NEMANJA: SMIRENOUMLJE

utorak, 12.02.2008.

BUTKOVIĆU

NE PAKOVATI!

Tajna danas nije dakle ni element, ni sfera naše društvene stvarnosti, nego je ta naša društvena stvarnost strukturirana kao tajna.

Boris Buden

Image and video hosting by TinyPic

U nedjelju, 10. veljače, napisao sam uvodni post o aferi "lažni Sanader"; da podsjetim:
"Vjerujem Butkoviću!
Vjerujem naime da intervju nije izmislio.
Kad to kažem, ne tvrdim da ne vjerujem premijeru Sanaderu - uopće ne tvrdim da intervju nije izmišljen!
Dapače! Vjerujem tome što tvrdi Ured predsjednika Vlade RH, da dr.Ivo Sanader nije dao intervju uredniku 'Jutarnjeg lista' Davoru Butkoviću, niti je posljednjih dana imao bilo kakvih kontakata s njim, ali zbog onoga što se kaže u nastavku priopćenja Vladina Ureda za odnose s javnošću, naime 'da je ovakvo izmišljanje intervjua krajnje neprofesionalan, neetičan i nedobronamjeran čin koji može imati i posljedice na dostignutu razinu demokratskih odnosa u hrvatskom društvu", Davora Butkovića valja bezrezervno uzeti u zaštitu!

Jer, opus Davora Butkovića nalaže nam da mu vjerujemo!
Davor Butković jedan je od dva, tri vodeća novinara ove zemlje, i upravo zato jer nam je njegov profesionalni moral poznat i neupitan, moramo mu dati carte blanche našeg povjerenja.
U ovoj zemlji postoji stalna tendenca pretvaranja svega u ništa, beziznimnog prokazivanja svakoga kao ništarije: ovdje se ljudi stoljećima vladaju poput djece koja se drvljem i kamenjem nabacuju na ono što ne mogu dosegnuti, i valjda otuda ta samoskrivljena nezrelost.
Vjerojatno je lakše živjeti sa sviješću da je i drugi amoralno smeće, ne znam.
Iako sam uvjeren da su ljudi, kao vrsta, prirodna aberacija, ja ne dijelim ovaj antropološki pesimizam: tu i tamo postoje ljudi koji vrijede, i tu se vrijednost ne može povlačiti po blatu tek tako, okretanjem palca nadolje, na veselje razuzdanoj gomili.
Tu i tamo, kažem, valja stati u obranu ljudskog dostojanstva, makar nam za to preostala tek kutija olova.

Intervju je izmišljen, veli premijer Sanader. U redu, izmišljen je, ako tako kaže premijer - zaista ne postoji niti jedan jedini razlog da posumnjamo u riječi dr.Ive Sanadera, kad tvrdi da ovo nisu njegove riječi!
Ali, ni na kraj pameti mi nije istom pomisliti da bi Davor Butković izmislio intervju!
Čitatelji Vaseljene znaju da nisam kurtoazan: ako itko u ovoj zemlji, onda ja imam pravo uzeti u zaštitu novinare EPH: možemo mi često biti protivnici, pa ne daj bože i neprijatelji - govorim ovo s punom sviješću o značenjskom horizontu te riječi - ali, u ovom se slučaju radi o časnom neistomišljeniku!
Mogu dopustiti da se s time što Davor Butković misli ne složite nikada, ali ne mogu dopustiti da se zbog toga njegovo profesionalno i ljudsko dostojanstvo dovodi u pitanje - možete osporavati njegovo mišljenje, ali ne i čast!
Jer, cijeli jedan novinarski život stoji iza toga što Davor Butković misli, a to što misli, bez ustezanja objavljuje, javno govori!
Tako rijetka vrlina u zemlji r/vječite šutnje!
I vi biste onda o moralu Davora Butkovića?!

Ova će se situacija zasigurno brzo riješiti i rješenje će, siguran sam, biti razumno: postoji zdravorazumsko objašnjenje tko je napisao odgovore na Butkovićeva pitanja, i do toga objašnjenja uopće nije teško doći.
Nakon svega, znam da će Davor Butković ostati neukaljana imena.

Ja ću onda nastaviti opovrgavati njegove lib-lab redefinicije socijaldemokracije u Hrvatskoj.
A vi, što ćete onda vi?"

Drago mi je da su reakcije na taj tekst bile unisone: da, zaista je minimalno što smo mogli ili trebali učiniti bilo stati u zaštitu profesionalnog morala Davora Butkovića. Ne samo stoga jer je on u cijeloj ovoj situaciji, kako ću kasnije kazati, jedini koji nije postupao amoralno, nego stoga jer je njegov novinarski opus neprikosnoveno dosljedan: Butković može iritirati svojom povlaštenom informiranošću koju zavist tumači kao aroganciju, Butković može provocirati svojom rafiniranošću koju jal interpretira kao snobovštinu, Butković može izazivati negodovanje i protest stavovima koji dovode u pitanje sve u što vjerujemo i za što jesmo, ali, Butkovića se ne može osporavati zato jer se autostilizira kao insider ili connoisseu, ili ga pak mi vidimo kao političkog neistomišljenika!
Upravo stoga jer ustrajava u svojoj sasvim osviještenoj poziciji, Butković je rijetko moralan novinar.
Jest, pisati o Chateau Petrusu i lijevoj obali Gironde u današnjoj je Hrvatskoj, kazat ću eufemizmom, ekscentrično; jest, tumačiti političku volju Foreign Officea u Hrvatskoj je uvijek, reći ću umanjenicom, riskantno; jest, počinjati mail premijeru s Dragi Ivo u Hrvatskoj je, vidimo, neshvatljivo, ali, što bi trebalo: lokati Tudum i Direktora, sjediti Kod Žnidraršića i na šanku bistri političku situaciju Abesinije?!
Silajdžiću je jednom u bosanskom parlamentu, da se poslužim oksimoronom, netko dobacio: Što ti misliš da si dobar političar samo zato jer si zgodan, znaš jezike i imaš fakultet?, na što je i prije Harisa netko odgovorio: Ne, nego bi trebao biti ružan, glup i bez škole!
Takva je priroda Butkovićeve nevolje: on je naprosto jedna od onih rijetkih javnih figura današnje Hrvatske koje izazivaju reakciju samom činjenicom svoga profesionalnog i ljudskog uspjeha, i, tako tipično hrvatski, samo smo čekali da i ta rit dođe na šekret! Jer, jebiga, to je već bilo nepodnošljivo: Kada sam, oko dva mjeseca prije izbora, pio jedan vrlo stari konjak s Ivom Sanaderom i Miomirom Žužulom u Sanaderovu uredu na Trgu žrtava fašizma, Sanader me u jednom trenutku, za mene posve neočekivano, upitao...
Ne biste vjerovali, ali mene neusporedivo manje zanima što je Sanadet pitao Butkovića - upitao ga je može li računati na njegov glas - nego naziv i starost tog konjaka; jer, to je kao s onom slavnom bocom koju je Goethe poslao Hegelu: Gospodine, šaljem vam ovaj dokaz postojanja duha u prirodi!
Besmrtna poruka u boci, nije li?

Drago mi je stoga da i Pavić i Orešković ističu upravo ovu bitnu dimenziju cijelog problema, moral Davora Butkovića, o kojem sam, ponovit ću, kazao da:
...cijeli jedan novinarski život stoji iza toga što Davor Butković misli, a to što misli, bez ustezanja objavljuje, javno govori!
Zaista, rijetka vrlina u zemlji r/vječite šutnje!

Iako sam nebrojeno puta pisao o Butkovićevim tekstovima, različito naravno, često ih citirajući kao povod za polemiku ali često i kao potkrijepu vlastitoga stava, moje zauzimanje za Butkovića nema nikakve veze s podudarnošću ili razlikom naših svjetonazora ili političkih stavova: vrlo jednostavno i sasvim jasno, ja zaista vjerujem da je Butković u cijeloj ovoj stvari radio s najboljim namjerama i bez ikakve zle primisli, ali, jednako tako uistinu mislim da je dovoljno prelistati arhivu Butkovićevih kolumni na portalu "Jutarnjega lista", pa će se svatko nepristran i dobrohotan brzo osvjedočiti u taj famozni profesionalni integritet autora - integritet koji je u Butkovićevom slučaju izvan diskusije.
Sve ostalo je - zluradost!
A tu već ne mogu biti indiferentan: na tu imbecilnu, nedotupavu zluradost malih ljudeka! On bu nama o aftertejstu pričal, bog ti mater jebi, evo mu ga sad, aftertejsta, na, futač jeden smrdlivi!
Fuj! Odvratno.
Idem si odmah otvoriti jedan veliki, espresivni katalonski sauvignon blanc, Torresovu Fransolu, čije se fino tijelo na okusu kremasto isprepliće s diskretnom svježinom i voćnošću, no čiji bouquet nije agresivan: on je, naprotiv, nježan, podigran i gotovo parfemski elegantan, ali to je sada manje važno: ono što je bitno, jest da moram isprati usta od samog spomena mizerija kojima je sva sreća u tuđoj nesreći.
Drago mi je, velim, da su i Pavić i Orešković sasvim jasno uvidjeli i istaknuli upravo tu presudnu dimenziju cijelog problema: moral profesije, koji je u novinarstvu nevjerojatno jednostavan: gotovo da je sav u točnosti!
Ne znam slučaj da se Butković mišlju, riječju ili djelom o tu točnost ogriješio.
Sada, propustom, da, ali bez namjere i, konačno, ponudivši za tu grešku ostavku.
Tu bi sve ovo trebalo završiti i stati.
The rest is silence, o čemu valja zasebno progovoriti.

Image and video hosting by TinyPic

'Vjerodostojnost Jutarnjeg lista i EPH nije poljuljana'

Piše: S. Barilar

- Dogodila nam se proceduralna pogreška i profesionalan propust. No vjerodostojnost Jutarnjeg lista i EPH nije poljuljana niti im je ugrožen ugled jer nije bilo nikakve namjere da se plasira kriva informacija - rekao je sinoć na Novoj TV predsjednik Uprave EPH Nino Pavić komentirajući slučaj lažnog intervjua s premijerom Ivom Sanaderom.

- Bitno je da Davor Butković niti u jednom trenutku nije imao zle namjere. Nije imao nikakvu namjeru da nekomu podvali, da izmisli intervju. Bio je neoprezan, ali i žrtva igranja identitetom i podvale - rekao je Pavić. Butković je, kaže Pavić, napravio propust, ali “je apsolutno sigurno da iza toga stoji neka namjera da ga se navede na takvu stvar”.

- To je udar i na EPH i na Butkovića - dodaje.

Vjerodostojnost Jutarnjeg lista i EPH nije poljuljana ni na koji način, ističe Pavić.

- EPH objavljuje na tisuće tekstova u više dnevnih novina i tjednika i mnogo radi na tome da se poštuju profesionalne procedure i da se provjeravaju činjenice - naglašava.

Na pitanje hoće li prihvatiti ostavku koju je ponudio Butković, odgovara da mu je “to doista teško”.

- I privatno i kao čovjeku koji rukovodi EPH - priznao je Pavić najavljući da će o tome razgovarati s najbližim suradnicima, direktorima i glavnim urednikom Jutarnjeg Tomislavom Wrussom, koji je također ponudio ostavku.

Kritiziraju nas oni koji su cijele naslovnice posvećivali lažnim stvarima. EPH nikad nije reagirao na neistine ili laži u drugim medijima.
- To su sve moralni ljudi koji rukovode našim novinama. Wruss je pokretač Jutarnjeg lista zajedno s Butkovićem. Prošli su ozbiljnu novinarsku karijeru. Nema takvih primjera u hrvatskom novinarskom prostoru poput karijera Wrussa i Butkovića - ističe Pavić. Butković je, kaže Pavić, ponudio ostavku kao moralan čin jer se osjeća odgovornim prema Jutarnjem listu i njegovoj vjerodostojnosti.

- Butković je najjači politički komentator i najjači politički autor. Čovjek koji je u 20 godina profesionalnog rada objavio bezbroj važnih tekstova, intervjua, i nikad nitko nije osporio autentičnost ili točnost onoga što je objavio. Naravno da svi imaju nešto reći o njegovim komentarima, ali ne i o njihovoj točnosti - kaže Pavić.

Smatra kako je vrlo je licemjerno i gotovo degutantno da EPH sada prozivaju oni koji su plasirali najveće laži u hrvatskom medijskom prostoru.

- Kritiziraju nas oni koji su cijele naslovnice posvećivali lažnim stvarima. EPH nikad nije reagirao na neistine ili laži u drugim medijima. Ovaj put, s obzirom na to da je EPH najveća medijska kuća, a Jutarnji najutjecajniji politički dnevnik, naša konkurencija i mnogi zlonamjerni pokušavaju to prikazati kao gubitak autentičnosti Jutarnjeg lista - naglasio je. Prosječna je naklada Jutarnjeg lista, iznio je Pavić, 92.000 primjeraka.

- Mi smo zadovoljni Jutarnjim listom i čvrstom nakladom koja nam osigurava relevantnost na našem području. Jutarnji je list orijentiran više prema mlađoj i obrazovanijoj publici. Upravo zbog toga nismo bili spremni vrijednost i ozbiljnost Jutarnjeg prokockati zbog 5000 primjeraka naklade - kaže predsjednik Uprave EPH.

O cijelom je slučaju, otkriva, u nedjelju razgovarao i s premijerom Sanaderom koji zbog situacije, tvrdi Pavić, nije pokazao veliku nervozu.

Butković mu je, pak, kaže Pavić, ispričao kako je doista bio uvjeren da komunicira s premijerom.

- Dosad je s njim odradio 15-ak intervjua, uvijek su imali dobru komunikaciju. Nije mogao niti jedne sekunde pomisliti da je s druge strane netko tko od toga želi napraviti aferu - prenosi Pavić.

Pavić priznaje kako bi doista bio zgrožen i tužan kada bi se pokazalo da je riječ o zavjeri. Butković, kaže Pavić, ne poznaje Zahtilu i ne vjeruje da iza svega stoji privatni sukob.

- Potpuno sam uvjeren u to da su i ljudi iz Večernjeg lista također žrtve ovih događaja. Bilo bi mi doista teško pomisliti da bilo tko s političke i medijske scene stoji iza svega. Ja vjerujem u novine i medije i dobronamjernost ljudi. Vjerujem da smo svi na neki način žrtve - rekao je Pavić.

Image and video hosting by TinyPic

Orešković: Butkovićeva greška je profesionalna, a ne moralna

Piše: Suzana Barilar

U sinoćnjoj emisiji ‘Otvoreno’ govorili su direktor EPH Stipe Orešković, novinari i Viktor Zahtila, koji je dao lažni intervju

Glavni urednik Jutarnjeg lista je apsolutno i potpuno nevin u cijelom ovom slučaju, a o ostavci Davora Butkovića raspravljat će Uprava EPH - najavio je sinoć u emisiji “Otvoreno” direktor EPH Stipe Orešković.

Butkovićevu ostavku Orešković je ocijenio kao odgovoran potez jer je svjestan propusta koji mu se dogodio. Vjerodostojnost Jutarnjeg lista, smatra Orešković, obranjena je Butkovićevom ostavkom u kojoj je objasnio kako se sve dogodilo. EPH, dodao je Orešković, zanima istina koja je puno slojevitija. I sam Viktor Zahtila, koji je odgovorio na pitanja za premijera, naime, u emisiji je u jednom trenutku rekao “mi smo napisali odgovore”, a poslije je tvrdio da je riječ o lapsusu i da je odgovore sam napisao.

Kolumnist Jutarnjeg lista Inoslav Bešker istaknuo je da je u ovom slučaju “jedan novinar učinio nedopustivo djelo, a drugi nasjeo na podvalu”. Novinar Feral Tribunea Drago Hedl nije siguran da je baš sve bila Zahtilina bezazlena igra.

- Čini mi se da sve nije bila samo naivna igra, već možda i igra Večenjeg ili Nacionala - upzorava Hedl.

Bešker je komentirajući sukob Večernjeg i Jutarnjeg upozorio kako treba znati da je prvi korak učinio upravo Večernji.

- Butkovićeva greška je profesionalna, a ne moralna. A u ovom slučaju imamo čitav niz moralnih grešaka, ali je jedino Butković ponudio ostavku - rekao je Orešković. Smatra da je Butković dvostruka žrtva.

- Žrtva je nekoncentracije i neprofesionalnog provjeravanja s kim komunicira, ali je i žrtva jer je dobio mail od osobe koja je preuzela ulogu premijera - objasnio je direktor EPH.

Butković, dodao je, nije radio svjesnu niti namjernu pogrešku te stoga niti ne može biti primjer najvećeg medijskog skandala.

JAVNA TAJNA

Image and video hosting by TinyPic

Lara Croft i Zamak Zamki

Problema nema, problemi ne postoje! Probleme stvaraju građani svojim kretanjem kroz javni prostor kao Lara Croft kroz Grobnicu: samim kretanjem kroz javnost strukturiranu kao Zamak Zamki, kroz civilni prostor kao Javnu Tajnu, građanin kreira probleme koji ga kao građanina, civila, ugrožavaju, i od kojih se, ne bi li preživio i zaštitio golu egzistenciju, mora braniti u borbi na život i na smrt. Hrvatsku javnost militarizira svaki građanski aktivizam, pa i onaj fizički najnezanatniji: pokušaj razumijevanja situacije! Već samo kretanje spoznaje kreira spoznajne probleme kojih izvorno „nema“: troublemaker je sam spoznajni subjekt. Samim time što pita, subjekt dovodi sebe u pitanje: u pitanju je u konačnici njegova vlastita egzistencija. Ne pitaj! Ono o čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti, zakon je teorijske i praktičke hrvatske omerte.
U 'After Hours' protagonist se to dublje zapliće u mrežu socijalnih odnosa što je ustrajnije pokušava rasplesti: što se više pokušava osloboditi, to je pogubnije sapleten: iz drame koja izvorno nije njegova i koja nastaje iz temelja krivim razumijevanjem navlastite egzistencijalne situacije - pomišlju naime da smo protagonisti vlastitih sudbina i životnih drama te subjekti svoga svijeta - žrtvu je moguće jedino iznijeti kao fizički paraliziranu! Samo ako se fizički zaustavi, dapače petrificira u pozi žive skulpture, građanina je moguće spasiti poglibli vlastite životne nesmotrenosti: krive pomisli da je Tomb Rider, da je i on superheroj u virtualnom svijetu video-igara! Mrežu, koja je u međuvremenu premrežila nebo, nije moguće raskinuti: iz nje je moguće tek otpasi, odustajanjem od svake borbe, svakog Pokreta, svakog aktivizma. Jer, rečeno je, svijet taj aktivizam militarizira: sam naš pokušaj razumijevanja situcije dovodi nas u životnu opasnost, budući da pokušajem objavljivanja tajne, njenim iznošenjem na svjetlo dana, stvaramo problem koji do tada nije postojao. Mi smo taj problem: javnost sama, naime. Mi smo, samom prisutnošću i našim kretanjem kroz prostor javnosti aktivirali brojne zamke Zamka: ništa nas ne ugrožava po sebi, sve je tu pripravljeno kao ugroza samo za nas! Tko nas je tjerao da išta poduzimamo, da pokušamo razumjeti situaciju, da uđemo u zabranjeni prostor onoga o čemu valja šutjeti!? Ta, samim svojim prisustvom na zabranjenom mjestu pokrećemo mehanizam zamki kao imanentan samoobrambeni sustav Zamka. Svaka naša akcija aktivira neku stupicu kao reakciju Zamka koji je živ: mada godinama zamro, ukleti se zamak budi svakim svojim dijelom osjećajući da je našim prisustvom ugrožena njegova cjelina. Zamak je organizam, i poput Humbabe, čuvara šume, odmah će znati dirnete li mu ma i jedan list, kamoli drvo!
Stoga se Zamak brani: mi smo u njemu samo uljezi, naše je prisustvo u prostoru zabranjenog grada nepoželjno, za nas ja sama javnost tajna, i svaki pokušaj da tu tajnu iznesemo iz Zamka na svijetlo dana (uostalom, na svjetlu bi tajna iščezla, ona je vidljiva tek u polutami Zamka!) izaziva legitimnu reakciju Zamka: naše ga kretanje izaziva, samo mu je naše fizičko prisustvo prepreka! Bez nas, zamak kao Zamak Zamki nije potpun: mi mu nedostajemo; kad smo u njemu, mi smo suvišak, pretičemo.
Na kraju krajeva, mi smo taj element koji kad ga nema nedostaje, kad ga ima – smeta! U krajnjoj liniji, svaka je naša potraga stoga samo potraga za samima sobom. Mi smo ono što valja umetnuti u mehanizam Zamka da se pokrene, mi smo ono protiv čega se Zamak pokreće, mi smo dio koji je nedostajao a da cjelina postane – zamka! Sami samo krivi, sami smo si krivi! Htjeli smo biti superheroji, i sudbina nam je ispunjena: svaki je od nas postao čovjek koji je previše znao!
Kad pitamo što to zapravo nedostaje u pitanju koje pokušavamo riješiti, odgovor je: sam upitnik! Mi smo ti koji neku tvrdnju dovode u pitanje! Pokušavajući recimo shvatiti što je netko prešutio, npr. u priči o Zahtilinom broju u Butkovićevom mobitelu, dio koji nedostaje nećemo naći u ovom ili onom racionalnom odgovoru na to pitanje: dio koji nedostaje naša je znatiželja, ono što službenu verziju dovodi u pitanje! Samo kad shvatimo da je ponuđeni element slagalica, puzzle, zagonetka koju treba riješiti, da (u) cjelini nešto nedostaje, ona postaje cjelovita: ono što je nedostalo upravo je naše razumijevanje njene manjkavosti, konstatacija njene upitnosti! Zamak u koji nitko ne bi pokušao uči je besmislen, a ne zabranjen grad! Oni doduše ne znaju što bi s nama, ali ne mogu bez nas. Oni bi nas najradije fizički odstranili, ali im naše prisustvo treba, jer ih budi iz vjekovnog prokletstva: njihovo sablasno postojanje ima smisao jedino našim pokušajem da ih (se) riješimo. Oni i postoje jedino kao privid: da bi bili tajna, netko se za njih mora zainteresirati! Njihovo je biti tek u ustezanju javnosti, baš kao naše u pokušaju objavljivanja, u naporu da se ukidanjem tajne javnost tek konstituira.
Ono što nedostaje, rečeno je, nije ovaj ili onaj postojeći dio slagalice: nedostaje sama naša znatiželja i zainteresiranost za cjelinu slike koju, slažući puzzle , sami formiramo. Kao u priči o slagalici što složena predstavlja našu vlastitu sobu, i u njoj naš vlastiti lik zaokupljen slaganjem slagalice kojoj nedostaje tek jedan dio, onaj s užasnim licem neznanca na prozoru te naše sobe, tako i u ovoj zagonetci sami kreiramo vlastiti užas i, na kraju, bivamo vinovnici vlastite nesreće.
No, na kraju, nismo mi ti koji sebi oduzimamo život! Ne, nemamo mi tu povlasticu dostojanstva žrtve. Mi samo razgrćemo privid da smo ga ikada imali. Ono što nedostaje, samo je naše pitanje, jer, samo naša znatiželja od mračnog predmeta želje čini ono što na danjem svijetlu tek treba biti: predmet javne znatiželje! Tek objavljen, taj predmet izgledat će upravo onako kako želi: kao službena verzija! Kao verzija za javnost. Tek tako će naime istina zauvijek ostati tajna, jer, samo će naše raspitivanje unijeti neophodnu neophodnu pomutnju - samo ćemo mi stvar zamagliti do krajnjih granica neprepoznavanja, podizanjem neophodne prašine u javnosti. Bezbrojna nagađanja i konstrukcije stvaraju nebrojene verzije, u kojoj je istina zauvijek gubi a tajna vječno ostaje sačuvana: moguće ju je čak i objaviti, no ostat će prikrita kao tek jedna od nebrojenih verzija izvorne priče koja izmiče. Možda istinu već znamo, ali, mi nemamo taj osjećaj! To je finalni napor tajnopisaca: istina može biti i neskrivena, ali je mi više ne možemo prepoznati, razlikovati od laži.
Svaki je napor da je dokučimo izlišan, jer, sve da je i susretnemo, ne bismo je prepoznali.
Tragedija je nemoguća, jer je nemoguć anagnorisis, tragički moment prepoznavanja vlastite istine.
Nama su naše životne istine nedostupne, jer nam i laži izgledaju dovoljno istinite.
Istina je naših života nestvarna, jer nam je i laž o njihovoj istinitosti dovoljno stvarna.
Sve da nam i kaže kako se Zahtilin broj našao u njegovom mobitelu, Butkoviću ne bismo vjerovali: jer, možda nam je to već rekao, ali mi ne samo da mu ne vjerujemo, nego mu ni ne možemo vjerovati: mi više ne znamo razlučiti istinu od laži, niti dobro od zla!
Ovaj me posljednja konzekvenca plaši!
Možda je taj strah – horror - jedini preostali dokaz naše ljudskosti.
Kako će nešto ostati tajna?
Tako da u istinu nitko ne povjeruje! Ne skrivanjem, nego razotkrivanjem, u krajnjoj liniji: skrivanjem kao razotkrivanjem! Forrest Gump priča priču svoga života, no neznanac koji je na klupi sluša u tu (životnu) priču ne samo da ne vjeruje, već ga ona zabavlja, nasmijava: to je samo dobra priča, izvrsna izmišljotina! Problem je načelan: današnje su istine neuvjerljive, jer su nevjerojatne! Objaviti istinu kao nevjerojatnu, znači učiniti je vječnom tajnom.
Sve je u priči oko tog prokletog broja nevjerojatno, ali, možda je upravo stoga priča istinita.
Jedino, ta istina ništa ne objašnjava: Butković je upoznao Zahtilu sasvim slučajno, tako što mu je ovaj čestitao Novu godinu, iako se ne poznaju, i to je zaista možda istina, ali, uz pomoć tako glupe istine, kako je jednom kazao Hribar, možete lagati do kraja života!
Tu se skriva i ono za nas spasonosno: stoga jer su naše životne istine apsurdne, nije neophodno dramatizirati i poput Stamaća i Sanadera zaustiti: U ovom strašnom času!
Dovoljno je samome sebi priznati da je stvar puno prozaičnija i da njena istina glasi: u ovom glupom času! Mi nismo protagonisti tragedije, naprosto stoga jer smo komični likovi: operni glasovi u operetnim ulogama! Mi smo u našem naporu da dopremo do istine naših trivijalnih života upravo tragikomično dirljivi.
Trotli.

Nemanja

Image and video hosting by TinyPic

Boris Buden

Ekscerpt: Od društva tajne do tajne društva

Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog. Ako je dakle iskustvo totalitarne neslobode sažeto u iskustvu zida onda bi, logično, iskustvo posttotatlitarne slobode, pravičnosti, demokracije i prosperiteta moralo biti u proturječju s iskustvom zida. Ali to nije tako. Zid kojim se opasala “tvrđava Evropa” kao da ničim ne dovodi u pitanje iskustvo posttotlitarne slobode, čak bez obzira na strašan broj njegovih žrtava koji nadaleko premašuje broj stradalih ne samo uzduž Berlinskog zida, nego i uzduž nekadašnje “željezne zavjese”. Riječ je o diskontinuitetu u samoj tvorbi društvenog iskustva na kojem se temelji današnji politički projekt ujedinjene Evrope, točnije, o nemogućnosti društvenog iskustva da zid komunističkog totalitarizma prevede u “zid smrti” ujedinjene Evrope, napokon, o njegovoj nemogućnosti da u historijskom diskontinuitetu, u “konačnoj pobjedi demokracije nad totalitarizmom” prepozna i artikulira kontinuitet neslobode. Tajna kojom je obavijena činjenica novog, još strašnijeg zida, onaj klandestinitet u kojem se gubi tragična sudbina hiljada emigranata, efekat je nemogućnosti tvorbe društvenog iskustva danas. Društveno iskustvo koje se ne može artikulirati kao takvo ni ne postoji.
S druge strane iskustvo tajne je i opće mjesto postkomunističke perspektive odnosno postkomunističkog diskursa uopće. Riječ je o shvaćanju bivšeg komunističkog društva kao društva tajne, odnosno povijesnog preokreta, “pada zida”, kao pobjede nad tajnom, kao izlaska iz društva tajne u društvo oslobođeno tajne, društvo sveopće transparentnosti odnosno javnosti. Drugim riječima, u postkomunističkoj – hegemonijalnoj – perspektivi komunizam i postkomunizam odnose se kao mrak i svjetlo. To je simbolički sažeto u onoj dobro poznatoj metafori o “izlasku iz komunističkog mraka ili tunela”. Ova metafora postala je otrcana fraza postkomunizma i to bez obzira na veoma često i zapravo očigledno proturječje s realnim iskustvom, pogotovo na prostorima bivše Jugoslavije, naime iskustvom da pravi mrak nastupa tek 1991., ako ni u čemu drugome, onda u smislu one poznate Krležine metafore o balkanskoj krčmi u kojoj se najprije ugasi svjetlo da bi zatim počela opća makljaža, konkretno, masakri i zločini koji su sudbinski obilježili takozvano osvajanje slobode, odnosno pobjedu demokracije, pobjedu “svjetla nad mrakom”.
O tom proturječju najbolje svjedoči personalno iskustvo, ali ono, kao što je poznato, nema snagu epohalnog svjedočanstva. Njegova istina lako se suzbija dobro poznatom optužbom za nostalgiju.
Problem s nostalgijom danas je u tome da se njezin uzrok, dakle razlozi za osjećaj da je prošlost vrijedna žaljenja odnosno pozitivnog prisjećanja, uvijek shvaćaju kao nešto privatno, pa čak i onda kada nostalgija postaje masovni fenomen, kada se može reći da je čak većina članova nekog društva nostalgična, a što se danas gotovo sa sigurnošću može tvrditi za Bosnu.
Uzmimo jedan primjer, dobro poznatu fotografiju iz bosanskog rata: majka, vjerojatno iz Srebrenice, drži, uplakana, u rukama fotografije svojih četiriju sinova. Premda se ta slika na najopćenitijem nivou doživljava kao dokument bosanske ratne tragedije, ona je prije svega svjedočanstvo personalnog gubitka, štoviše, upravo ženskog gubitka koji se načelno percipira kao privatniji od muškog. Značenje tog tragičnog gubitka gubi se negdje u tajnovitoj privaciji te žene i dokučivo je samo personalnom empatijom.
Druga, komplementarna strana te privatizacije ljudske tragedije je njezina nacionalizacija: ista fotografija postaje svjedočanstvo zločina koji je jedna nacija počinila prema drugoj, dakle dokument nacionalne viktimizacije, odnosno sredstvo nacionalističke mobilizacije.
Ali jedno ta fotografija sigurno nije – nije dokument svoga vremena, nije dokument epohe. Ona nema mjesta u hegemonijalnom narativu epohe koji bi je prepoznao kao sliku svoje istine, dakle kao svoj dokument. Ona čak nije ni tamna mrlja na slici epohe, jer je ta epoha, epoha konačne pobjede svjetla nad komunističkom tamom. Drugim riječima, upravo u svjetlu svoje vlastite epohe ta slika ostaje nevidljiva, pada natrag u tamu prošlosti u klandestinitet privatnoga, intimnoga. Kao da je gubitak te žene njezin osobni, a ne ujedno i društveni gubitak, kao da je on moment samo osobnog, ne i društvenog iskustva.
U osnovi, percepcija te fotografije ne razlikuje se bitno od percepcije fotografije na kojoj vidimo gomilu leševa naplavljenih na neku od plaža evropskog juga. Obje doživljavamo prije svega personalno, kao da je riječ o individualnim sudbinama koje nemaju društveno značenje. Obje dokumentiraju dobro poznate činjenice ali ne prodiru do svijesti kao proturječja stvarnosti, bilo da je riječ o proturječju između Evrope kao prostora slobode i evropskog “zida smrti” koji tu slobodu zatvara u njezin geto, odnosno o proturječju između epohe koja sebe slavi kao konačnu pobjedu slobode i nacionalističkih ratova koji na vidjelo iznose realni užas te epohe.
Tako fotografija nesretne majke nužno evocira nostalgiju. Jer ona implicira prošlost u kojoj je život te žene bio bolji. Dakako, žaleći za boljom prošlošću nostalgija priznaje tu prošlost odnosno potvrđuje ono bolje kao prošlost. Kada bi međutim ta ista nostalgija izašla iz opskurnosti intimne, privatne sudbine i postala činjenica društvenog iskustva, prestala bi biti nostalgija i postala bi društvena kritika artikulirajući bitno drugačiju istinu – ne onu da je prošlost bila bolja, nego ovu da je sadašnjost gora i da baš zato može, odnosno mora biti bolja. Ali to bi bio zahtjev za promjenom postojeće stvarnosti, a takav zahtjev ima smisla samo kao kolektivna akcija, kao radikalna artikulacija društvenog iskustva. To se međutim ne događa. Rezultat je postkomunistička nostalgija čiji nam je društveni karakter postao nedokučivom tajnom.
Ako je tajna u komunizmu bila mračni element društvene strukture, dinamička kategorija državne politike, a time i društvene reprodukcije, obskurna sfera društvene stvarnosti, danas je društvena stvarnost sama, sama društvena stuktura, društveni karakter političkog života, naposljetku, sama dinamika društvene reprodukcije postala tajnom.
Zato nostalgija nema više svoj društveni efekt. Jer je sama tek efekt društva kao tajne.
Da preliminarno zaključimo: prijelaz od komunizma u postkomunizam, od totalitarizma u demokraciju odnosno liberalni kapitalizam, nije – kako se nadala nekadašnja disidentska demokratska opozicija – prijelaz od društva tajne u društvo, transparentnosti i javnosti. Naprotiv! Na mjesto društva tajne stupila je tajna društva, bolje rečeno, stupilo je samo društvo kao tajna. Tajna danas nije dakle ni element, ni sfera naše društvene stvarnosti, nego je ta naša društvena stvarnost strukturirana kao tajna.

- 06:38 - Komentari (51) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se