. Govno je jedina stvarna točka u kojoj nešto što završava ujedno i počinje. Govno je jedini mogući odgovor na ledeno pitanje prirode, prvi divan primjerak iz neminovno-nadolazeće-sveosvojivoga svijeta Ružnoga. Govno je prvo i posljednje djelo koje ne nestaje.

D.Detoni, Plavo klupko

- 23:57 - Komentari (12) - Isprintaj - #

fake John Cleese’s

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Dear Citizens of America,


In view of your failure to elect a competent President and thus to govern yourselves, we hereby give notice of the revocation of your independence, effective immediately.

Her Sovereign Majesty, Queen Elizabeth II, will resume monarchical duties over all states, commonwealths and other territories (except Kansas, which she does not fancy), as from Monday next.

Your new prime minister, Gordon Brown, will appoint a governor for America without the need for further elections. Congress and the Senate will be disbanded. A questionnaire may be circulated next year to determine whether any of you noticed.

To aid in the transition to a British Crown Dependency, the following rules are introduced with immediate effect:

1. You should look up “revocation” in the Oxford English Dictionary. Then look up “aluminium,” and check the pronunciation guide. You will be amazed at just how wrongly you have been pronouncing it.

2. The letter ‘U’ will be reinstated in words such as ‘colour’, ‘favour’ and ‘neighbour.’ Likewise, you will learn to spell ‘doughnut’ without skipping half the letters, and the suffix “ize” will be replaced by the suffix “ise.”

3. You will learn that the suffix ‘burgh’ is pronounced ‘burra’; you may elect to spell Pittsburgh as ‘Pittsberg’ if you find you simply can’t cope with correct pronunciation.

4. Generally, you will be expected to raise your vocabulary to acceptable levels (look up “vocabulary”). Using the same twenty-seven words interspersed with filler noises such as “like” and “you know” is an unacceptable and inefficient form of communication.

5. There is no such thing as “US English.” We will let Microsoft know on your behalf. The Microsoft spell-checker will be adjusted to take account of the reinstated letter ‘u’ and the elimination of “-ize.”

6. You will relearn your original national anthem, “God Save The Queen”,
but only after fully carrying out Task #1 (see above).

7. July 4th will no longer be celebrated as a holiday. November 2nd will
be a new national holiday, but to be celebrated only in England. It will be called “Come-Uppance Day.”

8. You will learn to resolve personal issues without using guns, lawyers or therapists. The fact that you need so many lawyers and therapists shows that you’re not adult enough to be independent. Guns should only be handled by adults. If you’re not adult enough to sort things out without suing someone or speaking to a therapist then you’re not grown up enough to handle a gun.

9. Therefore, you will no longer be allowed to own or carry anything more dangerous than a vegetable peeler. A permit will be required if you wish to carry a vegetable peeler in public.

10. All American cars are hereby banned. They are crap and this is for your own good. When we show you German cars, you will understand what we mean.

Image and video hosting by TinyPic

11. All intersections will be replaced with roundabouts, and you will start driving on the left with immediate effect. At the same time, you will go metric immediately and without the benefit of conversion tables… Both roundabouts and metrification will help you understand the British sense of humour.

12. The Former USA will adopt UK prices on petrol (which you have been calling “gasoline”) - roughly $8/US per gallon. Get used to it.

13. You will learn to make real chips. Those things you call french fries are not real chips, and those things you insist on calling potato chips are properly called “crisps.” Real chips are thick cut, fried in animal fat, and dressed not with catsup but with malt vinegar.

14. Waiters and waitresses will be trained to be more aggressive with customers.

15. The cold tasteless stuff you insist on calling beer is not actually beer at all. Henceforth, only proper British Bitter will be referred to as “beer,” and European brews of known and accepted provenance will be referred to as “Lager.” American brands will be referred to as “Near-Frozen Gnat’s Urine,” so that all can be sold without risk of further confusion.

16. Hollywood will be required occasionally to cast English actors as good guys. Hollywood will also be required to cast English actors as English characters. Watching Andie MacDowell attempt English dialogue in “Four Weddings and a Funeral” was an experience akin to having one’s ear removed with a cheese grater.

17. You will cease playing American “football.” There is only one kind of proper football; you call it “soccer”. Those of you brave enough, in time, will be allowed to play rugby (which has some similarities to American “football”, but does not involve stopping for a rest every twenty seconds or wearing full kevlar body armour like a bunch of Jessies - English slang for “Big Girls Blouse”).

18. Further, you will stop playing baseball. It is not reasonable to host an event called the “World Series” for a game which is not played outside of America. Since only 2.1% of you are aware that there is a world beyond your borders, your error is understandable and forgiven.

19. You must tell us who killed JFK. It’s been driving us mad.

20. An internal revenue agent (i.e. tax collector) from Her Majesty’s Government will be with you shortly to ensure the acquisition of all monies due, backdated to 1776.

Image and video hosting by TinyPic

Thank you for your co-operation.

John Cleese

- 20:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 16.02.2008.

CLOSE READING

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Andrew Harlan*

Ne volim Ivu Banca, i to isključivo zbog njegova načina razmišljanja a ne zbog stavova koje zagovara. Ivo Banac je danas vodeći hrvatski intelektualac, kao što je svojedobno vodeći hrvatski intelektualac bio Slaven Letica, a upravo je onakav kakav, po mojem sudu, vodeći hrvatski intlektualac ne bi smio biti.

Čini mi se da za stanje u kojem se Hrvatska nalazi, a ocjenjujem ga zaostalošću, odgovornost snose vodeći hrvatski intelektualci, najšireg spektra. Oni svojim ugledom utječu na kvalitetu javne rasprave. Na njih se pozivaju novinari a nerijetko i političari. Ivo Banac se smjestio u sam hrvatski intelektualni vrh i upravo mi zato njegove mane najviše idu na živce.

Ivo Banac ima višak uvjerenja, a manjak trezvenosti. Ova je dijagnoza utoliko teža što tradicija i obrazovni sustav iz kojeg nam Banac dolazi ne njeguje pristup istovjetan njegovome; naprotiv – anglosaksonska tradicija je utemeljena u trezvenom racionalizmu (ovo je donekle pleonazam); zapravo anglosaksonski je svjetonazor u osnovi vrijednosni sustav u kojem se prioritet daje toleranciji, a racio je pretpostavka shvacanja i poštovanja drugoga. Svojim javnim nastupima Banac standardno pokazuje da ne razumije, da nije u stanju ili ne zeli razumjeti (uglavnom nista), pa mu dakle nedostaje osnovna (anglosaksonska) pretpostavka za toleranciju.

U Jutarnjem od subote, 16 veljace, Ivo Banac je polemizirao s tekstom Stjepana Mesica, hrvatskog predsjednika, o komunizmu i antifašizmu koji je nekoliko dana prije objavljen u 'Novom listu'. Mesićev tekst nisam čitao, a i Bančev sam čitao samo zato što je on vodeći hrvatski intelektualac, dakle zato što izražava stanje duha. Ovdje me uopće ne zanima to sto je Mesić hrvatski predsjednik a Banac predsjednik HHO-a, pa čak ni predmet njihove polemike (zaboli me!) Ovdje me zanima isključivo tip i kvaliteta Bančeve argumentacije, koja je i u tom tekstu standardno Bančevski jadna i, prije svega, neartikulirana.

Navodim citat iz Bancevog teksta:

“Oskudno je Mesićevo znanje i tendenciozno njegovo tumačenje pojave komunizma. To ga, nažalost, ne sprečava ‘o tome poučiti one koji ne znaju’, dakle one koji znaju manje od njega, i to intelektualno neplodnim formulacijama poput: “komunizam kao ideja nema u sebi ama baš ništa zločinačkoga. Što je loše u ideji društva jednakih ljudi koji bi društvu pridonosili prema svojim mogućnostima, a od toga društva dobivali prema svojim potrebama? Je li to zločin? Nikako. To, međutim, jest utopija, to je neostvarivo’. Zanimljivo. Projekt u koji su ugrađene kosti stotina milijuna ljudi bio je neostvariv, ali ne i zločinački! “

Tipičan Bančev pristup, zamjena predmeta rasprave, ovdje je posve očigledan.

1. Mesić dakle govori o ideji komunizma. Istina, formulira je na jedan dosta sirov nacin, ali neka mu bude, budimo tolerantni. Mesic je, u najmanju ruku, jasan i odredjen.
2. Mesić govori da je ta ideja, tako formulirana, neostvariva, da je utopija.

Što o toj ideji kaže Banac? Ništa. On o ideji uopće ne govori, iako on možda misli da govori o ideji, iako on navodi ideju i čak bih rekao da insinuira da govori o ideji. Izravno, Banac govori o projektu. Ne kaže o kojem je projektu riječ, ali se ajmo praviti da govori o projektu ostvarenja komunizma, o projektu ostvarenja ideje «svakom prema potrebama...» Banac kaže da da je projekt bio neostvariv, dakle poistovjećuje projekt i ideju a da ga nitko za to nije ovlastio. On tvrdi da su u projekt ugradjene kosti stotina milijuna ljudi te je projekt bio zločinački. Tako Banac kritizira ideju komunizma.

Rekao bih ovako: od vrhunskog hrvatskog intelektualca očekujem kudikamo više argumenata kojima potkrepljuje tvrdnju da su Gulag i Goli otok osnivani radi ostvarivanja ideje «svakom prema potrebama ...» Ovu zbrljotinu kao argumentaciju popušiti neću.

Netko će reći da je riječ o cjepidlačenju. Nije, riječ je o tome da Bancu uopće nije ni stalo da sluša sugovornika, da kritizira ili analizira ideju komunizma. Riječ je o tome da Banac nije usmjeren razumijevanju i tumačenju, nije ni racionalan ni tolerantan.

Sljedeći Bančev odlomak, kojim on možda objašnjava ideju (možda kažem), iako nam ne kaže izrijekom je li tome tako (a anglosaksonsko izražavanje nastoji biti što izravnije), tek je taj sljedeći odlomak ona prava papazjanija:

“Kad bi Stjepan Mesić poznavao najelementarniju literaturu o marksizmu, možda bi uzeo u obzir jasnu formulu Leszeka Kolakowskog - koji sigurno nije ustaša! - kako ‘u stvarnom životu višak jednakosti podrazumijeva višak države, a apsolutna jednakost apsolutnu državu’, ali i činjenicu da se Marxovo razumijevanje formule ‘svakomu po svojim potrebama’ bitno razlikovalo od mnogo skromnijih onodobnih socijalističkih shvaćanja ‘pravih potreba’ ljudskog društva. Naime, Marx i komunisti ‘potrebe’ su tumačili maksimalistički, da bi u pomanjkanju realnih rezultata došli do izuzetno etatističkih rješenja. Kolakowski njihova nastojanja ironizira svetogrdnom mišlju kako bi logikom stvari univerzalni sustav točkica i bonova zacijelo predstavljao vrhunac povijesne emancipacije. Savršeni sustavi, naime, redovito vode u ropstvo i zločin. Staljinizam nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma.”

Da se netko ne bi prevario, ovdje nije prioritet raspravljati s Bancem o Kolakowskom (koji nije ustaša), marxizmu, komunizmu i potrebama. Stvar je u tome da se ukaze prije svega na na elementarne nesuvislosti.

Jedna od njih glasi:»Savršeni sustavi, naime, redovito vode u ropstvo i zločin.» Riječ je dakako o očitoj kontradikciji, a u rečenicama koje joj prethode možda se insinuira u čemu se kontradikcija temelji. Možda kažem, no zašto bismo mi artikulirali neartikuliranog Banca i došli u opasnost a) da ustvrdimo nešto što on možda i nije htio reći ili b) da spašavajući Banca izvedemo neku potpuno neodrživu konstrukciju.

Bančev je zadatak da nam potkrijepi recenicu 1) kako to «savršenstvo vodi u zločin»; 2) kakvo je to savršenstvo koje vodi u zločin, te napokon 3) zašto bismo ono što vodi u zločin smatrali savršenstvom. Da je Banac zaista duboko usvojio anglosaksonsku misaonu tradiciju već bi nam jasno i razgovjetno i sam podastro argumente za svoju olako izrečenu tvrdnju. Ovako, to je obicno blebetanje.

Već u sljedećoj rečenici Banac tvrdi da je «staljinizam ...logicna posljedica marksizma», cime se – pretpostavljam nehotice - dodatno distancira od anglosaksonske a i kontinentalno-europske misaone tradicije.
Utemeljitelji logičkog pozitivizma, Russell i Wittgenstein ustrajno su dokazivali da je uzročno-posljedična veza i u prirodi, a pogotovu u društvu samo fikcija, proizvod našeg zamišljanja, ništa stvarno. Russellov i Wittgensteinov radikalizam, ako ga se i ne slijedi do kraja, svakoga tko olako uspostavlja veze izmedju pojmova i pojava u namanju ruku upućuje na oprez.

Do uzrocnosti mi je posebno stalo. Uzrocnost, kaze Aristotel u Fizici, otkriva konacnu prirodu stvari, otkrivanje i dokazivanje uzrocnosti je cilj znanstvenog istrazivanja, i upravo zato s uzrocnoscu valja biti maksimalno oprezan.

Banac nije. Rijecju posljedica on se koristi olako pri cemu demonstrira da ne poznaje osnovne karakteristike uzročnosti. Ima, na primjer problema s rasclanjivanjem uzrocnosti i sličnosti.

Pročitajte još jednom gornji Bancev pasus. Banac implicira da su ropstvo i zločin karakteristika staljinizma, s cime se mozemo sloziti, te da su posljedica marksizma. Ali, ropstvo i zločin su karatkteristika i fašizma. Je li i fašizam posljedica marksizma? Dosad se fasizam olako smatralo posljedicom «Nietzscheovog nihilizma». Naravno, ni za jedan od tih zaključaka ne bih dao ruku u vatru. Nisam Banac, nisam vodeci hrvatski intelektualac, na sreću.

Usput, upozoravam cijenjeno čitateljstvo da poznajem originalni tekst u kojem se iznosi formulacija o potrebama i sposobnostima, poznajem i kontekst, ali nisam siguran da je tome tako i sa Ivom Bancem, iako je tekst dostupan na Internetu.

No, i bez poznavanja konteksta, a on je izvanredan i moze biti samo od pomoci, dakle i bez poznavanja teksta u kojem je prava tema rasprava o razlicitim pojmovima i oblicima jednakosti, vec iz ovoga sto je sam izrekao Banac je – tek da bi izbjegao brljotine - obavezan bio upitati sam sebe: O kakvom je to pojmu jednakosti rijec kad je u pitanju princip «svakom prema potrebama...».

Samorazumljivo je ovdje da su ljudske potrebe razlicite, te raspodjela koja iz tog principa proistječe podrazumijeva nejednakost, a ne jednakost. Da bi raspodjela prema potrebama implicirala jednakost, morala bi negirati razlicitost potreba, ali cemu onda raspodjela prema potrebama – dovoljno bi bilo svakom jednako (kvantitativno). Naravno, u principu «svakom prema potrebama» rijec je o ravnopravnosti, rijec je o tome da su svi jednaki (ravni) u pravima zadovoljavanja potreba. Sto je tu sporno?

Potrebe i jednakost Banac dakle povezuje nesuvislo ali hrabro.

Ne želim Banca optuživati za stil, vjerujem da je u engleskom elegantniji, no njegova rogobatna rečenica, prva u citiranom pasusu, osniva se na pojmovima «višak jednakosti» i «apsolutna jednakost» čije nam značenje nije objasnio, pa nam slijedom toga nikako ne može biti jasno ni sto zeli dokazati formulama Leszeka Kolakowskog koji nije ustaša: višak jednakosti – višak države; apsolutna jednakost - apsolutna država.

Jedan i jedan su u matematici jednako dva i to je apsolutna jednakost, po definiciji, ne dokazuje se. Kakve veze ta apsolutna jednakost ima s apsolutnom drzavom? Što je to «višak jednakosti»? To je naravno neka metafora i tek dobrom voljom mozemo naslutiti da Banac hoce reci kako uravnilovka u raspodjeli zahtijeva cvrstu ruku. Cudesno otkrice.

Rijec je medjutim o lupetanjima, ispraznjenim od ozbiljnog znacenja, koja nemaju veze ni sa cime, a iz tih relacija (iz viska slijedi visak a iz apsolutnog - apsolutno), čak ako ih Banac, slijedeći ne-ustašu Kolakowskog, uspostavi aksiomatski ne proizlazi nikakva veza sa socijalističkim «pravim potrebama». U pomanjkanju kojih «realnih rezultata» su Marx i komunisti došli do kojih etatističkih rješenja, a još tumačeći potrebe maksimalistički? Obrni okreni, iz tog se bućkuriša nikakvo suvislo značenje izvesti ne može.

Banac preporucuje Mesicu da se upozna s «najtemeljnijom literaturom o marksizmu» i prigovara mu oskudno znanje o predmetu o kojem raspravlja, sto je svakako neukusan nacin komunikacije. Idemo onda tuk na utuk: Ni Bancu ne bi bio visak upoznati se s temeljnom anglosaksonskom litaraturom u pojmu jenakosti koju ocito nije konzultirao, a ako i jest nije ju probavio. Preporucamo dakle suvremenu analizu pojma kod Amartye Sena, u knjizi «Inequality Reexamined». Banac ce se iznenaditi kako je jednakost zivahan i nepotopiv pojam, u kakvim se se cudesnim ooblicima i nakakvim se sve mjestima pojavljuje.

I sa potrebama stvari stoje slicno. Ono sto je na prvi pogled neupitno odjednom se pojavljuje u obliku neprihvatljive konzekvence. «Maksimalistickom marksistickom tumacenju potreba» Banac suprotstavlja «skromnije socijalisticko» shvacanje «pravih potreba». Anglosaksonska je literatura i tu ljekovita. U jednom vrlo utjecajnom tekstu Hayek Galbraithovo zauzimanje za «prave potrebe» raskrinkava kao izraz totalitarnog duha. (Alo, Banac, gdje smo zasli?)

Slijedeci Galbraithovo nacelo «pravih potreba» u ime ogranicavanja ekscesa i luksuza odrekli bismo se, kaze Hayek, najvisih izraza ljudske kreativnosti, u ime «pravih potreba» odrekli bismo se Leonarda (je li to marksisticki maksimalizam). Banac nije doma s pojmovima, ali nema ni kocnica.

No, velim, to nije tema. Ovdje je riječ o tome da je Banac jedan potpuno nesuvisli kit, što je njegovo ljudsko pravo. Banac je u isti mah vrhunski hrvatski intelektualac, što znači da je vrhunski hrvatski intelektualac nesuvisli kit. Ali i Hrvatska na to ima potpuno pravo.

Dalje u svom tekstu Banac raspravlja o Titu i godinama nakon Drugog svjetskog rata, u istoj svojoj maniri, brkajući osnovne pojmove (na primjer pluralizam i demokraciju) i izvodeći posljedice koje ne slijede ni iz čega, sasvim dakle protivno onome sto bi posljedice imale biti - da iz necega slijede. No čitateljima kojima logičke pogreške ne bodu oči, koji u ime tolerancije kimaju glavom vrhunskim intelektualcima, a takvih, sudeci po komentarima ispod njegovog teksta na Internetu ima dosta, želim svu sreću i zadovoljstvo.

Image and video hosting by TinyPic
______________

* Andrew Harlan pasionirani je ekvestrianist i filantrop s kraja XX. vijeka. Doctor philosophiae, krajem osamdesetih habilitirao je na Trinity Collegeu s tezom 'Problematika modus tollendo ponensa od Peripatetika do Stoe'. Zbog nepovoljnog stanja u duhu i klime na otoku napušta univerzitet ali ne i znanost. Sada živi u Madridu, s prekrasnom suprugom Mercedes i dvoje anđela, Mariom de la Luz i Béranger. Svira bas-gitaru u bandu I Real. Profesionalni je ghostwriter gradonačelnika Salamance.

- 23:48 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Predsjednik RH o proglašenju neovisnosti Kosova

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

U danima kada smo suočeni sa završetkom dugog i nerijetko mukotrpnog procesa definiranja konačnog statusa Kosova čini mi se uputnim još jednom, najjasnije što je moguće, iznijeti svoje poglede na taj složeni problem, na njegove korijene i genezu, ali ujedno i naznačiti kako se Republika Hrvatska može, a rekao bih i: mora, postaviti u sadašnjem trenutku.

Hrvatska se mora postaviti, a ne ponašati se kao većina članica EU

Nije, naime, dovoljno ponavljati formulu da ćemo se mi, kao zemlja kandidat za članstvo u Europskoj uniji, ponašati kao većina članica Unije, odnosno da ćemo ih slijediti. Treba reći i: zašto. Hrvatska je suverena zemlja i mi nećemo ni danas, a ni u budućnosti, naprosto samo slijepo, bez razmišljanja, slijediti bilo koga, zanemarujući pri tome vlastite interese i potrebe. Upravo zato smatram potrebnim da javnost, u prvome redu hrvatsku, ali ne i samo hrvatsku, podsjetim na neke stvari, odnosno da iznesem razloge kojima se vodimo pri koncipiranju našega stanovišta u kontekstu kosovskoga pitanja. Sve drugo bilo bi ravno bježanju od odgovornosti, a ja – kao predsjednik Republike Hrvatske i kao Ustavom određeni sukreator njezine vanjske politike – od odgovornosti nikada nisam bježao.
U ovome slučaju riječ je o odgovornosti za mir i sigurnost – u regiji, ali i šire. Riječ je o završetku dugoga procesa dezintegracije nekadašnje jugoslavenske federacije, ali u isto vrijeme i o dovršetku uspostavljanja makar osnovne konstrukcije nove arhitekture prostora jugoistočne Europe.
Neću pribjegavati povijesnim argumentima, jer riječ je o političkome pitanju. Povijest, naravno, treba poznavati, ali traženje rješenja problema današnjice na osnovi statusa ovoga ili onoga naroda, ove ili one etničke zajednice u daljoj ili dalekoj prošlosti, ne vodi nikamo. Pa stoga smatram argument o Kosovu kao kolijevci srpstva jednako malo vrijednim kao i onaj da su Iliri, praoci Albanaca, došli na prostore današnjega Kosova još i prije Rimljana, a da Slavene – konkretno: Srbe i ne spominjem. U povijest se moramo vratiti samo do vremena bivše jugoslavenske federacije, jer razrješavanje problema s kojima smo suočeni ima svoje korijene u statusu Kosova unutar Jugoslavije, kao i u procesu dezintegracije Jugoslavije. Da ne bi bilo nikakve zabune: kada govorim o Jugoslaviji, mislim na onu Jugoslaviju koja je postojala do početka devedesetih godina dvadesetoga stoljeće, dakle na Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju.
Njezin ustav iz godine 1974. kaže kako je “Jugoslavija savezna država kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika, te socijalističkih autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine koje su u sastavu Socijalističke Republike Srbije”. Taj ustav također precizira da u socijalističkoj autonomnoj pokrajini “radni ljudi i građani, narodi i narodnosti ostvaruju svoja suverena prava”.
Upozoravam na nekoliko elemenata iz ovih navoda. Prvo, Jugoslavija se sastojala od republika i pokrajina, dakle pokrajine su bile konstitutivni elementi federacije. Drugo, pokrajine su bile u sastavu Srbije, što znači da su – osim konstitutivne veze s federacijom, bile povezane i s jednom od njezinih federalnih jedinica. Treće, republike i pokrajine dobrovoljno su se ujedinile u Jugoslaviju, iz čega proizlazi jasan zaključak kako ih se protiv njihove volje u tim državnim okvirima ne može zadržavati. U slučaju pokrajina to se odnosi kako na okvir federacije, tako i na okvir federalne jedinice. I, napokon, četvrto: građani, odnosno narodi i narodnosti u pokrajinama ostvaruju svoja suverena prava. Tome nikakav komentar nije potreban.

Kosovski problem nije presedan za daljnje postupanju u sličnim slučajevima

Imajući sve to u vidu, moramo doći do nepobitnoga zaključka kako je kosovski problem – problem sui generis. Što znači da njegovo razrješavanje nije i ne može biti presedan za dalje postupanje u bilo kojemu od samo naoko sličnih problema bilo gdje u svijetu. Dakle, da budem do kraja jasan: rješavanje problema Kosova ni na koji način ne prejudicira rješavanje bilo kojeg drugog problema, niti može biti uzor za takvo rješavanje. Riječ je o jedinstvenom problemu koji proizlazi iz jedinstvenog statusa što ga je Kosovo, kao autonomna pokrajina, imalo u sklopu jugoslavenske federacije. Ta se federacija raspala. Element konstitutivnosti vezan uz nju nestao je, ali to ne znači da je on automatski prešao na današnju Republiku Srbiju – samo zato što je pokrajina Kosovo nekada bila i dijelom republike Srbije u federativnoj Jugoslaviji.
Upravo zbog toga što je element povezanosti Kosova s nekadašnjom federacijom otpao, a što se zadržao samo element povezanosti sa Srbijom, nametnula se i potreba utvrđivanja novoga i konačnoga statusa Kosova.
Republika Hrvatska polazi u tome kontekstu od dvije neprijeporne činjenice, odnosno spoznaje.
Prvo – nije moguć povratak na nekadašnje stanje, mislim pri tome i na ono stanje prije no što je Milošević ukinuo sve elemente autonomije, a potom silom pokušao prognati Albance s Kosova. Drugo – nije moguće ni održavanje u nedogled sadašnjega stanja, dakle onoga što je uspostavljeno nakon što je Atlantski pakt vojnom intervencijom spriječio izgon Albanaca s Kosova.
Dosadašnji pregovori, reći ću krajnje jasno, možda i nediplomatski jasno, svodili su se, dobrim namjerama usprkos, manje-više na kupovanje vremena, na odgađanje neizbježnoga... Jer, dvije su strane što su se trebale dogovoriti bile čvrsto ukopane na suprotnim pozicijama. No, u pregovorima ipak su se iskristalizirale i neke ideje, neki modeli što ih nikako ne bi trebalo zanemariti i koji moraju dobiti svoje zasluženo mjesto pri utvrđivanju konačnoga statusa, odnosno u definiranju odgovora na pitanje: kakvo će biti sutrašnje Kosovo.

Srbiji bi trebalo pomoći na sve moguće načine

Naravno, idealno bi bilo da se do rješenja moglo doći u izravnim pregovorima neposredno zainteresiranih strana, ili pak “pod kapom” Ujedinjenih naroda. I jedno, i drugo pokazalo se nemogućim i stoga je danas suvišno trošiti na to riječi. Naprosto – nije išlo. I sada smo tu gdje jesmo.
Mi smo itekako svjesni toga da je kosovsko pitanje za Republiku Srbiju vrlo bolno. Stoga smatram da bi Srbiji trebalo pomoći na sve moguće načine, u prvome redu otvaranjem realne perspektive za ulazak u Europsku uniju, uz mjere poticanja i razvoja demokracije (neovisno o ishodu predsjedničkih izbora!), kako bi se s tim pitanjem suočila na način koji neće biti ni zatvaranje očiju pred realnostima, niti zauzimanje konfrontirajućega stava koji bi u sebi nosio i opasnost samoizolacije Srbije u regiji, ali i u Europi.
U isto vrijeme svjesni smo i legitimnih težnji Albanaca na Kosovu. Mi niti hoćemo, niti možemo drugima poreći pravo na samoopredjeljenje koje smo za sebe tražili i morali s oružjem u ruci izboriti u procesu raspada jugoslavenske federacije, kada su nas pokušali silom spriječiti u ostvarivanju prava što smo ih imali na osnovi Ustava iz godine 1974, dok međunarodna zajednica nije htjela, ili mogla prepoznati problem i povući – onda kada je trebalo – prave poteze. Zato upravo u sadašnjem trenutku naglašavam kako jednom učinjene greške i propuste nitko nema pravo ponavljati. Niti se jednom naučene lekcije smiju zaboravljati. Jednom iskazana nesposobnost da se odgovorno djeluje ne može se pretvoriti u politiku neodgovornosti. Polazišna točka mora biti spoznaja o specifičnosti kosovskoga problema, pa slijedom toga i o specifičnosti, dakle neponovljivosti načina njegovoga razrješavanja. A ciljna točka mora biti jasna definicija demokratskoga Kosova, na kojemu će se, uz pomoć i pod nadzorom međunarodne zajednice, u prvome redu Europske unije, u svakome trenutku i na svakome pedlju poštovati, štititi i ostvarivati temeljna ljudska i manjinska prava. Pri svemu tome ključni je pojam – odgovornost; odgovornost prema miru, sigurnosti i stabilnosti, odgovornost prema ostvarivanju ciljeva što su ih u Povelji Ujedinjenih naroda formulirali njihovi osnivači, prije više od šest desetljeća.

Ne smijemo bježati od odgovornosti

I još nešto treba znati, ali i jasno reći, ako treba i ponoviti. Ni neposredni akteri, ni regija ne mogu se s problemom uhvatiti u koštac sami. Upućeni su na pomoć međunarodne zajednice, a u tome kontekstu Republika Hrvatska spremna je pružiti ono i onoliko, koliko objektivno može. Dakle: Kosovo ne može samo – naša je odgovornost da mu pomognemo pri prvim koracima u novome životu. Isto tako ni Srbija ne može sama – naša je odgovornost da joj pomognemo u suočavanju s novim okolnostima i u pronalaženju njezinoga mjesta u svjetskoj zajednici u kojoj će demokratska, stabilna Srbija uvijek biti dobrodošla. I, napokon, jugoistočna Europa ne može sama; treba joj, dakle, pomoći na putu kojim je krenula, na putu prevladavanja posljedica nedavnih ratova i uspostavljanja dobrih odnosa među novim državama, na putu koji će sve zemlje regije odvesti prema odredištu kojemu se Republike Hrvatska već prilično primakla, prema Europskoj uniji.
Od tih odgovornosti nitko ne smije pobjeći. Nitko u regiji, nitko u Europi, ali ni u svijetu. Kada to kažem, želim naglasiti kako nema opravdanja za egoizam koji bi zadovoljavanje pojedinačnih, odnosno uskih, kratkoročnih interesa htio pretpostaviti ostvarivanju dugoročnih interesa cijeloga svijeta. Iskreno vjerujem da je odgovornost prema vlastitome narodu i državi u današnjem globaliziranom svijetu nemoguće iskazivati i ostvarivati nezavisno od odgovornosti prema široj zajednici naroda i država, što vrijedi kako za male, tako i za velike zemlje.
To su stanovišta koja će određivati pozicioniranje Republike Hrvatske prema kosovskome kompleksu. Volio bih vjerovati da će ih razumjeti i oni koji (još) misle drugačije.

- 21:34 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Građanin: persona non grata in terra incognita

Image and video hosting by TinyPic

To su dakle pitanja, pred kojima stojimo, koja su primjerena ekonomijskom i sociologijskom prelomnom vremenu, u kojemu Staro ne prolazi a Novo neće postati, iako je jednom i drugom odavna došao rok.

Ernst Bloch, Riječ na otvaranju Korčulanske ljetne škole*, 1960.

Što znači biti građaninom u modernom demokratskom smislu prije ćemo naučiti iz par američkih filmova nego iz čitave hrvatske literature uključujući tu i sve Krležine likove. Jer građaninom se ne postaje pukom pripadnošću socijalnom sloju emancipiranih i obrazovanih građana.

Boris Buden

Image and video hosting by TinyPic

Napisao sam u komentaru teksta Tarika Haverića da je "problem (je) naravno puno teži - ne mislim tek praktično, jer u tom je smislu BiH nerješiv problem, nego teorijski, u smislu zalaganja za građansku BiH - no što ga Tarik vidi. Pokušat ću danas-sutra skenirati tekst Slavoja Žižeka o tom famoznom građaninu i mjestu jednačenja svih društvenih razlika, pa da se vidi nevjerojatan ponor tog problema."
Naravno, ova očajnička potraga za građaninom među narodima i narodnostima Regije nikako nije bosanska (ili hrvatska) povlastica, štoviše čak nije ni endemičan balkanski fenomen: s onu stranu zahtjeva nacija za vlatitim državama, preostaje popudbina komunizma, koji je s građanskim imao koliko i turski ambasador s operom 'Nikola Šubić Zrinski': razumjela se tu poruka, ali u negativnoj formi! Danas stoga može izgledati nakaradno da su društveni pravobranitelji građanstva upravo oni koji su u njemu vidjeli klasnog neprijatelja, ali, ironija i cinizam revolucija i jest u tome da one samo transponiraju jednu te istu političku elitu iz prethodmog režima u susljedni (Hegel, nažalost); to je naime smisao famozne tranzicije!
U svakom slučaju, bio tome uzrok nacionalistički anakronizam država koje su zakasnile u povijest, ili pak recidiv epohalnog neuspjeha Marxove intencije, građanin je na prostoru bivše Science Fiction Republic of Yugoslowakhaia persona non grata in terra incognita, kako bi, ne samo za sebe, rekao Brodsky.
Već je Johnny B., u njegovoj možda najuzvišenijoj pjesmi 3N, oporo pjevao:
Zbog čega primatima nikad ne isključuju elektriku
oni u principu ionako rijetko čitaju
a i to što čitaju krive stvari čitaju
pa zašto im onda ne isključuju elektriku

a ja sam, na početku svoga izlaganja u naslovu prethodnoga posta potcrtao: So najlepše pesmi že napisane?
Hoće se kazati - sve je već napisano, jedino, oni u principu ionako rijetko čitaju!
Primati, naime.
Mi ne. A, ne, mi čitamo stalno, pa evo dakle u iščekivanju Žižeka klasičan komad Budena: odgovor na pitanje koje muči i Malnarovog humanistu Lakog: Gdje je nestao čovjek?
Što je to građanin? Gdje je nestao on? Jesmo li svi mi cinici, kad već usred bijela dana po gradovima tražimo građanina?
Na ta i takva pitanja odgovara i sljedeći tekst:

Image and video hosting by TinyPic

Sveopća fascinacija središtem - ovo je izgleda glavno obilježje hrvatskog političkog ali i intelektualnog trenutka danas. Silna gužva nastala na tom imaginarnom mjestu društvenog središta otkriva najdublje slojeve krize u kojoj se nalazi hrvatsko društvo. Sve što sebe drži pristojnim, pouzdanim, solidnim, sve što dakle u očima publike želi ostaviti dojam ozbiljnosti i sigurnosti u kontrastu spram kaotičnog ludila koje nas okružuje, sve to ili po nekoj čudnoj samorazumljivosti oduvijek već jest u tom društvenom središtu ili pak izguravajući druge iz njega zauzima neprestano iznova to neupitno mjesto. Kao da je onaj groteskni ideal primitivne pučke pedagogije - "drž' se zlatne sredine" koji nije samo osiguravao reprodukciju socijalnog konformizma nego uvijek i otkrivao količinu straha koja je pratila svaki akt socijalizacije pojedinaca postao općevažeće regulativno načelo za sve protagoniste društvene stvarnosti. Kad je o politici riječ, onda, osim ekstremističkih ridikula na desnom krilu, gotovo da i nema nikoga tko bi htio biti negdje drugdje osim u samoj sredini. U uvjetima u kojima je konkretni sadržaj desne ekstremističke politike odavno dio vladajuće ideologije kao i institucionalizirane, dakle državne, politike, postojanje nečeg "još ekstremnijeg", "još desnijeg" služi tek legitimiranju državne desničarske politike kao umjerenog centrumašenja, njenom lagodnijem smještanju u onu prenapučenu sivu zonu u središtu političkog spektra. Bučni ustaški cirkus ionako živi od ideološke dotacije državne politike. Realna opasnost, da se on otrgne i osamostali te pokrene vlastitu sumanutu dinamiku kojom može ugroziti i egzistenciju društva u cjelini, tek je posredni dokaz s koliko se hazarda može voditi politika koja sebe drži centrumaškom. Pa ipak, čini se da fascinacija središtem najpogubnije posljedice ima u području društvene refleksije - u sferi ideja koje društvo proizvodi o sebi, u točki u kojoj se odvija grozničavi pokušaj razumijevanja političkih, društvenih i kulturnih procesa koji dominiraju našim životima. Ovdje naime izgleda da ona uvid u funkcioniranje društvene stvarnosti prije zamračuje no što ga produbljuje.
Jedan izvanredno poučan prikaz ovog problema izložio je nedavno u Vijencu književni teoretičar Zoran Kravar. On je analizirao polemiku koju je 1933. Miroslav Krleža vodio s Kerubinom Šegvićem, pokretačem časopisa Hrvatska smotra. Krleža se naime, piše Kravar, osjetio izazvanim stavovima koje je Šegvić iznio u proslovu prvom broju Smotre, a posebice Šegvićevom ocjenom da je atmosfera onovremene hrvatske kulture "okužena bacilima materijalizma, marksizma, lažnog, sebičnog kolektivizma i utopijama o nekom raju na zemlji na bazi lenjinizma." Razlažući pedantno Krležinu intervenciju na njene sastavne dijelove Kravar dolazi do zaključka o njenoj temeljnoj podvojenosti. S jedne strane Krleža nastupa s pozicije liberalnog, građanskog intelektualca koji se "naprosto po mjeri dobra građanskoga ukusa" suprotstavlja jednoj zaostaloj, svjetonazorski zadrtoj i prema onodobnim evropskim kulturnim standardima sasvim primitivnoj koncepciji književnosti i kulture uopće. S druge pak strane, Šegvićevu optužbu za kužni materijalizam i marksizam Krleža je spremno prihvatio, štoviše iskoristio ju je da se otvoreno legitimira u svom materijalističko-marksističkom svjetonazoru. A tim postupkom on je, tumači Kravar, samo potvrdio Šegvićev "odrešiti kulturnopolitički dualizam", "sliku hrvatskog društva kao poprišta samo dviju nepomirljivih političkih volja", one "idealističke" kao krajnje desne, i one materijalističke kao krajnje lijeve. To međutim Krležino otvoreno priklanjanje jednom, krajnje lijevom, ekstremnom političkom stajalištu bilo je, kako danas to vidi Kravar, ne samo zlosretno nego i posve suvišno. Kravar je naime mišljenja da je Krležina kritika Šegvićeva i Smotrina kulturnog koncepta i vizije hrvatskoga društva bila dostatno utemeljena i u građansko liberalnoj poziciji. Dodatak o materijalizmu i marksizmu smio je, prema Kravaru, i izostati, posebice stoga što bitno sužava "smisao Krležine u osnovi liberalne i slobodnjačke reakcije na pojavu novoga desnog časopisa".
Ovdje se napokon u potpunosti ocrtava stajalište s kojega Kravar podvrgava Krležu kritici. Krleža je naime za Kravara neka vrsta neosvještenog građanskog liberala. Marksističko-materijalistička "ekstremna pozicija" Krležina maligna je izraslina na u osnovi zdravom građanskom tkivu našega velikog pisca. I premda je naslućivao mogućnost liberalne građanske kritike društva i kulture koja bi bila oslobođena prevratničkih i aktivističkih ideoloških motiva, (primjere ovakvog ideološki neobvezanog građanskog buntovništva nalazi Kravar u Krležinim literarnim likovima kao što su Leone Glembay i "doktor" iz romana "Na rubu pameti") Krleža nikada nije uvidio koliko je njegovo lijevo ideološko optiranje "lišeno unutrašnjih razloga" te je u sudbonosnim trenucima po hrvatski narod propustio svojim primjerom "ojačati snage društvenoga centra" i doprinijeti "legitimiranju naše moderne, liberalno nastrojene građanske klase", kako na kraju, ne bez jasne crte bolnog razočaranja zaključuje Kravar. Ovako protumačen Krležin slučaj napokon nalazi svoje mjesto u prilično ambicioznoj Kravarovoj priči o sudbini hrvatskog naroda u 20. stoljeću. Ta sudbina je, kratko i jasno, ova: "hrvatski se narod u svim velikim kušnjama modernog doba ... ponašao kao društveni organizam s nedjelotvornom sredinom, a s dobro organiziranim ekstremima". Ovdje Kravar napokon zauzima poziciju unutar sasvim recentnih političkih sporova i suprotstavlja se raširenoj tezi o "nacionalnom pomirenju", prema kojoj će nam sunce napokon svanuti tek kada bivši ustaše i bivši komunisti jedni drugima pruže ruku. Ovom ideologemu današnje hrvatske političke elite, kako s pravom karakterizira navedenu tezu, suprotstavlja Kravar ideju Vlade Gotovca, prema kojoj hrvatska ljevica i hrvatska desnica moraju napokon "kleknuti pred hrvatski narod i moliti za oprost". Hrvatsko društvo postat će zdravo i moderno tek kada se i bivši komunisti i bivši ustaše "ispričaju neutralnom hrvatskom građaninu, kojemu se politika jednih i drugih narazbijala o glavu", zaključuje na kraju Zoran Kravar.
U ovoj koliko idiličnoj toliko i dirljivo naivnoj slici konačnog ozdravljenja hrvatskog društva u kojoj iznenada prosvijećeni politički ekstremisti pokajnički padaju na koljena pred simboličkim predstavnikom zlatne društvene sredine - u Gotovčevoj populističkoj verziji, pred narodom, a u Kravarovoj elitističkoj, pred "neutralnim građaninom" - izlazi na vidjelo temeljni nesporazum na kojem Kravar gradi svoju viziju hrvatskog društva. To odlikovano središnje mjesto društvenog sistema, u odnosu na koje neka druga pozicija tek može biti smatrana ekstremnom, to mjesto u Kravarovoj socijalnoj fantaziji namijenjeno neutralnom građaninu, potpuno je prazno. Odnosno, ondje se nalazi građanstvo kao puki socijalni sloj, a ne kao osviještena socijalna pozicija koja na temelju jasnih građanskih vrijednosti aktivno suoblikuje društveni život u njegovu moralu, pravu i politici. Da paradoks bude veći, Kravar je i sam svjestan da je taj građanin pred kojim bi na koljena trebali pasti ekstremisti svih vrsta tek njegova himera, konkretno, da je taj građanin, Kravarovim riječima, "...u našem društvu još prilično nezamjetljiv". Ako dakle dakle na neki način stvarno i postoji, onda samo u onoj pozi pasivnog promatrača kojemu se povijest poput elementarne nepogode sručuje na glavu, najčešće dakako u vidu ekstremističkih političkih projekata i njihovih brutalnih realizacija.
Upravo zato što je u potpunosti svjestan ovog kobnog manjka - nepostojanja građanina, odnosno odsutnosti samog onog autentičnog objekta sveopće hrvatske fascinacije središtem - poduhvaća se Kravar analize Krležina teksta i još jednog tumačenja Krležina slučaja uopće. No tu i jest najveća zabluda Zorana Kravara - iluzija da se tako nešto kao što je građanin u modernom demokratskom smislu može simbolički rekonstruirati iz života i djela Miroslava Krleže. Ono što je bilo i ostalo sporno na Krleži, njegov skandal, sastoji se u tome što je on zakazao upravo kao građanin. Kao umjetnik zaslužuje i danas divljenje zbog svoje beskompromisne borbe za slobodu umjetničkog stvaranja. No pravo koje je tako herojski branio, pravo naime da se kao umjetnik odrekne svake obveze prema nekoj društvenoj vrijednosti, bilo da je riječ o istini, moralu ili pravdi, to pravo koje po samorazumljivosti pripada umjetniku građanske epohe, ne pripada automatski i građaninu modernog društva. Laži, amoralnost i nepravde totalitarnog sistema u kojem je živio, Krleža je, kao što znamo, prešutio. Jednako iluzornim čini se i pokušaj da se nešto pozitivno o modernom građaninu nauči iz Krležine beletristike, od njegovih, kako piše Kravar, likova "ideološki neobvezanih građanskih pobunjenika" kao što su Leone Glembay i "doktor" iz romana "Na rubu pameti".
Što znači biti građaninom u modernom demokratskom smislu prije ćemo naučiti iz par američkih filmova nego iz čitave hrvatske literature uključujući tu i sve Krležine likove. Jer građaninom se ne postaje pukom pripadnošću socijalnom sloju emancipiranih i obrazovanih građana. Kada onaj donedavno možda još polupismeni kauboj prihvaća u vesternu šerifsku značku i stavljajući život na kocku suprotstavlja se rulji koja srlja u linč, onda on stupajući u neposredan odnos s beskonačnom vrijednošću zakona, pravde u njenoj esencijalnoj apstraktnosti, upravo proizvodi mitsku sliku rođenja građanina, autentične građanske socijalizacije. U slavnom filmu Sidneya Lumeta, "12 angry men", Henry Fonda kao član porote spremno prihvaća neugodni položaj usamljenog pojedinca nasuprot složnoj većini i do kraja zastupa svoju istinu, uspijeva promijeniti mišljenje ostalih članova porote te na kraju spašava nevinog. Ondje pravda, ovdje istina, ne kao nešto što postoji po sebi, nego kao ono što uvijek iznova u aktu građanske hrabrosti valja preoteti konformizmu društvenog središta koje je bez kontrole samostalnog individualnog uvida tako često spremno na linč i na lakoumno žrtvovanje nevinih. I šerif i Henry Fonda su ekstremisti, ali ekstremisti pravde i istine, u najboljem građanskom smislu te riječi i u najboljoj tradiciji filozofije, kulture i politike Zapada. Nasuprot Krležinim Leoneu Glembayu i gospodinu "doktoru", dvama likovima iz silne plejade hrvatskih građanskih osujećenika, čije pobune u pravilu završavaju u nemoćnoj frustraciji - rodnom mjestu ressentimenta iz kojeg se reproduciraju prevratnički projekti političkih ekstremista - stoje ovi američki celuloidni junaci u onom istom odnosu u kojem su svojedobno stajali Grci nasuprot barbarima.
Zavidan intelektualni napor koji je Zoran Kravar uložio kako bi u osobi i djelu Miroslava Krleže otkrio neku čvrstu točku o koju bi se mogao osloniti moderni građanski identitet, ostao je uzaludan. Naša hrvatska kulturna tradicija u tom je pogledu stravično prazna. Da nismo koji puta otišli u kino, izgleda da danas ne bismo znali gotovo ništa o modernom građanskom svijetu i životu.

_________________________

* Zašto marksizam ima tako težak porod? Za razliku spram proboja građanske revolucije, dakle buržoazije, s parolom citoyena; to je doduše bila ideologija, ali ona je ipak uspjela, bourgeois se pomoću nje probio. Kako brzo je buržoaziji uspjela njena industrijska revolucija, njeno oslobođenje ličnosti — skupo plaćeno doduše emancipacijom poduzetnika, sigurno, ali i s relativnim liberaliziranjem, s okončavanjem, suđenja vješticama i tome slične feudalno-klerikalne tmine. Zašto se ova revolucija tako dalekosežno probila, da je čak Bonaparte nije mogao spriječiti, nego je dobio počasni naslov, vojnik revolucije? Kako je lako tada bilo sve, kako sazrelo na vrijeme, ma kako i jako bilo otpadništvo od citoyena do bourgeoisa {prema Hölderlinovoj tužaljci u Hyperionu), ali usprkos tome ipak se desilo nešto, što je pravocrtno teklo dalje i nije moglo biti ugušeno strahovitom restauracijom nakon 1815: Naprotiv dođe 1848. A kada je 1848. opet bila ugušena, posredstvom Svete alijanse, koja je još uvijek živjela, s Fridrichom i Wilhelmom IV pruskim, s Franjom Josipom austrijskim, s carem, preobrazila se ova arhireakcionarna Austrija, Radetzkyjeva Austrija, u liberalnu bourgeois-državu, novo njemačko Carstvo moralo je čak pod Bismarckom uvesti opće, jednako, direktno i tajno pravo glasa, ovaj zahtjev Pavlove crkve u Frankfurtu 1848; to znači, građanska revolucija postala je neizbježnom. A imamo li mi slični blagoslov nakon 1918? Ta ne izranjaju li teškoće, za koje nije bilo ni najmanje prognoze? Nije li se marksizam mjestimice u staljinizmu promijenio, mogao promijeniti, sve do neprepoznatljivosti? Nije li se on i mjestimice promijenio do prepoznatljivosti?
(Peto zasjedanje 'Korčulanske ljetne škole' s okvirnom temom MARX I REVOLUCIJA održano je od 14. do 24. VIII 1968. Otvarajući zasjedanje umjesto odsutnog predsjednika Škole Rudija Supeka (koji je zbog bolesti stigao na Korčulu u toku zasjedanja) Gajo Petrović posebno je pozdravio Ernsta Blocha. Ovo je izvadak iz teksta koji predstavlja Blochov odgovor na taj pozdrav.)
Image and video hosting by TinyPic
Bonustrack

Građanstvo kao subjekt – politički, kulturni, moralni – ne postoji po sebi, kako ne u Hrvatskoj, tako ne ni drugdje. Kod tebe je ono normativna kategorija, što je cesto bilo i kod meine. Tako da ono sto sam napisao uvijek mozes čitati kao kritiku aktualnog građanstva, takozvane elite, uključujući i onu s onu stranu političkih opcija. S druge strane ja sam govorio o praznom mjestu građanstva, dakle upotrebljavao taj pojam kao normativnu kategoriju. - subjekt prosvjećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti, kulturne i svake druge kritike, itd. Ukratko, za mene je hrvatsko građanstvo definirano jedino njegovim aktualnim odsustvom. Ili bolje, realno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva.
Danas me građanstvo više ne zanima ni kao normativna kategorija, jer procesi raspada ne samo institucije nacionalne države, nego i samoga društva, tako su daleko otišli, da se samo zamišljanje takvog jednog subjekta kao središta društva čini iluzornim. Ja ne živim više u “društvu”, odnosno društvo u kojem živim nije francusko, nije ni europsko ni pariško, nije ni globalno, ali je sve pomalo od toga. Kakvo god, ono nema normativnu moć, ono nema ni jasan horizont utjecaja niti tzv. ekonomsku bazu, u smislu klasičnih kateogrija. Samo nekoliko napomena koje naizgled nemaju nikave veze s temom, ali potpuno mijenjaju perspektivu:
Do 2020 godine bit će 650 milijuna Indijaca pripadnika srednje klase. Zamisli sad to kao subjekt obrazovanja, kulture, političke volje, ekonomskih interesa itd ... Ili drugi podatak. Ove godine je u Japanu po prvi puta takozvana sex-industrija pretekla autoindustriju. To je razlika i u načinu proizvodnje – afektivni rad nadmašuje kao izvor društvenog bogatstva industrijski rad. Građanstvo je kategorija industrijskog modernizma, jedan od njegovih glavnih kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski modernizam je propao. Nema više klasične industrijske radničke klase na nekom teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg elementa, građanske klase.
Kategorije ljevice i desnice, ili kako ti pišeš, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša su u političkom smislu deskriptivne kategorije. Ne treba ih svaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika izmedju SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikave principijelne razlike, ta se razlika arikulira kao ostatak starog antagonizma.

- 12:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 15.02.2008.

So najlepše pesmi že napisane?

Image and video hosting by TinyPic

Ja mislim da će nakon Kosova, ma kad i ma kako to tamo stalo, na red ponovo doći BiH, i to kroz redefiniranje Daytona. Štoviše, mislim da bi i sama Amerika mogla posegnuti za realpolitičkim razgraničenjem i podjelom Bosne i Hercegovine. Što vi mislite?

Pitanje Antunu Tusu, 29. ožujka 1999.

Image and video hosting by TinyPic

Ekscerpti iz nekoliko razgovora vođenih u drugoj polovini devedesetih tu su sasvim slučajno: Maro je spomenuo svu složenost problema BiH*, ja sam marljivo potražio neke davnašnje odgovore na to i takva pitanja, a onda su mi se pitanja učinila zanimljivijima od odgovora.
U par sati napabirčio sam nekolicinu karakterističnih pitanja koja ilustriraju s jedne strane nesnosnu balkansku statiku povijesti koja miruje kao wasservaga, gotovo srednjovjekovno, suprotno Chruchillovom dojmu da Balkan proizvodi previše povijesti (čemu bi dokaz bila prostrana groblja), dok s druge demonstriraju notornu brbljavu afaziju svojstvenu hrvatskom jeziku i njegovoj javnoj uporabi: ovdje se tako rječito šuti!
Naime, pogledaju li se sintagme koje naslovljavaju pojedine grupe pitanja, očito je da se u Hrvatskoj, o Hrvatskoj, ipak nešto reklo, da se slobodno govorilo, ali, da to nije ostavilo značajnijega traga: oči su i uši ljudima zli svjedoci, kad imaju barbarske duše, i nikakve javne diskusije o tome što nam se zapravo zbilo ovdje nikada nije ni bilo. Objasniti suvremenu hrvatsku povijest, naime, značilo bi napisati nove optužnice.
S vremena na vrijeme ponovit ću ovu vježbu, onako šoljanovski, bezinteresno, tek da budem jak u nepoznatu svrhu! Možda samo zbog sebe samoga: kad vidim da sam ipak na vrijeme sve to vidio, imam jedinstvenu satisfakciju: jebiga, barem nisam bio kreten.

Image and video hosting by TinyPic

DOGOVORNI RAT

Ja sam u u travnju 1997. u emisiji s Prkačinom javnosti ponudio tezu o dogovornom ratu; sama je sintagma nastala u emisiji s Merčepom, i otada već nekoliko desetaka emisija govorim o tom dogovornom ratu vrlo precizno: bez rata, oni koji se smatraju stvarateljima današnje Hrvatske ne bi imali revolucionarno i povijesno pravo na redistribuciju nacionalnih dobara SR Hrvatske; bez rata, udbaši i kosovci ne bi imali čistilište koje ih iskupljuje, u ime povijesnih zasluga, za sve zločine protiv Hrvata; bez dogovornog rata u Hrvatskoj ne bi imao tko ratovati u BiH. Granić je sada, gotovo godinu dana nakon priznanja u mojoj emisiji, i u Saboru priznao Američku ulogu u Oluji; Tus je posve razotkrio situaciju oko Posavine…mogli bi tako od ratišta do ratišta. Zašto oporba odbija prihvatiti pravu istinu rata u kojem smo sudjelovali, a koja sasvim objašnjava i predaju oružja TO, i ubojstvo Paradžika i Mire Barišića, i Perkovčevo osiguranje prvog sabora HDZ-a, i propast Špegeljeva plana, i ulogu intelektualnog kruga oko Steve Krajčića, i denunciranje Kikaševa aviona, i potpis Boban-Karadžić, rječju, sve naoko nelogične i listom nerazjašnjene događaje suvremene hrvatske povijesti?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15.ožujak 1999.

U ovom istom studiju, tijekom emisije s Merčepom, plasirana je sintagma: dogovorni rat. Što vi mislite, gospodine Mesić, jesu li u Beogradu vođeni pregovori ili su postizani dogovori?

Preko dvije godine ja sam razne goste prisiljavao da kažu pravu istinu o Bljesku i Oluji, i tek je ove godine pristiglo skromno priznanje o udjelu Amerikanaca u toj akciji. Naravno, djelomično, jer, nitko još nije priznao sudjelovanje NATO-aviona u toj akciji, a da dogovore s Beogradom, ili ulogu Gvere i Tolimira u BiH i ne spominjemo. Kakav je vaš stav spram teze o dogovornom ratu, koji mi nazivamo svetim, sve više uviđajući da se zapravo radilo o humanom preseljenju stanovnika bivše Jugoslavije po nacrtima Novog svjetskog poretka?

razgovor sa Stjepanom Mesićem, 19. travnja 1999.

Image and video hosting by TinyPic

CRVENI I CRNI

U Hrvatskoj se stalno iznova falsificira temeljni društveni konflikt: umjesto sukoba privilegiranih i diskriminiranih, pokušava se stvoriti dojam da je posrijedi spor crvenih i crnih, partizana i ustaša. I to pronalazimo odjeke vanjskopolitičkih prioriteta Hrvatske u BiH: državotvorna politika oslonjena na Herceg-Bosnu, Hercegovce je pretvorila u unutarnjopolitički prioritet. Iz ove činjenice proizlaze dvije velike nesreće - prva je ta da kuka i motika koja se sada u ime domaćih ljudi diže na Hercegovce, sasvim prikriva istinu drušvene stvarnosti zemlje: onu o pseudorevolucionarnoj eliti koja je posve preuzela zemlju, a s Hercegovinom i Hercegovcima nikakve veze nema, dapače, nema ni s ikakvim nacionalizmom. Dok se narod zabavlja revašom psujući Hercegovce kao nekad Srbe, ešalon bivših komunista, časnika UDB-e i ex-jugoslavenskih tehnokrata zadovoljno trlja ruke. Zašto SDP dopušta da vas se uvlači u ovu crveno-crnu tragediju, koja bi mogla okončati građanskim ratom, umjesto da jednostavno prokažete tih desetak obavještajaca, komunističkih direktora i konvertita? Kad će vam već jednom dozlogrditi da vas ljudi za koje emigracija tvrdi da su suradnici UDB-e nazivaju gnjezdom KOS-a?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15.ožujak 1998.

Druga je nesretna okolost koja proizlazi iz antagonizma europejaca i Hecegovaca činjenica, koju je sjajno interpretirao Buden, da u preziru spram Hercegovaca prešućujemo naše vlastito naličje, naš navlastiti šovinizam, našu nesposobnost za bilo kakvu građansku poziciju, našu malograđanštinu. Ovo klaćenje hrvatskog povijesnopolitičkog klatna od crvenog do crnog dokaz je tome. Je li vam, kao politologu, drago do nakon vladavine HDZ-a, i upravo tijekom nje, dolazi do tolikog jačanja upravo SDP-a, a ne neke novonastale stranke građanskog karaktera?

razgovor sa Stjepanom Mesićem, 4, travnja 1999.

Image and video hosting by TinyPic

UDBA I NASTANAK HDZ-a

Kako vi tumačite činjenicu da je Prvi opći sabor HDZ-a održan pod patronatom tadašnje jugoslavenke tajne policije, da budem sasvim precizan, pod paskom gospodina Perkovića? Kako je moguće da jugoslavenska tajna policija ne samo tolerira nego i kontrolira skup koji je usmjeren jedino k rušenju tadašnje Jugoslavije? Jeste li vi tada znali za tu činjenicu?
Kad je stvaran HDZ, 99.9% Hrvata nije znao relacije njegovih osnivača; sve je izgledalo spontano i slučajno. No, nimalo nije bilo tako. Recimo, neki smo dan na radiju vi i ja komentirali Manolićevu opasku o Krajačićevom intelektualnom kružoku, koji su tvorili, po Manolićevim riječima, Tuđman, Mesić, Boljkovac i on. Koliko je HDZ bio samo plod autentičnog nacionalnog gibanja konca osamdesetih, a koliko dio logične izvedbe jednog plana raspada SFRJ koji je svoje porijeklo vukao iz desetljeća koja su prethodila, i koji se oslanjao na krugove poput ovog koji spominje Joža Manolić?

Jednom je Joža Manolić, u svom interviewu za 'Feral', u intelektualni krug oko Steve Krajačića ubrojio, posred Tuđmana, Boljkovca i sebe, i vas. Što to znači? Je li zaista postojao takav kružok, i, ako jest, kakva je to bila veza s Krajačićem? Kako vi tumačite veze bivših jugoslavenskih tajnih policija i vrha HDZ-a, od samoga osnutka stranke?

razgovor sa Stjepanom Mesićem, 19. travnja 1999.

Image and video hosting by TinyPic

RUSKA HRVATSKA

Gospodine Tomac, vi ste sami ne jednom govorili o intervencijama Vlade nacionalnoga jedinstva tijekom Domovinskoga rata, kojima je od Moskve traženo da se ne bombardira Zagreb. Zašto vi sami nikada niste izveli neku geopolitičku analizu koja bi pokazala koji su zapravo temeljni geopolitički i strateški interesi ne samo SAD-a, nego upravo Rusije na postjugoslavenskom prostoru. Ja naime mislim da je takva analiza, koja je uostalom jednostavna, pretpostavka rauzmjevanja događaja ne samo u BiH, nego uopće podjele bivše Jugoslavije. Jer, već i letimični pogled na kartu ovog dijela svijeta pokazuje da je Rusiji, i ponajprije Rusiji, odgovarala podjela Jugoslavije i konzekventno BiH, i to iz dva razloga: time bi Srbija i Crna gora, uvećane za dio BiH, posve ostale u interesnoj zoni Rusije koja se preko pravoslavnih zemalja kontinuirano proteže sve do Jadrana, a i Hrvatska bi svoje osamostaljenje i svoju teritorijalnu ekstenziju imala zahvaliti Rusiji, što i jest slučaj. Zašto se ova "ruska veza" u Hrvatskoj čuva kao najviša nacionalna tajna?
Zadržimo se još malo na odnosima s Rusijom: predsjednik putuje u zemlje ruskoga utjecaja i napokon u Rusiju; u aferi Mogilevich otkrivaju se podzemne veze visokih državnih dužnosnika i ruskog podzemlja; gotovo svi naši premjeri poslovno su bili ili jesu vezani uz Rusiju; Joža Manolić u mojoj emisiji priznaje postojanje "ruskih đaka" u hrvatskom državnom vrhu, iako on tu ne nalazi ničeg lošeg; Boljkovac govori o traženjudopuštenja od Moskve da se intervenira u Krajini…da ne nabrajam u nedogled, je li moguće sav izvor naših problema s Amerikom sadržan u tome da je današnja Hrvatska preblizu Rusiji, jer, ne samo da Hrvatska svoju samostalnost duguje u velikoj mjeri upravo Rusiji, nego je sasvim očito da je dobar dio vladajuće strukture Hrvatske starim jugoslavenskim vezama sasvim oslonjen na Istok, a gotovo nimalo na Zapad?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15. ožujak 1999.

Amerika je - sjetimo se Bakera - logično devedesetih podržavala Markovića i očuvanje Jugoslavije, jer, američki se interes, vidimo i ovih dana, nalazi i preko Drine, i širi je i duži od hrvatskog. Amerikanci su u svoju interesnu zonu htjeli uključiti cijelu Jugoslaviju, no, raspadom po liniji Drine ili presjecanjem Bosne i Hercegovine, igubili bi taj utjecaj - velik dio SFRJ ostao bi u ruskoj zoni utjecaja, što se sada potvrđuje Miloševićevim zahtjevom za savezom sa Bjelorusijom i Rusijom. No, iako je ova interpretacija jedina istinita, ja je u Hrvatskoj uzalud ponavljam već dvije godine bez ikakvog odjeka iz jednog jedinog razloga - naime, i Hrvatska, proširena za svoj dio BiH, svoju bi ekspanziju imala zahvaliti Rusiji, a taj se ruski utjecaj u Hrvatskoj uporno pokušava prikriti. Meni je u ovom istom studiju Manolić otvoreno priznao postojanje ruskih ljudi u hrvatskoj državnoj vlasti. Što ste vi početkom devedesetih znali o tajnim kontaktima Zagreba i Moskve, o kojima smo službenu potvrdu dobili tek Tuđmanovim letom na dvadesetminutni susret s Jeljcinom? Je li vam ikada bila neobična, recimo, činjenica veza na relaciji Zagreb-Beograd-Moskva koja je tekla naftnim tokom, sve do kabineta hrvatskih premjera?

razgovor sa Stjepanom Mesićem, 18. travnja 1999.

Problem BiH, kako ga ja razumijem, nije moguće shvatiti bez latentne volje podjele BiH, no ne samo volje Srbije i Hrvatske, nego volje bivših hladnoratovskih supersila te vodećih država Europe. Dapače, Amerika, koja danas posve inzistira na cjelovitoj BiH, već sutra će redefinirati Dayton i krenuti u smjeru podjele BiH, čim stacionira NATO na Kosovu, utvrdi Makedoniju, ojača secesionističke snage Crne Gore, i učini sve da preuzme kontrolu nad vodećim garniturama Hrvatske i Herceg-Bosne. Amerikancima ionako nije važno hoće li to biti drugi ljudi ili druga politika - njima je važno da oni kontroliraju ljude i politiku, ma kakva ona bila. Ne mislite li da je u tom smislu raspad BiH neminovan? Tj. ne vidite li vi i američki interes u tom raspadu?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15. ožujak 1999.

Možete li komentirati tvrdnju da podjela BiH zapravo imponira Rusiji, te da zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije treba ponajprije očitavati u perspektivi posthladnoratovskih odnosa Amerike i Rusije. Opčito je da, primjerice, kroz najnoviju inicijativu uspostave trilaterale Rusija-Njemačka-Francuska, Rusija ne želi Ameriku kao europskog tutora, pa bi tako propadanje američke inicijative za očuvanjem cjelovite BiH eo ipso bio ruski uspjeh. Što o tome mislite?
Kad spominjemo američko-ruske odnose i njihovo prelamanje na ovim prostorima, nerijetko se čuje kako je u Hrvatskoj i dan danas ruski utjecaj neobično jak i prisutan; riječ je naravno o nabrajanju “ruskih đaka”, tj. visokih državnih dužnosnika koji su na ovaj ili onaj način povezani s Rusijom, bilo da su tamo proboravili značajno vrijeme svoga života, bilo da su školovani, ili ih se čak optužuje za obavještajnu aktivnost u korist Rusije. Ima li ikakve istine u apostrofiranju tog “ruskog lobbyja”?

Razgovor s Josipom Manolićem, 21. listopad 1997.

Image and video hosting by TinyPic

TIHA KOALICIJA VLASTI I OPORBE

Zašto dio oporbe pokušava iskupiti dio HDZ-a, tzv. liberalnu struju, kad je očito da i jednu i drugu struju HDZ-a omogućuje isti princip: zasluge stečene u nacionalnoj revoluciji na osnovu kojih se izvodi moralno, povijesno i zakonsko pravo na imovinu ove zemlje, na dobra koja su stvarana gotovo pola stoljeća. Nacionalna dobra Hrvatske, u tumačenju te avangarde nacionalnog pokreta, ne pripadaju onima koji su ih stvarali, jer SR Hrvatska nije po njima bila Hrvatska, niti je itko u njoj bio Hrvat. Samo su oni Hrvati, i zato, samo oni smiju imati Hrvatsku. Kakva je u toj perspektivi razlika tvdolinijaša i tehnomenađera? Zašto oporba spašava sustav, i, što je gore, njegov najgori dio, u smislu u kojem Banac analizira tzv. liberalno-tehnomenađersku frakciju HDZ-a?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15. ožujak 1999.

Bit vašeg sukoba s gospođom Pusić zapravo je izvjesna studija koja pruža teorijsko utemeljenje hrvatskom oportunizmu i oklijevanju; vaše kolege, Lintz i Stefan, napisali su knjigu o tranziciji, čije je jedno poglavlje za svoje potrebe adaptirala i gospođa Pusić, plasiravši tezu o nužnosti dogovora između vladajućih struktura i oporbe. Možete li o cijelom tom slučaju kazati više, jer, izgleda mi, ova polemika opisuje temeljne procese hrvatske politike od uspostave nezavisnosti Hrvatske do danas?

razgovor s Ivom Bancem, 6. siječnja 1998.

Image and video hosting by TinyPic

NEW WORLD ORDER

Gospodine Mesić, prije nekoliko godina vi ste objavili knjigu o rušenju Jugoslavije. Događaji na Kosovu i NATO-ov napad na Jugoslaviju sastavni je dio istog tog procesa - nije riječ o raspadu Savezne Republike Jugoslavije, nego o dovršenju raspada SFRJ u skladu s interesima posthladnoratovskog svjetskog poretka. Hrvatskoj i Hrvatima krajem osamdesetih osamostaljenje se Hrvatske i opet činilo, kao i 1941.godine, kao nešto što s ostatkom svijeta i Novim svjetskim poretkom nema veze. Sada se ubrzano otkriva da nastanak Hrvatske nije bio nikakav autonomni proces, nego tek posljedica uspostave tog Novog svjetskog poretka, te da je stvaranje Hrvatske i njeno priznanje kao suverene države teklo bitno drukčijim tokom od onoga koji je proteklo desetljeće svima nama u Hrvatskoj važio za jedinu istinu. Vi i sami pridonosite rasvjetljavanju pojedinih sjenovitih perioda te povijesti, poput nedavne izjave o protivljenju dr.Tuđmana razoružanju vojarni. Pođimo ipak redom, s konca osamdesetih. Što ste vi, gospodine Mesiću, u prvim danima HDZ-a mislili o nastanku HDZ-a, i čudnim okolnostima koje su pratile taj nastanak - kako ste vi sebi objašnjvali primjerice prevaru koja je izvedena da bi dr.Tuđman postao predsjednikom HDZ-a, i činjenicu koja iz toga slijedi, da je upravo dr.Tuđman morao postati predsjednikom HDZ-a, e da bi se kasnije stvari odvijale onako kako su se odvile?

razgovor sa Stjepanom Mesićem, 19. travanj 1999.

Image and video hosting by TinyPic

PREDSKAZANJE TOME NIKOLIĆA

Kada bi se nekako skončali ovi nesretni događaji u BiH, mislite li da bi u ovom dijelu svijeta zavladao mir? Jer, gledajte Srbiju: kad im Albanci, a njih je već sada 40 %, ne izađu na izbore, oni uopće nisu u stanju provesti legitimnu demokratsku proceduru. S druge strane vojvoda Vojka Šešelj sasvim zaslužuje postati srbijanskim predsjednikom, kad ionako izriče svesrpsku želju i frustraciju. Hoću kazati, generator rata u Jugoslaviji, a za mene je to ponajprije Srbija, i opet daje do znanja da se tamo stvari nikako ne mogu normalizirati. Što vi mislite o toj permanentnoj srpskoj prijetnji?

razgovor s Josipom Manolićem, 21.listopad 1997.

Image and video hosting by TinyPic

VEZA POMIRBE I PRETVORBE

Gospodine Tomac, nemaju li sva ova događanja od konca osamdesetih naovamo jedan jednostavan, prozaičan i perfidan motiv: preraspodjelu nacionalnih dobara. Hoću kazati, je li moguće sveti, domovinski rat samo pirotehnički spektakl koji je trebao odvući pogled s bitnoga - s činjenice da je sada jedna druga ekipa došla na štih, s činjenice da je nakon pola stoljeća komfora jedne nomenklature, sada bogato poželjela živjeti jedna druga nomenklatura, kojoj je za taj prevrat trebala ideološka legitimacija, spasonosno pronađena nacionalizmu i borbi za nacionalnu državu. Drugim riječima, čini mi se da ovdje ljudi nisu bogati jer su se borili za Hrvatsku, nego su se borili za Hrvatsku da bi bili bogati. Je znam da je ovo teška optužba koja implicira dogovorni rat, no, zanimljivo je da je već i moj auditorij počeko koristiti ovu sintagmu, tako primjerice u emisiji s Merčepom. Što o tome mislite?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 22. lipanj 1998.

Gospodine Mesić, ne čini li vam se da je osnutak HDZ-a i Domovinski rat bio nužnim alibijem ljudi koji su se stavili na čelo revolucionarnog nacionalnog pokreta kako bi, u novonastalim okolnostima raspada SFRJ, koji bi se ionako uspostavom Novog svjetskog poretka dogodio, stekli povijesno, moralno i svako drugo pravo preuzeti lavovski dio u preraspodjeli nacionalnog bogatstva Hrvatske, što se nazvalo pretvorbom i privatizacijom? Hoću reći, da se Hrvatska mirno izdvojila iz Jugoslavije, koji bi se argument upotrijebio protiv građana Hrvatske koji govore: pa mi smo stvarali ovu zemlju pedeset godina, a vi je sada prisvajate!?

Gospodine Mesić, je li rat sa Srbima bio neminovan? Boljkovac je prije godinu dana kazao da se Hrvatska mogla odcijepiti i bez rata!? Da se Jugoslavija, naime, raspala bez rata, kako bi bi elita nacionalne revolucionarne partije alibirala svoje povijesno pravo na redistribuciju nacionalnih dobara SR Hrvatske!? Hoću kazati, ne čini li vam se da je rat i na našoj strani nekima dobro došao, štoviše, on je u temelju navodnih prava te elite na Hrvatsku i na sve što je u njoj!

Razgovor sa Stjepanom Mesićem, 19. travanj 1999.

Image and video hosting by TinyPic

SUKOB RADA I KAPITALA

Prije mjesec, dva kazali ste da će na slijedećim izborima biti suprotstavljeni blok rada i blok kapitala. Mislite li da će se zaista naš politički spektar tako jasno polarizirati, i, je li to dobro ili je to loše za normalan demokratski politički i društveni život zemlje? I, još nešto: što ako se blok rada i blok kapitala konfrontiraju i prije izbora – biste li i opet bili distancirani i izvan igre; aludiram, naravno, na sindikalne proteste i slične konfrotacije rada i kapitala?

razgovor s Matom Arlovićem, 11. svibnja 1998.

Image and video hosting by TinyPic

JEDNAKE ŠANSE

Posljednji sam put spomeno da je Hrvatska zemlja nejednakih šani – neki nužno moraju biti bogati vladari po svaku cijenu, drugi me smiju ostvariti svoj probitak čak ni kada ga realno zarade! U Hrvatskoj, drugim riječima, socijalna je arhituktura brižno isplanirana: tko će biti bogat, tko siromašan, tko će vladati, tko biti podložan, ne odlučuju naše specifične sposobnosti, nego neka izvanjska instanca. Štoviše, mislim da je ova Hrvatska i stvorena samo zato da bi stanovita elita došla na vlast i izvela redistribuciju nacionalnih dobara. Mislite li vi da je ovo stanje moguće izmjeniti ikakvim izborima kad je notorna činjenica da 30% populacije dobro živi upravo od ove vlasti i da se svojih privilegija ne kani odreći?

Razgovor sa Zdravkom Tomcem, 22. lipanj 1998.

Vi ste pravnik. Kao pravnik, vrlo dobro znadete da je pravo na jednake šanse osnov pravednosti društva: pravedno društvo garantira ravnopravnost šansi razvoja do krajnjih granica vlastitih sposobnosti svakome od nas. Takvo nam društvo ne jamči jednak ishod, ali nam jamči jednak start. Razlike u bogatstvu tako su opravdane ako svi imaju jednake uvjete natjecanja za nejednake nagrade.
U Hrvatskoj takvo društvo ne postoji, jer je to fundamentalno pravo narušeno. Naime, ovdje nemamo svi jednake šanse, no ne zbog razlike u talentima, znaju, sposobnostima ili stručnosti, nego naprosto stoga jer se politički oktroira tko smije što posjedovati ili štoviše biti! Ova fundamentalna neravnopravnost građana Hrvatske svjedoči o stvaranju nacije iz ideološke fantazije: fantazmagorija o stališima od jednih stvara beskrupolozne posjednike, a druge pretvara u najamnike, jedne protežira, druge diskriminira, isključuje. Po kojem kriteriju se onda dakle odlučuje tko će pripadati novom hrvatskom "plemstvu", hrvatskoj oligarhiji?

Razgovor s Bosiljkom Mišetićem, 14.siječanj 1999.

_______________________

Image and video hosting by TinyPic

* 2. listopada 1997., na radiju Plavi 9, u emisiji s Tomcem, Tomčićem, Budišom i Krpinom, Dragu Krpinu u jednom sam trenutku upitao: "Zar ne mislite da Tuđman i HDZ koriste dva aršina, jedan za po doma, drugi za BiH: u Hrvatskoj se zagovara suverenost bivših jugoslavenskih republika, u Bosni i Hercegovini suverenitet naroda." Krpina, iako pametan kit, malo je zastao. Tomac se osmjehnuo, jer mu je cijeli moj izvod koji će uslijediti bio jasan: Ako su suvereni narodi, onda je moguće braniti Herceg-Bosnu, ali, nije moguće osporavati Krajinu! U konzekvenci, nije moguće osporiti pravo naroda na famozno pravo na samoodređenje do odcjepljenja, kako se zapravo shvaćala konstitutivnost. Krpina je na tren bio zbunjen, ali je brzo shvatio logiku stvari - inače, o tome je u Hrvatskoj briljantno devedesetih pisao Stjepo Martinović - i odmah je reterirao.
Danas se projekt postdaytonske rekonstrukcije BiH na jednoj adresi, sarajevskoj, tumači s hrvatske strane kao unitaran, dok s druge, srpske, priča o federalizaciji ima za cilj priskrbiti Republici Srpskoj, kao federalnoj jedinici, upravo to pravo na samoodređenje do odcjepljenja!
Problem je naravno puno teži - ne mislim tek praktično, jer u tom je smislu BiH nerješiv problem, nego teorijski, u smislu zalaganja za građansku BiH - no što ga Tarik vidi. Pokušat ću danas-sutra skenirati tekst Slavoja Žižeka o tom famoznom građaninu i mjestu jednačenja svih društvenih razlika, pa da se vidi nevjerojatan ponor tog problema.
O BiH sam dosta toga i pisao, pa ću možda dio tekstova kompilirati u nekakvu kraću cjelinu, koju bi podnio ovaj nesretni format tipičnog blogovskog posta.
Inače, 15. ožujka 1999. vodio sam zanimljiv razgovor s Tomcem - u jednom trenutku rekao sam mu, vjerojatno na oduševljenje Montgomeryja s kojim sam upravo tih dana slagao alternativnu informativnu mrežu, pool lokalnih televizija koje su bile protuteža informacijskom monopolu državne televizije, doslovce ovo: Problem BiH nije moguće shvatiti bez latentne volje podjele BiH, no ne samo volje Srbije i Hrvatske, nego volje bivših hladnoratovskih supersila te vodećih država Europe. Dapače, Amerika, koja danas posve inzistira na cjelovitoj BiH, već sutra će redefinirati Dayton i krenuti u smjeru podjele BiH, čim stacionira NATO na Kosovu, utvrdi Makedoniju, ojača secesionističke snage Crne Gore, i učini sve da preuzme kontrolu nad vodećim garniturama Hrvatske i onoga što se zvalo Herceg-Bosna. Amerikancima ionako nije važno hoće li to biti drugi ljudi ili druga politika - njima je važno da oni kontroliraju ljude i politiku, ma kakva ona bila. Ne mislite li da je u tom smislu raspad BiH neminovan? Tj. ne vidite li vi i američki interes u tom raspadu?"
Što misliš što je današnji premijer tada govorio, ako ti se ovo moje razmišljanje čini radikalnim? Evo dijela razgovora sa Stipom Mesićem, par mjeseci kasnije, te iste 1999.:
"Sanader je prije dan dva progovorio o dovršenju novog svjetskog poretka na ovom prostoru - nije li i stvaranje Hrvatske tek dio tog procesa, pri čemu se onda otkrivaju zanimljive uloge pojedinih sila i njihova zasluga za priznanje Hrvatske. Recimo, što vi mislite o ulozi Rusije u priznanju Hrvatske i analizi koja zorno pokazuje da ruskim geopolitičkim interesima odgovara podjela Jugoslavije koja podrazumjeva podjelu BiH?"
I o ulozi Rusije i tome zašto bi Rusiji u konačnici odgovarala podjela BiH govorio sam davnih dana, višekratno, i zapravo jedini u Hrvatskoj; jedini, jer dio političke elite Hrvatske, onaj koji i danas vlada i zemljom i medijima, kao zmija noge krije te naše relacije s Rusijom, budući da su one djelomično i osobne i spadaju u revolucionarne biografije ovdašnje nomenklature. Kao što se danas zorno vidi, EU čini sve da Srbiju otrgne iz zagrljaja Rusije, pa onda ne čudi ne samo Miloševićeva davnašnja volja da se uspostavi savez na koji si vjerojatno već zaboravio a o kojem vijest dana 12. travnja 1999. glasi: "U ponedjeljak je jugoslavenski parlament prihvatio vladinu odluku o pristupanju Beograda Savezu Rusije i Bjelorusije! Milošević je istodobno poslao pismenu poslanicu predsjedniku Jeljcinu, koju je Miloševićev brat u Moskvi Borislav predao ruskom Ministarstvu vanjskih poslova. U njoj se službeno traži primanje Jugoslavije u Savez Rusije i Bjelorusije." No, ne bi samo Srbija bila pod Ruskim utjecajem, i u tome i jest cijeli štos te podjele BiH, da je izvedena kako je i prije Slobe i Franje zamišljena (laž je da su tek Milošević i Tuđman dijelili BiH; cijeli je rat, kao dogovorni, već osamdesetih osmišljen pod pretpostavkom podjele BiH; Milošević i Tuđman samo su egzekutori te politike): i Hrvatska bi tada svoju teritorijalnu ekstenziju u mnogočemu zahvaljivala Rusiji. Evo par detalja iz razgovora s Tomcem i Savkom:
"Tomac, vi ste sami ne jednom govorili o intervencijama Vlade nacionalnoga jedinstva tijekom Domovinskoga rata, kojima je od Moskve traženo da se ne bombardira Zagreb. Zašto vi sami nikada niste izveli neku geopolitičku analizu koja bi pokazala koji su zapravo temeljni geopolitički i strateški interesi ne samo SAD-a, nego upravo Rusije na postjugoslavenskom prostoru. Ja naime mislim da je takva analiza, koja je uostalom jednostavna, pretpostavka razumijevanja događaja ne samo u BiH, nego uopće podjele bivše Jugoslavije. Jer, već i letimični pogled na kartu ovog dijela svijeta pokazuje da je Rusiji, i ponajprije Rusiji, odgovarala podjela Jugoslavije i konzekventno BiH, i to iz dva razloga: time bi Srbija i Crna gora, uvećane za dio BiH, posve ostale u interesnoj zoni Rusije koja se preko pravoslavnih zemalja kontinuirano proteže sve do Jadrana, a i Hrvatska bi svoje osamostaljenje i svoju teritorijalnu ekstenziju imala zahvaliti Rusiji, što i jest slučaj. Zašto se ova "ruska veza" u Hrvatskoj čuva kao najviša nacionalna tajna?" I dalje:
"Zadržimo se još malo na odnosima s Rusijom: predsjednik putuje u zemlje ruskoga utjecaja i napokon u Rusiju; u aferi Mogilevich otkrivaju se podzemne veze visokih državnih dužnosnika i ruskog podzemlja; gotovo svi naši premjeri poslovno su bili ili jesu vezani uz Rusiju; Joža Manolić u mojoj emisiji priznaje postojanje "ruskih đaka" u hrvatskom državnom vrhu, iako on tu ne nalazi ničeg lošeg; Boljkovac govori o traženju dopuštenja od Moskve da se intervenira u Krajini…da ne nabrajam u nedogled, je li moguće sav izvor naših problema s Amerikom sadržan u tome da je današnja Hrvatska preblizu Rusiji, jer, ne samo da Hrvatska svoju samostalnost duguje u velikoj mjeri upravo Rusiji, nego je sasvim očito da je dobar dio vladajuće strukture Hrvatske starim jugoslavenskim vezama sasvim oslonjen na Istok, a gotovo nimalo na Zapad?"
A onda, jedno pitanje Savki, iz 1997. godine:" Čitajući vašu knjigu stekao sam dojam da vaš pad počinje zapravo vašim inzistiranjem da se utvrdi tko proljećare povezuje s emigracijom i SSSR-om. Na famoznoj sjednici SIV-a u travnju 1971., odjednom od tužitelja postajete optuženi. Ja odavno uporno govorim o tim aspektima hrvatske politike, pa i današnje, no, očito se ta tema prešućuje: tema tijesne povezanosti hrvatske emigracije i Udbe, kao i kolateralna tema ruskog interesa za samostalnu Hrvatsku. O prvoj ste i sami kazali što mislite – iako je i vama izgledalo nevjerojatno, razne su vas depešu uvjerile u te veze emigracije i tajnih jugoslavenskih policija, koje su se nastavile do u današnje vrijeme. Što pak mislite o onom drugom, o sovjetsko-ruskoj ulozi u stvaranju današnje Hrvatske?"
Jednom, ako mi se iz ove hollywoodske perspektive bude dalo, možda napišem i kaj je Savka odgovorila. Zapravo, jamčim da ne bum. Jer, kome da pišem? Kao da u Hrvatskoj ima ikoga tko bi razumio kakve veze desetljećima ima Hrvatska s Rusijom, ili kakav bi to bio ruski interes za samostalnu Hrvatsku? A odgovor je pred nosom: Sinovci, pa napisao vam je dolje Buden da se s padom Berlinskoga zida desila promjena paradigme: "Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog." Što bi sad značio limes na Drini? Pa preseljenje Zida tisuću km istočnije, ni manje ni više. No, zar ne bi i Hrvatska, naoko s ove strane Drinskog Zida, u tom svom Banovinskom proširenju ponešto dugovala kreatorima ovakve podjele? I, nije li to upravo u suštoj suprotnosti s onime što i Sanader vidi te godine, ili o čemu, s nužnom odgodom, tek tada počinje pričati: o Novom svjetskom poretku, naime, zbog kojeg Rusi okreću rakete prema Poljskoj, Ukrajini i Češkoj!?
Kad sam Montgomeryju takvu analizu prezentirao u javnom razgovoru, gunđao je da je spomen ruske ambicije da ima izlaz na toplo more geostrateški anakronizam, no, sad vidimo kaj je anakronizam a kaj dernier cri onoga što spada u Novus Ordo Seclorum: ha, ha, mi smo spremni i čekat ćemo da i Srbija bude spremna!, veli EU! Kako je poniznost na koljenima teška!

Apendix: BP

Da, Posavina je prepuštena, i to danas nije nikakva senzacija, ali, evo par pitanja Prkačinu i Tusu, iz devedesetih, koja govore o događajima što se se prvi puta u hrvatskoj javnosti tumačili na, tada, spektakularan i uznemirujuć način:
Pitanje Prkačinu:"Za pad Posavine optužili ste prije par mjeseci Miljavca. Tus, nakon vas je kazao da Miljavac nije bio zapovjednik tog prostora, nego je iznad njega bio Stipetić, a iznad njega on osobno, dakle Tus, no da ni Tus ni Stipetić ni Miljavac, u konačnici, nisu zapovijedali tim operacijama, jer da je postojala paralelna zapovjedna linija. Kako tumačite tu činjenicu da usred rata rat nije vodio od samoga predsjednika Tuđmana imenovani načelnih generalštaba?"
Pitanje Tusu:"Gospodine Tus, vi ste, u povodu Bosanske Posavine, prvi puta javno kazali nešto što je promijenilo cijeli nazor na Domovinski rat - govorili ste o tome da su u ratu u Posavini postojale paralelne zapovjedne strukture, da HV-om niste zapovijedali ni gospodin Stipetić pa ni vi, kao čelni čovjek našeg generalštaba, te da je taj paralelizam struktura postojao mimo svake vojne logike: paralelna je zapovjedna linija postojala da bi se spriječila hrvatska vojna pobjeda u Bosankoj Posavini. Ministar Granić, prije više od pola godine, a prije par tjedana u Saboru, govorio je o američkoj zabrani ulaska u Banja Luku. Stvari su dakle sasvim verificirane i jasne: oko Posavine naš je državni vrh trgovao teritorijem, i, postigavši dogovor s Miloševićem, Bosanska je Posavina prepuštena Republici Srpskoj. Tko je s naše strane činio tu paralelnu zapovjednu liniju?"
I, još dva, ne manje značajna Prkačinu: "1992. godine u Grazu, potpisan je ugovor koji je hrvatsku vanjsku politiku učinio shizofrenom: s jedne su strane Srbi bili agresor u Hrvatskoj, a druge, naš partner u Bosni i Hercegovini. Kako ste vi sebi objašnjavali ovaj dualizam naše državne politike, obzirom da ste tada ratovali u Srednjoj Bosni i imali mješovite jedinice?
Je li naša politika trebala biti Hrvatska do Drine ili Srbija do Drine – jer, ovako, rezime naše politike u BiH je slijedeći:: Bosanska Posavina je predana za stolom, Srednja je Bosna demografski devastirana, Herceg-Bosna nije integrirana u hrvatski državnopravni prostor, u Sarajevu je 2 % Hrvata, a već sada smo via facti nacionalna manjina čak i u Federaciji: na pet Bošnjaka dolazi jedan Hrvat.

Još o blagotvornim učincima hrvatske državne politike u BiH:

Bosanska je Posavina predana, Srednja je Bosna demografski devastirana, Herceg-Bosna nije integrirana u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, a u Sarajevu živi 2% Hrvata. To je dakle bilanca hrvatske politike u BiH, i ako je to ono što će ostati nakon ovoga rata kao njegov rezultat, onda u povijesti od doseljenja Hrvata u ove krajeve do dana današnjega nije bilo tako katastrofalne politike u Bosni i Hercegovini, kakva je vođena posljednjih deset godina. Ta je politika toliko katastrofalna da je četnički ideolog Dragoš Kalajđić imao posve pravo kada je kazao da nas je Vatikan morao spašavati od nas samih jer smo pogubili sve katoličke utvrde koje je Crkva godinama u Bosni osvajala i obranila! Kako vi objašnjavate činjenicu da je jedna generacija Hrvata u BiH uništila sve ono što su Hrvati u tim krajevima stoljećima stvarali, naravno, ako isključimo gradnju dva-tri teniska terena u Širokom, i ugradnju šest jacuzzija u Posušju?

razgovor s Krešimirom Zubakom, 29.6. 1998.,

Bosanska je Posavina predana u diplomatskim pregovorima; Srednja je Bosna demografski opustošena; Herceg-Bosna nije postala integralni dio hrvatskoga državnog teritorija; u Sarajevu je ostalo dva posto Hrvata – hrvatska politika u Bosni i Hercegovini doživjela je potpuni debakl, u svjetlu povijesnog okretanja predsjednika Tuđmana ka karti na kojoj je bilo bjelodano da je Bosna i Hercegovina povijesno i prirodno napućena na Hrvatsku te s njenim “perecom” čini integralni dio. Čini mi se da je jedino Eugen Savojski ostavio manje Hrvata u BiH no današnja politika – tada ih je ostalo manje od trideset tisuća. Hoće li Hrvati u BiH preživjeti ovu situaciju? Hoće li ponovo obnoviti svoj nacionalni korpus?

razgovor s biskupom Komaricom, 23.12 1997.

- 16:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Zašto BiH (nažalost) ne može biti građanska demokracija

DOŠAO ŠEJTAN PO SVOJE...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Tarik Haverić

U javnom političkom prostoru Bosne i Hercegovine u svakom trenutku ima jedna središnja tema oko koje se kristaliziraju suprotstavljeni politički programi i povodom koje domaći akteri odmjeravaju snage, učvršćuju i profiliraju stajališta, prikupljaju podršku za neke predstojeće izbore ili se naprosto prikazuju "stranom faktoru" kao prihvatljivi sagovornici. U posljednjih nekoliko mjeseci, taj klin u čorbi zove se "ustavne promjene". Po običaju, rasprava se vodi sa mnogo strasti, nekompetentno i sa pozicija godinama poznatih i nepromijenjenih, pa je iz aspekta demokratske ustavotvorne prakse sasvim nezanimljiva. Ipak, ako najnovije inicijative nekih bosanskih političkih formacija, stranačkih prvaka i javnih ličnosti smjestimo u povijesnu perspektivu, ne pristajući da ih izdvojimo iz jednog kontinuiranog pokreta koji traje već 15 godina, današnja zalaganja za "građansku Bosnu i Hercegovinu" ukazuju se kao prilozi za historiju bosanskog političkog beščašća.

Vrhunac tog licemjerja predstavlja plaćeni (pr)oglas "Povodom ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini", što ga u Oslobođenju od 13. januara 2006. objavljuje Stranka za BiH. U njemu čitamo, naprimjer, da "u sadašnjoj inicijativi (ne kaže se čijoj, T. H.) građani nisu konstituirani kao suvereni, niti je sama država konstituirana kao suverena. Suverene su jedino etničke grupe i suverena prava mogu se utvrđivati jedino kroz tri unaprijed određena etnička tabora".

Izneseni stav sam po sebi nije sporan: ne samo da je koncept političke organizacije društva što počiva na pojedincu poželjniji od drugih, već je u Bosni i Hercegovini on jedini moguć. Skandalozno je samo to što taj stav dolazi od Stranke za BiH, i skandalozan je kontekst u kojem se iznosi...

Kada je prvi puta bilo moguće realno zagovarati "građanski princip"? Bez ikakve sumnje, krajem 80-ih godina, nakon planetarnog urušavanja komunizma, kada su tzv. socijalističke zemlje pristupile (ili bile natjerane da pristupe) temeljnim promjenama u političkoj organizaciji društva. Pitanje pred kojim se, u tom procesu, našla Bosna i Hercegovina bilo je u osnovi veoma jednostavno: hoće li se vlast jednog kolektiviteta (radničke klase) zamijeniti vlašću građana, ili vlašću drugih kolektiviteta (zvali ih mi narodima, konstitutivnim narodima ili nacijama)?

Ne može se, ni u najkraćim crtama, prikazati kratkovida argumentacija u korist "države narodâ" koja je tih godina bila u opticaju. Zauzvrat, "država građana" imala je u javnom prostoru toliko malobrojnu podršku da nije teško prisjetiti se ključnih momenata u kojima je bila dosljedno ismijavana ili odbacivana.

Prije prvih izbora

Prva prilika ukazala se u jesen 1989, kada su petorica građana (T. Haverić, Z. Grebo, I. Lovrenović, M. Živanović, D. Međović) tražila od Skupštine SR BiH da vrati pravnu snagu Deklaraciji ZAVNOBiH-a o pravima građana BiH iz 1944, prvom bosanskom ustavu i dokumentu koji je, po mjeri modernog konstitucionalizma i zaslugom svoga glavnog tvorca Hamdije Ćemerlića, uspostavljao građanina kao osnovni politički subjekt. Ne sjećamo se da je ta inicijativa dobila masovniju podršku, a naročito da je iza nje stao ijedan od današnjih glasnih zagovornika "građanskog principa" iz rukovodstva Stranke za BiH.

Druga prilika ukazala se kada je legaliziran stranački pluralizam. U tom trenutku, i samo u tom trenutku, donosile su se inicijalne odluke koje će oblikovati socijalno-politički život na ovom tlu u narednih pedeset godina. Budući da su odluke o etnopolitičkom organiziranju bosanskih Srba odn. Hrvata bile donesene u Beogradu odn. Zagrebu, jedina odluka koja je mogla biti donesena u Bosni i Hercegovini bila je o tome hoće li se i Muslimani tako organizirati, ili će svoje glasove dati "građanskim strankama".

Ni ovdje ne pamtimo da se ijedan od današnjih zagovornika građanske demokratije protivio osnivanju muslimanske nacionalne stranke. Ali se odlično sjećamo jednoga od njih, doktora lenjinizma, koji je i samu ideju građanina proglašavao "teorijskim konstruktom" koji je izmislio kralj Aleksandar kako bi posrbio Muslimane. Idući uvijek dalje, taj karcinom svakog kritičkog mišljenja u Bosni i Hercegovini uložio je, po običaju, neviđen napor u zamjenu teze, i borio se za legalizaciju "stranačkog organiziranja na nacionalnoj osnovi", dok se zapravo radilo o sasvim drugom pitanju, naime: kada to jednom bude dopušteno, je li Muslimanima pametno da se nacionalno organiziraju?

Muslimanska politička klasa smatrala je da jest, i SDA je osnovana. Sastavni dio njezine predizborne kampanje bilo je sistematsko blaćenje i ocrnjivanje građanskih stranaka, koje su navodno odvlačile glasove Muslimana od jedine političke formacije koja autentično zastupa njihove interese... Možemo li pogoditi ko je od današnjih zagovornika "građanskog principa" u tome prednjačio?

Nakon izbora, a prije agresije

Ishod prvih izbora je poznat: BiH nije postala građanska demokratija već faktička etnokratija. Uopšte ne treba sumnjati da su svi s kojima se Haris Silajdžić, jedan od prvaka Stranke za BiH, nedavno susreo u Briselu, bez izuzetka potvrdili da žele građansku demokratiju za BiH, a nikako etnički podijeljenu državu (intervju za Dnevni Avaz, 13. januar 2006, s. 2). No Silajdžić se našao u prilici da se u Briselu sastaje s ljudima od kojih nešto zavisi samo zato što ga oni otprije znaju kao političara; a političar je postao kada je, u etničkoj podjeli vlasti nakon prvih izbora, njegovu Stranku demokratske akcije zapalo ministarstvo inostranih poslova. (Može li se zalaganje za građansku demokratiju, kada dolazi od jednoga od protagonista etničke podjele vlasti, shvatiti drukčije nego kao krvav cinizam?)

Sljedeća prilika u kojoj je odbačena ideja građanske demokratije, u uskoj vezi s prethodnom, bilo je kratkovido insistiranje na "narodnoj suverenosti", gdje se narod shvatao kao etnija a ne ukupnost građana. Tako će se u 6. tački Rezolucije muslimanskih intelektualaca BiH, objavljenoj u januaru 1991, izričito tvrditi da su "Muslimani... suveren narod". Treba li da nas iznenadi što se među potpisnicima nalazi i Safet Halilović, još jedan od prvaka Stranke za BiH koja danas, eto, osuđuje suverenost etničkih grupa? Treba li da nas iznenadi što se, u istom trenutku, strategija srpsko-armijskog vrha sastoji upravo u potvrđivanju toga shvatanja, što Veljko Kadijević nedvosmisleno posvjedočuje u jednom razgovoru s Borisavom Jovićem: "U razgovorima sa republikama treba da polazimo od sledećeg principa: svakom narodu treba priznati mogućnost da bira soluciju, ali ne i republici." (B. Jović, Poslednji dani SFRJ, pod 4. januarom 1991)?

U istom duhu negiranja političkog subjektiviteta države, borci za muslimanske interese zalagali su se da u Predsjedništvu SFRJ ne budu predstavljene republike nego narodi: "nedopustivo je da Muslimani, po brojnosti treći narod u Jugoslaviji, nemaju u Predsjedništvu svoga predstavnika...".

Ne treba zaboraviti ni "Liberalni ustav", tj. nacrt ustavnog teksta koji je Liberalna stranka, uz potpise 30 opozicionih poslanika, ponudila na razmatranje Skupštini RBiH. Bio je osovljen na građaninu kao osnovnom subjektu, s jakom vladom i predsjednikom (a ne predsjedništvom) koji bi imao protokolarnu ulogu, ostavljao je mogućnost opštinama da se udružuju u regije, uvažavao etničku heterogenost države i predviđao institucije koje je štite... ukratko, sve ono što bi pobornici građanske demokratije danas htjeli da imaju, no do čega im onda nije bilo pretjerano stalo.

Dalje, bilo bi nepravedno prešutjeti usvajanje "Brionske deklaracije" u Skupštini RBiH, početkom jula 1991. Prva tačka ovog dokumenta, koji je ponudila Evropska zajednica, određivala je da "narodi Jugoslavije jedini mogu odlučiti o svojoj budućnosti", i tako utvrđivala narode a ne republike kao glavne subjekte pregovora o sudbini zemlje. Kada je poslanik Liberalne stranke Rasim Kadić pokušao upozoriti zakonodavno tijelo kako usvajanjem "Brionske deklaracije" Bosna i Hercegovina potpisuje vlastitu smrtnu presudu, potpredsjednik Vlade Rusmir Mahmutćehajić sa skupštinske govornice pružio je uvjeravanja poslanicima "da u evropskom smislu riječ narod podrazumijeva sve građane na određenoj teritoriji, a ne narod kao naciju", te je "nakon pojašnjenja Mahmutćehajića -Brionska deklaracija- izglasana." (Oslobođenje od 12. jula 1991, s. 1).

Nije jako važno je li to "pojašnjenje" bilo rezultat zle namjere ili samo neizlječivog nerazumijevanja političko-pravnog kompleksa, no Mahmutćehajića je na mjesto potpredsjednika Vlade bila postavila stranka osnovana ne zato da bude predstavnik građana na određenom teritoriju, već upravo Muslimana kao etničkog naroda, kako je to ponosno isticao njezin predsjednik: "Predstoji novi dogovor naroda BiH i naroda Jugoslavije o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Te dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike mogu odrediti samo narodi na slobodnim izborima." (A. Izetbegović, Sjećanja, s. 78 ). I kako je to ponosno isticao sam Mahmutćehajić, jedan od autora gorespomenute Rezolucije muslimanskih intelektualaca u kojoj se potvrđuje da su "Muslimani... suveren narod".

Kako god bilo, od te sitnošićarđijske prevrtljivosti (etnički narod kada dijelimo ministarstva i direktorska mjesta, građani kada Evropa treba da nas zaštiti ili ako treba da izađemo na referendum!) nije bilo velike koristi. Nekoliko mjeseci kasnije na Mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji u Hagu, sada već zabrinut posljedicama procesa koji je pokrenuo, Izetbegović će naglašavati da je u definiciji "inače nespornog principa prava na samoopredjeljenje naroda, nejasan... "pojam naroda". "Ako je riječ o narodu u etničkom smislu", nastavlja osnivač prve etničke stranke u Bosni i Hercegovini, "pojavljuju se nepremostive teškoće kod njegove primjene". (Poslednja šansa Jugoslavije. Haška konferencija 1991, Beograd, 2002, s. 48 ).

U ratu...

Nakon početka agresije, presudan korak u ukidanju svake mogućnosti građanske Bosne i Hercegovine predstavljala je Platforma za djelovanje Predsjedništva BiH u ratnim uslovima, iz juna 1992. Ovaj dokument po prvi puta legalizira fantomski koncept "konstitutivnih naroda", gurajući napadnutu državu još dublje u politički avanturizam. Osam godina kasnije, jedan od arhitekata tog ustavnopravnog samoubistva naći će dovoljno poštenja da prizna, post eventum, kako "pojam konstitutivnosti naroda nije razvijen u političkoj i ustavnoj teoriji niti je poznat u komparativnom ustavnom pravu" (Kasim Trnka, Ustavno pravo, s. 216), ali tada, kada se nešto još moglo učiniti, osude "konstitutivnosti naroda" svodile su se na jedan glas: "Od čuvene rečenice da rat u Hrvatskoj... nije naš rat... pa do potoka krvi u Bosni i Hercegovini nije prošlo mnogo vremena. Od trenutka donošenja ove Platforme pa dok šejtan ne dođe po svoje proći će još manje" (T. Haverić, "Što se više mijenja, to je više isto", Oslobođenje od 1. jula 1992, s. 3 ).

Ta eliminacija građanskog principa bila je popraćena etnizacijom otpora agresiji, i Sporazum iz Međugorja između SDA i HDZ potvrdit će da političke elite shvataju odbrambeni rat kao borbu dva naroda protiv trećeg. Kada je jedan od rukovodilaca Liberalne stranke na jednoj od ratnih konferencija za štampu u Predsjedništvu BiH objelodanio postojanje tog dokumenta i ukazao na kobne perspektive koje on otvara, pojavila se u BH Danima "šaljiva bilješka": "Pronađena je saradnička legitimacija KOS-a na ime Hasib Salkić...". Autor bilješke time je nedvosmisleno davao do znanja da svi oni koji osuđuju sporazum dviju etničkih stranaka nužno rade po nalogu treće!

Treba li napominjati da se i denuncijant-šaljivčina Senad Pećanin, zagovornik otpora na etničkoj osnovi i svojevremeno urednik lista Sandžak, danas grlato zalaže za građansku demokratiju?

...i u miru

Prilikom sklapanja mira, šejtan je došao po svoje: "konstitutivni narodi" ušli su najprije u Vašingtonski a zatim i u Dejtonski ustav, te je tako "zakucana" suverenost etničkih grupa, koja danas smeta Stranci za BiH. U tom trenutku, razmjere katastrofe već su mogli sagledati i politički diletanti koji su u američkoj vojnoj bazi zastupali "interese muslimanskog naroda", pa je pokrenuta akcija ubrzanog zametanja tragova. Tadašnji ministar vanjskih poslova M. Šaćirbegović spremno će okriviti Zapad (Svijet od 15. februara 1996, s. 16): "Ja sam bio tamo i, Boga mi, za ovo... nismo odgovorni ni Alija, ni Silajdžić, ni (ja,) Šaćirbegović (..). Mi smo se borili za druge stvari. Zapadu je odgovaralo da stvori tri strane, i da te tri strane prikazuje kroz njihove vodeće partije, kroz SDA, HDZ i SDS. Oni su znači ustanovili taj koncept, a sada se, kao, bune povodom toga."

Image and video hosting by TinyPic

Harisu Silajdžiću, koji je nešto pametniji od Šaćirbegovića, danas je jasno da je ta teza neuvjerljiva (Zapad nije stvorio ni SDA ni ostale dvije "strane"!); osim toga, u narednim mjesecima on računa na podršku Zapada za ličnu političku promociju. Stoga je našao novog, prihvatljivijeg krivca: "drugu priliku za temeljite ustavne promjene kojima se ruši Miloševićev projekt u BiH nećemo imati..." (Dnevni Avaz, 13. januara 2006.).

Slobodan Milošević kriv je za agresiju i genocid, i zbog toga mu se danas sudi. Ali koncept etničke podjele vlasti nije njegov projekt (on je htio sve, a ne da dijeli!): Bosna i Hercegovina kao dogovor triju naroda ideja je muslimanske političke klase, koju su nosioci srpskog i hrvatskog velikodržavnog projekta oduševljeno prihvatili kao dar s neba. Proglas Stranke za BiH pokušava da to prikrije na način koji svjedoči da u bosanskom javnom diskursu zaista sve prolazi! Ono što je sadašnje stanje, u osnovi nepromijenjeno od 1990, predstavlja se u proglasu kao opasnost koja tek prijeti ako se usvoji neki nespecificirani predlog: "Model etničke podjele predložen je i za instituciju Predsjedništva. Umjesto jednog Predsjednika, koji bi zastupao suverenost svih građana, predloženo je da bi tročlano Predsjedništvo trebalo da zastupa suverenitet tri etnička tabora."

Predložen? No ni sedmočlano Predsjedništvo, izabrano 1990, i čiji nijedan član nije dobio natpolovičnu većinu glasova, nije zastupalo suverenost građana! Ne pamti se da je Safet Halilović tada prosvjedovao. Ne pamti se da je Haris Silajdžić odbio, u takvom negrađanskom sistemu, ministarsku funkciju bez koje danas u Briselu ne bi mogao da se sastane ni sa dežurnim vatrogascem u zgradi Evropske komisije. A naročito se ne pamti da je iko od njih u podjeli vlasti tada predviđao neko mjesto za "građane Bosne i Hercegovine koji svoj identitet i političko opredjeljenje ne žele izražavati putem etničkog razvrstavanja", i za koje je Stranka za BiH danas, kada su socijalno mrtvi, izuzetno zabrinuta...

Uime svih 27 preostalih građana iz te kategorije ja im izražavam zahvalnost na brizi, ali to neće ići, a konstitutivno-narodna mudrost uči nas i zašto. "Nije hala daleko, kad na vakat kreneš" da bi se moglo razmišljati o ostvarivanju građanske demokratije u Bosni 2006, trebalo je zalagati se za nju od 1989. Novi građanski konvertiti krenuli su tim putem s velikim zakašnjenjem, i tek nakon što su iz koncepta "vlasti suverenih naroda" izvukli što se moglo izvući, i zato za njima ostaje smradan trag...

- 06:36 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.02.2008.

5000 ojra za klasika!

BLOGALNO ZAGRIJAVANJE

Image and video hosting by TinyPic

Moram malo skrenuti s teme jer sam pročitala u Globusu da je Biškupić u ponedjeljak potpisao ugovor o potpori izdavanju njemačkog prijevoda "Dvora od oraha" u visini od 5000 eura.
Što je tu sporno?
Rezultati natječaja za potporu izdavanju knjiga u 2007 objavljeni su u studenom 2007.
Rezultati natječaja za potporu izdavanju knjiga u 2008 nisu još objavljeni.
U okviru kojeg natječaja je dodijeljena ta potpora?
Ako pogledamo potpore redovnim putem dodijeljene stranim izdavačima koji objavljuju prijevode hrvatskih knjiga, uočavamo da se svote kreću između 1000 i 2000 eura, s izuzetkom potpore dvorima od oraha (za čini mi se španjolskog izdavača) u visini od 3000 eura. Nitko, nikada, nigdje nije dobio 5000 eura da bi objavio hrvatskog autora, osim Jergovićevog njemačkog izdavača par dana prije Leipziga i to za knjigu koja je već tiskana, jer su prvi primjerci knjige stigli u Zagreb istog dana kad je biškupić potpisao "jednokratnu pomoć"
Također, najviša svota koja se daje za potporu izdavanju naslova domaćim izdavačima je 10 000 kn (u iznimno rijetkim slučajevima koju tisućicu više).
5000 eura, u hrvatskim uvjetima (za nakladu od 1000 primjeraka) pokriva veći dio buđeta izdavanja knjige fizičkih dimenzija dvora od oraha u mekom uvezu, na papiru srednje kvalitete. Kad kažem veći dio mislim na trošak lekture, prijeloma i tiska. Falilo bi love samo za autorski honorar.
Koliko točno proizvodnja dvora od oraha može košti Nemce, ne znam, ali su im hrvatski porezni obveznici poprilično pomogli.
Besna sam ko ris.

halter skelter 14.02.2008. 11:34



Image and video hosting by TinyPic

- 12:13 - Komentari (9) - Isprintaj - #

She Wolf

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

February 14th, Valentine's Day, is undoubtedly the most significant and recurring day within the art of Marilyn Manson. Manson gave the fans a gift virtually each Valentine's Day since 2000. On February 14th, 2000 a cover version of the Charles Manson song 'Sick City' (for more on Manson's parallelism to the plight of Charles Manson read The Lamb Of God .com section) was released via MarilynManson.com. February 14th, 2001 the website This As Valentines Day .com was launched consisting of Marina Oswald on the cover of Time Magazine, the Russian wife of the alleged assassin of JFK, Lee Harvey Oswald, originally published on February 14th, 1964. Upon clicking on a hidden link on Marina's broach the viewer is taken to a page containing Chapter 10 of Manson's still unreleased novel, Holy Wood, which is the first and only glimpse revealed of the book to this day. February 14th 2002 Manson gave us via his online Journal two videos of his kitten familiar, Lily White, entitled 'I Love You With All Of My Heart' (which depicts Manson's kitten Lily licking a plate of milk with a heart on it) and 'I Will Love You Until I Die' (which depicts Lily sitting on the pelvis of a skeleton which may logically be the same skeleton which Manson spoke of obtaining from an OTO meeting in England in his October 2000 interview by Chuck Palahniuk). And lastly Manson gave us the first real glimpse into The Golden Age Of Grotesque on February 14th, 2003 with the Journal post, 'Valentine's Day Bring Us A New Taste Of Eonism' with the first group photo of the new band and the accompanying video 'The Mechanism Of Desire' documenting the new image on digital celluloid.



Within the story of the Triptych, ADAM KADMON (the first symbolic and idyllic man, autobiographically as Marilyn Manson) who grew up in this world of our's with his idealism and hatred towards the same hypocrisy and superficiality of the establishment which oppressed him set out to create a revolution. But only later to have his revolution sold out and turned into a product to be sold and marketed after inadvertently becoming part of the establishment himself, tempted and bated by its luxuries he became what he grew up hating. Mechanical Animals in a sense is a dual album; half of the songs are sung by Mar1lyn Man5on, innocent, sensitive and affected by the world around him, and the other half being played by the fictitious band Omega & The Mechanical Animals, who's hollow, over-the-top, superficial sex & drug anthems are what the idealism and sensitivity has malformed into. "You cut off all of your fingers, trade them in for dollar bills" while the opposing Mar1lyn Man5on half of the album deals with the internal conflict of this dichotomy of ideals. The revolution has been sold out, the cover of the side of the album played by Omega & The Mechanical Animals illustrates this almost literally. The hollow rock star which ADAM has become now as red prosthetic fingers where hands he carved and crafted his revolution used to be.
The lyrics of all three songs hint at this transformation of what ADAM has become and his realization of it.
Irresponsible Hate Anthem: "I am so All-American I'd sell you suicide, I am totalitarian I've got abortions in my eyes", the morbid culture and fascination of America where death is worshiped and violence is the new religion, "I hate the hater, I'd rape the raper, I am the animal who will not be himself", a self contradiction with no ideals lefts of his own.
I Want To Disappear: "Look at me now, I got no religion. Look at me now, I'm so vacant. Look at me now, I was a virgin, Grew up to be whore", the realization of hollowness and corruption, "Yesterday, man, I was a nihilist, now today I'm just too fucking bored", the idealism and revolution fallen to the wayside and replaced by sex, drugs and television.
Born Again: "This art is weak in its pretty, pretty frame", the hollowness of Omega; "I'm a monkey with a misspelled name", Mar1lyn Man5on; "I'm someone else, I'm someone new, I'm someone stupid just like you.... I'll be born again", the foreshadowing of the transformation into The Antichrist Svperstar.
So in short, February 14th, 1997 represents the day, performance and point in time (the convergence and three dimensional connection of the Triptych), the point of realization that the revolution began which was set out to change the world was marginalized into another product by trading idealism for gratification, the realization that ADAM became the hypocrisy which he set out to overthrow when he was young and ambitious. If we look at exactly what Valentine's Day is also, the choice of date in which this point of hypocritical realization occurs makes perfect sense.
Valentine's Day is the day of love & couples and a Hallmark capitalist favourite. The day of the holiday itself was chosen to be celebrated because, like ALL Christian holidays, it was chosen as an adaptation from the dates of pagan celebratory rites in order to convert and spread Christianity throughout the world. Even Christmas, for example, was merely chosen to be celebrated at the end of December to coincide with the Winter solstice, one of the most important pagan and astrological dates of the year. Valentine's Day though coincides with the Roman holiday on the 15th of February, the Feast of Lupercalia. On the eve of this feast (ie - the day before), in honour of the Februata Juno, the Roman goddess of sex and fertility, the Roman boys would pick a piece of paper with the name of a girl whom which would accompany him during the celebration the following day in hopes to eventually fall in love and marry, thus beginning the tradition of exchanges notes we today call Valentines.

Image and video hosting by TinyPic

So in essence the celebration of the holiday as we know it today is merely a hypocritical farce; pagan rites enveloped and overshadowed by the ominous spread of Christianity. Anton LaVey, whom Manson was a close allie of spoke of this type of Christian bastardization of pagan holidays so it would fit the rubric of its own existence.
The day is named after St. Valentine, a priest who was martyred (beaten then beheaded) in 270 AD by the Roman emperor Cladius II. The reason he was beheaded specifically was because he continued to marry couples in the Christian tradition despite Claudius' decree against it, this was before Rome was converted. This is another very hypocritical and dichotomous aspect of this holiday. He was killed because he aided other is obtaining love, so we celebrate his death as the holiday of love. This is not in the least an uncommon practice for the Catholic Church to remember and commemorate the lives of saints by the way they were killed, just as today people hang the effigy of Christ on their walls and around their necks, strewn up like a side of veal on a crucifix, which is actually a commonly used Roman torture device. Another Saint of note in this fashion is St. Apollonia. She was a Christian martyr in 249 AD who had her teeth crushed and broken with pincers, torturing her to make her renounce the name of Christ. Today the Catholic Church honours her as the patron saint of toothaches.



Live like a teenage Christ,
I'm a Saint I've got a date with suicide,
Mary, Mary, to be this young is oh so scary


THE LONG HARD ROAD OUT OF HELL

This is very much in following suite which Manson set forth on Holy Wood. In the fictitious land of Holy Wood death is what makes one a celebrity and violence is the new religion where the Saints of this new religion are dead stars which is hinted at in Mechanical Animals on the song Posthuman. During the Guns, God & Government tour, Manson donned a papal robe and miter, singing in front of an alter with two casts of his severed heads while tapestries of the Saints we're to be worshiping hung on each side of him; dead stars like Elvis, James Dean, John Lennon, Marilyn Monroe, and Charles Manson, among others, who may not be dead but who is remembered today and is famous only for who he killed. It's the idea and reality that in death we're remembered much more profoundly than we were in life. And if you're famous and you're killed in the spotlight it acts as a Christ-like immortalization, just as in the case of JFK and John Lennon. This is the meaning behind Manson's coined term Celebritarian, that our religion is based on death; we drink the blood in the form of wine and whose body we feed upon in the form of a communion wafer; the idea of Celebritarianism, the devouring of celebrity as demonstrated by the first celebrity, Jesus Christ. See also The Lamb Of God .com and Celebritarian.com.
Valentine's Day: we're celebrating love through death. Because in American your famed is based upon when, where and how you died or who you kill, that's how the covers the papers are filled.
Because we're not remembered in life, we're remembered in death. And if we die young and are martyred we mean more than we ever could alive. Because:

WE DON'T WANT TO LIVE FOREVER, AND WE KNOW THAT SUFFERING IS SO MUCH BETTER.



ŽENE NE ŠUTE

Boris Buden

Tko je hrabriji, muškarci ili žene? Ovo pitanje nije nikakva isforsirana provokacija koja prijeti trivijalizacijom odnosa među spolovima. Naprotiv, ono nas neposredno dovodi do onih temeljnih problema koji odlučujuće obilježavaju društveni život i povijesni trenutak Hrvatske. To vrijedi pogotovo danas kada rat i povijesni prevrat prožimaju sve sfere hrvatskog društva. Pod tim okolnostima nastaje naime veoma uvjerljiva iluzija da su društvene uloge muškarca i žene raspodijeljene na najprirodniji mogući način. Dok on u buci i bijesu politike i rata proizvodi povijest, ona mu pruža logističku podršku iz pozadine. U prvom planu potentni mužjak, u monumentalnoj pozi heroja domovine, ogrnut tek presvetom nacionalnom zastavom i okićen svim znakovima nasiljem izborene nacionalne slobode i neprikosnovene političke moći, a otraga, u polumraku ona koja riflja njegove krvave gaće tek povremeno podižući zaljubljeni pogled pun udivljenja i beskonačne odanosti. Činjenica da je ova slika uslijed zamora ljudskog materijala i opće bezizlaznosti u znatnoj mjeri izblijedila ne mijenja mnogo na stvari. Siže je ostao isti i još uvijek je jednako prepoznatljiv. Kad je o spolovima riječ u nas se jako dobro zna komu je što činiti, a još bolje koje se granice ni za živu glavu ne smiju prelaziti. Iznimke, one žene u prvim redovima političke borbe i domovinskog rata, tek su maskote, ukrasne lutkice u samorazumljivom sivilu muškog svijeta, iznimke koje potvrđuju neprikosnovenu vladavinu muškog pravila. Iznimkama druge strane, muškarcima koji odstupaju od društveno najpoželjnije uloge junačkog borca za nacionalnu stvar preostaje pak na javnoj sceni uloga zagovornika civilnog društva odnosno njegovih vrijednosti kao što su ljudska prava, nenasilje, tolerancija, jednakost spolova itd, dakle djelovanje na području na kojem se u nas u tradicionalnom smislu može dokazati sve samo ne muškost, području naime onih interesa koje hrvatska većina danas drži još uvijek bizarnima, nedostojnima pravog muškog angažmana te stoga područja prepuštenog dezerterima svake vrste, slabićima, pederima, ukratko ženskome svijetu kao takvom.

Ova statična slika hrvatskog društva u kojoj su uloge muškarca i žene jednom zauvijek unaprijed zadane te se doimlju naprosto prirodnima ozbiljno će se međutim zaljuljati ako malo bolje razmotrimo povijesni kontekst unutar kojeg se situirala naša stvarnost. Tko se oslobodio megalomanske fantazije kako je sudbina Hrvatske nešto jedinstveno na svijetu, nešto što je shvatljivo samo nama Hrvatima u ekstazi navlastitog nacionalnog osjećaja i što bjelosvjetski ignoranti nikada neće moći ni približno dokučiti, taj zna da će prije ili kasnije na mjesto ovog samoskrivljenog autizma morati stupiti racionalno komuniciranje sa svijetom. To prije svega znači da će se specifično hrvatska situacija jednom morati izraziti kao dio globalnih povijesnih procesa. Nacionalistička ideologija, postkomunizam, iskustvo totalitarizma, kob rata, sve to nije samo hrvatsko. No ta usporedba iskustava mogla bi ponekad dovesti i do neočekivanih spoznaja.

Uzmimo jedan primjer. Od pada Berlinskog zida naovamo u ponovo ujedinjenoj Njemačkoj traje proces razračunavanja sa totalitarnom prošlošću bivše Istočne Njemačke. U središtu zanimanja javnosti je na prvom mjestu suradnja s tajnom službom bivšeg DDR-a. Ispostavilo se da je potkazivanje u istočnonjemačkom socijalizmu bilo masovna pojava i da se sistem mogao oslanjati ne samo na bezbroj anonimnih doušnika, nego i na najuglednija imena iz, recimo, kulture i umjetnosti. Činjenica da se na popisu suradnika Stasia (istočnonjemačke tajne policije) našla i Christa Wolf, jedno od najpoznatijih imena današnje njemačke književnosti, za mnoge je predstavljala šok i teško razočaranje. Slučaj poznatog književnog kritičara i ujedno zvijezde televizijskih kulturnih programa, Marcela Reich-Ranickog, za kojeg se nedavno otkrilo kako je radio za poljsku obavještajnu službu na neki način je dotjerao problem do paroksizma. Postavilo se napokon pitanje, zašto svi ti ljudi sami nisu blagovremeno progovorili o tim sjenovitim stranama svoje prošlosti, nego su čekali da se u javnosti pojave dokumenti koji ih upravo dvostruko optužuju - ne samo za dokazanu suradnju s tajnim policijama, nego i za prikrivanje te svoje djelatnosti - i tako im tovare na leđa moralni teret veći no što bi ga stvarno morali ponijeti da su pravodobno sami izašli u javnost sa svojim istinama. Uvijek iznova se naime ispostavlja kako je realna težina njihove suradnje s obavještajnim službama zapravo zanemariva. Uglavnom su bili sitni špicli koji svojim potkazivanjem nisu nanijeli mnogo štete drugim ljudima, neka vrsta sistemskih doušnika čija je suradnja bila više automatske naravi, nešto otprilike kao članstvo u pionirima ili slično. Zapravo, ono najgore u svim tim pričama jest upravo naknadno prešućivanje, grijeh nesumjerljivo teže iskupiv u današnjoj njemačkoj javnosti od puke suradnje s komunističkim službama državne sigurnosti. Ukratko, riječ je tu o fenomenu kojeg ta njemačka javnost uzima ozbiljno, govori o njemu i pokušava ga na najbolji mogući način shvatiti, koristeći se znanjima svakovrsnih stručnjaka, od povjesničara pa do psihoanalitičara.

U nas se javnost ne bavi tim stvarima. Izuzimajući slučaj jednog medijskog ekscesa kada je javna optužba za navodnu suradnju sa Službom državne bezbjednosti bivše Jugoslavije na najprimitivniji način iskorištena u tekućim političkim obračunima, u nas izgleda kao da tog problema uopće nema. Kao da smo izašli iz najstabilnije demokracije u kojoj su ljudi uživali nedodirljive slobode koje nikakve tajne službe nisu mogle ograničiti. Ono što se u Njemačkoj predbacuje pojedincima - ne toliko činjenica da su nekada radili za tajne službe totalitarnih država, nego upravo to da danas tu činjenicu prešućuju - moglo bi se u nas predbaciti čitavom društvu. Kolektivna amnezija međutim čini se da je tek simptom koji upućuje na daleko ozbiljnije društvene anomalije.

Image and video hosting by TinyPic

Postoje međutim i drugačija iskustva. "Pakao", naslov je autobiografije jedne žene koja je u razdoblju Pinochetove vojne diktature radila za Dinu, čileansku tajnu službu. Luz Arce, kako joj je ime, bila je do vojnog puča rujna 1973. aktivistica Allendeove socijalističke stranke. Kretala se u samim vrhovima partijske organizacije i pripadala je GAP-u, grupi osobnih prijatelja Salvadora Allendea. Nakon puča prelazi u ilegalu, ali je ožujka 1974. hapse. Izložena je svim vrstama torture, premlaćivanjima, elektro šokovima, stalnim silovanjima, agenti Dine pucaju u nju, prostrijeljuju joj nogu, muče ju glađu i žeđu te naposljetku ucjenama i prijetnjama u vezi s obitelji. Napokon ona, zajedno s bratom, popušta i počinje odavati drugove. Isprva tek poneke, one najmanje važne, da bi uskoro kružila u autu s oficirima tajne službe ulicama Santiaga u lovu na ilegalne suradnike čileanske ljevice. S vremenom njena suradnja poprima sve aktivnije oblike, ona postaje agent tajne službe pod imenom "Jaguar" i stječe status oficira. Na njenoj savjesti mnogo je mučenih, ubijenih i onih nestalih za koje se do danas ne zna gdje su. Nakon godina kolaboracije Luz Arce početkom devedesetih progovara pred "Nacionalnom komisijom za istinu i izmirenje" i kao svjedok pojavljuje se u više od šezdeset sudskih postupaka. O njenom slučaju u Njemačkoj je snimljen dokumentarni film, a uskoro se pojavila i spomenuta autobiografija. Na kraju svoje priče Luz Arce zaključuje: "Iz vlastitog iskustva znam da je iluzija o povlačenju crte ispod prošlosti i nekom novom početku neostvariva i da zavjera šutnje čiji je cilj anuliranje i egzorciranje doživljenog užasa samo hrani konflikte i ressentimente. Tek prorada sjećanja, koliko god bila žalosna, može egzorcirati taj pakao i stvoriti uvjete za istinsko izmirenje. Društvo mora ponovo naći put ka samome sebi i pogledati u oči svojoj istini kako bi moglo u prošlosti ostaviti ono što ondje i pripada te graditi budućnost oslobođenu zaborava i laži."

Bez obzira na razliku između Pinochetove vojne diktature u Čileu i gotovo polastoljetne vladavine komunizma u nas, iskustvo totalitarizma upućuje posvuda na očigledno sličnu problematiku. Ljudski materijal u pravilu je preslab da bi se u masovnijem vidu izbjegla suradnja s diktatorskim režimima i aktivno služenje njihovim najnehumanijim ciljevima. Samo bi natčovjek bio apsolutno siguran od kolaboracije. Naivna pripovijest o šaćici pokvarenih uzurpatora na jednoj strani i slobodarskim narodnim masama sapetim u okovima tiranije na drugoj, više nije ni za dječje uši. Tamo gdje se ona još kolportira i sama je tek simptom aktualnog totalitarizma. Hrvatska iluzija, da su fašistički i komunistički totalitarizam strano tijelo na zdravoj hrvatskoj narodnoj jezgri i da je napokon ostvarena vladavina narodne volje automatski i izmirenje sa zlima prošlosti i ujedno iskorak u demokratsku budućnost ima samo jednu svrhu - potiskivanje istine totalitarizma, a time onda i njegovu reprodukciju. Pouka koja iz njemačkih i čileanskih iskustava pogađa hrvatsku situaciju jednostavna je: nikakav drugi put ne vodi iz totalitarne prošlosti u demokratsku budućnost osim puta artikuliranog sjećanja. Hrvatska šutnja traje međutim i dalje. Upravo na njoj se danas gradi aktualna hrvatska nesreća, kao nesreća prisilnog ponavljanja istoga - totalitarizma.

Čileanska priča Luz Arce međutim skriva još jedan poučan detalj. Od svih onih koji su surađivali sa Pinochetovom zločinačkom tajnom policijom u pravom su smislu progovorile samo žene. Samo su one imale dovoljno snage da pod punim imenom i prezimenom prihvate rizik suočenja s neprijateljskom javnošću koja je u njima vidjela izdajice i zločince, suočenja s prijetnjama bivših kolega agenata i naposljetku sa vlastitom krivicom od koje se nikamo više nije moglo pobjeći. Samo su te žene bile dovoljno hrabre da iskustvo svoje osobne ljudske slabosti artikuliraju u koherentnu priču o sebi i svome vremenu koja je postala neizostavni dio kolektivnog iskustva cijelog čileanskog društva. Na taj način upravo su one napravile onaj kvalitativni iskorak koji je čileanskom društvu dao novu povijesnu perspektivu.

Pomak iz povijesnog gliba u kojem se danas zakopalo hrvatsko društvo izgleda da također neće biti moguć bez promjene tradicionalne paradigme odnosa među spolovima koja još uvijek prožima sve oblike našeg društvenog života. Nije li se težište hrabrosti kao društvenog fenomena danas pod imenom civilne kuraže već u odlučnom smislu pomaklo od muškoga ka ženskomu? I nije li naše previđanje ove promjene tek popratna pojava onog istog muškog kukavičluka koji nas je u glib doveo i koji nas u njega i dalje zakopava? Jer, tko zna, možda je upravo povijesno sljepilo ona smrtna bolest muškoga svijeta!?

Image and video hosting by TinyPic

- 02:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 13.02.2008.

Jeste li pročitali inteview sa Sanaderom?

CLOSE READING

Image and video hosting by TinyPic

I

Prijatelju, pridružujem se sumnji u tezu da je mladac samo kopirao premijerove odgovore. Čitao sam Butkovićev intervju sa Sanaderom još dok je bio autentičan i šteta što takav nije i ostao jer bi bio senzacionalan. Recimo, "Sanader" najavljuje da bi pregovori mogli biti gotovi DO KRAJA 2009. Svatko imalo upućen zna da je Swoboda baš bio u Hrvatskoj da stisne završetak pregovora DO KRAJA 2008. ili najkasnije do kraja siječnja 2009. jer inače ode mast u propast. I u povoljnijoj varijanti, do početka 2009, prijem u EU bi uslijedio tek 2011 zbog ratifikacija po parlamentima. S krajem sljedeće godine u EU smo još malo pa nikad, 2013. Dalje, "Sanader" izjavljuje da će se ZERP riješiti kad se riješe granice. Alo, kad bi svi bili dobre volje, i kad bi se granice počele rješavati sad, do zaključenja posla prošla bi koja godina, a ZERP Hrvatsku koči danas, pa ako se ne riječi odmah, piši kući propalo. Sličnih bisera ima cijela jedna serija. Zapravo, i nema nijedne rečenice koju bi Sanader rekao mirne duše i pri zdravoj pameti, pa mene čudi što komentari na intervju nisu krenuli već kad je izišao, u petak navečer, u Dnevniku HRT-a; recimo, najavljuje Šprajc: U sutrašnjem 'Jutarnjem listu' premijer Sanader odgodio je pregovore s EU za još godinu dana, upravo u tjednu kad je izaslanik EK najavljivao ... I tako dalje, i tako bliže. Ili: Sanader se distancirao od guvernera Rohatinskog upravo u tjednu kad ministar financija Šuker nije uspio postići dogovor s bankarima o zadržavanju kamatnih stopa na razinama koje ne opterećuju stanovnistvo uronjeno u kredite...
Sad si ja mislim u višestrukoj teoriji zavjere (bez koje bi nam život bio bezveze): je li intervju demantiran žestokim riječima kad je Degert (ili Swoboda) nazvao Sanadera (pravog, a ne Zahtilu) i upitao ga odustaje li Hrvatska definitivno od ubrzavanja ritma pregovora, ili su bombe i ubačene u intervju da bi Sanader reagirao kad navečer pročita što je rekao. Mislim, priča da je Zahtila genijalno odglumio Sanadera, skoro kao Mr.Chance, ne pije vode. Preostali dio, zašto se nije javljao Mehun, zašto se javio Maček, to prepuštam Ninekovom investigativnom timu. Velim, šteta sta intervju nije autentičan, bio bi bomba, samo je premalo ljudi čulo čak i dok je cijeli jedan dan nesmetano eksplodiravala.

II

Nisam gledao „Otvoreno“, ali po svemu što je izišlo u novinama meni se čini da se ekipa u tom stanu u kojem žive novinari Radija 101, Večernjeg, Nacionala i Iskoraka i imaju oko 23-25 godina, da se ekipa neviđeno zajebavala kad joj se ukazala prilika nastojala nabiti na quratz Davora Butkovića, kao simbol stališa kojem oni ne pripadaju. Pisao to Zahtila sam ili s ekipom, ili ih je samo izvještavao što mu Bule opet piše, pa su mu drugi grohotom asistirali, to je svejedno. Ono što razočarava opisat ću slučajem plakata za Titovu štafetu osamdesetih kad su Slovenci podvalili saveznoj komisiji koja je i izabrala fašistički plakat. I njima se tad ukazala prilika, i oni su podvalili, nabili su manifestaciju na quratz, ali su bili dosljedni, stvar su otfurali do identifikacije i otpisivanja oba ona režima s kojima Hrvatska nije u stanju razračunati ni danas (u nedjelju). E, pa, problem je što je intervju živio 24 sata a da nitko u Hrvatskoj nije rekao 1) to ne može biti Sanader ili 2) svatko može biti Sanader. Treće mogućnosti nema. Dakle, kad se balavcima ukazala prilika oni su to mogli otfurati dosljedno. Idemo se igrati „I ti možes biti Sanader“: Dokažimo a) da je Sanader mrtvo puhalo koje priča što svaki od nas može složiti (kao posljedica 1) ili b) da nitko u Hrvatskoj ne kuži, ne sluša ili ga ne zanima sta joj premijer stvarno govori (1) Da je to bilo tako, Hrvatska bi danas dvadesetak godina poslije možda krenula biti Slovenija (koju je u EU uvela njena kulturna superiornost), onda bi Hrvatska imala aktivno civilno društvo koje raskrinkava idiote. Sanader se prepoznao - to ne mogu biti ja! Kako ti balavci nemaju pojma tako Hrvatska nema civilno društvo, te tako predsjednici omladinskih organizacija kreiraju javnu scenu te su tako najugledniji komentatori oni koji ne razlikuju lažnog i pravog premijera, kustosi ne razlikuju lažne i prave Tintorette, sommelieri lažna i prava vina itd.

autor je komentara Andrew V. Harlan

Bonustrack

"U ono vrijeme kad je Bog stvarao svijet, odluči se dragi Bog svakom narodu podariti dvije vrline. Tako su Švicarci postali precizni i pedantni, Japanci radišni i strpljivi, Talijani veseli i romantični, Španjolci temperamentni i ritmični... Došavši do Hrvata, Bog reče: Hrvati će biti pametni, pošteni i političari. Anđeo koji je nazočio tom vrhunaravnom činu, nakon završenog posla upita: Bože, svima si dao dvije vrline, samo Hrvatima tri. Zar neće biti nadmoćniji od svih drugih naroda? Na to Bog reče: Imaš pravo, ali kako se bogom dane vrline ne mogu naknadno ukidati, Hrvati će ih imati sve tri, ali svaki Hrvat, osobno samo po dvije!
Tako i bi: Tko je pošten i političar ne može biti pametan. Tko je pametan i političar ne može biti pošten. Tko je pošten i pametan ne može biti političar.“

- 14:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 12.02.2008.

BUTKOVIĆU

NE PAKOVATI!

Tajna danas nije dakle ni element, ni sfera naše društvene stvarnosti, nego je ta naša društvena stvarnost strukturirana kao tajna.

Boris Buden

Image and video hosting by TinyPic

U nedjelju, 10. veljače, napisao sam uvodni post o aferi "lažni Sanader"; da podsjetim:
"Vjerujem Butkoviću!
Vjerujem naime da intervju nije izmislio.
Kad to kažem, ne tvrdim da ne vjerujem premijeru Sanaderu - uopće ne tvrdim da intervju nije izmišljen!
Dapače! Vjerujem tome što tvrdi Ured predsjednika Vlade RH, da dr.Ivo Sanader nije dao intervju uredniku 'Jutarnjeg lista' Davoru Butkoviću, niti je posljednjih dana imao bilo kakvih kontakata s njim, ali zbog onoga što se kaže u nastavku priopćenja Vladina Ureda za odnose s javnošću, naime 'da je ovakvo izmišljanje intervjua krajnje neprofesionalan, neetičan i nedobronamjeran čin koji može imati i posljedice na dostignutu razinu demokratskih odnosa u hrvatskom društvu", Davora Butkovića valja bezrezervno uzeti u zaštitu!

Jer, opus Davora Butkovića nalaže nam da mu vjerujemo!
Davor Butković jedan je od dva, tri vodeća novinara ove zemlje, i upravo zato jer nam je njegov profesionalni moral poznat i neupitan, moramo mu dati carte blanche našeg povjerenja.
U ovoj zemlji postoji stalna tendenca pretvaranja svega u ništa, beziznimnog prokazivanja svakoga kao ništarije: ovdje se ljudi stoljećima vladaju poput djece koja se drvljem i kamenjem nabacuju na ono što ne mogu dosegnuti, i valjda otuda ta samoskrivljena nezrelost.
Vjerojatno je lakše živjeti sa sviješću da je i drugi amoralno smeće, ne znam.
Iako sam uvjeren da su ljudi, kao vrsta, prirodna aberacija, ja ne dijelim ovaj antropološki pesimizam: tu i tamo postoje ljudi koji vrijede, i tu se vrijednost ne može povlačiti po blatu tek tako, okretanjem palca nadolje, na veselje razuzdanoj gomili.
Tu i tamo, kažem, valja stati u obranu ljudskog dostojanstva, makar nam za to preostala tek kutija olova.

Intervju je izmišljen, veli premijer Sanader. U redu, izmišljen je, ako tako kaže premijer - zaista ne postoji niti jedan jedini razlog da posumnjamo u riječi dr.Ive Sanadera, kad tvrdi da ovo nisu njegove riječi!
Ali, ni na kraj pameti mi nije istom pomisliti da bi Davor Butković izmislio intervju!
Čitatelji Vaseljene znaju da nisam kurtoazan: ako itko u ovoj zemlji, onda ja imam pravo uzeti u zaštitu novinare EPH: možemo mi često biti protivnici, pa ne daj bože i neprijatelji - govorim ovo s punom sviješću o značenjskom horizontu te riječi - ali, u ovom se slučaju radi o časnom neistomišljeniku!
Mogu dopustiti da se s time što Davor Butković misli ne složite nikada, ali ne mogu dopustiti da se zbog toga njegovo profesionalno i ljudsko dostojanstvo dovodi u pitanje - možete osporavati njegovo mišljenje, ali ne i čast!
Jer, cijeli jedan novinarski život stoji iza toga što Davor Butković misli, a to što misli, bez ustezanja objavljuje, javno govori!
Tako rijetka vrlina u zemlji r/vječite šutnje!
I vi biste onda o moralu Davora Butkovića?!

Ova će se situacija zasigurno brzo riješiti i rješenje će, siguran sam, biti razumno: postoji zdravorazumsko objašnjenje tko je napisao odgovore na Butkovićeva pitanja, i do toga objašnjenja uopće nije teško doći.
Nakon svega, znam da će Davor Butković ostati neukaljana imena.

Ja ću onda nastaviti opovrgavati njegove lib-lab redefinicije socijaldemokracije u Hrvatskoj.
A vi, što ćete onda vi?"

Drago mi je da su reakcije na taj tekst bile unisone: da, zaista je minimalno što smo mogli ili trebali učiniti bilo stati u zaštitu profesionalnog morala Davora Butkovića. Ne samo stoga jer je on u cijeloj ovoj situaciji, kako ću kasnije kazati, jedini koji nije postupao amoralno, nego stoga jer je njegov novinarski opus neprikosnoveno dosljedan: Butković može iritirati svojom povlaštenom informiranošću koju zavist tumači kao aroganciju, Butković može provocirati svojom rafiniranošću koju jal interpretira kao snobovštinu, Butković može izazivati negodovanje i protest stavovima koji dovode u pitanje sve u što vjerujemo i za što jesmo, ali, Butkovića se ne može osporavati zato jer se autostilizira kao insider ili connoisseu, ili ga pak mi vidimo kao političkog neistomišljenika!
Upravo stoga jer ustrajava u svojoj sasvim osviještenoj poziciji, Butković je rijetko moralan novinar.
Jest, pisati o Chateau Petrusu i lijevoj obali Gironde u današnjoj je Hrvatskoj, kazat ću eufemizmom, ekscentrično; jest, tumačiti političku volju Foreign Officea u Hrvatskoj je uvijek, reći ću umanjenicom, riskantno; jest, počinjati mail premijeru s Dragi Ivo u Hrvatskoj je, vidimo, neshvatljivo, ali, što bi trebalo: lokati Tudum i Direktora, sjediti Kod Žnidraršića i na šanku bistri političku situaciju Abesinije?!
Silajdžiću je jednom u bosanskom parlamentu, da se poslužim oksimoronom, netko dobacio: Što ti misliš da si dobar političar samo zato jer si zgodan, znaš jezike i imaš fakultet?, na što je i prije Harisa netko odgovorio: Ne, nego bi trebao biti ružan, glup i bez škole!
Takva je priroda Butkovićeve nevolje: on je naprosto jedna od onih rijetkih javnih figura današnje Hrvatske koje izazivaju reakciju samom činjenicom svoga profesionalnog i ljudskog uspjeha, i, tako tipično hrvatski, samo smo čekali da i ta rit dođe na šekret! Jer, jebiga, to je već bilo nepodnošljivo: Kada sam, oko dva mjeseca prije izbora, pio jedan vrlo stari konjak s Ivom Sanaderom i Miomirom Žužulom u Sanaderovu uredu na Trgu žrtava fašizma, Sanader me u jednom trenutku, za mene posve neočekivano, upitao...
Ne biste vjerovali, ali mene neusporedivo manje zanima što je Sanadet pitao Butkovića - upitao ga je može li računati na njegov glas - nego naziv i starost tog konjaka; jer, to je kao s onom slavnom bocom koju je Goethe poslao Hegelu: Gospodine, šaljem vam ovaj dokaz postojanja duha u prirodi!
Besmrtna poruka u boci, nije li?

Drago mi je stoga da i Pavić i Orešković ističu upravo ovu bitnu dimenziju cijelog problema, moral Davora Butkovića, o kojem sam, ponovit ću, kazao da:
...cijeli jedan novinarski život stoji iza toga što Davor Butković misli, a to što misli, bez ustezanja objavljuje, javno govori!
Zaista, rijetka vrlina u zemlji r/vječite šutnje!

Iako sam nebrojeno puta pisao o Butkovićevim tekstovima, različito naravno, često ih citirajući kao povod za polemiku ali često i kao potkrijepu vlastitoga stava, moje zauzimanje za Butkovića nema nikakve veze s podudarnošću ili razlikom naših svjetonazora ili političkih stavova: vrlo jednostavno i sasvim jasno, ja zaista vjerujem da je Butković u cijeloj ovoj stvari radio s najboljim namjerama i bez ikakve zle primisli, ali, jednako tako uistinu mislim da je dovoljno prelistati arhivu Butkovićevih kolumni na portalu "Jutarnjega lista", pa će se svatko nepristran i dobrohotan brzo osvjedočiti u taj famozni profesionalni integritet autora - integritet koji je u Butkovićevom slučaju izvan diskusije.
Sve ostalo je - zluradost!
A tu već ne mogu biti indiferentan: na tu imbecilnu, nedotupavu zluradost malih ljudeka! On bu nama o aftertejstu pričal, bog ti mater jebi, evo mu ga sad, aftertejsta, na, futač jeden smrdlivi!
Fuj! Odvratno.
Idem si odmah otvoriti jedan veliki, espresivni katalonski sauvignon blanc, Torresovu Fransolu, čije se fino tijelo na okusu kremasto isprepliće s diskretnom svježinom i voćnošću, no čiji bouquet nije agresivan: on je, naprotiv, nježan, podigran i gotovo parfemski elegantan, ali to je sada manje važno: ono što je bitno, jest da moram isprati usta od samog spomena mizerija kojima je sva sreća u tuđoj nesreći.
Drago mi je, velim, da su i Pavić i Orešković sasvim jasno uvidjeli i istaknuli upravo tu presudnu dimenziju cijelog problema: moral profesije, koji je u novinarstvu nevjerojatno jednostavan: gotovo da je sav u točnosti!
Ne znam slučaj da se Butković mišlju, riječju ili djelom o tu točnost ogriješio.
Sada, propustom, da, ali bez namjere i, konačno, ponudivši za tu grešku ostavku.
Tu bi sve ovo trebalo završiti i stati.
The rest is silence, o čemu valja zasebno progovoriti.

Image and video hosting by TinyPic

'Vjerodostojnost Jutarnjeg lista i EPH nije poljuljana'

Piše: S. Barilar

- Dogodila nam se proceduralna pogreška i profesionalan propust. No vjerodostojnost Jutarnjeg lista i EPH nije poljuljana niti im je ugrožen ugled jer nije bilo nikakve namjere da se plasira kriva informacija - rekao je sinoć na Novoj TV predsjednik Uprave EPH Nino Pavić komentirajući slučaj lažnog intervjua s premijerom Ivom Sanaderom.

- Bitno je da Davor Butković niti u jednom trenutku nije imao zle namjere. Nije imao nikakvu namjeru da nekomu podvali, da izmisli intervju. Bio je neoprezan, ali i žrtva igranja identitetom i podvale - rekao je Pavić. Butković je, kaže Pavić, napravio propust, ali “je apsolutno sigurno da iza toga stoji neka namjera da ga se navede na takvu stvar”.

- To je udar i na EPH i na Butkovića - dodaje.

Vjerodostojnost Jutarnjeg lista i EPH nije poljuljana ni na koji način, ističe Pavić.

- EPH objavljuje na tisuće tekstova u više dnevnih novina i tjednika i mnogo radi na tome da se poštuju profesionalne procedure i da se provjeravaju činjenice - naglašava.

Na pitanje hoće li prihvatiti ostavku koju je ponudio Butković, odgovara da mu je “to doista teško”.

- I privatno i kao čovjeku koji rukovodi EPH - priznao je Pavić najavljući da će o tome razgovarati s najbližim suradnicima, direktorima i glavnim urednikom Jutarnjeg Tomislavom Wrussom, koji je također ponudio ostavku.

Kritiziraju nas oni koji su cijele naslovnice posvećivali lažnim stvarima. EPH nikad nije reagirao na neistine ili laži u drugim medijima.
- To su sve moralni ljudi koji rukovode našim novinama. Wruss je pokretač Jutarnjeg lista zajedno s Butkovićem. Prošli su ozbiljnu novinarsku karijeru. Nema takvih primjera u hrvatskom novinarskom prostoru poput karijera Wrussa i Butkovića - ističe Pavić. Butković je, kaže Pavić, ponudio ostavku kao moralan čin jer se osjeća odgovornim prema Jutarnjem listu i njegovoj vjerodostojnosti.

- Butković je najjači politički komentator i najjači politički autor. Čovjek koji je u 20 godina profesionalnog rada objavio bezbroj važnih tekstova, intervjua, i nikad nitko nije osporio autentičnost ili točnost onoga što je objavio. Naravno da svi imaju nešto reći o njegovim komentarima, ali ne i o njihovoj točnosti - kaže Pavić.

Smatra kako je vrlo je licemjerno i gotovo degutantno da EPH sada prozivaju oni koji su plasirali najveće laži u hrvatskom medijskom prostoru.

- Kritiziraju nas oni koji su cijele naslovnice posvećivali lažnim stvarima. EPH nikad nije reagirao na neistine ili laži u drugim medijima. Ovaj put, s obzirom na to da je EPH najveća medijska kuća, a Jutarnji najutjecajniji politički dnevnik, naša konkurencija i mnogi zlonamjerni pokušavaju to prikazati kao gubitak autentičnosti Jutarnjeg lista - naglasio je. Prosječna je naklada Jutarnjeg lista, iznio je Pavić, 92.000 primjeraka.

- Mi smo zadovoljni Jutarnjim listom i čvrstom nakladom koja nam osigurava relevantnost na našem području. Jutarnji je list orijentiran više prema mlađoj i obrazovanijoj publici. Upravo zbog toga nismo bili spremni vrijednost i ozbiljnost Jutarnjeg prokockati zbog 5000 primjeraka naklade - kaže predsjednik Uprave EPH.

O cijelom je slučaju, otkriva, u nedjelju razgovarao i s premijerom Sanaderom koji zbog situacije, tvrdi Pavić, nije pokazao veliku nervozu.

Butković mu je, pak, kaže Pavić, ispričao kako je doista bio uvjeren da komunicira s premijerom.

- Dosad je s njim odradio 15-ak intervjua, uvijek su imali dobru komunikaciju. Nije mogao niti jedne sekunde pomisliti da je s druge strane netko tko od toga želi napraviti aferu - prenosi Pavić.

Pavić priznaje kako bi doista bio zgrožen i tužan kada bi se pokazalo da je riječ o zavjeri. Butković, kaže Pavić, ne poznaje Zahtilu i ne vjeruje da iza svega stoji privatni sukob.

- Potpuno sam uvjeren u to da su i ljudi iz Večernjeg lista također žrtve ovih događaja. Bilo bi mi doista teško pomisliti da bilo tko s političke i medijske scene stoji iza svega. Ja vjerujem u novine i medije i dobronamjernost ljudi. Vjerujem da smo svi na neki način žrtve - rekao je Pavić.

Image and video hosting by TinyPic

Orešković: Butkovićeva greška je profesionalna, a ne moralna

Piše: Suzana Barilar

U sinoćnjoj emisiji ‘Otvoreno’ govorili su direktor EPH Stipe Orešković, novinari i Viktor Zahtila, koji je dao lažni intervju

Glavni urednik Jutarnjeg lista je apsolutno i potpuno nevin u cijelom ovom slučaju, a o ostavci Davora Butkovića raspravljat će Uprava EPH - najavio je sinoć u emisiji “Otvoreno” direktor EPH Stipe Orešković.

Butkovićevu ostavku Orešković je ocijenio kao odgovoran potez jer je svjestan propusta koji mu se dogodio. Vjerodostojnost Jutarnjeg lista, smatra Orešković, obranjena je Butkovićevom ostavkom u kojoj je objasnio kako se sve dogodilo. EPH, dodao je Orešković, zanima istina koja je puno slojevitija. I sam Viktor Zahtila, koji je odgovorio na pitanja za premijera, naime, u emisiji je u jednom trenutku rekao “mi smo napisali odgovore”, a poslije je tvrdio da je riječ o lapsusu i da je odgovore sam napisao.

Kolumnist Jutarnjeg lista Inoslav Bešker istaknuo je da je u ovom slučaju “jedan novinar učinio nedopustivo djelo, a drugi nasjeo na podvalu”. Novinar Feral Tribunea Drago Hedl nije siguran da je baš sve bila Zahtilina bezazlena igra.

- Čini mi se da sve nije bila samo naivna igra, već možda i igra Večenjeg ili Nacionala - upzorava Hedl.

Bešker je komentirajući sukob Večernjeg i Jutarnjeg upozorio kako treba znati da je prvi korak učinio upravo Večernji.

- Butkovićeva greška je profesionalna, a ne moralna. A u ovom slučaju imamo čitav niz moralnih grešaka, ali je jedino Butković ponudio ostavku - rekao je Orešković. Smatra da je Butković dvostruka žrtva.

- Žrtva je nekoncentracije i neprofesionalnog provjeravanja s kim komunicira, ali je i žrtva jer je dobio mail od osobe koja je preuzela ulogu premijera - objasnio je direktor EPH.

Butković, dodao je, nije radio svjesnu niti namjernu pogrešku te stoga niti ne može biti primjer najvećeg medijskog skandala.

JAVNA TAJNA

Image and video hosting by TinyPic

Lara Croft i Zamak Zamki

Problema nema, problemi ne postoje! Probleme stvaraju građani svojim kretanjem kroz javni prostor kao Lara Croft kroz Grobnicu: samim kretanjem kroz javnost strukturiranu kao Zamak Zamki, kroz civilni prostor kao Javnu Tajnu, građanin kreira probleme koji ga kao građanina, civila, ugrožavaju, i od kojih se, ne bi li preživio i zaštitio golu egzistenciju, mora braniti u borbi na život i na smrt. Hrvatsku javnost militarizira svaki građanski aktivizam, pa i onaj fizički najnezanatniji: pokušaj razumijevanja situacije! Već samo kretanje spoznaje kreira spoznajne probleme kojih izvorno „nema“: troublemaker je sam spoznajni subjekt. Samim time što pita, subjekt dovodi sebe u pitanje: u pitanju je u konačnici njegova vlastita egzistencija. Ne pitaj! Ono o čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti, zakon je teorijske i praktičke hrvatske omerte.
U 'After Hours' protagonist se to dublje zapliće u mrežu socijalnih odnosa što je ustrajnije pokušava rasplesti: što se više pokušava osloboditi, to je pogubnije sapleten: iz drame koja izvorno nije njegova i koja nastaje iz temelja krivim razumijevanjem navlastite egzistencijalne situacije - pomišlju naime da smo protagonisti vlastitih sudbina i životnih drama te subjekti svoga svijeta - žrtvu je moguće jedino iznijeti kao fizički paraliziranu! Samo ako se fizički zaustavi, dapače petrificira u pozi žive skulpture, građanina je moguće spasiti poglibli vlastite životne nesmotrenosti: krive pomisli da je Tomb Rider, da je i on superheroj u virtualnom svijetu video-igara! Mrežu, koja je u međuvremenu premrežila nebo, nije moguće raskinuti: iz nje je moguće tek otpasi, odustajanjem od svake borbe, svakog Pokreta, svakog aktivizma. Jer, rečeno je, svijet taj aktivizam militarizira: sam naš pokušaj razumijevanja situcije dovodi nas u životnu opasnost, budući da pokušajem objavljivanja tajne, njenim iznošenjem na svjetlo dana, stvaramo problem koji do tada nije postojao. Mi smo taj problem: javnost sama, naime. Mi smo, samom prisutnošću i našim kretanjem kroz prostor javnosti aktivirali brojne zamke Zamka: ništa nas ne ugrožava po sebi, sve je tu pripravljeno kao ugroza samo za nas! Tko nas je tjerao da išta poduzimamo, da pokušamo razumjeti situaciju, da uđemo u zabranjeni prostor onoga o čemu valja šutjeti!? Ta, samim svojim prisustvom na zabranjenom mjestu pokrećemo mehanizam zamki kao imanentan samoobrambeni sustav Zamka. Svaka naša akcija aktivira neku stupicu kao reakciju Zamka koji je živ: mada godinama zamro, ukleti se zamak budi svakim svojim dijelom osjećajući da je našim prisustvom ugrožena njegova cjelina. Zamak je organizam, i poput Humbabe, čuvara šume, odmah će znati dirnete li mu ma i jedan list, kamoli drvo!
Stoga se Zamak brani: mi smo u njemu samo uljezi, naše je prisustvo u prostoru zabranjenog grada nepoželjno, za nas ja sama javnost tajna, i svaki pokušaj da tu tajnu iznesemo iz Zamka na svijetlo dana (uostalom, na svjetlu bi tajna iščezla, ona je vidljiva tek u polutami Zamka!) izaziva legitimnu reakciju Zamka: naše ga kretanje izaziva, samo mu je naše fizičko prisustvo prepreka! Bez nas, zamak kao Zamak Zamki nije potpun: mi mu nedostajemo; kad smo u njemu, mi smo suvišak, pretičemo.
Na kraju krajeva, mi smo taj element koji kad ga nema nedostaje, kad ga ima – smeta! U krajnjoj liniji, svaka je naša potraga stoga samo potraga za samima sobom. Mi smo ono što valja umetnuti u mehanizam Zamka da se pokrene, mi smo ono protiv čega se Zamak pokreće, mi smo dio koji je nedostajao a da cjelina postane – zamka! Sami samo krivi, sami smo si krivi! Htjeli smo biti superheroji, i sudbina nam je ispunjena: svaki je od nas postao čovjek koji je previše znao!
Kad pitamo što to zapravo nedostaje u pitanju koje pokušavamo riješiti, odgovor je: sam upitnik! Mi smo ti koji neku tvrdnju dovode u pitanje! Pokušavajući recimo shvatiti što je netko prešutio, npr. u priči o Zahtilinom broju u Butkovićevom mobitelu, dio koji nedostaje nećemo naći u ovom ili onom racionalnom odgovoru na to pitanje: dio koji nedostaje naša je znatiželja, ono što službenu verziju dovodi u pitanje! Samo kad shvatimo da je ponuđeni element slagalica, puzzle, zagonetka koju treba riješiti, da (u) cjelini nešto nedostaje, ona postaje cjelovita: ono što je nedostalo upravo je naše razumijevanje njene manjkavosti, konstatacija njene upitnosti! Zamak u koji nitko ne bi pokušao uči je besmislen, a ne zabranjen grad! Oni doduše ne znaju što bi s nama, ali ne mogu bez nas. Oni bi nas najradije fizički odstranili, ali im naše prisustvo treba, jer ih budi iz vjekovnog prokletstva: njihovo sablasno postojanje ima smisao jedino našim pokušajem da ih (se) riješimo. Oni i postoje jedino kao privid: da bi bili tajna, netko se za njih mora zainteresirati! Njihovo je biti tek u ustezanju javnosti, baš kao naše u pokušaju objavljivanja, u naporu da se ukidanjem tajne javnost tek konstituira.
Ono što nedostaje, rečeno je, nije ovaj ili onaj postojeći dio slagalice: nedostaje sama naša znatiželja i zainteresiranost za cjelinu slike koju, slažući puzzle , sami formiramo. Kao u priči o slagalici što složena predstavlja našu vlastitu sobu, i u njoj naš vlastiti lik zaokupljen slaganjem slagalice kojoj nedostaje tek jedan dio, onaj s užasnim licem neznanca na prozoru te naše sobe, tako i u ovoj zagonetci sami kreiramo vlastiti užas i, na kraju, bivamo vinovnici vlastite nesreće.
No, na kraju, nismo mi ti koji sebi oduzimamo život! Ne, nemamo mi tu povlasticu dostojanstva žrtve. Mi samo razgrćemo privid da smo ga ikada imali. Ono što nedostaje, samo je naše pitanje, jer, samo naša znatiželja od mračnog predmeta želje čini ono što na danjem svijetlu tek treba biti: predmet javne znatiželje! Tek objavljen, taj predmet izgledat će upravo onako kako želi: kao službena verzija! Kao verzija za javnost. Tek tako će naime istina zauvijek ostati tajna, jer, samo će naše raspitivanje unijeti neophodnu neophodnu pomutnju - samo ćemo mi stvar zamagliti do krajnjih granica neprepoznavanja, podizanjem neophodne prašine u javnosti. Bezbrojna nagađanja i konstrukcije stvaraju nebrojene verzije, u kojoj je istina zauvijek gubi a tajna vječno ostaje sačuvana: moguće ju je čak i objaviti, no ostat će prikrita kao tek jedna od nebrojenih verzija izvorne priče koja izmiče. Možda istinu već znamo, ali, mi nemamo taj osjećaj! To je finalni napor tajnopisaca: istina može biti i neskrivena, ali je mi više ne možemo prepoznati, razlikovati od laži.
Svaki je napor da je dokučimo izlišan, jer, sve da je i susretnemo, ne bismo je prepoznali.
Tragedija je nemoguća, jer je nemoguć anagnorisis, tragički moment prepoznavanja vlastite istine.
Nama su naše životne istine nedostupne, jer nam i laži izgledaju dovoljno istinite.
Istina je naših života nestvarna, jer nam je i laž o njihovoj istinitosti dovoljno stvarna.
Sve da nam i kaže kako se Zahtilin broj našao u njegovom mobitelu, Butkoviću ne bismo vjerovali: jer, možda nam je to već rekao, ali mi ne samo da mu ne vjerujemo, nego mu ni ne možemo vjerovati: mi više ne znamo razlučiti istinu od laži, niti dobro od zla!
Ovaj me posljednja konzekvenca plaši!
Možda je taj strah – horror - jedini preostali dokaz naše ljudskosti.
Kako će nešto ostati tajna?
Tako da u istinu nitko ne povjeruje! Ne skrivanjem, nego razotkrivanjem, u krajnjoj liniji: skrivanjem kao razotkrivanjem! Forrest Gump priča priču svoga života, no neznanac koji je na klupi sluša u tu (životnu) priču ne samo da ne vjeruje, već ga ona zabavlja, nasmijava: to je samo dobra priča, izvrsna izmišljotina! Problem je načelan: današnje su istine neuvjerljive, jer su nevjerojatne! Objaviti istinu kao nevjerojatnu, znači učiniti je vječnom tajnom.
Sve je u priči oko tog prokletog broja nevjerojatno, ali, možda je upravo stoga priča istinita.
Jedino, ta istina ništa ne objašnjava: Butković je upoznao Zahtilu sasvim slučajno, tako što mu je ovaj čestitao Novu godinu, iako se ne poznaju, i to je zaista možda istina, ali, uz pomoć tako glupe istine, kako je jednom kazao Hribar, možete lagati do kraja života!
Tu se skriva i ono za nas spasonosno: stoga jer su naše životne istine apsurdne, nije neophodno dramatizirati i poput Stamaća i Sanadera zaustiti: U ovom strašnom času!
Dovoljno je samome sebi priznati da je stvar puno prozaičnija i da njena istina glasi: u ovom glupom času! Mi nismo protagonisti tragedije, naprosto stoga jer smo komični likovi: operni glasovi u operetnim ulogama! Mi smo u našem naporu da dopremo do istine naših trivijalnih života upravo tragikomično dirljivi.
Trotli.

Nemanja

Image and video hosting by TinyPic

Boris Buden

Ekscerpt: Od društva tajne do tajne društva

Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog. Ako je dakle iskustvo totalitarne neslobode sažeto u iskustvu zida onda bi, logično, iskustvo posttotatlitarne slobode, pravičnosti, demokracije i prosperiteta moralo biti u proturječju s iskustvom zida. Ali to nije tako. Zid kojim se opasala “tvrđava Evropa” kao da ničim ne dovodi u pitanje iskustvo posttotlitarne slobode, čak bez obzira na strašan broj njegovih žrtava koji nadaleko premašuje broj stradalih ne samo uzduž Berlinskog zida, nego i uzduž nekadašnje “željezne zavjese”. Riječ je o diskontinuitetu u samoj tvorbi društvenog iskustva na kojem se temelji današnji politički projekt ujedinjene Evrope, točnije, o nemogućnosti društvenog iskustva da zid komunističkog totalitarizma prevede u “zid smrti” ujedinjene Evrope, napokon, o njegovoj nemogućnosti da u historijskom diskontinuitetu, u “konačnoj pobjedi demokracije nad totalitarizmom” prepozna i artikulira kontinuitet neslobode. Tajna kojom je obavijena činjenica novog, još strašnijeg zida, onaj klandestinitet u kojem se gubi tragična sudbina hiljada emigranata, efekat je nemogućnosti tvorbe društvenog iskustva danas. Društveno iskustvo koje se ne može artikulirati kao takvo ni ne postoji.
S druge strane iskustvo tajne je i opće mjesto postkomunističke perspektive odnosno postkomunističkog diskursa uopće. Riječ je o shvaćanju bivšeg komunističkog društva kao društva tajne, odnosno povijesnog preokreta, “pada zida”, kao pobjede nad tajnom, kao izlaska iz društva tajne u društvo oslobođeno tajne, društvo sveopće transparentnosti odnosno javnosti. Drugim riječima, u postkomunističkoj – hegemonijalnoj – perspektivi komunizam i postkomunizam odnose se kao mrak i svjetlo. To je simbolički sažeto u onoj dobro poznatoj metafori o “izlasku iz komunističkog mraka ili tunela”. Ova metafora postala je otrcana fraza postkomunizma i to bez obzira na veoma često i zapravo očigledno proturječje s realnim iskustvom, pogotovo na prostorima bivše Jugoslavije, naime iskustvom da pravi mrak nastupa tek 1991., ako ni u čemu drugome, onda u smislu one poznate Krležine metafore o balkanskoj krčmi u kojoj se najprije ugasi svjetlo da bi zatim počela opća makljaža, konkretno, masakri i zločini koji su sudbinski obilježili takozvano osvajanje slobode, odnosno pobjedu demokracije, pobjedu “svjetla nad mrakom”.
O tom proturječju najbolje svjedoči personalno iskustvo, ali ono, kao što je poznato, nema snagu epohalnog svjedočanstva. Njegova istina lako se suzbija dobro poznatom optužbom za nostalgiju.
Problem s nostalgijom danas je u tome da se njezin uzrok, dakle razlozi za osjećaj da je prošlost vrijedna žaljenja odnosno pozitivnog prisjećanja, uvijek shvaćaju kao nešto privatno, pa čak i onda kada nostalgija postaje masovni fenomen, kada se može reći da je čak većina članova nekog društva nostalgična, a što se danas gotovo sa sigurnošću može tvrditi za Bosnu.
Uzmimo jedan primjer, dobro poznatu fotografiju iz bosanskog rata: majka, vjerojatno iz Srebrenice, drži, uplakana, u rukama fotografije svojih četiriju sinova. Premda se ta slika na najopćenitijem nivou doživljava kao dokument bosanske ratne tragedije, ona je prije svega svjedočanstvo personalnog gubitka, štoviše, upravo ženskog gubitka koji se načelno percipira kao privatniji od muškog. Značenje tog tragičnog gubitka gubi se negdje u tajnovitoj privaciji te žene i dokučivo je samo personalnom empatijom.
Druga, komplementarna strana te privatizacije ljudske tragedije je njezina nacionalizacija: ista fotografija postaje svjedočanstvo zločina koji je jedna nacija počinila prema drugoj, dakle dokument nacionalne viktimizacije, odnosno sredstvo nacionalističke mobilizacije.
Ali jedno ta fotografija sigurno nije – nije dokument svoga vremena, nije dokument epohe. Ona nema mjesta u hegemonijalnom narativu epohe koji bi je prepoznao kao sliku svoje istine, dakle kao svoj dokument. Ona čak nije ni tamna mrlja na slici epohe, jer je ta epoha, epoha konačne pobjede svjetla nad komunističkom tamom. Drugim riječima, upravo u svjetlu svoje vlastite epohe ta slika ostaje nevidljiva, pada natrag u tamu prošlosti u klandestinitet privatnoga, intimnoga. Kao da je gubitak te žene njezin osobni, a ne ujedno i društveni gubitak, kao da je on moment samo osobnog, ne i društvenog iskustva.
U osnovi, percepcija te fotografije ne razlikuje se bitno od percepcije fotografije na kojoj vidimo gomilu leševa naplavljenih na neku od plaža evropskog juga. Obje doživljavamo prije svega personalno, kao da je riječ o individualnim sudbinama koje nemaju društveno značenje. Obje dokumentiraju dobro poznate činjenice ali ne prodiru do svijesti kao proturječja stvarnosti, bilo da je riječ o proturječju između Evrope kao prostora slobode i evropskog “zida smrti” koji tu slobodu zatvara u njezin geto, odnosno o proturječju između epohe koja sebe slavi kao konačnu pobjedu slobode i nacionalističkih ratova koji na vidjelo iznose realni užas te epohe.
Tako fotografija nesretne majke nužno evocira nostalgiju. Jer ona implicira prošlost u kojoj je život te žene bio bolji. Dakako, žaleći za boljom prošlošću nostalgija priznaje tu prošlost odnosno potvrđuje ono bolje kao prošlost. Kada bi međutim ta ista nostalgija izašla iz opskurnosti intimne, privatne sudbine i postala činjenica društvenog iskustva, prestala bi biti nostalgija i postala bi društvena kritika artikulirajući bitno drugačiju istinu – ne onu da je prošlost bila bolja, nego ovu da je sadašnjost gora i da baš zato može, odnosno mora biti bolja. Ali to bi bio zahtjev za promjenom postojeće stvarnosti, a takav zahtjev ima smisla samo kao kolektivna akcija, kao radikalna artikulacija društvenog iskustva. To se međutim ne događa. Rezultat je postkomunistička nostalgija čiji nam je društveni karakter postao nedokučivom tajnom.
Ako je tajna u komunizmu bila mračni element društvene strukture, dinamička kategorija državne politike, a time i društvene reprodukcije, obskurna sfera društvene stvarnosti, danas je društvena stvarnost sama, sama društvena stuktura, društveni karakter političkog života, naposljetku, sama dinamika društvene reprodukcije postala tajnom.
Zato nostalgija nema više svoj društveni efekt. Jer je sama tek efekt društva kao tajne.
Da preliminarno zaključimo: prijelaz od komunizma u postkomunizam, od totalitarizma u demokraciju odnosno liberalni kapitalizam, nije – kako se nadala nekadašnja disidentska demokratska opozicija – prijelaz od društva tajne u društvo, transparentnosti i javnosti. Naprotiv! Na mjesto društva tajne stupila je tajna društva, bolje rečeno, stupilo je samo društvo kao tajna. Tajna danas nije dakle ni element, ni sfera naše društvene stvarnosti, nego je ta naša društvena stvarnost strukturirana kao tajna.

- 06:38 - Komentari (51) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.02.2008.

Message in a Bottle

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

JUTARNJI LIST

Objavom teksta učinili smo velik profesionalni propust i ispričali se
Uredništvo Jutarnjeg lista, u dogovoru s Upravom EPH, pokrenulo je opsežnu istragu o svim činjenicama i okolnostima koje su dovele do objave lažnog intervjua s premijerom Sanaderom.
Nedvojbeni je zaključak da smo tom objavom učinili velik profesionalni propust.
Otkriven je, međutim, niz detalja koji upućuju na to da je iz Večernjeg lista planirana i provedena operacija diskreditacije konkurentskih novina.
Prvo, odgovore na pitanja sastavio je čovjek koji je u Nacionalu objavio više od 100 članaka. Znači, nije riječ o amateru, nego o osobi koja u novinarstvu ima stanovito iskustvo.
Drugo, intervju je poslan iz stana novinarke Večernjeg lista. Treće, upravo je ta novinarka Večernjeg lista prva izvijestila o tome kako je nastao intervju. Četvrto, uredništvo Večernjeg lista priznalo je da je “sporna elektronska poruka poslana iz stana” u kojem živi njihova novinarka - ali u tome ne vidi ništa sporno.
Profesionalni propust Jutarnjeg lista predstavlja ozbiljan udarac vjerodostojnosti novina. Zato se Jutarnji list odmah u subotu navečer očitovao isprikom čitateljima i premijeru Ivi Sanaderu.
Davor Butković, dugogodišnji urednik i jedan od osnivača Jutarnjeg lista, priznao je pogrešku, ispričao se čitateljima i ponudio ostavku.
Večernji list, međutim, ne želi priznati svoju ulogu u ovom slučaju: operacija se odvijala iz stana njihove novinarke, koja se potom lažno predstavila kao objektivna izvjestiteljica i o događaju neistinito pisala kao da u njemu nije sudjelovala. Ovaj slijed događaja, kao i nastojanje Večernjeg lista da ga prikrije, izaziva sumnju da je riječ o smišljenoj operaciji diskreditacije konkurentskog lista i njegova vodećeg kolumnista.
U slučaju Jutarnjeg lista riječ je o teškoj, ali nenamjernoj pogrešci. U slučaju Večernjeg lista riječ je o obmanjivanju javnosti.

Tomislav Wruss
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

A Marine stationed in Afghanistan recently received a "Dear John" letter from his girlfriend back home. It read as follows:

Dear Ricky,

I can no longer continue our relationship. The distance between us is just too great.

I must admit that I have cheated on you twice since you've been gone, and it's not fair to either of us. I'm sorry.

Please return the picture of me that I sent you.

Love, Becky

The Marine, with hurt feelings, asked his foellow Marines for any snapshots they could spare of the girlfriends, sisters, ex-girlfriends, aunts, cousins etc. In addition to the picture of Becky, Ricky included all the other pictures of the pretty gals he had collected from his buddies. There were 57 photos in that envelope ... along with this note:

Dear Becky,

I'm so sorry, but I can't remember who the hell you are. Please take your picture from the file, and send the rest back to me.

Take Care

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

VEČERNJI LIST

Glede objave lažnog intervjua premijera Ive Sanadera u Jutarnjem listu i konstrukcijama njihova izdavača da iza slučaja stoji Večernji list, uredništvo Večernjeg lista izjavljuje da ni jedan urednik ili novinar naše redakcije nije sudjelovao u tom skandalu.
To što je mladić koji se dopisivao s urednikom Jutarnjeg lista poznanik naše novinarke i što je sporna elektronička poruka poslana iz stana u kojem ona živi s još dvoje novinara s Radija 101, svatko, a posebno kolege novinari, ne čitaju ni kao povod, a pogotovo ne kao dokaz za sudjelovanje u "zavjeri". Svi to vide kao pokušaj da se krivnja za incident prebaci s odgovornih na druge. Prema tom bi kriteriju odgovoran mogao biti i gradonačelnik Bandić jer je sporna e-poruka poslana iz stana u Zagrebu.
Večernji list s indignacijom i gnušanjem odbacuje sve napade izdavača Jutarnjeg lista na naše novine. Bijedno je i žalosno da u slučaju očitoga novinarskog šlamperaja, neprofesionalnosti i neetičnosti novinara Jutarnjeg lista izdavač tih novina kao krivca optuži konkurenciju, tržišnog lidera, dakle nekoga izvan vlastite izdavačke kuće.
Problem nije u tome KAKO se dogodio u povijesti nezabilježen propust hrvatskog novinarstva - to je, eventualno, kuriozum, nego da se takvo što uopće moglo dogoditi. Izdavač Jutarnjeg lista odlučio ga je pokušati skriti konstrukcijama koje vode u teoriju zavjere. Unatoč svim pokušajima prebacivanja krivnje, ostaje neprijeporna činjenica da je Jutarnji list objavio lažan intervju s hrvatskim premijerom iz pera još do prije četiri dana jednog od vodećih političkih novinara u Republici Hrvatskoj.
Večernji list držao je da postoji interes dijela javnosti da dozna kako je bilo moguće da premijer Republike Hrvatske zaniječe istinitost intervjua, koji potpisuje jedan od utjecajnijih političkih novinara koji je objavljen u relevantnim dnevnim novinama. U otkrivanju pozadine vodili smo se novinarskim refleksom. Danas, kad javnost zna tko je bio sugovornik novinara Jutarnjeg lista, za Večernji list prestaje svaki interes za pozadinu ove teme.
Redakcija Večernjeg lista ne likuje zbog ove situacije, upravo suprotno, nadasve je zabrinuta srozavanjem ugleda profesije u cjelini. Napose, Večernji list nije, ne želi biti niti će biti dio ikakve teorije zavjere - takvo novinarstvo ostavljamo drugima ako ga žele - nego vjeruje samo činjenicama, koje će izložiti čitateljima na prosudbu u slučaju svake, pa tako i ove teme.

Uredništvo Večernjeg lista

- 21:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #

O INTERVIEWU BUTKOVIĆ - SANADER/ZAHTILA

GRDNE LI PSINE!


Virtuela

apsolutno se slažem sa svime što si napisao.
davor butković ne bi izmislio intervju.
ivo sanader ne bi lagao da je intervju dao da ga je doista dao.
vrlo lako se dade ustanoviti s kojeg kompjutora je email poslat, kada i tko je 'intervju' dao.
ukoliko se takva stvar želi ustanoviti, a to je, čini se, ključno.

10.02.2008. (23:58)

Image and video hosting by TinyPic

Bravo, mala. Sutra ću, budem li imao vremena - jer do utorka imam prilično posla - s ovim tvojim komentarom započeti post o nastavku ove štorije, ali ne stoga jer bi me ona sama toliko zanimala, koliko stoga jer je prekrasan primjer načina na koji funkcionira hrvatska javnost: primjer zataškavanja i (samo)cenzuriranja u govoru te javnosti, čime se ne samo niječe sama njena bit - jer se stalno iznova ono javno, res publica, pokušava privatizirati kao cosa nostra, naša stvar - nego se upravo ovo što demonstriraš - tri kratka i logična stavka koja sasvim dostaju da rekonstruiraju logiku samog zbivanja i prokažu ga u onome što ono doista jest - u hrvatskoj javnosti sustavno pokušava derogirati: njena racionalna pretpostavka, naime! Javnost kao javnost ima za pretpostavku racionalnu formu: mi moramo pretpostaviti mogućnost racionalne argumentacije kao formu javnog komununiciranja, da bi javnosti i te komunikacije uopće bilo. Budući da u Hrvatskoj upravo taj javni razum nedostaje - ne mislim sada na nekakvu nesklapnu kritiku hrvatskog nacionalnog bića, nego naprosto na činjenicu da ovdje, u ime partikularnih interesa, brojne javne naracije bivaju ne samo nelogične, već i alogične ili posve apsurdne, ako i nisu zataškane i prešućene - Hrvatska i ne može imati javnost: pogledaj recimo naslovnu stranicu ovog medija, Bloga.hr: budući da se ne smije znati da je Nova Tv zapravo ispostava istog interesa koji obdržava EPH, središnja se afera ove države, koja u Dnevniku biva udarnom viješću, prešućuje, i nonšalantno se piše o problemima jednog retrievera! Kad bi sad pokušala napraviti reportažu o tome zašto ta vijest ne zanima uredništvo Bloga.hr, nigdje ne bi mogla pronaći odgovor. Zaključivši ovo što i ja zaključujem, da dakle novi vlasnik Bloga.hr, Nova Tv, i nije izašla iz orbite izvornoga vlasnika, bez obzira na prodaju CME-u, opet bi imala problem: nitko ti o tome ne bi ništa htio kazati, iako to zna i razumije svatko upućen u hrvatsku medijsku situaciju. Ova omerta, toliko karakteristična za Hrvatsku, vlada u gotovo svim javnim djelatnostima. Budi uvjerena da sve te istine znaju od predsjednika do premijera naniže svi oni koji to trebaju znati, ali se čak i nezakonite situacije toleriraju u ime zaštite onoga što se iz nekog neobičnog razloga zove poredak. Tako i sada, umjesto da se kaže: da, Butković to nije napisao; da, Sanader to nije rekao; da, u minutu možemo saznati IP i autora 'intervjua' - umjesto svega toga mi i opet slušamo gluposti! Kazao sam naime da sam uvjeren da ćemo dobiti razumno objašnjenje, ali, kao što vidiš, ono ne samo da još nije stiglo, nego se sada pokušava konstruirati iracionalne alibije.
Na primjer: kako je moguće da je Butković, kako on to objašnjava, o svemu obavijestio Mačeka, da Maček dakle zna za intervju 24 sata prije no što je objavljen, a da nitko intervju ne zaustavlja niti komentira najmanje 48 sati od trenutka tog Mačegovog saznanja - zar to Maček igra protiv Mehuna? Kajgod! Da ponovim, za sporije među nama: demanti je uslijedio 24 sata nakon što je intervju izašao, što je već samo po sebi skandalozno i navjerojatno; no, da stvar bude gora, Butković veli da je Maček znao za intervju u petak, pa ipak, iz Vlade nitko nije intervenirao!
Jedna je stvar neobična svim novinarima grada: činjenica da se Mehun navodno nije javljao tri dana! Mehun se javlja svima unutar 24 sata, to znaju svi koji s njime surađuju, i ta njegova dobra osobina nije iščezla s odlaskom iz MUP-u, nego se Mehun tako vlada i u Vladi - ako ne može odgovoriti na poziv, odmah će poslati sms isprike, a, kad baš govorimo o ovom trodnevnom periodu, meni je recimo odgovorio na poziv upravo tih dana - i to iz inozemstva (ne želim biti indiskretan, jer priroda je Mehunova posla takva da nemam potrebe navoditi zemlju iz koje se javio, iako taj podatak po sebi ništa ne znači). Dakle, Mehun je toliko obziran i korektan PR i glasnogovornik, da će barem kratko odgovoriti: Čuj, stari, ja sam na drugoj strani svijeta, javit ću ti se kad stignem doma da ne nabijaš račun! To Mehun čini stalno i uvijek. Jednostavno izvrstan tip. Stoga čudi opaska da se Mehun jednom Butkoviću nije javio cigla tri dana! Ne da ne vjerujem Davoru, nego je to naprosto nevjerojatno i upućuje na čudan splet okolnosti: s jedne strane Davor zove premijera na krivi broj, s druge mu se ne javlja solidan i pouzan glasnogovornik koji se svima javlja...Nekaj je tu od samoga početka krivo.
Najgore što možemo učiniti jest razvijati sada bilo kakvu teoriju zavjere, ali, najmanje što možemo tražiti jest kakvo-takvo racionalno objašnjenje događaja. Ovo tumačenje koje smo dobili nije razumljivo, jer je nerazumno.
Pogledaj još jedan detalj: nakon što je plasirana verzija s klincem koji je nasamario Davora Butkovića, iskusnog i ovejanog novinskog vuka, odjednom je sve to zazvučalo šuplje, jer su se svi zapitali i opet normalno i logično pitanje: Čekaj, pa kako lima od 23 godine može napisati odgovore premijera tako dobro da obmane cijelu državu? E, nakon toga, stiže dodatno objašnjenje, i sve to kroz "Večernji list" - a i to je neobično: dečko je baš blizak redakciji konkurentske novine i kroz nju ekskluzivno komunicira s hrvatskom javnošću, sasvim nedostupan ostalim medijima! - koje nam tumači da je intervju pastiš Sanaderovih prijašnjih intervjua. Je li? Ako jest, onda je nastao na samo jedan način: dečko je na netu pronašao Sanaderove intervjue i spojio istrgotine tih citatata u novi bricolage-interview. Pa, ako je on to učinio, morali bi to moći i mi: on je imao na raspolaganju isto oruđe koje i mi, Internet, i 24 sata, dakle manje vremena nego mi, pa, da vidimo, postoje li ti intervjui na netu. Predlažem svima da pokušaju uzeti bilo koji odgovor Ive Sanadera iz tog falšeg intervjua, pa da rečenicu po rečenicu, što i nije tako teško jer su odgovori sastavljeni od pet, šest rečenica, provjere postoji li na netu ikakav kontekst iz kojega je ma i jedna rečenica izvađena. Vidjet ćete rezultat: rezultat je takav da bi tog 23 dečka trebalo zamoliti da javno demonstrira kako je on to kopirao Sanaderove ranije izjave i otkuda! "Pa neke odgovore sam izmislio, drugi su prepisani iz premijerovih starih izjava. Toga barem ima mnogo. Jedan je doslovno kopiran sa stranice Jutarnjeg lista. Nije mi jasno kako je to netko mogao shvatiti ozbiljno", veli nam Viktor Zahtila, ali iako sam pokušao proguglati pet, šest odgovora - dopuštam da ipak postoji neki koji je kopipejstan iz JL-a - ja nisam naišao ni na jednu jedinu rečenicu koja bi bila kopirana iz nekog Sanaderovog intervjua dostupnoga na internetu. Molio bih da mi se pomogne i da me se demantira, ne zato jer bih htio biti u pravu, nego obratno: htio bih da sam u krivu, jer bi mi to umirilo maštu. Ovako, još ću pomisliti da Viktor Zahtila, koji je radio u 'Nacionalu', o čemu je Večernji šutio satima plasiravši tu informaciju tek noćas - zanimljivo je zašto je to "Večernji list" činio - i sam svojevrsan falsifikat, budući da priča koju priča, barem kako je kazuje njegov katostrofalno loš PR, "Večernji list", zvuči sumanuto. On je o novogodišnjim blagdanima ničim izazvan poslao sms čestitku Butkoviću, pa eto tako se objašnjava otkud Butkoviću njegov broj! Ha, ha, ha, kakva idiotarija! Dakle to je tipični obrazac rada hrvatske javnosti: ljudi se sjete najjednostavnijeg pitanja, kao što ti Virtuela logično pitaš o e-mailu pošiljatelja, a onda slijedi nevjerojatno blesav odgovor koji samo dodatno zamućuje stvar, umjesto da je objasni. Na pitanje koje je dakle postalo metodološkim problemom broj jedan: Kako to da je inicijalno Butković uopće poslao sms na kriv broj Ive Sanadera?, odgovara se: Evo, klinac je Butkovića zajebavao za Novu Godinu itd.itd.! Ma kaj god, kakve su to gluposti. Prvo, Ivo Sanader nije mijenjao broj u prosincu mjesecu 2007. godine. Zašto je to važno? Pa to je presudno! To znači, naime, da Butković nije morao upisivati novi Sanaderov broj u imenik svoga mobitela. Za pretpostaviti je da je Butković imao nekakav Sanaderov broj i prije prosinca 2007., kad su već toliko prisni da ga oslovljava s: Dragi Ivo, pa, ako je imao Sanaderov broj i ranije, kako to da sada upisuje novi broj u memoriju mobitela!? Sve da je poruka i glasila: Sretna Nova, dr.Ivo Sanader, ne bi li bilo logično da Butković nazove taj novi broj i upita: Čuj, Ivo, kaj imaš novi broj? A opet, sve da mu se Viktor i ne javi, još uvijek mu je preostao stari, pravi premijerov broj, a da ne govorim da mu ostaje - Ratko Maček! Dakle, Butković je ne ovih dana, nego već mjesec, dva imao vremena kontaktirati dr.Ivu Sanadera i pitati ga: Čuj, Ivo, ti si promijenio broj ili imaš dva mobitela? No, iz nekog neogičnog razloga, Butković to nije učinio, i ne samo to, nego je sms poslao na broj mobitela koji je - ne znam zašto!? - upisao kao premijerov broj o blagdanima, nakon pristigle sms-čestitke! Ma je kurac. Cijela je priča hrpa pizdarija.
Doskora ćemo ovim tempom otkriti da je Viktor netjak od stričevića pokojnog Mustafe Golubića, pa kad se u ovakvo tumačenje uračunaju vjekovne naslage rada NKVD-a, Iluminata, SID-a, Bratstva malih sestara povrtlarica Vječnog Vrtlara Rajskog i ostala klandestina škvadra, dobit ćemo koherentnu priču dostojnu ne X, nego XXL-Filesa.
Ja bih sa svoje strane imao jedno jedino pitanje: Poznaju li se kojim slučajem Viktor Zahtila i gospodin Tolj?
Koji Tolj? Znat će ekipa u "Večernjem listu" - znat će oni i koji Tolj, a i zakaj to pitam.
Ispada da odjednom mahnito branim "Jutarnji list", što mi nije ni na kraj pameti, ali sve je ovo takav koloplet budalaština da to zaista ne bi poslovični pas - pa ni retriever s naslovnice Bloga.hr - u slast s maslom pojeo.
Za prvu ruku, toliko.
Zadovoljna odgovorom?

Image and video hosting by TinyPic

I još jedna bratska...
Rekao sam da je neobična i okolnost prešućivanja imena i prezimena autora tog senzacionalnog intervjua: iako je "Večernji list" cijeli dan znao o kome je riječ, od javnosti je taj podatak prikrivao, kao što će se pokazati namjerno - jer, novinarka je "Večernjeg list" govorila za Dnevnik umjesto Zahtile, iako je i on novinar! - i smisleno - jer, time se htjelo isproducirati Zahtilin javni image mimo popudbine koju Zahtila, sve prije nego anoniman mirni dečko iz susjedstva, već ima i sobom nosi! "Večernji list" je htio profilirati autora toga intevjua kao nedužnog mladog zajebanta koji je nešto malo honorarno radio na webu, onak, usput, pokušavši ga predstaviti kao dobrohotnog šaljivdžiju, autora urnebesnog practical jokea sasvim nesvjesnog konzekvenci svoje šale, dočim je riječ o osobi koja je itekako svjesna prirode javnog djelovanja, konzekvenci javnoga čina, kao i mehanizama javnog nastupa, budući da se Zahtila javlja u najrazličitijim javnim ulogama visokog rizika već niz godina! Pogledajmo, ovlaš googlajući, u kojima:

VIKTOR ZAHTILA

1. Viktor Zahtila nije se stvorio 'niotkuda i bez zasluga' – upravo suprotno, riječ je o izuzetno sposobnom novinaru web izdanja „Nacionala“, štoviše o osobi koja je fungirala i kao svojevrsan glasnogovornik toga portala:
„Jedna od glavnih polazišnih točaka novog Nacionalova portala, kako u uvodnom članku veli Viktor Zahtila, je interakcija čitatelja i novinara, zbog čega je i pokrenuta rubrika Blog (www.nacional.hr/blog) u kojoj će novinari i urednici Nacionala, poput Sine Karli, Ive Pukanića, Roberta Bajrušija, Berislava Jelinića, Borisa Becka i mnogih drugih, na dnevnoj bazi pisati osobne doživljaje iz svog novinarskog svakodnevlja, a čitatelji će se na taj način moći upoznati i s onom drugom, manje poznatom stranom novinarskog života. Blogovi će naravno biti otvoreni za komentare i direktnu komunikaciju čitatelja s njihovim autorima i tvorcima. Inače, rubrika Blog je već zaživjela, a u njoj između ostaloga već možete pročitati i vrlo lucidan i zanimljiv osvrt Borisa Becka na koncerte Nicka Cavea.
Korak dalje u interakciji čitatelja i portala pruža nova rubrika Off the record, koju Viktor Zahtila predstavlja kao svojevrsni forum Nacionalova weba u kojemu čitatelji mogu ponuditi vlastite informacije i priče, koje će pregledavati novinari i urednici, a najintrigantnije od njih istražiti.“
Zanimljivo je to da je rubrika koju Zahtila promovira nazvana Off the record, a da je Butkovićeva kolumna naslovljena On the record; čudna je ta Zahtilina fiksacija na Butkovića, neobična, i, očito, traje već dovoljno dugo.

2. Viktor Zahtila nije dakle nevježa u novinarstvu, niti je kratko radio u 'Nacionalu', nego je riječ o iskusnom piscu sasvim serioznih kratkih tekstova široke tematike, regbi from Plato to NATO: od optužbe za podmetanje eksploziva na račun Milana Bandića, pa do teksta o NATO-u koji ne zna gdje su Kardžić i Mladić! Pročita li se izbor iz opusa Viktora Zahtile, postaje sasvim jasno da je ova dajdžestirana forma web-vijesti idealan medij koji je Zahtilu artikulirao do mjere suverenog ovladavanja žargonom hrvatske dnevne politike – otuda i notorna uvjerljivost njegovog intervjua, koji je sve prije nego bricolage ranijih novinskih razgovora premijera Sanadera. Viktor Zahtila ne samo da nije nevičan novinarstvu i različitim njegovim žanrovima, formama i sadržajima, nego je iznimno artikuliran novinar koji je najrazličitije sadržaje sposoban uobličiti u krajnje dorečen jezgrovit izraz. Uvjerimo se zajedno:

Viktor Zahtila

3. Viktor Zahtila nije nevičan retorici javne provokacije: nipošto nije riječ o nježnom mladiću koji se ni kriv ni dužan našao usred javnoga skandala i sada bi tek da lupi cipelicama i vrati se kući živjeti normalnim svakodnevnim životom gay-ikone, pisca izmišljenih premijerovih intervjua i urednika gey-sitea, na kojem se premijerno emitiraju cenzurirani hardcore gay-spotovi koje je za divno čudo režirao njegov otac, labinski art-guru i performer Dean Zahtila, nego će prije biti da je provokacija, imanentna suvremenom jeziku visokokonceptualne umjetnosti, postala obiteljski sleng Zahtilinih, idiom koji je Viktor usisao s majčim mlijekom:

Na internetu pušten zabranjeni spot Masima Savića sa homoseksualnim scenama!

"Najpoznatiji hrvatski sajt namenjen gej i lezbo populaciji proglasio je spot za pesmu "Love & Violence", sa Masimom Savićem u glavnoj ulozi, "prvim hrvatskim pederskim muzičkim spotom". Ovaj video klip, prvi put prikazan na EXPO '98. u Lisabonu, delo je grupe umetnika Metal guru koju su sačinjavali Dean Zahtila, Krešimir Farka i Masimo, a u Hrvatskoj do sada nije bio prikazivan, iako HTV navodno poseduje njegovu kopiju. Ako cenzura i postoji na državnoj televiziji, na internetu je sloboda mnogo veća, te tako svi posetioci ovog sajta nakon punih devet godina imaju priliku da premijerno vide kadrove u kojima muškarac uvlači ruku u gaće Masimu tokom scene mučenja. No, sam autor muzike i glavni protagonista na spot ne gleda kao na podršku ljudima homoseksualne orijentacije.
- Ja sam autor muzike i ni na kraj pameti mi nije palo da će neko povezati spot sa propagiranjem homoseksualaca - izjavio je Masimo ovim povodom, dodavši da je sve urađeno sa namerom da se neko "šlepa" uz medijski uticaj koji on trenutno ima.
Glavni urednik sajta izjavio da je spot dobio od Deana Zahtile (uz Masima koautor pomenutog klipa), jer je Zahtila želeo da se njegovo delo najzad negde prikaže, a stranica gay.hr bila je logičan izbor zato što je njegov sin Viktor član redakcije. Šta će se dalje dešavati u ovom slučaju, ostaje da se vidi, ali je sigurno da će se prašina još dugo dizati u medijima susedne nam zemlje."

4. Konačno, da Viktor Zahtila nikako nije samozatajno djetešce koje jedva čeka nastaviti živjeti 'normalnim životom', ma što „Večernji list“ pod time mislio, već da je Viktor bio zvijezda i superheroj i prije ovoga skandala, kazuje i izvješće s gay-pridea, koje mu daruje kultni stasus gay-stara:
„Pred HNK-om se okupilo oko 250 prajdizana i prajdizanki, a zahvaljujući velikodušnosti organizatora, okupljenima su dijeljeni baloni, bedževi, majice i zvždaljke, što je u konačnici rezultiralo najšarenijom i najglasnijom povorkom do sada. Iako je zagrebački Pride još godinama daleko od ekstravagancije prosječnog zapadnoeuropskog Pridea, mogla se tu vidjeti i jedna trandža, a upečatljive outfite imali su i predstavnica queer dijaspore JZBich, te Viktor Zahtila kao gej superheroj.“
Zahtila je itekako javna osoba: heroj gay-scene, rutinirano pero web portala 'Nacionala', glasnogovornik toga portala, govorio je i ispred udruge 'Iskorak':
"Kako je rekao Viktor Zahtila (21) iz udruge Iskorak, koja se bavi pravima osoba homoseksualnih sklonosti, brutalne je napadače isprovocirao ‘vatreni’ ples dvojice mladića.
- Bio je privatni party, okupilo nas se oko 150. Jedan od nasilnika oko tri ujutro na silu je ušao u lokal i probio se do šanka, gdje je naručio pivo, drugi su ga čekali vani. Neko vrijeme je bilo mirno, a onda je vidio dva dečka da plešu. Odjednom je poludio, počeo je vikati ‘pederi, pederi’ i nokautirao jednog do njih. Dečko je pao u nesvijest, na pod pun stakla, ostao je ležati u krvi. Nakon toga je otišao van do svojih, neko vrijeme su se dogovarali i u tih desetak minuta je većina gostiju, srećom, pobjegla.
Ostalo nas je dvadesetak, a kada su ovi ponovno ušli, njih četvorica su se namjerili na jednog gosta. Srušili su ga na pod i cipelarili, jedna cura je dobila pivskom bocom u glavu, poslije su prijetili krhotinama flaše. Ozlijeđeno je barem desetak ljudi, policajci su brzo došli i uspjeli su uhititi dvojicu, ispričao je Viktor Zahtila i dodao da napad nisu počinili pripadnici skinheadsa, već mladići stari tridesetak godina koji vjerojatno žive u kvartu."

Očito, personality Viktora Zahtile sasvim je nešto drugo no što je image koji je htio proizvesti "Večernji list", prešućujući dobar dio dana informaciju o identitetu autora izmišljenog intervjua. "Večernji list" je dakle manipulirao hrvatskom javnošću. Imao je informaciju, ali je nije htio objaviti, ponavljam, s jasnom svrhom i namjerom: htio je da čitatelji sebi predoče lik sasvim suprotan od etablirane javne predstave o autoru intervjua: umjesto mladog, inteligentnog novinara, glasnogovornika 'Iskoraka' i web portala 'Nacionala', "Večernji list" nam je sugerirao da imamo posla s bogobojaznim mladićem kojega je sva ova nezaslužena slava snašla nesvojevoljno i bez svjesti o mogućim razmjerima vlastitog nedužnog čina: dječačke šale dostojne nesnosne zvonjave klinaca u haustoru čangrizavog starog susjeda!
Pitanje je: Zašto je to "Večernji list" učinio? Jer, ako je "Večernji list" to učinio - to: to znači, poduzeo se profiliranja imagea autora intervjua! - onda je "Večernji list" involviran u cijeli ovaj slučaj više no što "Večernji list" misli da je involviran, i više no što bi, znam to pouzdano, Ogi i Jurleka i u najgorim svojim snovima htjeli biti upetljani u sve ovo što ih je, poput Viktora, snašlo: možda će već sutra i oni sami poželjeti lupiti cipelicama i nestati put Kanzasa ili Oza, bilo kuda, samo daleko od Ive Sanadera i ovog vražjeg grada u kojemu nikad ne znaš s kim imaš posla, ako ga i imaš - posla naime - pa bio on i glavnourednički i kontrolnonadzorni.
Barem je jedna enigma riješena, dakle: nemojte nas dečki jebat u glavu, dečko je super, briljantan mladi frajer, i nema nikave potrebe da nam objašnjate kako je riječ o hrvatskom smušenom Urkelu! Ako i jest šmokljan, Jaleel White, odnosno Urkel, također je rano započeo s glumom. Već u trećoj godini života.

11.02.2008. (03:16)

Image and video hosting by TinyPic

PATOLOŠKA VERZIJA, NARCISTIČKA

Jedan je doslovno kopiran sa stranice 'Jutarnjeg lista'.

Cvebo, drago volje bih ti odgovorio, ali zaista ne znam tko ovih dana jebe rakune. Boleslav se kune da u korizmi ne kune, pa ne može odgovoriti na pitanje o rakunu i kako ga je ugrizao za čunu.
Nego, upravo sam čitao dopunsko objašnjenje ove neznatne afere u oblačnoj Koranskoj.
Veli Vorda B.:
Bilo je to zapravo ovako. Prije par dana kupio sam svoj prvi Cote Rotie Brune et Blonde Etiennea Guigala. Nabavio sam ga u Londonu, u jednoj od ekspozitura Oddbinsa, sjajnog lanca vinoteka koji je, nažalost, kao i ja, većim dijelom propao. U kasnim devedesetim koje se, kada je riječ o cijenama vina, doimlju neodoljivo romantično, Guigalov Cote Rotie, iz, mislim 1995. godine, stajao je manje od dvadeset funti. Danas je to kudikamo skuplje, puno, puno skuplje.
Dakle, kušao sam ga u maloj hotelskoj sobi blizu robne kuće Harvey and Nichols (spavali smo u nekom neopravdano skupom i veoma neudobnom obiteljskom hotelu), zaljubio se poslije prvoga gutljaja te otišao u Oddbins po još šest buteljki. Pio sam jednu za drugom. Guigalov Cote Rotie iz 2003. godine prvo miriše po crnom i crvenom voću da bi se poslije pola sata otvarao prema čokoladi, gljivama, mesnom ekstraktu i dimljenoj panceti. No, niti jedan od elemenata bouqueta ne odskače; vino je savršeno izbalansirano, kako na nosu, tako i na okusu. Na mome nosu, na primjer, najprije miješa bazgu podcrtanu vanilijom, a poslije se otvara spektar mirisa bijelog cvijeća i ljetnog koštuničastog voća, prije svega bresaka, kao i lagani elementi mineralnosti. Vino je vrlo duboko, kao pustinjakova misao ili dekolte Chloe Vevrier. Višeslojno i vrlo impresivno stukturirano, poput skladbi svetih minimalista: još je veće i jače od prethodnika (18 odsto alkohola), no ta je snaga uravnotežena svježinom. Aftertaste je netipično dug i iznimno voćni, što kontrira kiselini koju vino ostavlja na vrhu jezika i srednjem nepcu. Kao vino korpulentnog tijela, svojim tamnim, dubokim tonovima definitivno se slaže i prijanja uz divljač, posebno uz plahu srnetinu i one male fazane. Ako pak govorimo o civilnoj varijanti, razne vrste pašticada logičan su izbor.
Nakon što sam polokao svih šest buteljki, majku ti jebem, počel sam slati sms-poruke: Ti, ja sam tak srčan da bih golim rukama intervjua mogel napraviti!, rekel sam u jednoj od njih.
A onda su počeli stizati odgovori.
Na pitanja koja nisu postavljena!
Histerična situacija, per definitionem!

Bonustrack

Image and video hosting by TinyPic

Dva sata nakon objavljivanja ovog posta, dobio sam mail koji predlaže close reading dostojan Pierrea Menarda: pročitajmo intervju sa Sanaderom kao da je intervju sa Sanaderom! Božanstveno!

Prijatelju, pridružujem se sumnji u tezu da je mladac samo kopirao premijerove odgovore. Čitao sam Butkovićev intervju sa Sanaderom još dok je bio autentičan i šteta što takav nije i ostao jer bi bio senzacionalan. Recimo, "Sanader" najavljuje da bi pregovori mogli biti gotovi DO KRAJA 2009. Svatko imalo upućen zna da je Swoboda baš bio u Hrvatskoj da stisne završetak pregovora DO KRAJA 2008. ili najkasnije do kraja siječnja 2009. jer inače ode mast u propast. I u povoljnijoj varijanti, do početka 2009, prijem u EU bi uslijedio tek 2011 zbog ratifikacija po parlamentima. S krajem sljedeće godine u EU smo još malo pa nikad, 2013. Dalje, "Sanader" izjavljuje da će se ZERP riješiti kad se riješe granice. Alo, kad bi svi bili dobre volje, i kad bi se granice počele rješavati sad, do zaključenja posla prošla bi koja godina, a ZERP Hrvatsku koči danas, pa ako se ne riječi odmah, piši kući propalo. Sličnih bisera ima cijela jedna serija. Zapravo, i nema nijedne rečenice koju bi Sanader rekao mirne duše i pri zdravoj pameti, pa mene čudi što komentari na intervju nisu krenuli već kad je izišao, u petak navečer, u Dnevniku HRT-a; recimo, najavljuje Šprajc: U sutrašnjem 'Jutarnjem listu' premijer Sanader odgodio je pregovore s EU za još godinu dana, upravo u tjednu kad je izaslanik EK najavljivao ... I tako dalje, i tako bliže. Ili: Sanader se distancirao od guvernera Rohatinskog upravo u tjednu kad ministar financija Šuker nije uspio postići dogovor s bankarima o zadržavanju kamatnih stopa na razinama koje ne opterećuju stanovnistvo uronjeno u kredite...
Sad si ja mislim u višestrukoj teoriji zavjere (bez koje bi nam život bio bezveze): je li intervju demantiran žestokim riječima kad je Degert (ili Swoboda) nazvao Sanadera (pravog, a ne Zahtilu) i upitao ga odustaje li Hrvatska definitivno od ubrzavanja ritma pregovora, ili su bombe i ubačene u intervju da bi Sanader reagirao kad navečer pročita što je rekao. Mislim, priča da je Zahtila genijalno odglumio Sanadera, skoro kao Mr.Chance, ne pije vode. Preostali dio, zašto se nije javljao Mehun, zašto se javio Maček, to prepuštam Ninekovom investigativnom timu. Velim, šteta sta intervju nije autentičan, bio bi bomba, samo je premalo ljudi čulo čak i dok je cijeli jedan dan nesmetano eksplodiravala.

- 03:34 - Komentari (19) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.02.2008.

Davoru Butkoviću treba vjerovati!

Image and video hosting by TinyPic

Jučerašnja vijest dana bila je vrlo sažeta:

'Ured za odnose s javnošću Vlade Republike Hrvatske priopćio je u subotu da je intervju koji je premijer Ivo Sanader navodno dao uredniku Jutarnjeg lista Davoru Butkoviću "u cijelosti izmišljen".

"Intervju koji je s naslovom 'Srpski radikali razlog više da uđemo u NATO' objavljen u Jutarnjem listu br. 3468 od 9. veljače 2008. godine na 4. stranici u cijelosti je izmišljen", stoji u priopćenju.

"Predsjednik Vlade Ivo Sanader nije dao intervju uredniku Jutarnjeg lista Davoru Butkoviću niti je posljednjih dana imao bilo kakvih kontakata s njim", dodaje se.

"Ured za odnose s javnošću Vlade RH ističe da je ovakvo izmišljanje intervjua krajnje neprofesionalan, neetičan i nedobronamjeran čin koji može imati i posljedice na dostignutu razinu demokratskih odnosa u hrvatskom društvu", navodi se u priopćenju Vladina Ureda za odnose s javnošću.'
(Hina)

Image and video hosting by TinyPic

Intervju o kojem je riječ prenosim u cijelosti:

DOGAĐAJI DANA

'Srpski radikali razlog više da uđemo u NATO'

Piše: Davor Butković

Kakvi su, zapravo, naši odnosi s Europskom komisijom koja najavljuje da bi pregovori Hrvatske i EU mogli biti suspendirani?

- Naši odnosi s EK uvijek su bili dobri i sada su dobri. Neprijeporno je da postoje određena pitanja i razvoji događaja s kojima ni mi, ni oni nismo zadovoljni, ali uvjeren sam da se to može vrlo brzo riješiti.

Što je glavni uzrok kašnjenja pregovora?

- Razlozi su višestruki, iako ja sadašnju situaciju ne bih nazvao kašnjenjem. Riječ je o sporijem tempu nego što bismo mi to željeli, na što je svakako utjecala prilično duga predizborna kampanja. Također, nakon izbora je trebalo sastaviti koalicijsku Vladu, što nije bio lak i neozbiljan posao. Međutim, i dalje sam uvjeren da se možemo vratiti na pravi kolosijek i da pregovore možemo zaključiti do isteka 2009.

Što je motiviralo Sloveniju da blokira dio pregovora?

- Kao što znate, ove se godine u Sloveniji održavaju parlamentarni izbori, što utječe na vanjskopolitičke stavove njihove vlade. Smatram da su neke njihove reakcije bile ishitrene, usudio bih se reći čak i bahate, što ne ide u korist ni njima, ni nama. Nije mi drago što to moram reći, ali mnoge napetosti između Hrvatske i Slovenije nastale su zbog često nediplomatskog djelovanja Dimitrija Rupela. S premijerom Janšom imam odlične odnose, a znam da su predsjednik Mesić i bivši slovenski predsjednik Drnovšek, kao i sadašnji slovenski predsjednik Türk, uvijek lako pronalazili zajednički jezik. Vjerujem da će se odnosi sa Slovenijom stabilizirati kada završi njihova nesumnjivo teška pozicija predsjedanja EU, kao i njihovi parlamentarni izbori.

Kako će Vlada riješiti ovaj diplomatski kaos nastao zbog ZERP-a?

- Sa ZERP-om se, zapravo, nema što riješiti. ZERP je dobar zakonski akt koji je, prvenstveno, u službi hrvatskoga gospodarstva, ekologije i općeg dobra te je u skladu s međunarodnom praksom. Od ZERP-a nećemo odustati i na to se naši susjedi moraju naviknuti. Pretjerano je tvrditi da ZERP koči pregovore s EU. Istina je da će, kad riješimo granične probleme sa Slovenijom, ZERP pasti u drugi plan.

Je li još tehnički moguće zatvoriti pregovore 2009., na čemu je inzistirao i Hannes Swoboda tijekom boravka u Zagrebu?

- Mislim da je moguće. Vlada će u sljedećim mjesecima demonstrirati upravo ono što treba poduzeti kako bismo pregovore zatvorili na vrijeme. Kada je riječ o posjetu gospodina Swobode, naglasio bih da je on pohvalio Hrvatsku na mnogim područjima te je vidi kao lidera u regiji.

Je li pozivnica za NATO osigurana? Što, po vašem mišljenju, dobivamo ulaskom u NATO?

- Više ne postoji nikakva sumnja o tome je li Hrvatska spremna za ulazak u NATO. Isto tako, u strateškom je interesu NATO-a da se Hrvatska nalazi u njegovu članstvu. Dva su glavna dobitka za Hrvatsku pri ulasku u NATO: dokazujemo da je Hrvatska spremna za međunarodne integracije i rješavamo pitanje sigurnosti. Moramo biti svjesni našega geopolitičkog položaja, te teško izborene pobjede u Domovinskom ratu. Kada postanemo članica NATO-a, nikada se više nećemo morati brinuti o stvarima o kojima smo morali brinuti 1991.

Kako komentirate ishod izbora u Srbiji? Zašto se sve češće ponavlja nerealna teza da bi Srbija mogla stići Hrvatsku u procesu ulaska u Uniju?

- Tko god govori takvo što, ne zna o čemu govori. Hrvatska eventualno može poslužiti kao uzor Srbiji, ali naš ulazak nema nikakve veze s njima. Međutim, europski put Srbije jest i u našem interesu, stoga pozdravljam ponovnu pobjedu Borisa Tadića na predsjedničkim izborima. S druge strane, broj glasača koji su svoje povjerenje poklonili Tomislavu Nikoliću treba izazvati zabrinutost ne samo u Srbiji, nego i u cijeloj Europi. Podrška radikalima razlog je više za hrvatsko članstvo u NATO-u.

Što mislite o neugodnim prognozama guvernera HNB-a, Željka Rohatinskog, za 2008.? Kako ocjenjujete njegov dosadašnji mandat?

- S Rohatinskim se ponekad ne slažem. No, koliko se god mi povremeno ne slagali, on je jedan od najsavjesnijih i najboljih državnih dužnosnika koje Hrvatska uopće ima.

Kako ćete reagirati ako sindikati organiziraju prosvjede? Bojite li se masovne provale nezadovoljstva protiv Vlade?

- Masovnih izljeva nezadovoljstva građana sigurno neće biti. Plašim se politikantstva u koje bi se sindikati mogli upustiti, ali nadam se da ćemo sve riješiti pregovorima.

Image and video hosting by TinyPic

Pod istom egidom, kao događaj dana, jučer je u "Jutarnjem listu" objavljen tekst koji je potpisalo uredništvo:

Jutarnji list provodi istragu o slučaju intervjua

ZAGREB - Ured za odnose s javnošću Vlade Republike Hrvatske priopćio je u subotu da je intervju Ive Sanadera Jutarnjem listu "u cijelosti izmišljen".

"Intervju koji je s naslovom 'Srpski radikali razlog više da uđemo u NATO' objavljen u Jutarnjem listu br. 3468 od 9. veljače 2008. godine na 4. stranici u cijelosti je izmišljen", stoji u priopćenju. "Predsjednik Vlade Ivo Sanader nije dao intervju uredniku Jutarnjeg lista niti je posljednjih dana imao bilo kakvih kontakata s njim", dodaje se.

Jutarnji list provodi punu istragu o tome kako je došlo do upada u elektronsku komunikaciju prilikom nastanka tog intervjua. Iako u autentičnost objavljenoga intervjua nismo imali razloga posumnjati, ispričavamo se čitateljima i predsjedniku Vlade.

Uredništvo Jutarnjeg lista

Image and video hosting by TinyPic

Davor Butković slučaj objašnjava tekstom naslovljenim:

Istina o intervjuu

Do intervjua je došlo ovako:

U petak u 13,30 nazvao sam Ratka Mačeka, donedavnog glasnogovornika Vlade i HDZ-a. Nazvao sam Mačeka jer se Zlatko Mehun, sadašnji glasnogovornik Vlade, višekratno, u srijedu, četvrtak i petak, nije želio javiti na moje telefonske pozive.

Rekao sam Mačeku: "Molim Te, možeš li reći premijeru da će intervju koji smo radili izaći na prednjim stranicama, a ne u Magazinu, jer je poslao premalo teksta."

Maček je odgovorio: "Naravno, nema problema. Reći ću mu."

Stoga sam se šokirao kad sam čuo da Vlada demantira intervju objavljen u subotnjem broju Jutarnjeg lista.

Dakle, u srijedu ujutro poslao sam premijeru Sanaderu sms sa zamolbom za intervju. Nakon nekoliko sati, s drugog broja, dobio sam odgovor da će razmisliti o intervjuu. U četvrtak sam, nakon još nekoliko razmijenjenih poruka, dobio sms da mu pošaljem pitanja i da će odgovoriti mailom. Odgovori su stigli u četvrtak kasno uvečer.

U petak sam, dakle, još jednom pokušao dobiti Zlatka Mehuna i reći mu da je riječ o intervjuu s premijerom. Naposljetku sam dobio Ratka Mačeka, koji je, ponovimo, kazao da će obavijestiti premijera o tretmanu intervjua.

Davor Butković

Image and video hosting by TinyPic

Vjerujem Butkoviću!
Vjerujem naime da intervju nije izmislio.
Kad to kažem, ne tvrdim da ne vjerujem premijeru Sanaderu - uopće ne tvrdim da intervju nije izmišljen!
Dapače! Vjerujem tome što tvrdi Ured predsjednika Vlade RH, da dr.Ivo Sanader nije dao intervju uredniku 'Jutarnjeg lista' Davoru Butkoviću, niti je posljednjih dana imao bilo kakvih kontakata s njim, ali zbog onoga što se kaže u nastavku priopćenja Vladina Ureda za odnose s javnošću, naime 'da je ovakvo izmišljanje intervjua krajnje neprofesionalan, neetičan i nedobronamjeran čin koji može imati i posljedice na dostignutu razinu demokratskih odnosa u hrvatskom društvu", Davora Butkovića valja bezrezervno uzeti u zaštitu!

Jer, opus Davora Butkovića nalaže nam da mu vjerujemo!
Davor Butković jedan je od dva, tri vodeća novinara ove zemlje, i upravo zato jer nam je njegov profesionalni moral poznat i neupitan, moramo mu dati carte blanche našeg povjerenja.
U ovoj zemlji postoji stalna tendenca pretvaranja svega u ništa, beziznimnog prokazivanja svakoga kao ništarije: ovdje se ljudi stoljećima vladaju poput djece koja se drvljem i kamenjem nabacuju na ono što ne mogu dosegnuti, i valjda otuda ta samoskrivljena nezrelost.
Vjerojatno je lakše živjeti sa sviješću da je i drugi amoralno smeće, ne znam.
Iako sam uvjeren da su ljudi, kao vrsta, prirodna aberacija, ja ne dijelim ovaj antropološki pesimizam: tu i tamo postoje ljudi koji vrijede, i tu se vrijednost ne može povlačiti po blatu tek tako, okretanjem palca nadolje, na veselje razuzdanoj gomili.
Tu i tamo, kažem, valja stati u obranu ljudskog dostojanstva, makar nam za to preostala tek kutija olova.

Intervju je izmišljen, veli premijer Sanader. U redu, izmišljen je, ako tako kaže premijer - zaista ne postoji niti jedan jedini razlog da posumnjamo u riječi dr.Ive Sanadera, kad tvrdi da ovo nisu njegove riječi!
Ali, ni na kraj pameti mi nije istom pomisliti da bi Davor Butković izmislio intervju!
Čitatelji Vaseljene znaju da nisam kurtoazan: ako itko u ovoj zemlji, onda ja imam pravo uzeti u zaštitu novinare EPH: možemo mi često biti protivnici, pa ne daj bože i neprijatelji - govorim ovo s punom sviješću o značenjskom horizontu te riječi - ali, u ovom se slučaju radi o časnom neistomišljeniku!
Mogu dopustiti da se s time što Davor Butković misli ne složite nikada, ali ne mogu dopustiti da se zbog toga njegovo profesionalno i ljudsko dostojanstvo dovodi u pitanje - možete osporavati njegovo mišljenje, ali ne i čast!
Jer, cijeli jedan novinarski život stoji iza toga što Davor Butković misli, a to što misli, bez ustezanja objavljuje, javno govori!
Tako rijetka vrlina u zemlji r/vječite šutnje!
I vi biste onda o moralu Davora Butkovića?!

Ova će se situacija zasigurno brzo riješiti i rješenje će, siguran sam, biti razumno: postoji zdravorazumsko objašnjenje tko je napisao odgovore na Butkovićeva pitanja, i do toga objašnjenja uopće nije teško doći.
Nakon svega, znam da će Davor Butković ostati neukaljana imena.

Ja ću onda nastaviti opovrgavati njegove lib-lab redefinicije socijaldemokracije u Hrvatskoj.
A vi, što ćete onda vi?

- 07:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 09.02.2008.

Iz knjige Tarika Haverića

ČAS LOBOTOMIJE

Image and video hosting by TinyPic

DJELO I ŽIVOT

O BIBLIOGRAFIJI OCA

Bibliografije su neophodne, ali nisu zanimljive, i jedino što je dosadnije od čitanja bibliografija jest pisanje o njima. Da se radi o nekom drugom autoru a ne o Muhamedu Filipoviću, osvrtanje na bibliografiju ne bi bilo ni potrebno: u pravilu, usredsređujemo se na ono što piše u ovom ili onom autorovom djelu, a ne u katalogu u kojem figurira njegov naslov. No preliminarni prikaz Filipovićeve bibliografije, dakle ne pojedinačnih radova na kojima ćemo se u nastavku zadržavati već upravo njihovog obuhvatnog spiska i načina na koji je sastavljen, ne može se izbjeći. Razlog je prost: popis djela akademika Muhameda Filipovića najbolje potkrepljuje tvrdnje koje ću, nakon tolikih drugih autora, i ja iznijeti na stranicama koje slijede, a tiču se kako Filipovićevog znanstvenog profila tako i njegovog života. Nije bezazleno optuživati ljude za nestručnost, znanstvenu neozbiljnost, ideološku pristranost, političku prevrtljivost ili sklonost ka zaobilaženju istine: kakve god argumente navodili, uvijek to nekome može izgledati tendenciozno ili nedovoljno uvjerljivo. Stoga se naprosto ne smije propustiti prilika da se ti sudovi potkrijepe prostim ukazivanjem na jedno autentično ostvarenje poteklo iz radionice samog Filipovića, bez ikakvih dopisivanja, nategnutih tumačenja ili “montaža”.
Ostvarenje o kojem je riječ zove se “Popis radova akademika Muhameda Filipovića”, i može se naći u zborniku radova simpozija “Misao i djelo akademika Muhameda Filipovića” (Zbornik radova. Avicena, Sarajevo, 1999). Sa svojih 516 bibliografskih jedinica, “Popis…” predstavlja dosad najpotpuniji spisak Filipovićevih radova.
Već na prvi pogled primjećuje se da ova bibliografija ne zadovoljava nijedan od kriterija koji se postavljaju pred djela te vrste. Vrvi pogrešno napisanim imenima i naslovima, često ne donosi godine, a za neke jedinice ne može se shvatiti zašto su u nju uvrštene, niti kakve veze imaju s Muhamedom Filipovićem. Naprimjer:

301. Bernard Lewis: The World of Islam — Feith (sic!), People — Culture, "Svjetlost", Sarajevo.

Čak i ako povjerujemo da je sarajevska “Svjetlost”, neznano koje godine, izdala Lewisovu knjigu na engleskom (a nije!), ostaje nejasno je li Filipović pisao, na zahtjev izdavača, preporuku za objavljivanje, ili je u knjizi objavljen njegov predgovor, ili je knjigu preveo, ili ju je pak negdje prikazao nakon što je izišla.
Ista primjedba odnosi se na još dvadesetak jedinica — izostavljena je godina izdanja, a nije jasno kakve veze s tim naslovima ima Muhamed Filipović. Naprimjer:

311. T. Kurtović: Samostalnost, sloboda, zbližavanje nacija, BIGZ, Beograd.

313. S. A. Tokarjev: Rani oblici religije i njihov razvoj, "Svjetlost" Sarajevo.

332. A. Vuletić. Magnetna polja. "Veselin Masleša", Sarajevo.

334. S. Musabegović: Planovi i sekvence, "Svjetlost", Sarajevo…

Dalje, ova bibliografija nije ni hronološka ni abecedna, a spisi nisu razvrstani prema tipu (naprimjer: knjige, poglavlja u skupnim djelima, originalni članci, prikazi tuđih djela, istupi itd.) nego su naprosto nabacani.
Pažljivom čitaocu vrlo brzo postaje jasno zašto je to tako: ovaj je popis — ne postoji drukčiji način da se to kaže — u najvećoj mogućoj mjeri lažiran, a nesistematičnost pomaže da se laži prikriju. Tako, nema gotovo nijednog Filipovićevog spisa koji u “Popisu radova…” nije “uknjižen” dva puta. Njegova knjiga Marksizam i suvremena filozofija tu figurira pod brojem 5 i 22, Filozofija jezika I. zavedena je pod brojem 4 i 34, a Bošnjačka politika pod 1 i 41. Dvaput su navođene i studije (npr. “Filozofski problemi suvremenih logičkih teorija”, pod brojem 162 i 473), i prigodni tekstovi (npr. “Problem zagađenosti vazduha u Sarajevu”, pod brojem 80 i 506). Varira i broj stranica: prvo izdanje knjige Lenjin. Monografija njegove misli ima 280 strana kada se navodi pod brojem 9, a 348 kada se navodi pod brojem 15! Da su Filipovićevi radovi svrstani bilo hronološki bilo abecedno ta sistemska prevara ne bi bila moguća; samo uvrštanje bez glave i repa omogućuje da se bibliografija napuše na respektabilnih 516 jedinica a da to ne upadne u oči.
Prosta ćelijska dioba nije jedini način na koji Filipović čini impozantnijim svoj opus — daleko od toga! Jedan drugi, nešto kreativniji postupak omogućuje mu da isti tekst predstavi dva puta, u dvjema nezavisnim bilješkama koje se naizgled razlikuju. Tako, naprimjer, jedna jedinica glasi:

91. Vladimir Filipović: "Novija filozofija Zapada". Pregled, Sarajevo, br. 3/1969. godine, str. 378-383.

I ako se upitamo šta radi knjiga Vladimira Filipovića u popisu radova Muhameda Filipovića, morat ćemo se strpiti nekih 400 bibliografskih jedinica da bismo pročitali:

511. "Novija filozofija Zapada – odabrani tekstovi – Povodom knjige Vladimira Filipovića", Pregled, Sarajevo, Broj 3., 1969.

Tek nakon fuzioniranja dviju bilježaka shvatamo da se radi o Muhamedovom prikazu Vladimirove hrestomatije, dakle o jednom tekstu koji je u “Popis...” uvršten na dva različita mjesta i u dvije različite forme.
Jednako je i s prikazima drugih djela:

90. Vanja Sutlić: "Bit i suvremenost". Pregled, Sarajevo, br. 3/1968. godine, str. 273-283.
510. "Bit i suvremenost — s Marksom na putu k povjesnom mišljenju — Povodom knjige Vanje Sutlića", Pregled, Sarajevo, Broj 3., 1968.

Ili:

89. Danilo Pejović: "Suvremena filozofija Zapada". Pregled, Sarajevo, br. 10/1967. godine, str. 410-414.
509. "Savremena filozofija Zapada — povodom knjige Danila Pejovića", Pregled, Sarajevo, Broj 10., 1967.

Taj maštoviti postupak omogućuje Filipoviću da, ne odustajući od istog kvantitativnog poboljšanja bibliografije, usput još prikrije elemente biografije koje danas ne želi da ističe. Tako u “Popisu...” čitamo:

55. Komunisti i nacionalne slobode, Predgovor knjizi "Komunisti i nacionalne slobode". Izdanje Oslobodjenje, Sarajevo, 1975., str. 16.

Jasno je da je Filipović pisac predgovora knjizi rečenog naslova, ali ne znamo ko je njezin autor. I ništa, baš ništa nas ne upućuje na jednu drugu, nezavisnu bibliografsku jedinicu koja figurira nekoliko stranica dalje i glasi:

330. T. Kurtović: Komunisti i nacionalne slobode, "Oslobodjenje", Sarajevo.

Iz ove jedinice pak zaključujemo da je Todo Kurtović napisao knjigu Komunisti i nacionalne slobode, koju je neznano kada objavio u izdavačkoj kući “Oslobođenje” — no nije jasno, kao ni gore, šta ta bilješka radi u popisu radova Muhameda Filipovića. I samo od čitaoca zavisi hoće li jedinicu 330 povezati s jedinicom 55 i shvatiti da je M. Filipović, 1975. godine, pisao predgovor knjizi Tode Kurtovića.
U nekim slučajevima, trag je bolje zameten, pa je slaganje kockica nemoguće. Navode se pogovori koje je Filipović pisao nekim knjigama, ali nikakva rekonstrukcija ne otkriva ko su njihovi autori, budući da su imena naprosto izostavljena:

56. Nacionalno pitanje i socijalizam. Pogovor knjizi "Nacionalno pitanje i socijalizam". Izdanje Oslobodjenje, Sarajevo, 1978., str. 18.

Stoga ova lažirana bibliografija zapravo najbolje sažima Filipovićevu lažiranu biografiju: neobavezan odnos prema istini (516 bibliografskih jedinica, umjesto 200-300!), karijera partijskog poslušnika koji piše pohvale djelima utjecajnih političara, prikrivanje te karijere nakon što se “okrenuo ćurak” i, naravno, enciklopedističke ambicije bez pokrića, jer ovaj “Popis radova…”, upravo kao i sami Filipovićevi radovi, drži svjetski rekord u broju tiskarskih grešaka po kvadratnom centimetru (o čemu će u nastavku još biti riječi)!

O BIOGRAFIJI OCA

O životu Muhameda Filipovića postoji jedinstveno svjedočanstvo: kazivanje samog Muhameda Filipovića. Objavljeno je 1999. u Sarajevu, u sklopu obilježavanja sedamdesete godišnjice akademikovog rođenja i pedesete godišnjice njegovog javnog djelovanja (Avicena, Sarajevo, 1999). Na pojedine dijelove tog kazivanja vraćat ću se u poglavljima koja slijede. Ovdje želim da podcrtam jednu bitnu dimenziju na koju ukazuje naslov Pokušaj jedne duhovne biografije. Čitalac će lako primijetiti da takav naslov ne odgovara sadržaju: Muhamed Filipović piše o sebi, te se ustvari radi o pokušaju jedne duhovne autobiografije, sa svim ogradama koje to povlači. No nije u pitanju propust: Filipović je uvjeren da je njegovo stanje svijesti odraz objektivne stvarnosti, te da između prikaza njegovog života koji bi napisao on sam i prikaza koji bi napisao neko drugi nema nikakve razlike, niti je može biti. U njegovom slučaju, autobiografija je zapravo biografija, i sve što on kaže o sebi može slobodno biti uvršteno u bilo koje referencijalno djelo kao objektivno pisana enciklopedijska jedinica.
Međutim, osobe koji ne dijele to intimno uvjerenje, a povrh toga imaju i dobro pamćenje, doći će, kada zaklope ovu knjižicu, u iskušenje da se vrate na neke spise Muhameda Filipovića (ili o Muhamedu Filipoviću) koji ovoj “biografiji” upadljivo protivrječe. Previše je podataka koji se ne slažu a da bi se radilo o bezazlenim greškama, i iza naizgled nepovezanih nedosljednosti naslućuje se sistem. O nekima od njih govorit ću u nastavku, uspoređujući provjerljive podatke iz drugih izvora s onim što Filipović tvrdi u Pokušaju. No cijela konstrukcija, u svim svojim važnim aspektima, može se sagledati tek poredbenim čitanjem Muhamedovog Pokušaja… i pojedinih Nenadovih tekstova objavljenih u Slobodnoj Bosni. Važne jedinice sinovljeve bibliografije posvećene su uljepšavanju očeve biografije, mada “uljepšavanje” nije izraz kojim bi on sam opisao tu svoju djelatnost. Još više nego Muhamed, Nenad je uvjeren da između svijeta i njegovog mišljenja o svijetu nema razlike, pa stoga, kada odluči da to mišljenje iznese i fiksira u nekom tekstu, on samo piše istinu…

O BIO-BIBLIOGRAFIJI SINA

Sam Nenad Filipović najčešće se predstavlja kao “jedan od vodećih bosanskohercegovačkih filologa” (u nekim prilikama ovo “bosanskohercegovački” se izgubi, pa je Filipović, u SB 507, naprosto “jedan od vodećih filologa”). No, za razliku od ljekara, ne postoje filolozi opšte prakse. Filolog je uvijek klasički, ili orijentalni, ili kakav drugi. Filipović je, ako ne griješim, završio studij orijentalistike, te je “orijentalni filolog” jedini naslov na koji teorijski može polagati pravo.
Diplomirati orijentalistiku, naravno, nije dovoljno da čovjek bude filolog, kao što ni diplomirati filozofiju nije dovoljno da bude filozof. Orijentalni filolozi (arabisti, iranisti itd.) su ljudi koji pišu radove s uzbudljivim naslovima: “Upotrebe determinante bir u savremenom turskom”, ili “Insekti u klasičnoj persijskoj književnosti. Slučaj mrava Mayazar muri ki danakiš ast ki jan darad u jan-i širin khuš ast”. Ti radovi objavljuju se u malom broju stručnih časopisa (Turcica, Studia iranica, Persica, Anatolica, Journal asiatique, Arabica), nakon pozitivnog mišljenja barem dvoje članova uređivačkog odbora, pisani su na engleskom, francuskom ili njemačkom, opremljeni su sažetkom (abstract), ključnim imenima i pojmovima (key words) i jedinstvenim kataloškim brojem koji ih identificira kao originalne radove. Ako se objavljuju u domaćim časopisima, treba da imaju bar sažetak na nekom od pobrojanih jezika.
Filolozi pišu i knjige. Recimo, Semitski glagolski sistem i izražavanje vremena, ili Gramatika persijskog jezika. Nepisano pravilo hoće da filolozi objavljuju najmanje dva originalna članka godišnje, i jednu knjigu svakih pet godina.
Nisu svi filološki doprinosi jednake vrijednosti. No o tome odlučuju samo filolozi, i priznanje struke jedino je mjerilo koje ima neku težinu. Grammatica teorico-pratica della lingua araba Laure Veccia Vaglieri smatra se referencijalnom gramatikom italijanskih arabista samo zato što se ovi potonji u svojim radovima pozivaju na to djelo češće nego na neka druga. A ta činjenica daje i Lauri V. V. poseban status: za nju se s pravom može reći da je (bila) jedan od vodećih arabista XX. stoljeća, u Italiji i u svijetu.
Kako da znamo da Nenad Filipović nije samo diplomirani orijentalist, već orijentalni filolog? I kako da znamo da je zaista jedan od vodećih? Diplomu je stekao prije više od 20 godina. Trebalo bi, dakle, da je u međuvremenu orijentalistiku magistrirao i doktorirao, i da njegova bibliografija danas sadrži 35-40 originalnih radova, i 3-4 knjige. To bi nesumnjivo potvrdilo da je filolog. A još ako se na njegove nalaze pozivaju drugi filolozi i navode ih u svojim spisima, ako prikazuju njegove knjige i odaju im priznanje, znali bismo i da je istaknut, jedan od vodećih, itd.
Tu počinju problemi: Filipovićevi filološki radovi ne postoje. Nigdje. Ni na kojem jeziku. Istina je da se ti radovi spominju. Naprimjer, u najavi jednog izlaganja koje je Filipović imao prije šest godina u okviru Programa helenskih studija Univerziteta Princeton, kaže se za njega da radi doktorat s naslovom Interregnum era (1402-1413) in the history of the Ottoman state, i da je objavio “dvije knjige i mnoge članke na bosanskom, francuskom i engleskom”… No ako pokušamo da dođemo do naslova, naprimjer, tih dviju knjiga — ništa. Sam Filipović nam nimalo ne pomaže, kada u jednoj polemici s M. Vešovićem izjavljuje: “Ja nemam potreba da ovdje podastirem svoju autobiografiju. Dobrohotni ljudi znaju gdje i kako da nađu bilo moje publikacije, bilo informacije o njima. Samo bih mu napomenuo da ja imam knjige, i to naučne, objavljene još 1985. odnosno 1986. godine”. Drugom prilikom, opet u polemici s Vešovićem, Filipović tvrdi: “Objavio sam ja, pored dva posebna izdanja-dvije knjige, preko deset radova filoloških, dugih i sa fusnotama, na bosanskom, engleskom, francuskom i turskom jeziku, u časopisima kao što su GZM, POF, Balcanica, Život, Narodno Stvaralaštvo, Odjek, Studia Islamica itd.”.
Razlozi te mistifikacije nisu sasvim jasni. Jednostavnije je objaviti iscrpnu bio-bibliografiju, dakle naslove svih tih knjiga i članaka iz filologije pisanih na bosanskom, francuskom, engleskom i turskom, umjesto napominjati da oni postoje. Javno zanimanje za njih nije nužno znak nedobrohotnosti, tim prije što je, u sjevernoameričkoj akademskoj kulturi, spisak radova koji čovjeka prati i periodično se upotpunjuje normalna pojava.
No Filipović i u tome, čini se, predstavlja izuzetak: sve donedavno on je na sajtu Woodrow Wilson School of Public and International Affairs imao svoju stranicu, na kojoj smo mogli pročitati da je research assistant, ali na kojoj nije bilo nikakvih bio-bibliografskih podataka (No biography currently available). I stoga nam ostaje da se, u potrazi za referencama, sami snalazimo. A u tom poslu, svejedno da li traganje počnemo iz Sjedinjenih Država, iz Srbije ili iz Bosne, rezultat je isti. Ni katalog Kongresne biblioteke u Washingtonu, ni uzajamna bibliografsko-kataloška baza podataka COBIB.BH, ni uzajamni elektronski katalog COBIB.SR ne odazivaju se na njegovo ime kao autora dviju knjiga. Jedini “pogodak” koji dobivamo kazuje nam da je Nenad Filipović jedan od troje autora knjige od 95 strana, s naslovom Riznica stare srpskopravoslavne crkve u Sarajevu (Muzej grada Sarajeva, 1986), no to teško da možemo smatrati radom iz filologije.
Kada je riječ o tekstovima, među časopisima u kojima je Filipović navodno objavio desetak dugih filoloških radova (s fusnotama!) jedan zaslužuje posebnu pažnju: Studia Islamica, jedini koji ne izlazi u zemljama bivše Jugoslavije već u Parizu i Princetonu. To bi bilo nešto!
Stoga je pisac ovih redova pažljivo prelistao brojeve 61-97 rečenog časopisa, koji pokrivaju razdoblje od 1985, kada je Nenad Filipović imao 23 ili 24 godine, pa do 19. oktobra 2006, tj. trenutka kada je napisao spomenutu rečenicu u Slobodnoj Bosni. Kojeg li iznenađenja: niti u jednom od njih nije objavljen nijedan dugi ili kratki rad Nenada Filipovića, s fus-notama ili bez njih; istaknuti filolog ne figurira čak ni kao prikazivač novoobjavljenih knjiga u rubrici Book review koja se nalazi na kraju svakog sveska!
Što se tiče ostalih navedenih časopisa, Filipović je u njima objavio pet-šest članaka od kojih neki otprilike odgovaraju spomenutim standardima (što je, priznajem, više nego što mnogi naši univerzitetski nastavnici objave u cijeloj karijeri), ali ti članci tiču se historije i etnologije. U SAD je imao nekoliko izlaganja na stručnim skupovima — ali ne nalazimo podatke da su ona igdje objavljena. Ni ovdje nam on sam ne olakšava posao: u nizu tekstova u Slobodnoj Bosni, Filipović spominje radove koje je na engleskom pisao (“redovi koji slijede sažetak su jedne moje studije, napisane na engleskom jeziku”), navodi čak i kada i gdje je neke od njih izlagao (u Franke Institutu Univerziteta u Chicagu), no ne kazuje je li ih (i gdje) objavio.
Budimo pošteni: ne može svako biti ni pomoćni naučni radnik u jednoj od najuglednijih svjetskih znanstvenih ustanova, kao što mnogi od nas mogu samo sanjati o sudjelovanju na skupovima na kojima izlaže Filipović. No, i pored najbolje volje, usmeno izlaganje o sarajevskim sijelima (private gatherings) u XVIII. stoljeću, čak i kada bi bilo objavljeno u spominjanoj formi autorskog članka, ne prolazi kao rad iz filologije.
Iz toga se nameće samo jedan zaključak: Nenad Filipović nije filolog, već diplomirani orijentalist bez magisterija, doktorata i objavljenih radova iz filološke struke. […]

JEZIK BEZ FILOZOFIJE

Bilo bi metodološki nedopustivo posmatrati spise dvojice autora, makar oni bili otac i sin, kao jedinstven korpus. Muhamed i Nenad ne pišu, osim mjestimice, o istim stvarima, i ne čine to, formalno, na isti način. No teško je ne primijetiti da i jednoga i drugoga resi ista osobina, a to je jezička insuficijencija.
Neke od jezičkih grešaka koje ću pobrojati nisu pretjerano ozbiljne; pravimo ih svi, ranije ili kasnije (idealno pismen Bosanac ne postoji!), no dva su ozbiljna razloga što im posvećujem toliku pažnju na ovim stranicama i što prikaz “fenomena Filipović” počinjem upravo katalogom ogrešenja o pravopis i gramatiku: Muhamed Filipović sam ističe da se, kao filozof, intenzivno bavi odnosom jezika i mišljenja, a Nenad Filipović u nizu svojih tekstova u Slobodnoj Bosni kontinuirano ocjenjuje tuđi jezik i ukazuje na greške koje drugi prave. Stoga je nekako prirodno da, prije bilo kakve ozbiljnije analize, pogledamo kako se maternjim jezikom služe ugledni akademik, autor Filozofije jezika, i njegov sin, “jedan od naših najistaknutijih filologa”.
Najprije ukazujem na nekolike greške koje su im zajedničke, kao porodična duhovna baština koja se njeguje i prenosi s koljena na koljeno.

“OD OCA ĆE OSTANUTI SINU…”

Činjenica je da se sistem hrvatskog ili srpskog književnog jezika raspao; više ne postoji, ako je ikada postojao, jedinstven pravopis za cijeli štokavski teritorij. U Bosni i Hercegovini važe (najmanje) tri; u mnogim elementima oni se razlikuju, i nikada ne možete biti sigurni da li autor koji se očito ogrešuje o jedan pravopis zapravo poštuje drugi ili treći. Ipak, neka osnovna pravila ostala su zajednička, i nisu se promijenila. Jedno od njih hoće da se velikim početnim slovom pišu vlastita imena, prva riječ u rečenici i riječi iz počasti — uz tek poneki izuzetak. No očito je da to pravilo važi samo za obične smrtnike. Filipovići su ga davno prevazišli, i u tom pogledu pokazuju maštu bez granica. Muhamed piše velikim početnim slovom sve što mu padne na pamet (Djed, Starac, Strojnik, Papinski vikar, Šerijat…), uspijevajući da triput pogriješi u jednoj rečenici (“Kulminaciju ove djelatnosti doživjeli smo 1964. godine, kada smo, kao Redakcija časopisa, organizirali Okrugli sto o pitanju Teorije partije”). Nenad ne zaostaje (Kasna Antika, Hrišćanstvo, Manihejstvo, Islam, Budizam, Zoroastrizam, Jevrejstvo, Halifa, Iguman, Moderna, Bogme…), i na razini rečenice pokazuje čak veću maštovitost nego otac (“Zanesenjak koji ognjem i mačem uspostavlja Opšte Dobro i Božju Istinu on nije bio, iako je bio Osvajač Svijeta”).
Još u vrijeme dok je slavio Marxovu misao kao “osnovu budućnosti našeg doba”, Muhamed je bio odlučio da strana imena piše etimologijski a ne fonetski; no ta plemenita ambicija nije bila popraćena i odgovarajućim znanjem, ili barem navikom provjeravanja (on je enciklopedije uređivao, a ne čitao!), pa u njegovom djelu Marksizam i suvremena filozofija nalazimo Gramschi umjesto Gramsci, Charlles umjesto Charles, Sorell umjesto Sorel, Gadhamer umjesto Gadamer, Goldmman umjesto Goldmann, Nieschte umjesto Nietzsche, Capelston, Copelston ili Copelstone umjesto Copleston, Morizz umjesto Moritz, Barclay umjesto Berkeley…
Tridesetak godina kasnije Nenad piše Saint-Beuv umjesto Sainte-Beuve, Szienkiewicz umjesto Sienkiewicz, “Le Pein et le cirque” umjesto “Le Pain et le cirque”, Sibelijus umjesto Sibelius, David Sammling umjesto Davids Samling, Lucienne Fevbre umjesto Lucien Febvre. [Podvlačim da je ova potonja osoba, — muškog a ne ženskog spola, dakle Lucien a ne Lucienne! —, historičar kojeg Nenad spominje u pravilnim intervalima; teško je povjerovati da zaista poznaje historijsku školu Anala, ako sistematski pogrešno ispisuje ime jednog od njezinih osnivača.]
Akuzativ zamjenice koji glasi kojeg kada se odnosi na živo biće (“čovjek kojeg sam vidio”), a koji kada se odnosi na neživo (“kaput koji sam kupio”). Muhamedu je to pravilo, čini se, nepoznato, pa piše “časopis… kojeg je osnovao M. Begić”, “list, kojeg su uređivali” ili “zbog referata kojeg smo bili zaduženi da napišemo”. Nenad ne zaostaje, pa piše: “melting pot koga nigdje ne nazirete”, “Institut koga je Einstein osnovao” (umjesto »koji nigdje ne nazirete«, »koji je Einstein osnovao«).
Pripadanje subjektu rečenice, bez obzira na lice, izražava se zamjenicom svoj: “ja sam pospremio svoj radni stol”, “on je pozvao sve svoje prijatelje”. Muhamedu je i to pravilo nepoznato, pa piše: “Tada sam dao u štampu moju (treba: svoju) knjigu o Lenjinu”, ili “U Zagrebu sam našao moga (treba: svoga) školskog druga i prijatelja iz Banjaluke”. I u tom pogledu, u Nenadu je našao dostojnog nasljednika: “Preuzela je brigu nad mesdžidom u njenoj (treba: svojoj) mahali”, ili “Sabatijanci … očekuju povratak njihovog (treba: svoga) Mesije”. — U prvom licu množine dopušteno je odstupanje od tog pravila: “Svi mi znamo kvalitete našeg (a ne: svoga) Nenada”.
Muhamed nije načistu sa sintaksom padeža i ne zna da dalji objekt u instrumentalu ne zahtijeva predlog s/sa. Pa piše: “Pored navedenih pitanja, sa mojom pažnjom (treba: mojom pažnjom) je vladao još i interes za istraživanje duhovnog života u Bosni”. Nenad pak ne zna da ni instrumental sredstva, za razliku od instrumentala društva (socijativa), ne zahtijeva s/sa, pa kod njega nalazimo: “slatki ćevap začinjen sa tarčinom”, “ko hoće da se igra s metaforama, mora biti dorastao toj igri”. Avaj! možemo se igrati metaforama, ili sa djecom, kao što je svako jelo začinjeno nečim, a ne sa nečim. Stoga djeluje neodoljivo komično kada N. Filipović prenosi kako je jedan od najpismenijih Bosanaca pojavljivanje nekog novinskog feljtona “popratio sa riječima: ‘To ti je najniži vid političke propagande’”. Upravo zato što je bio pismen, Hamdija Ćemerlić mogao je to samo popratiti riječima. (Najnepismenija pohvala pismenosti, samo u Slobodnoj Bosni!)
Osim ovog zajedničkog fonda, svaki od Filipovića ima svoje posebnosti, na koje treba posebno i upozoriti.

FILIPOVIĆ OTAC

U odnosu na ono vrijeme kada je imao problema samo sa stranim imenima, Muhamed je uznapredovao, te u njegovim novijim spisima nalazimo i pogrešno napisana domaća imena: Čimić umjesto Ćimić, Čemerlić umjesto Ćemerlić, Božo Mađar umjesto Madžar, Čuzulan umjesto Ćuzulan, Bogičević umjesto Bogićević. Strana imena, naravno, nisu zbog toga zapostavljena: Ernest (umjesto Ernst) Bloch, Luis Althiser umjesto Louis Althusser, Bethoven umjesto Beethoven, Karadžoz umjesto Karađoz, Honore umjesto Honoré ili još — vrijedno svake nagrade za inventivnost! — Woudroux (umjesto Woodrow) Wilson.
Nepremostivu teškoću za Muhameda predstavljaju pravopisna pravila ijekavskih glasovnih oblika (tj. kada pisati ije a kada pak je), pa u njegovom opusu nalazimo: “lijevičarski (treba: ljevičarski) orijentirani intelektualci”, “jer to nisu uspjevale (treba: uspijevale) da postanu ni jedna od država koje su na to pretendirale”, “kulturno naslijeđe (treba: nasljeđe)”, “cijelovit (treba: cjelovit) rad”, “gdje zasijeda (treba: zasjeda) Capitul reda”.
Još jedan krupan problem je nenaglašeni oblik aorista glagola biti, koji u prvom licu jednine glasi bih (kod Muhameda: bi), a u prvom licu množine bismo (kod Muhameda opet: bi). Akademik Muhamed Filipović piše: “Da bi (treba: bih) bio pošten prema čitaocima, želim kazati…”, “Morao sam za jedno vrijeme ostaviti ta pitanja po strani, da bi (treba: bih) im se vratio kasnije”, “Da bi (treba: bismo) ovu tvrdnju ilustrovali svim poznatim činjenicama, reći ćemo…”.
U nekim prilikama, a na radost čitaocu, Muhamed u jednoj rečenici uspijeva da napravi po jednu grešku iz svake od ovih dviju kategorija: “... konstantnog zanimanja za procese historijskog razvoja … onog što bi (treba: bismo) nazvali duhovnim naslijeđem (treba: nasljeđem)... ”.
No kako su o ovoj dimenziji Muhamedovog stvaralaštva drugi već pisali, ja ću se u nastavku usredsrediti na Nenada, posvećujući mu znatno više prostora.

Image and video hosting by TinyPic

AKO JE DALEKO PRINCETON, NIJE TRAFIKA...

Jezičke greške koje Nenad pravi nezavisno od Muhameda mogu se ugrubo podijeliti na gramatičke u užem smislu, leksičke i sintaktičke.

Gramatika, morfologija

Za početak, Nenad pogrešno upotrebljava prilog gdje, umjesto kamo ili kuda, da označi cilj kretanja (“Upitah ga gdje ide”, “Gdjegod me život nosio”). A pravilo se lako pamti: Kamo ideš? U Split. Kuda? Preko Mostara (a ne, recimo, preko Bugojna). Gdje ćeš odsjesti? Kod Heni Erceg (ako me primi).
Srednji rod pridjeva/zamjenice sav je sve, a ne svo (“svo slojevito bogatstvo duhovne baštine”). Superlativ pridjeva strog je najstroži, a ne najstrožiji (“najstrožija svjetska antologija intelektualne bestidnosti”). Dativ poimeničenog pridjeva moderna je moderni, a ne modernoj (“priključenje Balkana Modernoj”). Vokativ imenice duh je duše, a ne duhu, što je dativ (“o duhu Allahov!”). Genitiv množine imenice stvaralac je stvaralaca, a ne stvaraoca (“za razliku od drugih talentovanih sarajevskih stvaraoca”). Treće lice jednine prezenta glagola zaspati glasi zaspi, a ne zaspe (“ako bosonog zaspe blizu moštiju”; zaspe je 3. l. j. prezenta glagola zasuti). Treće lice jednine prezenta glagola kaniti glasi kani, a ne kane (“Posebno bi trebalo da se kane primitivističkog zazivanja”).
Vlastita imena stranog porijekla koja se završavaju nenaglašenim o (Cardoso, Pareto, Otto, Vico) mijenjaju se kao naša: dakle, Cardosa, Pareta, Otta, Vica, a ne Cardosoa, Paretoa, Ottoa, Vicoa, kako Nenad piše.
Genitiv imena Jahve glasi Jahv, a ne Jahvea (“u čast i slavu Jahvea”; usp. Frane, gen. Fran).
Budući da su i B. Lewis i G. Veinstein i P. Vidal-Naquet istog spola, muškog, može se za njih reći da su sva trojica Jevreji, a nikako “sve troje”.
Prefiksalni morfem pred- (koji, u vremenskoj upotrebi, znači prije) Nenad zamjenjuje sa pre- (preindustrijski umjesto predindustrijski, po ugledu na englesko pre-industrial). No nevolja je što pre- izražava, u tvorbi pridjeva, količinu svojstva koja je veća od potrebne ili poželjne, pa Nenadovu “premodernu historiografiju” svaki govorni predstavnik bosanskog jezika shvata kao pretjerano modernu (isp. prepametna, prelijepa itd.), a ne kao onu koja prethodi modernoj (tj. predmodernu). Da i ne govorimo o “premodernom Balkanu”! (Ostaje nejasno zašto Nenad Filipović, bez valjanog razloga, tim i sličnim intervencijama smanjuje i inače problematičnu čitljivost vlastitih tekstova…)
Protiv hiperijekavizama se više ništa ne može učiniti: “prijevodi” i “prijedlozi” izborili su se za pravo građanstva, i nesretno e zamjenjuje se sa (i)je čak i tamo gdje nije refleks “jata” (“njen je nalaz bio istovjetan Andrejevljevom”). No Nenad ne ostaje na tome, pa ijekavizuje i riječi stranog porijekla. Tako turcizam leš (leş) postaje lješ(ina), što je jednako osnovano kao govoriti (ili pisati) “avenija Ljeksington”.

L(j)eksika

Najbezazleniji vid pogrešnog izbora riječi kod N. Filipovića predstavlja uvođenje novih naziva za stare pojmove: npr. kada Arabijsko poluostrvo naziva Arapskim poluostrvom, ili kada, umjesto o katedri, govori o stolici na francuskim visokoškolskim ustanovama, iako francuska riječ chaire dolazi od grčkoga kathedra.
Drugu skupinu čine riječi koje ne postoje, u tom smislu da ih rječnici koji su čitaocu dostupni ne uvrštaju u standardni leksički fond, naprimjer kopištiti se (samo je iz konteksta jasno da to za Filipovića znači kidati se od smijeha), ili Geneva (takav grad postoji samo na engleskom: izvorno je to Genčve, ili na našim jezicima Ženeva).
Barbarizam tahnušan (“krajnje tahnušan opus za profesuru”, “tahnušna knjižica”) Filipovićev je individualni doprinos vraćanju dostojanstva bosanskom jeziku (“Gdje god nađeš zgodno mjesto, a ti h usadi!”). Ipak čudi što ga le(h)ktori Slobodne Bosne nisu upozorili da pridjev glasi tanak a ne tahnak; a ako baš želi da po svaku cijenu promiče glas h, na raspolaganju mu je tanahan.
Latinska riječ prćtextus znači “izlika”, “izgovor”. U naše jezike došla je, preko francuskog le prétexte, kao pretekst. Istaknuti filolog piše predtekst (“a predtekst je bila činjenica da”), vjerovatno zato da bi negdje smjestio ono d koje je izbacio iz predmoderan.
Uz malo napora, čitalac će shvatiti da u predzoru znači neposredno prije (“u predzoru klanice u Bosni”). Riječ predzora, naravno, ne postoji — taj trenutak dana zove se praskozorje, kako sam Filipović piše u drugim prilikama: “u praskozorje Drugog svjetskog rata”.
Postavljajući pitanje “u kakvom su dosluhu na zajedničkom projektu Nikola Modruški (i) osmanski Mevlana”, naš se (orijentalni!) filolog, tako osjetljiv na svaku zloupotrebu jezika, izjednačava sa svjetinom koja redovno upotrebljava tu nepostojeću riječ, skovanu valjda po analogiji sa posluh; izvorno ona glasi dostluk ili dosluk, “prijateljstvo” (od persijskog dost). “Biti s nekim u dosluku” znači “biti s nekim prijatelj” (čitati Andrića!).
Pred “polonijadama Dubravka Lovrenovića” pisac ovih redova priznaje potpunu nemoć: ta riječ ne postoji ni u Klaiću, ni u Aniću, ni u Rječniku dviju Matica; za nju ne znaju najbolji engleski i francuski rječnici; pretraživač Google daje “0 pogodaka” za sve zamislive oblike (poloniad, polloniad, poloniade, polloniade). Nenad drugdje koristi jeremijade (prema starozavjetnom proroku Jeremiji, shvatljivo i uobičajeno) i rozenbergijade (prema Alfredu Rosenbergu, shvatljivo ali neuobičajeno). Po analogiji, polonijade bi trebalo da su skovane prema nekakvom Poloniju; no to očito nije dramatis persona iz “Hamleta”, mudri dvorjanin koji sinu Laertu daje zdravorazumske savjete, jer je jasno jedino da Nenad Lovrenovića ne smatra mudrim.
Treću skupinu čine strane riječi koje N. Filipović, nezgrapno i bezrazložno, pokušava uvesti u naš jezik.
Sve što on naziva sirijački (“sirijački jezik”, “sirijačko hrišćanstvo”) označava se kod nas, od davnine, sasvim odgovarajućim pridjevom sirski (sv. Efrem Sirski; “daleki sirski pisac, Jovan Efeski”, kako piše Ćorović u Bosni i Hercegovini, s. 31). Stoga je njegova oznaka, skovana prema engl. Syriac i franc. syriaque, neopravdana i neekonomična novina. A takva je i uvođenje stručnog naziva narativ u našu književno-kritičku terminologiju (“narativ zabavljačkog karaktera”, “usmeno-historijski narativ”); engleska imenica narrative znači “pripovijedanje” ili “pripovijest”, kako svjedoče sinonimi pomoću kojih je engleski rječnici objašnjavaju (a narration; a story). Takva je novina i uvođenje imenice vegeterijanizam (od engl. vegetarianism), da zamijeni naše vegetarijanstvo; ili Genovežani, da zamijeni Đenovljane.
Četvrtu i najbrojniju skupinu čine riječi koje postoje, ali ih Nenad pogrešno upotrebljava, kao npr. pridjev endemski (“endemska korupcija u Firenci”, “endemska pohara u istanbulskoj historiji”, “američki endemski fenomen”); endemski se tiče endemije, bolesti koja duže vrijeme vlada u jednom kraju (“endemski nefritis”), dok pojave o kojima on govori mogu biti samo endemičke ili endemične. Pogrešno upotrebljava i pridjev doktrinarni (“doktrinarni stavovi manihejstva”); ono što se tiče doktrine je doktrinalno (franc. doctrinal), a doktrinarno (franc. doctrinaire) znači “skučenih pogleda”, “dogmatski”.
Ne vjerujem da ijedna Nenadova prijateljica ima “derventsko korijenje”: može imati samo derventske korijene (kao što na nogama nema lišće, nego listove).
Proskripcija, to jest javno žigosanje ili stavljanje izvan zakona, uvijek je akt vlasti. Stoga se ne može reći da je Kulovićeva stranka u vrijeme austro-ugarske uprave bila “proskribirana kao proaustrijska”. Kao proaustrijsku, austrijske vlasti mogle su je samo podržavati, a ne proskribirati.
Pridjev vičan znači “vješt, naviknut”, i ne izriče se o neživim bićima. Stoga (ne)vični mogu biti eventualno kritičari, a ne kritika, kako Nenad piše: “Njihova kritika … nije baš vična pjesniku sa izrazitim osjećajem za historičnost kakav je Sidran”.
Za jednog srpskog historičara Filipović će reći: “Čitavim svojim pisanjem i javnim djelovanjem on se, vjerovatno donkihotovski, borio za oživljavanje svega onoga dobrog u kulturi toga svijeta”. Nenad Filipović možda i jest pročitao Cervantesov roman, ali ga očito nije shvatio: kao figura, Don Quijote nije samopregorni pojedinac spreman da se žrtvuje za moralno ispravan cilj, vodeći unapred izgubljenu bitku protiv nadmoćnijih protivnika, već umno poremećen jadnik koji se bori protiv nepostojećih neprijatelja koje je sam umislio (jer vjetrenjače nisu divovi!). Stoga dobri rječnici i objašnjavaju donkihoteriju kao “smiješan, besmislen pothvat” (Klaić, s. v.).
Klonovi su žive kopije živih bića. Zato se ne može reći da je “Adil Zulfikarpašić … svoj raskol u SDA pokušao provesti kao klon Spahinog preuzimanja JMO-a”. Zulfikarpašić eventualno može biti proglašen klonom Mehmeda Spahe, dok njegov raskol može biti proglašen replikom, kopijom ili imitacijom (ali ne klonom) Spahinog preuzimanja.
Ubjedljivo najgora kvalifikacija koju Nenad čuva za ljude koji mu se ne sviđaju jest nadobudan: “nadobudne recenzentkinje”, “nadobudni križanac između starokomunističkog autokrate te neokapitalističkog tehnokrate”, itd. Nije sasvim jasno zašto: nadobudan je onaj ko budi nadu (njem. vielversprechend, engl. promising, franc. de grande espérance), ko ima dara za nešto — nadobudan pjesnik obećava, ali tek treba da se djelom dokaže. Istina, neznalačka upotreba ovoga pridjeva kao pogrde stvorila je jezičku praksu koju rječnici sada sankcioniraju dopuštajući još jedno njegovo značenje, nadobudan kao “mladalački ambiciozan ili optimističan”, no to je još daleko od efekta koji Filipović želi da postigne.

Sintaksa, stil

Nema sumnje da je, u Turskoj, Erdoanova partija “na stalnom … udaru od strane laicističkog establishmenta”. No biti na udaru nekoga ili nečega sasvim je dovoljno. Biti na udaru od strane je čitaocima, naravno, razumljivo, ali svjedoči o lošem stilu. Isto je i sa sintagmom “jedna knjižica od 67 stranica ‘debela’”. Ili je “knjižica od 67 stranica”, ili je “knjižica 67 stranica ‘debela’”!
Razumljiva je i Nenadova rečenica: “Kuharu je srce namah presvisnulo”. No presvisnuti znači “naglo umrijeti od bola, žalosti, itd.”. Je li kuharu zaista “srce namah naglo umrlo od bola”? Prije će biti da je kuhar presvisnuo. Ili da mu je srce namah prepuklo.
Ne vjerujem da “to što je Momigliano opisao jeste spoznaja o suštinski nedemokratskom … karakteru jednoboštva”: on je ili opisao nedemokratski karakter jednoboštva ili došao do spoznaje o njemu.
Svima razumljive izraze “htjeti svoj dio kolača” i “domoći se vlasti/moći” Nenad fuzionira u “domoći se svog kolača moći”. Sam izraz “kolač moći” je neponovljiv, i vjerovatno će ostati neponovljen! [Na jednom od sastanaka kluba “Tupi ugao” birali smo najuspješniji Filipovićev pleonazam ili konstrukciju koja mu se približava. Bilo je teško odlučiti se u tom obilju građe. Recimo: “Ovi nekoliki primjeri dovoljni su da ukažu na potrebu da se naša narodna epika ne bi trebala satjerivati u manihejske crno-bijele sheme”. Ili: “Današnji čovjek je danas raspet … između ‘loših’ i ‘dobrih riječi’ kao ideoloških matrica”. Nenad Dizdarević navijao je za “hipohondriju umišljenog bolesnika”, jer da je taj izričaj utoliko vredniji što Filipović na drugom mjestu ismijava one koji pišu “predozirati se drogom”. Ja sâm bio sam za “sjajno suho zlato i drhturavo srebro” (poeta nascitur!), no Dizdarevići su, kao i uvijek, bili u većini, pa su me (demokratski!) preglasali.]
Pored ovakvih iskaza, nesklapnih ali razumljivih, postoje i oni nad kojima čovjek treba dobro da se zamisli. Naprimjer: “Takvim analitičarima naravno ne pada na pamet da proglase rasiste poput Francuzâ Le Pena i njegove sljedbenice Brigitte Bardot” (treba, valjda, da stoji: rasistima ljude poput).
Ili: “Minijature na kojima je Lice Poslanikovo, ali i lica Halife Alija, njegovih unuka Hasana i Husejna, ćerke Fatime” itd. Iz ovako sklopljene rečenice, čitalac kome ta materija nije bliska shvatit će da su Hasan i Husejn Alijevi unuci, dok su oni zapravo unuci Poslanikovi.
Ili (govoreći o Oriani Fallaci): “Svojim histeričnim pitanjima ljudima što ih je intervjuisala te sa još histeričnijim reportažama, svjetsko spoljno-političko novinarstvo, te političko novinarstvo uopšte, postalo je, dobrim dijelom, ogranak žute štampe”. Trebalo bi: “Zbog njenih histeričnih pitanja… svjetsko novinarstvo postalo je… itd.”.

Popova jahnija i pijetlov Matija

Ničim se Filipovićevo nerazumijevanje naravi jezičkog znaka ne može tako dobro ilustrirati kao njegovim gordim preziranjem imenice papazjanija, koju sistematski zamjenjuje “ispravnijim” papaz-jahnija da označi gomilu besmislica (“papaz-jahnija od pravoslavne teologije, vjerskog ludila i pomahnitalog velikosrpstva”, “tipična papaz-jahnija ove … gospođe”).
Razloge ove intervencije treba tražiti izvan jezičke sfere u užem smislu; oni su nerazumljivi ako ne poznajemo ideološku upotrebu jezika u južnoslavenskoj povijesti. Kulturna hegemonija najlakše se pokazuje na promjenama koje je “naš” jezik pretrpio pod “njihovim” utjecajem. Svaka jezičko-nacionalna zajednica ima svoju crvenu krpu, skup riječi čija se upotreba najstrože zabranjuje i po kojima se govornici etno-ideološki razvrstavaju. Kao za pakost, najpoznatiji primjer tih znakova prepoznavanja svjedoči o proizvoljnosti kriterija i njihovoj materijalnoj neopravdanosti. Izvorno, hljeb nije srpska riječ za kruh; to uopšte nisu sinonimi, što dobro znaju hrvatski prevodioci starozavjetnih spisa (“Neki čovjek došao iz Baal Šališe i donio čovjeku Božjem kruh od prvina, dvadeset ječmenih hljebova i kaše u torbi”, 2 Kr, 4, 42). Što su dvije riječi koje referiraju dva različita predmeta unutar istog jezika postale riječi koje referiraju isti predmet unutar dva različita jezika objašnjava se političkom historijom a ne jezičkim razvojem (te je protiv takvih pojava i besmisleno i beskorisno boriti se jezičkim argumentima).
Političku historiju Balkana Bosanci/Bošnjaci su više trpjeli nego što su je oblikovali; njihovo samouspostavljanje kao političkog subjekta krajem XX. stoljeća odvijalo se prema ideološkim obrascima početka XIX. stoljeća, u kojima zaseban jezik predstavlja nezaobilazan element “nacionalnog samopotvrđivanja”. No (sasvim legitimno) ozvaničenje naziva “bosanski jezik” je jedno, nalaženje distinktivnih elemenata koji su svojstveni bosanskom a nisu ni srpskom ni hrvatskom — nešto sasvim drugo. Na razini pravopisa, gramatike i sintakse prostor je sasvim skučen, i još samo morfologija i leksički fond ostavljaju neke manevarske mogućnosti. Stoga je najlakše (i najlogičnije) bilo, s jedne strane, demarkirati se od srpskoga vraćajući glas h tamo odakle je iz srpskog (ali ne i iz hrvatskog) prognan, i s druge strane demarkirati se od hrvatskoga ozakonjujući sve one turcizme koji se u hrvatskom (ali ne i u srpskom) izbjegavaju.
U tom kontekstu, čini se da je papaz-jahnija dar s neba: samo je naša, bosanska i ničija druga, utoliko što je Hrvati, kao turcizam, ne upotrebljavaju, i što je Srbi pišu i izgovaraju kao papazjanija. Čista petica iz (jezičke al)hemije za Filipovića!
Avaj! “popova jahnija” ili papazjahnija, upravo tako napisana, iz bosanskog nikad nije iščezla: to je vrsta jela, vareno meso s lukom, peršunom i uljem, kako to znaju dobri pisci (H. Kikić: “aščinica s grahovom čorbom, papazjahnijom i sogandolmom”). Istaknuti filolog upotrebljava je, potpuno proizvoljno, u značenju “smjesa svega i svačega, bućkuriš”, kao da nikad nije čuo za semantičku diferencijaciju. No ako vratimo, recimo, glas l tamo gdje mu je po etimologiji mjesto, riječ moba ponovo će postati molba… i izgubiti svoje značenje. Stoga, unatoč Filipovićevim rodoljubivim intervencijama, i uz puno saosjećanje s glasom h kao žrtvom unitarističkog nasilja, papazjahnija ostaje vrsta jela, a papazjanija ostaje jezičko-misaona zbrka.
Šta se događa kada Filipovićeva plitkoumna pravila primijenimo na druge riječi stranog porijekla? Uzet ću kao primjer jedan sinonim za papazjaniju: navodno je u nekom starom francuskom pravnom spisu, gdje je trebalo da stoji “Matijin pijetao” (gallus Mathić), stajalo “pijetlov Matija”. Upravo je taj nesuvisli izričaj, “pijetlov Matija” ili galli Mathias, postao, kao galimatijas, oznaka za nerazumljiv govor ili spis. Mi uvijek možemo odlučiti da poštujemo etimologiju i ubuduće pišemo galli Mathias, no tako dobivenoj imenskoj sintagmi ne možemo narediti da zadrži isto značenje: te dvije latinske riječi sada opet referiraju tačno određen predmet, (jednog jedinog) “pijetlovog Matiju”, a ne više (svaki) zbrkan govor. Upravo kao što papazjahnija referira vrstu jela, a ne više gomilu besmislica…
Nabrajanje jezičkih grešaka koje Filipovići prave moglo bi se nastaviti još dobrih desetak stranica. No prostor nam je ograničen, a djelo Filipovića Oca i Sina obiluje i greškama druge vrste, materijalnima, koje su tješnje vezane za znanstvene discipline u kojima se bezuspješno okušavaju.

FILIPOVIĆ OTAC

Muhamed Filipović javno djeluje, na ovaj ili onaj način, već pet desetljeća; objavio je hiljade stranica, i ne možemo ni pomišljati da na jednom mjestu donesemo pregled svih materijalnih grešaka, besmislica i neutemeljenih sudova koji se na njima mogu naći. Stoga ovdje donosim tek nekoliko ostvarenja iz Filipovićeve novije produkcije, izabranih prema jednom sasvim proizvoljnom kriteriju: koliko glasno sam se smijao dok sam čitao.
U Pokušaju jedne duhovne biografije Filipović kazuje kako je na Drugoj ženskoj gimnaziji u Sarajevu od septembra 1954. počeo predavati filozofiju — “a kao dopunu sam predavao latinski i njemački jezik”. Kada nekadašnji dopunski profesor latinskog piše terra desserta umjesto terra deserta to može biti i slučajno, kada piše ad homini umjesto ad hominem to već manje liči na tiskarsku grešku, no kada s ponosom kaže “Odbranio sam tezu Summum Cum Lauda” (umjesto summa cum laude), to najbolje govori i kakvo je njegovo znanje latinskog i koliko je zasluživao najvišu ocjenu koju je dobio.
Dalje, nema tog pojma, naziva ili imena koje Muhamed Filipović nije u stanju da izobliči ili barem malo okrnji: Napoleonov Code civil postaje Code de Civil, univerzitet na kojem je nekad slušao predavanja, London School of Economics and Political Science, postaje London School for Economics and Politics, a Gazi-Husrevbegova biblioteka — Biblioteka “Gazi Husrev-beg” (kao Piramida “Keops”?). Prvi dio njegove Historije bosanske duhovnosti temelji se, navodno, na “podacima, rezultatima i ocjenama koje se nalaze u studijama naših poznatih arheologa istraživača”, no u spisku od 20 imena tih poznatih arheologa koji Filipović donosi nalazimo i botaničara Karla Malyja, Felix Kanitz postaje Paul Kaunic, Dragoslav Srejović postaje Branislav Srejović, a Milutin Garašanin — Ilija Garašanin.
Poznavalac južnoslavenske povijesti, Muhamed Filipović spominje “atentat na bana Bogdana Cuvaja 1912. godine”. Ban Cuvaj zvao se, naravno, Slavko, a Filipović je događaj pomiješao s jednim drugim atentatom, u kojem je ulogu igrao Bogdan (Žerajić), doduše kao atentator a ne kao žrtva.
Poznavalac bosanske povijesti, Muhamed Filipović jednu za Bosnu tako važnu ličnost kao što je Franjo Josip Prvi uporno naziva Franjom Josipom Drugim.
Poznavalac svjetskih religija, Muhamed Filipović jednom prilikom spominje “izgon Adema i Have iz dženeta (da radi u znoju lica svog)”. Njegovo je pravo da, poštujući vlastita uvjerenja i senzibilitet čitalaca kojima se obraća, koristi islamsku (tj. kuransku) terminologiju u evociranju jednog biblijsko-kuranskog mita. No postoje neke granice kojih on očito nije svjestan: ako “izgon Adema i Have iz dženeta” i znači, bez ostatka, “izgon Adama i Eve iz raja”, poslovični “rad u znoju lica svog” ne spominje se u Kuranu, već samo u Bibliji (Post, 3, 19).
Poznavalac religijskih tradicija, Muhamed Filipović nije do svoje sedamdesete godine naučio da se katoličke crkvene organizacione jedinice zovu župe i da su im na čelu župnici, a pravoslavne da se zovu parohije i da su im na čelu parosi, pa govori o “katoličkim parosima” (“Zajedno sa mnom, na doktorskom kursu, bio je i neki katolički paroh iz neke od londonskih parohija”).
Poznavalac bosanske povijesti i svjetskih religija, Muhamed Filipović govori, povodom neomanihejstva crkve bosanske, o heterodoksiji koja se pojavljivala “kroz dualističko učenje Manua i njegove različite izvode”. Avaj! Manu je lik iz indijske mitologije koji se spominje u Vedama, praotac ljudskog roda i njegov prvi zakonodavac, dok se osnivač dualističkog učenja, manihejstva, zvao Mani. […]

FILIPOVIĆ SIN

Ne možemo znati je li Nenad Filipović jednom u Bagdadu zaista skočio udalj 25 aršina, no takve tvrdnje lako se provjere: “ako je daleko Bagdat, nije aršin”. Ne možemo znati ni je li zaista požnjeo prekookeanski uspjeh, zadivljujući cijela učena društva, orijentalističke odsjeke i filološke kongrese svojom blistavom erudicijom. Ali to nije prava smetnja: budući da Filipović svoju erudiciju izlaže svake sedmice u Slobodnoj Bosni, njegove kapacitete možemo sami ocijeniti. Ako je daleko Princeton, nije trafika…
I kada pokušamo, nakon iščitavanja Filipovićeve dvogodišnje produkcije, sastaviti pregled oblasti o kojima on s autoritetom piše, dolazimo do spiska koji izaziva nijemo divljenje:

• filologija (klasička, orijentalna i svaka druga)
• povijest (starija i novija svjetska, evropska, osmanska i balkanska)
• historija i pomoćne historijske discipline (diplomatika i sl.)
• književnost (sva razdoblja, na svim jezicima) i književna kritika
• muzika (scenska, instrumentalna, vokalna) i muzička kritika
• filozofija (u rasponu od Pitagore do Johna Rawlsa)
• politologija i politička filozofija (s težištem na kritici liberalne demokratije i zapadnih društava uopšte)
• sociologija
• kulinarstvo
• islam (u najširem smislu: povijest, pravo i ustanove, vjerovanja i običaji), judaizam, hrišćanstvo, manihejstvo
• kinologija (“anadolski karabaš, taj najbolji pas-čuvar”)
• psihijatrija
• likovne umjetnosti (u najširem smislu: slikarstvo, kiparstvo, arhitektura…) i umjetnička kritika
• drama i pozorište
• film
• etnologija i folkloristika
• pravo.

Ako neki autor piše o problematici koja dotiče četiri ili pet različitih oblasti on je polihistor. Ako pretendira da je upućen u devet ili deset, on je već svaštar. No ako bespogovorno sudi o petnaest ili dvadeset disciplina, kako čini Filipović, može biti samo ništar. U tom uvjerenju utvrđuje nas činjenica da on svoje tekstove ne objavljuje u odgovarajućim specijaliziranim časopisima koji postoje za svaku od tih oblasti: svoju analizu “Hamleta”, naprimjer, nije ponudio Sceni, niti je komentare uz Rawlsovu Teoriju pravde ponudio Dijalogu. Naprotiv, on ih iznosi u jednom sedmičnom magazinu, paradirajući pred nestručnjacima svojom površnom erudicijom i prepadajući ih učenim riječima koje upotrebljava u neodgovarajućem kontekstu.
Taj njegov opsjenarski poduhvat pada, kao i uvijek, na detaljima. Nije, naravno, moguće navesti sve pojedinosti iz kojih se vidi da se Nenad Filipović zapravo temeljno ne razumije u filozofiju, teologiju, povijest religija ili druge oblasti i discipline u kojima izriče smiješno prepotentne sudove, te stoga donosim samo jedan reprezentativan izbor, uz mogućnost da ga proširim ukoliko to okolnosti ikada budu zahtijevale.

Image and video hosting by TinyPic

KOKOSCHKA I NA(R)CIZAM


Filipovićev opsjenarski poduhvat pada, kao i uvijek, na detaljima. Nije, naravno, moguće navesti sve pojedinosti iz kojih se vidi da se on ustvari temeljno ne razumije u filozofiju, teologiju, povijest religija ili druge oblasti i discipline u kojima izriče smiješno prepotentne sudove, te stoga donosim samo jedan reprezentativan izbor, uz mogućnost da ga proširim ukoliko to okolnosti ikada budu zahtijevale.

Filozofija, logika

Kod Filipovića nema okolišanja, i on u filozofiju ulazi na velika vrata, analizirajući ni manje ni više nego § 53 Heideggerovog Bitka i vremena, o kojem zaključuje:

Tu se radi o jednostavnoj Stvari, a najveće Stvari su zapravo tako jednostavne: tek onda kada se Čovjek bezrezervno suoči sa neizbježnošću svoje Smrtnosti, onda on stiče slobodu djelanja i, time, smisao Života. Jer Život je jedan i omeđen, pa je sada na Tebi hoćeš li ga uludo straćiti ili napraviti nešto od njega. To je, dječjim riječima, prije otprilike godinu dana, rekla mome ocu moja bratična Đula: “Deda, kako bi Život bio dosadan i prazan, kada ne bismo umirali!” (SB 487).

Na zloupotrebe velikog početnog slova već smo navikli, kao i na pleonastičke sintagme koje ovdje oprimjeruje “neizbježnost čovjekove smrtnosti” (smrtnost je upravo neizbježnost smrti). Novo je možda što je, u liku bratične Đule, javnosti predstavljena već treća generacija Filipovićâ filozofa i tumača Heideggera, koja od malih nogu govori “Život”, a ne naprosto “život” (najiskrenije se nadam da će ta nedužna djevojčica izbjeći sudbinu svoga strica, tj. da se minderi strina i tetaka neće naglas diviti njezinoj bistrini i znanju, kako bi se trideset godina kasnije našla socijalno neprilagođena i zakrvljena s čovječanstvom koje joj podlo uskraćuje čast i čest što joj, po mišljenju cijele porodice i nje lično, nesumnjivo pripadaju). Kako god bilo, račun je prost, onaj ko s lakoćom tumači iskaz da “istrčavanje otkriva tubitku izgubljenost u Se-ličnost” i uvjerava da se tu radi o jednostavnoj stvari mora biti znalac totius philosophić, i od njega se neće tražiti ta neprijatna potvrda filozofske kompetentnosti kakvu predstavljaju objavljeni radovi o Platonu, Descartesu, Bergsonu ili Habermasu… Avaj! Filipovićeva posezanja za filozofskom argumentacijom u drugom kontekstu, tamo gdje nije prvenstveno riječ o filozofiji, vrlo brzo razbijaju iluziju i poništavaju efekt koji se htjelo postići bleferskim “tumačenjem Heideggera”.
Tako će jednom prilikom Filipović ustvrditi: “Veliki britanski vizantolog N. H. Baynes je, još 1955. godine, napisao da činjenica što on ne vjeruje u Marijina čudesa ne može nikako potrti fakt da su Vizantinci vjerovali da je Presveta Marija Theotokos osnovni, i to čudesni, branitelj Carigrada”.
No poznavalac filozofije za kakvog se on izdaje, usto potekao iz ugledne marksističko-lenjinističke porodice, morao bi znati da Baynesova opaska nije nikakvo otkriće, već puka preformulacija jedne misli koju u svojoj disertaciji, na mnogo pregnantniji način, iznosi mladi Marx: “Ono što ja sebi predstavljam kao stvarno … to djeluje na mene, i u tom smislu su svi bogovi imali realnu egzistenciju, kako paganski tako i hrišćanski. Zar stari Moloh nije vladao? Zar Apolon iz Delfa nije bio stvarna moć u životu Grka?”
Na drugom mjestu, Filipović govori o svojoj intelektualnoj hrabrosti pod komunizmom: on je u nekoj publikaciji Mariju nazivao Presvetom Bogorodicom “u ona vremena kada su današnji liberali i borci za ‘etno-kulturnu pravdu’ (sic! — N. F.) bili vojnici Partije, manji od makova zrna”.
I upotreba navodnika i upozorenje sic!, popraćeno njegovim inicijalima da ne bi bilo zabune, svjedoče da Filipović smatra izraz “etno-kulturna pravda” krajnje sumnjivom (liberalnom?) izmišljotinom. Zašto? Ljudi koji ne foliraju upućenost u filozofiju već se filozofijom bave uglavnom prihvataju da pravda nije jedinstvena, u tom smislu da u porodici, vjerskoj zajednici, preduzeću i državi ne mogu važiti ista pravila (otud naslov djela Michaela Walzera Područja pravde). Današnji politički filozofi sistematski razlikuju političku pravdu od socijalne, a ovu opet od etno-kulturne: ako je vjerovati kazalu u zborniku Can Liberal Pluralism be Exported? (prir. W. Kymlicka i M. Opalski, Oxford University Press, 2001), “ethnocultural justice” spominje se na njegovim stranicama barem 40 puta, u prilozima osmero različitih autora, te Filipovićevo zgražanje zapravo odaje epohalno neznanje!
Konačno, u tekstu posvećenom Oriani Fallaci Filipović kaže: “Na prigovore da je iznevjerila svoje ideale iz mladosti, uzvraća da se smatra ‘hrišćanskim ateistom’ (o, sjajnog li primjera za logičku grešku contradictio in adjecto!)”.
Teško je naći sjajniji primjer kaplarskog pristupa filozofskom nasljeđu. Naš je tumač Heideggera negdje u putu propustio da registrira makar i naslov Blochovog spisa Ateizam u hrišćanstvu, u kojem se nahodi amblematična rečenica: “Samo ateist može biti dobar hrišćanin, i samo hrišćanin može biti dobar ateist”. Stoga, šta god i kakva god Fallacijeva bila, sintagma “hrišćanski ateist” nije contradictio in adjecto.
[Budući da mu je u međuvremenu neko očito skrenuo pažnju na glupost koju je napisao, Filipović je požurio da se izvadi pa je, polemizirajući s Markom Vešovićem o ateizmu, naveo upravo spomenutu Blochovu rečenicu — naravno, u prilog vlastitom stajalištu. Stoga ovaj primjer ne služi samo kao ilustracija njegovog neznanja, već i kao potvrda prilagodljivosti njegovog morala: “hrišćanski ateisti” postoje ako treba dokazati Vešoviću da nije u pravu, a ne postoje ako treba ocrniti Fallacijevu!]
No kad smo već kod logičkih grešaka, kako stojimo s logikom kada je treba primijeniti, a ne samo demonstrirati nabiflano gimnazijsko znanje o kontradikcijama? Vratimo se gornjem primjeru: da se Filipović zadovoljio tvrdnjom da je on lično pokazivao intelektualnu hrabrost dok su današnji liberali bili manji od makova zrna, svejedno ne bi nikoga u to uvjerio, ali bi barem napisao logički koherentnu rečenicu. No on sam najbolje zna koliko je klimava ukupna njegova argumentacija, u tom i svakom drugom tekstu, pa osjeća stalnu potrebu da je pojačava retoričkim sredstvima. Stoga tvrdi za današnje liberale da su pod komunizmom ne samo bili “manji od makova zrna”, već i da su bili “vojnici partije”.
E, to neće ići! Postoje, ipak, čitaoci koji su izbjegli Filipovićima i njihovoj lobotomiji, koji su sačuvali neko pamćenje kao i sposobnost elementarnog zaključivanja, i koji se sjećaju vojnika Partije: ti stubovi režima bili su glasni i prisutni, uvijek u prvim redovima, predavali su na Marksističkoj školi u Kumrovcu, ili su uređivali Titova izabrana djela, ili su držali uvodna izlaganja na sjednicama Ideološke komisije CK, ili su pisali o Lenjinu i Marxu, ili su otvarali savjetovanja i zatvarali rasprave — a neki najistaknutiji među njima, poput Muhameda Filipovića, bili su sve to i činili sve to u isto vrijeme. Ni uz najbolju volju, za njih se ne može reći da su bili manji od makova zrna! Želja Nenada Filipovića da sebi dade na značaju je ljudski shvatljiva, no to se naprosto ne može postići generiranjem sličnih besmislica…
Konačno — da završimo s logikom! — Filipović jednom prilikom govori o svojim američkim poznanicima, imućnom bračnom paru s čijim se pogledima ne slaže: “Oni smatraju (1) da sirotinja ne smije primati socijalnu pomoć, jer ne žele da drugi žive od novca koji oni zarađuju; ovo prednje ih ne sprečava da smatraju (2) da njima pripada pun paket socijalnog i penzionog osiguranja” (podvlačenje i brojčane oznake moji, T. H.). Filipović očito drži da su stav 1 i stav 2 protivrječni. Oni su, međutim, sasvim koherentni: ljudi smatraju da imaju pravo na socijalno i penziono osiguranje (2), upravo zato što u te svrhe cijeloga života izdvajaju novac koji zarađuju (1) — i drže da to pravo nemaju oni koji ne zarađuju i ne izdvajaju (šta god mi o tome mislili). Ne samo da drugi stav prvome ne protivrječi, već iz njega logički proizlazi.
No nevičnost logici ipak ne treba Nenadu Filipoviću previše zamjerati, zbog jedne olakšavajuće okolnosti: učio je od najgorih!

Judaizam, hrišćanstvo, islam…

U jednoj polemici, Filipović svojim protivnicima sasvim proizvoljno pripisuje postavku da “istinska vjera ne može nekoga da dovede do državničkog uspjeha i bogatstva”. Pa tu postavku “pobija”:

Prema toj postavci, svaki onaj čiji snovi o vaspostavljanju Kraljevstva Božjeg na zemlji nisu propali prikucavanjem na križ zapravo nije ni vjerovao istinski u svoju misiju i svoga Boga. Takvo gledanje ne zna šta bi od Mojsija, Jošue, Muhammeda koji su uspjeli u svojim Božjim Državama (SB 485).

“Kraljevstvo Božje” je biblijski teologem koji ima različito značenje u Starom i Novom zavjetu, i više znači “kraljevanje” u smislu vladavine negoli “kraljevinu” u smislu političke jedinice. Filipović ga, tako pogrešno shvaćenog, proširuje i na islam, a potom ga izjednačava s državom Božjom — što je naziv koji sv. Augustin daje duhovnoj zajednici hrišćana, “nebeskom Jerusalemu” koji ne zauzima fizički prostor niti se može označiti na zemljopisnoj karti. Stoga, teokratije koje su u povijesti, s promjenljivim uspjehom, osnivali jevreji, hrišćani i muslimani ne mogu se nazvati ni kraljevstvom Božjim ni državom Božjom, niti se a fortiori može reći da su Mojsije, Isus i Muhamed “uspjeli u svojim Božjim Državama”.
Mojsijev narod, Izrael, sklopio je na Sinaju s Bogom savez (hebr. ber+t); hebrejska riječ prevedena je u grčki kao diatheke, što znači i “savez” i “zavjet”; potom je grčka riječ prevedena u latinski kao testamentum, što znači samo “zavjet”. Taj pogrešan prevod koristi se danas, po tradiciji, isključivo da označi dvije kanonske zbirke spisa, Stari i Novi zavjet. U svakoj drugoj prilici govori se o Izraelovom (a ne Mojsijevom) savezu (a ne zavjetu) s Bogom. Stoga, kada Filipović spominje “originalne ploče Mojsijevog zavjeta s Bogom”, on u šest riječi izvaljuje tri debele gluposti (što nipošto nije njegov lični rekord): brka Mojsija i izabrani narod, brka zavjet i savez, i ovaj potonji predstavlja kao zapis na pločama. Ploče su, naravno, postojale, ali su sadržavale Dekalog ili Deset zapovijedi, a ne pisani tekst sporazuma.
U starijem hrišćanstvu, neki isposnici zidali su omanje stubove (stolp) koji su na vrhu imali platformu; na njih bi se oni popeli i, često privezani lancima, provodili godine u molitvi, nikada ne silazeći na zemlju. U životu su ih održavali putnici koji su ih hranili i pojili, i koji su ih zvali stolpnicima. Za sv. Alimpija Stolpnika, naprimjer, poznato je da je na svom stolpu proveo 53 godine, ležeći sve vrijeme na jednoj strani rebara i nikad se ne okrenuvši na drugu. No ne zna se da su stolpnici, u svome podvižništvu, baš stajali na jednoj nozi. I zato, kada Filipović piše “i da stoji kao stolpnik hiljadu godina na jednoj nozi”, on samo pokazuje da je ove hrišćanske isposnike pobrkao s joginima, od kojih neki godinama stoje na jednoj nozi (Vriksha-asana), ali sebe ne zovu stolpnicima (niti za to imaju ikakvog razloga).
Prenoseći priču nečijeg amidžića dajdžinice o djevojci koja je, iako djevica, rodila slonče, Filipović zaključuje sljedećim komentarom: “Očito je da se u napada i ismijava katoličko i hrišćansko učenje o Marijinom bezgrješnom začeću”. Dogma o bezgrešnom začeću Marije (immaculata conceptio beatć virginis Marić) nije isto što i dogma o djevičanskom rođenju (partus virginalis), s kojom se često brka (sćpe confusa cum partus virginalis Marić). “Marijino bezgrešno začeće” je vjerovanje da je Marija, buduća Bogorodica, začeta u utrobi svoje majke (in utero eius matris, Sanctć Annć) slobodna od istočnog ili iskonskog grijeha (a peccato originale libera), koji prema hrišćanskom učenju nose svi Adamovi i Evini potomci. Ova katolička dogma, koju je 8. decembra 1854. proglasio papa Pije IX. bulom “Ineffabilis Deus”, nema nikakve veze sa hrišćanskom dogmom da je Marija rodila Isusa kao djevica. Filipović svakako nije prvi koji ih sistematski ne razlikuje; ali je prvi koji nas uvjerava (grdna rano, odsječena glavo!) da čita Bultmanna ili Cullmanna. I da ih razumije.
Tvrditi za prvog umejadskog halifu Muaviju b. Ebi Sufjana da je “ranije Poslanikov ljuti neprijatelj” malo je pretjerano: Muavija je imao manje od 10 godina kada je Muhamed počeo javno da propovijeda, i nepunih 19 godina kada je ovaj izbjegao iz Meke (islam je prihvatio u 26. godini). Ljuti Muhamedov neprijatelj bio je Muavijin otac, Ebu Sufjan.
Iskaz da je Mesudi svoje Zlatne livade sastavio “na arapskom jeziku, prije 956. godine” trivijalan je koliko i istinit, budući da je autor te godine (956/7) i umro. Treba li kome tačan podatak (što je malo vjerovatno), Zlatne livade pisane su (i dorađivane) između 940. i 947.
750. godine, prestolnica halifata nije prenesena iz Damaska u Bagdad, kako više puta tvrdi Filipović, iz prostog razloga što Bagdad tada još nije postojao. Gradnja je počela tek 762. (Čudo jedno po čemu sve čovjek pamti neke datume! Ja ovaj pamtim zato što se još sjećam kako mi je, prije trideset i više godina, Nijaz Dizdarević pokazao zlatnik koji je halifa el-Mensur dao iskovati povodom osnivanja grada.)
Nije tačno ni da je “islamsko pravo zasnovano … na primjeni analogijskog zaključka do koga učenjaci dolaze vlastitim umovanjem”: islamsko pravo zasnovano je na četiri tradicionalna izvora, od kojih je zaključivanje po analogiji, qiys, tek četvrti po važnosti, a prethode mu Kuran, živa predaja (sunna) i saglasje pravnih autoriteta prošlosti. Da i ne govorimo o tome da je Filipović zapravo pomiješao zaključivanje po analogiji i vlastito umovanje (idžtihad), koje u islamu nije opštepriznato kao (peti) izvor prava…
Način na koji ovaj turbo-musliman što nije završio ni sibjan-mekteb govori o Vjerovjesniku — “Muhammed, sin Kasimov i Aminin, unuk Abdu-l-Muttalibov, potomak Hašimov, iz roda Kurejš i velikog plemena Džurhum” — najbolje otkriva monumentalni diletantizam s kojim on, moderni pirat Nenad Filipović, navigava kroz vremena i prostore, robeći znanstvene discipline i predmetna područja: jedan arapski onomastički element, kunya, koji ukazuje na očinstvo, Filipović čita kao genealogiju, pa Ebu-l-Kasim, “otac Kasimov”, postaje “sin Kasimov”, dok valjda nema muslimanskog djeteta koje ne zna da je Muhamed bio sin Abdulahov! A mnoga od njih još znaju i da Kurejš nije rod nego pleme, koje je u ono vrijeme obuhvatalo deset rodova, među kojima i “potomke Hašimove” (Bank Hšim).

Kad filolog prevodi

Ista djeca znaju i da se kuranska sureta dijele na ajete, a ne na stihove, te da se u Kuranu ne spominje satan, nego šejtan. I da stoga naslov romana The Satanic Verses u bosanskom glasi Šejtanski ajeti, a ne Satanski stihovi, kako tvrdi istaknuti filolog dok donosi prvosveštenički sud o spomenutom djelu: “Upravo zato su Rushdiejevi Satanski stihovi njegov najgori roman”.
Nije tačno ni da se arapsko nabi prevodi u naš jezik kao “prorok”, a rasul kao “vjerovjesnik”. Nabi se prevodi kao “vjerovjesnik”, a rasul kao “poslanik”.
Italijanska izreka “Se non č vero, č ben trovato” Filipovića, ko zna zbog čega, ne zadovoljava, pa je on, komentirajući jednu priču o rabi-Gamalielu, dopunjuje: “Se non e vero, e molto ben trovato”. I nudi vlastiti prevod: “Ako i nije tačno, jako je dobro urađeno” — prevod koji nije ni tačan, ni dobro urađen. Smisao je izreke: “Ako priča i nije istinita, dobro je smišljena” (“Even if it’s not true, it makes a good story”).
Nastavljajući porodičnu tradiciju, Filipović ne razumije Marxovo djelo, čak ni one marksističke dogme koje osuđuje. U ovom slučaju, on je žrtva (vlastitog?) lošeg prevoda. Marx, naime, ne tvrdi da je religija “opijum za narod” (“Opium für Volke”; Filipović kaže “za mase”), već “opijum naroda” (“Opium des Volkes”): ne daju je narodu eksploatatori da bi ga držali u pokornosti, već narod sam za njom poseže (za razliku od “hrane za životinje”, “hrana životinjâ” ne podrazumijeva čuvara zoološkog vrta).
Njemačko Kindheitsevangelien ne prevodi se kao “Evanđelja o djetinjstvu” već kao “evanđelja djetinjstva”; zauzvrat, naslov Heideggerovog spisa “Die Frage nach der Technik” prevodi se kao “Pitanje o tehnici”, a ne “Pitanje tehnike”.

Kokoschka i na(r)cizam

Postoji u Filipovićevim sabranim zlodjelima nekoliko mjesta paradigmatskih za njegov šarlatanski postupak, onih u kojima se na malom prostoru (dvadesetak redaka) sustječu greške iz svih pobrojanih kategorija. Teška srca odlučujem se za jedno od njih, iako su mi i sva druga podjednako draga.
Iz postumno objavljenih sjećanja Eliasa Canettija (Party im Blitz. Die englischen Jahre, Hanser Verlag, München, 2003) Filipović prenosi jednu epizodu vezanu za Oscara Kokoschku, koja mu služi kao povod za vlastita razmišljanja:

Kokoschka je Canettijevima ispričao … zašto sebe smatra glavnim krivcem za Drugi svjetski rat.
Rukama bi prolazio kroz kosu, savio glavu, glas bi mu zadrhtao. Objasnio bi kako je Car i Kralj Franjo Josip I davno nekada, na početku svoje vladavine, ustanovio stipendiju za nadarene, a siromašne buduće studente. Ali, godišnje se dodjeljivala samo jedna stipendija. One godine kada se on prijavio na konkurs i odnio pobjedu, prijavio se i jedan drugi mladić. Zvao se je Adolf Hitler. “Da ja nisam pobijedio na konkursu”, govorio bi Kokoschka, “Hitler nikada ne bi postao političar. Ne bi bilo ni rata ni logora, niti bi moja umjetnost bila proglašena izopačenom”. I tako bi nastavio da se optužuje.
Ovdje imate jedan divan primjer paradoksne parabole, ravne onim najljepšim iz Evanđeljâ. Parabola svakako svjedoči o Kokoschkinoj visokoj etičnosti, osobini koja se obično ne susreće u umjetnika. Isto tako, ona dodiruje i pitanje uloge slučajnosti u historiji. Jer, da je Hitler zaista postao akademski slikar, možda ne bi bilo nacizma ili bi nacizam bio sasvim drugačiji. Nije moguće sve u historiji svesti na zakone društvenog i prirodnog razvoja!!! Zato i postoji danas čitava škola “protiv-činjenične historije” (counter-factual history). Na kraju krajeva, priča je uzorak galgen-humora, najcrnjeg humora sa vješala, koji mi ljudi iz Srednje i Istočne Evrope i razumijemo i znamo cijeniti. Zapamtite, tamo gdje nema crnog humora, kao u Bushmanijadi G. W.-a, tamo nema ni humora niti smijeha uopšte. Unatoč hinjenoj hijenskoj nasnimljenoj zavjesi brojnih njihovih sitcoma, koji preplavljuju i naše očajne televizije. O kako smo nisko pali!!! Pošli smo od Allenovih Dana radija, a završili smo na Will and Grace (SB 466).

Prvi korak sastoji se u razlučivanju: šta je, u ovom odlomku, Canettijevo, šta Kokoschkino a šta Filipovićevo? Čitalac koji odluči da sam i bez Filipovićevog posredovanja pogleda u Canettijev tekst naći će se u čudu: niti se spominje Franjo Josip I, niti početak njegove vladavine, niti stipendija “za nadarene, a siromašne buduće studente”. U tekstu stoji samo da su se i Hitler i Kokoschka natjecali za “istu stipendiju bečke Akademije” (das gleiche Stipendium bei der Wiener Akademie). Sve ostalo je konfabulacija Filipovića Mlađeg, u najboljoj tradiciji Filipovića Starijeg Ontološkog. (Pisac ovih redova, nehistoričar bez znanja njemačkog jezika, nema nikakvog načina da provjeri je li neka takva stipendija zaista postojala: on samo tvrdi da se ništa slično ne spominje u tekstu na koji se Filipović poziva.)
Dalje, motiviran čitalac lako će otkriti da je Canetti počeo pisati rečeno djelo 1990. u Zürichu, u dobi od 85. godina — pedesetak godina nakon londonskih događaja kojih se (pri)sjeća. Jesu li njegove bilješke iz onog doba bile nepotpune? Je li njegovo pamćenje bilo nepouzdano? Tek — i najdobronamjerniji kritičari morali su primijetiti da je knjiga haotična i da ima mnogo ponavljanja, te da ju je očito pisao starac kojem se žurilo (“The book is plainly the work of an old man in a hurry”).
To, naravno, nije dovoljan razlog da je odbacimo kao izvor. No šta nas sprečava da epizodu Hitler-Kokoschka provjerimo nezavisno od Canettija? Svima dostupna historijsko-biografska djela potvrđuju da je Hitler polagao prijemni ispit na bečku Umjetničku akademiju: Am 2. Oktober 1907 trat Adolf Hitler als einer von 112 Kandidaten zur Aufnahmeprüfung in der Wiener Kunstakademie an. Isti ispit polagao je i Kokoschka. I bio je jedan od 28 kandidata koji su primljeni. Hitler nije položio: Von den 112 Kandidaten wurden 28 zum Studium zugelassen […]. Hitler fiel durch.
“Stipendija Franje Josipa I”, ako je i postojala, rješavala je možda materijalni položaj “nadarenih a siromašnih studenata”, ali im nije pomagala da polože prijemni. I da Kokoschka kojim slučajem nije bio primljen, šta jamči da bi njegovo mjesto zauzeo upravo Hitler, a ne neki drugi od 84 odbijena kandidata?
Cijela epizoda, ipak, nije besmislena; no njezin smisao izmiče Filipoviću, odveć zabavljenom time da u dokumentima koji mu padnu šaka traži potvrde svojih unapred smišljenih teorija. On je naprosto zaboravio da je predležeći tekst Canettijev, a ne Kokoschkin. Kako je moguće da Filipović ne primjećuje ono što je bjelodano prosječnom čitaocu, naime da Canetti Kokoschku ismijava (“Canetti relates a grotesquely comic vignette in which Kokoschka claims in all seriousness that he was to blame for the war”)? Da je zapis pročitao do kraja, umjesto što se zaustavio na prvom zgodnom detalju koji mu može poslužiti za sljedeći tekst u Slobodnoj Bosni, Filipović bi (valjda!) shvatio da Canetti govori o Kokoschkinom narcizmu: “Za njega je bilo neprihvatljivo da bude upleten u povijest svoga vremena a da to nema nekog značaja, makar to bila i krivica, uostalom vrlo sumnjiva krivica (eine sehr zweifelhafte Schuld)”. Što, opet, objašnjava inicijalnu nepodudarnost: da, Canetti se dobro sjećao, ali je austrijski slikar izmišljao. S narcističkog aspekta, “jedna stipendija a dva kandidata, Hitler i Kokoschka”, zvuči bolje nego “Kokoschka među 28 primljenih, a Hitler među 84 odbijena kandidata”…
Nakon što je anegdotu prostački i sasvim nehistoričarski istrgnuo iz konteksta, Filipović je ističe kao ilustraciju ni manje ni više nego Kokoschkine “visoke etičnosti” (similis simili gaudet). Pritom je proglašava primjerom “paradoksne parabole, ravne onim najljepšim iz Evanđeljâ”, upuštajući se još jedanput u oblast u kojoj su njegove kompetencije više nego sporne. Parabole ili prispodobe su pripovijesti koje je Isus pričao da razjasni svoje naučavanje; njih treba shvatati kao “zorno prikazivanje simbola, to jest slika koje su uzete iz zemaljskih stvarnosti da označe stvarnosti objavljene od Boga”. Koji simbol, koju duhovnu stvarnost prikazuje Canetti u ovoj anegdoti pa da bi to bila parabola? (I kad smo već kod toga, evanđelje se piše malim početnim slovom kada označava određenu knjigu, velikim kada označava hrišćansku poruku: “Prije nego što su evanđelja zapisana, Evanđelje se više desetljeća propovijedalo”.)
U nastavku, Filipović se na osnovu ove “paradoksne parabole” upušta u what if spekulaciju, pitajući se da li bi uopšte bilo nacizma, i kakav bi bio, da je Hitler postao akademski slikar. Povijest nije deterministička, podučava nas on, u njoj i slučaj igra neku ulogu: “Zato i postoji danas čitava škola ‘protiv-činjenične historije’ (counter-factual history)”.
Čitava historijska škola, kao škola Anala ili “microstoria”? Naš historičar opet malo pretjeruje. Virtualna ili protivčinjenična historija je duhovna aktivnost čija su ostvarenja književna a ne naučna, budući da su plod fikcije. Šta bi bilo da nije došlo do nekih ključnih povijesnih događaja, ili da je njihov ishod bio drukčiji? Naprimjer, da je nacizam pobijedio? O tome čitamo u Fatherlandu Roberta Harrisa, no to je roman a ne historijska studija. Svaki korisnik interneta s gimnazijskim znanjem bilo kojeg evropskog jezika može se uvjeriti da historičari smatraju protivčinjeničnu historiju vrstom zabave, a ne ozbiljnom disciplinom, ponajmanje historijskom školom: “Most historians regard counterfactual history as sometimes entertaining, but not meeting the standards of mainstream historical research due to its speculative nature”.
To nije sve: Canettijev zapis je, po Filipoviću, “uzorak galgen-humora, najcrnjeg humora sa vješala”. No kako “galgen-humor” doslovno znači “humor pod vješalima”, a u naš jezik se prevodi kao “crni humor”, sintagma “najcrnji humor sa vješala” zapravo je “najcrnji crni humor”, pleonastička konstrukcija kao još jedan primjer lošeg stila.
U nastavku, Filipović će podrugljiv naziv za Ameriku G. W. Busha, Bushmania, pretvoriti u Bushmanijada (kao Tanzanijada?), jedan stručni izraz iz televizijske proizvodnje, “zvučna kulisa”, u “nasnimljena zavjesa”, da bi završio jednim moralističkim “O, kako smo nisko pali!!!”.
Da sažmem: u svega dvadeset redova, Nenad Filipović je izvrnuo smisao Canettijevog kazivanja, uljepšao ga vlastitim francjozefovskim dodacima, proglasio narcističkog Kokoschku uzorom vrline a anegdotu parabolom, izmislio jednu historiografsku školu, proglasio spomenutu anegdotu primjerom (najcrnjeg) crnog humora, prešamarao gramatiku (“Zvao se je Adolf Hitler”), oštro osudio nedostatak pravog humora u današnjoj Americi i na kraju donio nemilosrdnu ocjenu duhovne situacije vremena…
Tačno je: nisko smo pali. Pijetlu za uši (praslavensko *kurJcJ, “pijetao”). Za utjehu — u prethodnim desetljećima, neumorna intelektualna aktivnost filipovićâ već nas je bila spustila na najniže grane, pa barem nismo pali s velike visine.

Image and video hosting by TinyPic

ČOVJEK JE NENADU GNJIDA


Sada, štioče, moje čudo shvati
Kad saznah, da žena je udova
I da samo zbog tog poruga je prati.

Dante, Sarajevo inferno


Dvije stvari nikad neće prestati da me ispunjavaju uvijek novim čuđenjem: zvjezdano nebo nada mnom, i nedostatak svakog moralnog zakona u Nenadu Filipoviću. Koliko god iščitavao njegova ostvarenja, uvijek otkrivam neku zločestoću koja mi je ranije promakla, neku nategnutu jezičku konstrukciju koja u tekstu nema druge funkcije doli da opanjka, ocrni ili uvrijedi osobe koje se s Nenadom ne slažu (ili mu se naprosto ne sviđaju).
Ponegdje se Nenad trudi da svoje iskaze o ljudima iz sadašnjih i bivših vremena integrira u temu kojom se naizgled bavi. Na drugim mjestima ne poseže čak ni za tim kamuflažnim sredstvima, te njegovi tekstovi predstavljaju puki katalog uvreda i vulgarnosti koji u Bosni i Hercegovini može sebi priuštiti svako ko po bilo kojem osnovu raspolaže prostorom u novinama. Nenad Filipović je očito uvjeren da je njegovo “prevrednovanje svih vrijednosti” historijski obrat, i sebe vidi kao hrabrog pojedinca koji se bori protiv korumpiranih institucija i službenih vrijednosti. Teško prikriva radost: “sarajevska čaršija se unezgodila i uneredila od mojih tekstova”! Odvažio se da svima kaže sve u lice, ubijeđen da njegovi napisi konačno iznose istine o kojima se godinama šutjelo — dok oni samo potvrđuju da živimo u zemlji s nedjelotvornim i sporim pravosuđem, u kojoj zapravo nema javnog mnijenja (budući da javno mnijenje ne znači slobodu svakoga da u novinama piše šta hoće, ne snoseći za to nikakvu odgovornost).
Filipovićeva potreba da vrijeđa ljude koji mu ne mogu uzvratiti toliko je nekontrolirana da mu se ponekad događa da nanese štetu vlastitom taboru. Pogledajmo, naprimjer, dva sljedeća odlomka, kratka i tematski povezana. U prvome, Muhamed Filipović govori o biblioteci Kulturno nasljeđe:

Želim stoga odati počast stvarnom tvorcu te edicije, a to je bio Hasan Grapčanović. (…) Svojim je nevidljivim radom i upornim guranjem ove stvari, nepoznat javnosti, često nepravedno ogovaran od kojekakvih mediokriteta i na koncu nepriznat, učinio za afirmaciju naše … duhovne baštine, izuzetno mnogo.

Godinu dana kasnije, Nenad Filipović donosi o Grabčanoviću nimalo laskav sud: “propali komunistički Pčre Joseph, čovjek humanističkog obrazovanja i totalitarno-isljedničke svijesti”. I odlučno tvrdi:

Tvorac biblioteke Kulturno nasljeđe nije bio Hasan Grabčanović, kako se to neosnovano tvrdilo u nekim publikacijama. Druga Hasana ta neosnovana tvrdnja nikada nije posebno uzbuđivala, što rječito govori o moralnom habitusu negdašnjih “drugova odozgo”, i o njihovoj suštinskoj srodnosti sa današnjim demokratstvujuščim kleptokratima (SB 466).

Dva odlomka pokreću nekoliko pitanja. Recimo, da li H. Grapčanović/Grabčanović jest ili nije bio tvorac biblioteke Kulturno nasljeđe? Kojem Filipoviću vjerovati, jer obojica — po običaju — autoritativno tvrde, a ništa ne dokazuju niti tvrdnje potkrepljuju? Biblioteka je bila odavno pokrenuta u vrijeme kada je Nenad, u kratkim hlačama, još čitao slikovnice (Heidegger za predškolski uzrast, na svahiliju?), dok je Muhamed svakodnevno antišambrirao u Ce-Ka, i blizu je pameti da bi te stvari on morao bolje znati. Ili: svrstava li se i Muhamedova Historija bosanske duhovnosti I, iz koje je odlomak preuzet, u publikacije koje nešto neosnovano tvrde? Ili: spada li i Nenad među kojekakve mediokritete koji su, prema Muhamedovom mišljenju, nepravedno ogovarali Hasana G. (ako uzmemo da postoji i pravedno ogovaranje)?
Bilo bi lako nastaviti, i oko ova dva proizvoda iz Filipovićâ radionice ispisati pristojnu humoresku. No u tome nas sprečava pažljivije čitanje Nenadovog uratka, koji u osnovi obeshrabruje svaki razdragan pogled na svijet. U njemu se zahtijeva da jednu spornu tvrdnju, koju povrh toga više nije moguće provjeriti, prihvatimo kao istinu samo zato što dolazi iz Nenadovih usta, zatim se pomoću usiljene analogije jedan čovjek, koji se više ne može braniti, izjednačava s današnjom lopovskom elitom na vlasti: na osnovu činjenice da taj čovjek nikada nije demantirao jednu “neosnovanu tvrdnju” (koja je, ako je vjerovati Muhamedu, ustvari osnovana), Nenad Filipović, savjest našeg vremena, donosi zaključak ni manje ni više nego o njegovoj nemoralnosti! Moralni habitus i kleptokratija, dva učevna izraza, jedan latinski a jedan grčki, sračunata da nečemu što više nije ni čaršijski već je običan mahalski trač dadu caklinu uglađenog znanstvenog diskursa (“Bilježim se sa psovanjem”?)…
Primijetimo, ipak, da se sam Nenad već skoro dvije godine posebno ne uzbuđuje zbog neosnovane tvrdnje da je on jedan od naših vodećih filologa, iako niko nikada nije citirao neki njegov filološki rad, možda zato što neki takav rad nikad nije ni objavio…
Baš niko? Tu sam se, možda, malo zaletio: mogu se citirati i neobjavljeni radovi, o čemu će u nastavku biti riječi. Prije toga, stalo mi je da istaknem — a u tijesnoj vezi s predmetom ovog poglavlja, naime temeljnim odsustvom svakog morala kod Nenada Filipovića — da u njegovim oglašavanjima u Slobodnoj Bosni postoje odlomci za čije je puno razumijevanje neophodno predznanje o njegovoj ličnosti, njegovim simpatijama i antipatijama kao i neknjiževnim ciljevima koje svojim pisanjem namjerava da ostvari. Sljedeći primjer preuzet je iz teksta s naslovom “Šta bi sve hadžije morale znati o hadždžu” (SB 478):

Nema ništa netačnije od one izraubovane dosjetke kako je Bosancu, a i Hercegovcu, kućni prag najveća prepreka. Ta na prvi pogled dopadljiva, a zapravo praznjikava, izreka, koja bi se mogla okarakterisati kao jedan od najranijih primjera preseravanja (bullshit) u bosanskoj kulturnoj historiji, niti šta dokazuje niti šta opovrgava, osim što svjedoči o uskoći tobožnjeg “pionira moderniteta” koji je prvi njome zakitio jednu svoju pisaniju. (O preseravanju kao kvaziintelektualnoj djelatnosti i ćorsokaku mišljenja vid. H. G. Frankfurt, On bullshit, /Princeton: Princeton University Press/, 2005).

Nema nikakve sumnje da je H. Frankfurt napisao knjižicu On bullshit, i da je ona objavljena u proljeće 2005. godine u Princetonu. Iz toga, međutim, ne slijedi da je “izraubovana dosjetka” na koju se Filipović obara zaista preseravanje. I dalje raspolažemo samo njegovom tvrdnjom da je to tako, tvrdnjom čija tačnost niukoliko nije dokazana pukim postojanjem Frankfurtovog (ili bilo kojeg drugog) djela. No o Nenadovom citiranju i upućivanju govorim na drugom mjestu u ovoj knjizi: ovdje nas zanima navodni autor navodne dosjetke, kojeg Filipović do kraja svog teksta ne imenuje. Ko je on? Ivan Frano Jukić, bosanski franjevac. No zašto navodni autor? Zato što Jukić nikad nije sam rekao ništa slično, već je samo zabilježio jednu narodnu izreku. Zašto navodna dosjetka? Zato što ta od Jukića zapisana izreka uopšte ne glasi onako kako je Filipović navodi. Jukić piše:

Kažu Bošnjaci da je putniku najveća planina kućni prag; a to je istina.

Jukić, dakle, tvrdi da Bošnjaci nešto kazuju o putnicima. Filipović njegovu tvrdnju krivotvori dvojako: najprije pretvara Jukića u autora dosjetke a ne zapisivača narodne izreke, zatim podmeće da Jukić nešto tvrdi ne o putnicima, nego o “Bosancima, a i Hercegovcima”.
Ali šta će uopšte Jukić u tekstu o hadžu, u koji je zalutao kao Pilat u Vjerovanje?
Njegovo “raskrinkavanje” ima sasvim ovozemaljske razloge. Filipović je jedan od sudionika u polemici o karakteru crkve bosanske, u kojoj se oko nekih pitanja spori s (bivšim) franjevcima i osobama bliskim franjevcima. Usto, u broju 22 časopisa Franjevačke teologije Bosna franciscana (Sarajevo, 2005) objavio je Darko Periša prikaz Historije bosanske duhovnosti I. Muhameda Filipovića, u kojem je na 20 strana pobrojao uobičajene greške i propuste ovog značajnog mislioca, pa je Nenad Filipović izveo cijelu tu gimnastiku kako bi mogao da šutne sve franjevce s Jukićem na čelu. Jedna od tema spomenute polemike (u kojoj oba tabora nastupaju s iste, nepovratno prevaziđene pozicije) jest i bosanska modernost, pa će se Nenad Filipović pozvati na svoj falsifikat kao na ključni dokaz navodne Jukićeve duhovne skučenosti. Logično — da je Jukić tobožnji “pionir moderniteta”, to je stvar koju sve hadžije moraju znati o hadžu!
U gornjem krivotvorenju ipak najviše fascinira spremnost Nenada Filipovića da, radi sumnjive koristi koju može donijeti ovo “razobličenje” Jukića što samo njemu izgleda uvjerljivo, uništi rezultate višegodišnjih nastojanja… Muhameda Filipovića! Jer, opsesija Filipovića Starijeg jest da državni legitimitet današnje Bosne i Hercegovine izvede iz milenijskog postojanja “bosanskog čovjeka” koji se “nekada zvao dobri Bošnjanin, kasnije se zvao Bošnjak, pa se onda … nacionalizuju katolici i pravoslavci”. Šta mislim o Filipovićevom paleontološkom bosanstvu govorim drugdje; ovdje samo ističem da Jukić zaista sve stanovnike Bosne, a ne samo muslimane/Muslimane, naziva Bošnjacima, te bi sinovljev zapis barem u tom elementu mogao poslužiti kao potkrepa očeve teze... da se sin nije pobrinuo da u svome falsifikatu “Bošnjake” promijeni u “Bosance, a i Hercegovce”!
To, naravno, nije jedini puta da Nenad Filipović, u žaru igre, zabija autogolove, što će nam pokazati sljedeći odlomak iz teksta u kojem s podsmijehom govori o jednom karijeristu iz bivših, komunističkih vremena, kada je Partija kontrolom medija promovirala svoje vrijednosti:

I Smiljko Šagolj i Mufid Memija su mi pričali pred kakvim su mukama bivali kad bi im iz kabineta Toda i Branka te Hamze Bakšića, inženjera šumarstva Vlatka Ćosića i Hrvoja Ištuka stizala naređenja da u udarni televizijski dnevnik ubace petominutni prikaz nove knjige druga Toda koji će Miljanović čitati oslonjen na stolove sa knjigama u sarajevskoj kultnoj “Stipinoj knjižari” (SB 453).

Čitalac će se sjetiti da se u “Popisu radova akademika Muhameda Filipovića”, nevješto zamumuljen i razbijen u dvije jedinice, br. 55 i br. 330, navodi i njegov “Predgovor” knjizi Tode Kurtovića Komunisti i nacionalne slobode, u izdanju “Oslobođenja” (1975). Budući da je “Oslobođenje” u ona mračna vremena imalo apsolutno isti status kao i RTSA, postavlja se pitanje iz čijih su kabineta, u ovom slučaju, stizala naređenja da se objavi knjiga druga Tode sa predgovorom druga Muhameda. I šta se očekuje od čitalaca Nenadovih “eseja”? Da, kao učesnici u programu trajne lobotomije, prihvate da su apologetski prikazi onovremenih ideoloških spisa izraz poslušništva, a apologetski predgovori tim istim spisima izraz kritičke distance prema režimu?
Osim što ilustrira spremnost Nenada Filipovića da u svakom trenutku zakolje vola za kilo mesa, navedeni odlomak potvrđuje — da se vratimo na predmet ovog poglavlja — odsustvo svakog moralnog osjećaja: nema čovjeka kojeg on nije spreman oblatiti, nema ideje koju nije spreman diskreditirati ako to odgovara njegovom trenutnom interesu. Te sedmice, interes je bio da se donese što plastičniji portret Mitra Miljanovića; bljutav okus svoje proze Filipović u pravilu nastoji da popravi navođenjem detalja koji stvaraju utisak autentičnosti, “ličnim kazivanjima” koja su mu tako draga, pa će se čitaocima koji su, nakon lobotomije, zaboravili ratna javljanja iz Gruda ponuditi svjedočenje principijelnog i poštenog Smiljka Šagolja kao glavni element optužnice protiv Hamze Bakšića (čestitamo, čestitamo!). Koji mjesec kasnije, kada porodični interes bude definiran kao “rehabilitacija Novaka Kilibarde u očima bosanske javnosti”, Filipović će laka srca proglasiti četnikom Marka Vešovića.
Nije rijetko da, u dvjema različitim prilikama, iste ličnosti dobiju dijametralno suprotne “ocjene”: jedanput ih Filipović navodi kao uzore vrline koji jamče vjerodostojnost njegovog vlastitog kazivanja, a drugi puta ismijava njihove profesionalne i lične kvalitete. Kada, naprimjer, želi da diskvalificira Esada Ćimića i njegovu knjigu Politika kao sudbina, Filipović se poziva na Arifa Tanovića:
Akademik Tanović je dokazao da je jedan od najpametnijih i najduhovitijih ljudi u bosanskom XX vijeku, kada je rekao … otprilike ovo: “Nije politika čovjekova sudbina! Karakter je čovjekova sudbina!” (SB 499).
No, dok još nije mogao znati da će mu ovaj “učenik Vuka Pavićevića” zatrebati, Filipović je Arifa Tanovića posprdno nazivao “stručnjakom za samoupravnu etiku” i optuživao za najteži zamislivi zločin, pogrešnu nacionalnu svijest, zlurado podsjećajući na Tanovićevu svojevremenu izjavu “Kad je stani-pani, svi smo mi, ipak, Srbi!”. (Treba li uopšte napominjati da će i Smiljko Šagolj koji je, ako je vjerovati Filipoviću, pod strašnim pritiskom provodio direktive Ištukâ i Bakšićâ, na drugom mjestu — nakon te jednokratne upotrebe — biti naveden kao primjer partijskog poslušnika i jedan od “takmaca za titulu viteškog bojnika na putu Samoupravljanja”?)
U neprekinutom procesu predstavljanja ličnog interesa kao opšteg, Filipović je ipak najviše truda uložio u “esej” o jednom srpskom historičaru, “Svjetlo balkanskog grada. Misao Radovana Samardžića” (SB 504) — panegirik koji najbolje ilustrira koliko prizemni mogu biti razlozi kojima se rukovodi u donošenju moralnih sudova o ljudima iz bivših i sadašnjih vremena. Nakon što pročitamo sve pohvale koje Filipović u ovom tekstu ispisuje, nužno se pitamo je li riječ o istom onom Radovanu Samardžiću, perjanici srpskog nacionalizma, akademiku koji nije štedio napora u poticanju na mržnju i pravdanju budućih zločina. Filipović je, naravno, mogao da se zadrži na pohvalama Samardžićevih monografija (Veliki vek Dubrovnika, Sulejman i Rokselana, Mehmed-paša Sokolović), i da naprosto prešuti njegov aktivan angažman u “balkanskim ratovima”. No on vjeruje, s punim pravom, da kod čitalaca Slobodne Bosne sve prolazi (lobotomija traje već neko vrijeme!), pa bezočnim krivotvorenjem stvara sasvim suprotnu sliku, na osnovu koje bi Samardžiću trebalo dodijeliti, posmrtno, neko visoko bosansko odlikovanje. U njegovoj interpretaciji, Radovan Samardžić je bio, između ostalog, “čovjek protivan srpskom seljačkom socijal-šovinizmu”, koji je “mrzio svaki klerikalizam i koji se grozio vjerskog ludila”; osobito je “volio ‘razumnu pobožnost’ balkanskih gazda”, i “dokazao da idolatrija seljaštva potpuno falsifikuje karakter srpske prošlosti pod Turkokratijom”…
Možemo li u tom portretu prepoznati srpskog akademika koji je pisao:
Zahvaljujući svom pravoslavlju, srpski narod je i mogao zamisliti svoj istorijski slučaj kao veliku metaforu o grehu, smrti i vaskrsenju, kako bi se na najteži i najdostojniji način pripremio za budući slobodan život (koji treba zaslužiti). Bilo je izuzetno naporno, ali i besprimerno časno nositi teret takve baštine. Time Bog nije svakog kaznio, ali ni nagradio (Ideje za srpsku istoriju, 1989, s. 71).
Ima u Samardžićevim spisima i briljantnih antiklerikalističkih istupa, ima… Naprimjer: “istorijska društva nastala kao prirodni organizmi ne mogu ostati na okupu bez božje reči u svojoj srži. To se nigde nije desilo”. A ima i osuda srpskog seljačkog socijal-šovinizma, iako one piscu ovih redova više zvuče kao pothranjivanje pseudomitske slike o srpskom ratniku kao otjelovljenju dobra i humanosti, i o ratovima koje Srbi vode kao pravednima, odbrambenima i oslobodilačkima: “Prosti seljak je, pritegnuvši opanak i zgrabivši svoju brzometku, odlazio u rat da osveti Kosovo i oslobodi braću od tuđina”, jer je knez Lazar postao “za sva vremena” nosilac zavjetne misli da “birajući između ropstva i časne smrti, mora se opredeliti za smrt da bi se vaskrsnulo”, pa “umreti za ovozemaljske stvari i opredeliti se za carstvo nebesko znači ostati na braniku slobode” (v. Olivera Milosavljević, U tradiciji nacionalizma, Beograd, 2002, s. 89).
Ovaj raskorak između pravog Radovana Samardžića i njegovog portreta koji Nenad Filipović oslikava u Slobodnoj Bosni objašnjava se jednom prostom činjenicom. Odgovarajući na sasvim osnovane primjedbe da on, u petom desetljeću života, nema nijednu objavljenu knjigu iz oblastî u kojima potražuje status neprikosnovenog autoriteta, Filipović ističe da Radovan Samardžić, u jednoj bilješci u svojoj Istoriji srpskog naroda, navodi njegov rad Kodža Sinan-paša i spaljivanje moštiju sv. Save kao doprinos koji je razriješio jedan spor u srpskoj historiografiji (taj rad, završen 1991, još je jedno od znamenitih djela koja Filipovići čuvaju u rukopisu i za čije su nepojavljivanje kriva 3P — Partija, povijest, PDV —, ali koji i neobjavljeni izazivaju divljenje).
To što je (bio) jedini svjedok da je Nenad Filipović jednom u životu napisao kvalitetan historičarski rad u kome su došle do izražaja njegove nesumnjive osmanističke kompetencije, i što je ovome svojevremeno pružio “neponovljivo pogodne uslove rada u Balkanološkom institutu”, zavrijedilo je Radovanu Samardžiću da bude odvojen od Ekmečićâ, Krestićâ i ostalih Bećkovićâ iz Srpske akademije nauka i umetnosti, i predstavljen bravima koji čitaju Slobodnu Bosnu maltene kao njihov protivnik. “Nisu ni Beograd ni SANU bili monolitni u svom nacionalizmu i podršci Miloševiću”, uzvikuje Filipović. Tačno, ali samo djelimično — agregatno stanje Beograda mijenja se prema prilici, i on postaje monolitan čim to Filipovićima zatreba: spominjana knjiga Politika kao sudbina je “paskvila … štampana u Beogradu”, i sama ta činjenica je dovoljan dokaz Ćimićevog antibosanstva! (Historičar Nikola Samardžić, potpredsjednik Liberalno-demokratske stranke, jedna je od umjerenijih i razumnijih ličnosti na srbijanskoj političkoj pozornici, kako sam Filipović konstatira. No ne zato što “mnogo duguje” svome ocu Radovanu, kako nas Nenad uvjerava, već zato što se očevog utjecaja u jednom trenutku oslobodio. Filipović Mlađi, kome je selektivno navođenje izvora i primjera ono što je Filipoviću Starijem laganje, naime druga priroda, propušta da napomene da je Nikola svojevremeno veličao “neuništivu genetsku snagu srpskog naroda”, prije nego što je napravio zaokret i napustio romantičarsko-nacionalistički diskurs. Što govori da sinovi ne moraju nužno ići stopama očeva…)
Ako čitalac dosad nije shvatio, izreći ću to jasno i nedvosmisleno: cijela ta Nenadova rabota nije ideološki motivirana. Što Nenad Filipović veliča srpskog akademika Radovana Samardžića a ismijava, recimo, bosanskog akademika Arifa Tanovića ne znači da podržava projekt Velike Srbije. Što poziva za svjedoka Smiljka Šagolja, a protiv Hamze Bakšića, ne znači da se zalaže za HZ Herceg-Bosnu, upravo kao što omalovažavanje Jukića (Džaje, D. Lovrenovića, I. Lovrenovića…) nije znak nikakvog njegovog antihrvatstva koje mu protivnici neosnovano pripisuju. Nenad suviše voli sebe a da bi bio trajno vezan za bilo koji kolektivni projekt; radi se samo o tome da stalno pothranjivanje hipertrofiranog ega zahtijeva mnogo energije, pa Nenad povremeno mora ponekog da sagori. Izbor je diktiran ličnim interesom i trenutnim odnosom snaga, a ne etnoreligijskom pripadnošću potencijalnih žrtava: da se historičar Franjo Tuđman kojim slučajem negdje pohvalno izrazio o historičaru Nenadu Filipoviću, ovaj bi uložio neviđen napor da nas uvjeri da general i nije bio tako loš…
Jedna Filipovićeva nepojamna gadost ipak se izdvaja iz raskvašene balege njegovih istaknutih filoloških radova. Ona je toliko bezočna da mi je, što teška srca priznajem, kod prvog (i drugog, i trećeg!) čitanja naprosto promakla. A za taj propust kriva je — e, da! — moja jezička insuficijencija.
Obarajući se, u jednom svome tekstu (SB 522, 16. 11. 2006), na čitaoca koji je Danima poslao pismo pod pseudonimom “Vjekoslav Bizjak”, i čiji mu je identitet bio savršeno poznat, Nenad Filipović ispisuje rečenicu kojom cilja Vildanu Selimbegović, urednicu lista koji je “Bizjaku” ustupio prostor. Rečenica glasi:
Ovdje je, od anonimne kukviže, mnogo interesantniji urednički stav dame koju sam svojevremeno opisao sintagmom huda hudovica trista Zlîcâ Lolić Vildanica.

Na zagrebačkoj Akademiji za kazalište i film studira(o) se hrvatski jezik s akcentologijom cijelih šest semestara, i poduka koju sam dobio od Bratoljuba Klaića ostala je do danas osnova svih mojih, u međuvremenu produbljenih, jugoslavističkih znanja. Znao sam, i bez provjere, da hud znači prije svega loš u moralnom smislu, a zatim i bijedan, te sam cijelu, od samog Filipovića kurzivom istaknutu sintagmu shvatio kao još jednu njegovu nategnutu duhovitost na račun tuđeg imena, “bijedna bijednica Vildanica” ili nešto slično…
No nije se radilo o imenu već o bračnom stanju, što sam razabrao kada sam upoznao glavnu urednicu Dana, i saznao da je u ratu izgubila muža: “Ja sam udovica. ‘Huda hudovica’, zar niste shvatili iz Filipovićevog teksta”?
Ne, nisam bio shvatio. Nikako nisam bio shvatio.
Naravno: udovica je, izvorno, hudovica. To sam znao, ali nisam povezao. Nije mi palo na pamet.
Bolestan duh može se jezikom služiti na bezbroj načina, ko sve da ih upozna! Klaić nam je predavao neke druge stvari, tako da znam uglavnom sve, recimo, o osobenostima jezika u koji je Kombol pretočio Danteove tercine. No za istaknutog filologa kod nas se, očito, traže drugi kvaliteti.
Ua, udovica! U bilo kojem gradu na svijetu da to vikneš na ulici, okrene se barem jedna. A kod nas, u Kotlini, ako imaš sreće, i pet-šest!
Nenad Filipović nije se na stranicama Slobodne Bosne rugao imenu Vildane Selimbegović, već samo činjenici da joj je muž poginuo. A ja to nisam shvatio.
Pravda me, možda, to što se svojevremeno nije oglasio niko od onih koji su, za razliku od mene, bili upoznati s činjenicama iz privatnog života Vildane Selimbegović. Da, svojevremeno, jer — kako je čitalac sigurno primijetio — Filipović sâm ističe da samo ponavlja “sintagmu” koju je jednom ranije već bio upotrijebio! Da je ta njegova repriza izazvala nakon praizvedbe ikakve reakcije, meni to ne bi promaklo. Ali nije!
Čak i da je suprug Vildane Selimbegović poginuo u saobraćajnoj nesreći, to u mojim očima ne mijenja ništa na stvari. No poginuo je braneći grad, a za našu javnost to je bitna razlika, i njegova porodica pripada posebnoj klasi kojoj se ukazuje, ili barem treba da se ukazuje, naročita pažnja i institucionalna zaštita.
Pa ipak, na to otvoreno ruganje s udovištvom glavne urednice Dana niko nije reagirao. Čak ni u novinama koje sama uređuje. I možemo samo nagađati zašto.
Recimo: beščašće Nenada Filipovića traje već skoro dvije godine, pa su svi oguglali.
Ili: forenzičkom analizom Nenadovih tekstova može se nepobitno dokazati da je on čestit musliman koji žestoko napada one koji žderu udovički i jetimski mal, ergo, tvrdnje da on vrijeđa iste te udovice obična su objeda iza koje stoje extenebrozni naredbodavci.
Ili: nek’ se Vildana brani sama, uređuje novinu pa nek’ mu otpiše.
Ili: može valjda napisati uvodnik ako joj je stalo, što mi da se petljamo!
Ili: Vildana Selimbegović uređuje novinu koja nije uvijek pravovjerna. Bije Srbe, al’ bije i Turke!
Ili: nije sigurno da je njen muž šehid a ne samo pali borac Armije BiH, jer se ona o tome javno ne izjašnjava…
Ima, ipak, jedna situacija u kojoj bi Vildana Selimbegović, uza sve spomenute otežavajuće okolnosti, dobila, a da i ne traži, energičnu javnu zaštitu i nepodijeljenu masovnu podršku. Zamislite, recimo, da glavnu urednicu Dana tom “sintagmom” nije opisao sin “nepotkupljivog svjedoka Povijesti, Muhammed-bega Filipovića”, već neki dobar komad ćafira, neka masna vlašina, napriliku Marko Vešović! O, radosti! O, nenadane sreće i prilike da se poljuljano jedinstvo uspostavi oko slučaja čistog kô suza! Nakon svega što su nam uradili, još nam i udovice vrijeđaju! Kako bi se samo rukovodstva stranaka i članovi predsjedništava i kongresi intelektualaca i golema ulema uzbunili, kako bi se preporodi preporodili, organizacije šehidskih porodica usplahirile, javne ličnosti sablaznile, novinari raspisali (ko zna, možda bi se čak i neko od kolega iz Dana oglasio!), vaskoliki bi grad zabrujao i zatutnjio, aktivna islamska omladina ne bi ostala pasivna, podigao bi se cijeli taj (konstitutivni) narod munafika i zatražio da se zločinitelj nađe u centralnom zatvoru čak i bez suđenja u centralnom dnevniku.
Ali ovako, eh, eto… štampa je ipak slobodna!
Priznajem da je, u svemu tome, držanje glavnog urednika Slobodne Bosne bilo za mene nemala zagonetka. Čovjeka znam površno, iz kafane, no nisam mogao da zamislim šta ga je navelo da stranice svoje novine otvori za priloge u kojima, makar i posredno, komandant Bobanove medijske kažnjeničke bojne iznosi svoj stav o bilo kome ili bilo čemu, u kojima se pjevaju ode srpskim historičarima koji pjevaju ode srpskim ratnicima što odlaze “u rat s olakšanjem, podosta se time i zabavljajući”, i u kojima se, konačno, ljudima baca u lice njihova životna nesreća kao sramna činjenica koju treba da skrivaju (ali je od Nenada Filipovića sakriti ne mogu)!
Odgovor sam našao u tekstu “Pravo na individualnost, uspomene i biblioteku” (SB 523), gdje Filipović kazuje u kojim je okolnostima došlo do njegove saradnje u Slobodnoj Bosni: on je glavnom uredniku, inače prijatelju, postavio svoje uslove, ovaj ih je prihvatio, a dvojica advokata, zajedničkih prijatelja, uobličila su taj kafanski dogovor među prijateljima sastavivši privatnopravni akt prema kojem, summa summarum, Nenad Filipović može u Slobodnoj Bosni pisati šta hoće.
Stvar je jasna: poput hiljada vojnika iz svih epoha i sa svih meridijana, koji nikada nisu činili zločine već su samo izvršavali naređenja, ni Senad Avdić ne podržava nužno Nenadove gnusobe, već — u pravnoj državi kakva je bosanska — samo poštuje ugovorne obaveze.
S nestrpljenjem čekam sljedeći tekst Nenada Filipovića, “spoj ogleda i memoarističke proze”, u kojem će taj pacijent s nostalgijom progovoriti o mladosti provedenoj na Koševu (eh, ta koševska raja!), i nepodijeljenoj radosti koju bi osjetio kada bi na bolničkoj kapiji — čekajući da s roditeljima pođe slušati Talajićku — uvrebao nekog čovu što se vraća s hemoterapije, pa viknuo za njim “Ćelo, dođi mi na sijelo”!

Image and video hosting by TinyPic

I MI NENU ZA TRKU IMAMO...


Ne samo polemiku već i svako neslaganje Filipovići shvataju kao totalni rat, koji ne implicira samo osobe s kojima su u sporu već i sve članove njihove porodice do u deveto koljeno, njihove prijatelje i poznanike, koji tako postaju legitimne mete. U tom ratu sve je dozvoljeno, a uzvišenost cilja (odbrana Filipovića, što je isto što i odbrana bošnjačko-islamskog identiteta, bosanske opstojnosti i strininog jeržišć-pilava!) opravdava sva sredstva. Marko Vešović imao je hrabrosti da se svakodnevnom lobotomiziranju odupre, jednom prilikom kada se od bosanske javnosti zahtijevalo da zaboravi sve što zna o Novaku Kilibardi, jer je Filipovićima za neke njihove račune tako odgovaralo. Podsjećao je, uporno, na političku prevrtljivost Muhameda Filipovića i njegovu poslovičnu sklonost laganju, i usput tražio da istaknuti filolog Nenad Filipović, koji je naravno ustao u odbranu porodičnog interesa, pruži neke dokaze svoje filološke kompetentnosti. Što je u nastavku Vešović proglašen četnikom nimalo ne iznenađuje. A ne treba da čudi ni to što se Nenad Filipović, u nedostatku argumenata, u odlomku koji donosim obara na Vešovićevu kćerku: taj odlomak, zamišljen kao završni udarac poslije kojeg se Vešović neće oporaviti, još je jedno od onih paradigmatskih mjesta na kojima dolaze do izražaja skoro svi elementi Nenadovog stvaralačkog postupka.

Kako mi jaranica opriča, sažaljenja je vrijedan Marko Velimirov, taj samozaljubljeni troglodit, primjerice, dok se sâm sa sobom bije da izdrži do kraja nekakav koncertić na kome mu ćerce Ivančica-Tratinčica pokušava da puhuka Haydna, Bottesinija i Hindemitha u fagot. Curica očito nije Rudolf Klepač, svjetski znani virtuoz na tom zahtjevnu instrumentu, ili, pak, šibenski Sarajlija Damir Huljev. Jer, i takva raštimana Tratinčicina muzika jeste za Pap(lj)anina-Pa(p)ljanina nedostižno kulturno dobro (njem. Kulturgut) (SB 518).

Ovo što je rečeno možda nema veze s meritumom polemike, naime da li je Muhamed ontološki lažov a Nenad patološki filolog, ali je prilika odveć zgodna a da Nenad Filipović propusti da se naruga tuđem imenu (Ivančica-Tratinčica!) ili porijeklu (Papljanin!), ili da pohvali porijeklo kojem on daje prolaznu ocjenu (šibenski Sarajlija!), ili da podsjeti na svoje znanje stranih jezika (Kulturgut!), ili da demonstrira poznavanje klasične muzike (fagot je zahtjevan instrument, a Rudolf Klepač virtuoz!), usput potvrđujući da su čaršijska kazivanja ipak njegov glavni historijski izvor: na učeničkom koncertu on nije bio, ali mu ga je “opričala jaranica”, što je dovoljno da zaključi i o tome kako se Vešović držao i kako je mala svirala (raštimano, nego kako, jer gdje će neko iz neprijateljskog plemena bilo šta dobro raditi!).
Stoga gore upotrebljenu sintagmu “u nedostatku argumenata” treba shvatiti uslovno: Nenad Filipović vjeruje da to što je iznio upravo jest argument, i to presudan! Ipak, čini se da u trenutku kada je tekst pisao nije bio u najboljoj formi, sudeći po prilikama koje je propustio: nije nam rekao, naprimjer, da riječ fagot dolazi od italijanskog fagotto, “svežanj” — a mogao je, pa bi nas još više zabljesnuo svojim poznavanjem stranih jezika. Izostavio je i ključnu informaciju da šibenski Sarajlija Damir Huljev zapravo živi u Ljubljani, što najbolje govori kakvi su Vešovići, i otac i kći! A cijela njegova argumentacija oslabljena je prešućivanjem činjenice da je Klepač prezime češkog porijekla, te da Rudolf nije samo fagotist već i dirigent, i počasni član Hrvatskog društva glazbenih umjetnika — što bi jednom zauvijek zatvorilo usta svima koji se pitaju kakav je to filolog bez objavljenih radova iz struke! (Zamišljam sretan nadrealistički kraj ove tipično filipovićevske “polemike”: Nenad Filipović bježi Titovom koliko ga noge nose, a goni ga Vešovićeva kćerka obučena u kostim tratinčice, kao za školsku priredbu, vičući “Nisam Huljev, ali ti si hulja!”, i klepajući ga fagotom iako nije Klepač!)
Inače, o muzičkim djelima koja mjestimice spominje Filipović ne govori stručnim rječnikom muzikologije i muzičke kritike, jer njime ne vlada. Umjesto toga, poseže za svojim omiljenim izražajnim sredstvom, “autoritativnom hiperbolom”, pa kaže hvaleći violinski koncert Vlade Miloševića: “U rukama virtuoza kao što je Anne-Sophie Mutter Miloševićev bi se violinski koncert pokazao ravan Sibelijusovom”. Dovoljno da čitaoci zaključe kako je istaknuti filolog, onako usput, i vrstan poznavalac muzičke literature, strane kao i domaće, kadar da donosi besprizivne sudove i o djelima i o izvođačima.
Avaj! samo diletantu može pasti na pamet da violinski koncert Vlade Miloševića, rođenog 1901, uspoređuje s koncertom Jeana Sibeliusa (r. 1865), kojeg od Miloševića dijele skoro dvije generacije i isto toliko stilskih razdoblja, a ne sa jednako poznatim violinskim koncertima Arama Hačaturjana (r. 1903) ili Samuela Barbera (r. 1910). Kako sam Filipović kaže, još je Kvintilijan upozorio: “Ne pravite besmislena poređenja!” (...)

Zločin iz tekstualnih pobuda

Način na koji otkrivamo pozitivne osobine Nenada Filipovića do dirljivosti je prostosrdačan: on sam nam ih saopštava. U neprekinutom ego-tripu, on jednom sedmično podsjeća čitaoce na svoje brojne kvalitete i kompetencije, među kojima je, navodno, i “forenzička analiza teksta”. A kako je neekonomično da cijeli odjeljak potroši samo na potvrđivanje vlastite izuzetnosti, on će o istom trošku usput marnuti i nekog od onih s kojima je u sporu, u ovom slučaju Marka Vešovića: “Za razliku od Marka Velimirovog, moja je malenkost stručnjak za takvu jednu analizu”.
Eto, ako smo i bili u opasnosti da sumnjamo, sada znamo. No bilo bi lijepo da dobijemo i nezavisnu potvrdu te stručnosti. Sam Filipovićev iskaz nije dovoljan; nismo gospoda, i tražimo da svako pokaže šta ima u ruci prije nego što pokupi pare. Za sada, vidjeli smo da Filipović nije razumio Canettijev zapis, i da je izvukao pogrešne zaključke iz Gellnerovog djela — nedovoljno da zaključimo da je stručnjak, ali sasvim dovoljno da zaključimo da je malenkost…
S druge strane, ideja nije loša: naslov američke serije o forenzičarima, CSI (“Crime Scene Investigation”), u nas je preveden kao “Mjesto zločina”, u čemu ima neke simbolike, jer su Filipovićevi napisi mjesto najvećeg tekstualnog zločina za koji znam, a stvarno sam načitan. Stoga ne mogu odoljeti iskušenju da se na nekom njegovom tekstu i sam okušam kao forenzičar.
Odlučujem se za jednu, samo jednu rečenicu iz Filipovićevog napisa “Istanbulsko noćno iverje” u kojem se on oštro obara na vehabizam, i na teologa iz XIV. stoljeća Ibn Tejmijeta koji je glavni vehabijski autoritet.

Oni koji išta znaju o hanefijskom Islamu, znaju da su Ibn Tejmijjine fetve ne samo neobavezujuće za hanefije, pa samim tim i za Bošnjake, te znaju da je ogroman broj fetvi tog svadljivca kome su se, kako je to Ibn Battuta tačno primijetio, pogrebale misli u glavi (ar. kana fi-‘aqlihi šay’an), oboren u spisima hanefijskih autoriteta (SB 522).

Prvi je dojam da je rečenica sintaktički nekorektna: “ne samo” zahtijeva “nego i”, a ne “te”. To nije prvi puta da Filipović u drugom dijelu rečenice napusti ideju koju je slijedio u prvom, no na tome se neću zadržavati.
Dalje, njegova kritika Ibn Tejmijeta nije racionalistička, već doktrinalna: on zauzima poziciju hanefijskog teologa koji se u nečemu ne slaže s hanbelijskim teologom. Takve kritike su legitimne, no obično se ne objavljuju u političkim sedmičnicima. Ako njujorški Time izražava neslaganje s nekim papinim stavovima, ne čini to s pozicija američkog protestantizma kao doktrinalno suprotstavljenog katoličanstvu: za to postoje specijalizirani teološki časopisi…
Zatim, jasno je da je Filipović nekad i negdje izvršio izjednačenje Bošnjaka i bosanskih muslimana, o čemu je propustio da izvijesti kako svoje čitaoce tako i sve zainteresirane. Postoje brojni Bošnjaci koji su sasvim ravnodušni prema fetvama, ko god da ih je izdao, budući da su ateisti (ili, ako više volite, agnostici). Upravo kao što akta Drugog vatikanskog sabora ne obavezuju Irce već irske katolike, nijedna fetva ne obavezuje Bošnjake — a bosanske muslimane obavezuju fetve njihovih muftija.
Konačno, čak i ako imamo u vidu Filipovićev glavni životni cilj, potvrditi sliku o sebi kao eruditu i stručnjaku za sve zamislive humanističke discipline, navođenje transliteriranog arapskog teksta jedne ocjene koju o Ibn Tejmijetu izriče putopisac Ibn Batute, naime da su se ovome “pogrebale misli u glavi” (ar. kana fi-‘aqlihi šay’an), predstavlja, u jednom napisu u sedmičnom magazinu, groteskno razmetanje.
Šta je Filipović htio da postigne? Da uvjeri čitaoce kako Ibn Batuteta čita na arapskom? U tom slučaju, čudno je što ne daje naslov izvornika (kako to u drugim prilikama radi), pa ne znamo u kojem je izdanju djela Rihla, i na kojem mjestu, našao arapsku frazu koju donosi.
Upustit ću se u jedno nagađanje, a na Filipoviću je da me utjera u laž: on Ibn Batuteta nije čitao na arapskom. To nije zločin: milioni ljudi čitaju, svakodnevno, hiljade djela u prevodima na jezike kojima vladaju. No kada pokušavate druge uvjeriti u suprotno, i kada to činite nevješto, samo privlačite pažnju!
Šta me navodi da posumnjam da se i ovdje radi o jednoj od Filipovićevih prevara kojima ostvaruje svoj glavni životni cilj? Naprosto činjenica da arapskog izraza kana fi-‘aqlihi šay’an nema u izvornom tekstu koji su između 1853. i 1858. izdali Defremery i Sanguinetti (Voyages d’Ibn Battűta, sv. I, Anthropos, Pariz, 1968, s. 215), tekstu koji je poslužio i kao osnova za kasnija izdanja u arapskom svijetu (npr. Dar Sadir-Dar, Bejrut, 1379/1960) i kao predložak za sve zapadne prevode. Rečenica uopšte ne sadrži glagol kâna, “biti”; umjesto kana koje Filipović “navodi”, stoji illâ anna, koje ovdje ima vrijednost našeg veznika ali: Ibn Batute kaže da je Ibn Tejmije bio čovjek širokog znanja, ali malo poremećen.
Stariji od dva nezavisna francuska prevoda donosi “mais il y avait dans son cerveau quelque chose de dérangé”. Noviji francuski prevod donosi “mais était un peu dérangé”. Gibbov engleski prevod donosi “but with some kink in his brain”.
Kako i francusko mais i englesko but znače ali, može se zaključiti da su ovi prevodioci imali pred očima tekst u kojem stoji illâ anna, a da je Nenad Filipović svoje kâna, pomoću kojeg čitaoce uvjerava da je čitao arapski izvornik, naprosto izmislio.
Izmislio? Tu sam se možda malo zaletio: prije će biti da se radi o lošem pamćenju. Primjedbu arapskog putopisca o Ibn Tejmijetu Filipović nije našao čak ni u nekom prevodu Ibn Batutetovog djela, već u Bolesti islama, sjajnom ogledu o islamskom integrizmu koji je Abdulvehab Medeb napisao nakon atentata od 11. septembra 2001, i koji je u bosanski prevela Nurija Hadžić. Medeb, za kojeg je integrizam “bolest islama” na isti način na koji je fanatizam bolest katoličanstva a nacizam njemačka bolest, donosi u drugom dijelu svoga ogleda (“Genealogija integrizma”) portret Ibn Tejmijeta, u sklopu kojeg prenosi i spornu rečenicu iz Ibn Batutetovog Putopisa:
literalizmu i antropomorfijskom, “tjelesnom” dogmatizmu izruguje se tandžerski putopisac Ibn Batute (1304-april 1369), koji kazuje da ga je susreo: “Boravio je u Damasku među velikim hanbelitskim pravnicima i Takiudin ibn Tejmije, cijenjen čovjek koji je mogao govoriti o mnogim religijskim znanostima, ali je bio malo poremećen…” (Zloupotreba islama, prevela Nurija Hadžić, Imic-Rabic, Sarajevo, 2003, s. 59).
Abdulvehab Medeb piše na francuskom, no ne pada mu na pamet da za potrebe svojih čitalaca sam prevodi Ibn Batuteta iz svog maternjeg arapskog. On preuzima noviji francuski prevod koji je sačinila Paule Charles-Dominique, i zadovoljava se time da uz “malo poremećen” (“un peu dérangé”) primijeti u bilješci br. 12 na dnu strane:
12 U arapskom tekstu stoji illâ anna fî ‘aqlihi šay’un, dosl. “ali nešto je bilo u njegovom umu”. Na našem jeziku, arapski izraz znači upravo “nisu mu sve koze bile na broju”.
To je, a ne Ibn Batutetov Putopis, Nenad Filipović svojevremeno pročitao. A kako bi prikrio tragove i odvukao pažnju onog jednog i pol čitaoca Slobodne Bosne kojeg bi to još moglo zanimati, on ne kaže da je Ibn Tejmije bio malo poremećen, ni da mu nisu sve koze bile na broju, pa čak ni da mu je falio šaraf (D. P. Little: “Did Ibn Taymiyya Have a Screw Loose?”), već da su mu se “misli pogrebale u glavi”: nezavisan prevod koji je on, eto, sačinio za potrebe svojih vjernih čitalaca, i za kojim kao ključni dokaz slijedi, u zagradama, nepostojeći izraz na arapskom — zato što Filipović nema pred očima izvorni tekst, već se pogrešno prisjeća Medebove bilješke u prevodu Nurije Hadžić…
To nije sve. Bolest islama pisana je u jednom dahu, na snažan, organski poticaj, i Abdulvehab Medeb ne gubi vrijeme na učenjačka pojašnjenja koja ne doprinose njegovom projektu. Njemu je poznato da Ibn Batute nije nikad zaista susreo Ibn Tejmijeta, no ne zadržava se na tome, i tvrdi samo da putopisac kazuje da ga je susreo.
Zašto je to važno? Opšte je mjesto u islamologiji da je Ibn Batute došao u Damask u četvrtak, 9. ramazana 726/6. augusta 1326, a da je u tom trenutku Ibn Tejmije bio već skoro mjesec dana u zatvoru, iz kojeg neće izići do smrti: ako je vjerovati najistaknutijem zapadnom poznavaocu teologovog života i djela, Henriju Laoustu, “18. jula 1326, u popodnevnim satima, bez ikakvog suđenja, Ibn Taymiyya je uhićen i … zatočen u damaščansku tvrđavu” (Vjerske podjele u islamu, preveo T. Haverić, Rabic-ECLD, Sarajevo, 2004, s. 246).
Ibn Batute, dakle, nije mogao prisustvovati teologovoj hutbi koju u nastavku opisuje. Niti je mogao vidjeti kako ovaj silazi s mimbera, primjećujući da “Bog silazi s neba na ovaj svijet ovako kako ja sada silazim”, što mu je zavrijedilo optužbe za antropomorfizam. Radi se o konfabulaciji, i to objašnjava zbog čega se Nenad Filipović oslanja na Ibn Batutetovu “tačnu primjedbu”: srodne duše se privlače!
Da ne bude zabune: svi Filipovićevi zaključci o Ibn Tejmijetu stoje. Što ne mijenja mnogo na stvari: Ibn Batute je do ocjene o teologovoj laganoj umnoj poremećenosti, koju Nenad Filipović prenosi kao “tačnu primjedbu”, došao iz druge ruke, na osnovu jednog događaja kojem nije bio svjedok, sklapajući sliku od priča koje je čuo po dolasku u Damask — upravo kao što je Filipović donio ocjenu koncerta Vešovićeve kćerke kojem nije prisustvovao, ali mu ga je “opričala jaranica”.
Eto šta je forenzička analiza teksta u stanju da izvuče iz samo jedne rečenice Nenada Filipovića, koji je takvih rečenica napisao na stotine. Ipak, ta analiza, upravo zato što je forenzika egzaktna nauka, ima svoje granice. Ona odgovara na pitanja o činjenicama, ali ne i o pobudama ili poticajima, tako da nikada neću saznati šta se to pogrebalo u glavi ovog unuka nene Đule, pa je povjerovao da može nekažnjeno da se izdaje za islamologa u jednoj, ipak, maloj sredini u kojoj svako zna koliko je drugi težak, i u kojoj mirno i povučeno žive unuci nene Nurije. (Bi li se nena Nurija začudila što je 2003. u Sarajevu objavila prevod Medebove Bolesti islama, s obzirom na to da je umrla u Podgorici 1922, a ne znam je li bila i pismena? Ili bi joj bilo čudnije što je djelo prevela u bosanski a ne u crnogorski?)
U nekim drugim epohama i drugim kulturama, gdje svako neku nenu za trku ima, slični prepori rješavali su se sportskim takmičenjima: nena Đula protiv nene Nurije, pa koja utekne! No to bi u ovom slučaju bila mrtva trka. (...)

Akindžije

Filipovićima je jasno da svoju prevaru ne mogu održavati sami, pa nalaze načina da u svoj navijački voz ukrcaju ne samo simpatizere, već i pokojeg aktivnog pomagača. Način je provjeren, jer je godinama usavršavan, i sastoji se u povremenom instrumentaliziranju ljudi koji bi inače s vremenom mogli ostvariti sasvim pristojnu naučnu ili novinarsku karijeru.
Najsvježiji primjer je “stavljanje u funkciju” jednog mlađeg orijentalista u sporu koji se naizgled tiče crkve bosanske i konfesionalnosti bosanskog stanovništva prije osmanskog osvajanja. Jesu li “dobri Bošnjani” bili većinom heretici, kako bi htio jedan tabor, ili većinom katolici, kako bi htio drugi? Polemika traje već desetljećima; danas ju je Nenad Filipović aktuelizirao, no ne kao znanstvenu raspravu u stručnim publikacijama, već kao napad na historičare Srećka Džaju i Dubravka Lovrenovića u sedmičnim novinama. Drugdje izlažem zbog čega je spor, po mom mišljenju, prevaziđen; ovdje se zadržavam samo na prigovorima koje je u jednom trenutku orijentalist Ahmed Zildžić, u toj stvari istomišljenik Nenada Filipovića, uputio Srećku Džaji.
Zildžić polazi od tvrdnje Dubravka Lovrenovića u jednom intervjuu sa Srećkom Džajom, da je Džaja jedini živući historičar koji je “pokrio” povijest Bosne i Hercegovine od kasnog srednjeg vijeka do XX. stoljeća…

A zatim slijedi Džajin odgovor, ispunjen skromnošću kao proljetni vrt korovom, u smislu (parafraziram): ma da, ja sam taj, malo sam se “prošetao” povijesnim epohama etc…
Lovrenović i ovaj put kaže istinu: Džaja zaista jeste jedini koji to radi, ali ne zbog toga što je taj naš tata-mata akademik enciklopedijski obrazovan genijalac pa može da bude i medijevalist i osmanist i štagod zatreba, već zato što se niko ozbiljan ne bi upustio u takve povijesne promenade. Zbog toga on jeste jedini.
Zar u današnje vrijeme uskih specijalizacija u koje čovjek ugradi cijeli svoj život nije teško i rizično pretendovati na takvo suvereno i nasumično kretanje po horizontalnoj liniji povijesnih epoha, ostavljajući na osnovama pukog verbalizma dojam o vlastitoj neprikosnovenosti, te uspješnom oranju u više brazda? (…)
Džaja je u svom tekstu “Skriveni konji” u Danima (br. 454, str. 6) bezmalo potvrdio sve što sam ja rekao. On ništa nije prevodio. Naravno da nije, jer nema pojma ni o jednom orijentalnom jeziku. (…) Kao što je besmisleno biti germanist a ne znati njemački, tako je besmisleno baviti se najtežim pitanjima osmanistike a nemati pojma o tom jeziku, da o drugim stvarima ne pričamo. (…)
Da skratim: Ovolika kumulacija neznanja koje je obogaćeno ideološkim kontaminacijama je zapanjujuća. Da ova zemlja ima imalo kičme i da drži do svoga digniteta, i znanstvenog, taj svaštar bi iz Akademije na svoju minhensku adresu, koliko sutra, dobio šarenicu i mahanje iz Sarajeva. Ali, kakva država takva i Akademija (SB 492).

Cilj je ovog energičnog istupa da navede javnost da i dalje gleda u pogrešnom pravcu.
Većina stvari koje Zildžić tvrdi su tačne: niko ozbiljan ne šeta kroz povijesne epohe! Ostaje ipak nejasno kako mu je promakao jedan takav šetač prema kojem je Džaja prava crvenkapica, naime Muhamed Filipović, koji upravo dovršava četverotomnu Historiju bosanske duhovnosti, djelo koje obuhvata razdoblje od kamenog doba do naših dana!
Tačno je i da je poznavanje jezikâ kojima su izvori pisani preduvjet bavljenja historičarskim poslom. Tim prije čudi što se Zildžić nikada nije javno upitao o jezičkoj kompetentnosti Muhameda Filipovića, koji ne zna uglavnom nijedan od jezika kojima su, prema njegovoj vlastitoj konstataciji, pisani “spomenici naše duhovnosti i kulture” (crkvenoslavenski, latinski, grčki, arapski, persijski, turski, ladino…).
S druge strane, postoji jedna situacija u kojoj se historija može pisati i bez uvida u izvore, tek na osnovu onoga što su drugi napisali i preveli. Ta je situacija “kada Filipovićima odgovara”. Recimo, nekad davno pisao je Miroslav Brandt o “strukturalnim podudarnostima u bogumilstvu i islamu”, pa kako njegovi zaključci mogu ugrubo poslužiti Nenadu Filipoviću u rečenoj polemici, odlučio je istaknuti filolog da mu progleda kroz prste:
Brandtu nisu bili dostupni islamski izvori prvog reda, ali je, zavidnim poznavanjem sekundarne literature i zahvaljujući odličnoj upućenosti u zapadne izvore o dualističkim jeresima te daru za jednu antropološku historiju religije, prepoznao šta i raznorazni dualizmi i Islam duguju Ranom Hrišćanstvu, osobito antipavlovskom Judeo-hrišćanstvu (SB 486).
Osim što navodi vodu na Nenadov mlin u tom konkretnom sporu, ova ocjena priprema teren za opštenarodnu odbranu Muhameda Filipovića: ako bi se ikada neko savjesniji od Zildžića sjetio da postavi nezgodno pitanje o njegovoj jezičkoj nekompetentnosti koja ga sprečava da pročita i jedan jediti izvor za Historiju bosanske duhovnosti, kako srednjovjekovni tako i osmanski, uvijek se može ustvrditi da on “zavidno poznaje sekundarnu literaturu”. A za Džaju to, po pretpostavci, ne važi…
Još jedna Zildžićeva tvrdnja — da se vratimo njegovom tekstu — stoji, tvrdnja o našem vremenu kao vremenu uskih specijalizacija. No, opet, poznaje li on Muhameda Filipovića? Koji u spominjanom djelu preduzima
istraživanje razvoja filozofije i svih njenih posebnih disciplina, … teologije i znanosti izvedene iz te sfere istraživanja, kao što su egzegetička znanost i znanje o jeziku, koje je obuhvatalo logiku, hermeneutiku, retoriku, gramatiku sa semantikom, fonetikom, morfologijom i sintaksom, leksikologiju, te stilistiku, filologiju i lingvistiku. Tu su, zatim, inicijalni momenti razvoja prirodnih znanosti, u modernom smislu riječi, a osobito medicine, astronomije, geometrije i algebre, odnosno matematike, fizike, kemije, geografije i sl.
Poznaje li Zildžić Nenada Filipovića, koji tumači Sidranovo pjesništvo i Pamukovu prozu, analizira Heideggerove filozofske spise i teoriju pravde Johna Rawlsa, ocjenjuje kvalitet operskih izvedaba i prevoda iz latinskog, piše o vampirima, baklavama i šerijatskom pravu, kad ne piše o manihejstvu, Bushevoj administraciji i Tomi Akvinskom? U odnosu na ovu dvojicu renesansnih mislilaca Srećko je Džaja, koji kao historičar pokriva samo pet stoljeća samo bosanske povijesti, usko specijaliziran stručnjak, takoreći Fachidiot!
Najgušći dim Zildžićeve dimne zavjese diže se ipak oko Akademije: Džajini su spisi ne samo neznalački već i ideološki kontaminirani, i njemu u ANUBiH nema mjesta! Nježan udar u čeone režnjeve onih čitalaca kojima ih Filipovići još nisu presjekli, koliko da shvate da nipošto ne treba da se pitaju o ideološkoj kontaminiranosti onih dviju knjiga, jedne iz marksizma i jedne iz lenjinizma, na osnovu kojih je, u jugoslavenskom socijalizmu kao ideološki integriranom društvu par excellence, u ANUBiH izabran Muhamed Filipović, već o liku i djelu čovjeka koji (ipak) ima neke zapadne reference. I dok god budu vjerovali da je Džaja svaštar u službi jedne ideologije, neće se pitati šta je Muhamed Filipović!
Za kraj: Ahmed Zildžić pošteno priznaje da je u stvarima medijevalistike amater, i da se u polemiku uključio da ukaže na amatere, tj. Džaju i D. Lovrenovića, “kada je u pitanju jedna druga znanstvena oblast: orijentalistika, ili određenije osmanistika”. On se ipak odvažuje da sam donosi sudove u trećoj oblasti u kojoj je po svemu sudeći još veći amater nego u medijevalistici, a to je politička teorija u širem smislu. To ne čudi: Zildžić se ni po čemu ne razlikuje od širokih narodnih masa koje vjeruju da za inženjera, veterinara ili orijentalista treba godinama učiti, ali da o politici može autoritativno suditi svako ko gleda TV Dnevnik i čita Slobodnu Bosnu.
Politološki sud koji Zildžić donosi je bespogovoran: “Kakva država, takva i Akademija”. Ta diletantska ocjena je, naravno, pogrešna, jer zamjenjuje uzroke i posljedice. Obratno: “Kakva Akademija, takva i država”. Što je Srbija danas ovakva kakva jest, zasluga je SANU i dijela srpskih akademika. A što je Bosna i Hercegovina danas ovakva kakva jest, nije samo “zasluga” srpske i hrvatske agresije, već i dijela bosanskih akademika i univerzitetskih nastavnika ustoličenih pod komunizmom s razloga ideološke podobnosti, a bez ikakvih stručnih kvaliteta, među kojima Muhamed Filipović zauzima počasno mjesto. Vjeruju li zaista zildžići ovoga svijeta da političku i građansku stabilnost može ostvariti društvo u kome je najglasniji član Akademije polupismeni šarlatan koji uređuje enciklopedije, “historičar duhovnosti” čijoj je megalomanskoj ambiciji ravno samo njegovo neznanje (tako da je zbir uvijek nula), politički prevrtljivac koji se otvoreno hvali svojim “okretanjem ćurka” (“Da ga ne okrenem, bi mi se usmrdio”)? E, da, s takvim akademicima ni država ne može biti bolja! Na svoju veliku žalost, pisac ovih redova ne može u okviru ovog rada sistematski ispitati nebrojene Filipovićeve “doprinose nacionalnom programu” i inicijative u korist Bosne (Bosanaca, Bošnjaka, Muslimana, muslimana…) koje su se svih ovih godina u pravilu završavale nekom političkom katastrofom; no neće biti teško pokazati, kada za to dođe vrijeme, da je Muhamed Filipović, uvijek spreman da ponudi neko spasonosno rješenje za Bosnu, zapravo sâm dobar dio bosanskog problema…
Ahmed Zildžić, sa svoje strane, dobio je za svoj angažman u odbrani pravde, istine i bosanske opstojnosti najvišu zamislivu nagradu: za njega je lično Nenad Filipović javno rekao da je “mladi, ali izuzetno sposobni, kolega Zildžić”, te se na njegov izbor u članstvo ANUBiH vjerovatno neće dugo čekati. A meni, koji sam iz neobjašnjivih razloga slab na orijentaliste skoro kao na muzičare, ostaje samo da slegnem ramenima i uzdahnem “šteta!”…

- 00:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.02.2008.

VAŽNO JE IMATI

PRIJATELJE
Image and video hosting by TinyPic

- 18:52 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 05.02.2008.

Stipan Prvovinčan' speaking:

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Bas'namrijeh rijet': "Ja, star' satarov sin od Nemanja, di'ak Stipan Prvovincan', br'dski azbukiviedi, Agrum'raguz'an, katol'k, ase si'edec' Mehmedaliji Dizdaru prilikom isti'budec', kako ret'je: ase Miliien od'e, nepovrnuv' se, ase na wikipediu - kie u internet-kr'emenu dz'aman ugkl'edas'e, kako zapis namri'e ri'et:

'Semezdin Mehmedinović is Bosnian writer born in Kiseljak, located near Tuzla, Bosnia-Herzegovina, in 1960. After studying Librarianship and Comparative Literature in Sarajevo, he worked as an editor of "Lica" and "Valter" magazines, which served as a voice of opposition to the ruling Communist regime. Mehmedinović published his first book of poetry "Modrac" at the age of 23, in 1984, and his second book "Emigrant" in 1990. Shortly before the Bosnian war, in 1991, he founded the cultural magazine "Fantom slobode" (transl. "Phantom of Freedom"). When war broke out in 1992, Mehmedinović remained in Sarajevo with his family. The same year, he published an early version of "Sarajevo Blues." Shortly thereafter, he and a group of friends founded the weekly political magazine "Dani" (transl. "Days") in 1992, to give a voice for democracy and pluralism in times of genocide. In 1996, after the collapse of Sarajevo siege and the conclusion of the Bosnian war, Mehmedinović emigrated to the United States, and currently lives in Alexandria, Virginia. "Sarajevo Blues" was published in English in 1998 and was praised by the Washington Post as one of the best literary documents of the Bosnian war. Sarajevo Blues was translated into German in 1999 while portions of the book were translated in over thirty languages. In 2002, Mehmedinović published another book of poems entitled "Devet Alexandrija", which was later published by the City Lights of San Francisco under the title "Nine Alexandrias"..

Elem, bas' na zen'cu oko mi na oko pade, kad ugleda', srce moje malo, oc'ma, srd'cu ni dus'i ne virujusc', kako gleda, pa opet usliedom slieda sliedi, ma' nemoj:

"Semezdin Mehmedinović, jedan od najboljih suvremenih bosanskohercegovačkih pjesnika, sredinom 2007. godine pokrenuo je novu izdavačku kuću u Sarajevu, nazvavši je prema poznatom željeznom mostu na sarajevskoj Skenderiji - Ajfelov most, čija se metalna konstrukcija pripisuje poznatom francuskom arhitektu. Iako za takvo autorstvo ne postoji realna potvrda, to je ime 'dokaz da jezik ide iznad stvarnosti', kako to i na klapni knjiga ovoga izdavača stoji. Roman 'Freelander' Miljenka Jergovića otvara prvu peterosveščanu ediciju novog sarajevskog nakladnika a to je ujedno i prva knjiga koju je u zadnjih petnaest godina Jergović izvorno objavio kod nekog bosanskohercegovačkog izdavača. Premda se u spekuliranje izvanknjiževnih razloga takvome autorovom ''povratničkom'' postupku ne namjeravam upuštati, valja primjetiti kako se rukopis svojom fabulom na to ipak simbolički referira. Radnja ovoga dvjestotinjak kartica dugog romana naime prati umirovljenog zagrebačkog profesora povijesti Karla Aduma koji nakon primitka telegrama o smrti svoga strica kreće put rodnog Sarajeva na čitanje oporuke. Profesor je Sarajevo napustio još prije pedesetak godina i sad se prvi put vraća u rodni grad, a na putovanje kreće u svom trideset godina starom Volvu. 'Freelander' tako, srodno Jergovićevom romanu 'Buick Rivera', između ostalog ponovo tematizira i opsesivnu mušku vezanost uz 'limenog ljubimca' u koju autor naravno upisuje i neka druga, simbolička značenja (očitovana i u pisanju marke automobila malim slovom). No, dok je Hasanova fascinacija tri desetljeća starim Buickom sadržavala i otpor spram američkog potrošačkog društva, premda dobro očuvan, tridesetogodišnji Volvo ovdje simbolizira svojevrstan životni neuspjeh profesora Aduma. Profesor je auto kupio u svojoj 34. godini i nikad nije ni pomišljao da će u Volvu dočekati starost i sahraniti sve svoje, te je imao fiks ideju da bi njegov život mogao ponovo dobiti smisao kada bi mogao prodati Volvo i kupiti novi auto. Međutim, kupca je za njegov oldtajmer bilo nemoguće pronaći, a sudbina Karla Aduma, kako će fabula pokazati, nerazdvojivo do kraja ostaje vezana uz sudbinu njegova auta. Profesorov je život obilježen oportunizmom i konformizmom (simbolički očitovanima i u prezimenu koji u prijevodu znači eunuh ilitiga uškopljenik), a za oportunizmom se povodila, ali s mnogo više poduzetničkog duha, također i Karlova majka. Nakon širenja nogu pod njemačkim i ustaškim oficirima, dolazak partizana na vlast ona je dočekala na istovjetan način, u komunizmu prepoznavši ''nešto čemu treba težiti, čemu se treba radovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlado i privlačno tijelo''. Na njezinom je primjeru Karlo shvatio da se, s vremena na vrijeme, počinje živjeti ispočetka, i da se život sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promijeni različita lica. No njemu to ipak nije pošlo za rukom već je do zadnjeg daha ostao bezlični, predrasudama, strahom i inercijom obilježeni usamljenik... Iako je 'Buick Riveru' autor označio kao novelu, kod nove knjige to ne čini, premda je u ovome slučaju za to bilo više razloga. 'Freelander' je Jergovićev najkraći roman a od prijašnjih se - osim po tome što u dva navrata na hičkokovski način samoga sebe prošetava mizanscenom - izdvaja i time što se ovoga puta usredotočuje na samo jedan lik i samo jedan linearni pripovijedni tijek, povremeno prekidan analepsama koje posreduju pojedine događaje iz profesorova djetinjstva i mladosti, važne za oblikovanje njegove osobnosti i karaktera. Digresivnost je ovoga puta svedena na puno manju mjeru, ali je metodom asocijativnosti ponovo vješto uporabljena, baš kao što je uspješno ispunjena i funkcija prostorne, vremenske i društveno-socijalne kontekstualizacije. Međutim svakako valja prigovoriti zbog nedovoljne pažnje usmjerene liku profesorova oca. Premda se razlog tome vjerovatno nalazi u suženoj perspektivi junakova subjektivnog, dječjeg motrišta, lik Karlova oca ostaje potpuno nedorečen i sasvim neuvjerljiv jer je motiv njegove svađe s bratom neelaboriran, a psihologizacija gotovo posve izostala te svedena na karikaturalnost nervno rastrojene i u svoj unutrašnji svijet potpuno učahurene osobe, čiji se čitav život sveo na jedan odsječeni palac.
Roman je strukturiran prema matrici tzv. filma ceste a junak se, putujući od Zagreba prema Sarajevu, osim s avetima vlastite prošlosti suočava i sa deevolucijskom zbiljom suvremene Bosne, posredovane na upečatljiv i već prepoznatljiv jergovićevski način, uz miješanje sirovosti dokumentarizma s emocionalnošću, te zrncima magijskog realizma i groteske (ponajviše prisutnima u epizodama stradanja konja u prometnoj nesreći te mučenja medvjeda tijekom nogometne utakmice). Možda kako bi izbjegao etiketu manirizma, Jergović ovoga puta osjetno zatomljuje pretjeranu sentencioznost i metaforičnost iskaza, pa ako mu se i omakne pokoji rijetki aforističan iskaz (na tragu svojevrsne pučke filozofije) profesor ga i sam ironizira žaljenjem što uz sebe nema olovku i papir kako bi misao ovjekovječio. Za razliku od većine svojih prijašnjih djela, 'Freelander' je lišen melodramatičnosti već atmosfera odiše ogorčenjem, ironijom i cinizmom kao posljedicom shvaćanja kako protok vremena ne donosi ništa nova - istim jadom, bijedom i mizerijom obilježeni su ljudi svih epoha i nacija. Jergovićev je rukopis impregniran otprilike istim količinama bijesa i ogorčenosti spram sudbine Bosne i Hercegovine uvjetovane ignorantskim odnosom stranaca kojima je dano pravo odlučivanja, kao i spram agramske malograđanštine i hipertrofiranog hrvatstva, s kojima se autor obračunava u nekoliko upečatljivih, na krležijanskom stilskom tragu pisanih dionica, a koje se čine ostacima materijala preostalog nakon glancanja rukopisa njegove 'Rute Tannenbaum'. Jergovićev je (uvjetno nazvano) problem taj što nas je s nekoliko nesvakidašnje dojmljivih prethodnih romana (''Dvori od oraha'' i ''Gloria in excelsis'') prilično 'razmazio', pa kad napiše zanatski korektan, tečno ispričan i vješto zaokružen no puno jednostavniji i manje kompleksan roman poput ''Freelandera'', čitatelj se osjeća pomalo razočaranim, a piscu prijeti etiketa rutinera. No, iako ne spada među njegova najbolja djela te ostavlja dojam 'kao da je napisan lijevom rukom', ''Freelander'' je ipak sasvim solidan uradak kakvoga bi vrlo rado mnogokoji domaći pisac potpisao. Ali ga, na svoju žalost, nije kadar napisati.

Ase lez'ih, imja: Božidar Alajbegović (prosinca 2007., objavljeno u Vijencu, br. 362, siječanj 2008.) Rab Boz'ji stas'e, Boga moljas'e, zla ne cinis'e (?), a grom ga jos' ne ubi, utaman, ma rab Bojz'i propusta ne znas'e (miusl'iusc' Alajbegovic).

Stani, neboi'se, ase stoi kako zapis dade brat' nas' rab Boz'ii Sem:

- U posljednje vrijeme, učestalo, gotovo sedmično na moju e-mail adresu stižu informacije o skupovima koje organizira bosanskohercegovački PEN, a na tim skupovima se postavljaju pitanja, poput: Zašto se ne čuje javna riječ? Otvaraju se problemi javnoga govora, traže razlozi političke krize, kulturnih i izvankulturnih problema. Drugim riječima, ova se organizacija bavi stvarima zbog kojih postoji: ukazuje na probleme u društvu i aktivno učestvuje u životu zajednice. Pretpostavljam da zasluga za naglu aktivnost PEN-a pripada predsjedniku Ugi Vlaisavljeviću. Ova je promjena sama po sebi dobar znak, premda mi se čini da je Vlaisavljević stvari započeo od nule, ili bi tačnije bilo reći: iz minusa od punih petnaest godina.
Ne znam gdje je sada smješten PEN, moguće u istim onim prostorijama na Marindvoru. U ratu, neposredno nakon osnivanja, ponekad bih svratio tamo i kratko se zadržavao, ali sam upamtio da je na zidu prostorije bilo jedno platno, neki je naivni slikar u ulju naslikao livadu, ovce na livadi, potok. Jedan se geler, jer su u to vrijeme geleri zviždali posvuda, zabio u to platno, negdje između potoka i ovaca. Ako je suditi po stanju koje sam uvijek zaticao u toj prostoriji, taj geler je bio, tu, jedini podatak o ratu. PEN je tada predstavljao neku vrstu Western Uniona u ratnoj zoni: brižni aktivisti internacionalnoga PEN-a u svijetu su skupljali novac za pomoć intelektualcima u opsjednutom gradu. To je, razumije se, bilo dovoljno da opravda postojanje bosanskohercegovačkog centra ove organizacije. Ali, što se stvarnih aktivnosti tiče, a to znači: aktivnog učešća organizacije u javnom životu grada, toga naprosto nije bilo.
U ljeto 1994. godine, sarajevski je Ljiljan imao vrlo spornu kampanju: četiri ili pet uglednih bošnjačkih autora/novinara, objavili su tekstove koji su bili direktni napad na tzv. miješane brakove. Po tome kako ambiciozno je akcija izvedena, koliko riječi je za te potrebe ispisano, po tome šta je to značilo u Sarajevu tada, i šta je to u egzistencijalnom smislu značilo onima što su živjeli u miješanim brakovima - Ljiljanova akcija je bila, najblaže rečeno, opasna.
Otišao sam tada kod predsjednika PEN-a, svog profesora, inače divnog čovjeka i gospodina, i pitao da li PEN ima reakciju na to, i on je obećao da će za Dane, tim povodom, napisati tekst.
Oprezan, kakav je i danas, predsjednik se sutradan pojavio u redakciji Dana s tekstom, a tema je bila - miješani brakovi u antičkom dobu, kratki esej o Kleopatri i Marku Antoniju.
Mi smo to objavili tada, premda se osjećajući pomalo blesavo i prevareno.
Danas se toga sjećam sa simpatijama.
Ali, to je bilo stanje tada: PEN je postojao u stvarnosti koja je bila paralelna ratu. Od tada, malo se toga promijenilo - osim što se bosanska, sarajevska stvarnost tumbala i prolazila metamorfoze kakve su valjda tipične za društva bez ekonomije, sa simuliranim državnim institucijama, korumpiranih političara u državi nedefiniranog statusa.
Današnji PEN šalje obavijesti o skupovima koji, po prirodi stvari, predstavljaju ljekovitu dragocjenost i potrebu da se u jeziku imenuju problemi. Ono što prethodnicima Uge Vlaisavljevića nije predstavljalo problem, njemu i PEN-u danas jeste: u Sarajevu i u Bosni ne postoji klima koja bi apsorbirala tu vrstu jezika.
U ovom trenutku, tu stvarnost je napustio jezik, a nastanio ju je prazni govor. Naravno, ovdje je PEN primjer, a zapravo se to odnosi na svaku potrebu da se opisuje ta stvarnost onakvom kakva jeste.
Zašto je to tako? Pa zato jer je ta stvarnost nezanimljiva, jer se od te stvarnosti bježi, zbog uvjerenja da se uslijed cementiranih političkih obrazaca na nju ne može utjecati, ne može ju se mijenjati, zato što socijalni model kreiraju kriminalci, a on ne izlazi, kako bi trebalo, iz nekog kulturnog modela koji ni ne postoji, zato je jezik - prezren. Budući da je to tako, ja znam da je i najstrpljiviji sarajevski čitalac već napustio ovaj tekst.
A zašto je to tako? Pa zato što je banalnost zanimljiva i atraktivna, i ma kakvu akciju, ma kakav skup organizirao PEN, ili neki drugi skup ozbiljnih ljudi, zaključci neće biti doneseni na samome događaju, već u njegovim komentarima. A to, kad se stvar potpuno ogoli, znači: u svom će uvodniku urednik lokalnih novina, zato jer mu se skup, ili prisutni na samom skupu ne sviđaju, reći da on, istina, nije bio tamo, ali da je bio neki njegov prijatelj koji se kratko zadržao i da je morao izaći zato što prisutni - smrde. E, taj postupak banalizacije, nažalost, ta potreba za javnim poniženjem: on je atraktivan.
On kreira fikcionalnu stvarnost koja se nameće kao jedina.
Ne tako davno, u Bosni sam razgovarao s prijateljem o temama koje se dotiču upravo ovih problema. On je govorio vrlo elokventno, i pitao sam ga: A zašto ti o tome ne pišeš za neki magazin ili novine? Ne, ne, ne - nije problem to što bi bilo malo onih koji bi ga razumjeli, već je problem u tome što bi bilo mnogo onih koji bi ga pogrešno razumjeli.
"Ovdje je gore nego što misliš", rekao je, "ja svoje studente prvo moram naučiti da koriste dezodoranse." Uvjeravam ga, ako je baš dotle došlo, da je upravo to razlog zašto bi trebao pisati. A on je bio rezolutan: Dezodoransi! Dezodoransi? Dezodoransi. Ne znam.
Možda je u pravu bio moj profesor kad je odlučio da u povodu ugroženih mješovitih brakova u ratnom Sarajevu piše o Kleopatri i Marku Antoniju.
Pa kad me poznanica iz Sarajeva - a ovaj tekst je upućen njoj kao projektiranom čitaocu - prekorava da sam bio brutalan i krajnje neprijatan u svome tekstu o njenome drugu Nenadu Veličkoviću, onda ja zaista ne znam šta da kažem. Osim da je metod na koji on nastoji poniziti kolegu pisca u svome magazinu posljedica tog procesa banalizacije, i da mi je sasvim u redu to što u Veličkovićevom odgovoru na moj tekst dominiraju riječi: nismo, nikad, nisam, kao višestruka negacija sebe koja je ipak, svjesna ili ne - svejedno, posljedica njegovog postupka. I zato što je to jedini odgovor koji imam, jer mi ne pada na pamet da okolo dijelim dezodoranse. I zato što znam da je temeljni problem sveopće frustriranosti bosanskoga društva onaj geler što se zabio u platno naivnog slikara između stada i plavog potoka. (BHDANI, broj 544; 16. NOVEMBAR/STUDENI 2007.)

Može nešto veselo? Posluhni.

TRANSATLANTIK: Danima već, sa izrazitim zanimanjem, pratim ovo svoje dijete: on sistematski ispituje povijest sedamdesetih godina i sada već, s namještenim izrazom lica neprikosnovenog znalca, glasno iznosi svoje sudove. Kažem mu da ja o sedamdesetim ne mogu misliti bez podsmijeha, jer se na pomen tih godina sjetim cipela s visokim potpeticama i košulja s kragnama od vakcine do vakcine, kakvu sam i sam u skladu s modom vremena nosio, košulju boje trule višnje. I da je među sarajevskim baštama neusporediva bila ona u restoranu "Kvarner" u kojoj sam upoznao meteorološku posebnost: kako je bašta ograđena visokim zidom i zgradama uokolo, tako je u ljetnu večer vjetar tamo dospijevao samo kad se vertikalno, s neba, spusti među stolove u bašti, a u svom povratnom smjeru dizao je stolnjake u zrak, a džinovske kragne košulja šamarale lica gostiju. Kad se, dakle, danas sjetim sedamdesetih i cipela s visokim potpeticama, imam osjećaj da je taj svijet izgledao tako voljom muškaraca niskih rastom. Ja, kažem mu, skroz spadam u osamdesete.
Dva su se događaja zbila ovih dana, a međusobno ih povezuje sentiment osamdesetih godina. Prvo je (da krenem s vedre strane) zvala novinarka lokalnog zagrebačkog radija i tražila Matu Bašića. Mate je, koliko ja znam - kažem - u Australiji.
U razgovoru se brzo otkrije da je djevojka zapravo pomiješala naše adrese, Matinu i moju; mislila je da ja, zapravo, živim u Australiji, a da...
Razlog zbog kojeg zove je njezina emisija u kojoj je gost Edo Popović, a namjera je da ga iznenadi tako što će telefonskim putem u toku emisije uključiti, bez njegova znanja, prekooceanske prijatelje, t.j. Matu i mene. I Senada Avdića.
Meni se ideja dopala, premda sam, nakon razgovora, kratko porazmislio o vlastitoj zagubljivosti na planeti.
Drugi događaj je tekst, a njegov autor - Senad Avdić - prepričava telefonski razgovor s novinarkom nekog Avazovog izdanja. Ova pita: da li je tačno da je on osamdesetih godina silovao, te ubio neku djevojku, a potom zataškao oba čina.
Pročitao sam to jednom. I još jednom sam pročitao. U prvom čitanju mi je cijeli događaj, u svojoj nadrealnosti, bio smiješan. U drugom, međutim, jezovit. Jer tekst je opremljen faksimilima (istog) pitanja, ispod logotipa novine koju novinarka predstavlja. I sad više prestaju biti važni mentalni limiti novinarke, u prvi plan izlazi pogromaški mentalitet institucije iz koje njena pamet dolazi.
Ja ovdje nemam namjeru raditi tuđi posao, nek se prema tome određuju "unije nezavisnih novinara", "bosanski pen" i slične organizacije koje zasigurno u povodu ovog događaja nisu izdale nikakva saopćenja. Mislim, budalasto je štititi zdrav razum ako su gluhi i nijemi oni koji bi ga trebali predstavljati.
Ono što je meni zanimljivo, a što je u spoju dva događaja prizvalo sentiment, jedno je sjećanje na osamdesete godine i na svijet koji je, prirodno, bio neusporedivo manje agresivan od ovog koji se manifestno pokazuje u događaju Avaz/Avdić.
Ozbiljan je nesporazum kad se u istu ravan, kad se u istu stvarnost smjeste paralelni svjetovi.
Mate Bašić je bio novinar Poleta, a Edo Popović je radio za Quorum.
Iz Zagreba su noćnim vozom euforično pogužvani stizali u Sarajevo.
Senad i ja smo uređivali Lica i s polovičnim uspjehom se borili s glavnim urednikom sada nezavisnim intelektualcem koji meritorno promišlja bošnjačku zbilju, jer je rukopise predviđene za štampanje nosio na ovjeru u Centralni komitet; mislim, mi smo mu se s uspjehom odupirali osim što je cijena bila to da je Avdić, naposlijetku, ostao bez posla.
Večeri smo provodili po sarajevskim kafanama s Matom i Edom, koji su, zapravo, bili neformalni članovi redakcije, a nas je vezivao isti interes za Brinkmana i Deliusa (za cijelu tzv. novu osjećajnost u njemačkoj poeziji sedamdesetih), za teoriju haosa, Kerouaca i Ferlinghettija, za Beuysove radove, za eseje Bele Šubić, za Wendersove filmove i Boba Wilsona, za Elvisa Kurtovicha i Phila Glassa, za Burroughsovu tehniku pisanja, itd...
Hoću reći, to je ozbiljnije vrijeme od ovog sada, barem po tome što je pretpostavka pisanju bilo, ipak, neko obrazovanje.
Sjećam se fotografije Sama Sheparda, okružene tekstom iz komada Fool for Love, na zidu Avdićeve sobe u Švrakinom Selu.
Ali, to druženje je važno u mom sjećanju zbog praskavih igri duha: najviše zahvaljujući Avdićevoj vehementnosti, jer on - što se valjda i iz njegovih tekstova da pročitati - misli brzinom intel-pentiuma.
Tako je bilo onda.
Sjećam se da ga ni u prvim mjesecima rata nije napuštala duhovitost; u prolasku, na ulici, ispričao mi je sljedeće: njegov otac je, u ono vrijeme gladi, na travnate dijelove Alipašinog Polja izvodio kravu; kako su teritorijalci posebno u tom dijelu grada pod izgovorom odbrambenih potreba "izuzimali" sve što se opljačkati dalo, otac se sinu obratio s molbom: "Senade, ti imaš nekog uticaja u gradu, pa vidi da središ neku iskaznicu ili press-karticu za kravu inače ću ostati bez nje."
Cijelu priču je, zacijelo, izmislio, ali je ona na ubjedljivo lijep način opisala našu ratnu zbilju.

Da ne govorim o tome da se navika nekritičkog dijeljenja press-kartica produžila do danas. Čuo sam dosad barem stotinjak mediokriteta koji imaju prigovor na Avdićevo pisanje, ali to je prirodan način na koji prosječnost štiti sebe. To je u redu.
Ono što nije u redu i što je - nek mi bude dozvoljeno da s ove udaljenosti kažem - ozbiljno oboljenje društva da je danas u Sarajevu manje ravnopravna posvećenost profesiji kakva je Avdićeva, ma šta zluradi o tome mislili, od policijske vizije novinarstva koja stvarnost oko sebe vidi kao strelište, pa onda izdvoji koga mu drago i kaže: e, ti si silovo, ti si ubio.
A onaj Bob Wilson odozgo, Burroughsova tehnika pisanja i Sam Shepard sa zida Avdićeve sobe u Švrakinom, sve to skupa predstavlja neprijatelja Avazovom modelu novinarstva, jer se sve to prirodno protivi lakoći da se za potrebe odstreljivanja drugih kaže: on je silovo, te ubio...
U bezazleno vrijeme našega druženja, kad su svi kestenovi u ulici Đure Đakovića bili na svom mjestu, a kafana "Šetalište" u dubokoj hladovini, pa, jedina agresivnost koju pamtim: Zoran Ilić, upućenik u filozofiju Waltera Benjamina, bit će - podstaknut vinom, iz vaze na stolu je pokupio ružu i njom prošao kroz supu pred Matom Bašićem. Mate je jedno vrijeme gledao u tanjir, potom izvadio ružu i nastavio s jelom tamo gdje je stao.
Hoću reći: ako postoji grijeh našeg svijeta, tog kojeg smo nas četvorica tada činili, više kao posljedica mladenačke igre i valjda otpora prema kulturnom modelu sedamdesetih, to je bio naš nadmen odnos prema muškarcima ispod metarosamdesetpet i prema onom što njihova uskraćenost za visinu može proizvesti.
A da su se kontinenti pristojno izmrvili, kao u telefonskom notesu novinarke iz Zagreba koja je na mom broju tražila Matu, znam po tome što sam duh Sarajeva osamdesetih našao u San Franciscu.
S tom razlikom da se ono što je u zajedničkim zanimanjima koja su nas okupljala oko stola u "Šetalištu", što je bilo književna ili art projekcija, tamo pokazalo kao zbilja.
U Unitarian Church, već pola stoljeća znamenitoj kao mjestu u koje se sklanjaju beskućnici, kao mjesto davanja, i čiji dekor zidova sam poznavao s video snimki Burroughsovih čitanja tamo, šeretski duh Mate Bašića je progovorio iz Lawrencea Ferlinghettija koji mi kaže: "Sine, kad dođeš do mikrofona, reci popu da nam donese vina."
(DANI, 13. Juli 2001.)

- 23:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Da nije Branko Ćopić

KAKO BI MILJENKO JERGOVIĆ NAPISAO "JEŽEVU KUĆICU"?

Image and video hosting by TinyPic

Kao što je opštepoznato i diljem zemlje i u dijaspori podjednako znano, ja vazda i rado citiram rahmetli Branka Ćopića, koji se bacio s Brankova mosta, netom nakon što je besmrtno konstatirao: Znam ja nas, jeb'o ti nas!
Bez obzira na koga je Branko mislio, Ćopić je bio sasvim u pravu: iako su Ćopići naraštajima skloni suicidu, Branko je imao i osoban razlog za samoubojstvo: naraštaj opak i preljubnički znak traži... (Mt 12, 39), tj., jeb'o ti nas!
Branko Ćopić bio je laf: napisao je genijalno pismo ukaznog lica, opisao Nikoletinu Bursaća - onoga iz Vrgelja, nezgrapnu otvorenu momčinu, koja je u prvom ustaničkom jurišu na Budimliće razlupala radio-aparat u žandarmerijskoj kasarni - orlove što rano lete, kao i, nažalost ili na sreću, "Ježevu kućicu".
Da podsjetim:

Po šumi,
širom,
bez staze,
puta,
Ježurka Ježić
povazdan luta.
Lovom se bavi,
često ga vide,
s trista kopalja
na juriš ide.
I vuk,
i medo,
pa čak i ovca,
poznaju ježa,
slavnog lovca.
Jastreb ga štuje,
vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka
po svu noć sanja.
Pred njim,
dan hoda,
širi se strava,
njegovim tragom
putuje slava.


U Hrvatskoj su se oko "Ježeve kućice" lomila koplja i vodile bespoštedne polemike.
Sadašnji ministar kulture i bogoštovlja, Primorac, nakon što je nepobitno dokazao da se Hrvati genetski razlikuju od ostalih žitelja Regije, za "Globus" se slikao sa svojom omiljenom knjigom - "Ježevom kućicom"!
Osporavatelji mjesta i uloge te kućice u dječjim srcima i lektiri tvrde da Ćopić naprosto ne pripada korpusu hrvatske književnosti, baš kao ni Karl May, pa kad deca već ne čitaju Winetua, što bi čitala, jebem li ga, ježa?
Mi nećemo da se diramo u te prijepore.
Umjesto toga, predlažem konstruktivniji pristup tom problemu: zamislimo, naprosto, da "Ježeva kućica" nije napisana, ali da Miljenko Jergović, kao klasik, nekako - pjesnici su čuđenje u svijetu, a evo i zašto! - ima uvid u ropotarnicu platoničkih ideala, pa tamo, na topos noetosu, zrije i neposredno uviđa već prašnjavu ideju te prekrasne poeme.
Zamislimo, dakle, da je nije Branko Ćopić, nego Miljenko Jergović napisao "Ježevu kućicu", na sveopšte oduševljenje Nikolaja Pavlova Koranskog.
Kako bi to zvučalo?
Odlično, nesumnjivo, ali, ipak, kako, pitate se vi?
E, pa evo vam prigode da sami odgovorite.
Ja dajem tek početak, koji je za taj duktus neminovan:

Na Duhove

Povazdan kućom
bez krova,
(s) puta,
povratnik Ježić
Ježurka
luta.


Smatrajte ovaj konkuras otvorenim!

Image and video hosting by TinyPic

Bonustrack

Branko Ćopić

Lekcija iz zemljopisa

Poslije godina ratnih
u rodni dođoh kraj.
Drumovi...Potok i njive...
Voljeni zavičaj...

Osnovna skola pod gajem ćuti,
slika odavna znana,
mnogo je puta gađana topom,
često bombardovana.

Uđem u razred...
Tišina šumi...
Slike po zidu bijelom...
U ćošku tabla s parolom bojnom
i globus - ranjen šrapnelom.

Evo i stare računaljke,
tu sam učio ja:
četiri kruške plus dvije kruške
i mudro dvaput dva.

Redovi klupa. Ej ,tugo moja!
Nema drugova znanih!
Bezbroj imena po njima ćuti,
nožićem urezanih.

Otišli su mi drugovi davno
u bojne bataljone,
a ovdje,evo,kao da i sad
njihove riječi zvone.

Čitam imena...
Na jednoj klupi
urezan zapis sa strane:
"Ovdje je nekad učio školu dječak Desnica Brane".

Sjećam se dobro garavog Brane,
junak,srce viteško,
sve mu je išlo,
ali zemljopis -
to je učio teško.

Recimo,riječ je o Grmeču,
kroz prozor on se plavi,
učitelj pita,
a Brane,zbunjen,
dugo se češka po glavi:

"Grmeč planina...Grmeč...on je..."-
kradom se knjige laća-
"on se prostire...
molim,on se...
od Ključa do Bihaća.

On je šumovit...drvo...on je..."-
i pero vrti u ruci-
"po njemu rastu borovi,jele,
i s njima-medvjed i vuci..."

Učitelj gleda dječaka tužno.
"Ovo ti najbolje nije!"
A Brane sjeda,crven i zbunjen,
i od nas oči krije...

Davno je bilo...
S tugom se sjećam
djetinjskih dana zlatnih...
Jednog ih dana
s tutnjavom zbrisa
požar godina ratnih.

Pođosmo i mi za drugom Titom,
skoči Krajina ljuta.
U žaru boja dadosmo zavjet:
"Nikad s Titova puta!"

Drugovi moji iz školskih klupa
slušam-
dobro se biju,
najviše čujem za mitraljesca,
za Branu nišandžiju.

Tuk'o je švapsku diviziju.
"Princ Eugen"se zove,
gađao bunker,
na juriš iš'o
kod Bukve Okanove...

Četvrta, zimska ofanziva,
valja se poput džina:
u noći sniježnoj mitraljez laje,
iz magle grmi mina.

Grmeč...
Bolnica otstupa žurno...
Na čuki - bitka prava:
to Brane štiti ranjene borce
i Švabe zadržava.

Juriš po juriš...
Ranjeni Brane
uporno glavu diže,
nišani mirno:
planina ječi
i zrno zrno stiže.

U ranu zoru stigosmo i mi.
Mraz je stezao ljuti.
Po snijegu Švabe bezbrojne leže,
na čuki - mitraljez ćuti.

Nađosmo Branu:
u krvi leži,
umorno glava pala,
a ruka čvrsto mitraljez drži -
Švabe je zadržala.

Kod njega nađoh bilježnicu,
Branin rukopis teški:
kvrgava slova,
redovi krivi
i bezbroj - more greški.
"Mitraljez"- piše velikim slovom,
a "Grmeč" - opet,malim,
"Švabesu" - piše sastavljeno,
zatim:"Rafalom Palim".

Listam po svesci.
odjednom,evo,
čudnovat naslov sine,
pisano krupno i pažljivo:
"Opis Grmeč Planine".

"Grmeč se stere dva dana hoda,
gora i goli kam,
dvaput ga prođoh sa brigadom,
a sedam puta sam.

On je bezvodan -
i to piše -
svakom dajem do znanja,
tamo sam često kišnicu pio
iz kakvog trulog panja.

Podosta ima skrovitih mjesta
za mnoge bolnice naše,
za borbu ima prekrasnih čuka,
toga se Švabe plaše.

S ljeve mu strane Sanica selo,
ustaški "Alkazar",
na nj smo krenuli na juriš, noću,
pao je - jasna stvar.

Sdesna je blizu Bihać stari,
tvrđava ponosita,
zauzesmo ga novembra petog,
tu sam vidio Tita.

Bogat je Grmeč,
zapamti druže,
drveta - prave strijele.
U nizi rastu krošnjate bukve,
a malo više - jele".

Na kraju piše:
"Rođena goro,
tuđin juriša na te,
a ja te branim do zadnjeg metka
i daću život za te".

Zasuzi oko...
I tiho kažem:
"O Brane,druže mio,
ti si u žaru narodnog boja
zemljopis naučio.

Kako si krasno lekciju znao,
da ti se divi svijet!
U ime naše divizije
dajem ti ocjenu "pet"!

Istina, bješe grešaka dosta,
koje ti članak krase,
a ja ti ipak "o d l i č n o" dajem,
a greške primam na se".

Sahranismo ga pod prvom jelom,
gorom plotun zaječa.
I tako Brane vječito osta
na straži sred Grmeča...

U školi stojim
i s mnogo tuge
čitam slova sa strane:
"Ovdje je nekad učio školu
dječak Desnica Brane".

- 16:20 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.02.2008.

Razgovor s Mladenom Dolarom

TREĆI GLAS

Dario Grgić

Image and video hosting by TinyPic

U svojem drugom novinskom pojavljivanju u osamostaljenoj Hrvatskoj, slovenski filozof koji pripada “partijskoj trojci” (čiji su ostali članovi Alenka Zupančić i Slavoj Žižek) tvrdi da glas pokraj nositelja značenja i predmeta estetskog obožavanja može imati i treće poimanje - biti polugom političke misli

Kako je izgledao susret Lacana i Hegela? Drugim riječima, kako biste opisali vlastite filozofske početke?

– Filozofski počeci uvijek su anegdotski, svaki ulazak u filozofiju je slučajan, no važno je što poslije od toga učinimo. Govoreći anegdotski, imao sam neku Božju sreću što sam pripadao generaciji koja se mogla inspirirati onim velikim misaonim pokretom šezdesetih i sedamdesetih godina u Francuskoj, kojemu je nadjenuto malo nesretno ime strukturalizam, zajedno s njegovim političkim posljedicama, koje su dobile svoj najdramatičniji izraz u maju ‘68.
To je bio u svakom pogledu izuzetan pokret, kakvih je malo u povijesti mišljenja – ne radi se tu samo o Lacanu, koji mi je najbliži, nego i o drugim imenima, o Foucaultu, Derridi, Deleuzeu, Althusseru, Lyotardu, da spomenem samo najslavnije. Ono što se dogodilo u njihovoj interakciji, jer su međusobno vrlo različiti, temeljito je promijenilo naše načine razmišljanja, ne samo filozofske, predstavljalo je rez, te je danas moguće misliti samo odatle dalje. No, ako malo pojednostavim, svima je nekako zajedničko to što su svoje pothvate definirali u opreci spram Hegela i njegova naslijeđa. Strukturalizam je bio antihegelovski pokret, njegova ambicija bila je istrgnuti se iz hegelovskog stiska, što su doduše njegovi različiti predstavnici i vrlo različito razumjeli. S druge strane, tu je našu generaciju inspirirala i Frankfurtska škola, nastavili smo hegelovsko čitanje Marxa, te smo u očuvanju hegelovskog naslijeđa vidjeli veliku vrijednost, čak i glavnu zadaću mišljenja. Ako, dakle, sve vrlo pojednostavim, oba izvora bila su vrlo inspirativna no međusobno isključujuća, barem u toj bitnoj i simptomatskoj točki koju je obilježilo Hegelovo ime. I otuda taj susret o kome govorite: kako sačuvati vjernost jednome i drugome? Naravno, nama je Hegel bio posljednji metafizičar, koji je obilježio sam rub i kraj filozofije kao jedinstvenog metafizičkog projekta, no istovremeno i netko tko je na tome rubu postavio najviše standarde mišljenja, standarde koji obvezuju. Tour de force, na kojemu se na kraju u velikoj mjeri temelji naš rad – rad skupine kojoj pripadam – bio je u pokušaju povezivanja, s jedne strane očuvanja subverzivnih elemenata hegelovske dijalektike, a s druge strane uvida da je to moguće najbolje učiniti upravo kroz lakanovsku psihoanalizu, iako je sam Lacan, koji je u odnosu spram Hegela bio duboko ambivalentan, to vidio u drukčijem svijetlu. Ono što je htjela učiniti jedna, uvjetno rečeno, hegelovska tradicija, moglo se paradoksalno mnogo bolje učiniti s pomoću druge, uvjetno rečeno antihegelovske tradicije.

Je li Jugoslavija europsko nesvjesno

Danas nama odavde to izgleda vremenom velikih previranja. Istovremeno je u Hrvatskoj teorijska scena izgledala usnulo. Kao da je samo u Sloveniji (u okvirima bivše države) misao slijedila nemoguće mogućnosti realnoga?

– Na to pitanje nemam zadovoljavajućeg odgovora, iako je naravno uvijek moguće ponuditi niz empirijskih okolnosti. Što se tiče Hrvatske, sigurno je da je bitna okolnost kondenzirana oko imena Praxis, pokreta koji je vrlo snažno dominirao scenom u tim istim šezdesetim i sedamdesetim godinama, te je sigurno u određenom trenutku bio u špici vremena, zajedno s Korčulanskom školom, te povezivanjem sa skupinom tada isključenih profesora u Beogradu. Praxis je bio odlučujući, u pozitivnom i negativnom smislu. Upisivao se u hegelovsku tradiciju Frankfurtske škole, uključio Heideggera i analitičku filozofiju, te je u jednom trenutku pokušao sabrati sav kritički, protustaljinski marksizam pod jednu kapu. Pritom je cjelokupno francusko događanje potpuno odbacio, čak i dočekao na nož. To je bila velika šteta, ne zato što bismo morali demokratski poštivati sve različite tradicije – to nikada nije moguće, u filozofiji nema demokracije – nego stoga što je to odbijanje ukazivalo na ozbiljna misaona ograničenja. Raspad države i rat, sve je to uzrokovalo emigraciju mnogih izvrsnih ljudi, i u Zagrebu i u Beogradu, neki su se čak sramotno priključili novim moćnicima, neki su utihnuli zgađeni događajima. Ljubljana je imala sreću što je sačuvala misaoni kontinuitet od kraja šezdesetih do danas.

Nekako u to vrijeme pala je i rečenica da je Jugoslavija europsko nesvjesno?

– To je u određenoj mjeri vrijedilo već za Freudova vremena. Veliki dio života Freud je bio naš sunarodnjak; Austro-Ugarska je pred raspadom obuhvaćala pola Jugoslavije. Slovenija, Hrvatska, Bosna bile su periferija imperija, kamo su Bečani dolazili na izlete i ferija. I Freud je više puta dolazio, te je svaki put ondje slučajno nailazio na dio nesvjesnoga, tako reći na povratak potisnutoga. Ono što je potisnuto u prijestolnici, vraćalo se na periferiji. Najglasovitiji Freudov primjer zaboravljanja, zaborav prezimena Signorelli, dogodio se nigdje drugdje nego u Bosni, u nadovezivanju na tamošnje turske običaje, njihov odnos spram seksualnosti i smrti. U Kotoru je Freud, kao što sam kaže u svome djelu Tumačenje snova (Traumdeutung), propustio dobru priliku pri kupnji, što ga je odvelo u sanjarije da nikada ne smijemo propustiti priliku. U Splitu je kupovao kod trgovca Popovića, a to ga je u kontekstu njemačkog jezika navelo na analne asocijacije. Na izletu u Škocijanske jame u Sloveniji na dnu je jame, na dnu toga danteovskog Inferna, naletio na antisemitskoga bečkoga gradonačelnika dr. Karla Luegera. U pismu svome kolegi, koji mu je opisivao posebno težak slučaj jednog Slovenca, Freudu se učinilo kako taj slučaj nadilazi mogućnosti psihoanalize itd. Ukratko, jugoslavenski krajevi bili su za Freuda kraj latentnih misli i potisnutoga, čak i onoga što se ne može analizirati. Ta konstelacija dobila je sasvim drukčije dimenzije u trenutku raspada države i balkanskih ratova, gdje je potisnuto europsko nesvjesno izašlo na svjetlo u vrlo krvavom obliku, a Jugoslavija kao europsko nesvjesno i nemišljeno dobila silan politički naboj.

Glas nije moguće univerzalizirati

Althusser piše kako “nesvjesno ne poznaje proturječnosti i da je ta odsutnost proturječja uvjet svakog proturječja”?

– Sam Freud više puta piše o tome da je jedno od svojstava nesvjesnog u tome da nesvjesno ne poznaje proturječja i negacije. Proturječni entiteti supostoje u nesvjesnom, negiranje tu nema nikakve vrijednosti. Ali to nipošto nije neutralno supostojanje, iako se na prvi pogled čini kako u nesvjesnom anything goes. To supostojanje duboko je konfliktno i procesualno, jer se naslanja na proces potiskivanja. U odsutnosti proturječja i negativnosti stvarno je utjelovljenje nekog proturječja i negativnosti, koji uvjetuju svijest i predstavljaju njezinu torziju, zbog koje su nesvjesni procesi neodstranjivo zasjenjeni s obzirom na svijest. I zato nije moguće osvijestiti nesvjesno i tako ga odstraniti. Iako možemo biti svjesni svih nesvjesnih sadržaja, pa i onih koji nas koče i koji su tabuizirani, ipak je sama torzija konstitutivna. To je ono što Freud imenuje izrazom iskrivljenje (Entstellung).

U knjizi O glasu navodite primjere frojdovskih omaški. Rüdiger Safranski rado se spominje Hegelova snažnog švapskog naglaska uslijed kojeg bi etwas zvučalo kao ebbes... takve ste momente opisali kao “eratičke momente koji udvajaju procese značenja”...

– Ima nešto komično u tome što si moramo predočiti Hegela, tog mislioca univerzalne ideje i apsolutnog znanja, kako govori jakim švapskim naglaskom. U tome je neka diskrepancija, gdje kao da singularni glas tjera u laž univerzalnu poziciju izjavljivanja, kao da je neka trivijalna crta glasu prikačila univerzalnost izjavljivanja na neizbrisivu partikularnost njezina glasnika. Ta diskrepancija možda nije loš put kako razumjeti ono što želim postići svojom teorijom o glasu. Glas je baš to što u jeziku nije moguće univerzalizirati. Moguće je univerzalizirati označitelja i značenje, dok se glas tome inherentno opire. Pokušamo li lingvističkim sredstvima uloviti glas, onda ga moramo reducirati na fonem, a to znači na svežanj diferencijalnih opozicija koje normiraju osnovne elemente jezika, kodiraju ih i tako omogućavaju proizvodnju značenja. To znači da glas možemo zahvatiti samo tako da ga reduciramo na označitelja, te time uklonimo njegovu heterogenost, ono po čemu i jest glas. Regionalni i individualni naglasak, doduše, nešto je što nas u svakodnevnom iskustvu podsjeća na heterogenost glasa, pa ipak to nije dovoljno. Na kraju krajeva, naglasak je samo norma koja odstupa od vladajuće norme, dakle samo neka druga, lokalno prevladavajuća norma, devijantni kôd, koji nas živo podsjeća na arbitrarnost vladajućeg koda, iako je još i sam nešto što je moguće lingvistički zahvatiti. Ono što mene zanima jest neko iskustvo glasa koje nije moguće reducirati ni na jednog označitelja, iskustvo koje izmiče lingvistici, iako je u govoru sveprisutno i uopće omogućava jezik.

Glas je tijesno povezan s pojmom prisutnosti

Vaša interpretacija glasa između je dvaju tradiranih, one koja je posve ignorirala njegovo postojanje vadeći iz njega samo simbolički unos, i one koja je u njemu, kao npr. u operi, nalazila samo estetski objekt?

– To su dva najuobičajenija načina, kako zahvatiti glas. S jedne strane, glas je nositelj značenja, dakle svodiv na označitelja. U upotrebi govora zanima nas upravo značenje, ono je cilj, a glas možemo prečuti ili zanemariti kao uzgredan, zamučujući čimbenik, poput ljestava po kojima se uspinjemo do značenja. S druge strane, postoji slavljenje glasa kao estetskog objekta, pjevanje, u kome je fetišiziranje samog glasa važnije od značenja, te gdje sam glas nastupa kao uzdizanje nad partikulranošću označavanja, kao izraz neizrecivog značenja, s onu stranu svih odredivih značenja. Tu se mučnom iskustvu glasa izmičemo u suprotnom pravcu, tako što ga postavljamo na pijedestal, diviniziramo ga i činimo objektom estetskog uživanja.
Ono što mene zanima nije ni estetika niti prijenos značenja, nego neko iskustvo glasa koje vrlo duboko pogađa način na koji smo uopće subjekti. Ukratko: glas je u nekoj tijesnoj vezi sa samim pojmom prisutnosti, s načinom razumijevanja prezentnosti. Zato je, uzmimo, Derrida mogao postaviti jednadžbu “metafizika je jednako fonocentrizam”, dakle privilegiranje autoriteta žive prisutnosti, koju reprezentira glas. Metafizika je glas uzela kao zalog prisutnosti, nasuprot čemu je Derrida postavio pisanje i trag, kao svagdašnje odlaganje prisutnosti, te time njezinu dekonstrukciju. Sam smatram da u glasu ima nečega duboko ambivalentnoga, što prije negoli na prisutnost navodi na nemogućnost prisutnosti, na njezin prekid. To se može vidjeti i u odnosu glasa spram tijela, u odnosu između izvana i iznutra. Glas uvijek navodi na unutrašnjost, na “dušu” koja se u njemu izražava, no istodobno glas je i nešto što napušta tijelo i gubi se, nestaje u samom procesu glasanja. Stoji na samoj granici između izvana i iznutra, nije niti vani niti unutra, nego je takoreći operator koji uspostavlja tu graničnu crtu i taj prijelaz.

Steven Shaviro je u povodu izdanja vaše knjige A Voice & Nothing More nakon nizanja superlativa izrazio žaljenje što u knjizi nema poglavlja posvećena estetici glasa. Međutim, u vašoj bibliografiji je i Opera’s Second Death? Vi isprva navodite mislioce iz prošlosti za koje je opera “iracionalna i egzotična zabava”, ili da je to “karikatura smještena u estetski najviši kontekst”, onaj grčke tragedije?

– Shavirova kritika donekle je opravdana, jer se moja knjiga o glasu uistinu ne bavi mnogo estetikom glasa i svime što bi o njoj još trebalo reći. Estetsko iskustvo glasa malo je prebrzo odgurnuto u stranu, pod rubriku “fetišizam glasa”. Ipak je istina, kao što kažete, da sam se time dosta bavio u knjizi o operi. A opera je baš takva historijska tvorevina koja je glas stavila na pozornicu, te u najvećoj mjeri uprizorila fascinaciju glasom. To je pokretač opere, i knjiga se bavi time kako se na tu fascinaciju lijepe najrazličitije fantazme – opera je fantazma par excellence, fantazma koja još ustraje u svome glomaznom anakronizmu. Operu se može shvatiti kao laboratorij socijalnih fantazmi, koje se sve kvače na centralni element glasa. Neku ključnu ulogu tu igra Mozart, što je zanimljivije od glamura velikih opera 19. stoljeća. Istina je da bi neku takvu analizu trebalo provesti i za popularnu glazbu 20. stoljeća, za njezinu nadasve razgranatu upotrebu glasa i njezine preobražaje – a to je nešto čega se na svoj način vrlo dobro poduhvatio npr. Richard Middleton u nedavnoj knjizi Voicing the Popular. Što se tiče govora o fetišizmu glasa, treba svakako dodati da je taj fetišizam neko dvosmisleno iskustvo: s jedne strane, estetskom fascinacijom prikriva iskustvo glasa; s druge strane, ipak ga i odupirući se neprekidno evocira. Na ovome mjestu moguće je nadovezati se na Adornovu kritiku fetiškog karaktera muzike i na program modernizma, koji se pokušao oduprijeti tome fetišizmu, pokušavši pronaći neki drugi glas.

Nema filozofije kao jedinstvenog projekta

Smisao filozofije danas? Žižek kaže kako je vrijeme da se okanemo mijenjanja svijeta i da krenemo u ponovno interpretiranje? U kojem bi smjeru ono moglo ići?

– Pitanje je previše nezgrapno da bih na njega iole zadovoljavajuće odgovorio. S jedne strane, filozofija predstavlja glomazni akademski pogon, zajedno sa svim ritualima prelaženja, transmisije i samoperpetuiranja, najčešće je to pogon koji se vrti malo u prazno. S druge strane, nema filozofije kao jedinstvenoga polja i projekta, ona je rascijepljena na mnogo područja i pothvata, koji skoro da nemaju zajedničkog nazivnika. Veliki razmah kognitivizma u anglosaksonskim državama, smjerovi koji se na ovaj ili onaj način nadovezuju na poststrukturalizam, posthajdegerijanska fenomenologija, psihoanaliza, estetske refleksije, pokušaji renesanse marksizma, feminizam i društveni pokreti, nove političke teorije, postsekularni povratak teologiji, cultural studies – ponuda je sasvim divergentna, teško joj je pronaći zajednički nazivnik.
Pri svemu tome jasno je da je mišljenje nešto što se dosta rijetko događa, hoću reći – ono mišljenje koje stvarno predstavlja neki misaoni proboj. Nijedan od tih smjerova nema ga u zakupu, ono može neočekivano iznići bilo gdje. Ne samo u filozofiji nego i drugdje, u književnosti, znanostima, politici, u najrazličitijim ljudskim situacijama. Kada nastane događaj mišljenja, to na određeni način obavezuje, mijenja situacije u kojima je nastao, te događaje treba pokušati slijediti, dokazati im vjernost. U tome je sadržan određeni eklekticizam. Uzmite Lacana: s jedne strane bio je veliki eklektik, uzimao je odasvud, iz velike filozofske tradicije od Platona i Aristotela, preko Descartesa, Kanta i Hegela do Heideggera i analitičke filozofije, pa iz književnosti, slikarstva, politike. S druge strane, sve je te raznorodne obavezujuće misaone elemente nadovezao na temeljnu crvenu nit povratka Freudu, k misaonom događaju koji je predstavljala psihoanaliza. Ukratko, spremnost da se uzima odasvud, a ujedno sposobnost očuvati jasnu crvenu liniju.
Što se tiče Žižekova obrtanja slavne Marxove rečenice, samo toliko: ako smo dobro razumjeli Marxovu intenciju, onda dilema na kraju krajeva nikada i nije izabrati između interpretiranja i mijenjanja. Interpretiranje koje bi bilo puka izvanjska interpretacija nije pravo interpretiranje, stvarno mišljenje. Misaono zahvaćanje ima moć da mijenja uvjete u kojima se događa, a Marxovo misaono posizanje imalo je tu moć (i to puno više negoli njegovi uglavnom neuspješni pokušaji političkog djelovanja). Drukčije rečeno: mišljenje koje zaslužuje svoje ime oblik je djelovanja, a djelovanje oblik mišljenja. Žižek polemizira protiv čestih poziva na aktivizam, koji su najčešće bijeg pred mišljenjem u činjenje, da bi se potom jadikovalo nad svojom nemoći.

Alain Badiou piše kako su nam potrebni novi opći uvjeti za istinu?

– Badiou odvažno ustraje pri imenu filozofija, napisao je Manifest za filozofiju. Ta ustrajnost nikako nije samorazumljiva, jer tu se dakako ne radi o golemom akademskom pogonu filozofije, koji po sebi traje i ne treba manifeste. Manifest je jedna neakademska forma. Badiou polazi od toga da su najvažniji mislioci 19. i 20. stoljeća na kraju krajeva bili antifilozofi, počevši od Marxa, Nietzschea i Freuda, pa tamo do Lacana. Neki od najvažnijih misaonih događaja dogodili su se pod firmom izlaska iz filozofije, sa zahtjevom za proboj van iz filozofije, i to je bilo u različitim formama prevladavajuće držanje posthegelovske filozofije. A baš te antifilozofe Badiou hoće upregnuti u svoj novi projekt povratka k filozofiji i više od toga, vraćanju platonskoj vokaciji filozofije. Povratak samoj formi filozofije, koja je u posthegelovskim vremenima izgubila svoju univerzalnu formu. A time i povratak k istini, pojmu istine, koji je prvenstveno u ova postmoderna vremena, ali već i prije s Nietzscheom, došao na slab glas. Ukratko, vratiti se filozofiji i filozofiji vratiti oštricu istine, nakon što se činilo da smo se oprostili od oboje. A to nije moguće izvesti pukim okretanjem k tradiciji i klasičnom pojmu istine, nego samo iznicanjem novih uvjeta za istinu. Gajim puno simpatija spram toga odvažnog projekta, iako imam i puno problema s Badiouovom realizacijom, počevši od njegove shematske raščlambe četiriju uvjeta istine. No, to bi nas predaleko odvelo.

Onkraj fundamentalizma i globalizacije

Koje teoretičare danas smatrate relevantnima...

– Neću navoditi imena, neka ostane na tome da po meni treba učiti od svih raznorodnih tradicija. S veseljem čitam i koristim se vrlo različitim autorima, samo ako je u njih na djelu iskra duha. Isto tako, ne podnosim psihoanalitičarske i lacanovske knjige, ako u njih ta iskra manjka. Kao što sam rekao, spremnost na eklekticizam odvija se na podlozi vjernosti određenim misaonim događajima koji su me obilježili, a to su s jedne strane Hegel, a s druge psihoanaliza, te šire strukturalizam. Pri tome mislim da se vjernost nipošto ne sastoji u pukom slijeđenju određene doktrine, njezinih pozitivnih postavki. Vjernost je moguća samo u slučaju ako pokušavaš, u odnosu na današnja vremena, učiniti ono isto što su ti autori stvorili, odnoseći se spram svoga vremena. A to često znači da njihove doktrine treba obrnuti na glavu i preinačiti.

Postoji li treći politički put, uz fundamentalizme i globalizaciju?

– Opet me dovodite u nezgodu, svojim preglomaznim pitanjem. Na brzinu govoreći i politika je danas nešto rijetko, ne događa se često. Hoću reći da je u raspravama npr. o tome hoće li sastaviti koaliciju uspjeti Sanaderu ili Milanoviću, malo toga političkog. Riječ je o pukoj preraspodjeli moći unutar postojećih aktera i institucija, pa ako mi se jedno doduše i čini bolje od drugoga, tu se još ne radi uistinu o politici, onakvoj koja bi bila sposobna izmijeniti sam okvir, promijeniti aktere i uvesti nove, drukčije artikulirati polje sila, dovesti u pitanje različite tihe konsenzuse. Ono što zabrinjava nisu konflikti između različitih političkih opcija, nego baš to polje tihih konsenzusa, koje je danas postalo gušećim. Tu postoji mjesto za političke intervencije, onkraj umjetne alternative između fundamentalizma i globalizacije – jer u toj dihotomiji mi se oba člana čine više fantomske prirode.

Kako vam danas izgleda famozni Balkan? Balkan, to su za sve ovdje nastanjene narode, već stoljećima, oni drugi. Ovdje konstantno krepava susjedova krava...

– Balkan je paradoks. Na granici Austrije i Slovenije reći će vam da Balkan počinje tamo preko u Sloveniji, na slovensko-hrvatskoj granici reći će vam da Balkan počinje u Hrvatskoj, na hrvatsko-srpskoj granici vrijedilo je da je Balkan s one strane granice, na granici s Kosovom i Albanijom Balkan je opet počinjao preko granice. Balkan je ono što počinje iza granice, a mi ovdje smo još zadnja stanica zapadne civilizacije. Ako tako napredujemo prema istoku, na kraju ćemo doći do Grčke, najistočnije balkanske države, koja je eto baš kolijevkom zapadne civilizacije. Dakle, zapadna kultura je najbalkanskija od svih. Kamo s Balkanom? Gledajući pragmatično, nema drugog neposrednog rješenja od što hitnijeg uključenja svih tih država u Evropsku uniju. To bi barem pripomoglo uklanjanju mnogih glupih konflikata. No, s druge strane, i Europa je još jedan fantom, ona nije samo ime za rješenje, nego i ime problema.

Na čemu trenutačno radite i je li vas kontaktirao koji hrvatski izdavač? Koliko znam, u pripremi je objavljivanje jedne vaše knjige u okviru biblioteke Slovenika, izdavača Beogradski krug s urednikom Obradom Savićem?

– Stvarno su postojali dogovori s Beogradskim krugom, koji su negdje zapeli, tako da za sada nema neposrednog plana oko izdavanja. Meni bi bilo vrlo drago da knjiga o glasu izađe na tom jeziku, kako ga već zovete. Što se tiče daljih planova za knjigu, mogu vam povjeriti samo naslov: Oficiri, sluškinje i dimnjačari. U svojoj sjajnoj knjizi o ponavljanju Kierkegaard na jednom mjestu raspravlja o prijedlogu da se cijelo čovječanstvo podijeli na svega tri kategorije, oficire, sluškinje i dimnjačare. Njemu samome taj se prijedlog činio izvrsnim, mnogo boljim od drugih. I meni, barem kao šlagvort.

Odgovore sa slovenskoga preveo Srećko Pulig

- 23:33 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 02.02.2008.

Dvadeset snopova pitanja

FILOZOFIJA I REVOLUCIJA

Gajo Petrović

Praxis, 1969.

Image and video hosting by TinyPic

1.

Mora li se filozofija uvijek pisati samo u obliku rasprava u kojima se sve sistematski eksplicira, argumentira i ilustrira? Nije li se filozofija već javljala i u obliku epskih spjevova, romana, pripovjedaka i drama, u obliku stihova u prozi, dijaloga, pisama i putopisa? Nije li se pokazalo da se filozofija može uspješno izraziti i u obliku teza (Feuerbach, Marx), pa čak i propovijedi i zapovijedi (Nietzsche)? Ne bi li trebalo pokušati da se nešto kaže i isključivo u obliku pitanja? Nije li pitanje — »pitanje« (hrana) misli? Nisu li upravo »filozofija« i »revolucija« one koje sve drugo stavljaju u pitanje, pa bi i same morale podnijeti oštricu svakog pitanja?

2.

Da li je filozofija misao bivstvovanja ili je ona misao revolucije? Ako je filozofija misao bivstvovanja, da li je ona misao koja misli bivstvovanje ili je ona misao koju i kojom misli bivstvovanje? Ako je filozofija misao koja misli bivstvovanje da li je ta misao utvrđivanje onoga što jest, potraga za onim što može biti ili propisivanje onoga što se mora zbiti? Da li je njen poziv da žigoše ono što je štetno, veliča ono što je korisno, pokazuje put ka onome što je poželjno, učvršćuje vjerovanje u ono što je dostižno, podiže nadu u ono što još nije izgubljeno, podstiče na ono što je opasno? Da li je ona susjed ili tuđinac bivstvovanja, njegov pastir ili lovac, njegov sijač ili kosac, njegov lugar ili logor, njegov prorok, ili porok? Je li ona od svega pomalo ili nije ništa, nego samo stroga i nesmiljena misao, što misleći bivstvovanje u njegovoj biti sve te slikovite opise odbacuje kao dječje odjeće što njenoj ozbiljnosti ne pristaju, te na sva pitanja tko je i što je samouvjereno odgovara da je to ona sama, misao bivstvovanja, lično i bez daljnjih dodataka.

3.

Ako je bivstvovanje ono što filozofska misao misli, šta je to mišlju mišljeno bivstvovanje? Ako uopće nije »šta«, kako to ono jest? Da li ono jest bez obzira na to da li ga itko misli? I da li ono jest tako kako jest bez obzira na to kako je mišljeno? Doživljava li ono to mišljenje kao ugodu ili kao nelagodu, kao obogaćenje ili kao osiromašenje, kao uzvišenje ili kao uniženje, kao dovršenje ili kao oskvrnjenje? Podsmjehuje li se ono ravnodušno toj misli što oko njega nastoji ne uviđajući da joj je svaki trud uzaludan? Ili to možda samo bivstvovanje stremi ka misli osjećajući da bez nje ostaje nepotpuno i nedostatno, bezimeno i bezglasno?

4.

Ako je filozofija misao koja misli bivstvovanje, može li ona ujedno biti misao koju bivstvovanje misli? Nije li čovjek — filozof onaj, koji filozofirajući razmišlja o bivstvovanju? Nije li čovjek jedno posebno bivstvujuće, a filozofija jedna od njegovih najspecijalnijih djelatnosti? Ili možda čovjek misleći bivstvovanje ne misli kao jedno posebno bivstvujuće što bivstvuje na jedan od mogućih načina bivstvovanja, nego kao ono bivstvujuće koje se nalazi u izuzetnom odnosu prema bivstvovanju, te sažima u sebi sve oblike bivstvovanja? I da li je filozofija jedna među mnogim mislima čovjekovim, ili je ona misao koju on kao čovjek misli, misao kojom samo bivstvovanje sa sobom razgovara?

5.

Ako je filozofija misao bivstvovanja može li ona biti i misao revolucije? Nije li revolucija jedan posebni društveni fenomen, koji može biti predmet historije, sociologije, politologije, ali nikako ne i filozofije? Ne zakoračuje li filozof ne samo na područje sociologije i politologije, već i direktno politike i politikantstva, ako pokušava da kaže nešto i o revoluciji? Zar je to baš sasvim slučajno što pojam revolucije nije dobio pravo građanstva u solidnim stručnim filozofskim rječnicima i enciklopedijama? Da li filozof kao filozof (a ne recimo građanin) može da se na bilo koji način zanima za revoluciju? Ili je možda revolucija ipak tako važan posebni fenomen, da filozofija uz mnoge druge zanimljive i značajne društvene fenomene treba da obrati bar neku pažnju i na ovaj toliko veličani i kuđeni, tako uzbudljivi i strahoviti? Nije li štoviše revolucija nešto što nije baš posve »posebno«, nešto čime bi se filozof takoreći i po svojoj stručnoj obavezi morao malo više pozabaviti? Šta je dakle revolucija?

6.

Da li je revolucija svaki »puč«, svaka promjena pojedinaca i grupa na vlasti, ili je ona samo takva promjena pri kojoj vlast prelazi od jedne društvene klase drugoj? Da li je revolucija svaka smjena klase na vlasti ili je to samo takva smjena koja je praćena izgradnjom novog društvenog poretka? Da li je revolucija svaka zamjena jednog društvenog poretka drugim ili je ona samo takva kojom se jedan »niži« poredak zamjenjuje »višim«? Da li je revolucija svaka smjena nižeg poretka višim, ili je revolucija u punom smislu samo uspostavljanje jednog bitno drukčijeg, besklasnog društva, jednog doista ljudskog društva, u kojem nestaje samootuđenje čovjeka i odnosi među ljudima postaju istinski ljudski?

7.

Da li je revolucija samo promjena ovog ili onog aspekta društvenog poretka ili je ona promjena cijelog društvenog poretka u svim njegovim aspektima? Da li je revolucija samo promjena društvenog poretka ili je ona promjena čovjeka? Da li je ona promjena u ovoj ili onoj djelatnosti čovjekovoj ili je ona promjena u cjelovitom čovjeku? Da li je ona svaka promjena čovjeka ili takva kojom se čovjek bitno mijenja? Da li je ona samo promjena u čovjeku ili je promjena u »svemiru«, stvaranje jednog bitno drukčijeg tipa bivstvovanja, slobodnog, stvaralačkog bivstvovanja, bitno različitog od svakog bivstvovanja koje je neljudsko, protu-ljudsko ili još ne posve ljudsko?

8.

Da li je revolucija vezana uz čovjeka ili su revolucije moguće i u neljudskoj prirodi? Ne bi li velike i iznenadne promjene u prirodi trebalo priznati revolucijama? Ne bismo li time »ontološki fundirali« revolucije u povijesti? Nisu li revolucije u povijesti neobjašnjive, ako se poreknu revolucije u prirodi? Ili možda naprotiv poričući revolucije u neljudskoj prirodi, omogućujemo razumijevanje revolucija u povijesti i u prirodi uopće? Nije li čovjek upravo kao biće revolucije prirodno biće koje prekoračuje svoju puku prirodnost? Nisu li revolucije u povijesti jedine »prirodne« revolucije?

9.

No ima li uopće revolucija u povijesti? Da li je revolucija samo prijelaz iz jednog povijesnog stanja u drugo, te je poput svega ostalog i ona u povijesti, ili je ona skok izvan povijesti, korak u vječnost i bezvremenost? Mogu li »lokomotive povijesti« biti same svoji vagoni? Mogu li babice novog društva pomagati pri vlastitom rođenju? Da li je moguća revolucija bez određenih povijesnih pretpostavki? Da li je moguća revolucija i bez apsolutnih, ahistorijskih mjerila i bez negiranja povijesno zatečenog? Može li se antihistoričnost revolucije ukomponirati u povijest kao apsurdna pojedinost, ili je ona ono bitno što povijest omogućuje?

10.

Da li je revolucija zakonita pojava ili je ona narušenje zakonitosti? Da li je revolucija ispoljavanje nužnosti ili je ona zakoračenje u carstvo slobode? Da li je revolucija realiziranje mogućeg ili je ona otvaranje novih mogućnosti? Da li je ona proizvodnja planiranog ili je ona spontano stvaranje neslućenog? Nije li slobodna stvaralačka djelatnost bitna »odlika« revolucije?

11.

Da li su revolucije zgusnuti odlomci društvenog progresa ili su progres i revolucija principijelno različiti, kao stalno ponavljanje poboljšanog starog i slobodno stvaranje principijelno novog, kao kontrolirani porast ljudskosti mjerene gramima i kao pun procvat ljudskosti koji se ne može vagati? Jesu li revolucije temelj svakog progresa? Da li je progres najbolja priprema za revoluciju? Može li se revolucija inkorporirati u progres? Može li se progres priključiti revoluciji? Ili se progres sa svojim unaprijed određenim ciljevima, metodama i putevima nužno suprotstavlja svakoj revolucionarnoj viziji sa njenom nesputanošću i otvorenošću prema mogućnostima?

12.

Da li je moguća revolucija bez revolucionarnih organizacija? Da li je moguća revolucija uz pseudo-revolucionarne organizacije? Ne dopušta li revolucija samo takvu samo-organizaciju, koja omogućuje slobodno stvaralaštvo svih pojedinaca? Ne teži li organizacija da djelovanje svih potčini općim interesima, kako ih shvaćaju odabrani pojedinci? Da li je organizacija kriterij za ono što je revolucionarno ili je revolucionarno djelo kriterij za revolucionarnost bilo koje organizacije? Da li je prava revolucija moguća samo u okviru institucija ili su institucije grobnice revolucije? Da li »odgovorna« revolucija ostaje u propisanim granicama ili je svaka revolucija nepoštedna kritika svega postojećega i dovođenje u život neviđenoga. — Da li je samoupravljanje jedan od ciljeva revolucije ili je svaka revolucija samo-djelovanje i samo-organiziranje, samo-stvaranje i samo-upravljanje?

13.

Pate li revolucije od iluzija? Ili su »revolucionarne iluzije« istine kojih se boji reakcija? Pate li revolucije od romantike? Ili je »revolucionarna romantika« živa realnost od koje zazire kontrarevolucija? Pate li revolucije od sklonosti destrukciji? Ili je revolucija »destruktivna« zato što neće da sudjeluje u konstruiranju i rekonstruiranju eksploatatorskog poretka? — Jedu li revolucije svoju djecu? Ili možda kontrarevolucije jedu revolucije?

14.

Smijemo li govoriti o revolucijama u pluralu? Ili je moguća samo jedna jedina revolucija sa velikim slovom »R«? Ako su moguće i »relativne«, »male« revolucije, jesu li one nešto sasvim svojevrsno ili su one revolucije samo ukoliko participiraju u onoj jednoj pravoj, apsolutnoj i totalnoj, sa velikim »R«?

15.

Da li je značenje i smisao revolucije u njoj samoj, ili u nekim naknadnim plodovima što ih ona treba da donese, u nekom trajnom stanju što ga ona treba da uspostavi? Može li revolucija pobijediti? Ne znači li »pobjeda« revolucije njen završetak, dakle njen poraz? Što može slijediti za revolucijom, ako ne kontrarevolucija? Nije li jedina moguća istinska pobjeda revolucije— njeno daljnje nastavljanje? No može li se revolucija trajno nastavljati? Nije li revolucija upravo različito od onog uobičajenog, što uvijek traje i ponavlja se stalno?

16.

Da li je revolucija samo prijelaz od jednog oblika bivstvovanja drugom, višem, da li je ona svojevrstan prekid, skok, »rupa« u bivstvovanju ili je ona ne samo najviši oblik bivstvovanja nego i bivstvovanje samo u svojoj punini? Nije li revolucija najrazvijeniji oblik stvaralaštva, najautentičniji oblik slobode? Nije li ona polje otvorenih mogućnosti, carstvo istinski novog? Nije li revolucija sama »bit« bivstvovanja, bivstvovanje u svojoj biti? I ako je revolucija samo bivstvovanje, nije li filozofija kao misao o bivstvovanju tim samim (a ne uz to) misao revolucije?

17.

Može li revolucija bez filozofije? — Zašto da ne može revolucija bez misli o revoluciji? Nije li revolucija iracionalna, haotična, neposredna, nije li misao racionalna, sređena, posredovana? Treba li misao vulkanskoj erupciji, pa bila to i erupcija čovječnosti? Ali zar zaista može revolucija bez misli? Ne pretpostavlja li ona svjesno ljudsko htijenje, angažman i rizik? Nije li ona vođena projektom mogućeg budućeg? Nije li misaonost unutrašnji oblik istinske spontanosti?

18.

Može li filozofija bez revolucije? — Zašto da ne može? Zar i bez pomoći revolucije nisu razrađene mnoge logike i metodologije, gnoseologije i ontologije, etike i estetike? Zar sve i bez revolucije nisu pronađene i utvrđene silne aporije i antinomije, finese i distinkcije? Nije li ta filozofija koja se udružuje s revolucijom ipak neka nova (da ne kažemo novotarska), dosad nepoznata i neuobičajena? Ne predstavlja li ona negaciju sve dosadašnje filozofije? No zar filozofija doista mora biti i ostati uvijek ista? Ne treba li ona da negira i sama sebe ako je to uvjet da istinski postane misao? I nije li misao revolucije ipak bliže velikim filozofijama prošlosti, nego pseudoneutralne školske discipline što se visoko stručno bave apologijom postojećeg?

19.

Da li misao revolucije može samo misliti o revoluciji, ne sudjelujući u njenom ostvarenju? Da li istinska misao samo proučava, promatra, razmatra ili i ona ruši ustaljeno, preživjelo, posvećeno, otvarajući i stvarajući novo i neviđeno? Kraće rečeno, da li je istinska filozofija samo misao revolucije ili je ona misao — revolucija?

20.

Nisu li opća umovanja o revoluciji zapreke za konkretno oživotvorenje revolucije? Ili su možda baš ta »apstraktna umovanja« preduvjet istinske revolucionarnosti? Da li su dosadašnje revolucije zakazivale zato što se u njima previše filozofiralo ili zato što se u njima gušila kritička misao? Da li su se revolucije kršile pod težinom filozofskih knjiga ili pod težinom ekonomskih interesa i klasnih privilegija? Da li su neprijatelji socijalizma oni koji radničku klasu iskorištavaju ili oni koji o tome glasno govore? Da li su kontrarevolucionari oni koji žive u velebnim palačama ili oni koji ne žele da im budu dvorske lude?


- 16:24 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 01.02.2008.

neko nesavršeno blaženstvo

MOSKVA PETUŠKI

VENEDIKT JEROFEJEV

Image and video hosting by TinyPic

Preveo s ruskog
ALEKSANDAR BADNJAREVIĆ

Samizdat, Moskva 1970.

Image and video hosting by TinyPic

Venedikt Jerofejev (1938-1990). Studirao u Moskvi. Jedan od najznačajnijih samizdatskih pisaca i pokretača samizdatskih časopisa. Njegove malobrojne knjige doživjele su slavu, kako u Rusiji, tako i u inozemstvu. Moskva-Petuški je uvršten u red najznačajnijih romana ruske književnosti od početaka do danas.
Moskva-Petuški je neobičan i neusporediv roman. Iako se njegovi izvori mogu tražiti u različitim tekstovima ruske književnosti i povezivati sa literaturom klasika (Gogolj, Dostojevski, Radiščev, Bulgakov), te uzimati, u pojedinim momentima, kao osobna parafraza različitih tipova tekstova (putopis, rasprava, pikarski roman, metafizička parabola, proza novog stila usporediva sa modernim i postmodernim iskustvom romana na Zapadu), riječ je o jedinstvenoj, jednostavnoj i složenoj literaturi. Ovo je povijest – uz svu citatnost, humor, ironiju – jednog iskustva koje prekoračuje trenutak, povijest blistave književnosti suočene sa smislom, ljudskim zlom i tamom opstanka, koja se sa svojim dometima i uvjerljivošću jednači sa najsjajnijim stranicama Kafke i Bulgakova.

AUTOROVO PRIOPĆENJE

Prvo izdanje "Moskva – Petuški", zahvaljujući tome što je bilo u jednom primjerku, brzo je rasprodato. Od tada sam dobio mnogo prijekora zbog glave SRP I ČEKIĆ - KARACAROVO, i to potpuno nepotrebno. U uvodu prvom izdanju opomenuo sam sve djevojke da glavu SRP I ČEKIĆ - KARACAROVO valja propustiti, ne čitati je, jer poslije rečenice: "Odmah je ispio", slijedi stranica i pol psovanja, jer u čitavoj toj glavi nema niti jedne cenzurirane riječi, isključivši rečenicu: "Odmah je ispio". Tim dobronamjernim upozorenjem dobio sam samo to da su svi čitatelji, a naročito djevojke, odmah uzimali glavu SRP I ČEKIĆ - KARACAROVO, čak i ne čitajuci prethodne glave, čak i ne pročitavši rečenicu "Odmah je ispio". Iz tog razloga sam smatrao da je neophodno da u drugom izdanju iz glave SRP I ČEKIĆ -KARACAROVO izbacim sve psovke. Tako ce biti bolje jer, prvo, čitati će me redom i, drugo, neće biti uvrijeđeni.

V. Jerofejev

Image and video hosting by TinyPic
cover prvog izdanja

Vadimu Tihonovu,
mom voljenom prvijencu,
autor posvećuje
ove tragične listove.


MOSKVA.
NA PUTU PREMA
KURSKOJ STANICI!


Svi govore: Kremlj, Kremlj. Od svih sam slušao o njemu, ali ga niti jednom nisam vidio. Koliko sam već puta (tisuću puta), napivši se ili mamuran, pregazio Moskvu sa sjevera na jug, sa zapada na istok, uzduž i poprijeko - a nit jednom nisam vidio Kremlj.
Eto, ni jučer ga nisam ugledao - a čitavo večer sam se motao oko tih mjesta, a nisam ni bio tako jako pijan; čim sam izašao na Savelovskoj, popio sam, za početak, čašu zubrovke, i to zato jer iz iskustva znam da za jutarnje zagrijavanje ljudi još ništa bolje nisu izmislili.
Dakle - čaša zubrovke. A zatim - na Kulj Cajevskoj - drugu čašu, samo sada ne zubrovke, nego koriandrove. Jedan moj poznanik govorio je da koriandrova na čovjeka djeluje antihumano, to jest jačajući udove, slabi dušu. Iz nekog razloga sa mnom se desilo suprotno, to jest, duša je ojačala a udovi oslabili, ali ja se slažem da je i to antihumano. Zato sam, također na Kuljajevskoj, dodao još dvije krigle ziguljevskog piva i iz boce slatki liker.
Vi, razumljivo, pitate: a dalje, Venjička, a dalje - šta si pio? Pa ni sam ne znam šta sam pio. Sjećam se - u Cehovljevoj ulici sam popio dvije čase pelinkovca. Ali, zar sam mogao presječi Sadovoje koljco ne popivši ništa? Nisam mogao. Znači, još sam nešto popio.
A zatim sam pošao u centar, uvijek mi se isto događa: kada tražim Kremlj, uvijek se nađem na Kurskoj stanici. Meni osobno je bilo potrebno da idem na Kursku stanicu, a ipak sam pošao u centar da bih makar jednom pogledao Kremlj: nema veze što nikakav Kremlj neću vidjeti, dospjeti ću pravo na Kursku stanicu.
Sad skoro do suza žalim. Ne žalim, razumljivo, što jučer nisam dospio do Kurske stanice. (To je glupost: nisam stigao jučer - stići ću danas.) I sigurno ne zato što sam se ujutro probudio u nečijem tajanstvenom ulazu (pokazuje se da sam jučer sjeo na stepenicu u ulazu, na četrdesetu od dole), na grudi sam pritisnuo kovčežić - i tako sam zaspao. Ne, ne žalim zbog toga. Evo zašto žalim: tek što sam izračunao da sam od Cehovljeve ulice do tog ulaza popio za šest rubalja - a šta sam i gdje pio i u kakvom kontinuitetu; da li sam pio zbog sreće ili nesreće, to nitko ne zna, a ni sad neće znati. Još uvijek ne znamo: da li je car Boris ubio carevića Dimitrija, ili suprotno?
Kakav je to ulaz pojma nemam; ali tako i treba. Sve je tako. Sve se na svijetu mora odvijati lagano i nepravilno, da se čovjek ne bi zanio, da bi čovjek bio tužan i zbunjen.
Na zrak sam izašao kad je već svanulo. Svi znaju - svatko tko u nesvijesti dospjeva u ulaz i u svitanje izlazi iz njega - svi znaju kakav sam teret prenjeo u srcu preko tih četrdeset stepenica tuđeg ulaza i kakav sam teret izneo na zrak.
Ništa, ništa - rekao sam sam sebi - ništa. Evo, apoteka, vidiš? A eno, onaj u mrkom kaputu struže po cesti. Ti to također vidiš. Pa, onda se smiri. Sve ide kao što treba. Venjička, ako hoćeš skrenuti lijevo, idi lijevo, ni na šta te ne prisiljavam. Ako hoćeš desno - idi desno.
Povodeći se od tuge i hladnoće, pošao sam desno. Oh, taj jutarnji teret u srcu! O, iluzornosti nesreće! O, nepopravljivosti! Čega je u njemu više, u tom teretu, koji još nitko po imenu nije nazvao? Čega je u njemu više: uzetosti ili mučnine? Iscrpljenosti živaca ili smrtne tuge negdje u blizini? A ako je svega podjednako, onda je ipak nečega više: skamenjenosti ili groznice?
Ništa, ništa - rekao sam sebi - zaštiti se od vjetra i polako idi. I diši rijetko, rijetko. Diši tako da koljena ne bi klecala. Idi bilo kuda. Svejedno kuda. Čak ako pođeš lijevo, dospjeti ćeš na Kursku stanicu, ako pođeš pravo - opet na Kursku stanicu; ako skrenes desno - i sad na Kursku. Zato skreni desno da bi vjerojatno dospio tamo. O, šteta!
O, efemernosti! O, najnemoćnije i najsramotnije vrijeme u životu mog naroda - vrijeme od svitanja do otvaranja prodavnica. Koliko se ono sijedih uplelo u nas, u beskućne i tužne tamnokose! Idi, Venjička, idi.

MOSKVA. TRG KURSKE STANICE

Pa eto, znao sam što sam govorio: pođeš desno - obavezno dospješ do Kurske stanice. Venjička, bilo ti je dosadno u tim uličicama, zaželio si se užurbanosti - evo, imaš svoju užurbanost...
- Pusti - odmahnuo sam sam sebi - zar mi je potrebna tvoja užurbanost? Zar su mi potrebni tvoji ljudi? Spasitelj je čak svojoj majci rekao: "Sta ćeš mi ti?" A tim prije meni - šta će mi ti sujetni i omrznuti? Bolje da se naslonim na stup i zažmirim, da mi se ne bi tako gadilo...
- Svakako, Venjička, svakako - iz visine je netko
usiljato zapjevao - zažmiri da ti se toliko ne gadi.
O! Prepoznajem! To su opet oni! anđeli gospodnji! To ste opet vi.
- Pa, naravno, mi - i opet tako umiljato!..
- A znate što, anđeli? - pitao sam, također, tiho, tiho.
- Što? - odgovorili su anđeli.
- Teško mi je...
- Znamo da ti je teško - propjevali su anđeli.
- A ti prošetaj, bit će ti lakše, a za pola sata se otvara prodavaonica: votka se, istina, prodaje od uvjek, ali crveno će odmah dati.
- Crveno?
- Crveno - pjevajući su ponovili anđeli gospodnji.
- Hladno?
- Hladno, razumije se...
O, kako sam postao uznemiren!...
- Kažete: prošetaj, prošetaj, bit će ti lakše.
Ali već mi se i ne hoda... Pa i sami znate kako je u mom stanju hodati!...
Na to su anđeli ušutjeli. A zatim su ponovo zapjevali:
- A ti onda pođi u restoran na stanici. Možda tamo i ima nečega. Tamo je sinoć bilo heresa. Nisu mogli za jedno večer popiti sav heres!...
- Da, da, da. Poći ću. Sad ću poći, saznat ću. Hvala vam, anđeli.
A oni su tiho-tiho zapjevali:
- Na zdravlje, Venja...
A zatim tako umiljato-umiljato:
- Ne vrijedi...
Kako su oni dragi!... Pa šta... Ići , tako, ići. I kako je dobro što sam jučer kupio poklone; ne može se putovati u Petuške bez poklona. Bez poklona se nikako ne može u Petuške. To su me anđeli podsjetili na poklone, jer oni za koje su kupljeni podsjećaju na anđele. Dobro je što sam kupio... Sjeti se... Idi i sjeti se...
Pošao sam preko trga - točnije, nisam pošao nego sam se povukao. Dva ili tri puta sam se zaustavljao i skamenjivao u mjestu da bih savladao mučninu u sebi. Jer u čovjeku nije samo jedna, fizička strana; u njemu je i duhovna strana i - više od toga - mistična strana, nadduhovna strana. Tako sam na trgu svakog trenutka čekao da me počne mučiti sa sve tri strane. I opet sam se zaustavljao, i opet se skamenjivao.
- Kada si jučer kupio svoje poklone? Poslije pelinkovca? Ne, poslije pelinkovca mi nije bilo do poklona. Između prvog i drugog pelinkovca? Ne! Između njih je bila pauza od trideset sekundi, a ja nisam natčovjek da bih za trideset sekundi nešto uspio uraditi. Natčovjek bi pao poslije prve čaše pelinkovca, drugu ne bi ni popio... Onda, kad? Milostivi Bože, koliko je na svijetu tajni! Neprozirna zavjesa tajni! Prije koriandrove ili između piva i slatkog likera?

MOSKVA. RESTORAN KURSKE STANICE

Ne, između piva i slatkog likera nije; onda već, sigurno, nije bilo nikakve pauze. A prije koriandrove - to je već moguće. Bit će da je tako: orahe sam kupio prije koriandrove, a bombone - poslije. A možda je i suprotno: popivši koriandrovu ja...
- Nikakvog alkohola nema - rekao je izbacivač.
Odmjerio me je cijelog, kao crknutu pticu ili blatnjavog ljutičca. (?)
- Nema nikakvog alkohola!
Od očajanja sam se sav zgrčio, a ipak sam mogao da promrmljam da zbog toga nisam došao. Tko zna zašto sam došao? Možda ekspres za Perm iz nekog razloga svoga neće ići za Perm i ja sam došao ovamo: da pojedem odrezak Stroganov, da čujem Ivana Kozlovskog ili nešto iz "Brijača".
Kovčežić sam ipak ponio sa sobom i, kao sinoć u ulazu, pritisnuo ga na grudi u iščekivanju narudžbe.
Nema alkohola! Carice nebeska! Jer ako je vjerovati anđelima, ovde heres nije potrošen. A sad samo muzika, pa još muzika sa nekakvim pasjim modulacijama. To u stvari pjeva Ivan Kozlovski, odmah sam ga prepoznao, odvratnijeg glasa nema. Svi glasovi svih pjevača su jednako odvratni, ali su kod svakog odvratni na svoj način. Ali, Ivan Kozlovski... "O-o-o, peharu mojih predaka... O-o-o, daj da te se nagledam pri svjetlu zvijezda-a-a noćnih..." Pa, Ivan Kozlovski... "O-o-o, zašto sam tobom omađi-i-i-jan... Ne od-ba-a-cuj..."
- Da li ćete nešto naručiti?
- A šta imate - samo muziku?
- Kako "samo muziku"? Imamo bif Stroganov,
kolače, vime...
Ponovo se pojavila mucnina.
- A heres?
- Heresa nema.
- Interesantno, vime imate a heresa nema!
Ostavili su me. Da mi se ne bi suviše gadilo, počeo sam razgledati luster nad glavom.
Dobar luster. Ali ipak pretežak. Ako sada otpadne i padne nekome na glavu – bit će strašno bolno... Ali ne, verovatno čak i ne bi bilo bolno: dok se on otkida i leti, ti sediš i ništa ne sumnjajući piješ, recimo, heres. A kad doleti do tebe - ti već nisi živ. Teška je to misao: ...ti sediš, a na tebe, odozgo, luster. Veoma teška misao...
Ali ne, zašto teška?... Ako ti, pretpostavimo, piješ heres, ako sediš zbog pijanstva i još nisi uspeo da se napiješ, a heres ti ne daju, i tad ti na glavu padne luster - e, to je već teško... Užasno mučna misao. Misao koju ne može svako podneti. Naročito zbog pijanstva.
A ti bi se saglasio kada bi ti ponudili: mi ćemo ti, kažu, sada doneti 800 grama heresa, a zatim ćemo ti nad glavom otkačiti luster i...
- Pa, šta ste odlučili? Hoćete li nešto uzeti?
- Heresa, molim, 800 grama.
- Pa ti si, kako se vidi, već dobar! Ruski ti je rečeno: nemamo heresa!
- Pa... pričekaću... kad ga bude...
- Čekaj, čekaj... Dočekaćes!... Odmah ćes dobiti heres!

Opet su me ostavili. S gadjenjem sam pogledao za tom ženom. Naročito bele čarape bez šava; šav bi me smirio, možda bi mi rasteretio dušu i svest...
Zašto su svi tako grubi? A? Grubi su, naglašeno grubi baš u trenucima kad ne bi trebalo biti grub, kad su u čoveku zbog pijanstva svi nervi opušteni, kad je malodušan i tih! Zašto tako?! O, kad bi čitav svet, kad bi svako u svetu bio, kao ja sada, tih i plašljiv, i ne bi bio siguran: ni u sebe, ni u ozbiljnost svog mesta pod nebom - kako bi to bilo dobro! Nikakvih entuzijasta, nikakvih podviga, nikakve opsednutosti! – opća malodušnost. Pristao bih da živim na zemlji čitavu večnost kad bi mi pre toga pokazali kutak u kojem nema mesta za podvige. "Opća malodušnost" - to je spasenje od svih nesreća, to je Panaceja*, to je predikat veličanstvenog savršenstva! A što se tiče aktivnog sklada prirode...
- Ko ovde želi heres?!
Iznad mene dve žene i jedan muškarac, sve troje u belom. Podigao sam oči na njih - o, koliko je sada u mojim očima moralo biti nakaznosti i nemira, shvatio sam to po njima, po njihovim očima, zato jer se u njihovim očima odrazila ta nakaznost i nemir... Sav sam nekako sveo i izgubio dušu.
- Pa ja... gotovo da i ne želim. Pa neka, neka
nema heresa, pričekaću... ja tako...
- Kako "tako"!... Šta ćete vi to "pričekati"?!

* Panaceja (grč. Panakeia); koja sve leči (prim. prev.).

- Pa gotovo ništa... ja samo putujem u Petuške,
kod voljene devojke (ha-ha! "kod voljene devojke"!) i
poklone sam kupio...
Oni, dzelati, čekali su da još kažem:
- Pa iz Sibira sam... siroče... I samo da mi ne bi
bilo tako zlo... želim heres.
Nepromišljeno ja opet o heresu, nepromisljeno! To ih je odmah razjarilo. Sve troje su me uhvatili pod ruku: preko čitave sale - o kako boli takav prizor! - poveli su me preko čitave sale i izbacili na vazduh. Za mnom su i kovčežić sa poklonima, takodje, izbacili.
Ponovo napolju. O, praznino! O, zversko kesenje postojanja!

MOSKVA. KROZ BIFE PREMA VOZU

Šta je bilo posle - od restorana do bifea i od bifea do voza - ljudski jezik se neće pokrenuti da to izrazi. Ja se toga, takodje, neću prihvatiti. A ako se toga prihvate andjeli - oni će se rasplakati, a od suza ništa neće moći reći.
Bolje je ovako - minutom ćutanja odajmo počast tim smrtnim časovima. Seti se, Venjička, ta dva časa. U najushićenije, u najblistavije dane svog zivota - seti se njih. U trenucima blaženstva i zanosa - ne zaboravljaj ih. To se ne sme ponoviti. Obraćam se svim dragim i bliskim, svim ljudima dobre volje, obraćam se svima čije je srce otvoreno za poeziju i saosećanja.
Ostavite svoje poslove. Zaustavite se sa mnom, i minutom ćutanja odajmo poštovanje onome što je neizrazivo. Ako vam je pri ruci neka neupotrebljiva sirena - pritisnite je.
Tako. I ja se zaustavljam. Tačno minut, mutno gledajući stanični časovnik, stojim kao stub na sred trga Kurske stanice. Kosa mi leprsa na vetru, čas se nakostreši, čas ponovo leprša. Taksiji me obilaze sa sve četiri strane. Ljudi - takodje, i gledaju tako čudno: sigurno misle - da li ga izvajati tako u slavu naroda prošlosti, ili ga ne izvajati?
I tu tišinu narušava samo sipljivi ženski bas koji dospeva niotkuda:
- Pažnja! U 8 časova i 16 minuta sa četvrtog koloseka polazi voz za Petuški. Staje: Srp i Čekić, Cuhlinka, Reutovo, Željeznodoroznaja, dalje na svim stanicama osim Jesino.
I to je sve. Minut je istekao. Sada mi svi, razumljivo, postavljate pitanje: "Venjicka, a ti iz bi-fea?"
- Da - govorim vam ja - iz bifea. I nastavljam da idem prema peronu nagnuvši glavu levo.
- Taj kovčežić je sada težak? Da? A u srcu ti svira svirala? Je li tako?
- Pa recimo! - govorim nagnuvši glavu desno.
Tačno je da je kovčežić veoma težak. A što se tiće svirale, još je rano govoriti...
- A šta si, Venjicka, šta si sve kupio? Strasno nas interesuje!
- Da, razumem da vas interesuje. Sad, sad ću nabrojati: prvo, prvo, dve flaše kubanske, po dve rublje i šezdeset dve, svaka, svega pet i dvadeset četiri.
Dalje: dve četvrtine ruske, po rublju i šezdeset četiri, svega pet i dvadeset četiri plus tri i dvadeset osam. Osam rubalja i pedeset dve kopjejke. I još nekakvo crveno vino. Sad ću se setiti. Da - crveno jako, po rubalj i trideset sedam.
Da-da-da - govorite vi - a sveukupno? Jer to nas strasno interesuje...
- Sad ću vam reči koliko je to ukupno.
- To je svega devet rubalja i osamdeset devet kopjejki - govorim stupajući na peron. Ali to nije potpuni zbir. Jer kupio sam još i dva sendviča, da se ne bih izbljuvao.
- Hteo si reči, Venjicka, da ne povratiš?
Ne, što sam rekao, rekao sam. Prvu dozu ne mogu bez jela, zato jer mogu da se izbljujem, a drugu i treću mogu piti bez jela, zato jer ako mi se smuči, nek se smuči, ali više uopšte neću povratiti. I tako - sve do devete. A onda, opet prija sendvič.
- Zašto, opet muka?
- Ma ne, da se smuči već nema zašto da se smuči,
a ako ću bljuvati - bljuvaću.
Vi na sve to, razumljivo, klimate glavama. Ja čak vidim, odavde, sa mokrog perona, kako svi vi, rasejani po mojoj zemlji klimate glavama i počinjete ironizirati:
- Kako je to komplikovano, Venjicka, kako je to ganano!
- Dakako!
- Kakva jasnost mišljenja! I to je - sve? I to je sve što ti je potrebno da bi bio srećan? Više ništa?
- Pa, kako, to jest - ništa? - govorim ulazeci u vagon.
- Da sam imao više novca, uzeo bih još piva i par flaša portoa, ali...
Tad već počinjete stenjati.
- O-o-o-o. Venjicka, primitivce!
Pa šta? Neka sam primitivac, kažem. I potom ću prestati sa vama da govorim. "Neka sam primitivac!" A na vaša pitanja neću više odgovarati. Radije ću sesti, na grudi ću pritisnuti kovčežić i gledaću kroz prozor. Eto, tako. "Neka sam primitivac!"
A vi sve navaljujete:
- Šta ti je? Uvredio se?
- Ma ne - odgovaram.
- Nemoj se vredjati, mi ti zelimo dobro. Samo zašto, ludo, pritiskaš kovčežić na grudi? Zato jer je u njemu votka, je li?
Tada se potpuno uvredim: kakve veze sa time ima votka?
- Gradjani putnici, naš voz ide do stanice Petuški. Staje: Srp i Čekić, Cuhlinka, Reutovo, Železnodorozna, dalje u svim mestima osim Jesino.

U stvari, kakve veze sa time ima votka? Hteli biste te votke! Pa ja sam ga i u restoranu pritiskao na grudi, a votka u njemu još nije mirisala!... Ako već sve hoćete da znate - sve ću vam ispričati, pričekajte samo. Evo, napiću se u Srpu i Čekiću, i tada ću sve, sve ispričati. Strpite se. Ja već trpim!

MOSKVA - SRP I ČEKIĆ

Pa, naravno, svi oni smatraju da sam loš čovek. Ujutro zbog mamurluka i ja o sebi imam takvo mišljenje. Ali zar bi trebalo verovati mišljenju čoveka koji još nije uspeo da se napije! Ali uveče - kakvi su bezdani u meni! - ako se, razumljivo, preko dana dobro nalijem - kakvi su bezdani uveče u meni!
Ali - neka. Neka sam loš čovek. Uopste primećujem: ako je čoveku ujutro odvratno, a uveče je pun ideja, i mašte, i snage - taj čovek je veoma loš. Ujutro loše, uveće dobro - prava osobina lošeg čoveka. A ako je suprotno - ako je čovek ujutro snažan i pun nade, a uveče ga obara iznemoglost - onda je to baš covek-djubre, egoist i mediokritet. Za mene je taj čovek gad. Ne znam sta je za vas, ali za mene je gad.
Razumljivo, nadju se i takvi kojima je podjednako prijatno i ujutro i uveče, vole i ustajanje i leganje - to su prave hulje - o njima mi se gadi da govorim. A, ako je nekome podjednako gadno i ujutro i uveče - tu ne znam sta da kažem, taj je već krajnji šljam i govnar. Zato što bifei kod nas rade do devet, a jelisejevski čak do jedanaest, i ako nisi govnar, uvek češ uspeti uveče da se uzdigneš do nečega, do nekog beznačajnog bezdana.
Dakle, šta ja imam?
Iz kovčežića sam povadio sve, i sve sam opipao: od sendviča do crvenog vina po rublju i trideset sedam. Opipao sam - i najednom sam se potpuno zamorio i pobledeo... Gospode, evo, Ti vidiš šta imam.
Ali zar je to meni potrebno? Zar za time tuguje moja duša? Evo šta su mi ljudi dali u zamenu za ono za čim tuguje moja duša! A da su mi dali to, zar bi mi bilo potrebno ovo? Pogledaj, Gospode, evo: crveno za rublju i trideset sedam...
I, sav u modrim munjama, Gospod mi je odgovorio:
- A zašto su svetoj Terezi potrebne stigme?
Nisu joj potrebne. Ali, ona ih želi.
- Točno! - oduševljeno sam odgovorio. - Baš i
meni, i meni takodje, ja to želim, a uopste mi nije
potrebno!
- Venjicka, pa kad je željeno, onda i pij - pomislio sam, ali sam oklevao. Hoće li mi Gospod reći još nešto, ili neće.
Gospod je ćutao.
Pa dobro. Uzeo sam četvrtinku i izašao sam na platformu. Tako. Moj duh se u zatvoru mučio četiri i po časa, sad ga puštam da prošeta. Čašu imam. I sendvič je ovde, da mi se ne smuči. I duša je ovde, dok je još otvorena za utiske postojanja. Gospode, podeli
sa mnom trpezu!

SRP I ČEKIĆ - KARACAROVO

I žurno sam je ispio.

KARACAROVO – CUHLINKA

A kad sam popio - i sami vidite kako sam se dugo mrštio i savladjivao gadjenje, koliko sam dugo psovao i hulio. Pet minuta, sedam minuta, čitavu večnost sam se mučio izmedju četiri zida, hvatao sam sebe za grlo i molio svog Boga da me ne kažnjava.
I sve do Karacarova, od Srpa i Čekića do Karacarova moj Bog nije mogao da usliši moju molbu - popijena časa se kovitlala negde izmedju creva i jednjaka, čas se penjala gore, čas se spuštala. Bilo je to kao Vezuv, Herkulanum i Pompeji, kao prvomajska iluminacija u prestonici moje domovine. A ja sam patio i molio se.
I tek u Karacarovu moj Bog me je čuo i uslišio. Sve se sleglo i smirilo. A kad se u meni nešto smiri i slegne, to je onda konačno. Budite sigurni. Ja poštujem prirodu, bilo bi ružno vraćati prirodi njene darove... Da.
Nekako sam zagladio kosu i vratio se u vagon. Putnici su me gledali gotovo ravnodušno, okruglim, tobože ničim zabavljenim očima...
To mi se svidja. Svidja mi se što su u naroda moje domovine oči tako prazne i izgubljene. To u mene unosi osećanje prirodnog ponosa. Treba zamisliti kakve su oči tamo. Gde se sve prodaje i kupuje... duboko skrivene, pritajene, pohlepne i uplašene oči... Devalvacija, nezaposlenost, paupernost... Gledaju ispod oka, sa neprolaznom brigom i patnjom - eto, takve su oči u svetu novca...
Zato u mog naroda oči su - kakve su? One su nepromenjivo izbuljene, ali - u njima nema nikakvog napora. Potpuno odsustvo svakog smisla - ali zato, kakva snaga! (Kakva duhovna snaga!) Te oči neće prodati! Ništa neće prodati i ništa neće kupiti. Bilo šta da se desi s mojom domovinom. U dane sumnji, u dane teških nedoumica, u godini svakojakih iskušenja i nesreća - te oči neće trepnuti. Njima je sve Pozja rosa...
Svidja mi se moj narod. Srećan sam što sam se rodio i odrastao pod pogledima tih očiju. Loše je samo jedno: da li su primetili šta sam sad radio na patformi?... Batrgao se iz ugla u ugao, kao veliki tragičar Fjodor Saljapin, sa rukom na grlu, kao da me je nešto gušilo?
Ali, uostalom, neka. Ako je neko i video - neka.
Možda sam tamo nešto probao? Da... Stvarno. Možda sam igrao besmrtnu dramu Otelo, Mavar venecijanski? Igrao sam, i to najedanput u svim ulogama? Ja sam, na primer, izdao sebe, svoja ubedjenja: samog sebe sam kod sebe oklevetao - o, tako sam sebe oklevetao! - i evo, zavolevši sebe do patnje, kao samog sebe - počeo sam daviti sebe. Dohvatio sam sebe za grlo i davim. Ko zna šta sam tamo radio?
Evo - desno, kod prozora, sede dvojica. Jedan, tup-tup u dzemperu. Drugi, uman-uman, u mantilu od koverkata. i molim, ne stideći se nikoga, nalivaju i piju. Ne istrčavaju na platformu i ne lome ruke. Tupi-tupi ispije, hukne i kaže:" Dobro je legla, kurva!" A umni-umni ispije i kaže: "Trans-cen-den-tal--no!" I to nekim svečanim glasom. Tupi-tupi mezeti i govori: "Meze nam je danas, uh! Meze tipa: 'Ja vas preklinjem!'" A umni-umni zvače i govori: "Da-a-a... Trans-cen-den-talno!..."
Zaprepaščujuće! Ušao sam u vagon i sedim, muči me misao da li misle da sam Mavar, ili misle da nisam Mavar? Da li su o meni pomislili nešto loše ili dobro? A ovi - piju, žestoko i slobodno, kao kruna stvaranja, piju sa svešću sopstvene nadmoći nad svetom... "Meze tipa: 'Ja vas preklinjem!'"... Ja, napivši se ujutro, skrivam se od neba i zemlje, jer to je nešto intimnije od svake intimnosti!... Ako pijem pre posla, skrivam se. Ako pijem za vreme rada, skrivam se... a ovi? "Trans-cen-den-talno!"
Moja delikatnost me mnogo štiti; ona mi je nagradila mladost. Detinjstvo i dečaštvo... Pre: to pre nije delikatnost, nego sam ja bezgranično raširio sferu intimnoga - koliko puta me je to uništavalo...
Evo, sad ću vam ispričati. Sećam se, pre deset godina, naselio sam se u Orehovo-Zujevo. U vreme kad sam se naselio u mojoj sobi su već živela četvorica, ja sam bio peti. Živeli smo kao jedna duša i nije bilo nikakvih sukoba. Kad je neko želeo da pije porto, ustajao je i govorio: "Deco, hoću da pijem porto." A svi su odgovarali: "Dobro. Pij porto. Mi ćemo, takodje, s tobom piti porto." Ako je neko hteo pivo, svi su, takodje, hteli pivo.
Divno! Ali, iznenada sam počeo primećivati da me ta četvorica nekako o d s t r a nj u j u od sebe, nekako se d o š a p t a v a j u gledajući me, ako nekud podjem nekako gledaju za mnom. To mi je bilo čudno, pa čak me je i zabrinjavalo. I na njihovim licima sam čitao tu istu zabrinutost, čak i strah... "O čemu se radi? - mučio sam se. - Zašto je tako?"
I došlo je veče kad sam shvatio o čemu se radi i zašto je to tako. Ja, sećam se, tog dana čak nisam ni ustajao iz postelje: pio sam pivo i rastužio se. Jednostavno: ležao sam i tugovao.
I vidim: sva četvorica me tiho opsedaju - dvojica su sela na stolice kod uzglavlja, a dvojica kod nogu. I gledaju me u oči, gledaju s prekorom, gledaju sa besom ljudi koji nisu mogli otkriti neku tajnu skrivenu u meni... Ne, drugačije, kao da se nešto desilo.
- Slušaj - rekli su oni - "p r e s t a n i"...
- Šta "prestani"? - začudio sam se i pridigao.
- Prestani da smatraš da si nesto bolje od drugih... da smo mi sitna boranija, a ti Kain i Manfred.
- Otkud vam to?...
- Evo odakle. Danas si pio pivo?

CUHLINKA - KUSKOVO

- Pio sam.
- Mnogo si pio?
- Mnogo.
- Onda ustaj i idi.
- A kuda "idi"?
- Kuda znaš! Ispada da smo mi sitne mušice i podlaci, a ti Kain i Manfred...
- Dozvolite - kažem - ja to nisam tvrdio...
- Ne, tvrdio si. Otkako si se doselio k nama – ti svakog dana to tvrdiš. Ne rečima, nego delom. Čak ne delom, nego odsustvom tog dela. Ti to negativno tvrdiš...
- Ali kakvog "dela"? Kakvim "o d s u s t v o m"? -od izbezumljenosti sam razrogačio oči...
- Poznato je kakvog dela. Ne krećes se - eto.
Osetili smo nešto nelagodno. Otkako si se doselio, nijednom te nismo videli da si pošao u toalet. Pa, dobro, zbog velike nužde još i dobro! Ali nijednom čak ni zbog male... čak ni zbog male!
Sve je to rečeno bez osmeha, tonom uvredjenosti do smrti.
- Ne, momci, loše ste me shvatlli.
- Ne, mi smo te dobro shvatili...
- Ali niste, niste me shvatili... Ne mogu ja kao vi ustati sa postelje i svima reci: "Pa, deco, idem da ...sam!" ili: "Pa, deco, idem da ...em!" Ne mogu ja tako...
- A zašto ne možeš? Mi možemo, a ti ne možeš! Znači, ti si bolji od nas! Mi smo odvratne životinje, a ti si ljiljan!...
- Ali ne, kako da vam objasnim...
- Nemaš nam šta objašnjavati... nama je sve jasno.
- Ali slušajte... shvatite... na ovom svetu ima stvari...
- Baš kao i ti, znamo kakvih stvari ima, a kakvih nema...
Nisam uspeo. Oni su svojim mrkim pogledima rešetali moju dušu... Počeo sam se predavati... -Pa, naravno, mogu i ja... i ja bih mogao...
- Aha! Znači ti možeš kao i mi. A mi kao ti - ne možemo. Ti, dakle, sve možeš, a mi ne možemo ništa. Ti si Manfred, ti si Kain, a mi smo kao ispljuvci pred tvojim nogama...
- Ali ne, ne. - Tu sam se sasvim spleo. - Na ovom svetu ima stvari... ima takvih sfera... ne može se samo tako ustati i poći. Zato je to samoograničavanje, šta li je? postoji takvo naredjenje stida, od vremena Ivana Turgenjeva... i zatim kletva na Vorobjovim gorama...
I posle toga ustati i reci: "Pa, deco..." Nekako je uvredljivo... Jer ako neko ima osetljivo srce...
Sva četvorica su me ubistveno gledali. Slegao sam ramenima i beznadezno sam ćutao.
- Pusti to o Ivanu Turgenjevu. Govori, ali nas ne zagovaraj, i sami smo čitali. Bolje nam reci: danas si pio pivo?
- Pio sam.
- Koliko krigli?
- Dve velike i jednu malu.
- Onda ustaj i idi. Da svi vidimo da si pošao.
Ne ponižavaj nas i ne muči nas! Ustaj i idi.
Ustao sam i pošao. Ne da bih sebi olakšao, nego da bih njima olakšao. A kada sam se vratio, jedan od njih mi je rekao: "Sa tako sramnim pogledima večno ćeš biti sam i nesrećan."
Da. On je bio u pravu. Znam mnoge zamisli Boga, ali zašto je u mene uneo toliko čednosti, to jos uvek ne znam. A ta čednost - najsmešnije! - ta čednost objašnjavana je tako naopačke da mi je poricano čak i elementarno vaspitanje.
Na primer, u Pavlovo-Posadu. Privode me da-mama i ovako predstavljaju:
- A ovo je poznati Venjicka Jerofejev. Poznat je po mnogo čemu. Ali najpoznatiji je, dakle, po tome što u životu nikada nije prdnuo...
- Kako!! Nikad - čude se dame i gledaju me razrogačenim očima. - Nikad!
I, naravno, počinjem se zbunjivati. Ne mogu da se u prisustvu dama ne zbunjujem. Kažem:
- Pa, nikad! Ponekad... ipak...
Od toga se potpuno gubim i govorim:
- Pa šta je u tome t a k o , pa ja... jer - p r d n u t i - pa to je tako noumenalno... Ničeg fenomenalnog nema, u tome, prdnuti...
- Pomislite samo - benave dame.
A zatim udaraju na sva zvona po čitavom petuškovskom kraju:" On sve to radi glasno, i govori da to ne radi l o š e! Da on to radi d o b r o!"
Pa, vidite. I tako čitav život. Čitavog života je nada mnom taj košmar - košmar je, jer te shvataju n a o p a č k e, ne - "naopačke" je malo! - nego bas potpuno n a o p a č k e, to jest potpuno svinjski, to jest a n t i n o m i č n o.
O tom predmetu bih mogao mnogo ispričati, ali ako budem sve pričao, trajaće sve do Petuški. Biće bolje da ne pričam sve, nego samo jedan jedini slučaj, zato jer je on najsvežiji: o tome kako su me pre nedelju dana smenili sa dužnosti brigadira zbog "uvodjenja izopačenog sistema individualnih grafikona". Čitava naša moskovska uprava trese se od užasa čim se seti tih grafikona. A sta je tu u ž a s n o, moglo bi se pomisliti!
Da! Gde smo?
Kuskovo! Bez zaustavljanja prolazimo pored Kuskova. Trebalo bi da popijem još jednu, ali bolje da vam prvo ispričam,

KUSKOVO - NOVOGIRJEVO

a zatim ću poći i popiti.
Znači, pre nedelju dana su me smenili sa položaja brigadira, a pre pet nedelja su me postavili. I sami znate da se za četiri nedelje ne mogu načiniti velike promene, a neke velike promene nisam ni uvodio, a ako se nekome i učinilo da sam uvodio, nisu me najurili zbog velikih promena.
Sve je počelo jednostavnije. Pre mene je nas proizvodni proces izgledao ovako: ujutro smo sedali i kartali se u novac (umete li da igrate karte?). Tako. Zatim smo ustajali, razmotavali bubanj sa kablom i kabel zakopavali u zemlju. A posle: poznata stvar - sedali smo i svako je po svome ubijao dokolicu, jer ipak, svako ima svoju maštu i svoj temperament: jedan je pio vermut, a drugi, prostiji - kolonjsku vodu "svežina", a ko je bio značajniji pio je konjak na medjunarodnom aerodromu Serementjevo. Zatim smo legali da spavamo.
A ujutro ovako: prvo smo sedali i pili vermut, a zatim smo ustajali i jučerasnji kabel otkopavali i vadili iz zemlje, to smo činili jer je bio mokar. A zatim - šta još? - zatim smo sedali i kartali se u novac. Legali smo da spavamo ne završivši kartanje. Rano ujutro smo vec budili jedan drugog: "Leha, ustaj da se kartamo!" "Stasik, ustaj da zavrsimo jučerašnju partiju!" Ustajali smo i završavali partiju. A zatim, ni svetlo, ni zora, ni "svežinu" ne popivši, ni vermut, hvatali smo bubanj sa kablom i počinjali ga razmotavati da bi se do sutra nakvasio i upropastio. A zatim - svaki u svoju dokolicu, jer svaki ima svoje ideale. I tako sve iz početka.
Postavši brigadir, ja sam taj proces uprostio do krajnjih granica. Sad smo ovako radili: jedan dan smo se kartali, drugog smo pili vermut, trečeg ponovo kartali, a četvrtog pili vermut. A onaj ko je imao duha, taj se potpuno izgubio na aerodromu Serementjevo: sedeo je i pio konjak. Bubanj, razume se, ni prstom nismo doticali - a ako bih ja predložio da ga dotaknemo, oni bi se nasmejali, a posle bi me udarali pesnicama po licu, a zatim bi se razišli: jedni da se kartaju u novac, neki da piju vermut, a neki "svežinu".
Neko vreme je sve išlo izvrsno: mi smo gore jednom mesečno slali izveštaj o prihvaćenim obavezama, a oni nama dva puta mesečno platu. Mi, na primer, pišemo: povodom predstojeće stogodišnjice obavezujemo se da ćemo prekinuti sa proizvodnim traumatizmom. Ili ovako: povodom slavne stogodišnjice obavezujemo se da će svaki šesti vanredno završiti školovanje na višoj školi. A kakav traumatizam i škola, kad mi od karata beli dan ne vidimo, a svega nas je petorica!
O, sloboda i jednakost! O, bratstvo i parazitizam! O, slast neobračuna! O, najblaženije vreme u životu mog naroda - vreme od otvaranja do zatvaranja bifea.
Odbacivši stid i druge brige, ziveli smo isključivo duhovnim životom. Širio sam im vidokrug koliko sam mogao, a njima se veoma svidjalo kad sam im ga širio: naročito u svemu što se tiče Izraela i Arapa. Tu su bili u potpunom ushićenju - ushićeni Izraelom, ushićeni Arapima, naročito Golanskom visoravni. A Aba Eban i Mose Dajan im nisu silazili sa jezika. Dolaze oni ujutro iz kurvanja, na primer, i jedan drugog pita: "Pa kako je? Da li je danas u trinaestici Dajan jeban?" A ovaj sa samozadovoljnim osmehom odgovara: "Podojen je Mose, podojen!"
A kasnije (slušajte), kasnije, kada su saznali od čega je umro Puškin, dao sam im da čitaju Vrt slavuja, poemu Aleksandra Bloka. Tamo je u centru poeme, razume se ako se odbace sva ta miomirisna ramena i tamne magle i ruzičaste kule u dimnim rizama, tamo je u centru poeme lirski junak, otpušten s posla zbog lokanja, kurvanja i izostajanja s posla. Rekao sam im: "Veoma savremena knjiga - rekao sam - pročitajte je jer će vam koristiti." I pročitali su. Ali uprkos svemu, ona je za njih bila mučiteljska: u svim prodavnicama najednom je nestala sva "svežina". Nerazumljivo zašto, ali karte su najednom bile zaboravljene, vermut je bio zaboravljen, medjunarodni aerodrom Serementjevo je bio zaboravljen - i trijumfovala je "svežina", svi su pili samo "svežinu".
O, bezbrižnosti! O, ptice nebeske koje ne slećete na žita. O, lepotice Solomonove odevene u poljske ljiljane! - Oni su popili svu "svežinu", od stanice Dolgoprudna do medjunarodnog aerodroma Serementjevo!
A najednom mi je sinulo: pa ti si, Venjicka, budala, ti si prava budala: seti se, čitao si kod nekog mudraca da se Gospod Bog brine samo o sudbini prinčeva, ostavljajući prinčevima da brinu o sudbini naroda. A ti si brigadir, pa prema tome "mali princ". Gde je tvoja briga za sudbinu tvojih ljudi? Da li si zavirio u dušu tih parazita, u tamu duša tih parazita? Da li ti je poznata dijalektika srdaca te četvorice mudonja? Da ti je poznata, tebi bi bilo jasnije šta je zajedničko u Slavujevom vrtu i "svežini" i zašto Slavujev vrt nije mogao da se saživi ni sa kartama ni sa vermutom, kao što su se sa njima divno saživeli i Mose Dajan i Aba Eban!...
I tada sam uveo svoje zloglasne "individualne grafikone", zbog kojih su me na kraju srušili...

NOVOGIRJEVO – REUTOVO

Da li da vam ispričam kakvi su to bili grafikoni? Ali, to je vrlo jednostavno: na čistoj hartiji crnim tušem se crtaju dve osi - jedna horizontalna, druga vertikalna. Na horizontalnoj se redom redaju svi radni dani tekućeg meseca, a na drugoj kolicina ispijenih grama, preračunato u čisti alkohol. Računalo se, normalno, samo popijeno na radu i pre njega, pošto je popijeno uveče kod sviju, uglavnom, bila stalna količina koja ozbiljnog istraživača ne može interesovati.
Znači, po isteku meseca dolazi mi radnik s obračunom: tog i tog dana popijeno je toga i toga toliko i toliko. A ja crnim tušem na čistom papiru prikazujem sve to lepim dijagramom. Evo, divite se, na primer, ovo je linija komsomolca Viktora Totoskina:

A ovo Alekseja Blindjajeva, clana KPSS od 1936. g., ofucanog starog gundjala:

A ovo je vaš pokorni sluga, eks-brigadir montažera PTUV-a* autor poeme Moskva - Petuški:

Pa, zaista interesantne linije. Pa čak i za najpovršniji pogled - interesantne? Kod jednog Hi-
malaji, Tirol, naftni tornjevi Bakua ili čak zidine Kremlja, koje, uostalom, nikad nisam video.
Kod drugog - jutarnji povetarac na reci Komi, tiho pljuskanje i biserno talasanje. Kod trećeg otkucaji ponosnog srca, pesma o burevesniku i deveti talas. I sve se to vidi samo spajajući formu linija.
A onome ko je duhovno radoznao (kao ja, na primjer) te linije izbrbljavaju sve što se samo moze reći o čoveku i o ljudskom srcu: sve njegove osobine, od seksualnih do poslovnih, sve njegove grehe, poslovne i seksualne. I stepen njegove uravnotezenosti, i sposobnost za izdaju, sve tajne podsvesti, samo ako su postojale te tajne.
Dušu svakog mudonje sam sada posmatrao sa zanimanjem, pažljivo i kao na dlanu. Ali nisam baš dugo razmatrao: jednog dana su sa mog stola nestali svi moji dijagrami. Pokazalo se: matori balvan, Aleksej Vlindjajev, član KPSS od 1936. godine, tog dana je u upravu poslao našu novu društvenu obavezu u kojoj smo se zaklinjali da ćemo povodom predstojeće sto-godišnjice biti u životu isti kao što smo i u proizvodnji - i, zbog gluposti ili pijanstva, u isti koperat(?) je stavio i moje individualne grafikone.
Čim sam primetio nestanak, popio sam časicu i uhvatio se za glavu. A tamo, u upravi, takodje - dobili su pošiljku, uhvatili se za glavu, popili čašicu i istog dana "moskvićem" se dovezli u obilazak našeg terena. Šta su otkrili kad su upali u našu kancelariju? Nisu našli ništa osim Leha i Stasika: Leh je, smotavši se u klupko, dremao na podu, a Stasik je bljuvao. Za četvrt časa je sve bilo rečeno - moja zvezda, zapaljena pre četiri nedelje, počela je da trne. Razapinjanje je objavljeno tačno trideset dana posle vaznesenja. Od mojeg Tulona do moje Jelene je tačno mesec dana. Kraće, razalovali su me, a na moje mesto su postavili Alekseja Blindjajeva, iznemoglog glupaka, člana KPSS od 1936. godine. A on, odmah posle postavljenja se probudio, zamolio ih je da mu daju rublju - oni mu rublju nisu dali. Stasik je prestao da bljuje i takodje zamolio rublju - ni njemu je nisu dali. Popili su crvenog vina, seli u svoj "moskvić" i odvezli se nazad.
I evo, svečano objavljujem: do svog poslednjeg dana neću preduzeti ništa da bih ponovio svoje tužno iskustvo uzdizanja. Ostajem dole i odozdo pljujem na čitavu vašu društvenu lestvicu. Da. Po pljuvanjak na svaku prečku lestvice. Da bi se po njoj pelo, valja biti čova, od glave do pete iskovan od čistog čelika. A ja nisam takav.
Bilo kako bilo - mene su zbacili. Mene, princa sposobnog da se mislima udubi - analitičara koji marljivo prebira po dušama svojih ljudi, mene - kojeg su dole smatrali za štrajkolomca i kolaboracionistu, a gore - za vucibatinu sa neuravnoteženom psihom. Dole nisu želeli da me vide, a vrhovi nisu mogli bez smeha govoriti o meni. "Vrhovi nisu mogli, a dole nisu hteli." Šta to predskazuje, znalci istinske filosofije istorije. Baš tako, kod prve akontacije mene će uštrojiti, po zakonima dobra i lepote, a prva akontacija je prekosutra, to znači da će me prekosutra uštrojiti.

- Ffffuj!
- Ko je rekao "Fffuj!"?, to ste vi kazali "Fffuj!" ?
- Da, to smo mi kazali Fffuj, Venja, kako samo psuješ!
- Da, a kako, prosudite sami, kako ne bih psovao!
Sva ta glupost me je toliko iznervirala da sam se gotovo srušio. Ne mogu reći da sam i dotle bio baš jako suv, ali, u svakom slučaju, imao sam na umu da pijem razumno, a sad ni to ne mogu imati na umu... Kod mene su sve zone, sve u životu je nekako u zonama: čas
ne pijem nedelju dana, zatim pijem četrdeset dana, zatim ponovo četiri dana ne pijem, a zatim šest meseci pijem bez predaha... Tako i sad...
- Razumemo, mi sve razumemo. Tebe su uvredili i tvoje divno srce...
Da, da, tog dana se moje divno srce čitavih pola sata borilo sa razumom. Kao u tragedijama Pjera Korneja, pesnika-laureata: dužnost se bori sa težnjom srca. Samo, kod mene je suprotno: težnja srca se borila sa razumom i dužnošću. Srce mi je govorilo: "Upredili su te, izjednačili su te sa govnetom. Podji, Venjicka, i napij se. Ustani i podji da se napiješ kao svinja." Tako je govorilo moje divno srce. A moj razum? On je brundao i zapovedao: "Nećeš ustati, Jerofejev, nikud nećeš poći i ni kapi nećeš popiti." A srce će na to: "Pa dobro, Venjicka, dobro. Ne treba mnogo piti, ne treba se napiti kao svinja: odi popij četiri stotine grama i zaveži." "Ni grama!" - jasno je izgovarao razum. - Ako već bez toga ne može, idi i popij tri krigle piva, a na svoje grame, Jerofejev, i ne pomišljaj." A srce je zastenjalo: "Bar dvesta grama, molim..."

REUTOVO - NIKOLJSKOJE

"Bar sto pedeset..." A tada će razum: "Pa, dobro, Venja - rekao je - dobro, popij sto pedeset, samo nikud nemoj ići, sedi kod kuće..."
Šta mislite? Popio sam sto pedeset i sedeo kod kuće? Ha-ha! Od tada sam pio po hiljadu pet stotina grama svakog dana da bih ostao kod kuće, a ipak nisam ostajao. Zato jer sam šestog dana bio toliko mokar da je nestala granica izmedju razuma i srca i oboje su mi u glas tvrdili: "Putuj, putuj u Petuški! U Petuškama je - tvoj spas i tvoja radost, putuj."
"Petuški... to je mesto u kojem ne prestaje cvrkut ptica, ni danju ni noću, gde ni zimi ni leti ne precvetava jasmin. Prvobitni greh, možda je on i postojao, tamo nikoga ne mući. Tamo je pogled dubok i jasan čak i kod onih koji se nedeljama ne suše..."
"Tamo me svakog petka, tačno u jedanaest, na staničnom peronu dočekuje ona devojka sa očima bele boje - bele koja prelazi u beličastu - ta najvoljenija medju uličarkama, ta svetloplava djavolica. A danas je petak i za manje od dva časa biće tačno jedanaest, i biće ona, i biće stanični peron, i taj beličasti pogled u kojem nema ni savesti ni stida. Podjite sa mnom - o, videćete!..."
"A šta sam ostavio tamo odakle sam otputovao i putujem? Par raspadnutih obojaka i državne pantalone, pljosnata klješta i turpiju, akontaciju i režijske troškove, - eto šta sam ostavio! A šta je napred? Šta je u Petuškama na peronu? Na peronu ću spuštene ridje trepavice, i njihanje oblina, i kosa od potiljka do dupeta. A posle perona - nektar i porto, blaženstva i grčevi, ushićenja i grčevi. Carice nebeska, koliko još ima do Petuški!"
"A tamo, izvan Petuški, gde se spajaju nebo i zemlja, i vučica zavija na zvezde - tamo je sasvim drugačije, ali baš to: tamo u dimljivim i ušljivim gospodskim kućerinama, kakve mi ne poznajemo, rascvetava se moje dete, najbujniji i najmirniji od svih đaka. On jasno izgovara "r" i zato od mene očekuje orahe. Ko je od vas u trećoj godini jasno izgovarao "r"? Niko, vi ga ni sad ne izgovarate pravilno. A on - zna, i za to nikakvu nagradu ne čeka, osim čaše oraha."
- Pomolite se, andjeli, za mene. Neka bude svetao moj put, da se ne spotaknem o kamen, da ugledam grad za kojim sam toliko čeznuo. A dok vi - oprostićete mi - dok pregledate moj kovčežić, ja ću se na deset minuta udaljiti. Moram popiti malo kubanske, samo toliko da ne splasne zanos.
I evo, ponovo sam ustao i preko polovine vagona sišao na platformu.
I nisam pio onako kao u Karacarovu, ne, sad sam pio bez muke i bez sendviča, iz boce, zabacivši glavu kao pijanista, svestan veličine onoga što sad tek nastaje i što će još biti.

NIKOLJSKOJE – SALTIKOVSKA

- Ovih trinaest gutljaja te neće usrećiti - pomislio sam gutajući trinaesti gutljaj.
- I sam znaš da druga jutarnja doza, ako se pije iz flaše, rastužuje dušu, istina ne za dugo, samo do treće doze ispijene iz čaše... ali ipak rastužuje, zar to ne znaš?
- Neka. Neka je srećan tvoj sutrašnji dan. Neka tvoje sutra bude jos srećnije. Ali zašto se andjeli zbunjuju čim progovoriš o radostima na peronu u Petuškama i posle?
- Šta oni misle? Da me tamo niko neće dočekati? Ili da će se voz prevrnuti sa nasipa? Ili da će me kontrolori izbaciti u Kupavni? Ili ću negde oko 105. kilometra pijan zaspati pa će me u snu udaviti kao dete ili zaklati kao devojčicu? Zašto se andjeli zbunjuju i ćute? Moje sutra je srećno. Da.
Naše sutra je srećnije od našeg danas ili juče. Ali ko garantuje da naše prekosutra neće biti gore od našeg prekjuče?
- Tako je, Venjicka! To si dobro rekao. Naše sutra i tako dalje. To si rekao veoma ugladjeno i umno, ti retko govoriš tako ugladjeno i umno.
- I uopšte, pameti baš nemaš mnogo. Zar opet to ne znaš? Pomiri se, Venjicka, makar sa time što je tvoja duša šira od tvog uma. Pa i šta će ti um kad imaš savest i povrh toga ukus? Savest i ukus - to je već toliko mnogo da umovi postaju suvišni.
- Venjicka, a kada si prvi put primetio da si budala?
- Evo kada. Kada sam istovremeno ćuo dva suprotna prekora: prekorevali su me da sam dosadan i lakomislen. Ako je čovek pametan i dosadan, neće se spustiti do lakomislenosti. A ako je lakomislen i uman - neće sebi dozvoliti da bude dosadan. A evo ja, trapavko, nekako sam to spojio.
- Da kažem zašto? Zato jer me boli duša, ali ne dozoljavam da se to vidi. Zato jer, otkad znam za sebe, jedino što radim je simuliranje duševnog zdravlja. Svakog trenutka na to rasipam sve (sve bez ostatka) i umne, i fizičke, i sve druge snage. Zato sam tako prazan. Sve o čemu vi govorite, sve što vas svakodnevno interesuje - mene uopšte ne interesuje.
Da. A o onome što mene interesuje - nikad nikome neću reći ni reči. Možda iz straha da ne ispadnem smešan, možda zbog još nečega, ali ipak - ni reči.
- Sećam se, još veoma davno, kad je u mom prisustvu počinjao razgovor ili spor o nekoj gluposti, govorio sam: "Eh, hteli bi da govorite o toj gluposti!" A odgovarali su mi iznenadjeno: "Kakva glupost! Ako je to glupost, šta onda nije?" A ja sam govorio: "O, ne znam, ne znam! Ali ima."
- Ne tvrdim da mi je sada istina već poznata ili da sam do nje stvarno dospeo. Uopšte nisam. Ali prišao sam joj već na takvo odstojanje sa kojeg se os može lepo osmotriti.
- A ja gledam i vidim, zato sam tužan. Ne verujem da bi neko od vas uvlačio u sebe tu gorku masu, od čega je ta masa - teško je reći, ali vi ipak to nećete razumeti, no u njoj je najviše "tuge" i "straha". Imenujmo to. Evo: najviše je "tuge" i "straha", i još nemosti. A svakog dana, od jutra, "moje divno srce" istače ovaj eliksir i u njemu se kupa do večeri. Kod
drugih, znam to, kod drugih se to dešava ako neko iznenada umre, ako najdraže biće na svetu najednom umre. Ali kod mene je to večno. Makar to uhvatite!
- Kako da ne budem prazan i da ne pijem kubansku? Zaslužio sam to pravo. Bolje od vas znam šta je to "svetska tuga" - ne fikcija koju su u promet pustili stari pisci, zato jer je ja nosim u sebi i znam šta je, i neću to da skrivam. Valja se naviknuti da se smelo, ljudima u oči, govori o svom dostojanstvu. Ko će, ako ne mi sami, znati koliko smo dobri?
- Na primer: videli ste Neutešnu tugu Kramskog. Pa, naravno, videli ste. Dakle, kada bi kod nje, kod te okamenjene kneginje ili plemkinje neka mačka srušila na pod nešto - recimo vazu od porcelana iz Sevra - ili, zamislimo, iskidala na komadiće neki
skupoceni penjoar - sta bi ona učinila? Rastrčala se i pljeskala rukama? Ni pokrenula se ne bi, jer za nju su sve to besmislice, jer su to stvari za dan ili tri; ona je iznad svakog penjoara, mačke i svakog Sevra!
Pa, znači, tužna je ta kneginja? Ona je nemoguće tužna, a kako i ne bi bila tužna! Ona je lakomislena? U višem stepenu lakomislena!
- Tako i ja. Sad ste shvatili zašto sam tužniji od svih pijanaca? Zasto sam lakomisleniji od svih idiota, ali i mračniji od bilo kog govnara? Zašto sam ja istovremeno i budala, i demon, i brbljivac?
- Pa lepo je što ste razumeli. Popijmo za razumevanje - sav ostatak kubanke, iz boce, brzo popijmo.
- Pogledajte kako se to radi!...

SALTIKOVSKA - KUCINO

Ostatak kubanske se još kovitlao u blizini grla, i zato, kad su mi kazali s neba:
- Venja, zašto si sve ispio? To je već mnogo...
Od gušenja sam jedva uspeo da im odgovorim:
- U čitavoj zemlji... u čitavoj zemlji, sve od Moskve do samih Petuški - ničeg nema što bi za mene bilo mnogo... I zašto, nebeski andjeli, da se plašite za mene?...
- Plašimo se da ti ponovo...
- Da ponovo ne počnem da psujem? O, ne, ne, ja samo nisam znao da ste vi stalno sa mnom, ja ni pre ne bih počinjao... Svakog trenutka sam sve srećniji... i ako sad počnem govoriti ružne reči, biće to nekako srećno... kao u pesmama nemačkih pesnika: "Pokazaću
vam dugu!" ili "Idite u bisere!" i ništa više... Kako ste glupi-glupi!...
- Ne, nismo mi glupi, mi se samo plašimo da ponovo ne dospeš...
- Do čega da ne dospem?! Do njih, do Petuški – da ne dospem? Do nje da ne dospem? Do moje bestidne carice sa očima, kao oblaci?... Kako ste smešni...
- Ne, nismo smešni, plašimo se da do njega nećeš dospeti, i da će on ostati bez oraha...
- Zbilja! Dok sam živ!... Zbilja! Prošlog petka
- istina, prošlog petka me o n a nije pustila k njemu... Naslikao sam se prošlog petka, andjeli, zagledao sam se u njen beli trbuh, okrugao, kao nebo i zemlja... Ali danas, stići ću samo ako ne izdahnem ubijen sudbinom... Tačnije - ne, danas neću stići, danas ću biti kod nje, do jutra ću se napasati medju ljiljanima, a već sutra...
- Jadan mališan - uzdahnuli su andjeli.
- "Jadan mališan"? Zašto to "jadan"? Recite, andjeli, da li ćete biti uz mene sve do Petuški? Da?
Nećete odleteti?
- O, ne, do samih Petuški ne mozemo... Odletećemo čim se osmehneš... Danas se još nijednom nisi osmehnuo; čim se osmehnes mi ćemo odleteti i bićemo pokojni za tebe...
- A tamo, na peronu, hoćete li me dočekati?
- Da, tamo ćemo te dočekati...
Ti andjeli su dražesna bića. Samo, zašto to "jadni mališan"? On uopšte nije jadan! Dete koje zna da napiše "R" i poznaje ga kao svojih pet prstiju, dete koje voli oca kao sebe samo - zar njemu nedostaje tuge?
Ali, dozvolićemo, pretprošlog petka je bio bolestan, i svi su zbog njega bili zabrinuti... Ali po-čeo je ozdravljati cim je ugledao mene!... Da, da... Bože milostivi, učini tako da se njemu ništa ne desi, nikad ništa ne desi!...
Učini tako. Gospode, da on, čak i ako padne sa prozora ili peći, ne slomi ni ruke ni noge. Ako mu se nož ili ključ nadju pred očima - neka se ne igra s njima, nadji mu druge igračke, Gospode! Ako mu majka potpali peć - on jako voli kad mu majka potpaljuje peć - skloni ga u stranu, ako možeš. Strasno mi je da pomislim da će se on opeći... A ako se i razboleo - neka počne da ozdravljuje čim me ugleda...
Da, da, kada sam prošli put stigao, rekli su mi, on spava. Kazali su mi: bolestan je, leži u vatri. Pio sam limunadu kod njegovog kreveta, ostavili su me samog sa njim. On je stvarno bio u vatri, čak mu je i jamica na obrazu bila u vatri, i bilo je čudno da u takvoj malenosti može biti vatre...
Popio sam tri čase limunade pre nego što se on probudio i pogledao me, mene i četvrtu čašu u mojoj ruci. Dugo sam tada sa njim razgovarao i govorio:
- Ti... znaš šta, mali, nemoj umreti... pomislio sam - ti već pišeš slova, znači možeš sam i mis-liti, strahovito je glupo umreti znajući samo jedno slovo, "R", i ništa više ne znajući... pa i sam shvaćaš da je to glupo?...
- Shvaćam, oče...
A kako je on to rekao! I sve što oni govore - besmrtni andjeli i smrtna deca - sve je to toliko značajno da ja njihove reči ispisujem podvučenim kurzivom, a sve što mi govorimo sitnim slovima, jer to je sve manje ili više glupost. "Shvatam, oče!..."
- Još ćeš ti ustati, mali, i ponovo ćeš igrati na moju "prašeću farandolu" - sećaš se? Kad si imao dve godine igrao si na nju. Očeva muzika i njegove reči. "Tamo, takvi mili, smešni djavol-ći-ći grabili-grebali-žderali moj stomačić..." A ti, podbočivši se jednom rukom, a drugom mašući maramicom, skakao si kao malena luda... "Od februara sam cikala
i mljackala, krajem avgusta sam nožice protegla..."
Mali, voliš li oca?
- Veoma volim...
- Zato ne umiri... Ako ne umreš i ojačas, ponovo ćeš nešto odigrati... Samo ne, nećemo igrati farandolu. Tamo su reči koje ne odgovaraju. Evo nešto mnogo bolje: "Jedan-dva-papuče-obuj-zar-te-nije-sram-da-spavaš..." Imam lične razloge da volim ovu gadost...
Popio sam četvrtu čašu i uzbudio se:
- Mali, bez tebe sam potpuno sam... Razumeš?...
Ovog leta si trčao po šumi, a?... I sigurno se sećaš kakvi su tamo borovi?... Eto, i ja sam kao bor... On je tako visok-visok i sam-sam-samcijat, i ja takodje...
On, kao i ja, gleda samo u nebo, a šta mu je pod nogama ne vidi, i ne želi da vidi... On je tako zelen, i večno će biti zelen, dok se ne sruši. I ja ću - dok ne padnem - večno biti zelen...
- Zelen - odazvao se dečak.
- Pa eto, na primer, maslačak. On se na vetru
njiše i otpada, tužno ga je gledati... Eto i ja: zar ja ne otpadam? Zar nije mučno gledati kako danima otpadam i otpadam?...
- Mučno - ponovio je mali i blaženo se nasmešio...
Evo i sad: sećam se njegovog "Mučno" i smešim se takodje, blaženo. I vidim: izdaleka mi mašu andjeli - odleću od mene, kao što su i obećali.

KUCINO -ZELJEZNODOROZNA

Ali prvo, ipak k njoj. Prvo - kod nje! Videti je na peronu sa kosom od dupeta do potiljka, i od uzbudjenja pocrveneti, i planuti i napiti se do besvesti, i napasati se medju ljiljanima - toliko da se do smrti iznemogne!
Donesi grivne, ogrlice, svilu i somot, dragulje i biserje, hoću odeću kraljice jer moj se kralj vratio!
Ta devojka uopšte nije devojka! Ta djavolica - nije devojka, ona je balada u B-molu! Ta žena, ta ridja drolja - nije žena, ona je veštica! Pitaćete: Venjicka, gde si je iskopao, odakle je dospela, ta ridja kučka? I može li u Petuškama biti nešto valjano''
- Može! - govorim vam, i govorim vam tako glasno da podrhtavaju i Moskva i Petuški.
- U Moskvi ?
- ne, u Moskvi ne može biti, a u Petuškama - može!
Pa šta ako je "kučka"? Bar je izvrsna kučka. A ako vas interesuje gde sam je iskopao, ako vas interesuje - slušajte, bestidnici, sve ću vam ispričati.
U Petuškama, kako sam već govorio, jasmin ne precvetava i ptičji poj ne prestaje. Pa i tog dana, tačno pre dvanaest nedelja, bile su ptice i bio je jasmin. Bio je još i nečiji rodjendan. I još: bilo je mnogo alkohola - deset flaša, ili dvanaest flaša, ili dvadeset pet. I bilo je sve što može poželeti čovek koji je popio toliko alkohola: to jest nesumnjivo sve, od piva iz bureta do flaširanog. A još? -pitate. - Čega je još bilo?
- I još - bila su dva muškarca, tri ženske, jedna pijanija od druge, i rusvaj, i besmislica. I kao da više ničega nije bilo.
A ja sam razblaživao i pio, razblaživao sam rosijsku ziguljevskim pivom i gledao sam ono troje i nešto sam u njima nazirao. Šta sam ja to u njima nazirao ne mogu reći i zato sam razblaživao i pio, i što sam to "nešto" u njima bolje video, to sam više razblaživao i pio i od toga sam još jasnije video.
Ali obostrano razumevanje - osetio sam samo u jednoj od njih, samo u jednoj! O, ridje trepavice, duže od kose na vašim glavama! O, čedne ženice! O, belina koja prelazi u beličasto! O, čarobnjačka i golublja krila!
- Znači, to ste vi: Jerofejev? - nagnula se prema meni i trepnula je trepavicama...
- Pa jasno! Naravno da sam!
(O, izvrsna! kako se samo dosetila?)
- Čitala sam jednu vašu stvarčicu. I znate: nikad ne bih pomislila da se na pedeset stranica može nagomilati toliko gluposti. To nadmašuje ljudsku snagu!
- Zar! - polaskan sam, razblažio sam i popio. -
Ako hoćete mogu još dodati! Još više ću dodati!
- E - od toga je sve počelo. To jest počelo je gubljenje vlasti nad sobom: tri sata gubljenja razuma.
Šta sam pio? Šta sam govorio? U kojoj razmeri sam razblaživao? Možda tog gubljenja razuma ne bi ni bilo da sam pio ne razblažujući. Ali - bilo kako bilo - osvestio sam se posle tri sata, evo u kakvom sam se položaju osvestio: sedim za stolom, razblažujem i pijem.
A osim nas dvoje - nikog. A ona - pored mene, smeje mi se kao blagosloveno dete. Pomislio sam: "Nečuveno! Ovo je žena čije su grudi do dana današnjeg pritisnula samo predosećanja. Ovo je žena kojoj pre mene niko nije pipnuo ni puls. O, blažena čeznjo, i u duši i svud!"
A ona je uzela i popila još sto grama. Popila je stojeći, zabacivši glavu kao pijanistkinja. A popivši, izdahnula je sve iz sebe, sve što je u njoj bilo sveto, sve je izdahnula. A zatim se izvila kao mrcina i počela je talasati bedrima - i to sve tako plastično da je nisam mogao gledati bez drhtanja...
Vi ćete, razumljivo, pitati, vi bestidni, pitati: "A šta je to, Venjicka? Ona? " A šta da vam odgovorim? Pa, naravno, ona! Još bi direktno rekla: "Hoću da me desnom rukom čvrsto zagrliš!" Ha-ha! "Čvrsto" i "desnom rukom"?! a ja sam se tako napio, ne samo da je čvrsto zagrlim nego hoću da rastrgnem njeno telo - a ne mogu, sve padam pored tela...
Hajde! mešaj čvrstim bokovima! - pomislio sam, razblažio i popio. - Mešaj, zavodnice! Mešaj, Kleopatro! Mešaj, raskošna droljo, zamorila si srce pesnika! Sve što jeste, sve što može biti, danas bacam sve na beli oltar Afrodite!
Tako sam mislio. A ona se smejala. A ona je prišla stolu i popila je sto pedeset grama, jer ona je bila savršena, a savršenstvo nema granica...

ŽELJEZNODOROZNA – CORNO

ispila je i zbacila je sa sebe nešto suvišno. Ako zbaci - pomislio sam - ako sa ovim suvišnim zbaci i rublje, zatrešće se zemlja i zakukaće kamenje. A ona je rekla: "Pa, Venjicka, kako je dobro kod mene?" A ja, zgnječen željom, zadihan, čekao sam greh. Rekao sam joj: "Vec trideset godina živim na svetu... ali još nisam video da je kod nekog tako dobro!
A šta sad? Da li da budem ulizivački - nežan? Di li da budem osvajački grub? Djavo će ga znati, nikada ne znam u kom trenutku i kako postupati sa pijanom... Dotle - da li vam reći? - dotle sam ih loše poznavao, i pijane i trezne. Želeo sam ih u mislima, a koliko sam tek srcem čeznuo za njima, u strahu mi se zaustavljala misao.
Bio sam protivurečan. S jedne strane, svidjalo mi se što imaju struk, a mi nemamo struka, to je u meni budilo - kako bih to nazvao? "blaženstvo", nije li? Da, to je u meni izazivalo blaženstvo. Ali, s druge strane, jedna od njih je zaklala Mara, a Mara je bio nepodmitljiv, i njega nije trebalo zaklati. To je već uništavalo svako blaženstvo. S jedne strane meni se, kao i Karlu Marksu, svidjala njihova slabost, jer one su prisiljene da piške čučeći, to mi se svidjalo, to me je punilo, pa, čime me je punilo? Blaženstvom, zar? - pa da, punilo me je blaženstvom. Ali, sa druge strane, jedna je iz nagona pucala u I...! To je ponovo ubijalo blaženstvo: ako treba čučnuti, čučni, ali zašto pucati iz nagoa u I...? I bilo bi smešno posle toga govoriti o blaženstvu... Ali ja sam prestajao da mislim.
Onda, kakav sad da budem? Grozan ili privlačan?
Ona sama - sama je načinila za mene moj izbor, zabacivši se i pomilovavši me svojim dlanom po obrazu. U tome je bilo nečeg od podsticanja i od igre, i od lakog zamora. Bilo je nešto i od vazdušnog poljupca. A zatim - ta mutna, ta knjiška belina u zracima, belja nego bunilo i sedmo nebo! I nego nebo i zemlja - trbuh. Čim sam ga ugledao - gotovo sam zaplakao od nadahnuća, i sav sam se zadimio, i sav sam zadrhtao. I sve se pomešalo: i ruže, i ljiljani, i u malenim zavijucima - čitav - vlažan i uzdrhtali ulaz u Eden i bezumlje, i ridje trepavice. O, jecanje tih njedara! O, bestidnosti ženica! O, bludnice sa očima kao oblak! O, slatki pupak!
Sve se smešalo, da bi samo počelo, da bi se svakog petka ponavljalo i da ne izlazi iz srca i glave. I znam: i danas će biti isto, isto pijanstvo i isto zločinstvo.
Vi ćete mi reći: Venjicka, zar misliš da si ti kod nje jedini zločinac?
Baš me briga! A - tek vas! Neka je čak i neverna. Starost i vernost donose bore oko njuške, a ja ne želim, na primer, da na njenoj njušci budu bore. Neka je i neverna, ne baš, razumljivo, "neka", ali ipak neka. Zato je ona sva satkana od slasti i mirisa. Ona nije za vatačinu i drobljenje - ona je udisanje. Pokušao sam da prebrojim sve njene obline, i nisam mogao da ih prebrojim - stigao sam do dvadeset sedam i tako sam crkao od umora da sam popio zubrovku i, ne završivši, napustio brojanje.
Ali kod nje su najlepše podlaktice. Naročito kad maše njima, oduševljeno se smeje i govori: "Eh, Jerofejev, grešan si ti mudonja!" Oh, djavolica! Zar se može takva ne udisati?
Dešavalo se, naravno, dešavalo se da je bila otporna, ali sve je to sitnica, sve je to u cilju sa-moodbrane i tamo nečeg ženskog - u to se ja malo razumem. U svakom slučaju, kad sam joj prodro do duše, otrova nije bilo, tamo su bile maline sa šlagom. Jednog petka, na primer, kad sam bio usijan od zubapovke, rekao sam joj:
- Hajde da čitavog života hodamo zajedno! Odvesti ću te u Lobnju, obući ću te u purpur i svilu, zaradjivaću prazneći telefonske automate, a ti ćeš mirisati - na ljiljane, recimo, mirisaćeš na ljiljane. Hajdemo!
A ona mi je - ćuteći - pružila šipak. Ja sam ga čežnjivo prineo nozdrvama, omirisao ga i zaplakao:
- Ali zašto?... Zašto?...
Ona - drugi šipak. Ja i njega prinesem, i zažmurio sam, i ponovo sam zaplakao:
- Ali zašto?... - preklinjem - odgovori... zašto???
E, tada se i ona rasplakala i obesila mi se oko vrata:
- Ludice! Ti i sam znaš, zašto! sam - znaš, zašto, sumanuti!
A posle toga gotovo svakog petka se to ponavljalo: i te suze, i ti šipkovi. Ali danas - danas će se nešto odlučiti, zato jer je današnji petak trinaesti po redu. Petuški su sve bliže, Carice nebeska!...

CORNO-KUPAVNA

U strasnom uzbudjenju sam izlazio na platformu i pušio, pušio...
- I ti posle svega govoriš da si sam i neshvaćen? Ti kod kojeg je toliko u duši i toliko izvan duše! Ti koji ima takvu u Petuškama! I takvog izvan Petuški!... Sam?
- Ne, ne, više nisam sam, već sam shvaćen, već dvanaest nedelja sam shvaćen. Prošlost je iščezla.
Evo, sećam se, kad sam napunio dvadeset godina bio sam beznadežno sam. I rodjendan mi je bio takav.
Došao mi je Jurij Petrovič, došla Nina Vasiljevna, doneli su mi teglu stolične i bocu sarme od
povrća - i tako sam, tako sam se nemoguće sam osetio od tih sarmi i te stolične - da sam, ne žaleći da plačem, zaplakao...
A kad sam napunio trideset, prošle jeseni? Kad sam napunio trideset - dan je bio tmuran, kao dan dvadesetogodišnjice. Došao mi je Borja s nekom poluludom poetesom, došli su Vadja i Lida, Ledik sa Volodjom. I doneli su - šta su mi doneli? - dve boce stolične i dve tegle punjenog paradajza. I takav očaj, takva muka me je obuzela od tog paradajza da sam zaželeo da zaplačem - više nisam mogao...
Da li to znači da sam za deset godina postao manje usamljen? Ne, ne znači. Da li to znači da mi je za deset godina ogrubela duša? Razjarilo se srce? Ne - ne znači. Pre suprotno, ali da zaplačem, ipak, Nisam mogao...
Zašto? Možda ću to moći da vam objasnim ako pronadjem neku analogiju u svetu lepog. Recimo ovo: ako miran čovek popije sedam stotina pedeset grama, on postaje plahovit i radostan. A ako doda još sedam stotina - hoće li biti još plahovitiji i radosniji? Ne, ponovo će biti povučen. Sa strane će čak izgledati kao da se otreznio. Ali, znači li to da se on otreznio? Nikako: on je pijan kao svinja, zato je povučen.
Baš je tako i sa mnom: nisam u tih trideset godina postao manje usamljen, ni srce mi nije očvrsnulo - sasvim suprotno. Ako se posmatra sa strane, naravno...
Ne, ali sada - živeti i živeti! A živeti uopšte nije teško! Teško je bilo živeti samo Nikolaju Gogolju i caru Solomonu. Ako smo već proživeli trideset godina, treba pokušati da se proživi još trideset, da, da. "Čovek je smrtan" - takvo je moje mišljenje. Ali, ako smo se već rodili - šta se može, valja malo poživeti... "Život je divan" - takvo je moje mišljenje.
A znate li vi koliko je još na svetu tajni, koliko je mnogo neistraženog, i koliki je prostor za one koje privlače te tajne! Pa, evo najjednostavnijeg primera:
Zašto je to ovako, ako si juče popio, pretpostavimo, sedam stotina i pedeset grama, a ujutro nije bilo prilike da se napiješ - posao i sve slično - i tek daleko posle podneva, propativši šest ili sedam sati, konačno si popio da bi olakšao dušu (pa, koliko si popio? Pa, recimo, sto pedeset grama) zašto tvojoj duši nije lakše?
Muka koja te je pratila od jutra do tih sto pedeset grama smenjuje se mukom drugog stepena, stidljivom mukom, obrazi postaju svetlocrveni, kao u prostitutke, a ispod očiju se pojavljuje modrina, kao da juče nisi pio svojih sedam stotina i pedeset, kao da su te juče, umesto toga, čitavo veče lupali po njušci? Žašto?
Reći ću vam zašto. Zato jer je taj čovek postao žrtva svojih šest ili sedam radnih sati. Valja umeti izabrati sebi posao, loših poslova nema. Mučnih profesija nema, valja poštovati svako zanimanje. Valja odmah posle budjenja nešto popiti, čak ne, lažem, ne "nešto", nego baš ono što si juče pio, i piti sa pauzama od četrdeset do četrdeset pet minuta, tako da bi do večeri popio dvesta pedeset grama više nego prethodnog dana. E, tada neće biti muke, ni stidljivosti, a lice će biti tako belo kao da te već pola godine nisu lupali po njušci.
Eto, vidite - koliko je u prirodi zagonetki, kobnih i radnosnih, koliko belih mrlja?
A tu praznoglava mladost, koja dolazi da nas smeni, kao i da ne primećuje tajne života. Njoj nedostaje razmah i inicijativa, a ja sumnjam da u njihovim mozgovima uopšte nečeg ima. Šta može biti plemenitije, na primer, od eksperimentisanja na sebi? U njihovim godinama sam ovako radio: četvrtkom uveče sam najednom ispijao tri i po litre čistog alkohola - ispijao i legao da spavam, nisam se skidao, imao sam samo jednu misao: da li ću se u petak ujutro probuditi ili neću?
A u petak ujutro se ipak nisam budio. Budio sam se u subotu ujutru, i to ne u Moskvi, nego pod nasipom železničke pruge u rejonu Naro-Fominsk(?). A zatim - zatim sam se s naporom prisećao i prikupljao činjenice, a prikupivši ih suprotstavljao sam ih. A suprotstavivši ih, ponovo sam počinjao da ih uspostavljam, naprezanjem sećanja i analizom koja u sve prodire. A zatim sam s posmatranja prelazio na apstrakciju, drugim rečima, u mislima sam mamurluk razbijao pićem i, na kraju, saznavao gde je nestao petak.
Gotovo od malena, od malih nogu, moja omiljena reč je bila "srčanost" i- Bog mi je svedok bio sam srčan! Ako vi budete tako srčani, udariće vas kap ili šlog. Ili čak ne: kad bi vi bili tako srčani, kao što sam ja bio u vašim godinama, vi se jednog lepog jutra ne biste probudili. A ja sam se budio, gotovo svakog jutra sam se budio i počinjao bivati srčan...
Na primer ovo: u osamnaestoj godini, ili nekako oko toga, primetio sam da od prve do pete doze jačam, a počinjući od šeste

KUPAVNA -33. KILOMETAR

i zaključno sa desetom - mekšam. Toliko mekšam da od deset sklapam oči. A šta sam ja u naivnosti mislio? Mislio sam: valja sebe primorati jakom voljom da se savlada dremljivost i da se popije jedanaesta doza – tada će, možda, početi recidiv jačanja? Ali, ne, nije tako bilo. Nikakve recidive nisam osetio.
S tom zagonetkom sam se borio tri uzastopne godine, svakodnevno sam se borio, a ipak sam svakog dana posle desete zaspao.
A sve se pokazalo tako jednostavno: ispada, ako ste već popili petu, morate i šestu i sedmu, i osmu i devetu popiti najednom, iz cuga - ali popiti nestvarno, to jest, popiti samo u uobrazilji. Drugim rečima, morate jakom voljom - ne popiti ni šestu, ni sedmu, ni osmu, ni devetu.
A pošto izdržite pauzu, pristupite direktno desetoj, baš kao što devetu simfoniju Antonina Dvoraka, faktički devetu, uslovno nazivaju peta, postupite baš tako i vi: uslovno svoju šestu nazovite deseta i budite uvereni: sad ćete neometano jačati i jačati od šeste (desete) sve do dvadeset osme (trideset druge) - to jest, jačaćete do granice iza koje sledi bezumlje i svinjarija.
Ne, časna reč, prezirem pokolenje koje dolazi za nama. Ono u meni izaziva gadjenje i užas. Maksim Gorki o njima neće ispevati pesmu, ni pomisliti. Ne kažem da smo mi u njihovim godinama vukli čitavo vreme svetinja. Bože sačuvaj! - svetinja smo imali jedva-jedva, ali, koliko smo stvari imali na koje nam se nije pljuvalo, a oni - na sve pljuju.
Zašto se ne bi pozabavili ovim: u njihovim godinama sam pio sa velikim pauzama - pijem-pijem - prestanem, pijem-pijem - ponovo prestanem. Ja nemam pravo da sudim da li je zanos jutarnja depresija, ako postane svakodnevna navika, to jest ako šesnaestogodišnjak ispija četiri stotine i pedeset grama do sedam uveče. Razumljivo, kad bi mi se vratile moje godine i kad bih ponovo počeo život, ja bih, naravno, pokušao - ali oni! Ona!...
A da li je samo to! A koliko neizvesnosti kriju u sebi druge sfere ljudskog života! Zamislite, na primer: jedan dan od jutra do večeri pijete isključivo belu votku, i ništa više; a drugog dana samo crna vina. Prvog dana u ponoć postajete kao mahnit. I ostajete tako vatreni da devojke uoči Ivanjdana mogu preskakati preko vas umesto vatre. I, sigurno je, one će doskakati ako ste od jutra pili belu votku.
A ako ste od jutra do večeri pili smao jaka crna vina? Devojke neće uoči Ivanjdana preskakati preko vas. Čak naprotiv: sedi devojka uoči Ivanjdana, a vi preko nje nećete moći ni da skočite, a ne još nešto drugo. Naravno, pod uslovom da ste od jutra do večeri pili samo crno!...
Da, da! koliko zanosa obećavaju eksperimenti u posebnim okolnostima! Pa, na primer, štucanje. Moj glupi zemljak Solouhin poziva vas u šumu da sakupljate slane mlečnice. Pljunite mu u njegove slane mlečnice. Bolje se pozabavite štucanjem, to jest istraživanjem pijanog štucanja u njegovom matematičkom aspektu...
- Ali, molim vas! - viču sa svih strana. - Zar na svetu, osim toga, nema ničeg takvog što bi moglo!...
- Baš tako: nema! - vičem na sve strane. – Nema ničeg osim toga! Nema ničeg takvog što bi moglo!
Nisam budala, znam, na svetu postoji jos psihijatrija, postoji vangalaktička astronomija, ali sve je to bez veze!
Ali sve to - nije naše, sve su nam to nametnuli Petar Veliki i Dmitrije Kiboljčić, a naša misija uopšte nije ovde, naša misija je sasvim na drugoj strani! Baš tamo kuda ću vas odvesti ako se ne počnete opirati! Reći ćete mi: "Ta misija je odvratna i lažna." A ja ću vam reći, ponovo ću vam ponoviti: "Nema lažnih misija, svaka misija se mora poštovati."
Sram vas bilo! Bolje Jenkijima ostavite vangalaktičku astronomiju, a Nemcima – psihijatriju. Neka svaka španska protuva ide da gleda svoju koridu, neka podlac-Afrikanac gradi svoju Asuansku branu, neka je podlac gradi iako će je vetar oduvati, neka se Italija udavi u svom blesavom belkantu, ne-ka!...
A mi, ponavljam, pozabavimo se štucanjem.

33. KILOMETAR - ELEKTROUGLI

Da bi se počelo to izučavanje, mora se, svakako, izazvati: ili an Sich (termin Imanuela Kanta), to jest izazvati ga u samom sebi, - ili ga izazvati u drugom, ali u sopstvenim interesima, to jest für Sich. Termin Imanuela Kanta. Najbolje je, naravno, i an Sich i für Sich, evo ovako: dva čaša neprekidno pijte nešto jako, starku, ili zveroboj, ili ahotnicju. Pijte iz velikih čaša, pola sata po čaši, po mogućnosti bez jela. Ako je nekome teško, može sebi dozvoliti sasvim malo jela, ali skromnog: malo bajatog hleba, haringa u pikantnom umaku, haringa u običnom umaku, haringa u paradajzu.
A zatim - napravite jednosatni prekid. Ništa ne jedite, ništa ne pijte; opustite mišiće i ne naprežite se.
I uverićete se: ono će početi pred kraj tog sata. Kad prvi put štucnete iznenadiće vas iznenadnost njegovog početka, zatim će vas iznenaditi neotklonjivost drugog puta, trećeg puta et setera. Ali ako niste budala, brzo ćete prestati da se čudite i latićete se posla: zapisujte na hartiji u kojim intervailima vas spopada štucanje - u sekundama, naravno:
osam - trinaest - sedam - tri - osamnaest.
Pokušajte, dakle, da ovde pronadjete neku periodičnost makar najpribližniju, pokušajte, ako ste ipak budala, pokušajte izvesti neku besmislenu formulu, da bi makar nekako predvideli trajanje sledećeg intervala. Život će ipak promeniti vaše težeće(?) raspoloženje:
- sedamnaest - tri - četiri - sedamnaest - jedan
- dvadeset - tri - četiri - sedam - osam - osamnaest -
Priča se da su vodji svetskog proletarijata Karl Marks i Fridrih Engels brižljivo proučili shemu društvenih formacija i na osnovu toga su uspeli mnogo da predvide. Ali ovde oni ništa ne bi mogli da predvide. Vi ste po sopstvenom izboru stupili u sferu fatalnog - smirite se i budite strpljivi. Život će postideti i vašu elementarnu i vašu višu matematiku:
- trinaest - petnaest - četiri - dvanaest - četiri - pet - dvadeset osam -
Zar u smeni uspona i padova, sreće i nesreće svakog čoveka - nema ni najmanjeg ukazivanja na regularnost? Zar se tako nedosledno ne ukrstaju katastrofe u životu čovečanstva? Zakon - on je iznad sviju nas. Štucanje - ono je iznad svih zakona. I kao što vas je nedavno iznenadila neočekivanost njegovog početka, tako će vas iznenaditi i njegov kraj koji vi, kao i smrt, nećete predvideti i nećete otkloniti.
- Dvadeset dva - četrnaest - gotovo. Tišina.
I u toj tišini vaše srce vam govori: ono je neistraživo, i mi smo nemoćni. Potpuno smo lišeni svake slobode volje, u vlasti smo samovolje, koja nema imena i od koje spasa - takodje, nema.
Mi smo uzdrhtala bića, a ona je svemoćna. Ona, to jest Božja Desnica, koja je podignuta nad svima nama i pred kojom neće da spuste glave samo kreteni i protuve. Um Njega ne može shvatiti, pa, prema tome, On postoji.
Dakle, budite savršeni kao što je savršen Otac vas nebeski.

ELEKTROUGLI - 43. KILOMETAR

Da, više pijte, manje mezetite. To je bolje sredstvo no od taštine i površnog ateizma. Pogledajte bezbožnika koji štuca: on je rastrojen i crn, muči se i ružan je. Okrenite se od njega, pljunite i pogledajte mene kad počnem štucati: verujući u potčinjavanje i ne pomisljajući ni na kakvo suprotstavljanje, ja verujem da je On blag, zato sam i ja blag i svetao.
On je blag. On me vodi od patnje ka svetlu. Od Moskve ka Petuškama. Kroz muke na Kurskoj stanici, kroz očišćenje u Kučinu, kroz snove u Kupavni ka svetlu i Petuškama. Durch Leiden - Leicht!
Hodao sam trgom jos uzbudjeniji. Samo sam pušio, pušio. I odjednom - blistava misao, kao munja, pogodila je moj mozak:
- Šta još da popijem da ne ugasim ovaj zanos? šta da popijem u Ime Tvoje?...
Nesreća! Nemam ništa što bi bilo Tebe dostojno. Kubanska - to je najobičnije govno! a rosijska - pred Tobom je smešno i govoriti o rosijskoj. I crveno jako za rublju i trideset sedam! Bože!
Ne, ako danas dospem do Petuški - netaknut - napraviću koktel, koji bi se mogao bez stida piti u prisustvu Boga i ljudi, u prisustvu ljudi i u ime Boga. Nazvaću ga "jordanske strune" ili "zvezde Vitlejema". Ako u Petuškama to zaboravim, podsetite me, molim vas.
Ne smejte se. Imam bogato iskustvo u pravljenju koktela. Od Moskve do Petuški te koktele piju do dana današnjeg, a ne znaju ime autora, piju "hananski balzam", piju "suzu komsomolke", i dobro rade, dobro rade što to piju. Mi ne možemo čekati milost od prirode. Da bi se priroda uzela, moraju se znati tačni recepti: ako želite, ja ću vam dati recepte. Slušajte.
Piti samo votku, cak iz flaše - u tome nema ničeg osim mučenja duha i taštine. Pomešajte votku sa kolonjskom vodom - u tome ima nekog kaprica, ali nema nikakvog patosa. A popiti času "hananskog balzama", u tome ime i kaprica, i ideje, i patosa, i povrh svega ima još i metafizičke aluzije.
Koju komponentu "hananskog balzama" najviše cenimo? Pa, naravno, denaturisani spiritus. Ali denaturisani spiritus budući samo objekat nadahnuća, tog nadahnuća je potpuno lišen. Pa šta onda cenimo više od svega u denaturisanom spiritu? Pa, naravno: samo ukus. A još više od toga mijazam koji on ispušta. Da bi se taj mijazam istakao, potrebna je makar i kap miomirisa. Zbog toga se u denaturisani spiritus sipa u proporciji 1:2:1 pivo, najbolje ostakivsko ili senator, i prečišćena politura.
Neću vas podsećati kako se prečišćava politura, to svako treba da zna. Iz nekog razloga u Rusiji niko ne zna kako je umro Puškin - a kako se prečišćava politura, to svako zna.
Kraće, zapisujte recept "hananskog balzama".Čovek ima samo jedan život i valja ga proživeti tako da se ne greši u receptima:

Denaturisani spiritus
Pivo
Prečišćena politura

100 g 200 g 100 g

Dakle, pred vama je "hananski balzam" (njega u prostom govoru zovu "srebrna lisica") -tečnost tamno-smedje boje, umerene jačine i postojane arome. To čak i nije aroma, to je himna. Himna demokratske omladine. Baš tako, jer u onome ko popije taj koktel bude se vulgarnosti i mračne sile. Koliko puta sam to gledao!...
Postoje dva sredstva za sprečavanje budjenja tih mračnih sila. Prvo, ne piti "hananski balzam", drugo - umesto njega piti koktel "miris Ženeve".
U njemu nema ni kapi plemenitosti, ali postoji buke. Pitaćete me: u čemu je zagonetka tog bu-kea? Odgovoriću vam: ne znam u čemu je zagonetka tog bukea. Tada ćete razmisliti i pitati: a u čemu je odgonetka? Odgonetka je u tome što se "beli jorgovan", sastavni deo "mirisa Ženeve", ne sme ničim zameniti, ni jasminom, ni divljom ružom, ni djurdjevkom "U svetu komponenti nema ekvivalenata", kako govorili stari alhemicari, a oni su znali stl(?) govorili. Tojest, "srebrnasti djurdjevak" nije što i "beli jorgovan", čak ni u moralnom pogledu, a o bu-keu da se i ne govori.
Djurdjevak, na primer, uznemirava um, zabrinjava savest, učvršćuje pravičnost. A "beli jorgovan" naprotiv, umiruje savest i miri čoveka sa životnim tegobama...
Kod mene je bilo ovako: popio sam čitavu bočicu "srebrnog djurdjevka", sedim i plačem. Zasto plačem? - zato što sam se setio mame, to jest, pomislio sam na svoju mamu i ne mogu da je zaboravim "Mama" - kažem. I plačem. Zatim ponovo: "Mama" kažem, i ponovo plačem. Drugi, gluplji, sedeo je tako i plakao. A ja? Uzeo sam bočicu "jorgovana" - i popio. I šta mislite? Suze su se osušile, obuzeo me je ludački smeh, a mamu sam tako zaboravio, čak sam joj i ime zaboravio.
I kako mi je samo smešan onaj koji, pripremajući "miris Zeneve" u sredstvo protiv znojenja nogu dodaje "srebrni djurdjevak"!
Čujte tačan recept:

Beli jorgovan 50 g
Sredstvo protiv znojenja nogu 50 g
Pivo 200 g
Spiritni lak 150 g

Ali ako čovek neće da prohuji svetom, neka baci svinjama i "hananski balzam" i "miris Ženeve". Najbolje će učiniti ako sedne za sto i pripremi sebi „komcomolkinu suzu". Taj koktel je mirisan i čudan.
Kasnije ćete saznati zašto je mirisan. Prvo ću vam objasniti zašto je čudan.
Onaj koji pije votku sačuva i zdrav razum i pamćenje, ili, naprotiv, najednom gubi i jedno i drugo. A u slučaju sa "komsomolkinom suzom" je smesno: popiješ sto grama te suze -pamćenje sigurno, a zdravog razuma ko da nije ni bilo. Popiješ još sto grama - i
sam se čudis: odakle toliko zdravog razuma? kud je iščezlo pamćenje?
Čak je i sam recept "suze" mirisan. A od gotovog koktela, od njegovog mirisa, može se na trenutak izgubiti svest. Ja sam je, na primer, izgubio.

Lavanda 15 g
Vrbena 15 g
Brezova voda 30 g
Lak za nokte 2 g
Zubni eliksir 150 g
Limunada 150 g

Smesu koja se priprema treba dvadeset minuta mešati grančicom orlovih noktiju. Drugi, istina tvrde, da se u slučaju nužde orlovi nokti mogu zameniti bršljanom. To nije tačno i opasno je. Secite me uzduž i popreko - ali nećete me prisiliti da "komsomolkinu suzu" mešam bršljanom, ja ću je mešati orlovim noktima. Kidam se od smeha kad vidim kako "komsomolkinu suzu" mešaju bršljanom a ne orlovim noktima.
Ali, dosta je o "suzi". Sad vam nudim poslednje i najbolje. "Vredniji je pošten posao od svih nagrada", rekao je pesnik. Ukratko, nudim vam koktel "pasja utroba", piće koje nadmašuje sva predjašnja. To nije piće - to je muzika sfera. Šta je najlepše na svetu? - borba za oslobodjenje čovečanstva. A evo šta je jos lepše (zapisujte):

Pivo 100 g
Šampon "sladko-bogati gost" 30 g
Losion protiv peruti 70 g
Sredstvo protiv znojenja nogu 30 g
Sredstvo za uništavanje sitne gamadi 20 g
Sve to nedelju dana držati preliveno preko duvana, a zatim servirati.
Dobijao sam pisma, s tim u vezi, u kojima su mi dokoni citaoci preporučivali još: napravljeno piće treba procediti. To jest, procediti i ostaviti da odleži... Sam djavo će znati šta je to, sve te dopune i popravke - dolaze od usnule mašte i nedostatka ideja; eto odakle te ružne popravke...
Dakle, koktel "pasja utroba" je serviran. Pijte ga od pojave prve zvezde, velikim gutljajima. Vec posle dva pehara tog koktela čovek postaje toliko oduhovljen da mu možete prići i pola sata sa rastojanja od jednog i po metra pljuvati u njušku a da on ništa ne kaže.

43. KILOMETAR -HRAPUNOVO

Da li ste uspeli nešto da zapišete? Pa, od vas je i dosta... A u Petuškama - obećavam da ću sa vama u Petuškama podeliti tajnu "jordanskog vrela", ako stignem živ; ako Bog bude tako milostiv.
A sada da razmislim, s vama zajedno: šta bih sada mogao popiti? Kakvu kombinaciju mogu smućkati i od ušljivih ostataka u mom kovčežiću? "Poljubac tetka Klave", a šta drugo? Iz mog kovčežića ne mogu se iscediti poljupci osim "prvog poljupca" i "poljupca tetka Klave". Da vam objasnim šta znači poljubac. "Poljubac" znači pomešano pola-pola - bilo koje crno vino sa bilo kojom votkom. Recimo:
suvo vino plus "percovka", ili "kubanska" - to je prvi poljubac". Mešavina "samogona" i 33 procentnog portoa - to je "poljubac iznudjen silom", ili, jednostavnije, "poljubac bez ljubavi", ili, jos jednostavnije, "Ines Armand". Zar je malo raznih "poljubaca"! Da se ne smuči od svih tih "poljubaca"! Na njih se valja privikavati od detinjstva.
U kovčežiću imam kubansku. Ali nemam suvog vina. Znači, "prvi polljubac" je za mene isključen i o njemu mogu samo sanjati. Ali imam "rusku votku" i crveno vino po rubalj i sedamdeset tri. A njihova mešavina nam daje "poljubac tetka Klave". Slažem se sa vama, ukus mu nije bog zna šta, stomak vam se od njega prevrće, bolje je sa njim zaliti fikus nego napiti; slažem se, ali šta da se radi kad nema suvog vina, istina je da nema čak ni fikusa! Ostaje da se pije "poljubac tetka Klave"...
Pošao sam u vagon da moje djubre slijem u "poljubac". O kako odavno nisam bio ovde! Još od onda kada sam izašao u Nikoljskom...
Gledala me je, kao i prošli put, desetinama očiju, velikih, na sve spremnih, isklizlih iz orbita -gledala me je u oči moja domovina, isklizla iz orbite, na sve spremna i velika. Tada, posle sto pedeset grama "ruske", meni su se svidjale te oči. Sada, posle pet stotina grama kubanske, bio sam zaljubljen u te oči, zaljubljen, kao bezumnik. Ulazeći u vagon, malo sam posrnuo - ali prošao sam do svoje klupe potpuno sam i za svaki slučaj sam se smešio...
Prišao sam i skamenio se. Gde je moja četvrt "ruske"? Gde je četvrt koju sam kod Srpa i Čekica samo prepolovio? Od Srpa i Čekica ona je stajala pored kovčežića, u njoj je ostalo gotovo sto grama - gde je ona sada?
Pogledom sam prešao sve - nijedan nije trepnuo. Ne, ja sam sigurno zaljubljen i lud. Kuda su odleteli andjeli? Oni su stalno motrili na kovčežić -ako sam se udaljavao - kad su odleteli od mene? U oblasti Kučino? Aha! Znači, ukrali su izmedju Kučina i 43. kilometra. Dok sam vam delio ushićenje, dok sam vas posvećivao u tajne života - mene su u to vreme lišili "poljupca tetka Klave"... Naivan, kakav sam, sve to vreme nijednom nisam provirio u vagon - smešno. Ali sad je "dosta naivnosti", kako je rekao, mudro, dramaturg Ostrovski. Finita la commedia - božanstvena. Dosta je bilo lovljenja ribe u mutnoj vodi. Treba loviti ljude!...
Ali kako loviti i koga loviti?
Sam djavo zna u kakvom ću žanru doputovati do Petuški... Od Moskve, sve su bili filosofski eseji i memoari, sve su bile pesme u prozi kao kod Ivana Turgenjeva... Sad počinje detektivski roman. Pogledao sam u kovčežić: da li je sve u njemu? U njemu je sve bilo u redu. Ali gde su onih sto grama? Koga loviti?
Pogledao sam desno: tamo još uvek sede ona dvojica, tupi-tupi i pametni-prepametni. Tupi, u toploj bluzi, odavno je ispružio jednu nogu prema meni, a drugu prema dedici.
- Kako se zoveš, tatice, i kuda putujes?...

HRAPUNOVO - JESINO

- Mitrič mi je ime. A ovo je moj unuk, on je, takodje, Mitrič... Putujemo u Osetovo, u park... da se provozamo na vrtešci...
A unuk je dodao:
-I-i-i-i-i...
Taj zvuk je bio neobičan i djavolski mi je žao što ga ne mogu preneti kako valja. On nije govorio, on je zavijao. I nije govorio ustima, usta su mu stalno bila zatvorena, počinjalo je negde pozadi. Govorio je levom nozdrvom, govorio je sa takvim naporom kao da je levu nozdrvu podizao desnom: "I-i-i-i--i-i, kako se brzo vozimo u Petuške, divne Petu-ške..." "I-i-i-i-i, kako je pijan dedica, dobar dedi-ca..."
- Pa-a. Znači, kažeš, na vrtešci?...
- Na vrtešci.
- A možda ipak neće biti na vrtešci?
- Na vrtešci - još jednom je potvrdio Mitrič, istim onim presudnim glasom, a iz očiju mu je neprestano tekla vlaga.
- Pa, reci mi, Mitriču, šta si ti ovde radio dok sam ja bio na platformi? Dok sam na platformi bio zaronjen u svoje misli? U svoje misli o svojim osećanjima prema voljenoj ženi? A? Reci?...
Mitrič se nije ni mrdnuo, sav se nekako skupio.
- Ja... ništa. Samo sam hteo malo kompota da jedem... Kompota sa belim hlebom...
- Kompot sa belim hlebom?
- Kompot sa belim hlebom.
- Fantastično. Znači, tako: ja stojim na platformi; sav sam zaronjen u misli o osećanjima, a vi, kod mene na klupi tražite; nema li tu kompota sa belim hlebom?... I ne našavši kompot...
Dedica - prvi je popustio, rasplakao se. Za njim i unučić: gornja usna mu je nekud nestala, a donja se obesila, sve do pupka, kao kosa u pijaniste... Obojica su plakali.
- Razumem vas, da. Sve mogu da razumem ako hoću da oprostim... U meni je duša kao u trojanskog konja trbuh, m n o g o u nju može stati. Ja sve praštam ako hoću da razumem. A ja razumem... vi bi samo kompota i belog hleba. Ali kod mene ne nalazite ni jedno ni drugo. I vi ste, jednostavno, primorani da pijete ono što nadjete umesto onoga što želite...
Pritisnuo sam ih svojim dokazima, oni su pokrili lica, obojica, i pokajnički se klatili na klupi u ritmu mojih optužbi.
- Podsećate me na jednog starca iz Petuški. On je, takodje, pio tudje, pio je samo ukradeno: zdipi, na primer, u apoteci bocu kolonjske vode, ode u stanični toalet i tamo na miru popije. On je to zvao "piti bratimljenje", on je i umro u toj svojoj zabludi... Onda? Znači, i vi ste se odlučili za bratimljenje...?
Oni su se neprestano ljuljali i plakali, a unuk se od tuge tresao, ramena su mu drhtala...
- Hajde, dosta suza! Ako hoću da razumem, sve ću shvatiti. Ja nemam glavu, ja imam kuću razumevanja.
Ako bas želite, mogu vas još i počastiti. Već ste popili po pedeset grama, mogu vam nasuti još po pedeset...
Tog trenutka nam je prišao neko s ledja i rekao:
- I ja hoću s vama da popijem.
Svi su ga odmah pogledali. Bio je to onaj s crnim brkovima, u kaputu i smedjoj beretki.
- I-i-i-i-i-i - zakrestao je mladi Mitrič -
kakav čikica, kakav lukavi čikica...
Brkajlija ga je prekinuo pogledom ispod brkova:
- Nisam ja lukav. Ja ne kradem, kao neki. Ja od nepoznatih ljudi ne kradem stvari koje su im neophodne. Ja sam došao sa svojom... evo...
I on mi je na klupu spustio bocu "stolične"...
- Nećete odbiti? - pitao me je.
Skupio sam se da mu napravim mesta.
- Ne, kasnije, molim vas, neću odbiti, a sada hoću svoje. "Poljubac tetka Klave".
- Teta Klave?
- Teta Klave?
Nasuli smo svaki svoje. Deda i unuk su mi pružili svoju posudu: oni su je, pokazuje se, odavno držali spremnu, mnogo pre nego što sam ih namamio. Deda je izvadio praznu četvrtinku, odmah sam je prepoznao. A unuk, on je izvukao čitavu vedricu, izvukao ju je negde izmedju dijafragme i muda.
Natočio sam im koliko sam obećao i oni su se smešili.
- Za bratimljenje, deco?
- Za bratimljenje.
Svi su pili zabacivši glave kao pijanisti. "Naš voz ne staje na stanici Jesino. Zaustavlja se u svim mestima osim Jesino."

JESINO - FRJAZEVO

Počelo je mrmljanje i coktanje. Kao da je onaj pijanista koji je sve pio, sada već sve popio i, zaronivši u kosu, zasvirao etidu Franca Lista "Sum sume" u D-molu.
Prvi je progovorio brkajlija u kaputu. I, ko zna zašto, obraćao se samo meni.
- Pročitao sam kod Ivana Bunjina da ridji ljudi
kad popiju obavezno pocrvene...
- Pa šta onda?
- Kako," šta onda" ? A Kuprin i Maksim Gorki - njih dvojica se uopšte nisu treznili!...
- Izvrsno. I, onda?
- Kako, to jest "i, onda"? Poslednje, predsmrtne reci Antona Čehova? Sećate li se? Rekao je: "Ich sterbe", to jest "umirem". A zatim je dodao: "Natočite mi šampanjac". Umro je tek nakon toga.
- Tako?
- A Fridrih Siler, taj ne samo da nije mogao umreti, taj ni živeti nije mogao bez šampanjca. Znate li kako je on pisao? Spusti noge u ledenu vodu, natoči šampanjac i piše. Ispije pehar, i gotov je jedan čin tragedije. Popije pet pehara i gotova je tragedija u pet činova.
-A-a, pa-a...
Bacao je na mene misli kao predsednik zlatnike, jedva sam uspevao da ih pokupim. "Pa-a..."
- A, Nikolaj Gogolj...
- Šta Nikolaj Gogolj?
- On je uvek kad je bivao kod Panajevih zahtevao da mu na sto postave poseban ružičast pehar...
- I pio je iz ružičastog pehara?
- Da. Pio je.
- A šta je pio?
- Ko zna!
Pa, šta se može piti iz ružičastog pehara. Naravno, votka...
I ja, i oba Mitriča, radoznalo smo ga slušali. A on, brkajlija, smejao se unapred uživajući u novim trijumfima.
- A Modest Musorgski! Bogo moj, a Modest Musorgski! Znate li kako je pisao svoju besmrtnu operu "Hovanšćina"? To je da se smeje i plaće. Modest Musorgski leži pijan u jendeku, prolazi Nikolaj Rimski-Korsakov, u smokingu je i sa bambusovim štapom. Zaustavlja se Nikolaj Rimski-Korsakov, promuva svojim štapom Modesta i govori: "Ustaj!
Idi se umij i sedi da dovršis svoju božanstvenu operu 'Hovanšćina'!"
I evo ih, sede - Nikolaj Rimski-Korsakov sedi u fotelji, prebacio je nogu preko noge, u ruci drži cilindar. Preko puta njega - Modest Musorgski, umoran, neobrijan - zgrbljen na stolici, znoji se i piše note. Modest bi se na stoličici napio: šta će mu note! A Nikolaj Rimski-Korsakov, s cilindrom u ruci, to mu ne dopušta.
A čim se za Rimskim-Korsakovim zatvore vrata - Modest baca svoju besmrtnu operu "Hovanšćina" i jurne u jarak. Zatim ustane i ponovo se napije! Izmedju ostalog, socijaldemokrati...
-Načitan dja-a-vo! - ushićeno ga je prekinuo stari Mitrič, a mladi je u napregnutoj pažnji strpao kosu u usta i sav se naježio.
- Da, da! Volim da čitam! Na svetu je toliko divnih knjiga! - nastavio je čovek u kaputu. - Ja, na primer, pijem jedan mesec, pijem drugi, a onda uzmem i pročitam neku knjižicu i ta knjižica mi se učini tako dobra, a ja sam sebi postanem tako odvratan, sav se rastresem i ne mogu čitati, bacam knjižicu i počinjem piti, pijem mesec, pijem drugi, a onda...
- Čekaj, - prekinuo sam ga - čekaj. A šta je sa socijaldemokratima?
- Kakvi socijaldemokrati? Zar samo socijaldemokrati? Svi vredni ljudi Rusije, svi ljudi koji su joj p o t r e b n i, pili su kao svinje! A nepotrebni, glupi - ne, nisu pili. Jevgenije Onjegin u gostima kod Larinih popio je samo malo soka od brusnice, i kod toga ga je spopala sraćka. A Onjeginovi pošteni savremenici "izmedju lafita i klikoa" (čujte: "izmedju lafita i klikoa") u to vreme su stvarali "buntovnu nauku" i dekabrizam... I kad su oni konačno
probudili Hercena...
- Šta! Da probudiš njega, vašeg Hercena! - najednom se proderao neko s desne strane. Svi smo se trgli i okrenuli desno. To je vikao Amor u koverkotu. - On je još u Hrapunovu, taj Hercen, trebalo da sidje, a on se još vozi, džukela!...
Svi koji su se mogli smejati - nasmejali su se. "Ostavi ga na miru, sotono, dekabristo djavolski!" " Uši mu povuci, nategni ga!" "Kakva je razlika putovati u Hrapunovo ili u Petuški! Možda se čoveku prohtelo u Petuški, a ti ga teraš u Hrapunovo!" Sve je najednom neprimetno uhvatilo, neprimetno i veselo uhvatilo, neprimetno i nepristojno... I mene, zajedno s njima...
Okrenuo sam se zaketu i crnim brkovima:
- Pa dobro, probudili su Aleksandra Hercena, ali šta će tu demokrati, i "Hovanšćina", i...
- E, tu smo! Tako je sve počelo - umesto klikoa je došla brlja! došlo je raznočinstvo, skandal i hovanšćina!... Svi ti Uspenski, svi ti Pomjalovski - oni bez čaše nisu umeli napisati ni retka. Čitao sam, znam to! Očajno su pili! Svi pošteni ljudi Rusije! Zašto su pili? - pili su iz očajanja, zato što su pošteni! Zato što nisu mogli olakšati sudbinu naroda! Narod je crkavao u bedi i neznanju, pročitajte Dimitrija Pisareva! On piše: "Narod ne može sebi priuštiti govedinu, votka je jeftinija od govedine, zato ruski seljak pije, pije od muke! Knjižicu ne može sebi uzeti, na trgu nema ni Gogolja ni Bjelinskog, na trgu je samo votka, i monopolska i svakakva, i u bocama i točena! Zato on pije, pije zbog svoje neukosti!"
Kako onda ne biti očajan, kako da ne piše o seljaku, kako da ga ne spašava, kako da se u očajanju ne napije! Socijal-demokrat - piše i pije, pije kao što piše. A seljak ne čita i pije, pije ne čitajući. Tada ustaje Uspenski - veša se, a Pomjalovski leže pod klupicu i crkava, a Garsin - ustaje - pijan skače preko ograde.

Brkajlija je skočio, skinuo je beretku, gestikulirao je kao mahnit - podsticalo ga je sve popijeno, podsticalo ga i udaralo u glavu, sve je udaralo i udaralo... Dekabrist u koverkotu - i on je napustio svog Hercena, seo nam je bliže i upiljio u govornika
vlažne i mutne oči...
- Vidite li dokle se dospeva! Tama neznanja se zgušnjava, beda raste apsolutno! Čitali ste Marksa? Apsolutno! Drugim rečima, piju sve više i više! Očaj socijaldemokrata narasta proporcionalno, tu već nije lafit, ni kliko, Hercena su nekako probudili! A sad čitava intelektualna Rusija, tugujući zbog seljaka, pije do besvesti! Udri u sva zvona, po čitavom Londonu - niko u Rusiji glavu ne podiže, svi bljuju i svima je muka!...
I tako sve do dana današnjeg! Do dana današnjeg! To je krug! Sudbinski krug života - on mi steže grlo! On me sprečava da pročitam dobru knjigu - nikako ne mogu da shvatim, ko zašto pije: oni dole jer gledaju gore, ili oni gore jer gledaju dole. I više ne mogu, bacam knjigu. Pijem mesec, pijem drugi, a zatim...
- Stop! - prekinuo ga je dekabrist. - A zar se ne može bez pića? Uzeti sebe u ruke i ne piti? Eto, tajni savetnik Gete uopšte nije pio.
- Nije pio? Uopšte? - brkajlija je čak ustao i natukao beretku. - To je nemoguće!
- Moguće je! Čovek je umeo da uzme sebe u ruke - i ni grama nije pio.
- Mislite na Johana fon Getea?
- Da. Mislim na Johana fon Getea koji ni gram nije pio.
- Čudno... A da mu je Fridrih Šiler ponudio.. čašu šampanjca?
- Ipak ne bi pio. Uzeo bi sebe u ruke - i ne bi pio. Rekao bi: ne pijem ni grama.
Brkajlija je sedeo tužan. Čitav njegov sistem se rušio pred očima sveta, rušio se tako snažan sistem satkan od blistavih i oštroumnih dokaza. "Pomozi mu, Jerofejev - šapnuo sam sebi - pomozi čoveku. Izusti neku alegoriju ili..."
- A vi tvrdite: tajni savetnik Gete nije pio ni grama? - okrenuo sam se dekabristi. - A znate li zašto nije pio? Šta ga je prisiljavalo da ne pije? Svi pošteni umovi su pili, a on nije pio? Zašto"
Evo, mi sad putujemo u Petuške i ko zna zašto se zaustavljamo svuda, osim u Jesinu? Zašto se ne bi zaustavili u Jesinu? Ne i ne. Projurili bez zaustavljanja. Samo zato što u Jesinu nema putnika, svi se ukrcavaju u Hrapunovu ili Frjazevu. Da. Idu od Jesina do Hrapunova ili do Frjazeva - i tamo ulaze.
Zato što voz bez obzira na sve ne staje u Jesinu. Eto tako je postupao i Johan fon Gete, matora budala. Mislite da se njemu nije pilo? Sigurno je da mu se pilo. Da sam ne bi završio u jarku, sve svoje junake je prisilio da piju. Uzmite, recimo, "Fausta": ko tamo ne pije? Svi piju. Faust pije i podmladjuje se, Zibel pije i navaljuje na Fausta, Mefistofeles samo to i radi, pije i gosti sve i peva im "Buvu". Pitaćete zašto je to bilo potrebno tajnom savetniku Geteu?
Ja ću vam reći: zašto je primorao Vertera da puca sebi u glavu? Zato što je - to je i dokazano - sam bio na granici samoubistva i, da bi se oslobodio iskušenja, primorao je Vertera da to učini umesto njega. Razumete li to? Ostao je živ, a ubio se. Bio je zadovoljan. To je čak i gore od pravog samoubistva. U tome je više kukavičluka i egoizma, i stvaralačke bede...
Eto, tako je i on pio, kao što se ubijao, vaš tajni savetnik. Mefistofeles popije - a njemu, ma-toroj džukeli, lepo. Faust doda - a on, stara kvrga, ni da trepne. Sa mnom je na trasi radio čika Kolja: sam nije pio, plašio se da se ne napije i padne, to ga drži nedelju, mesec. A nas - direktno nije prisiljavao. Toči nam, kašlje, sav je blažen, hulja, ide kao da je natreskan...
Tako i vas hvaljeni Johan fon Gete! Šiler ga nudi a on - neće, da! Bio je alkoholičar, pijandura, vaš tajni savetnik Johan fon Gete. Kako su mu se samo tresle ruke!...
- A-a-a... - ushićeno su blenuli u mene i dekabrist i brkajlija. Ćvrsti sistem je bio obnovljen, a sa njime se povratila i veselost. Dekabrist je širokim gestom iz koverta izvukao bocu "percovke" i spustio je pred noge brkajliji. Brkajlija je izvukao svoju "stoličnuju". Svi su trljali ruke, djavolski uzbudjeni...
Meni su sipali više nego drugima. Nasuli su i starom Mitriču. Mladome su takodje dali čašicu, starom, on je čašicu desnim bedrom pritisnuo na levu sisu, iz obe nozdrve su mu potekle suze...
- Onda, u zdravlje tajnog savetnika Johana fon Getea?

FRJAZEVO - 61. KILOMETAR

- Da. U zdravlje tajnog savetnika Johana fon Getea.
Čim sam popio, osetio sam da se opijam preko svih granica, i svi ostali - takodje...
- Pa-a... dozvolite da vam postavim jedno beznačajno pitanje - rekao mi je brkajlija kroz crne brkove i sendvič u brkovima: on se ponovo obraćao samo meni.
- Dozvolite da pitam: odakle u vašim očima toliko tuge?... Zar se može tugovati ako se imaju takva znanja? Može se pomisliti da od jutra ništa niste pili!
Uvredio sam se:
- Kako, to jest, ništa! Zar je to tuga! To su samo zamućene oči... jednostavno, prepio sam se...
- Ne, ne, ta zamućenost je od tuge! Vi ste kao Gete! Čitavim svojim izgledom opovrgavate jednu od mojih hipoteza, donekle spekulativnu, ali ipak nastalu iz iskustva! Vi, kao i Gete, sve opovrgavate...
- Čime opovrgavam? Svojim mutnim pogledom?...
- Da! Mutnim pogledom! Slušajte, evo moje zavetne hipoteze: Kada uveće pijemo, a ujutro ne pijemo, kakvi smo uveče, a kakvi smo ujutro? Ja, na primer, ako se napijem - djavolski sam veseo, pokretan sam i mahnit, mesto sebi ne nalazim, da. A ujutro? Ujutro sam samo t u ž a n, ne samo nepokretan, ne. Bar sam toliko mračniji od sebe običnog, sebe
treznog, koliko sam uveče bio veseliji od sebe običnog. Ako sam sinoć bio obuzet Erosom, moje jutarnje odbijanje je potpuno jednako sinoćnom zanosu. Šta hoću da kažem? Evo, pogledajte:
I brkajlija je na papiriću nacrtao jednu laprdiju. I objasnio je: horizontalna linija je linija treznog stanja, svakodnevna linija. Najviša tačka krive je momenat u kojem čovek zaspi, a najniža trenutak budjenja, u mamurluku...
- Vidite! Odraz u ogledalu! Glupa, glupa priroda, ništa joj nije tako značajno kao ravnoteža. Ne znam da li je ta briga moralna, ali ona je strogo g e o m e t r i j s k a!
Gledajte: ta kriva nam prikazuje samo jedan životni tonus! Ne! Ona sve prikazuje. Uveče
hrabrost, čak i ako postoji razlog za strah, hrabrost i potcenjivanje svih vrednosti. Ujutro, precenjivanje koje prelazi u strah, i to potpuno bezrazlozan strah.
Ako nam je uveče pijana priroda "dala", onda nam ona ujutro oduzima, i to sa matematičkom tačnošću.Ako ste uveče težili idealu - molim, kad se otreznite pojavljuje se težnja k antiidealu, a ako ideal i ostane, pojavljuje se suprotna težnja. Eto vam u dve reći moja zavetna hipoteza.
Ona je sveopšta i na svakog primenljiva. A u vas ništa nije kao kod ostalih ljudi, u vas je sve kao u Getea!
Nasmejao sam se: "Zašto je hipoteza ako je sveopšta?..."
I dekabrist se, takodje, nasmejao: "Ako je vec sveopšta, zašto je hipoteza?..."
- Baš zato je i hipoteza! Zato jer ne prihvata ženu! Muškarca prihvata, a ženu ne prihvata! Sa pojavom žene nestaje odraz u ogledalu. Da žena nije žena, hipoteza ne bi bila hipoteza. Dok nema žene, hipoteza je sveopšta. Pojavljuje se žena, nestaje hipoteza... Posebno ako je žena loša, a hipoteza dobra.
Najednom su se svi zagrejali. " A šta je to Hipoteza?" "A šta je to loša žena?" "Nema loših žena, samo hipoteze mogu biti loše..."
- Ja, na primer - rekao je dekabrist - imam deset žena, jedna gora od druge, iako ni brkova nemam. A vi, recimo, imate brkove i jednu dobru ženu. Ja ipak smatram: bolje su trideset i najgorih žena, nego jedna makar i najbolja...
- Šta će tu brkovi? Govori se o ženama, a ne o brkovima!
- I o brkovima! Da nema brkova ne bi bilo ni razgovora...
- Samo djavo zna šta to lupetate!... Ja ipak mislim: jedna dobra vredi više od svih vaših. Kako vi na to gledate?... - brkajlija se ponovo okrenuo prema meni. - S naučnog gledišta, kako vi na to gledate? Rekao sam:
- S naučnog, naravno, stoji. U Petuškama, na primer, trideset praznih boca menjaju za jednu punu, i ako doneses, recimo...
"Šta! Trideset za jednu! Zašto tako mnogo!" zagalamili su najednom.
- A ko će vam drugačije zameniti? Trideset puta dvanaeset je - 360. A puna košta 262. To i deca znaju.
Još ne znaju kako je umro Puškin, ali to već znaju.
Ipak nema vraćanja. 360, više je od 262, ali kusura nema, zato što za tezgama stoji dobra žena, a dobra žena se mora poštovati...
- A zašto je ta žena za tezgom dobra?
- Dobra je jer loša vam prazne flaše uopšte ne bi uzela. A dobra žena vam uzme prazne flaše i uzamenu vam da jednu punu. Zato je treba poštovati... Zašto uopšte na svetu postoje žene?
Svi su učutali. Svaki je pomislio svoje, ili su svi pomislili isto, ne znam.
- Da bi ih poštovali... što je rekao Maksim Gorki na ostrvu Kapri?
"Merilo svake civilizacije je odnos prema ženi" Evo ja: dolazim u prodavnicu u Petuškama, donosim trideset praznih flaša. Kažem: "Gazdarice!" - kažem to promuklim tužnim glasom: "Gazdarice! Dajte mi punu, budite tako dobri..." I već znam, ako rublju ne dam: 360 minus 262. Žao mi je. A ona, me gleda: vratiti, gadu, kusur ili ne vratiti? A 87 ja nju gledam: da li će mi, gadura, vratiti kusur ili neće? Tačnije, tog trenutka ne gledam nju. Gledam kroz nju, u daljinu. I šta se pajavljuje pred mojim praznim pogledom? Pojavljuje se ostrvo Kapri. Rastu agave i tamarisi, a po njima sedi Maksim Gorki ispod belih pantalona dlakave noge. I preti mi prstom: "Ne uzimaj kusur! Ne uzimaj kusur!" Ja mu namigujem; kažem: biće nešto da se poždere. "Dobro. popiću, a čime ću se omastiti?"
A on: "Ničim, Venja, podnećes. Ako ti se ždere, nemoj piti." I tako odlazim bez kusura. Ljutim se naravno, i mislim: "Merilo!" "Civilizacija!" "Eh Maksime Gorki, Maksime Gorki, blesav ili pijan si to izgovorio na svome Kapriju? Tebi je dobro - tamo ćeš žderati svoje agave, a šta ću ja žderati?..."
Masa se smejala. A unučić je vrištao: "Kakve agave, kakve dobre kapre..."
- A zla žena? - rekao je dekabrist. - Zar nije potrebna i zla žena?
- Svakako! Svakako, potrebna je – odgovorio sam. Dobrom čoveku je zla zena p o n e k a d neophodna. Evo, na primer, ja sam pre dvanaest nedelja ležao u grobu, četiri godine sam ležao u grobu, već sam prestao i da smrdim. A njoj kažu: "Eno, on je u grobu. Vaskrsni ga ako možeš." A ona je došla na grob - da ste samo videli kako je hodala!
- Znamo! - rekao je dekabrist. - "Dalje, sto piše. A piše kao Lav. A lav piše sranje."
- Tako-tako! Prišla je grobu i kaže: "Talita kumi." A to u prevodu sa starojevrejskog znaci: "Tebi govorim - ustani i hodaj." I šta mislite? Ustao sam i pošao. I evo već tri meseca idem zgadjen...
- Gadjenje je od tuge - ponovio je brkajlija u beretki. - A tuga je zbog žene.
- Gadjenje je jer je suviše potegao - prekinuo ga je dekabrist.
- Šta "potegao"! A zašto je potegao? Zato, recimo, što čovek tuguje i ide zeni. Ne može čovek ići ženi trezan! Loša je, znači, žena! Pa čak i ako je loša, treba popiti. Naprotiv, što je žena gora, to više treba potegnuti!...
- Časna reč! - uzviknuo je dekabrist. - Divno je što smo svi tako pametni! Kod nas je baš kao kod Turgenjeva: svi sede i raspravljaju o ljubavi. Dozvolite da vam nešto ispričam - o neočekivanoj ljubavi i o tome da su zle žene veoma potrebne!...
Uradimo kao kod Turgenjeva! Neka svako nešto ispriča...
"Neka ispriča!" "Uradimo kao kod Turgenjeva!" Čak je i stari Mitric rekao: "Uradimo!..."

61. KILOMETAR - 65. KILOMETAR

Priču je počeo dekabrist:
- Imao sam prijatelja, nikad ga neću zaboraviti. Uvek je bio nekako opsednut, kao da je u njega usao zao duh. Šenuo je - a znate li zbog koga? Zbog Olge Erdelji, čuvene sovjetske harfistkinje. Možda je Vera Dulova takodje slavna harfistiknja. Ali on je šenuo zbog Erdeljijeve. A nikad je u životu nije video, samo je slušao na radiju, čim ona takne harfu, možete misliti, šenuo...
Šenuo i leži. Ne radi, ne uči, ne puši, ne pije, ne ustaje iz postelje, devojke ne gleda, ni kroz prozor ne proviruje... Daj mu Olgu Erdelji, i dosta. Naslusaću se Olge Erdelji, kaže, i vaskrsnuću: ustaću iz postelje, radiću i učiću, piću i pušiću, i kroz prozor ću gledati. Mi mu govorimo:
- Šta će ti baš Erdeljijeva? Uzmi Veru Dulovu. Uzmi je umesto Erdeljijeve, Vera Dulova divno svira!
A on:
- Baš me briga za vašu Veru Dulovu! Video sam vašu Veru Dulovu kad sam crkavao! S vašom Vero Dulovom ni da s.em(?) ne bih seo!
Vidimo, mali je sasvim pobenavio. Kroz tri dana ponovo idem k njemu.
- Kako si, još uvek o Olgi Erdelji sanjariš?
Našli smo lek: ako hoćes, sutra ćemo ti Veru Dulovu dovesti?
- Svakako - odgovara - ako hoćete da ja vašu Veru Dulovu udavim strunom od harfe, onda, molim, dovedite je. Ja ću je udaviti.
Šta da se radi? Mali crkava, treba ga spašavati. Pošao sam k Olgi Erdelji da joj objasnim o čemu se radi, ali nisam se usudio. Hteo sam čak i kod Vere Dulove, ali ne, mislim, udaviće je kao pile. Lutam uveče po Moskvi, tužan sam: one tamo sede i sviraju, zabavljaju se uz harfe, a od malog ostali samo kost i koža. I sretnem bapca, nije bila baš stara, ali bila je mrtva pijana. "Rublju mi daj - govori. - Daj mi r-r-r-ublju!" Tada mi je sinulo. Dao sam joj rublju i sve sam joj objasnio: ona, ta pičkica, bila je razumnija od Erdeljijeve, a zbog ubedljivosti sam je naterao da ponese balalajku...
I tako sam je odvukao svom prijatelju. Ušli smo: on leži i tuguje. Prvo sam mu, još s praga, bacio balalajku. A zatim sam mu pod nos gurnuo Olgu, gurnuo sam je na njega... "Evo je, Erdeljijeva! Ako ne veruješ, pitaj!"
A ujutro vidim: otvorio je prozor, provirio je kroz njega i zapalio je. Zatim je počeo malo raditi, učiti, piti... I postao je čovek kao svi ljudi. Eto, vidite!...
- A gde je ljubav i gde je Turgenjev? – povikali smo svi, ne dočekavši da završi.
- Ne, pričaj o ljubavi! Da li si čitao Turgenjeva? Pa, ako si ga čitao, onda pričaj. Pričaj o prvoj ljubavi, o Linicki, o poslu pričaj, i kako su te pendrekom opalili po njušci - to ti pričaj...
- Naravno - dodao sam ja - kod Turgenjeva je sve to malo drugačije, kod njega se svi skupljaju oko kamina, u cilindrima, s lepršavim zaboima... Pa... do-bro, i bez kamina se možemo zagrejati. A zabo – šta će nam zabo! Pa mi smo i bez zaboa pijani kao trske...
- Svakako! Svakako!
- A voleti turgenjevski, to znači, to znači žrtvovati sve zbog voljenog bića. Moći učiniti sve što se ne može učiniti kad se ne voli turgenjevski! Eto ti, na primer (neprimetno smo prelazili na "ti"). Eto ti, dekabristo. Da li bi ti onom prijatelju, o kojem si pričao, da li bi mu mogao zbog voljene žene odgristi prst?...
- A zašto prst?... Šta će tu prst? - zastenjao je dekabrista.
- Ne, ne, slušaj! Da li bi zbog voljene žene mogao noću, tiho, uči u kancelariju, svuči pantalone i popiti čitavu bocu mastila, zatim postaviti bocu na njeno mesto, obuči pantalone i tiho se vratiti kući? Da li bi mogao?
- Bože moj! Ne, ne bih mogao.
- Vidiš.
- A ja bih mogao. - Iznenada se javio dedica Mitrič. To je bilo tako neočekivano da su svi zagrajali i počeli trljati ruke. - A ja bih mogao nešto da ispričam...
- Ti? Da ispričaš? Pa ti, sigurno, nisi ni čitao Ivana Turgenjeva!...
- Pa šta onda ako ga nisam čitao... Moj unuk je zato sve čitao...
- Pa, dobro! dobro! unuk će posle pričati! Unuku ćemo posle dati reč! Hajde, ćale, guraj, pričaj o ljubavi...
"Čini se - pomislio sam - da će ovo biti teško blebetanje! nečuveno blebetanje!" I najednom sam se setio svog hvalisanja na dan poznanstva sa mojom vladarkom: "Još ću više gluposti govoriti! Još vi-še!" Pa neka priča ovaj Mitrič sa suznim očima. Treba poštovati, ponavljam, tamu tudje duše, treba je gledati, treba ih gledati, pa makar u njoj ništa ne bilo, makar bilo samo djubre - svejedno: gledaj i poštuj, gledaj i ne pljuj... Dedica je počeo priču:

65. KILOMETAR - PAVLOVO-POSAD

- Predsednik nam je bio... Ime mu je bilo Loengrin, strog čovek... sav u čirevima... svake večeri se vozio motornim čamcem. Sedne u čamac i plovi rekom... plovi i cedi čireve...
Iz pripovedačevih očiju su tekle suze, bio je veoma uzbudjen:
- A kad se provoza, vraća se u svoju kancelariju i
leže na pod... tada mu ne prilazi - ćuti, ćuti. A ako mu neko nešto kaže - okrene se u ugao i plače... leži i plače, i piški na pod, kao dete...
Dedica je najednom ućutao. Usne su mu se iskrivile, modri nos je sinuo i utrnuo. On je plakao! Plakao je kao žena, glavu je obuhvatio rukama, ramena su mu se tresla, kao talasi...
- Da li je to sve, Mitriču?...
Vagon se zatresao od smeha. Svi su se smejali bestidno i veselo. Unuk se sav tresao, gore-dole, da levo-desno ne bi udarao svoje cevanice. Brkajlija se ljutio:
- A gde je tu Turgenjev? Dogovorili smo se: kao kod Turgenjeva! Ovde samo djavo zna šta se desava. Neki sav u čirevima! Pa još i "piški"!
- Pa on je verovatno prepričao film! - zabrundao je neko sa strane. - Film "Predsednik"!
Sedeo sam i razumeo starog Mitriča, razumeo sam njegove suze: njemu je bilo žao, bilo mu je žao predsednika, zato što su mu dali takvo ime, i zida koji je pomokrio, i čamca, i čireva - svega mu je bilo žao... Prva ljubav ili poslednja tuga - zar tu ima razlike? Bog, umirući na krstu, nalozio nam je da imamo sažaljenja, a ne da se podsmevamo. Samo ljubav i sažaljenje! Ljubav prema svakom prstu, prema svakoj utrobi. I sažaljenje prema plodu svake utrobe.
- Hajde, ćale, počastiću te - rekao sa mu - zaslužio si. Lepo si ispričao o ljubavi!...
- Popijmo svi, svi! Za orlovskog plemića Ivana Turgenjeva, gradjanina divne Francuske!
- Pijmo! Za orlovskog plemica!...
Ponovo je počelo klokotanje i zveckanje, zatim opet mljackanje i coktanje. Etida u D-molu, delo Franca Lista, izvodi se na bis...
Niko nije primetio kako se na ulazu u naš "ku-pe" (nazivamo ga "kupe") pojavila figura žene u smedjoj beretki, u zaketu i sa crnim brčićima. Bila je pijana kao čep, a beretka joj je bila nakrivljena...
- I ja hoću Turgenjeva i da popijem - progovorila je iz trbuha.
Zbunjenost je trajala samo dve sekunde.
- Gladna dolazi u vreme ručka - pecnuo je dekabrist. Svi su se nasmejali.
- Zašto se smejete - rekao je dedica - ženska
kao i svaka druga, čedna, meka...
- Tako dobre ženske - mračno se javio brkajlija i skinuo beretku - tako dobre ženske bi trebalo slati na Krim, da ih vuci i medvedi tamo jedu...
- Ali, zašto zašto! - uznemirio sam se i pobunio. - Neka sedne! Pa neka nešto i ispriča! -
" Čitali ste Turgenjeva, Maksima Gorkog ste čitali, Ima pameti u vama..." Skupio sam se. Posadio sam je i natočio joj pola čaše "teta Klave".
Popila je i, umesto hvala, skinula je beretku sa glave. "Evo, vidite?" I svima je pokazala ožiljak iznad uha. A zatim je trijumfalno ućutala - i ponovo mi je pruzila čašicu: " Suni još malo, mladiću, da se ne onesvestim"
Natočio sam još pola čaše.

PAVLOVO-POSAD - NAZARJEVO

I to je nekako mahinalno popila. Popivši, razjapila je usta i svima je pokazala: "Vidite, ne-dostaju četiri zuba?" "A gde su ti zubi, a?" "Ko zna gde su. Pismena sam žena, a idem bez zuba. Izbio mi ih je zbog Puškina. Pa čujem, vodite neke književne razgovore, hajde, mislim, sa njima da sednem, popiću i ispričaću im kako su mi zbog Puškina razbili glavu i izbili četiri zuba..."
Počela je da priča, stil njene priče je bio čude-san...
- Sve je počelo od Puškina. Poslali su nam komsorga* Jevčuškina, a on je štipao i čitao pesme. A jednom me je uhvatio za dupe i pita: "Moj pogled te je svud proganjao?" Ja kažem: "Pa, recimo, proganjao..." A on opet za dupe: "U duši moj glas odzvanjao?" Zatim me je zagrlio i nekud odvukao. A kad me je dovukao nazad - danima sam išla izgubljena, ponavljala sam: Puškin-Jevčuškin-odzvanjo-proganjo-Jevčuškin-Puškin. "
Odzvanjo-proganjo-Jevčuškin-Puškin." A zatim ponovo: "Puškin-Jevčuškin..."
- Predji na stvar, približi se prednjim zubima - prekinu je brkajlija.
- Odmah, odmah, biće i zubi! Biće i zubi!... Šta je bilo posle?... Da, od tog dana sve je išlo dobro, čitavih pola godine smo na seminaru cimali boga za bradu, sve je išlo dobro...
A onda je taj Puškin sve upropastio!... Ja sam kao Jovanka Orleanka. Ona je, umesto da plevi travu i zanje žito - uzjahala konja i otkasala u Orlean da za svoje dupe nadje avanturu.
Tako i ja - čim se malo napijem skačem pred njega: "A ko će ti decu vaspitavati! Puškin, je li?" A on zareži: "Kakva deca? Dece još nema! Šta u to petljaš Puškina?" A ja mu na to: "Kad budu deca kasno će biti spominjati Puškina!"
I tako uvek - trebalo je samo malo da skratim. " Ko će ih - govorim - dečicu? Puškin, je li?" A on pobesni: "Gubi se, Darja, gubi se, gubi! Ne mrcvari ljudsku dusu!"

* Organizator i sekretar Komsomola (prim. prev.).

U tim trenucima sam ga mrzela, toliko sam ga mrzela da mi se u glavi vrtelo. A posle ništa, ponovo sam ga volela, toliko sam ga volela da sam se noću budila...
I tako, jednom, propisno sam se ušikala. Jurim na njega i urlam: "Puškin će umesto tebe decu vaspitavati? A? Puškin?" On, čim je čuo da spominjem Puškina, pocrveno je i počeo da se trese: "Pij, viči, ali Puškina ne poteži! Dečicu ne poteži! Pij sve, pij moju krv, ali Gospoda Boga svog ne kušaj!" Tada sam bila na bolovanju, potres mozga i zavezana creva, a na jugu je u to vreme bila jesen, evo šta sam mu tada ispalila: "Gubi se od mene, ubico, idi! Snaći ću se i bez tebe! Mesec ću se kurvati, i pod voz ću se baciti! A posle ću u manastir, zakaludjeriću se! Doći ćeš k meni da moliš oprost, a ja izadjem sva u crnom, zanosna, njušku ću ti svu izgrebati, i to svojim šupkom! Gubi se!" A zatim vičem: "Dušu moju volis? Dušu moju voliš?" A on se trese i crni: "Srcem -urla - srcem volim tvoju dušu, ali dušom - ne, ne volim!"
I nekako divlje, kao u operi, nasmejao se, dohvatio me, razlupao mi lobanju, i otputovao u Vladimir na Kljazmi. Zašto je otputovao? Sa mnom se čudila čitava Evropa. A moja babuška, gluvonema, s peći mi govori: "Vidiš li, Dasenjka, kako si daleko otišla u traženju svog "ja".
Da! A mesec dana kasnije se vratio. Tada sam bila pijana kao treska. Čim sam ga ugledala, bacila sam se na sto i podigla noge: "A! - zaurlala sam.
- Zbrisao si na Vladimir na Kljazmi! A ko će ti decu..." A on, ne govoreći ni reči - prišao mi je, izbio četiri prednja zuba i sa putnim nalogom Komsomola otputovao u Rostov na Donu...
- Mrači mi se pred očima, mali. Dolij jos malčice...
Svi su se gušili od smeha. Sve je dotukla, pre svega, ona gluhonema baba.
- A gde je sad tvoj Jevčuškin?...
- Ko ga zna? Ili je u Sibiru ili je u Srednjoj Aziji. Ako je doputovao u Rostov i ako je još živ znači da je u Srednjoj Aziji. A ako nije stigao do Rostova, ako je umro, znači da je u Sibiru...
- Pravo kažeš - podržao sam je - u Srednjoj Aziji se ne umire, tamo se može preživeti. Ja tamo nisam bio, ali bio je moj drug Tihonov. On priča: ideš, ideš i vidiš - kislak,* a u njemu peč lože kizjakom,** a za piće nema ničega, ali zato za žderanje - svega: akini,*** saksaul****... Tamo se skoro pola godine hranio: akinom i saksaulom. I ništa, vratio se ugojen i s izbuljenim očima...

* kislak - uzbeska koliba (prim. prev.).
** kizjak (uzbeski) - osušena životinjska balega (prim prev.).
*** akini (uzb.) - pevač, improvizator, izvodjač svojih i narodnih pesama (prim. prev.)
**** saksual (uzb.) - žbunasta rastinje koje raste u polu pustinjskim krajevima. Koristi se kao gorivo, a lišće kao hrana za kamile i ovce (prim. prev.)

- A u Sibiru?...
- A u Sibiru - ne. U Sibiru se ne može preživeti. U Sibiru niko ne živi, tamo samo crnci žive. Hranu im ne dovoze, pića nemaju, a da se i ne govori o "jesti". Samo im jednom godišnje iz Zitomira dovoze izvezene salvete - i crnci se o njih vešaju.
- Kakvi crnci? - trgao se dekabrist koji je gotovo zadremao. - Kakvi crnci u Sibiru! Crnci žive u SAD-u, a ne u Sibiru? Pa, recimo da ste bili u Sibiru. Ali, da li ste bili u SAD-u?
- Bio sam u SAD-u! I tamo nisam video nikakve crnce!
- Nikakve crnce! U SAD-u!
- Da! U SAD-u! Ni jednog crnca!
Svi su toliko otupeli, toliko je u svakoj glavi bilo magle, više nije bilo mesta za nedoumice. Ženu sa teškom sudbinom i sa ožiljkom a bez zuba - svi su zaboravili. I sama se nekako zaboravila, i svi ostali su se zaboravili; jedino je mladi Mitrič, da bi se u prisustvu dame pokazao badža, pljuvačkom nakvasio potiljak...
- Znači, bili ste u SAD-u - mrmljao je brkajlija,
- to je veoma, veoma posebno! Crnaca tamo nema i nikad ih nije ni bilo, to verujem!... verujem vam kao oratu... Ali - recite: slobode tamo nije bilo i nema je?... sloboda za taj kontinent tuge ostaje prividjenje? recite...
- Da - odgovorio sam mu - za taj kontinent tuge sloboda je samo prividjenje, a oni su na to toliko navikli da i ne primećuju. Pomislite samo! U njih - a mnogo sam prošao i nagledao se - u njih ni u jednoj trimasi, ni u gestu, ni u replici nema ni najmanje nezgrapnosti na koje smo mi tako navikli. Na svakoj njušci je toliko dostojanstva da bi nam to bilo dosta za čitavu našu veliku sedmoljetku. "Zašto je to tako? - mislio sam i skretao s Menhetna na 5. aveniju i sam sebi sam odgovorio: - Zbog njihovog odvratnog samozadovoljstva, ni zbog čega drugog." A odakle samozadovoljstvo? Zaustavljao sam se nasred avenije da bih razrešio misao: "Otkud toliko samozadovoljstva u svetu reklame i propagande?" Išao sam u Harlem i slegao sam ramenima: "Odakle? Igračke ideologa monopola, lutke kraljeva topova - odakle im toliki apetiti? Žderu po pet puta na dan, i to veoma čvrsto, stalno sa istim dostojanstvom - zar može dobar čovek imati apetit, naročito u Sjedinjenim Državama!..."
- Da, da, da, - klimao je glavom stari Mitrič, - oni tamo jedu, a mi gotovo da i ne jedemo... sav pirinac izvozimo u Kinu, sav šećer izvozimo na Kubu... a šta ćemo mi jesti?...
- Ništa, tatice, ništa!... Ti si svoje već pojeo, zar te nije stid da pričaš. Ako budeš u Sjedinjenim Državama - stalno imaj na umu: ne zaboravi Domovinu, ne zaboravi njenu dobrotu. Maksim Gorki nije pisao samo o ženama, pisao je i o Domovini. Znaš li?
- Kako da ne... Znam... - a sve popijeno mu je teklo iz plavih očiju - znam...
"s babuskom sam ulazio sve dublje u šumu..."
- Zar je to o Domovini, Mitriču! - tupo se ljutio brkajlija. - To je o babuški, a ne o Domovini!...
I Mitric je ponovo zaplakao.

NAZARJEVO - DREZNO

A brkajlija je rekao:
- Mnogo ste videli, mnogo proputovali. Recite: gde više cene Rusa, sa ove ili one strane Pirineja?
- Ne znam kako je sa one, ali sa ove ga uopšte ne cene. Bio sam, na primer, u Italiji, tamo na Ruse uopšte ne obraćaju pažnju. Oni samo pevaju i crtaju. Jedan, recimo, stoji i peva. A drugi pored njega sedi i crta onog koji peva. A treći, malo po strani, peva za onog koji crta. To je tako tužno. A oni našu tugu - ne razumeju...
- A zar Italijani nešto razumeju! - podržao me je brkajlija.
- Tačno. Kad sam bio u Veneciji, na dan svetog Marka, zaželeo sam da pogledam veslačke trke. Kako me je rastužila ta trka! Srce mi se gušilo u suzama, ali usta su mi bila nema. A Italijani ne shvataju, smeju se, prstima pokazuju na mene: "Pogledajte, Jer-
ofejev opet ide kao poje...!" Zar sam ja kao poj...!
Samo su mi usta bila nema...
U Italiji nisam imao šta da tražim. Tamo sam želeo da vidim samo tri stvari: Vezuv, Herkulanum i Pompeje. Ali su mi rekli da Vezuva odavno nema i poslali su me u Herkulanum. A u Herkulanumu su mi rekli: "Šta će ti Herkulanum, budalo? Bolje idi u
Pompeje." Dolazim u Pompeje i govore mi: "Šta će ti Pompeji? Idi u Herkulanum!..."
Odmahnuo sam rukom i pošao u Francusku. Idem, idem, prilazim već liniji Mazino, i najed-nom se setim: daj, mislim, vratiću se, biću malo kod Luidjija Longa, uzeću kod njega sobicu, čitaću knjige da se ne bih smucao okolo. Bilo bi bolje odsesti kod Palmira Toljatija, ali on je nedavno umro... A zašto je Luidji Longo gori?...
Ipak se nisam vratio. Pošao sam kroz Tirol u zemlju Sorbone. Dolazim na Sorbonu i kažem: "Hoću da učim za ispit zrelosti." A oni me pitaju: "Ako hoćeš da učiš za ispit zrelosti, mora ti nešto biti svojstveno kao fenomenu. A šta je tebi kao fenomenu svojstveno?" Pa,šta da im odgovorim? Kažem: "A šta meni kao fenomenu može biti svojstveno? Ja sam siroče." "Iz Sibira?," pitaju. Kažem: "Iz Sibira." "Ako si iz Sibira, tvojoj psihi nešto mora biti svojstveno. A šta je tvojoj psihi svojstveno?" Pomislio sam: ipak, nije ovo Hrapunovo. Sorbona je ovo, valja reći nešto pametno. Promislio sam i rekao: " Meni kao fenomenu je svojstven samorazvijajući logos." A rektor Sorbone, dok sam ja smišljao nešto pametno, tiho mi se prikrao s ledja i odalamio me po vratu: "Budala si ti, - kaže, nikakav logos! Napolje! - viče, - napolje, Jerofejev, marš napolje sa naše Sorbone!" Tada sam prvi put zažalio što nisam ostao da živim u stanu druga Luidjija Longa...
Šta mi je drugo preostalo nego da idem u Pariz? Stignem. Idem prema Notr Damu, idem i divim se: svuda okolo jazbine. Uzdiže se Ajfelova kula, a na njoj general De Gol, jede kestenje i kroz dvogled gleda na sve četiri strane sveta. A kakvog to ima smila ako su na sve četiri strane sveta samo jazbine!...
Bulevarima, zamislite samo, ne može se ići. Svi jure - iz jazbine na kliniku, sa klinike u jaz-binu. A onda, toliko tripera da se disati ne može. Nekako sam popio i pošao sam Jelisejskim poljima - okolo toliko tripera da noge s mukom vučeš. Vidim: dvoje poznanika - ona i on - oboje žvaču kestenje, oboje stari. Gde li sam ih video? U novinama? Ne sećam se, da skratim, poznao sam: to su Luj Aragon i Elza Triole. "Zanimljivo - provukla se misao kroz mene - odakle idu: sa klinike u jazbinu ili iz jazbine na kliniku?" Sam sebe sam presekao: "Sram te
bilo! U Parizu si, a ne u Hrapunovu. Bolje im postavi društvena pitanja, najmučnija društvena pitanja..."
Stižem Luja Aragona i govorim mu, otkrivam mu svoje srce, govorim da sam izgubio svaku nadu, da ni u šta ne sumnjam, da umirem od unutrašnjih protivrečnosti, i jos mnogo čega - a on me je samo pogledao, salutirao mi kao stari veteran, uzeo svoju Elzu pod ruku i pošao dalje. Ponovo sam ih stigao i sad ne govorim Luju, govorim Triole: govorim da umirem od nedostatka utisaka, da me razdiru sumnje kad prestanem da gubim nadu, dok u trenucima bez-nadja sumnje nisam poznavao... - a ona, kao stara drolja, potapšala me je po obrazu, uzela svog Aragona pod ruku i pošla dalje...
Zatim sam iz novina saznao da to uopšte nisu bili ti ljudi, da su to bili Žan-Pol Sartr i Simon de Bovoar. Pošao sam u Notr Dam i uzeo mansardu. Mansardu, mezanin, krilo, polusprat, potkrovlje - sve to mešam i nikakvu razliku ne vidim. Kraće, uzeo sam ono gde se može ležati, pišati, pušiti lula. Popušio sam dvanaest lula i u "Revi de Pari" poslao svoj esej s francuskim naslovom "Sik i ble-sak imer elegant". Esej o ljubavi.
A i sami znate kako je u Francuskoj teško pisati o ljubavi. Sve što se tiče ljubavi u Francuskoj je već napisano. Tamo o ljubavi znaju sve, a kod nas ne znaju ništa. Pokaži našem čoveku sa srednjim obrazovanjem, pokaži mu tvrdi šankir i pitaj: "Koji je ovo šankir, tvrd ili mek?" - on
će obavezno lupiti: "Mek, naravno" - a pokaži mu mek, tada će se potpuno izgubiti. A tamo, ne. Tamo možda ne znaju koliko košta boca pića, ali ako je šankir mek, on će za svakog biti mek i niko neće reći da je tvrd...
Da skratim, "Revi de Pari" mi je vratila moj esej zato što je napisan na ruskom, samo je naslov na francuskom. Šta mislite, da sam izgubio nadu? Na medjuspratu sam popušio još trinaest lula - napisao sam nov esej, takodje posvećen ljubavi. Ovog puta je ceo, od početka do kraja, bio napisan na francuskom, na ruskom je bio samo naslov: "Kurvarstvo kao viši i poslednji stadij bludničenja". I poslao sam ga u "Revi de Pari"...
- I ponovo su vam ga vratili? - pitao je brkajlija, pokazujući tako da se interesuje za priču, ali nekako kroz san.
- Vratili su. Priznali su da mi je jezik blistav, ali osnovna ideja je lažna. Za ruske uslove, rekli su, to je, možda, upotrebljivo, ali za francuske - ne; kurvarstvo, rekli su, u nas još nije viši stepen i nije poslednji; u vas, Rusa, vaše bludničenje, dostigavši stepen i nije poslednji; u vas, Rusa, vaše bludničenje, dostigavši stepen kurvarstva, biće nasilno ukinuto i zamenjeno onanijom, i to obaveznom za sve; u nas, Francuza, iako nije isključeno, u budućnosti, urastanje nekih elemenata ruskog onanizma, ali sa slobodnijim izborom, u našu sopstvenu so-
domiju u koju se udje kroz rodoskvrnuće - transformiše naše kurvarstvo, ali to urastanje će se odvijati u struji našeg tradicionalnog bluda, i to bez prekidanja...
Ukratko, oni su mi potpuno sje...li mozak. Tako da sam pljunuo, spalio svoje rukopise zajedno sa mansardom i medjuspratovima - preko Verdena posao ka Lamanšu. Išao sam, mislio sam i išao - prema Albionu. Išao sam i mislio: "Zašto, ipak, nisam ostao da živim u stanu Luidjija Longa?" Išao sam i pevao: "Britansko carstvo teško boluje, dani su mu odbrojani..." A u blizini Londona...
- Dozvolite - prekinuo me je brkajlija - zadivljava me vaš zamah, ne, verujem vam kao bratu, zadivljuje me lakoća s kojom ste prelazili sve državne granice...

DREZNO - 85. KILOMETAR

- A šta je tu zadivljujuće! Kakve granice?! Granica je potrebna da se ne pobrkaju nacije. Kod nas, na primer, na granici stoji graničar i sigurno zna da ta granica nije fikcija, nije amblem, zato što na jednoj strani granice govore ruski i više piju, a na drugoj manje piju i ne govore ruski...
A tamo? Kakve tamo mogu biti granice ako svi jednako piju i niko ne govori ruski. Mogli bi tamo negde zbog nečega i postaviti graničara, ali jednostavno nema mesta za njega. Zato su tamo graničari besposleni, tuguju i mole malo vatre da zapale cigaretu... Što se toga tiče, tamo je potpuna sloboda... Hoćeš, na primer, da se zaustaviš u Eboliju. Hoćeš da ideš u Kanosu, niko te ne sprečava, idi u Kanosu. Hoćeš da predješ Rubikon - predji ga.
Sve u svemu, ništa neobicno... U dvanaest nula-nula po Griniču već sam bio predstavljen direktoru Britanskog muzeja; prezime mu je zvučno i blesavo, nešto kao ser Kambi Korm. "Šta vi od nas želite?" pitao je direktor Britanskog muzeja. "Želim kod vas da se angažujem. Tačnije, hteo bih da me vi angažujete, eto šta hoću..."
"Hteli biste da vas u takvim pantalonama angažujem?" - rekao je direktor Britanskog muzeja. "U kakvim to pantalonama?" - pitao sam sa skrivenom dosadom. A on, kao da me nije čuo, spustio se na sve četiri i počeo je njušiti moje čarape. Onjušivši ih, ustao je, namrštio se, pljunuo, a zatim je pitao: " Želite da vas angažujem u takvim čarapama?"
- U kakvim to čarapama?! - progovorio sam, sad već ne krijući dosadu. - U kakvim to čarapama?! Čarape koje sam nosio u Domovini, te su stvarno bazdile, da. Ali pred odlazak sam ih promenio, zato što u čoveku sve mora biti divno: i duša, i misli, i...
A on nije hteo da sluša. Pošao je u Dom lordova i tamo je rekao:" Lordovi! Kod mene je jedna protuva. On je iz snežne Rusije, ali nije baš previše pijan. Šta s njim da radim, sa tim bednikom? Da angažujem to strašilo? ili da tom čudovištu ne dajem nikakav angažman?" A lordovi su me kroz monokle osmotrili i govore: "A ti, Viljeme, pokušaj! Pokušaj, izloži ga za probu! Taj prljavi mudonja se uklapa u svaki enterijer. Tu je reč uzela kraljica Britanije. Podigla je ruku i viknula:
- Kontrolori! Kontrolori! - zagrmelo je po čitavom vagonu: "Kontrolori!"
Moja priča se prekinula na najzanimljivijem mestu. Ali nije prekinuta samo moja priča: i pijani dremež brkajlije, i sam dekabrist - sve je bilo prekinuto na pola puta. Stari Mitrič se prenuo, sav u suzama, a mladji je zaslepio sve svojim blistavim zevom, koji je presao u smeh i defekciju. Jedino je žena sa teškom sudbinom, pokrivši beretkom izbijene zube, spavala kao top...
U stvari, na pruzi za Petuški kontrolora se niko ne boji, jer svi su bez karte. Ako neki pijani otpadnik i kupi kartu, njemu je, naravno, neprijatno kad naidju kontrolori; kad mu pridju tražeći kartu, on nikog ne gleda, ni kontrolora ni putnike, kao da bi najradije propao u zemlju. Kontrolor njegovu kartu gleda nekako gadljivo, a njega gleda ubitačno, kao podlaca. A putnici - putnici gledaju "švercera" krupnim zakrvavljenim očima, kao da govore: dole gledaj, kvarnjačo! Grize te savest, a! A kontroloru gledaju u oči još odlučnije: vidi nas - možeš li nas osuditi? Semjoniću, dodji kod nas, mi te nećemo uvrediti...
Dok Semjonić nije postao viši kontrolor, sve je izgledalo drugačije: tih dana su putnike bez karata gonili kao Indijance u rezervate. Lupali su ih po glavama Jefronom i Brokhausom, a zatim ih globili i izbacivali iz vagona. Tih dana su putnici bez karte pred kontrolorom bežali kroz vagone kao uplašeno krdo, za sobom su vukli čak i one koji imaju karte. Jednom, sam sam video, dva mališana, prepustivši se opštoj panici, pojurila su sa stadom i na smrt su bili izgaženi - ostali su da leže u hodniku stežući u pomodrelim ručicama svoje karte...
Viši kontrolor Semjonić je sve promenio: ukinuo je sve kazne i rezervacije. On je to radio jed-nostavnije; od putnika bez karte je uzimao po gram za svaki kilometar. Po čitavoj Rusiji šoferi od autostopera traže po kopjejku za svaki kilometar, a Semjonić je uzimao upola manje: po gram za kilometar. Ako, na primer, putuješ iz Cuhlinke za Usad, rastojanje je devedeset kilometara, sipaš Semjoniću devedeset grama i dalje putuješ mirno, razbaškaren na klupi kao trgovac...
Znači, Semjonićevo napredovanje je učvrstilo vezu kontrolora sa širokim masama, pojeftinilo je tu vezu, pojednostavilo je i humanizovalo... I u tom sveopštem žagoru koji je izazvao uzvik "Kontrolori!" - nema straha. U njemu je bila samo najava.
Semjonić je ušao u vagon smejući se krvoločno. On se već jedva držao na nogama, obično je stizao samo do Orehova-Zujeva, a tu je iskakao iz voza i pijan kao treska odlazio u svoju kancelariju...
- Opet ti Mitriču... Opet u Orehovo? Da se provozaš na vrtešci? Za obojicu sto osamdeset. A ti, brko? Saltikovska Orehovo-Zujevo? Sedamdeset dva grama. Probudite tu Drocu i recite joj koliko je dužna. A ti, koverkot, kuda i odakle? Srp i Čekić, Pokrov? Sto pet, budite tako ljubazni. Sve je manje slepih putnika, nekad je to izazivalo "bes i negodovanje",
a danas samo "zakonski ponos"... A ti, Venja?...
Semjonić me je krvoločno zapahnuo akloholnim zadahom:
- A ti, Venja? Kao i uvek "Moskva - Petuški"?...

85. KILOMETAR - OREHOVO-ZUJEVO

- Da. Kao i uvek. A sada zauvek: Moskva - Petuški...
- I misliš, Šeherezado, da ćeš mi se i ovo puta izmigoljiti? A?
Moram napraviti malu digresiju, i dok Semjonić pije kaznenu količinu, brzo ću vam objasniti zašto "Šeherezada" i šta znači "izmigoljiti".
Prošlo je vec tri godine od mog prvog susreta sa Semjonićem. Tada je baš stupio na dužnost. Prišao mi je i pitao: "Moskva-Petuški? Sto dvadeset pet." I kad ja nisam shvatio šta to znači, on mi je lepo objasnio. A kad sam mu rekao da nemam ni grama, on mi je rekao: " Onda? Kad nemaš ni grama, dobićeš po njokalici?" Rekao sam mu da nije potrebno da me bije i promrmljao sam nešto iz rimskog prava. On se strašno zainteresovao i zamolio je da detaljno pričam o svemu antičkom i rimskom. Počeo sam pričati, i došao sam do skandalozne priče sa Lukrecijom i Tarkvinijem, ali tada je morao da iskače u Orehovo-Zujevu, i tako nije uspeo da čuje šta se zbilo sa Lukrecijom, da li je Tarkvinije tada dobio šta je želeo ili nije...
A Semjonović je, medju nama govoreći, veliki ženskar i sanjar, istorija sveta ga interesuje samo sa erotske strane. I kad su nedelju dana kasnije u oblasti Frjazevo ponovo nagrnuli kontrolori, Semjonić mi nije rekao: " Moskva-Petuški? Sto dvadeset pet grama." Ne, seo je kod mene da bi čuo nastavak: "Pa, onda? Da li je on ipak poje...o tu Lukreciju?"
Ispričao sam mu šta je bilo dalje. S rimske istorije prešao sam na hrišćansku i došao sam već do priče o Hipatiji i... Ali tada se naš voz kao ukopan zaustavio u stanici Orehovo-Zujevo, i Semjonić je krajnje zaintrigiran iskočio na peron...
I tako se to produžavalo, tako je bilo svake nedelje. Na liniji Moskva-Petuški bio sam jedini putnik bez karte koji Semjoniću još nijednom nije dao ni grama, a uz to sam ostao živ i nebijen. Ali svaka istorija ima svoj kraj, pa i istorija sveta...
Prošlog petka sam došao do Indire Gandi, Mose Dajana i Dubceka. Dalje se nije moglo...
I evo, Semjonić je ispio kaznu, koraknuo je i pogledao me kao udav i sultan Šahrijar:
- Moskva-Petuški? Sto dvadeset pet grama.
- Semjoniću! - odgovorio sam gotovo moleći. - Semjoniću! Danas si mnogo popio?...
- Prilično - odgovorio mi je Semjonić samozadovoljno. Bio je pijan do besvesti...
- A, znači da ti mašta ludo sljaka? Znaci: imaš snage da poletiš u buducnost? Znači: možeš sa mnom da predješ iz sveta mračne prošlosti u slatki vek koji se "radja"?
- Mogu, Venja, mogu! danas sve mogu!...
- Od Trećeg Rajha, četvrtog pršljena, Pete Republike i Sedamnaestog kongresa možeš sa mnom zakoračiti u svet, koji priželjkuju svi Jevreji, petog carstva, sedmog neba i drugog dolaska?...
- Mogu! - grmeo je Semjonić. - Pričaj, pričaj, Šeherezado!
- Onda slušaj. Biće to dan, "izabran medju svim danima". Tog dana će Simein na samrti konačno reći: "sada otpusti roba svog, Gospode..." i reći će arhandjel Gavrilo: "Bogorodice Devo, raduj se, blagoslovena si medju ženama". A doktor Faust će progovoriti: "Ovo je tren! Produži se i traj." I svi čija su imena zapisana u knjigu života zapevaće: "Raduj se, Isaija!" i Diogen će ugasiti svoju sveću. I biće dobro i lepota, sve će biti dobro, i svi će biti dobri, i osim dobra i lepote ničeg neće biti, i svi će se sjediniti u poljupcu...
- Sjediniti u poljupcu? - zarzao je vec nestrpljivo Semjonić...
- Da! Sjediniće se u poljupcu dželat i žrtva; i zloba, i namera, račun, napustiće srca, i žena...
- Žena!! - zatreptao je Semjonić. - Šta? Šta žena?!!
- I žena sa Istoka će zbaciti feredžu! Žena sa Istoka će definitivno sa sebe zbaciti feredžu i ugnjetavanje! I leći će...
- Leći će!!! - sav se tresao.
- Da. I leći će vuk sa jagnjetom, ni jedna suza neće poteći, a momci će izabrati sebi devojke koje im se dopadaju, i...
- O-o-o-o-o! - zastenjao je Semjonić. - Da li će uskoro? Da li će biti uskoro?... - i počeo je kao španska ciganka lomiti ruke, a zatim je užurbano, zapličući se u odeću, počeo skidati mundir, pantalone uniforme, i skinuo se do gola...
Ja, iako sam bio pijan, gledao sam ga začudjeno. A putnici, trezni putnici, poskakali su sa svojih mesta, i u desetak očiju je bilo napisano ogromno " O-o-o-o!" Oni, ti putnici, nisu shvatali situaciju onako kako je trebalo da je shvate...
A moram vam reći da je homoseksualizam u našoj zemlji definitivno iskorenjen, ali ne potpuno. Tačnije, potpuno ali ne sasvim. A jos je tačnije: potpuno i sasvim, ali ne definitivno. Šta je sad u mislima putnika? Samo homoseksualizam. U mislima su im još i Arapi, Izrael, Golanska visoravan, Mose Dajan. A šta će ostati u glavama ljudi ako Mosa Dajan bude proteran sa Golanske visoravni, ako se Arapi sporazumeju sa Jevrejima! Ostaće samo čisti homoseksualizam.
Recimo, gleda se televizija: general de Gol i Žorž Pompidu se sreću na diplomatskom prijemu; obojica se smeše i pružaju jedan drugom ruku. A publika: "Oho!?" - govori. - "I general de Gol!" Ili: "Oho! I Žorž Pompidu!"
Eto, tako su nas oni sada gledali. Svakome je u okruglim očima bilo napisano to "Oho!"
- Semjoniću! Semjoniću! - obgrlio sam ga i izvukao u hodnik. - Gledaju nas!... Priberi se!... Haj-de!...
Bio je čudovišno težak. Bio je mlohav i teturav. Jedva sam ga dovukao do platforme i postavio pored vrata.
- Venja! Reci mi... žena Istoka... ako skine feredžu... da li će na njoj nešto ostati?...
Voz, kao ukopan, zaustavio se u stanici Orehovo-Zujevo i vrata su se automatski otvorila...

OREHOVO-ZUJEVO

Visi kontrolor Semjonić, zainteresovan po hiljadu prvi put, poluživ, razgoličen, izleteo je na peron i glavom je lupio u ogradu... Trenutak, dva ili tri je još stajao, njihao se, kao zamišljeni prutić, a zatim je pod noge putnika koji su izlazili pljunuo, i sve kazne za vožnju bez karte šiknule su iz njegove utrobe i razlile se po peronu...
Sve sam to video svojim očima i o tome svedočim svetu. A sve ostalo već nisam video, o tome ne mogu pričati. Krajičkom svesti, najmanjim krajičkom, sećam se kako se lavina putnika koji su silazili u Orehovu zaplitala o mene i usisavala me da bi me sakupila i kao pljuvačku ispljunula na orehovski peron. Ali to joj nije uspevalo jer su oni koji su ulazili zapušavali vrata onima koji su izlazili. Vrteo sam se kao govno u klozetskoj šolji.
I ako me t a m o Gospod bude pitao: "Zar je moguce, Venja, da se više ničega ne sećaš? Zar je moguće da si najednom zaronio u onaj san od kojeg počinju sve tvoje nesreće?..." reći ću mu: "Ne, Gospodine, ne najednom..." Krajičkom svesti sam zapamtio da sam, na kraju, nekako savladao stihiju i uleteo u prazan prostor vagona i zavalio se na neku klupu, crvu do vrata...
Čim sam se zavalio, Gospode, odmah sam se prepustio snažnom potoku snova i lenjog dremeža - o, ne! Opet lažem! ponovo lažem pred licem Tvojim, Gospode! Ne lažem to ja, to laže moje loše pamćenje - nisam se odmah prepustio potoku, u džepu sam napipao nenačetu bocu "kubanske" i gucnuo sam iz nje pet ili šest puta, a onda, skupio sam vesla, i prepustio se snažanom potoku sanjarenja i dremeža.
"Sve vaše izmišljotine o zlatnom dobu - tvrdio sam ja - laž su i tuga. Ali pre dvanaest nedelja
sam video njegov pralik, i kroz pola sata će mi pred očima blesnuti njegov blesak - po trinaesti put.
Tamo poj ptica ne prestaje ni noću ni danju, tamo ni zimi ni leti ne precvetava jasmin - a s t a znači tamo jasmin? Ko tamo, odeven u purpur i skerlet, zžzmirivši, miriše ljiljane?...
A ja, smešeći se kao idiot, razmičem zbunje jasmina...

OREHOVO-ZUJEVO -KRUTO

... Iz zbunja jasmina izlazi dremljivi Tihonov i žmiri, od mene i sunca.
- Tihonov, šta radiš ovde?
- Pravim teze. Sve je odavno gotovo za početak, osim teza. A sad su i teze gotove...
- Znači, ti smatraš da je situacija sazrela?
- Ko zna? Kad malo popijem meni se čini da je sazrela; a kad pijanstvo počne prolaziti - ne, mislim, još nije sazrela, još je rano da se poteže oružje...
- Vadja, popij kleku...
Tihonov je potegao kleke, nakašljao se i rastužio.
- Onda? Da li je sazrela?
- Pričekaj, dozreva...
- Kad počinjemo? Sutra?
- Ko zna? Kad malo popijem, čini mi se da danas počinjemo, da ni juče nije bilo rano, da ni prekosutra neće biti kasno.
- A ti, Vadimuška, popij još kleke.
- Vadimuška je popio i ponovo se rastužio.
- A sad? Misliš li da je vreme?
- Vreme je...
- Ne zaboravi lozinke. I svima reci da ne zaborave: sutra ujutro, izmedju sela Gartino i Jelisejkovo, kod štala, u devet nula-nula po Griniču...
- Da. U devet nula-nula po Griniču.
- Do vidjenja, druže. Pokušaj da noćaš spavaš...
- Pokušaću da spavam, do vidjenja, druže.
Ovde se moramo ograditi, pred licem savesti čitavog čovečanstva moram reći: od samog početka sam bio protivnik te avanture, jalove kao smokva. (Divno je rečeno: "jalove kao smokva".) Od samog početka sam govorio da revolucija može nešto postići ako se odvija u srcima, a ne na ulicama. Ali kako su već počeli bez mene - ne mogu ih ostaviti na cedilu. U svakom slučaju mogu sprečiti razbuktavanje besa i smanjiti krvoproliće...
Pre devet po Griniču, u travi pored stala, sedeli smo i čekali. Svakome ko je dolazio govorili smo: "Sedi, druže, pred nas - u nogama nema istine". ( nisu ostajali na nogama, zveckali su oružjem i izgovarali su dogovorenu rečenicu iz Antonija Sa-ljerija: "Ali istine nema nigde". Lozinka je bila smesna i dvosmislena, ali nam nije bilo do toga: približavalo se devet nula-nula po Griniču...
Kako je sve počelo? Sve je počelo kad je Tihonov Na vrata jelisejevskoga Selsovjeta* prikucao svojih četrnaest teza. Tačnije, nije ih prikucao na vrata, nego ih je kredom napisao na ogradi, a to su pre bile reči nego teze, jasne i lapidarne reči, a ne teze, i bilo ih je samo dve, a ne četrnaest, ali, bilo kako bilo, od toga je sve počelo.
Posli smo sa zastavama u rukama u dve kolone - jedna kolona na Jelisejkovo, druga na Gartino. Nesmetano smo išli do zalaska sunca: poginulih nije bilo ni na jednoj strani; ranjenih takodje nije bilo, zarobljen je bio samo jedan - bivsi predsednik larionovskog selsovjeta, pod stare dane smenjen zbog alkoholizma i urodjene maloumnosti. Jelisejkovo je palo.

* Selsovjet - seoski sovjet, organ vlasti (prim. prev.).

Čerkasovo nam je bilo pod nogama, Neugodovo i Pekša su molili milost. Sve životne centre petušinskog kraja - od bifea u Polomima do zadružnog skladišta u Andrejevu - sve su zauzele ustaničke snage...
Posle zalaska sunca, selo Čerkasovo je proglašeno za prestonicu, tamo je sproveden zarobljenik tamo je improvizovan miting pobednika. Svi govornici su bili tresteni pijani, svi ponavljali isto: Maksimilijan Robespjer, Oliver Kromvel, Sonja Perovska, Vera Lasulič, kaznena ekspedicija iz Petuški, rat za Norvešku, i ponovo Sonja Perovska i Vera Lasulič...
Iz gomile su vikali: "A gde je tu Novreška?...' "Ko zna! - odgovarali su drugi. - Bogu za ledjima!" "Bilo gde da je - čuo sam glasove - bez intervencije nećemo proći. Da bi se obnovila privreda razorena ratom, prvo se mora razoriti, a za to je potreban gradjanski, ili bilo kakav rat, potrebno je bar dvanaest frontova..." "Potrebni su beli Poljaci!" vikao je razroki Tihonov. "O, idiote - prekidao sam ga ja - kenjaš gurabije! Vadime, ti si blistavi teoretičar, tvoje teze smo prikucali na naša srca, ali kad treba raditi, ti si smrdljivo govno! A šta će ti, budalo, beli Poljaci?..." "A zar se ja bunim - predavao se Tihonov. - Kao da su meni potrebniji nego vama! Norveška je ipak Norveška..."
U brzini i žurbi svi su nekako zaboravili da je ona već dvadeset godina članica NATO-a, a Vladik Česki je već jurio na larionovsku poštu sa smotkom pisama i razglednica. Jedno pismo, sa objavom rata, bilo je upućeno kralju Norveške Olafu; ono je bilo sa povratnicom. Drugo pismo, tačnije - nije pismo nego čist list zapečaćen u kovertu, upućeno je generalu Franku: neka u tome vidi preteći prst, oficirčina, neka pobeli kao taj list, senilni razje...ni kaudiljo!... Od premijera Velike Britanije Harolda Vilsona tražili smo sitnicu: skloni, premijeru, svoju glupu topovnjaču iz zaliva Akabe, a posle radi šta ti je drago... I, na kraju, četvrto pismo Vladislavu Gomulki: imaš puno i neotudjivo pravo na Poljski Koridor, a Jozef Cirankijevič nema na njega nikakvo pravo...
Poslali smo i četiri razglednice: Aba Ebanu, Mose Dajanu, generalu Suhartu i Aleksandru Dubčeku. Sve četiri su bile jako lepe, sa vinjetama i žirovima. Nek se raduju deca, možda će nas ti šmrkavci priznati za subjekte medjunarodnog prava...
Te noći niko nije spavao. Sve je obuzeo entuzijazam, svi su gledali u nebo i čekali norveške bombe, čas u koji će se otvoriti bifei, ćas u koji će početi intervencija, zamišljali su kako će se radovati Vladislav Gomulka i kako će čupati kosu Jozef Cirankijevič...
Nije spavao ni zarobljenik, bivši predsednik selsovjeta Anatolij Ivanič, zavijao je iz štale kao tužan pas:
- Deco!... Znači, sutra ujutro mi niko ni piće neće doneti?
- Vidi ga, šta bi hteo! Budi srećan što ćemo te hraniti u skladu sa ženevskom konvencijom!...
- A šta je to?
- Saznaćeš šta je to! To jest, vucaraćes se, ali kurvi neće biti!...ž

KRUTO -VOINOVO

A ujutro, pre otvaranja bifea, sastao se plenum. Bio je proširen i oktobarski. Ali posto su sva četiri naša plenuma bila proširena i oktobarska, odlučili smo, da ih ne bismo pomešali, da ih numerišemo: 1. plenum, 2. plenum, 3. plenum i 4. plenum.
Čitav 1. plenum bio je posvećen izboru predsednika, to jest izboru mene za predsednika. To nam je oduzelo minut i po - dva minuta, ne više. A sve ostalo vreme smo utrošili na raspravljanje spekulativne teme: ko će prvi otvoriti bife, teta Masa u Andrejevskom ili teta Sura u Polomahu?
A ja, sedeći u svom prezidijumu, slušao sam ta razmatranja i mislio: razmatranja su potrebna, ali mnogo su potrebniji dekreti. Zašto zaboravljamo ono čime se mora krunisati svaka revolucija, dekrete? Na primer, dekret koji obavezuje teta Suru u Polomahu da otvari bife u šest ujutro. Izgleda, ništa jednostavnije - nego da mi, koji smo na vlasti, primoramo teta Suru da otvara svoj bife u šest ujutro, a ne u devet i trideset! Kako se ranije toga nisam setio!
Ili, na primer, dekret o zemlji: predati narodu svu zemlju okružja, sa svim njivama i svim pokretnostima, sa svim alkoholnim pićima, i to bez otkupa? Ili: pomeriti sat za dva sata napred, ili pola sata nazad, svejedno je, važno je samo pomeriti. Zatim: reć "djavo" bi ponovo trebalo pisati velikim slovom, a neko slovo bi trebalo ukinuti, jedino valja razmisliti koje. I, na kraju, primorati teta Masu u Andrejevskom da otvara bife u pet i trideset, a ne u devet...
Misli su se rojile - tako su se rojile da sam se ušemirio, pozvao sam Tihonova na stranu, popili smo po kimovac i ja sam rekao:
- Slušaj, kancelaru!
- Šta je?...
- Ništa. Nešto si mi usran kancelar, eto šta je.
- Nadji drugog - uvredio se Tihonov.
- Ne radi se o tome, Vadja. Evo o čemu se radi: ako si dobar kancelar - sedi i piši dekrete. Popij još malo, sedi i piši. Čuo sam da se nisi mogao suzdržati i da si uštinuo Anatolija Ivanica za dupe? Da li je tako? Počinješ teror?
- Takoje... Pomalo...
- Kakav teror? Beli?
- Beli.
- To ti nije potrebno, Vadja. Uostalom, dobro, sad to nije potrebno. Prvo treba napisati dekret, makar jedan, makar najgnusniji... Papir i mastilo imaš? Sedi i piši. A zatim ćemo popiti - pa deklaracija prava. A tek posle toga - teror. A zatim ćemo popiti i - učiti, učiti, učiti...
Tihonov je napisao dve reči, popio je i uzdahnuo:
- Da-a-a... pogrešio sam s tim terorom... U našoj stvari ne bi trebalo praviti greške, u našoj stvari je sve novo, i precedenti nisu postojali... Isitna, bilo je precedenata, ali...
- Pa, zar su to precedenti! To su gluposti! Zujanje muve, zabava odraslih mangupa, a ne precedenti!... Šta misliš o brojanju godina? Da li da menjamo, ili da ostane po starom?
- Bolje ostavimo. Znaš kako se kaže: ne muljaj govno pa neće smrdeti...
Pravo kažeš, ostavimo. Ti si mi, Vadja, blistav teoretičar, i to je dobro. Da zatvaramo plenum? Teta Sura u Polomama je otvorila bife. Priča se da kod nje ima "rosijske".
- Zatvaraj, svakako. Sutra ujutro će ionako biti drugi plenum... Idemo u Polome.
Kod teta Sure je stvarno bilo "rosijske". Zbog toga, a i zbog očekivanja kaznenih upada iz oblasnog centra, odlučeno je da se prestonica prebaci iz Čerkasova u Polome, to jest dvanaest vrsta u unutrašnjost republike.
I tamo smo drugog jutra otvorili drugi plenum, čitav posvećen mojoj ostavci.
- Ustajem iz predsedničke fotelje - rekao sam u svom izlaganju - pljujem na presedničku fotelju. Smatram da položaj predsednika treba da zauzme čovek
kojem mamurluk tri dana ostaje na njušci. A postoje li takvi medju nama?
- "Ne" - u horu su odgovorili delegati. A na mojoj njušci, na primer, da li ostaje mamurluk tri dana?
Sekundu ili dve su mi ocenjivači promatrali lice, a zatim su u horu odgovorili: "Ne!"
- Eto, vidite - nastavio sam. - Proći ćemo i bez predsednika. Najbolje će biti da uradimo ovako: podjimo svi na livadu da pravimo punč, a Borju ćemo zaključati. Pošto je on čovek visokih moralnih kvaliteta, neka sedi ovde i formira kabinet...
Moj govor su prekinule ovacije i plenum je bio zatvoren: okolne livade su blesnule u modrim plamičcima. Jedino ja nisam bio zahvaćen opštim veseljem i verom u uspeh, išao sam izmedju vatri mučen jednom brigom: zašto je takva tišina u svetu? Čitav kraj je u plamenu a svet ćuti, pritajio disanje i ćuti; zašto nam niko ne pruži ruku, ni sa Istoka ni sa Zapada? Kuda gleda kralj Olaf? Zašto nas sa juga ne pritiskaju regularne vlasti?...
Kancelara sam diskretno odvukao na stranu, mirisao je na punč:
- Vadja, da li ti se svidja naša revolucija?
- Da - odgovorio je Vadja - ona je grozničava, al je divna.
- Da... a što se tiče Norveške, Vadja, o Norveškoj se ništa ne čuje?
- Za sada ništa... A šta će ti Norveška?
- Šta će mi Norveška? Pa da li smo sa njom u ratu ili nismo? Sve ispada glupo. Mi sa njom ratujemo, a ona sa nama neće... Ako sutra ne pocnu da nas bombarduju, ponovo ću sesti u predsednicku fotelju - i videćes šta će biti!...
- Sedi, - odgovorio je Vadja - ko te sprečava, Jerofejčiku?... Ako hoćeš - sedi...

VOINOVO-USAD

Nijedna bomba nije pala na nas i sutra ujutro. I tada otvarajući 3. plenum, ja sam rekao:
"Senatori! Vidim da niko u svetu ne želi sa nama ni prijateljstvo ni neprijateljstvo. Svi su se pritajili i okrenuli od nas. Ako sutra uveče ovamo dodju kaznene ekspedicije iz Petuški, a kod teta Sure sutra ujutro nestane "rosijske" - u svoje ruke uzimam svu vlast, to jest, ko je budala i ne razume, objasniću mu: uvodim policijski čas. Jos više - predsednička ovlašćenja proglašavam za vanredna, postavljam se za predsednika. To jest za "ličnost iznad zakona i proroka"...
Niko se nije protivio. Jedino se premijer Borja S. kod reči "proroci", trgao, divlje me je pogledao i gornji delovi tela su mu zadrhtali od želje za osvetom...
Dva sata kasnije, on je ispustio dušu na rukama ministra odbrane. Umro je od tuge i prevelike sklonosti ka uopštavanju. Drugih uzroka nije bilo, obdukciju nismo vršili što nam se gadilo. Istog dana uveče svi teleprinteri sveta su primalil saopštenje: "Umro je prirodnom smrću." Ko, nije bilo rečeno, ali svet se dosećao.
4. plenum je bio "plenum žalosti".
Ustao sam i rekao:
"Delegati! Ako ikada budem imao decu, na zid ću im okačiti portret prokuratora Judeje Pilata, da bi deca rasla u poštenju. Prokurator Judeje Pilat stoji i pere ruke - takav će to biti portret. Baš tako i ja: ustajem i perem ruke. Priključio sam vam se samo zbog pijanstva i protiv svakog rezona. Govorio sam vam: revolucija treba da se odvija u srcu, da dušu treba uzdizati do usvajanja večnih kategorija, a da je sve ostalo što ste preduzimali, da je sve sujeta i siromaštvo duha, bezvezan štos i pičkin dim...
Na šta da računamo, pomislite sami! U zajedničko tržište nas neće primiti. Brodovi američke Sedme flote neće doći ovamo, čak neće hteti ni da prodju..."
Tada su zaurlali:
- Ne očajavaj, Venja! Ne seri! Daće nam bombardere! Daće nam B-52!
- Stvarno! daće nam B-52! Šta mislite! Smešno vas je slušati, senatori!
- I "fantome" će dati!
- Ha-ha! Ko je rekao "fantomi"? Još samo jedna reč o "fantomima" i ja ću puči od smeha...
Tada je javio Tihonov:
- "Fantome" nam možda neće dati, ali zato ćemo imati devalvaciju franka...
- Budala si ti, Tihonov! Ne, ne osporavam, blistav si teoretičar, ali kad ti lupis!...
Ali, ne, nije u tome stvar. Zašto je čitava petuškijska oblast zahvaćena plamenom, a niko, niko to ne primećuje, čak ni u petuškinskoj oblasti? Da skratim, sležem ramenima i odlazim s predsedničkog položaja. Perem ruke kao Pontije Pilat i pred vama ispijam naš ostatak "rosijske". Da. Nogama će gaziti svoja punomoćja - odlazim od vas. U Petuške.
Možete zamisliti kakva se bura podigla medju delegatima, naročito kad sam počeo ispijati ostatak!...
Kada sam odlazio, kada sam otišao - kakve su reči poletele za mnom! To možete samo zamisliti, ja ih neću navoditi...
U mom srcu nije bilo kajanja. Išao sam preko livada i pašnjaka, kroz glogovo šipražje i kravlja stada, u polju su mi se klanjala žita i smešili različci. Ali, ponavljam, u srcu mi nije bilo kajanja... Zalazilo je sunce, a ja sam još uvek išao.
"Carice nebeska, koliko je još do Petuški", sam sebi sam rekao. "Idem, idem, a Petuški nema, pa nema. Već se smračilo - gde su Petuški?"
"Gde su Petuški?" - pitao sam prilazeći nečijoj osvetljenoj verandi. Otkud ona tu, ta veranda? Možda to uopšte nije veranda, nego terasa, medjusprat ili krilo? U to se uopšte ne razumem i uvek brkam.
Pokucao sam i pitao: "Gde su Petuški? Da li su daleko Petuški?" A meni u odgovor - svi koji su bili na verandi - svi su se nasmejali, i ništa nisu rekli. Uvredio sam se i ponovo sam pokucao - režanje na verandi se ponovilo. Čudno! Još više - neko je režao za mojim ledjima.
Osvrnuo sam se - putnici voza "Moskva- Petuški" sedeli su na svojim mestima i odvratno se smejali. A tako, znači još uvek putujem?...
"Ništa, Jerofejev, ništa. Neka se smeju, ne obraćaj pažnju. Kao što je rekao Sadi, budi prav i jednostavan, kao kiparis, i budi kao palma darežljiv. Ne razumem šta će tu palma, ali neka, svejedno, budi kao palma. U džepu ti je ostalo 'kubanske'? Jeste. Onda, izadji na platformu i popij. Popij da ti ne bude muka."
Sa svih strana pritisnut obručem blesavih osmeha, izašao sam na platformu. Nemir se podizao sa samog dna moje duše, nisam mogao da shvatim kakav je to nemir, odakle je, zašto je tako nejasan...
- Stižemo u Usad, da - narod se gurao oko vrata čekajući izlaz, njemu sam upućivao svoje pitanje - Stižemo u Usad?
- Pijan si i pitaš gluposti, bolje bi ti bilo da si sedeo kod kuće - odgovorio je neki starčić – bolje bi bilo da si kod kuće sedeo i učio za sutra. Sigurno zadatke za sutra nisi spremio, mama će te grditi.
A zatim je dodao:
- Još je u pelenama, a već pametuje!...
Pobenavio je dedica? Kakva mama? Kakvi zadaci? Kakve pelene? Ne, nije deda pobenavio, ja sam, sigurno, pobenavio. Zato što je i drugi, sa belim-belim licem, stao pred mene, pogledao me je u oči i rekao:
- Uostalom, kuda putuješ? Za udaju ti je kasno, za umiranje rano. Kuda putuješ, draga putnice?
- "Draga putnice! ! ! ?"
Trgao sam se i otišao na drugi kraj platforme. Sa svetom nešto nije u redu. Nekakva trulež je u čitavom kraljevstvu, svi su nešto otkačeni. Za svaki slučaj sam se primetno opipao: kako sam postao "draga putnica"? Zašto mi je tako rekao? Zašto? Možda se šali, ali zašto tako gadno!
Ili sam ja normalan, a drugi nisu, ili je obratno: drugi jesu, a ja nisam? Nemir sa dna duše se podizao i podizao. A kad smo stigli do stanice i vrata se otvorila, nisam izdržao, pitao sam jednog koji je izlazio:
- Ovo je Usad, zar ne?
A on (sasvim neočekivano) istegao se preda mnom kao struna i riknuo je: "Ne, nije! !" A zatim - zatim mi je trgao ruku, nagao se i na uho mi rekao:
"Vašu dobrotu nikad neću zaboraviti, druže poručniče!..."
I izašao je iz voza rukom brišući suzu.


USAD -105. KILOMETAR

Ostao sam na platformi sam i zbunjen. To čak nije bila nedoumica, bila je to ona uznemirenost koja se pretvarala u patnju. Na kraju krajeva, neka djavo nosi "dragu putnicu", neka nosi "poručnika" - ali zašto je napolju tama, recite mi, molim vas? Zašto je potpuno crno kad je voz pošao ujutro i prešao je tačno sto kilometara?... Zašto?...
Pritisnuo sam glavu na prozor - o, kakva crna tama! I šta je u toj tami - kiša ili sneg? Ili samo kroz suze gledam u tu tamu? Bože.
- A, to si ti! - rekao je neko iza mojih ledja tako prijatnim glasom, tako zluradim, da čak nisam morao ni da se okrenem. Odmah sam znao ko mi je za ledjima. " Sad će početi da me iskušava, glupa njuška! Našao je vreme - za iskušavanje!"
- A to si ti, Jerofejev? - pitao je Satana.
- Ja sam. A ko bi bio?
- Teško ti je, Jerofejev?
- Jeste, teško. Samo, tebe se to ne tiče. Prodji dalje, nisi naleteo na pravog...
Govorio sam ne menjajući položaj, glavu sam pritisnuo na staklo, nisam se osvrtao.
- Ako ti je teško - nastavljao je Satana – smiri svoju strast. Smiri strast svoje duše - i biće ti lakše.
- Neću.
- Budalo.
- Budala mi kaže.
- Pa dobro, dobro... ni reci više nemoj reći!...
Nego, znas šta: iskoči iz voza. Videćeš, ništa ti neće biti...
Promislio sam, a onda sam odgovorio:
- Ne, neću skakati, plašim se. Siguro ću se razbiti...
I Satana je postidjen otišao.
A ja - šta je meni preostalo? Povukao sam šest gutljaja iz boce i ponovo sam priljubio glavu na okno. Napolju je bila tama, plašila me je kao i ranije. I budila je u meni crnu misao. Stiskao sam glavu da bih iscedio tu misao, ali ona se nije cedila, razlivala se kao pivo po stolu.
"Ne svidja mi se ta tama napolju, uopšte mi se ne svidja."
Ali šest gutljaja "kubanske" je već prilazilo srcu, lagano, jedan za drugim su prilazili srcu; a srce je stupalo u borbu sa razumom...
" A zašto ti se ne svidja ta tama? Tama je tama, i šta tu možeš? Tamu smenjuje svetlo, svetlo smenjuje tamu, ona neće prestati da bude tama. Znači, ostaje samo jedno rešenje - prihvati tu tamu. Mi, budale, nećemo menjati večne zakone prirode. Ako zapušimo levu nozdrvu, možemo smrknuti samo kroz desnu. zar nije tako? Pa, onda, ne treba tražiti svetlo ako je napolju tama..."
"Tako je, jeste... ali ja sam krenuo ujutro... U osam i šesnaest, sa Kurske stanice..."
"Pa šta onda!... Sada je, bogu hvala, jesen, dani su kratki; i ne osvestiš se, a već je tama... a putovati do Petuški je oho-o-o dugo! Od Moskve do Petuški je o-o-o dugo putovanje!..."
"Šta o-o-o! Šta je to o-o-o, pa o-o-o! Od Moskve do Petuški se putuje tačno dva sata i petnaest minuta. Prošlog petka, na primer..."
"Šta sad hoćeš sa prošlim petkom. Šta se sve nije zbilo prošlog petka?! Prošlog petka je voz išao gotovo bez zaustavljanja. Uostalom, ranije su vozovi brže vozili... A sada, djavo će ga znati, stoji li stoji, a zašto stoji? Ponekad postaje već mučno: što on stoji? Tako kod svake bandere. Osim Jesino..."
Pogledao sam kroz prozor i ponovo sam se namrštio.
"Da... čudno... pošli smo u osam ujutro... i jos uvek putujemo..."
Tada je srce poskočilo: A drugi? A drugi, zar su oni gori od tebe? Drugi - takodje putuju i ne pitaju zašto tako dugo putuju i zašto je tako mračno? Mirno putuju i gledaju kroz prozor... Zašto bi ti morao putovati brže od njih? Smešno te je slušati, Venja, smešno i odvratno. Kakav užurbanko. Ako si popio, Venja, budi malo skromniji, ne misli da si pametniji i bolji od drugih!...
To me je sasvim umorilo. Ponovo sam s platforme ušao u vagon i seo na klupu, trudio sam se da ne gledam kroz prozor, svi putnici u vagonu, petoro, šestoro ljudi, dremali su opuštenih glava, kao odojčad... I ja sam gotovo zadremao...
Najednom sam skočio. "Bože milostivi! Pa, ona me je morala čekati u 11 sati pre podne. U 11 pre podne će me čekati, a napolju je još mrak... Znači, moraću je čekati do svitanja. A ne znam gde živi. Bio sam kod nje dvanaest puta, ali uvek kroz neka dvorišta, i pijan kao svinja... kako je šteta što trinaesti put putujem k njoj potpuno trezan. Zato ću morati da čekam dok, konačno, ne svane! Zarudeće zora trinaestog petka!
A sad - stop! Ako sam otputovao iz Moskve, zora mog trinaestog petka je vec zarudela. Znači - danas je već petak! Zašto je tako mračno?..."
"Opet! Opet ti sa svojom tamom! Smračilo ti se!"
"Ali prošlog petka..."
"Opet sa svojim prošlim petkom! Vidim, Venja, da si sav u prošlosti. Vidim da uopšte nećeš da misliš na budućnost!..."
"Ne, ne, slušaj... Prošlog petka, tačno u 11 sati pre podne, stajala je na peronu sa kosom od temena do dupeta... i bilo je veoma svetlo, dobro se sećam, i kose se dobro sećam..."
"Šta sad bulazniš o kosi! Shvati, budalo, ponavljam ti: dan je kraći jer je jesen. Prošlog petka, ne osporavam to, u 11 sati pre podne bio je dan. A ovog petka u 11 pre podne može biti potpuno mračno. ti znaš kako je dan sada kratak. Znaš li? Vidim da ništa ne znaš, samo se hvališ da sve znaš!... Rekao si mi 'kosa'! Da, kosa raste, ona je, možda, sad i duža, ispod dupeta... A jesenji dan, suprotno, on je već malenkost...
Venja, tako si nedokazan!"
Uštinuo sam se za obraz, gucnuo sam jos tri gutljaja - i rasplakao se. Sa dna duše, umesto ne-mira, podizala se ljubav. Sasvim sam se rasplakao. "Obećao si joj purpur i ljiljane, a nosiš joj trista grama bombona 'plavac'. Vidiš, kroz dvadeset minuta ćeš biti u Petuškama, bićeš u neprilici na peronu obasjanom suncem, i predaćeš joj taj 'plavac'. Nema ni purpura ni ljiljana. Ona će se nasmejati i reci..."
Tada sam gotovo zadremao. Spustio sam glavu sebi na rame i nisam imao nameru da je dižem sve do Petuški. Ponovo sam se prepustio potoku...

105. KILOMETAR - POKROV

Ali, sprečili su me da se prepustim potoku. Samo što sam zadremao a neko me je udario repom po ledjima. Trgao sam se i okrenuo: preda mnom je bio neko bez nogu, bez repa i bez glave.
- Ko si? - pitao sam zapanjeno.
- Pogodi! - i on se nasmejao, nasmejao se ljudožderski...
- Još i to! Da pogadjam!
Uvredjeno sam se okrenuo od njega da bih ponovo zaknjavao. Ali tada me je neko iz zaleta maznuo glavom po ledjima. Ponovo sam se okrenuo: preda mnom je još uvek bio onaj neko bez nogu, bez repa i bez glave...
- Zašto me udaraš? - pitao sam.
- Pogodi, zašto! - odgovorio je sa onim istim ljudožderskim osmehom.
Ovog puta sam odlučio da, ipak, pogadjam. "Jer ako se okrenem od njega može me opaliti nogama..."
Spustio sam pogled i zamislio se. Čekao je dok se ne setim, a dok je čekao lagano je mahao pesnicom ispred mog nosa. Kao da mi je, budali, bale brisao...
Ipak je pravi progovorio on.
- Putuješ u Petuški? U grad u kojem ni zimi ni leti ne precvetava i tako dalje? U kojem...
- Da. U kojem ni zimi ni leti ne precvetava i tako dalje.
- U kojem se tvoja gadura valja u jasminu i purpuru i ptičice lepršaju nad njom i ljube je gde god im padne na um?
- Da. Gde god im padne na um.
Ponovo se nasmejao i mlatnuo me u pleksus.
- Slušaj, pred tobom je Sfinga, ona te u taj grad neće pustiti.
- Zašto me neće pustiti? Zašto me nećeš pustiti? Šta je tamo u Petuškama? Kuga? Tamo si sa nekim kćer zaručila i ti...
- Tamo je gore nego kći i kuga. Ja bolje znam šta je tamo. Ali rekla sam ti - tamo te neću pustiti, znači da neću. Tačnije, pustiću te pod jednim uslovom: odgonetnućeš pet mojih zagonetki.
"Šta će joj, budali, zagonetke?" - pomislio sam u sebi. A glasno sam rekao:
- Hajde, ne davi, daj svoje zagonetke. Skloni pesmice, ne udaraj u pleksus, daj zagonetke.
"Šta hoće sa tim razje...nim zagonetkama? - pomislio sam još jedanput, a ona je već počela prvu:
- Poznati udarnik Aleksej Stahanov je dva puta dnevno vršio malu nuždu, a jednom u dva dana veliku. Ali kada se napije, on je četiri puta dnevno vršio malu nuždu, a nijednom veliku. Izračunaj koliko je puta godisnje Aleksej Stahanov vršio malu nuždu, ako je tristo dvadeset dana u godini bio pijan. U sebi sam pomislio: "Na koga cilja, beštija? U klozet ne odlazi? Loče bez prestanka! Na koga cilja, gadura?"
Rastužio sam se i rekao:
- To je gadna zagonetka. Stoga, to je zagonetka sa svinjskim podtekstom. Takvu gadnu zagonetku neću odgonetati.
- A, nećeš! Neka, neka! Još ćeš mi ti zacvileti! Slušaj drugu:
Kada su se brodovi Sedme američke flote usidrili u Petuškama, devica partijki nije bilo, ali ako se komsomolke smatraju partijkama, onda je svaka treća od njih bila plavuša. Kada su brodovi Sedme flote otplovili, pokazalo se sledeće: svaka treća komsomolka je bila silovana, svaka peta silovana komsomolka je bila plavuša; svaka deveta silovana plavuša je bila komsomolka. Ako je u Petuškama 438 devica - odredi koliko je medju njima netaknutih smedjih vanpartijki?
"Na koga, na koga sada cilja, psina? Zašto su smedje sve netaknute? A plavuše sve do jedne silovane? Šta, parazit, hoće time da kaže?
- Sfingo, neću odgonetati tu zagonetku. Oprosti, ali neću. Ta je gadna. Bolje daj treću.
- Ha-ha! Daj treću!
Kao što je poznato, u Petuškama nema tačaka "A". Tačaka "C" više nema. Postoje samo tačke "B". Dakle: Papanin, želeći da spasi Vodopjanova, pošao je iz tačke "B-1" prema tački "B-2". U isto vreme, Vodopjanov, želeći da spasi Papanina, pošao je iz tačke "B-2" u tačku "B-1". Ne zna se zašto su se obojica našli u tački "B-3" koja je od tačke "B-1" bila udaljena dvanaest pljuvanja Papanina. Ako se zna da je Papanin pljuvao tri metra i sedamdeset dva santimetra, a Vodopjanov uopšte nije umeo da pljuje, da li je Papanin išao da spašava Vodopjanova?
"Bogo moj! Da li je ova šugava Sfinga pošizila? Šta mota? Zašto u Petuškama nema tačaka
"A" i "C", a postoje samo "B"? Na koga, džukela, cilja?"
- Ha-ha! - vikala je trljajući ruke Sfinga. Ni ovu nećeš odgonetnuti?! Ni ovu nećeš?! Pritislo, tupoglavi! Pritislo? Aha! Evo ti četvrta:
Lord Čemberlen, premijer Britanske imperije, izlazeći iz restorana u Petuškama, okliznuo se na nečiju bljuvotinu - i u padu je oborio susedni stolčić. Na stolčiću pre pada je bilo: dva kolača po 35 kopjejki, dve porcije bif stroganova po 73 kop. svaka, dve porcije vimena po 39 kopjejki i dva bokala heresa po 800 grama svaki. Sve posude su ostale cele. Hrana je propala. A sa heresom se dogodilo sledeće: jedan bokal se razbio u komadiće, ali iz njega nije istekla ni kap. Ako se zna da je cena praznog bokala šest puta veća od porcije vimena, a cenu heresa zna svako dete - brzo reci - koliki račun će biti podnet lordu Čemberlenu, premijeru Britanske imperije u restoranu Kurske stanice?
- Kako "Kurske stanice"?
- Tako, "Kurske stanice"!
- A gde se on okliznuo? On se okliznuo u Petuškama. Lord Čemberlen se okliznuo u restoranu u Petuškama!...
- A račun je platio u restoranu na Kurskoj stanici. Koliko je bio taj račun?
"Bože moj! Odakle dolaze ovakve Sfinge? Bez nogu, bez glave, bez repa, a povrh svega još i prosipaju ovako glupe viceve! I sa tako banditskom njuškom!...Na šta cilja, hulja?"
- To nije zagonetka. To je zafrkancija.
- Ne, nije zafrkancija, Venja. Zagonetka je. Ako ti se ni ova ne svidja, onda...
- Daj poslednju, daj!
- Dakle: ide Minin, a njemu u susret Pozarski.
"Minin, kako si danas čudan - govori Pozarski - kao da si danas mnogo popio." "Pa i ti si čudan, Pozarski, ideš i u hodu spavaš." "Minin, hajde,' priznaj, koliko si danas popio?" "Odmah ću reći: prvo 150 grma 'rosijske', zatim 580 'kubanske', 150 'stolične', 125 percovke i sedam stotina grama surutke. A ti?" "Isto toliko, Minin."
"Kuda ideš, Pozarski?" "Kako kuda?" "Kako kuda? U Petuške. A ti, Minin?" "I ja, takodje, idem u Petuške. A ti, kneže, uopšte ne ideš u tom pravcu!" " Ne, ti, Minin, ne ideš u tom pravcu." Da skratim, ubedili su jedan drugog da treba da idu u suprotnom pravcu. Pozarski je pošao onamo kuda je išao Minin, a Minin onamo kuda je išao Pozarski. I obojica su stigli na Kursku stanicu.
To je sve. A sad mi reci: da nisu menjali pravac, da je svaki isao prethodnim putem, kuda bi stigli? Kuda bi stigao Pozarski, reci!
- U Petuške? - rekao sam s nadom.
- Kako da ne! Ha-ha! Pozarski bi stigao na Kursku stanicu! Eto, kuda!
I Sfinga se nasmejala i stala je na obe noge.
- A Minin? Kuda bi stigao Minin da je išao svojim putem i da nije slušao savete Pozarskog? Kuda bi stigao Minin?...
- Možda u Petuške? - rekao sam gotovo plačuci.
- U Petuške?
- A na Kursku stanicu - nećeš?! Ha-ha! - i Sfinga, kao da joj je vručina, kao da se znoji od trijumfa i suradosti, zamahnula je repom. - Minin će stići na Kursku stanicu!... A koji će od njih stići u Petuške, ha-ha? A u Petuške, ha-ha, uopšte niko neće doći!...
Šta je tom podlacu bilo smešno! Nikad u životu nisam čuo takav strvinarski smeh! Bilo bi do-bro da se samo smejala! ali ona me je, ne prestajući da se smeje, sa dva zglavka uhvatila za nos i nekuda pokukla...
- Kuda? Kuda me vučeš, Sfingo? Kuda me vučeš?
- Videćeš kuda! Ha-ha! Videćeš!...

POKROV -113. KILOMETAR

Izvukla me je na platformu, okrenula mi je njušku prema prozoru i rastvorila se u vazduhu... Zašto joj je to bilo potrebno?
Pogledao sam kroz prozor. Neverovatno, doskorašnje tame napolju nije bilo. Na oznojanom staklu je nečijim prstima bilo napisano "..." i kroz te šare sam ugledao gradska svetla, mnogo svetala i nestajući natpis " Pokrov".
"Pokrov". Grad u oblasti Petuški! Još tri stanice, a onda - Petuški! Na pravom si putu, Ve-nediktu Jerofejev!" I evo, uznemirenost koja se podizala sa dna duše, najednom se spuštala na dno duše i tamo se smirila...
Nekoliko trenutaka je, pritajivši se, ležala, a zatim, a zatim ne da je počela da se diže, ne, ona je sa dna duše skočila, jedna misao, jedna čudovišna misao se uvukla u mene tako da su mi zaklecala kolena.
Krenuo sam sa stanice " Pokrov". Video sam natpis "Pokrov" i blistava svetla. Sve je to u redu - i "Pokrov", i blistava svetla. Ali, zašto su bili sa desne strane? Dopustam da je moj um malo zatamnjen, ali ja nisam dete, znam: ako je stanica "Pokrov" na desnoj strani, vozim se iz Petuški, a ne iz Moskve za Petuške! O, šugava Sfingo!
Zanemeo sam i počeo hodati po vagonu, srećom u njemu nije bilo ni žive duše. "Stoj, Venjicka, ne brzaj. Ludo , smiri se. Možda si se malo zbunio: možda je 'Pokrov' na levoj, a ne na desnoj strani? Izadji na platformu i pogledaj na kojoj strani je napisano "..."
Iskočio sam na platformu i pogledao desno: na oznojanom staklu je lepo i jasno napisano "...". Pogledao sam levo: tamo je takodje bilo napisano "...".
Bože, uhvatio sam se za glavu i vratio se u vagon, ponovo sam zanemeo i počeo šetati po njemu...
"Čekaj, čekaj... Seti se, Venjicka, sve vreme od Moskve sedeo si sa leve strane prema kretanju voza, a sve brkajlije, svi Mitriči, svi dekabristi, sedeli su na desnoj strani. Znači, ako si na dobrom putu, tvoj kovčežić mora biti na levoj strani u odnosu na kretanje voza. Vidiš kako je to jednostavno!..."
Pošao sam po vagonu tražeći kovčežić - kovčežića nigde nje bilo, ni na levoj ni na desnoj strani.
Gde je moj kovčežić?
"Pa, dobro, dobro, Venja, smiri se. Neka. Kovčežić - glupost, kasnije ćeš ga potražiti. Pre sve-ga utvrdi kuda putuješ. A tek posle toga traži svoj kovčežić. Prvo uhvati svoju misao - tek posle toga traži svoj kovčežić. Misao ili milion? Naravno, prvo misao, a zatim milion."
"Plemenit si, Venja. Popij ostatak svoje 'kubanske', zato što si plemenit."
I, zabacio sam glavu ispijajući ostatak. I razišla se tama u koju sam bio zaronjen, i svitalo je iz dubine duše i razuma; zasvetlucali su bleskovi, blesak za svaki gutljaj, gutljaj za svaki blesak.
"Čovek ne treba da bude sam - to je moje mišljenje. Čovek mora sebe davati ljudima, čak i ako ga oni neće. A ako je on ipak sam, mora poći po vagonima. On mora naći ljude i reći im: "Evo. Sam sam. Predajem vam se bez ostatka. (Zato što je ostatak upravo popijen, ha-ha.) A vi, predajte sebe meni, i davši se, recite: kuda mi putujemo? Iz Moskve u Petuški, ili iz Petušaka u Moskvu?"
"I, po tvome, čovek baš tako treba da postupi?" - pitao sam sebe nagnuvši glavu nalevo.
"Da, baš tako - odgovorio sam nagnuvši glavu nadesno - Ne treba čitav vek gledati u "..." na oznojanim staklima i mučiti se zagonetkama!..."
Pošao sam kroz vagone. U prvom nije bilo nikog, samo je kapala kiša kroz otvorene prozore. U drugom, takodje, niko, čak ni kiša nije kapala...
U trećem - bio je neko...

113. KILOMETAR - OMUTISCE

... Žena, u crnom od glave do pete, stajala je uz prozor i nezainteresovana gledala u maglu, na usta je pritiskala maramicu sa čipkom. "Ista pesma - kopija 'Neutešne nesreće', tvoja kopija, Jerofejev", - pomislio sam u sebi.
Tiho, na prstima, da ne razbijem začaranost, prišao sam joj za ledja i pritajio se. Žena je pla-kala...
Evo! Čovek se osamljuje da bi plakao. Ali iskonski on nije sam. Kad čovek plače, on jednostavno ne želi da neko bude svedok njegovih suza. I u pravu je, jer postoji li na svetu nešto uzvisenije od neutešivosti?... O, kad bi se sad moglo reći nešto tako - da linu suze iz očiju svih majki, da se u žalosnu crninu uviju i dvorci i kolibe, i kislači i auli!...
Šta da joj kažem?
- Kneginjo - pozvao sam je tiho.
- Šta hoćeš? - odazvala se kneginja zagledana
kroz prozor.
- Ništa. S ledja ti se vidi usna harmonika, eto na...
- Ne lupaj u snu, mali. To nije harmonika, to je nos... Bolje sedi i ćuti, kao mudar ćeš proći...
To meni - u mom položaju - da ćutim! Meni koji sam išao kroz vagone tražeći odgonetke zagonetki! Šteta što sam zaboravio kakva je to zagonetka, ali se sećam da je nešto važno... Uostalom, neka, setiću se posle... Žena plače, a to je mnogo važnije... Barabe! Pretvorili ste moju zemlju u najsramniji pakao - i suze se kriju od ljudi, a smeh se pokazuje!... Bedne hulje! ljudima niste ostavili ništa osim "tuge" i "straha", i posle toga smeh im je javan, a suze su zaboravljene!...
O, kad bi se sad moglo reći tako, što bi ih spalilo sve, gadove, jednom rečju! Reći nešto tako što bi uskomešalo sve narode prošlosti!...
Razmislio sam i rekao:
- Kneginjo!... oj, kneginjo!...
- Šta ti je opet?
- Nemaš više harmoniku. Ne vidim.
- A šta onda vidiš?
- Samo zbuniće. (Ona je odgovarala gledajući kroz prozor, a prema meni se nije okretala.)
- Bas si zbunić, vidim...
"Šta mogu, zbunić, neka sam zbunić." Na jednom sam nekako omekšao, seo sam na klupu i onemoćao.
Nikako, makar umro, nikako se nisam mogao setiti zašto sam pošao po vagonima i sreo ovu ženu... Zbog nečeg "važnog"?
- Slušaj, kneginjo!... A gde je tvoj sobar Petar? Nisam ga video od prošlog avgusta.
- Šta lupaš?
- Časna reč, od onda ga nisam video... Gde je on, tvoj sobar?
- Moj je koliko i tvoj! - brecnula se kneginja.
Najednom se okrenula i pošla je prema vratima čisteći haljinom po vagona. Kod vrata se zaustavila i okrenula mi promuklo, zgrčeno lice u suzama, i viknula:
- Mrzim te, Andreju Mihajloviču! Mrzim!
Izašla je.
"Eto ti ga - otegao sam kao maloćas dekabrist. - Lepo me je sredila!" I otišla je ne odgovorivši mi najvažnije. Carice nebeska, šta je to najvažnije? Tako ti tvog dobročinstva, daj da se setim!... Sobar!
Pozvonio sam zvoncem... Zatim - još jednom.
- Sobar!!
Ušao je sluga, sav u žutom, moj sobar Petar. Jednom sam mu, u pijanstvu, savetovao da do smrti nosi samo žuto - a on, poslušao, budala, i tako se stalno oblaći.
- Petre, znaš šta? Šta misliš da li sam ja sad spavao? Spavao!
- U onom vagonu - jesi.
- A u ovom - nisam?
- A u ovom - nisi!
- Čudno mi je to, Petre... Hajde, upali kandelabre. Volim kad gore kandelabri, iako ne znam šta je to... Znaš, opet počinjem biti uznemiren... Znači, Petre, ako ti poverujem: u onom vagonu sam spavao, a u ovom se probudio. Je li?
- Ne znam. Ja sam spavao u ovom vagonu.
- Hm. Dobro. Ali zašto nisi ustao i probudio me? Zašto?
- A zašto bih te budio! U ovom vagonu nije trebalo da te budim, u njemu si se i sam probudio!...
- Ne zbunjuj me, Petre, ne zbunjuj... Pusti me da razmislim. Vidiš, Petre, nikako da razmrsim jednu misao. Tako je velika ta misao.
- Koja je to misao?
- Evo, da li je ostalo nešto da popijem?

OMUTIŠĆE - LEONOVO

- Ne, ne, ne misli, to nije misao, to je samo sredstvo za razmrsavanje misli. Kada prolazi pijanstvo, počinje strah i nesigurnost svesti. Kad bih sad nešto popio ne bih bio toliko smrvljen i rastresen...
Da li se vidi da sam smrvljen?
- Uopšte se ne vidi, samo ti je njuška podbula.
- A za piće nema ništa - rekao je Petar, ustao i upalio kandelabre.
Trgao sam se. "Dobro je što si ih upalio, dobro je, znaš li? - bio sam malo uznemiren. Putujemo, putujemo čitavu noć, a nikog nema osim nas."
- Petre, a gde je tvoja kneginja?
- Odavno je izašla.
- Gde je izašla?
- Izašla je u Hrapunovu. Ona je iz Petuški putovala u Hrapunovo. Ušla je u Orehovo-Zujevu, a izašla je u Hrapunovu.
- U Hrapunovu! Šta lupas, Petre?... Ne sludjuj me, ne sludjuj... Da, da,... najvažnija misao... Ne znam zašto mi se po glavi mota Anton Čehov. Da, i Fridrih Šiler i Anton Čehov. A zašto - pojma nemam.
Da, da... sad mi postaje jasnije. Fridrih Šiler, kad je sedao da piše tragedije, noge je uvek spuštao u šampanjac. Tačnije, ne, nego tako. To je tajni savetnik Gete, on je kod kuće uvek bio u papučicama i halatu.
A ja - ne, ja sam i kod kuće bez halata; ja sam i na ulici u patikama... A šta će tu Šiler? Da, evo zašto: kad je pio votku, noge je utapao u šampanjac. Spusti noge u šampanjac i pije votku. Dobro! A Čehov je pred smrt rekao: "Hoću da popijem!" I umro je...
Petar me je, stojeći nada mnom, gledao. Ja misli sredjujem, a ti - gledaj. Bio je i Hegel. Dobro se sećam: bio je Hegel. On je govorio: "Nema razlike osim razlike u stupnju, medju različitim stupnjevima u razlikama." To jest, ako se prevede na normalan jezik: "Ko sad ne pije?"... Petre, imamo li nešto da popijemo?
- Ništa. Sve je popijeno.
- U čitavom vozu nema nikog?
- Nikog.
- Tako...
Ponovo sam se zamislio. Bile su to čudne misli. Obavijale su se oko nečega što je već u nešto bilo uvijeno. I to nešto je, takodje, bilo čudno. A duša - duša je bila teška...
Šta sam tada radio - da li sam tonuo u san ili se budio? Ne znam, i otkud bih ja to znao? "Postoji biće, ali kako ga nazvati, ni san je ni java."* Odremao sam tako 12 ili 35 minuta.
A kad sam se probudio, u vagonu nije bilo nikog, i Petar je nestao. Voz se kretao kroz kišu i tamu. Bilo je čudno slušati lupanje vrata u svim vagonima, bilo je čudno jer ni u jednom vagonu nije bilo nikog...
Ležao sam, kao leš, u ledenoj pari, a u srcu se sakupljao strah...
- So-ba-a-ar!
Na vratima se pojavio Petar sa modrim i zluradim licem. "Pridji ovamo, Petre, pridji! Zašto si mokar? To si ti sad lupao vratima, je li?"
- Nisam lupao, spavao sam.
* Šekspir, Hamlet (IV, 4).
- A ko je onda lupao?
Petar me je ne trepčući gledao.
- Pa ništa, ništa. Ako u srcu raste nemir, znači da ga treba smiriti, a da bi se smirio treba
nešto popiti. Imamo li nešto za piće?
- Nemamo. Sve je popijeno.
- I na čitavom svetu nema nikog?
- Nikog.
- Lažeš, Petre, neprestano me lažeš!!! Ako nema nikog, ko to onda tamo lupa vratima i prozorima? A? Znaš li? Čuješ li?...Ti sigurno imaš i nešto za piće, ali me lažeš?...
Petar me je još uvek ne žmirkajući zlurado gledao. Po njušci sam mu video da sam ga prozreo, da sam ga pročitao i da me se on sada boji. Da, da, on se srušio na kandelaber i ugasio ga - tako je pošao po vagonu gaseći svetla. "On se stidi, stidi se!" pomislio sam. Ali on je već iskočio kroz prozor.
- Vrati se, Petre, vrati se! - povikao sam a da svoj glas nisam mogao prepoznati - vrati se!
- Skitnico! - odgovorio mi je spolja.
Najednom - uleteo je u vagon, dojurio je do mene, ščepao me je za kosu, prvo napred, pa nazad, pa opet napred, čupao me je sa najočajnijom zlobom...
- Šta ti je, Petre? Šta ti je?!
- Ništa! Ostani! Ostani tu, droljo! Ostani, matora kurvo! Putuj u Moskvu! Tamo se prodaj! A ja ne mogu više, ne mogu-u-u-u!...
I ponovo je izleteo, sada zauvek. "Djavo će ga znati, šta mu je! Šta je sa svima njima?" Stegao sam dupe, protresao se i zaknjavao.
Zajedno sa mnom su se protresli vagoni, pa su i oni zadžonjali. Oni se, izgleda, već odavno udaraju i tresu...

LEONOVO - PETUŠKI

Vrata vagona su počela lupati, treskati, sve jače. Zatim je u moj vagon, sa licem modrim od straha, uleteo traktorista Jevtjuškin, i proleteo je kroz njega. Desetak sekundi posle njega istim putem je projurila desetina Erinija i odjurila je za njim. Grmeli su bubnjevi i cimbala...
- Kuda? Kuda jurite?!
- Šta te se tiče?! Otkači se! Pusti!...
- Kuda? Kuda svi idemo??.
- Šta te se tiče, lu-do-o!
I najednom se okrenula prema meni, zagrlila je moju glavu i poljubila me u čelo - to je bilo toliko neočekivano da sam se zbunio, seo sam i počeo grickati suncokret.
A dok sam grickao suncokret, ona se malo odmakla, pogledala me, vratila se - i zviznula mi šamarčinu po levom obrazu. Zviznula me,uzletela jeka tavanici i jurnula je da stigne druge. Pojurio sam za njom spuštajući glavu kao krivac...
Rumenio se zapad, i konji su se igrali, a gde je sreća o kojoj pišu novine? Jurio sam i jurio, kroz vihor i mrak, skidao sam vrata sa šarki, znao sam da voz "Moskva - Petuški" leti sa nasipa. Vagoni su poskakivali, kao pomahnitali. I tada sam se uznemirio i viknuo:
- O-o-o-o-o-o! Stojte! A-a-a-a-a!
Viknuo sam i zanemeo: čopor Erinija je, kao uspaničeno stado, jurio nazad, do prvog vagona pravo na mene. Za njima je jurio pomahnitali Jevtjuškin. Ta lavina me je pokupila pod sebe i zatrpala me...
A cimbala su se čula, i bubnjevi su grmeli. Zvezde su padale na prozor selsovjeta. A Sulamita se cerekala.

PETUŠKI - PERON

A zatim se sve, naravno, uskovitlalo. Ako vi kažete da je bila magla - saglasiću se - bilo je kao magla. Ako vi kažete - ne, to nije magla, to je plamen i led - čas led, čas plamen - na to ću vam reći: da, da, led i plamen, prvo sledi krv, sledi, a kad zaledi, odmah počinje da ključa, i, kad proključa, sledjuje ponovo.
"To je groznica - pomislio sam. - Ta vrela magla svuda, to je od groznice, zato što sam u vatri, a svuda je vrela magla." A iz magle izlazi neko vrlo poznat, Ahil, ne, nije Ahil, ali neko vrlo poznat. Oh, prepoznao sam ga: to je pontijski car Mitridat. Sav je umazan balama, a u rukama mu nožić...
- Da li si ti to, Mitridate? - toliko mi je bilo glasno da sam govorio gotovo nečujno. - Mitridate, da li si to ti?
- Ja sam - odgvorio je pontijski car Mitridat.
- A zašto si tako balav?
- Uvek je tako. Čim je pun mesec, bale mi poteku.
- A u druge dane ne teku?
- Dešava se i da teku. Ali ne tako kao kad je pun mesec.
- A ti ih uopšte ne brišes? - prešao sam gotovo na šapat. - Uopšte ne brišeš?
- Kako da kažem, dešava se i da ih brišem, ali zar se pri punom mesecu mogu obrisati, ne brišeš ih toliko koliko ih razmažeš. Ukusi su različiti, jedni vole da su balavi, drugi brišu, treći razmazuju. A ja kad je pun mesec...
- Prekinuo sam ga: - Divno pričaš, Mitridate, a šta će ti nožić u rukama?
- Kako zašto?... da te zakoljem - eto zašto!...
Pitao si, takodje: zašto?.. Da te zakoljem, razume se...
A kako se samo najednom promenio! govorio je mirno, a sad se iskezio i pocrneo - kud su se samo dele bale? - i još se, povrh svega, zacerekao! Zatim se iskezio, zatim se ponovo zacerekao!
Vatra me je ponovo obuzela: "Šta ti je, Mitridate, šta ti je! - šaptao sam ili vikao, ne znam. -Skloni nož, skloni, zašto?..." A on već ništa nije čuo, zamahivao je kao da je u njemu hiljadu crnih djavola... "Krvolok!" Tada mi je proboden levi bok, tiho sam jeknuo zato što u meni nije bilo snage da se zaštitim od nožića... "Prestani, Mitridate, prestani..."
Ali tada mi je probijen desni bok, pa ponovo levi, pa desni - u nemoći sam uspevao samo da vrištim, - i da se od bola pružim po peronu. Osvestio sam se u grčevima. Okolo - ništa, osim vetra, tame i pasje hladnoće. "Šta je to sa mnom, gde sam? Zašto kiša sipi? Bože..."
Ponovo sam zaspao. Ponovo je počelo isto, i drhtavica, i vatra, i groznica, a odande, iz daleka, gde je magla, isplovilo je dvoje dugonja sa skulpture Muhine, radnik sa čekićem i seljanka sa srpom i, približivši mi se sasvim, oboje su mi se podsmehnuli. Radnik me je opalio čekićem po glavi, a zatim me je seljanka srpom - po ja..ma. Vrisnuo sam - sigurno sam glasno vrisnuo - i ponovo se probudio, ovog puta u grčevima, zato što se sad u meni sve već, sve treslo - i lice, i odeća, i duša, i misli.
O, taj bol! O, ta pasja hladnoća! O, nemoć! Ako svaki moj budući petak bude kao ovaj - obesiću se nekog četvrtka!... Petuški, zar sam takve grčeve očekivao od tebe? Dok sam stizao do tebe, ko je poklao tvoje ptičice i izgazio jasmin?... Carice nebeska, ja sam u Petuškama!...
"Ništa, ništa, Jerofejev... Talita kumi, kako je rekao Spasitelj, to jest ustani i idi. Znam, znam sve te boli, čitavo telo i čitavu dušu, a na peronu je mokro i pusto, i niko te nije dočekao, i niko te nikad neće dočekati. Ipak, ustani i idi. Pokušaj... A tvoj kovčežić, Bože, gde je tvoj kovčežić sa darovima?... dve čaše oraha za mališana, bombone " plavac" i prazna flaša... gde je kovčežić? ko ga je i zašto ukrao? - jer u njemu su bili darovi!... Pogledaj, da li imaš novaca, možda imaš malo!... Da, da, imaš malo, jedva da imaš, ali šta će sad on novac?...
O, efemernosti! O, jalovosti! O, najgnusnije, najsramnije vreme u životu mog naroda - vreme od zatvaranja bifea do svitanja!...
Ništa, ništa, Jerofejev... Talita kumi, kako je rekala tvoja Carica, kad si ležao u grobu - to jest, ustani, istresi ogrtač, očisti pantalone, otresi se i idi. Pokušaj makar korak dva, a posle će biti lakše. Što dalje - to lakše. Pa ti si bolesnom detetu govorio: "jen-dva, jen-dva, obuj patike, zar te nije sram da spavaš..." Najvažnije je odmaći se od pruge, ovde uvek idu vozovi, iz Moskve za Petuške, iz Petušaka za Moskvu. Otići od sina. Sad ćeš sve saznati, zašto nikog nema, saznaćeš i zašto te nije dočekala, sve ćeš saznati... Idi, Venjička, idi, idi..."

PETUŠKI. ŽELEZNIČKA STANICA

"Venjicka, ako hoćeš levo, idi levo. Ako hoćeš desno, idi desno. Tebi je svejedno kuda ideš. Najbolje idi napred, kud te oči vode..."
Neko mi je nekad govorio da je jednostavno umreti: za to je potrebno četrdeset puta uzastopce duboko, duboko, koliko se može, udahnuti, i izdahnuti isto tako, iz dubine srca - i tada ispustiš dušu. DA pokušam?
Čekaj, Čekaj!... Možda prvo da saznaš? Da saznaš koliko je sati?... A kako saznati kad nigde nikog nema, kad si sam samcat?... A i kad bi naišla živa duša - da li bi ti mogao otvoriti usta, od hladnoće i bola! Da, od hladnoće i bola... O, nemosti!...
A ako jednom umrem - a umreću uskoro, znam, umreću, a neću prihvatiti ovaj svet, upoznaću ga izbliza i izdaleka, spolja i iznutra ću ga upoznati, ali neću ga prihvatiti, umreću i on će me pitati: "Da li ti je tamo bilo dobro? Da li ti je bilo loše?" - a ja ću ćutati, spustiću pogled i ćutaću, ta nemost je poznata svakome kome je poznato višednevno pijanstvo. Zar ljudski život nije samo trenutno pijanstvo duše, i pomračenje duše, takodje? Svi kao da smo pijani, ali svako po svome, jedan je popio manje, drugi više. Na svakog drugačije deluje: jedan se ovom svetu smeje u lice, drugi na grudima ovog sveta plače. Jednog je već izmučilo, i njemu je dobro, a drugog još muči. A ja, šta je sa mnom? Ja sam mnogo doživeo, ali nikakvog rezultata, gotovo da se još ni jednom nisam kako treba nasmejao, još nikad me nije pošteno pritislo. Na ovom svetu sam iskusio samo jedno, gubim razum i svaku logiku, najtrezniji sam na ovom svetu; to me prosto stišće... "Zašto ćutiš" - pitaće me Gospod, sav u modrim munjama. A šta ću mu odgovoriti? Ćutaću, ćutaću...

Možda bih, ipak, otvorio usta? potražio neku živu dušu i pitao koliko je sati?...
Venjicka, šta te se tiče koliko je sati? Bolje idi, idi, zakloni se od vetra i lagano idi... Spoznao si nebeski raj, zar bi prošlog petka pitao koliko je sati - a sad nebeskog raja više nema, šta će ti da znaš koliko je sati? Carica sa spuštenim trepavicama ti nije došla na peron, božanstvo ti je okrenulo ledja, šta će ti da znaš koliko je sati? "Nije žena, ona je bombonica", kako si je šali nazvao, nije došla na peron pred tebe. Uteha ljudskog roda, ljiljan doline - nije došla i nije te dočekala. Venja, kakvog smisla ima posle toga znati koliko je sati?...
Šta ti je ostalo? Ujutro - jauk, uveče - plač, a noću - škrgut zuba... I kome, kome je na svetu stalo do tebe? Kome?... Evo, udji u bilo koju kuću u Petuškama, pitaj bilo koga: "Da li vam je stalo do mene?" Bože moj...

PETUŠKI. SADOVOJE KOLJCO

- Pokucao sam - i drhteci od hladnoće počeo čekati da mi otvore... "Čudno visoke kuće su izgradili u Petuškama!... Uostalom, uvek je tako posle višednevnog pijanstva: ljudi izgledaju ljutiti, ulice široke, a kuće velike... Od pijanstva sve naraste onoliko koliko je izgledalo ništavno u treznom stanju... Sećaš li se brkajlijine hipoteze?"
Još jednom sam pokucao, malo glasnije nego prvi put.
"Zar je tako teško otvoriti vrata čoveku i pustiti ga da se tri minuta ogreje? To ne razumem... Oni, ozbiljni, to ne razumeju, a ja, ništavilo, to nikad neću razumeti... Meni, tekel, fares; to jest, izmeren si na vagi i utvrdjeno je da si ništavilo, to jest "tekel"... Pa neka, neka...
Ali ako tamo postoji vaga, ili ne - svejedno - na toj vazi će uzdah i suza biti teži od račna i za-misli. U to sam sigurniji nego što ćete vi u išta biti. Mnogo sam proživeo, mnogo popio i promislio - znam šta govorim. Sve vaše zvezde vodilje idu svom zahodu, a ako i ne idu, onda jedva svetlucaju. Ne znam vas, ljudi, slabo vas znam, retko sam na vas obraćao pažnju, ali potrebni ste mi i interesuje me čime je sad zaneta vaša duša, da bih sigurno znao da li će sinuti zvezda na Vitlejemom, ili će početi svetlucati, to je najvažnije. Zato što sve ostale idu svom zahodu, a ako i ne idu onda jedva svetlucaju, a ako čak i sijaju to ne vredi ni pišljiva boba.
Postoje tamo vage, ili ne - tamo ćemo mi koji smo ništavni biti teži od vas i živećemo. U to verujem čvršće nego što vi verujete u bilo šta. Verujem, znam i objavljujem čitavom svetu. Ali zašto su se ulice u Petuškama tako čudno raširile?..."
Otišao sam od vrata i svoj teški pogled prenosio sa kuće na kuću, sa ulaza na ulaz. I dok se u mene uvlačila teška misao, koju je strašno izgovoriti, zajedno sa teškim dosećanjem, koje je, takodje, strašno izgovoriti - išao sam i išao, i napregnuto razgledao svaku kuću, a nisam ih mogao dobro osmotriti: od hladnoće, ili od još nećega, suze su mi navirale na oči...
"Ne plači, Jerofejev, ne plači... Ali zašto? I zašto tako drhtiš? Od hladnoće ili od još neče-ga?... Nemoj..."
Kad bih imao bar dvadeset gutljaja "kubanske"! Oni bi došli do novca, a srce bi uvek umelo da ubedi razum da sam u Petuškama! Ali "kubanske" nije bilo: skrenuo sam u uličicu i ponovo sam zaplakao i zadrhtao...
Tada je počela priča, strašnija od svih vidjenih u snu. U toj uličici u susret su mi dolazila četvorica. Odmah sam ih prepoznao, neću da objašnjavam ko su četvorica... Zadrhtao sam jače nego pre, sav sam se pretvorio u grč.
Prisli su mi i okružili me. Kako da vam objasnim kakve su im bile njuške? Ne, nisu bile razbojničke, pre čak suprotno, izgledale su nekako klasično, ali u očima sve četvorice - vi znate, sedeli ste nekad u toaletu na stanici u Petuškama, sećate se kako tamo u dubini, pod okruglim otvorima svetluca i igra ona žiža ridje boje - takve su bile oči u sve četvorice. A četvrti je ličio... uostalom, posle ću vam reći na koga je on ličio.
- Pa, eto... našli smo te - rekao je jedan.
- Kako... našli? - glas mi je strašno drhtao, od pijanstva i groznice. Oni su mislili: od straha.
- Da-a, našli smo te! Više nikud nećeš ići.
- A zašto?
- Zato.
- Slušajte... - glas mi se prekidao zato što je drhtao svaki moj nerv, a ne samo glas. Noću niko ne može biti siguran u sebe, to jest, mislim u hladnoj noći. I apostol se odrekao Hrista pre nego sto su treći petli zakukurikali. Ja znam zašto ga se odrekao - zato što je drhtao od hladnoće, da. On se još grejao uz vatru, zajedno sa njima. A ja nemam vatru, još sam i čitavu sedmicu pijan. A kad bi me sad kušali, možda bih ga se odrekao i više puta...
- Slušajte - govorio sam im kako sam mogao, - pustite me.. šta ću vam ja?... Ja samo nisam doputovao do devojke... putovao sam, a nisam doputovao... prespavao sam stanicu... ukrali su mi kovčežić dok sam spavao... u njemu su bile sitnice, ipak mi je žao "plavca"...
- Kakav "plavac" ? - s mržnjom je pitao jedan.
- Da, bombone, bombone "plavac"... i dvesta grama oraha, detetu sam ih nosio, obećao sam mu ih zato što dobro zna slova... ali to je sitnica... samo da dočekam svitanje, ponovo ću putovati... istina, bez novca, bez darova, ali oni će me i tako primiti, ništa mi neće reci... čak naprotiv.
Sva četvorica su me gledali, sigurno su mislili: "Kako je ovaj šljam plašljiv!" O, neka misle, neka misle, samo da me puste!... Gde, u kojim novinama sam video ove njuške?...
- Hoću ponovo u Petuške...
- Nećeš ići u Petuške!...
- Pa... neka neću, ali na Kursku stanicu ću...
- Nećeš ni na stanicu!
- A zašto?
- Zato!
Jedan je zamahnuo i udario me po obrazu, drugi - pesnicom u lice, druga dvojica su me, takodje, deljala, - ništa nisam shvatao. Ostajao sam na nogama, i povlačio se od njih tiho, tiho, a oni, sva četvorica, tiho su nastupali.
"Beži, Venjicka, bilo kuda, bilo kuda! Beži na Kursku stanicu! Levo, ili desno, nazad, svejedno kuda ćeš dospeti! Beži, Venjicka, beži!"
Uhvatio sam se za glavu - i pojurio sam. A oni - za mnom...

PETUŠKI. KREMLJ.
SPOMENIK MININU
I POZARSKOM


"A možda su ovo, ipak, Petuški?... Zašto na ulicama nema ljudi? Kuda su nestali?... Ako me stignu, ubiće me... A koga da zovem u pomoć... Ni u jednom prozoru svetlo, a ulične svetiljke gore kao uklete, gore, ni jedna se ne gasi."
Moguće je da su Petuški!... Evo, kuća prema kojoj bežim je rajsobes*, iza njega tama... Petuški rajsobes a iza njega tamo po neki vekov i gnezdo duša umrlih... O, ne, ne!
Iskočio sam na trg, popločan mokrom kockom, smirio sam dah i osvrnuo se:
"Ne ovo nisu Petuški!... Ako je On - ako je On zauvek napustio zemlju, ali vidi svakoga od nas - znam da ovamo nije nijednom pogledao... A ako on moju zemlju nikada nije napuštao, ako ju je svu bo prepešaćio, u liku roba - on je obišao ovo mesto, prošao je pored njega...
" Ne, ovo nisu Petuški! Petuški On nije zaobilazio. On je, umoran, tamo uz svetlo plamena počivao, tamo sam u mnogim dušama primećivao pepeo i dim njegovog bivaka. Plamen nije potreban, bio bi pepeo."
Ne, ovo nisu Petuški! Preda mnom je blistao Kremlj u svom sjaju. Iako sam iza sebe ćuo bat gonilaca - uspeo sam da pomislim: "Ja koji sam prošao Moskvu uzduž i popreko, trezan i pijan - ni jednom nisam video Kremlj, u traženju Kremlja uvek sam dospevao na Kursku stanicu. I evo, ugledao sam ga sada - kad mi je Kurska stanica najpotrebnija!...
" Nedokučivi su tvoji putevi..."
Topot se čuo sve bliže, nikako nisam mogao da dodjem do daha da bih bežao dalje, samo sam se dovukao do zida Kremlja - i stropoštao se. Bio sam izbezumljen od straha - bilo mi je svejedno...

* Rejonski odsek za socijalno osiguranje (prim. prev.).

Oni su se približavali - trgom, po dvojica sa dve strane. "Ko su ti ljudi i šta sam im ja učinio?" - takvo pitanje nije postojalo u meni." Svejedno je da li će me primetiti, ili neće - takodje je svejedno. Nije mi potrebna drhtavica, potreban mi je mir, to su sve moje želje... Odvedi ih, Gospode!"
Ipak su me primetili. Prišli su mi i okružili me, teško su disali. Dobro je što sam uspeo da stanem na noge - oni bi me ubili...
- Ti si od nas? Od nas si hteo da pobegneš - prosikato je jedan od njih i dohvatio me za kosu i iz sve snage mi je lupio glavu o zid Kremlja. Slomio sam se od bola, krv mi je tekla po licu i za okovratnik... Gotovo sam pao, ali sam izdržao... Počelo je lemanje!
- U stomak, udri ga čizmom u stomak! Neka se savije!
Bože, oteo sam se i pojurio - dalje, trgom. "Beži, Venjicka, ako možeš, beži, pobeći ćeš, oni uopšte ne umeju da trče!" Za tren sam se zaustavio kod spomenika - obrisao sam krv da bih bolje video - prvo sam pogledao Minina, zatim Pozarskog, zatim ponovo Minina - kuda? Na koju stranu da bežim? Gde je Kurska stanica a kuda da bežim? Vremena za razmišljanje nije bilo - pojurio sam onamo kuda je gledao knez Dmitrij Pozarski...

MOSKVA - PETUŠKI. NEPOZNAT PROLAZ

Ipak sam do poslednjeg trenutka verovao da ću se od njih spasiti. Kad sam utrčao u nepoznati prolaz i dopuzao do gornjeg platoa, ponovo sam se stropoštao - još uvek sam se nadao... "O, ništa, ništa, srce će se kroz trenutak smiriti, krv će oteći, lezi, Venjicka, lezi do svitanja, a tamo, na Kursku stanicu... Ne treba tako drhtati, već sam ti rekao, ne treba..."
Srce je tako lupalo da je sve zaglušilo, ipak sam čuo: vrata prolaza su se dole lagano otvorila i nisu se zatvorila nekih pet sekundi.
Sav uzdrhtao rekao sam sebi: "Talita kumi, to jest, ustani i pripemi se za kraj... To već nije talita kumi, sve osećam, to je lama savahtani, kako je rekao Spasitelj... To jest: "Zašto si me napustio, Gospode?" Zašto si me, Gospode, ipak napustio?
Gospod je ćutao.
A andjeli su se nasmejali. Vi znate kako se smeju andjeli? To su sramne stvari, sada znam, da vam kažem kako su se oni sada nasmejali? Nekad, veoma davno, u Lobnu, na stanici, voz je pregazio čoveka, potpuno ga je presekao: čitavu njegovu donju polovinu je samleo i sitnu kašu i razmazao po nasipu, a gornja polovina, od pojasa, ostala je kao da je ziva, i stajala je
izmedju sina, kao što na postamentima stoje biste raznih hulja. Voz je otišao, a on, ta polovina, tako je ostala, a na njegovom licu je bila nekakva zabrinutost, a usta poluotvorena. Mnogi to nisu mogli gledati, okretali su se, bledi i sa samrtnim strahom u srcu. A deca su mu pritrčala, troje ili četvoro dece, negde su pokupili zapaljeni pikavac i stavili ga u poluotvorena usta. A pikavac se dimio, a deca su skakala oko njega i smejala se toj veseloj stvari...
Tako su se i sad nada mnom smejali nebeski andjeli. Oni su se smejali, a Bog je ćutao... A ona četvorica, već sam ih video - penjali su se sa poslednjeg sprata... A kad sam ih ugledao, od svakog straha je snažnije (časna reč, snažnije) bilo zaprepašćenje: oni, sva četvorica, penjali su se bosi, a obuću su držali u rukama - zašto im je to bilo potrebno? Da ne dižu buku u prolazu? Ili da mi se neprimetno prikradu? Ne znam, ali to je bilo poslednje čega sam se setio. To je zaprepašćenje.
Nisu čak ni predahnuli - s poslednje stepenice su se bacili na mene i počeli su me gušiti, sa pet ili šest ruku, ja sam, koliko sam mogao, odvajao njihove ruke i branio svoje grlo, koliko sam mogao. I tada se desilo najužasnije: jedan od njih, sa najsvirepijim i klasičnim profilom, iz džepa je izvukao ogromno šilo s drvenim rukohvatom; možda to čak i nije bilo šilo, nego odvrtka ili nešto drugo - ne znam. Ali on je naredio ostalima da mi drže ruke, i, pošto se nisam branio, potpuno izbezumljenog, pritisli su me uz pod.
- Zašto, zašto?... zašto, zašto?... - mrmljao sam...
Oni su zarili šilo bas u grlo...
Nisam znao da na svetu postoji takav bol, zgrčio sam se od muke, pred očima mi se pojavilo debelo crveno slovo "U" i zatreperilo je. Od tada se nisam osvešćivao, i nikad se neću osvestiti.
Na postavljenju kablova u Serementjevu u jesen 69. godine.

POGOVOR

VENEDIKT JEROFEJEV

Image and video hosting by TinyPic

Venedikt Vasiljevič Jerofejev rodjen je 24. oktobra 1938. godine u gradu Kirovsku, na pruzi Peterburg-Murmansk, gde mu je otac bio šef stanice. Kirovsk je tokom rata prelazio iz sovjetskih u finske, pa u nemačke, pa ponovo u sovjetske ruke, i tako na smenu. Vasilije Jerofejev je ostajao šef stanice. Posle rata su ga, kao izdajnika domovine, zatvorili, pa pustili, da bi ga ponovo zatvorili i pustili tek 1954. godine. Venja je srednju školu završio u Ki-rovsku sa odličnim uspehom, dobio je zlatnu medalju.
Na Moskovskom državnom univerzitetu Lomonosov počeo je 1955. godine da studira ruski jezik i književnost, bio je odličan student, ali je sa druge godine izbačen sa univerziteta zbog nepohadjanja nastave predvojničke obuke. Prešao je u Vladimir gde se upisao na Pedagoški institut, na grupu ruski jezik i književnost. Ovde se i oženio svojom prvom ženom sa kojom ima sina (njih dvoje su živeli u Petuškama, mestu u kojem "stalno cveta jasmin i pevaju slavuji" - kuda je Venja stalno putovao).
I u Vladimiru je bio odličan student, čak je dobio i stipendiju Lebedjev-Poljanski. Ali jednog dana mu je kraj uzglavlja nadjena Biblija. To je bio razlog da se sazove konferencija studenata i predavača instituta. Komsomolci i partijci su bili užasnuti. Venja je izbačen sa instituta, a u KGB-u mu je dat rok od 48 časova da napusti Vladimirsku oblast. Iz Vladimira su ga odvezli na motociklu i pozdravili su se sa njim rečima: " Jerofejev, pazite, svi vaši poznanici će imati neprilike". I išli su ih.
Venja se nije vračao u rodni grad. Radio je kao noćni čuvar, fizički radnik na postavljanju kablova, član geološke istraživačke ekspedicije.
Još kao sgudent Moskovskog univerziteta pisao je Zapise psihopate, zatim sledi roman Šostakovič, koji mu je ukraden, bio je u mreži zajedno sa dve flaše vermuta, dok je Jerofejev dremao u vozu Moskva-Petuški. Sledi veličanstvena poema Moskva--Petuški, i kraća proza Vasilije Rozanov očima ekscentrika, drama Valpurgijska noć ili koraci komandora napisana je u rano prolece 1985. godine. Jerofejev je zamislio i dramski triptih Tri noći. Prva noć je Noć uoči Ivanjdana (ili Disidenti) [završena je pred pišćevu smrt], druga je Valpurgijska noć ili koraci komandora, treća noć je Noć uoči Božića (ostala je samo zamisao), ali je završio dramu Fani Kaplan.
Posle velikog publiciteta koji je doživelo delo Venedikta Jerofejeva u svetu (kod nas dva izdanja Moskva-Petuški u izdavačkoj kući Svetovi iz Novog Sada, Vasilije Rozanov očima ekscentrika u časopisu Pismo iz Zemuna, Valpurgijska noć ili koraci komandora u časopisu Polja.), Moskva-Petuški, Vasilije Rozanov očima ekscensrika i Valpurgijska noć ili koraci komandora objavljeni su 1989/ 1990. i u Rusiji, a tragedija Valpurgijska noć postavljena je u Teatru na Maloj Broni, gde se igra sa velikim uspehom.
Venedikt Jerofejev je umro polovinom maja 1990. g. od raka grla iako je nekoliko godina ranije operisan. Govorio je pomocu japanskog aparata, a gaza je pokrivala otvor na grlu. Venedikt Jerofejev je umro prosećena grla kao sto je i Venja u poemi Moskva-Petuški, pod zidinama Kremlja, umro od rane na grlu od sila.
O delu Venedikta Jerofejeva napisane su mnogobrojne rasprave i disertacije i ispisane veoma visoke ocene.
Francuski časopis Lire je u br. 139. aprila 1987. g. objavio listu idealne biblioteke ruske proze nastale u dugom trajanju ruske književnosti. Grupa kritičara je odabrala 49 naslova, a pedeseti naslov je ostavljen vlasniku biblioteke da ga on izabere. Jerofejevljeva poema Moskva-Petuški u tom izboru se nalazi na 33. mestu.

A. Badnjarević

Image and video hosting by TinyPic

Hvala A.B.I. koja je knjigu poslala, i Vertebrati, koji je tekst priredio za blog.

- 17:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se